Emitor 482

Page 1

EMITOR Društvo ljubitelja fantastike LAZAR KOMARČIĆ decembar 2012 • broj 482 • godina XXXII

ROGOVIĆ • SLAVNIĆ • DUJOVIĆ ANOMALIJA x6 THE DARK KNIGHT RISES • BATTLESHIP • LOOPER AEON 7



EMITOR glasilo Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“ iz Beograda decembar 2012 • broj 482 • XXXII

Reč urednika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Priče Fili Rogović: „Izraslina“ . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Radoslav Slavnić: „Garmonbozia“. . . . . . . 17 Milan Dujović: „Otkrivena kamera“. . . . . 24 Anomalija pogled prvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pogled drugi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pogled treći. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pogled četvrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pogled peti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pogled šesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

34 42 48 60 62 64

Flicker The Dark Knight Rises. . . . . . . . . . . . . . . . 70 Battleship. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Looper. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Player1 Tu je SF, umro nije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Nagrada „Ljubomir Damnjanović“. . . . . 80 urednik: Miloš Cvetković • priprema: Žarko Milićević • korice © Živko Kondić, facebook.com/zhillustrator ( Science institute #1 ilustracija za igru AEON7 © YellowQuince 2012) lazarkomarcic@yahoo.com • lazarkomarcic.org facebook.com/lazar.komarcic • twitter.com/emit0r


Reč urednika Miloš Cvetković

Biću veoma kratak. Da sam o istom trošku pokušao da budem i duhovit, prethodna rečenica bi bila i poslednja. Međutim, valjalo bi ipak da se napiše još koja reč o sadržaju novog broja... Još koja reč o sadržaju novog broja. Eto. Zadovoljni? Ne. Dobro... Od priča tu je ponovo Filip Rogović (priče u brojnim Emitorima i antologijama Gorana Skrobonje), a pridružili su mu se i dvojica debitanata, bar kad je o Emitoru reč: Radoslav Slavnić (roman „Nemezis“) i Milan Dujović. Nakon priča sledi specijalitet broja – hrpa prikaza antologije „Anomalija“ (ako već niste nabavili svoj primerak ispravite to odmah... kažem ODMAH!). Neki od tekstova su već ranije objavljeni, ali komada tri su napisana specijalno za ovaj Emitor, i njihovi autori su: Tijana Tropin, Dragana Matović i uvek prisutni (i pravedno surovi) Uroš Smiljanić. I to je to što se tiče... Ah, da, umalo zaboravih... Harvester je ponovo pisao o nekim filmovima (nedovoljno!), a u ovom broju (i u svim narednim!) pridružio mu se i mladi i perspektivni (ne još zadugo!) Dejan Mujanović. Uživajte u novom Emitoru i novom Smaku Sveta. Ovim redom.


Izraslina Filip Rogović

Iz Lida su nas isterali oko pola jedanaest. Popili smo tek tri piva. Želeo sam još, nadajući se da će mi piće skrenuti misli sa onoga što mi se pojavilo na stomaku. I ublažiti muljanje koje sam u utrobi osećao. Pomislih da je ipak trebalo to da pomenem Žiksu. Možda bi on znao šta je u pitanju. Ipak, odbacio sam te misli. Sve će to nestati za nekoliko dana… „Jebem ti kafanu što samo do deset radi“, procedio je Žiks. „Stvarno“, odgovorio sam stresajući se. Vetar je šibao niz Bulevar Nikole Tesle. Primetio sam da i Žiks drhti – zubi su mu cvokotali kao zvečka. Zakopčali smo jakne, a on je natukao i kapu. Vlaga na asfaltu upijala je slabašnu svetlost uličnih svetiljki. Stajali smo desetak sekundi navikavajući se na zimu, kada sam rekao: „A sad šta ćemo?“ „Jebem li ga…“ rekao je Žiks pogubljeno. Pogledao me je i razvukao jedan od svojih budalastih kezova. Često nisam znao čemu se smeje. Krenuli smo besciljno pločnikom koji je vodio dalje od Dunava, ka Starom Merkatoru. Izbegavao sam bare jer sam bio u patikama. Žiks zastade i reče: „E, setio sam se… Rekao mi je Đurko da će biti u Los propelerosu večeras pa da navratimo ako hoćemo…“ „Pa, hajde… Dokad oni rade?“ „Nemam pojma…“ Desetak minuta kasnije sedeli smo u Los propelerosu sa Đurkom i nekim njegovim pajtašem koji je samo ćutao. „Gde ste bili do sad?“ pitao je Đurko. „U Lidu“, rekao je Žiks. „Aha, Lido… Odlična kafana…“ Đurkov glas bio je ravan kao pučina bez vetra. Sedeo sam pored njega, a Žiks i ćutolog bili su sa druge strane stola u ćošku rupe sa jeftinim pivom, drvenim nameštajem i roštiljem ukusa kučetine. „Pa, kako si, Đurkoviću, šta ima?“ pitao je Žiks, smeškajući se. Đurko mu je bio drug iz osnovne. Viđao sam ga s vremena na vreme. Sada živi

3


na Vračaru, ali još svraća na Novi Beograd kod tetke. Žiks, on i ja smo se nekoliko puta baš dobro uroljali. „Ma, evo… Morao sam ponovo da se počistim iz stana… Pošto sam prvo počistio stan… Spavaću kod tetke…“ Pogled mu je šarao po stolu. Svaki glas mu je jedva cureo sa usana. „Što? Opet burazer nešto privodi?“ „Da… Ne kapiram… Svakog meseca nađe neku novu klinku… Menja ih k’o gaće… A ja… Ima skoro dve godine otkako ništa nisam ni smuvao…“ Setio sam se Jovane i hteo da mu kažem da i nije u preterano lošem položaju. Savest me ugrize zbog te misli. Javila se zbog onoga što se juče dogodilo kod Nemanje. Znao sam da ona ništa nije kriva. Ipak, bilo mi je drago što je verovatno neću videti barem dva dana. Došli su joj rođaci iz inostranstva, pa će obilaziti sa njima rodbinu po Beogradu i okolini. „Video sam mu neku pre dva-tri meseca. Nije bila loša.“ Žiks je pričao o dupetu jedne od bivših cura Đurkovog burazera. Onda je počeo o nekoj drugoj. Taman kada sam se pitao odakle mu snaga da toliko priča, završio je besedu pomenuvši svoju prethodnu. Nastupila je tišina. Posmatrao sam Đurka, koji je zalepio pogled na bocu piva. Laktovi su mu bili naslonjeni na stolicu, a dlanovi na butinama. Primetio sam da mu je stomak prilično porastao od prošlog susreta. Pogledao sam prema Žiksu i ćutologu. Žiks je sada pričao Đurku kako je sreo neke njihove drugove iz osnovne. Prestao sam da ga slušam posle dve-tri rečenice. Nisam poznavao ljude, a i muljanje u stomaku, koje je prestalo kada smo ušli u Los propeleros, ponovo je počelo. Prvi put sam ga osetio jutros, posle doručka. Čudan osećaj, kao da se organi nekako pomeraju, bride, uvijaju se. Nije bilo bola, samo to odvratno… muljanje… I nešto kao svrab, ali iznutra… Kada sam otišao da se tuširam, video sam i crvenilo na trbuhu. Od pupka, sedam-osam centimetara nadesno pružala se tanka linija. Pipnuo sam je i primetio da na koži postoji ispupčenje. Takvu ogrebotinu nisam ranije video. Izgledalo je kao da je nešto debljine čačkalice podvučeno pod kožu. Ne znam zašto, ali povezao sam ovo sa muljanjem. Nije prestajalo skoro čitav dan. Kako je vreme proticalo, postajalo je sve neprijatnije. Oko pola pet, počeo sam da radim na prevodu koji je trebalo da predam u petak. Baš kad sam rasprostro papire, nazvala me je Jovana. Pričali smo nekoliko minuta. Glasovi su nam bili pomalo ukočeni. Onda ona reče da bi trebalo da odem kod Nemanje. „Možda bi trebalo“, odgovorio sam. Želeo sam da joj se izvinim zbog onoga što se dogodilo. Nisam mogao. Pitala me je kada ću da odem. Rekao sam sutra, najverovatnije. Završili smo razgovor. Vratio sam se za radni sto. Muljanje je tada postalo jače nego tokom celog dana. Slova su mi igrala pred očima

4


i nisam uspeo ništa da uradim. Jedva sam dočekao da me Žiks oko osam pozove na pivo… Nisam više gledao ni Žiksa, ni Đurka. Zagledao sam se kroz prozor. Godilo mi je sivilo zgrada. I crno granje. Zamišljao sam sluz i ružičasto meso, i dlačice između Jovaninih butina. Potrudio sam se da skrenem misli. Nalivao sam pivo u sebe. Bilo je hladno i gorko. Prijatno je klizilo niz grlo. Osećao sam da me hvata. Žiks ućuta i poče da lupa po stolu. Zapevao je… „I ne tako davnooo, o životu je još maštaaao…“ …i ja mu se priključih: „…ali bio je mlaaaad, mada inteligentan! I uvek sa željom da ne bude deeo gomile bez imenaa, nego lik Sartra ili Kamiiijaa!“ Đurko i ćutolog su se smeškali i gledali kako lupamo po stolu i šištimo i brundamo i cvilimo podražavajući ceo bend… „I ponekad znam Da stojeći sam Prijatelje zamišlja! Oni su tu, uvek kraj njega Na dohvatu ruke!“ Žiks se izvalio u naslon i počeo da se cepa od smeha. Ja sam činio isto, samo što sam i dalje lupao po stolu. Žiks se prvi smirio: „Čonta je bio car!“ „I dalje je“, rekoh. „Vi ste ludi“, rekao je Đurko. „Vala baš“, potvrdio sam. Pošto smo otpevali još četiri ili pet pesama, isterali su nas iz Los propelerosa. Ne zato što smo vikali, radno vreme bilo je gotovo. Bilo je oko dvanaest i petnaest. Muljanje je ponovo prestalo. Pozdravili smo se sa Đurkom i ćutologom i krenuli ka Bulevaru Mihaila Pupuna. Žiks i ja živeli smo u susednim soliterima. Počeli smo da se družimo kada smo pošli u Devetu gimnaziju. Sada studira treću godinu prava, a ja treću godinu španskog, na Filološkom fakultetu. Hodali smo i ćutali. Nismo više mogli da se setimo nijedne pesme. Možda zbog hladnoće. Najzad, stali smo i potapšali jedan drugog po leđima. „Vidimo se, čujemo se!“

