kolumna kolumna
FRAN MIKULČIĆ
DOBAR SAVJET ZLATA VRIJEDI? www.mikulcic.com
Vozačku i prometnu, molim!
D
obar savjet zlata vrijedi, kaže narod. Svi ostali ne vrijede ni papira na kojemu su ispisani. Ili daha kojim su izrečeni. Vjerojatno već znate zašto je to tako. Taj isti narod nije rekao kako se prepoznaje dobar savjet - zato što to ne zna ni sam. Postoji mali broj dovoljno općenitih savjeta koji poput horoskopa uvijek opisuju vašu situaciju. „Na kišu s kabanicom.“ „Glad je najbolji kuhar“, pogotovo navečer uz TV ili Netflix. I da, "Nije zlato sve što sja." A savjeti drugih nisu zlato. Čak i ne sjaje. Postoje ljudi koji nas vole, poštuju i žele nam dobro od malih nogu do dana današnjeg. Ponekad ih pitamo za
„MNOGI SAVJETI KOJE SMO U ŽIVOTU PRIMILI TO UOPĆE NISU. DA, IMALI SU TAJ CELOFAN MUDROSTI ZA NAJBOLJE ODLUKE I MAŠNICU OD LJUBAVI I DOBROTE, ALI BILA SU TO OČEKIVANJA DRUGIH O TOME KAKO BISMO TREBALI ŽIVJETI“ mišljenje i savjet. A ponekad nas oni sami, ničim izazvani, odluče savjetovati. Ljudska je to potreba – ne možemo oblikovati, urediti i provoditi vlastiti život kako želimo pa ćemo zato pomoći nekome drugome. I to je u redu. Takvi smo. I uglavnom nije naša krivnja što to činimo.
Da sam ja na tvome mjestu…
Nismo si međusobno neprijatelji. Neprijatelj prvi je činjenica da je svaki savjet uvjetovan kontekstom. Poput naših vrlina i mana. Neke naše prednosti u jednoj situaciji postaju slabosti u drugoj. Vi kažite „strpljen spašen“, a ja ću vam pokazati primjere prokrastinacije i inertnosti. Moj je stil mentoriranja menadžera, malo vojnički i fokusiran na ostvarivanje cilja, ostvario odlične rezultate u coachingu klijentica. Nije trebao, ali jest zato što je kontekst bio drukčiji. Drukčiji od onoga u kojem one razgovaraju sa
svojim prijateljicama. Drugi neprijatelj je to što svaki važan savjet koji dajemo dolazi iz našeg iskustva. Iz onoga što mislimo i osjećamo da je važno, potrebno, moguće, prihvatljivo i poželjno. Naša osobnost, uvjerenja i životno okružje toliko kontaminiraju naš savjet da je drugoj osobi bolje odmah baciti novčić ili kockicu, ovisno o broju opcija. „Da sam ja na tvome mjestu“ ne smije biti savjet. Nitko ne može biti na našem mjestu. I to ne kao adolescentski bunt prema roditeljima, koji katkad traje do zlatnog pira, nego kao fizikalna realnost. Nitko, samo mi.
Dozvola za život
Treći je neprijatelj posebno lukav. Vražje lukav. S onim najvećim trikom. Uvjeriti svijet kako ne postoji. Poznata je ona Antona P. Čehova o pušci na zidu koja mora opaliti u trećem činu. Nije kazao, ali je možda mogao, da ako u naslovu spomeneš dozvole, bolje ti je da pucaju u trećem činu, kod trećeg neprijatelja. Dozvola za vožnju automobila, dozvola za posjedovanje automobila. Dozvola za nešto činiti, dozvola za nešto imati… Samo još nedostaje dozvola za nešto biti - da bismo bili ono što jesmo, što osjećamo duboko u sebi. Čekajte, trenutak samo. Postoji i takva dozvola. Ime joj je – 'dozvola za život'. Mnogi savjeti koje smo u životu primili to uopće nisu. Da, imali su taj celofan mudrosti za najbolje odluke i mašnicu od ljubavi i dobrote. Sja, ali zlato nije. Bila su to očekivanja drugih o tome kako bismo trebali živjeti. Što nam oni žele. Njihova vizija našeg života. Ne naša. Da bi nešto bio savjet, odluka mora biti naša. Prvi je to dio tog vražjeg trika. Mislimo kako odluke donosimo na temelju onoga što osjećamo ispravnim, a igramo uloge po tuđim scenarijima. Znamo za kazalište lutaka, ali ne prepoznajemo konce na sebi. Drugi dio trika mnogo je mračniji jer biti marioneta ima i svojih prednosti. Uvijek može biti kriv netko drugi. „Nisam ja, tako su me odgojili.“ Odricanje odgovornosti. I tko zna kakve ružnoće su nam naši lutkari govorili. Možda i ne zaslužujemo preuzeti odgovornost uživati svoj život, biti uspješni i sretni. Možda, ali zašto onda piše „dozvola“?! Sama riječ kaže da već sada i smijete i možete. Morate učiniti samo jedno, a to su dvije stvari: upaliti motor, baciti retrovizor i stisnuti gas. Do kraja.
87