5


„Važi!“ Svako je otišao na svoju stranu. Ušao sam u stan, presvukao se i zavukao pod ćebad. Pobegao sam tamo gde nije bilo misli o onome što mi se pojavilo na stomaku. * * * Čim sam se probudio, pomerio sam pižamu i video da je izraslina porasla. Bila je duža za četiri-pet centimetara, s tim što nije nastavila da se širi ka kuku, već je produžetak bio usmeren nagore, ka desnoj bradavici. Bila je i deblja, dosegla je obim olovke. Pipao sam je i primetio da pulsira. Bila je zategnuta i moglo je lako da se oseti. Dugo sam je posmatrao i prepipavao. Ruke su mi drhtale, a dlanovi se znojili. Muljanje je bilo jako. Ustao sam da doručkujem i video da su majka i otac već otišli na posao. Obično bi se vraćali oko pet sati. Pomislio sam da im pokažem izraslinu. Znao sam da to neću uraditi. Uplašili bi se i poslali me u Dom zdravlja po uput za kožnog. On bi me malo gnjavio i možda bi mi prepisao neku beskorisnu mast ili tako nešto… I šta onda? Malko više me je brinulo šta mi se dešava u drobu. Ubeđivao sam sebe da će sve proći samo od sebe, kao što je i počelo. Desetak minuta posle doručka, otišao sam na fakultet. Na rasporedu je bilo predavanje iz Sintakse španskog jezika u Sali 1 a posle iz hispanoameričke književnosti u Sali heroja. Kad sam stigao, Sala 1 bila je gotovo puna. Napravio sam slalom između kolega, ka zadnjem redu. Neki su me pozdravljali, a ja sam se trudio da promrmljam odgovor. Seo sam u ćošak prostorije, gde nije bilo nikoga. Trpeo sam muljanje i posmatrao studente koji su čavrljali i smejali se. Razmišljao sam o tome da li me mrze što sam se izdvojio. Osećao sam se kao da iz mene isijava nešto loše. Nešto što je povezano sa muljanjem. Da im nisam odbojan, verovatno bi neko seo pored mene. Šta je, tu je; sada, dok mi utroba kovitla ili šta se već unutra događa, niko mi nije potreban. Jedva sam čekao da stigne profesor, ne bi li svi posedali i smirili se. Grizao sam nokte… Na Sintaksi nije bilo nikoga sa kim sam se družio. Seldžu i Božu ugledao sam tek kad sam seo na radijator ispred Sale heroja, čekajući predavanje iz Hispano književnosti. „Gde si, Rogi“, viknuli su u glas. „Evo, navratio… Što niste bili na Sintaksi?“ „Zato što sam ja zadužio ovog klipana da me probudi, a on se uspavao!“ objasnio mi je Seldža i zveknuo Božu dlanom u potiljak. Kosa vezana u rep smešno mu je poskočila.

6


„Ma, jebem ti mamu!“ Boža je krenuo da mu uzvrati, ali se sitni Seldža brzo izmakao. Bili su zbirka suprotnosti. Seldža nizak i mršav, Boža visok i krupan. Seldža gotovo ćelav, Boža čupav. Seldža Vojvođanin, Boža iz Kuršumlije. Seldža panker, Boža metalac… Spajalo ih je stanovanje u studentskom domu na Karaburmi. I marihuana. Na predavanju iz književnosti, muljanje je oslabilo. Dok su mi, pre nepunih dva sata u Sali 1 bili podjednako nepodnošljivi studenti, profesor, govornica, tabla, parket i drveno sedište pod zadnjicom, ovde mi okolina nije toliko smetala. Uspeo sam čak i da pratim deo izlaganja. Kada se završilo, krenuo sam dole sa Božom i Seldžom. Silazili su dva stepenika ispred mene. Seldža je spojio dlanove, kažiprste i srednjake, a domale i male prste ukrstio. Mahao je zamišljenim pištoljem naokolo i vikao: „Ja sam Mel Gibson, a vi gledate film Smrtonosno oružje 5!“ Ubrzavao je i usporavao, glumeći oprez. Povremeno je podražavao zvuk pucnja. Boža i ja smo se smejali. „Rogi, oćeš večeras do nas?“ pitao me je Boža. „Da se malo zajebavamo…“ „Može“, odgovorio sam. „Odlično, dođi kad stigneš, celu noć smo u sobi. Večeras je onaj opušteni lik na portirnici, možeš da blejiš dokle ’oćeš.“ „Važi, važi, vidimo se. Sad moram u klonju“, iscedio sam i odjurio u hodnik levo od hola. „Aj!“ čuo sam da je Boža viknuo za mnom. Uleteo sam u kabinu smrdljivog ve-cea i pustio da mokraća šiba iz mene. Zakopčao sam pantalone i bojažljivo podigao duksericu i majicu. Izraslina je bila manje crvena i upaljena nego ujutro. Upasao sam se i pošao napolje. Pre nego što sam se uveče zaputio studentskom domu na Karaburmi, zvala me je Jovana. Pričala mi je malo o rođacima. O tome gde ih je sve vodila. Rekla je da će sutra ugrabiti malo vremena da se vidimo, oko dva popodne. Ponovo sam pokušavao da radim na prevodu. Bilo je tri stranice na srpskom za prevod na španski i četiri obrnuto. To mi je obično išlo brzo i lako. Bio sam jedan od najboljih u grupi. Ali sada nisam mogao ni da počnem. Odustao sam posle četiri-pet rečenica. Bacio sam rečnik i uhvatio se za glavu. Oko devet i petnaest stupio sam u hol studentskog doma noseći dvolitarku Apatinskog piva. Ostavio sam ličnu kartu na recepciji i sačekao lift.

7


Kada sam ušao u Božinu malenu sobu sa brojem 514, već je dobrano smrdela na travu. Bila je to prostorija dimenzija tri sa šest ili tako nešto, sa izlazom na terasu i pomalo je podsećala na kratki hodnik. Levo od vrata bio je uski, visoki orman, a pored njega krevet i radni sto. Kraj desnog dužeg zida bio je samo hladnjak. Seldža je bio odavno došao kod Bože i sada su me gledali zakrvavljenim i suženim očima. Seldža je bio izvaljen na krevetu a Boža je sedeo za stolom i čvakao nešto na laptopu. „Moje noge nose mrtvog čoveka“, izbijalo je glasno iz zvučnika. „Zdravo, ljudi“, rekoh. „’De si, Rooogi“, Seldža se zacenio od smeha. Rukovao sam se sa obojicom. „Sedi!“ reče mi Boža i pokaza na krevet. Sručio sam se pored Seldže, a Boža je zureći u ekran uzviknuo: „Aha, evo je!“ Odvrnuo je zvučnike jače kada su besnu solažu smenili umilni zvuci. Seldža je skočio i prineo mobilni ustima kao mikrofon. Stajao je pravo, kao da ima šipku umesto kičme i izvodio plejbek: „Bilaaa je tako lijepaaaa, Uvijek se sjećam nje…“ Obojica počeše da se previjaju od smeha. „Bokte jeb’o, Dragan Stojnić“, promrmljao sam i otvorio dvolitarku. Ispio sam nekoliko gutljaja a oni su se i dalje cerekali. Nastavili smo svi u glas: „Divna je ona bilaaaaaaa Kada je svanuo daaaan!“ Seldža je nadglasao Stojnića: „Božo, srolaj novi!“ „Odmah!“ Izvadio je travu i rizle iz ladice i pokazao nam koliko je marljiv. Seldža je iza Božinih leđa prišao laptopu i pustio Zaklanu čeljad. „Požuri, Božooo!“ Urlao je i skakao po sobi sa nevidljivom gitarom. „Drobiću tiiiii… Drobiću ti kičmuuu!“ Cugnuo sam još malo iz dvolitarke. Muljanje je ponovo počelo dok sam posmatrao Božu kako meša marihuanu sa duvanom. „Evo ga“, izgovorio je najzad, zamotavši rizlu. Liznuo je džoint i zapalio ga. Ponovo je zadimilo. Boža je povukao tri puta kao da mu je to poslednje u životu a onda pružio meni. „Aaaa, dobra, dobra“, rekao je prigušenim glasom. Povukoh jedan dim pa prosledih Seldži. Zalio sam pivom. Nešto kasnije, svratili su još dvojica pijanih komšija. Neko vreme smo proveli na terasi. Sećam se kako je iz sobe dopirao glas Milojka Pantića

8


na početku navijačke pesme iz devedeset osme: „Evo Dejana Savićevića… Lopta prema Stojkoviću… Ponovo Savićević… Savićević… Nazad prema… Brnoviću… Brnović traži… Mijatovića! Mijatović pred golom! Evo prilike! Tri – nula za reprezentaciju Jugoslavije!“ Smejali smo se kao ludi i mlatili uz muziku. Sećam se kako mi se vidik mutio i da je sve postajalo usporeno: prostrani mrak istačkan uličnim svetiljkama; prozori na ženskom delu zgrade; autobusi i automobili koji su mileli daleko ispod nas… Pomislio sam da ću da se srušim, pa sam se naslonio na zid. Ne sećam se kad smo se vratili u sobu. Delovi večeri ostali su umotani u izmaglici trave i pivske pene. U jednom trenu shvatio sam da ležim na krevetu i posmatram kako Boža sedi za stolom i svira zamišljenu bas gitaru. Slušao je Leb i sol, neki od prvih albuma. Sem njega, nije bilo nikog u sobi. Muljanje se vratilo, ali nije bilo snažno. Pozdravio sam se sa Božom i pošao kući. Mrzelo me je da čekam prevoz pa sam pešačio do Zelenjaka. * * * Sanjao sam košmare, ali ih se ne sećam. Kada sam se probudio, gornji deo pižame bio je vlažan. Izraslina je bila sluzava i nabrekla oko dva centimetra ispod površine kože. Pulsiranje je bilo vidljivo. Drhtavim pristima pipao sam ovlaš svetlucavo tkivo. Ne samo da je bilo ispupčeno više nego juče nego mu se i širina povećala. Tu su sada bili i nabori, celom površinom nabrekline. Osim muljanja u stomaku, osećao sam i vrtoglavicu i mučninu. Drhteći, otišao sam u kupatilo. Usput sam se oslanjao na nameštaj i zidove. Seo sam na šolju i otkinuo dugačko parče toalet papira. Presavio sam ga nekoliko puta i lagano prineo izraslini. Na papiru se širila vlažna mrlja. Pomerao sam ga i skupljao sluz. Shvatio sam da moram da pritisnem jače da bih je dobro obrisao. Bol mi je stegao celo telo. Grizao me je od mozga do noktiju na nogama. Svaki jači pritisak na izraslinu pojačavao ga je do granica izdrživosti. Pravio sam pauze i pokušavao ponovo. U glavi je narastao kovitlac. Osetio sam da se klatim na šolji. Prsti više nisu čvrsto držali papir. Poslednje što sam video bilo je da mi je ispao na butinu… Osvestio sam se na pločicama, pored kade. Protrljao sam slepoočnice i pogledao izraslinu. Nije bilo tragova sluzi. Bila je suva i činilo mi se da je nešto manja. Ustao sam i osetio da mi se snaga vratila. Otišao sam u sobu. Bilo je tek deset i petnaest. Kako je moguće da je se sva sluz osušila tako brzo, pitao sam se. Čak i ako mi se samo čini da se izraslina smanjila, nema nikakve sumnje da je suva.

9


Šetao sam iz sobe u sobu. Kružio sam kroz dnevnu, pa se vraćao u svoju, onda odlazio do predsoblja i sve iznova. Podizao sam pižamu i gledao izraslinu. Oko podneva, postala je mekanija i manje jarkocrvena, kao da se mali deo onoga što ju je ispunjavalo nekud povukao. I dalje sam se dvoumio da li da javim Jovani da neću moći da se vidim sa njom. Nije mi se izlazilo iz stana. Imao sam osećaj da će hodanje nekako loše da utiče na izraslinu, da će se njen sadržaj nekako nadražiti i da će muljanje da se pojača. Sredom gotovo nikad nisam išao na fakultet – mrzeo sam predavanja iz Španske književnosti i Fonetike – tako da nije bilo potrebe da izlazim iz stana. Na kraju sam ipak otišao. Našli smo se na Trgu Republike, u dva sata. Kada sam je ugledao mali deo nelagode je nestao. Spojili smo usne i zagrlili se a onda otišli u kafić Centrala, blizu Narodnog pozorišta. Pričala je o rođacima. Juče su bili u Pančevu i Krnjači, a danas ih je poslala same do Karaburme. Kada se večeras vrate, otići će s njima u Lazarevac i tamo ostati najverovatnije do sutra. Posle petšest minuta, pomenula je neke obaveze na svom fakultetu. Studirala je psihologiju. Posmatrao sam joj mladež iznad usana. Izgledao je tako dobro da bi čovek pomislio da je lažan. Imala je crnu, ne preterano dugačku kosu, ispupčene jagodice i pune usne. Sviđalo mi se kako nabira obrve iznad krupnih zelenih očiju. Još više su mi se dopadale njene grudi i noge. Ali, sada mi je sve bilo mrsko. Muljanje se pojačavalo. Ruke su mi drhtale, a dlanovi se znojili. Brisao sam ih o pantalone. „Šta si ti radio juče?“ „Ma, ništa posebno… Pokušavam neki prevod da uradim, ali nikako ne ide…“ „Tebi ne ide prevod?!“ Digla je obrve. „Da… Posle bio malo kod Seldže i Bože…“ Izgledala je kao da čeka da kažem još nešto. „Nisi otišao kod Nemanje?!“ „Ne.“ „Ali, zašto?!“ Očekivao sam ovo pitanje. Sve se dogodilo u nedelju, u jednoj skučenoj, polumračnoj sobi na Vračaru. Tu je stanovao moj brat od strica, Nemanja. Odveo sam Jovanu da ga upozna. Bila je to njena zamisao, koja mi se nije previše sviđala. Hajde, govorila mi je, toliko si mi pričao o tom Nemanji, upoznaj me sa njim već jednom! Pre pola godine došao je iz Čačka na studije arhitekture. Videli smo se od tada nekoliko puta i uvek je bivao sve potišteniji. Nije mu

10


se dopadalo ovde. Mislio sam da će to proći. Ali nije prolazilo. Prezreo je sve što mu se događalo, sve što ga je okruživalo. I mene, činilo mi se. U svemu je video pretnju. Sada je delovao polumrtvo. Sedeo je za radnim stolom, ispod prozora kojeg je, gotovo celog, zaklonio roletnom. Jovana i ja posmatrali smo ga sa kreveta. Nije okretao oči ka nama. Samo je zurio nekud naniže. Činilo mi se da je smršao. Govorio je kako ne može da izdrži više u Beogradu, da ga sve guši. Nije mogao ni da se vrati u Čačak. To bi značilo da ga je otac pobedio, da je u pravu kada kaže da je nesposoban. Ali, opet, mrzeo je fakultet, Beograđane i ceo Beograd. „Mrzim ga i mrzim sve odavde“, ponavljao je. „Znači, mrziš i mene?“ prasnuo sam najzad. Nemanja je zurio nekud kroz prozor. Obrve su mu bile nabrane. Brada mu se povremeno trzala u stranu. „Idemo“, rekao sam Jovani i ustao. Nekoliko trenutaka se nije micala, a onda se i ona podiže. Izašao sam iz stana i krenuo niz stepenice. Pratila me je. Došli smo ćutke do autobuske stanice. „Trebalo bi da se vratiš“, rekla je. „Gde da se vratim?“ „Kod Nemanje.“ Frknuo sam glasno i nasmejao se. „Treba da mu pomogneš… Shvataš li da je sluđen?! Ti treba da mu pomogneš! Da razgovaraš sa njim.“ Mrzeo sam je. I njene reči koje su mi se uvlačile u glavu. Bila je u pravu. Stigao je autobus i ja uđoh. Seo sam na najbliže sedište. Jovana pored mene. Ćutali smo neko vreme. „Obećaj mi da ćeš otići kod Nemanje.“ „’Ajde dosta o Nemanji, jeb’o te on!“ prosiktao sam. Okrenula se na drugu stranu. Sišli smo na Slaviji. Tu je trebalo da se rastanemo – živela je u blizini. Poljubili smo se i suzdržano pozdravili. „Ali, zašto nisi otišao?!“ ponavljala je sada. Prethodnog dana gotovo da se nisam ni setio Nemanje. Misli su mi bile posednute izraslinom. Mogao bih da joj ispričam o izraslini. Slegao sam ramenima i nastavio da ćutim. Gledao sam u stranu. „On je stvarno u očajnom stanju… Ne mogu da verujem da još nisi otišao! Treba da mu pomogneš da se malo razvedri… Možda da odluči: ili da se vrati kući ili da se trgne. Možda da se bavi nečim osim fakulteta…“ „Znam, znam… Otići ću sutra…“ Krenuli smo nekoliko minuta kasnije. Jovana je obukla jaknu brže nego ja. Približila mi se dok sam uvlačio desnu ruku u rukav. „Stvarno treba da odeš…“ Klimnuo sam glavom. „Što pre“, rekla je i potapšala me

11


po stomaku. Ustuknuo sam unazad shvativši da je pipnula izraslinu. Pogledao sam je oštro. Gledala me je ukočeno. Nekoliko trenutaka očekivao sam da me pita kakvo mi je to ispupčenje. „Šta je bilo?“ samo je rekla. Shvatio sam da nije ništa osetila. „Ništa, ništa… Haj’mo.“ Nekoliko sati kasnije, osetio sam se bolje, mada se izraslina nije smanjivala. Prionuo sam na prevod. Išlo je sporo, ali uspeo sam da završim čitave tri stranice. Onda se, iznuren, izvalih na krevet. Razmišljao sam kako je moguće da Jovana nije osetila izraslinu. Verovatno je pomislila da je to samo nabor na košulji. Pipao sam stomak i kako god ga dohvatio, nisam mogao da ne osetim ispupčenje. Počelo je da bridi, te se pokajah što sam ga uopšte dirao. Poče i muljanje. Ili je svo vreme bilo tu, samo se sada pojačalo. Bilo mi je sve teže. Drhtao sam, sklopljenih kapaka. Udaljeni, potmuli zvuk vozila sa bulevara nestajao je… …Nemanja i ja igrali smo basket u Čačku. Završio sam šesti razred, Nemanja četvrti. Došao sam kod njega na nedelju-dve, kao i svakog leta. Voleo sam da dolazim kod njega. Voleo sam hlad u njegovoj kući kada je napolju preko četrdeset stepeni. Voleo sam da se jurim sa njim po dvorištu. I koš koji je uvek bio na istom mestu, zakačen na zid stare kuće njegovog dede. Bila je to obična limena kofa sa odvaljenim dnom. Prečnik je bio taman toliki da lopta može da prođe. Topla zemlja pod nama bila je dobrano utabana – igrali smo satima. Nismo znali koja je ovo partija po redu. Skakao je više nego ja jer je bio niži. U stomacima nam se mućkao sok od maline. Znoj nam je natapao odeću. Vodio sam – deset prema šest. Igrali smo do jedanaest. Nemanja se umarao više od mene, morao je duplo više da skače, ali sam ja hvatao gotovo sve lopte. Puštao sam ga da dobije poneku partiju. Šutirao sam za dvojku i lopta se visoko odbila od ivice kofe. Potrčali smo. Nemanja se vinuo da je uhvati. Napravio sam dug korak i digao ruke. Uhvatio sam loptu i trupom gurnuo Nemanju. Sićušno telo sručilo se na zemlju. Tapnuo sam dvaput, približio se košu i ubacio. Iza mene, Nemanja je jauknuo. „Jedan’est!“ viknuo sam. Okrenuo sam se i video da i dalje leži. Prišao sam mu i nagnuo se nad njega. „Ti nisi normalan!“ Lice mu je bilo zgrčeno. Držao se za nogu. „’Ajde, nemoj da si pičkica! Praviš se zato što sam pobedio!“ „Marš!“ Zamahnuo je rukom da me udari. Izmakao sam se i nasmejao. Nemanja ustade. Videh da mu je leva strana desnog kolena poderana, kao i lakat desne ruke. Crvenilo se mešalo sa smeđom bojom zemlje. Okrenuo se i brzo pošao u dvorište. Nešto me preseče u stomaku. Krenuo sam za njim. „Hej, izvini, nisam znao da si se izgrebao!“ Uhvatio sam ga za rame.

12


„Ma, nemoj, nisi znao?!“ Zbacio je moju šaku i ubrzao korak. „Izvini, čoveče!“ Stigao sam ga i zagrlio jednom rukom. „Haj'mo na česmu da opereš to…“ Nije me pogledao niti je progovorio. Ali nije se ni opirao… Posmatrao sam ga sa strane i nadao se da nije ljut. Stali smo ispred česme. Okrenuo se ka meni. Sada me je gledalo lice dvadesetogodišnjaka, obraslo bradom, sa velikim podočnjacima… …Trgnuo sam se i otvorio oči. Svetlost ih je bolno ispunila. Stegoh kapke i prebacih ruku preko njih. Bio sam sav znojav. Ustao sam i seo za sto. Uzeo sam mobilni telefon i pozvao Jovanu. „Hej, ćao, ljubavi, šta radiš?“ „Evo, ništa… Jesi li u Lazarevcu?“ „Da. Evo, upravo smo stigli, šetamo se malo…“ „Aha… Slušaj… Izvini što si prisustvovala onome u nedelju… Hteo sam već da ti kažem, ali… Ja sam…“ „U redu je…“ „Stvarno treba da odem kod Nemanje… Otići ću sigurno, ali sada ne mogu… Nije mi dobro…“ „Šta ti je?“ „Ne znam… Izgleda da sam se razboleo…“ „Pa, šta osećaš?“ Zvučala je zabrinuto. „Mislim da imam temperaturu… Malaksao sam… Valjda nije ništa ozbiljno…“ Imam nekakvu izraslinu na stomaku, nekakvu groznu izraslinu, i ne znam šta je to, izrekao sam u sebi. „Došla bih da te obiđem, ali tek sutra se vraćam u Beograd…“ Završili smo razgovor. Otišao sam da večeram, ali nisam imao apetita. Jedva sam pojeo parče hleba sa šunkom. Oko devet, muljanje je postalo gotovo nepodnošljivo. Istuširao sam se i legao. * * * …probudio sam se. Bolele su me kosti a kapci su mi bili teški. Činilo mi se da su odebljali. Osetio sam slabost pokušavši da se okrenem. Pomislio sam da je to zato što sam se zamotao u pokrivače. Kad sam ih se oslobodio, uvideh da sam i dalje nejak. Nije mi se ustajalo. Pomislio sam na izraslinu. Pribojavao sam se da je pogledam. Šta ako se opet povećala? Da li će se ispostaviti da je to stvarno nešto ozbiljno? Možda je trebalo odmah da odem lekaru, čim sam primetio izraslinu u ponedeljak. Možda je tada nešto još moglo da se učini. Možda je sada kasno i pomoći nema… Okrenuh se na drugu stranu i ponovo zatvorih oči.

13


Ne znam koliko sam još vremena proveo u dremežu. Kada sam se najzad pridigao i seo na krevet, osećao sam se opijeno. Nekakva neprijatna toplina širila mi se telom. Sporo sam treptao i razgledao stvari u sobi. Računar i papiri na stolu, ranac pored njega, polica sa knjigama, šare na tepihu. Spustio sam noge na pod i protegao ruku do mobilnog telefona. Naslonio sam laktove na kolena i spustio glavu u šake. Nisam znao šta bih mogao da radim. Činilo mi se da nisam sposoban ni za šta. Uzdahnuo sam. Ja sam ozbiljno bolestan, izgleda da sam ozbiljno bolestan… „Hej…“ Blago gurkanje teralo me je iz sna. „Hej…“ Otvorio sam oči. Jovana je sedela pored kreveta. „Već je pola dvanaest.“ Smešila se. Ostao sam ukočen na jastuku. Shvatih da sam se vratio u krevet pošto sam se probudio. U stomaku mi je muljalo. „Kako si?“ Uzdahnuo sam i prošarao pogledom po sobi. „Tvoj tata kaže da nisi bio bolestan… Ne izgledaš loše.“ „Da…“ procedio sam. „Pa, kako si sad?“ Napipao sam izraslinu ispod pokrivača. Delovalo mi je da se smanjila. „Nije loše… Biće bolje…“ Pokušao sam da se nasmejem. Poljubila me je. Ustao sam. Začudih se što ne osećam slabost. Počeo sam polako da raspremam krevet. „Pa, jesi li ti uopšte bio bolestan?“ „Da… Nego, nisam hteo da se mama i tata brinu…“ „Mhm…“ Raspremio sam krevet i seo na njega. Jovana je sela pored mene. „Šta si planirao za danas?“ Slegao sam ramenima. „Šta ti je?“ „Što?“ Pogledao sam je. „Kao da si se nešto zbunio.“ Stavila mi je ruku na potiljak. „Ne…“ Jovana nije primetila da mi telom struji blaga drhtavica. Poljubila me je u vrat. Najednom, stavila je dlan baš preko izrasline. Trgnuo sam se i udaljio desetak centimetara. „Šta ti je?!“ „Ne znam šta je to, ne znam!“ „Šta?“ „Pa, ovo na stomaku, do đavola, pojavilo se u ponedeljak!“ Prekrivao sam to mesto šakama, kao da se vidi kroz pižamu. „Šta se pojavilo?“ „Ne znam šta je!“

14


„Daj da vidim.“ Gledao sam je iznenada shvativši šta sam rekao. Ali, i da nisam, ona ju je osetila. Krenula je da ukloni pižamu. „Daj da vidim šta se pojavilo.“ Zadržao sam joj ruku. Pogledi su nam se ukrstili. Popustio sam stisak. Zenice su joj skliznule nadole. „Gde ti je to?“ „Pa, vidiš valjda?“ „Ne“, rekla je. „Šta?“ Pogledao sam stomak. Na njemu nije bilo ničega sem pupka, dva mladeža i retkih dlaka. Treptao sam. „Šta ti se pojavilo?“ Ustao sam i dvaput koraknuo. Zavukao sam šaku pod pižamu i trljao glatku, suvu kožu. „Šta to izvodiš?“ „Ništa.“ Seo sam na stolicu. Onda sam ustao i počeo da svlačim pižamu. „Sanjao sam nešto…“ Jovana je ćutala, dignutih obrva. Obukavši pantalone, zagrlio sam je i poljubio. „Slušaj, sada mi je dobro i krenuću odmah. Trebalo je i ranije da odem, ali… Krenuću odmah.“ „Kuda?“ „Kod Nemanje.“ Nasmejala se. Obukao sam košulju, pa smo izašli iz sobe. „Odoh časkom do kupatila“, rekao sam. Zaključao sam se i skinuo pantalone i gaće. Seo sam na šolju. Nekoliko trenutaka, glava mi je bila prazna. Osećao sam se dobro. Podigao sam košulju i majicu i posmatrao stomak. Kako je tako brzo nestala, pitao sam se. Kada me je Jovana probudila, napipao sam je. Nije bila vlažna, ali bila je tu! Ni u šta nisam bio siguran. Možda se povukla u toku noći. Ili je ipak naglo urasla kad sam ustao? Obrisao sam se i obukao. Umio sam se pa uronio lice u peškir. Prijao mi je njegov miris. Posmatrajući odraz u ogledalu, ponovo sam razgolitio trbuh. Primetih malo meškoljenje na mestu gde je bila izraslina. Suzio sam kapke i usredsredio se. Prestalo je. Nisam bio siguran da li mi se samo učinilo. Izađoh iz kupatila. Pošto sam doručkovao, pošli smo napolje. Sedamdeset osmica je brzo naišla. Dok smo se vozili, pričao sam joj o Nemanji. „Nisi mi rekao šta si to sanjao jutros…“ „A…“ Ponovo sam pipao stomak. Plašio sam se da ću naići na ispupčenje. Nije ga bilo. „Sanjao sam…“ Skrenuh pogled sa Jovane. „Kao da imam neku izraslinu… I kako pulsira na stomaku, i iz nje ponekad krene da se cedi nekakva sluz… I u stomaku mi nešto kao mulja, skoro po ceo dan…“

15


„I delovalo je baš stvarno?“ „Da.“ Stigli smo na Slaviju. „Javi mi šta je bilo sa Nemanjom!“ rekla je Jovana. Poljubila me i izašla. Kod Karađorđevog parka, prešao sam u tramvaj. Trudio sam se da ne mislim o izraslini. Nestala je, nema je više, nema više njene sluzi, pulsiranja, zaboraviću je i gotovo. Nema svrhe sećati je se. I muljanje je prestalo. Bio sam u pravu kada sam pomislio da su povezani. Ipak, iako je nije bilo na stomaku, shvatao sam da ne mogu da je se oslobodim. Dok sam kroz staklo posmatrao vozila i pešake koji su mileli pločnikom, obuzimao me je strah da će se ponovo pojaviti. Možda na drugom mestu i drugačijeg oblika, ali iznova će se izmigoljiti iz utrobe, osećao sam. Ona nije nestala, samo se povukla i sakrila od pogleda. Njeni sokovi i meso čekaju negde u meni. Deo su mene, zvonilo mi je u glavi. Njen nestanak samo je privid. Tramvaj se zaustavio. Promuvao sam se između ljudi i skočio na asfalt. Udahnuo sam svež vazduh i on potisnu misli o izraslini. Pružio sam korak i osetio se slobodnim. Dospeo sam ubrzo pred Nemanjina vrata. Pokucao sam.

16


Garmonbozia Radoslav Slavnić

Kuper Dejl Kuper se više nije nalazio u Tvin Piksu. Bio je kilometrima udaljen. Lutao je sterilnim hodnicima svog radnog mesta, zbunjeno se smeškajući. Odraz od kojeg se rastao – misteriozno se prebacivši u regionalnu zgradu FBI-ja, u neko sasvim neodređeno vreme – i dalje mu je preteći zaigravao u svesti, iako su nove refleksije potvrđivale da je otrovno, volšebno zelenilo napustilo njegove oči i vratilo im prirodnu živost i mistični sjaj. Svaki novi Dejl na kojeg je naletao, sudarajući se sa prilikama u ogledalima dugačkog hodnika, bio je onaj pravi agent Kuper, predani predstavnik reda i zakona, američki heroj današnjice i ljubitelj dobrih pita. I svaki taj novi Dejl je terao misli o Tvin Piksu, Crnoj Kolibi i zlobnim entitetima koji su tamo obitavali. Pluća, kojima je tako lako udisao vazduh prošaran prijatnim mirisom hartije i sveže kafe, takođe su, činilo se, svedočila da je zlo prisustvo napustilo njegovo telo. Jedino što ga je podsećalo na grozničavo stanje protiv kojeg se borio pokušavajući da udalji ono što je nazivao „BOB“ od sebe – pored sopstvenog izopačenog lika sa kojim se poslednji put susreo u kupatilu svog apartmana u hotelu – bio je huk sove obojen drevnim odjekom iskonske energije rasne šume. Repetitivno se obrtao u njegovoj podsvesti i kao da mu je poručivao da je ovo bio samo kratkotrajni ispad. Odmor u nepoznatom pre nego što se muke nastave. Ipak, taj trenutak, koliko god da je trajao i kakav god da je bio, izgledao mu je kao da ga je trebalo ščepati i nositi se sa njim baš kao što je on umeo. „Hej, Kup“, začuo je hrapavi glas Alberta Rozenfilda iz jedne od kancelarija čija su vrata zjapila sa strane, prekidajući niz ogledala. „Koul te traži. U svojoj kancelariji je!“ Kuper zastade ne osvrnuvši se u potrazi za izvorom glasa. Umesto toga, usmeri pogled ka vratima kancelarije pretpostavljenog, kojima se završavao hodnik. Nervozno poče da pretura po džepovima pantalona i sakoa, i taman kada je pomislio da je izgubio kontrolu, napipa glatku površinu svog diktafona. „Dajana“, reče glasno, primaknuvši usne mikrofonu, „mislim da znam gde sam, ali ne i 'kada je'. Ništa mi nije jasno. Ipak, stvari ne deluju toliko loše.“

17


Pritisak na dugme STOP zakoči obrtaje trake, ali natera Kuperove noge na pokret. Smelo je koračao sve dok se nije našao pred vratima kancelarije šefa Gordona Koula, a potom kucnu nekoliko puta i odškrinu ih. „Kup! Lepo od tebe što si došao“, Koulov prodoran, ali potpuno jednoličan glas zazvonio je prostranom kancelarijom. „Želeo sam da upoznaš nekoga!“ Kuper se približio radnom stolu, shvatajući koliko mu je lice pretpostavljenog zapravo delovalo daleko, mutno i nepristupačno. Kao da nisu poticali iz iste realnosti. Koul zgrabi šoljicu kafe, trznu, uze dug gutljaj i grubo je prizemlji. „Moram da priznam da mi deluješ ispijeno“, trubio je boreći se sa svojim slušnim aparatom. „Možda bi trebalo da pojedeš tanjir supe, ili kukuruznog krema?“ „U redu je…“ odmahnu Dejl, ali ubrzo shvati da su mu se reči izgubile u teškom vazduhu pre nego što su dospele do slušaoca. „Sa tvoje desne strane“, nastavio je Koul, „nalazi se neko koga sam želeo da upoznaš!“ Kuper se osvrnu i ugleda priliku udaljenu svega par koraka. Bio je to muškarac srednjih godina i izuzetno upečatljivih, oštrih crta lica. Na sebi je imao svetli, sportski sako, raskopčan tako da je otkrivao razdrljenu, šarenu košulju duboko upasanu u bele pantalone. Nije se moglo očekivati da bi se neko tako odeven mogao naći u kancelariji regionalnog šefa FBI-a. Ipak, njegovo prisustvo je bilo sasvim postojano i jasno, u potpunom kontrastu sa Koulovom prividnom udaljenošću. „Filip Džefriz“, reče muškarac pruživši desnu ruku, dok je levom popravljao nalakiranu frizuru. „Dejl Kuper“, agent prihvati i čvrsto stegnu muškarčevu ruku. „Oh, i vi ste Filip, znači?“ nasmešio se muškarac. „Filip?“ Agent Kuper u čudu zabaci glavu unazad i pokuša da izmigolji šaku iz čvrstog stiska. Okrenu se ka Koulu pokušavajući da svojim zabezeknutim izrazom izmami bilo kakvo objašnjenje, ali naiđe samo na potpuno zamućen splet crta koje su oblikovale grimasu karakterističnu za trenutke kada bi šef izgubio poverenje u svoj sluh. „Filip, Filip“, klimao je Koul i fiksirao svoj slušni aparat. „Pogrešno ste razumeli“, reče Kuper i istrgnu svoju šaku iz muškarčeve. „Moje ime je Dejl. Dejl Kuper.“ „Pa, dobro“, muškarac slegnu ramenima. „Svi smo mi Filip na neki način.“ I dalje zabezeknut nelogičnošću razgovora, agent Kuper jedva da je primetio da su mu se usta potpuno nesvesno otvorila. „To su zaista lepe cipele“, izustio je i upro prstom ka muškarčevoj obući.

18


„Hvala“, odvratio je muškarac, sada već gladeći rever svog svetlog sakoa. „To je vaša specijalnost.“ „Oprostite“, agent Kuper tek u tom trenutku shvati da je razgovor tekao bez njegove svesne uloge. „Ne znam šta mi bi.“ Ipak, naredna rečenica, bila je potpuno ispraćena svešću. I to svešću o stanju vlastitog organizma. „Mislim da imam infarkt“, izraz Kuperovog lica je bio sasvim smiren, gotovo razdragan, u neskladu sa histeričnim pokretima desne ruke kojom je stiskao svoju levu nadlakticu. „Leva ruka mi se potpuno oduzela.“ Zagledao se u svoju levu šaku, koja je opružena odbijala poslušnost, a potom se okrenu ka Koulu. Kada je shvatio da od svog šefa više nije mogao da očekuje nikakvu reakciju, usmeri pogled ka muškarcu koji se predstavio kao Filip Džefriz. „Želite li malo kafe?“, upitao je Džefriz. „Možda vam bude bolje.“ „Preskočiću, hvala“, odgovorio je Kuper i dalje masirajući svoju paralizovanu ruku. „Možda bi, umesto toga, želeo žvakaću gumu? Ona žvakaća guma koju voliš će se vratiti u modu.“ „Ne“, odmahnu Kuper u borbi sa sećanjima i sve jačim hukom sove, i pritiskom koji je rastao svuda unaokolo i pretio da će razruštiti sve zidine stvarnosti. Džefriz se primaknu Kuperu i mahnu mu levom šakom ispred očiju, eksponirajući prsten sa zelenim kamenom koji mu je svetlucao na srednjem prstu. „Dobio sam ovaj prsten“ rekao je i zaobišao Kupera na putu do izlaza iz Koulove kancelarije. „I sada moram da idem. Srešćemo se za nekoliko godina u sličnim okolnostima, ali me se nećeš sećati.“ „Ko si ti?“ Kuper nije imao snage da se okrene. Vikao je u smeru ogledala koje je otkrio Džefriz pomerivši se sa svog mesta i udaljivši se ka vratima kancelarije. „Sanjaćeš me“, začuo je Filipov glas. Razbijao se u odrazu ogledala i postajao sve slabiji. „Vreme i mene!“ „Koje vreme?“ urlao je Kuper zagledan u svoj novi odraz, onaj koji mu je oči načinio otrovno-zelenim. „Koje vreme?“ „Deset i deset“, to više nije bio Filipov glas, već uvrnut eho zamuljan uzdasima i tutnjavom. „Šesnaesti februar. Vidimo se, Majk!“ „Zovem se Dejl“, agent Kuper se više nije nalazio u regionalnoj zgradi FBI-ja. Kao što je bio slučaj i sa hotelom u Tvin Piksu, mutna nevaljala realnost je i to mesto ostavila kilometrima i godinama udaljenim. Sada se nalazio negde gde je zeleno bila očekivana boja njegovih očiju, a žvake koje je voleo su ponovo bile u modi.

19


Jedino što je poneo sa sobom iz zgrade FBI-ja, bio je miris sveže kafe i odjek poslednjih reči Gordona Koula. „Garmonbozia!“

Koliba I dok je slom aktuelnog sveta bio ispraćen kakofonijom huka i naizgled besmislenih slogova, i režanjem susednih slojeva realiteta koji su se sudarali i varničili nalik suprotstavljenim metalima, agenta Kupera u Crnoj Kolibi iznenadi napetost tišine. Nalazio se u Čekaonici, posađen u crnu kožnu fotelju i obasjan prigušenim crvenilom razapetih zavesa kojima je bio oivičen u svom novom prebivalištu. Nasuprot intenzivnom zelenilu koje mu je izbijalo iz očiju, osećao se poput stogodišnjaka – ispijen vekom muke i lažnih uverenja. Čak i bez odraza u volšebnom ogledalu, sasvim lako je mogao da zamisli kako mu se lice rasteglo u viseću, izboranu kožu, a nekada crna kosa posedela i opala u staračkim pečatima. Tek kada se svetlost iz neodređenog izvora pojačala, a crvenilo zavesa rasplamsalo svuda oko njegovog tromog tela, shvatio je da nije bio sam. Za stočićem za kojim je bio smešten, preko puta, na sličnoj kožnoj garnituri, sedeli su BOB i Jednoruki Čovek. Između njih se nalazilo prazno mesto. BOB se izazivački cerio, kao i svaki put kada bi kontaktirao sa nekim iz sfere „opipljivih“, ali agentu Kuperu je izgledalo kao da se nije osećao naročito prijatno. Razbacivao je svoju neurednu, masnu, sedu kosu i činilo se kao da ga je morilo neko osećanje, strah, možda čak i fizički simptom, ili neki sličan užas kojeg nikako nije mogao da se otarasi. To nije bilo karakteristično za BOBA. Jednoruki Čovek je bio potpuno smiren, zagledan u Kuperovo lice, iako je bilo sasvim lako pretpostaviti da je zapravo gledao kroz njega. Oči su mu bile fokusirane i disao je jednolično i sporo – MAJKU nije bilo ni traga. „Želite li kafu?“ Kuper je začuo poznati glas Džina iza sebe, pre nego što mu se pred licem našla prepunjena šoljica. Kafa iz Čekaonice Crne Kolibe mu nikada nije bila po meri. Želeo je da odbije i da se zahvali, ali ni udovi ni usta ga nisu slušali. Ruke su mu bile slepljene sa kožnom foteljom, dok mu se slabašan dah oblikovan glasnim žicama odbijao od čvrsto stisnute, zatvorene vilice. Nije bio paralizovan, već potpuno slab – nemoćan i bez kontrole. Kao da mu je čitao misli, Džin skloni kafu. Uostalom, agent Kuper je od samog Džina nešto ranije čuo koliko je vrednije bilo slušati, nego govoriti, tako da mu nedostatak moći bilo kakvog izražavanja nije naročito smetao u tom trenutku. Ionako je Crna Koliba funkcionisala po njemu nepoznatim principima.

20


„Čućeš tri stvari“, nežno mu je šapnuo Džin, „i sve tri će biti neosporiva istina. Nakon toga će ti biti vraćen prsten. Sada si jedan od nas. Uvek si bio.“ U tom trenutku, tanak razmak između dva krila crvene zavese se raširi i propusti novog posetioca u Čekaonicu. Agent Kuper je dobro znao da se iza čekaonice nalazio splet beskonačnih koridora – isto kao i da je zvuk sitnih koraka najavljivao dobro poznato prisustvo. Konačno, iza garniture na kojoj su se nalazili partneri, izroni i Čovek Sa Drugog Mesta. Iako je bio patuljast i smešan u svojim manirizmima, to siktavo stvorenjce odeveno u crveni sako Dejlu Kuperu nikada nije izgledalo nemoćno kao što mu je rast nalagao. Takođe, retko je nosilo dobre vesti. Patuljak je pucketajući prstima doplesao do upražnjenog mesta, seo i nasmejao se, dopustivši da mu se glas raspe po prostoriji. Ispratio ga je neprimeren veštački eho. U tom trenu, BOBOVE crte postale su smrtno ozbiljne i on se nagnu preko stola i unese Kuperu u lice. „Liland Palmer je bio slabić“, dah koji mu se probijao kroz neuredne, žute zube bio je ružniji od gorke istine koju je nosio. „Nikada nije ubio nikoga. Čak je i najlakšoj, onoj koju smo mu prepustili… maloj Ronet… dozvolio da utekne. Nije imao snage da ubije ostale. Bio je tako loše vozilo.“ Iz džepa svog prašnjavog gornjaka izvadi prsten sa zelenim kamenom. „Dao sam ovaj prsten Filipu Džefrizu pre nego što je… nestao“, razrogačio je oči, dok su mu se usne razvlačile u histeričan kez. „Šta misliš, ko je ubio Terezu Benks?“ Ludački smeh ispuni prostoriju, dok se prva istina polako otkrivala pred agentom Kuperom. Stvari su dobijale smisao, iako se priča više nije činila nimalo privlačnom. BOB se disciplinovano vratio na svoje mesto kada se oglasio Jednoruki Čovek. Glas mu je bio prodoran i izgledalo je kao da je prelazio neverovatnu udaljenost pre nego što bi dospeo u prostoriju. „Leva ruka se ne gubi zbog srca, ili bolesti“, izlagao je sporo i bez emocija, nalik predajniku neke više sile, „već zbog greha i krivice.“ Lice mu najednom naseli napetost karakteristična za trenutke kada bi MAJK preuzeo kontrolu. Okrenuo se prema BOBU i Čoveku Sa Drugog Mesta, a potom ispustio vazduh sa olakšanjem. „Loru i Medi je ubio isti čovek“, ponovo je bio staložen, pogleda usmerenog ispred sebe. „Liland Palmer nije bio sam večeri kada je Lora ubijena. Liland Palmer ih nije ubio. Ubio ih je drugi čovek.“ Agent Kuper je sada bio u tesnom koštacu sa svojom slabošću. Imao je toliko zaključaka, mučilo ga toliko pitanja. Želeo je da progovori, vrisne, ili se trgne, ali je osećao da mu Koliba to ne bi dozvolila. „Treća istina je najteža“, oglasio se čovečuljak. „BOB je HAOS, MAJK je RED. Potpuno su različiti, ali isti, zapravo.“

21


Agentu Kuperu se sa prosvetljenjem polako vraćala snaga u udove. Dah mu je postao brži, a zglobovi pokretniji. Na levoj ruci mu se ponovo nalazio prsten. „Ne postoji pokajanje, ili otkrovenje“, Patuljak je otkrivao poslednju istinu. „MAJK ne zna za Dobro, jer je isti kao BOB. Obojici im je neophodna… garmonbozia!“ BOB i Jednoruki Čovek prasnuše u smeh. Nisu se obazirali na Patuljka koji je i dalje pričao. „Ja sam ruka“, pokaza na sebe, a potom upre prstom u agenta Kupera koji je bio na nogama, zgrčen pred poražavajućom istinom koje je u trenutku postao svestan. „I ti si ruka!“ I dok je Patuljak plesao po prostoriji, a BOB i Jednoruki Čovek se kikotali daveći se u sopstvenom odjeku, agent Dejl Kuper je sa suzama u očima posmatrao prsten na malom prstu svoje leve šake i bezumno ponavljao: „MAJK! Sve vreme je bio MAJK!“

Lora „Lora“, nežni glas njenog oca probijao se kroz slojeve podsvesnog straha i neverice i vraćao ju je u svest. „Lora, probudi se!“ Lora je imala dvanaest godina i nije znala mnogo o smrti. Sahranila je nekoliko kućnih ljubimaca i tetku, a osećaj slabe gorčine bio je jedino što je vezivao za taj pojam. Ipak, u snu iz kojeg je otac pokušao da je probudi, vodio se razgovor o NjENOJ smrti. Upravo zato, kada se konačno razbudila, obrazi su joj bili natopljeni suzama, a spavaćica znojem. Budilnik na noćnom stočiću je pokazivao deset i deset. Bio je šesnaesti februar. Liland, njen otac, sedeo je na ivici kreveta i gladio joj rame govoreći da se radilo o ružnom snu i da će sve biti u redu. Ali Lora je već tada znala da je u pitanju bilo mnogo više od toga. Džin, starac, patuljak, jednoruki čovek i neko ko joj se i ranije javljao u snovima i predstavljao kao BOB, predviđali su njenu ranu smrt. Ceo razgovor je bio težak i ovenčan mistikom. Nije mogla da se seti većeg dela, ali se mogla zakleti da su pominjali i ime njenog oca. „Lora, danas će te mama odvesti u školu“, rekao je Liland ne skidajući blaženi osmeh sa lica. „Tatin prijatelj Filip je ovde, pa tata mora da popije kafu sa njim.“ „Filip Džefriz?“ iz Lore odjeknu još jedno sećanje na san i ona ustuknu i otme se dodiru svog oca. „Ne“, Liland se namrštio. „Filip Džerard. Putujući trgovac. Prodaje cipele. Bio je u kraju, pa me je posetio. Ko je, pobogu, Filip Džefriz?“ „Neko čije ime sam usnila.“

22


Filip Spremajući se za školu u svojoj sobi na spratu, Lora je osluškivala bučan razgovor koji je dopirao iz dnevne sobe u prizemlju. Njen otac i Filip Džerard su se glasno smejali i razgovarali o stvarim koje nije najbolje razumela. Pominjali su nepoznata imena, nekakav „svet mesa“ i „specijalno K“, a ono što joj se posebno urezalo u svest bio je izraz „garmonbozia“, koji je nepoznati glas očevog prijatelja pomenuo u više navrata. Sišla je u prizemlje, u školskoj uniformi i sa plišanim rancem prebačenim preko ramena, da bi u dnevnoj sobi zatekla svog oca sa muškarcem koji ju je podsećao na jednog od likova iz sna. Bila je sigurna da se radilo o njemu, samo što je izgledao bar dvadeset pet godina mlađe. „Ovo je odlična kafa, Lilande“, rekao je Filip Džerard, putujući prodavac obuće, koji je Loru mnogo više podsećao na detektiva, ili nekog od likova iz krimi-filmova bez boje koje je gledala kao devojčica. Bio je šarmantan i umeren, kulturan i uredno obrijan, crne kose začešljane na razdeljak. Na sebi je imao crni sako, belu košulju i pedantno zavezanu kravatu, baš kao i starac iz njenog sna. „Šta je garmonbozia?“ Lora prekinu njihov razgovor. „Lora“, podviknuo je Liland. „Kakvo je to ponašanje? Trebalo bi prvo da se predstaviš.“ „Ja sam Lora“, odgovorila je pokorno, ne skidajući pogled sa lica muškarca iz sna. „Ovo je Filip, moj prijatelj“, dobacio je Liland. „Lora“, Filip Džerard joj se obratio zvonkim i mekim glasom, „ja ti mogu objasniti šta je garmonbozia.“ Lora nije odgovorila. Umesto toga, bez reči je piljila u veštačko zelenilo njegovih očiju. „Garmonbozia je nešto što bi svakome od nas moglo biti omiljeno“, izlagao je muškarac mašući levom rukom na kojoj se presijavao prsten sa zelenim kamenom. „Mogla bi to biti kafa, pita, ili kukuruzni krem, vilinska prašina, možda…“ Muškarac koji se predstavljao kao Filip Džerard nagnuo se ka dvanaestogdišnjoj Lori Palmer i dopustio joj da u zelenilu njegovih očiju vidi sve užase koji su je čekali u budućnosti, sav bol i strah koji će ječati zajedno sa njenim imenom, kao i lice onoga koji će joj, konačno, oduzeti život – MAJKOVO lice. Sopstveno lice. „Ovo je garmonbozia, Lora“, rekao je smeškajući se i pružajući joj pakovanje žvakaćih guma. „Želiš li žvaku?“

23


Otkrivena kamera Milan Dujović

Neko dole nalete na nekog. Gume zaškripaše. Sirena zasvira i Leon otvori oči. Video je senke kako nečujno divljaju po zidu. Teško je bilo pogoditi sanja li i dalje. Ipak je ustao. I prišao prozoru. Dole samo mir. Stogodišnji trg i jedan prolaznik, da potvrdi pustoš. Možda tek tamo, iza raskrsnice, blinka kvarni semofor. I mile farovi. Čudno. On klonu opet u dušek. Buljio je tako u plafon, ušuškan mrakom. Skretao pogled na stan, tek povremeno. (Prazni zidovi su bili uronjeni u mesečinu. Na dnu se caklio uglačani parket.) Mora da su udaljeni zvuci snažili mir u njemu. Okrenu se u stranu i pokri se preko glave. Obli ga prijatan polusan. Iz polusna se i pridizao, povremeno. Gvirio ispod ćebeta u visoki prozor, koji je već počeo da modri. Kao da su san ili java bili iza okna. Jutro je stizalo i senke su postajale mekše. Linije se polako topile. Odsjaji zagrevali. Najzad ustade, razdražen suncem. Odmah dohvati paklicu. Tih par njegovih stvari su izgledale smešno, tako bačene. Gubile se u prostoru. Postajale su mu tuđe i sam sebi je izgledao bestelesan. Košulja, ručni sat, naočare za sunce, cipele, bočica parfema, paklica cigareta, jevtini upaljač, kašičica, kesica kafe, plastična čaša, pijačno kuvalo… To je sve što će ostati od Leona. Zamisli se, dok mu je dim sam od sebe gamizao iz usta. Osta tako ukočen par sekundi, a onda jurnu ka predsoblju. Stisnuo je cigaretu čvrsto među zube. Odahnuo je i, sada mirno, otpustio dim. Iskrzana, omanja putna torba bila je tu. „Rekoh, izgubio sam je u snu…“, sam se sebi nasmeja, poluglasno. Polako poče da se oblači. Osvrtao se oko sebe sve vreme. (Stan je bio gotov: parket postavljen i lakiran; zidovi omalani… Voda i struja sprovedene, pre toga. Sve je bilo spremno za nameštaj.) Tako napetog morala je da ga obuzme sreća. Nemerljiva. Valjda zbog svega što je nabacio na sebe, vide koliko je i sam tuđ ovom stanu. Osetio je slobodu. Dugo traženu, ali zbog toga ne i manje čudnu. Poče veselo da planira kako da se popakuje i ode. Kao da je za to potreban plan. Naročito sa njegovim prtljagom. Kao i da je do sad planirao nešto.

24


Priđe prozoru i baci pogled na dnevni trg. Razlika je bila samo u svetlu. I pokojem prolazniku više. Bandere su sad stajale, beskorisne, a trg bio tek ukras jutra. I bez prolaznika nije bio samotan. Leon se radovao što će opet da luta. Da zavarava trag. Izađe u hodnik i zaključa. Lupa vrata, okretanje ključa, koraci… sve je zvonilo. Hodnik je pojačavao svaki zvuk, odišući svežinom. Čak je i mirisao na nove boje. „I trajaće, samo dok je nov…“, Leon prošaputa, za sebe. A hodnik zazvoni njegovim šapatom i on se trže i uspori. Uhvati se oprezno za gelender i mnogo laganije nastavi niz stepenice. Napolju je bilo svetlo i prohladno. Bezazleno. Očekivao je to. Izrovana zemlja, privremena ograda, limena baraka, uspavani bager, žute trake koje vise, čak i šuplji kosturi nezavršenih zgrada… Sve je manje ličilo na gradilište, a više na igralište. Ili igračku. Smetala je samo prizemna, zelena kuća, stare gradnje. Stajala je na obodu. Čak je malo i zašla napred i naherila se ka platou. Ograda je tu bila izvaljena i prekinuta. Imala je kuća jednu od onih zelenih fasada, negde podbulu, negde ispucalu. I nagrižene ornamente: lažne anđele, neodbranjene od smrti. „Zelena? Zašto mora da bude baš tako zelena. Kao lišaj…?“, prošaputa Leon. Možda je samo pomislio, što se njega tiče. Ali, nije bilo sumnje gde ide. Tamo, iza novog naselja čija je gradnja stala, čula se pokoja sirena. Jedna mačka skoči i prevrnu plastičnu posudu. Leonu se činilo da može da predvidi svaki zvuk. Gledao je okolo, sa potcenjivanjem. Vrati paklicu u džep, i pođe ka niskom balkonu. (Balkon kao da je bio iz jednog komada kamena.) Znao je Leon da starac ustaje pre svih. Možda se plaši da mu ne sruše kuću dok spava? Da ga ne zatrpaju? Leon pokuca – jedanput, drugi put, treći… Cupkao je i osvrtao se, dok čeka. Nije bilo budnih. Kao da nema ni živih. Starčeva vrata su se otključala, triput. I zvuk je bio iz drugog vremena. Starac, suv u licu, ali uredno začešljan, gledao ga je. Vrata je otvorio širom, iz prve. „Izvini, komšija. Ja znam da ti ustaješ pre svih. Pa, pošto idem, rekoh: zar da odem, a da ne popijemo prvu jutarnju. Nikad…“ „A… A, pa jeste. Dobro kažete.“ I on se izmače, poverljivo. Leon zakorači unutra i tek onda se onaj okrenu: „Uđite.“, reče. Leon nije zatvorio vrata. Starac se vrati za njim i zatvori ih. Ovaj je imao vremena da razgleda. Kuća je zadnji put taknuta pre jedno trideset godina. Imala je požutele cvetne tapete. Skučene, a povisoke prostorije

25


(čemu, pitao se Leon) . Dnevnu sobicu i kuhinju razdvajao je paravan od perli, boje rubina. Nameštaj od previše tamnog drveta, kao za sanduke (na to se Leon uvek gadio). Nešto svetlija vitrina, sa knjigama, sraslim od nečitanja. Napadno rezbarena kibla, puna usahlih, natrulih jabuka. I, naravno, ikona na istočnoj strani. Sa kandilom, ko zna kad ugašenim. Starac se izgubi iza paravana, a onda se odmah vrati. Perle su odbojno zveckale i dražile Leona. „Sedite, sedite…“, reče starac, kad vide da ovaj stoji. Pokaza mu rukom na fotelju, ispod ikone. Ali, Leon ne sede odmah. „Kakvu pijete, beše?“ „Pa, nikad mi nismo pili kafu. Nego, ja dođoh pošto znam da vi svaki dan ustajete pre svih.“ I onda sam sede u čelo stola. Dohvati jednu jabuku, pa poče da je prevrće po rukama. „Dobro, ali kakvu pijete? Da znam, zbog šećera…“ „Slađu.“, samo promrmlja ovaj, zagledan u jabuku. Starac klimnu glavom i vrati se. Kad je Leonu dosadila jabuka, poče da bulji u ikonu. Svetac ga je gledao, neobično. Domaćin je, iza paravana, lupkao i cangrtao. Što je još gore, disao. I mljackao. I coktao. Gostu skroz dosadi da okreće jabuku. Poče njome da lupka o sto, bacajući je. Pa da je kotrlja, između šaka. Svako malo je gledao u ikonu, krišom od sebe. Kao da je pita: šta dalje? Prenuo se, jedva, kad su se perle čule. Starac je nosio poslužavnik, koji je išao uz kiblu i uz sto i uz vitrinu… „Ja znam da ustajete rano. Svaki Božiji dan. Ne mrzi vas, baš.“, reče ponovo Leon, vraćajući jabuku u kiblu. „Ah!“, nasmeja se starac, prostodušno. „To mi ostalo, dok sam radio. Volim tako malo da pospremim, ujutru. I malo tišine da se naslušam, pravo da vam kažem. Dok ovi ne krenu da brundaju.“ „Aha. I ne smeta ti to, komšo?“ „Pa, znate kako, ja jesam navikao na mir. Pedeset godina sam bio bibliotekar. Ali, tako ću sad da se naviknem na ovu halabuku. Sve dok se i ona ne pretvori u mir.“ „Pa, koliko ti to imaš godina?“, prasnu Leon. „Sedamdeset i šest ću sad, u septembru. Što?“ „Daj tu kafu.“ I starac prinese šolju Leonu, pa sebi. Ovaj ni ne pogleda u kafu. Nije sklanjao oči sa starca. Zagledao je njegove začešljane sede. Kravatu i prsluk, malo rupičast od moljaca. Starac mu, drhtavom rukom, prinese i ćasu sa slatkim, kašičicu i vodu. Leon hitro odmeri ćasu: „Od dunja?“, nasmeja se, unapred razočarano. „N-ne, od kajsija. Što, ne volite?“ „A, dobro. Zamalo.“

26


Pripalio je cigaretu. Starac je hteo da kaže u vezi s tim, ali nije. Nije mu čak ni ponudio pepeljaru. „Nešto ste mi vi bledi. Jel vama dobro?“ „Dobro mi je.“, promrmlja ovaj i prinese šolju ustima. Srknu kafu i coknu, bučno i patvoreno. „Dobraaaa! Pravaaa!“ „A, vi čuvate ovu zgradu?“, posle kraćeg ćutanja, pitao je starac. „Tu sam zadnjih pola godine. Viđali smo se ovako. I vidim vas ja, svako bogovetno jutro, kako zalivate cveće… Dolazite iz prodavnice. Sa torbom. Sve uredno. Prooođe on, čovek, pored radnika, kroz blatište… I nikom ništa.“, izbeči se Leon, na kraju. „Ahaha!“, nasmeja se domaćin. Poče rukom da gladi sto. „Ta zgrada koju vi čuvate: ona je na zemlji koju je moj pokojni brat prodao državi. Nismo govorili od tad. I umro je, a nismo se pomirili.“, skoro ponosno reče. „Niste se pomirili!?“, začudi se Leon, kao da je znao sve ostalo o tome. „Nismo. Rekoh, neću da im prodam ja moj deo, pa da su još toliki!“ „A što?“, pogleda ga, ispod obrva. Dok srče kafu. „Hoću-da-umrem-na-svojoj-očevini!“, starac je davao sebi takt, skupljenim prstima. „Jer, to su vam sve lopuže. Ja ne znam u kakvim ste vi odnosima sa njima…?“ „Nisam u odnosima. Idem, za koji dan.“ „E, dabome. Sad je taj neki R. pokupovao zemlju svud okolo. I počeo da zida, za svoj ćef. Udružio se sa još par njih. Ceo grad ispade njihov. I, zamislite: sve su nas iznajmili nekom televizijskom producentu.“ Leon pokuša da odglumi čuđenje. Ali, osmeh samo što se probi kroz grč lica. „Producentu? Ma, daaaj…“ „Da, da. Verujte. Tako priča narod: ceo celcati grad. I posle ja treba da im prodam kuću i zemlju. Što, da im bude lepši studio? Pa, kamere će mrtvog tek da me snime. I ta vaša zgrada je isto, nemoj da se ljutite.“ Onaj navali na slatko, naprasno. Smejao se, kroz nos. Sve vreme mu je cigareta bila među prstima. Dim je vijugao, pepeo je leteo. Domaćin ga je posmatrao, skoro radoznalo. „A, ko je pravio slatko?“, upita Leon, punim ustima. I baci ispražnjenu ćasu na sto. „Moja ćerka.“, reče starac i zbunjeno osmotri, čas ćasu čas Leona. „Ćerka, mmm?“, mljacnu drugi. „Do-dolazi tako, kad-kad. Malo mi sredi, donese nešto da se pojede. Nekad odnese prljav veš. A, jel imate vi nekog?“ „Kako: nekog?“ „Pa porodicu, mislim… Tako.“

27


„Ja imam i dete.“ „Oooo, dete! Pa, lepo!“ Leon je klimao glavom. „Ja sam ga napravio. Rekao sam ženi: pusti dete. Ti i ja ne smemo da stanemo.“ „Jeste.“, starac opet poče da gladi rukom sto. Da tare suvu kožu o iskrzani lak. Gost se zgadi. „Teško je danas zaraditi, znate. Pa, vidite šta nam rade: izgladne nas skroz, pa posle – pristani na sve! Budi i zamorče, ako treba. Čovek izrodi decu, pa ih onda preda u ruke producentima. Ko da ljudi treba da popunjavaju studio. Da žive po scenariju. Da umru po scenariju.“ „Bravo, bravo!“, lupi Leon o sto. Starac se prepade i malo se trže. Ali onda i nastavi: „Zato ću ja da im smetam, dok mogu. Neću još dugo, al dok mogu. Što da im sve ide kako su zamislili…?“ „Pa, ja sam joj i rekao.“, prekide ga Leon, „Moramo da zavaramo trag. Ostavi dete. Idemo negde. Gde još nisu. Ona kaže: ne! Dođi ovamo. Odvede me kod svojih: kaže, ovde ćemo. Pokaza mi frižider, televizor, tepih, fotelje, kola i garažu… Samo treba da zasednemo. I da se premeštamo. Da ustajemo. Da ležemo. Svaki bogovetni dan. I nikom ništa. Kamere beleže. Ja joj rekoh: prodala si me! Odoh ja, a ti se porađaj. Nisam ni pitao za nju, od tad. Ni za dete. Idem i zavaravam trag, okolo.“ Starac ga je gledao, sad već upitno. I ćutao. Nije gladio sto, samo je lupkao jednim noktom po površini. „Ostavili ste je…?“ Ali, Leon je gledao u ikonu. „Lepa vam ova ikona.“ „A, jeste. To sam nasledio od oca, pokojnog. Sveti Nektarije. Ja sam ga uzeo posle za krsnu slavu, kad sam se podelio s bratom.“ „Al, nije pravi.“ „Kako, nije pravi?“ „Nešto čudno gleda.“ „To je prava ikona svetog Nektarija Eginskog.“ „A, ti misliš: ja neću, zbog ikone?“, samo što mu se ne nasmeja Leon u lice. „Pa, jel nećete… Šta mislim?“ „Oni misle da ima dva-tri načina da umremo. I to je to. Sve ostalo će oni. E, ne!“, odmahnu Leon glavom. Lice mu dobi kiseo izraz. „Ja ih prevarim. Evo, tvoja kuća komšo… oni misle, to će samo od sebe. Razvoj i zaostalost. E, neee! Ima da zakasne na šou!“ Starac proguta knedlu. I presta da lupka. Ali, izborano lice mu se poravna. Potpuno.

28


„I zar da napustite ženu? Sa detetom u stomaku?“ I onda se sve prosulo. Ostaci slatkog i kafe. Staklena ćasa. Jabuke. Prsle su šare na porcelanu. Nije više bilo ustajalosti. Ali, ni gostoprimstva. Možda tek posle domaćinovog „Hoćete možda da popijete neš…“ . Leon je poleteo sa stolice. Starac ga je pogledao pitomo. Pitomi pogled je bio pretposlednji. Leon ga uhvati za vrat i oba palca mu nabi u grkljan. Nije imao pojma gde je to pokupio. Nije nikad ubijao. Ali, starac se možda branio, nekad davno. Pesnicama je tukao Leona po licu, sve dok ga ovaj nije srušio. I izmakao se, a starčeva vilica je i dalje bila stisnuta. Pogled odlučan. Pokreti žilavi i čvrsti. I, naprasno, neko sažaljenje pređe Leonovim licem. Ali, ruke više nisu bile njegove. Ruke su išle do kraja. Ispustile su starčev vrat i glava mu trupnu na klimavi parket. Oči su mu bile izbezumljene, a usta otvorena. Ali, nije bilo ničeg strašnog na tom licu: samo maska, koja podražava užas. Isto tako izveštačeno je i Leon počeo da kuka. Pridigao se i seo na stolicu. Podlaktio se i držao glavu šakom. Jecao, na suvo. Nikako nije mogao da izmami suze. Iako je starčev bol počeo da tinja u njemu. Cigareta je dogorevala, između prstiju. „Jao! Jao! Pa, zašto? Zašto?“ Dugo je tako sedeo. Od lenjosti, koja treba da liči na tugu. Onda je pridigao glavu. Znoj mu se slivao u oči i pekao ga je. Mislio je da su to suze. Krvavim očima je pogledao svetog Nektarija na zidu. Morao je da proveri. „E, sad ćemo da vidimooooo…“, iskrevelji se. I pođe ka ikoni. Zgazio je cigaretu, nehajno. Otkačio je kandilo i bacio ga. Metalni zvuk ga preseče, nakratko, ali srce je odolelo. Prope se na prste i unese se u taj pogled. Mislio je da je više, onako izdaleka. A i obrisi se izgubiše, u bliskosti. Videli su se prelazi i tačke: ruka grešnog tvorca. I pogled posta bezličan. Pretvori se u dve šupljine, usred kojih su se caklili odsjaji. Unutra, po jedno izbočeno, sferno sočivo. Leon zadrhta, jer su zaličila na prave oči. Ali, ne oči sveca. A onda se opet prope i uhvati ikonu sa strana. Iako je otkačio sa eksera, teško je išlo. Drsko povuče ploču ka sebi. Bila je spojena sa zidom dvama kablovima. Dve crne pukotine su zjapile iza ikone. Kablovi su ka rupama u zidu vodili od dve mikro-kamere. Smeštene otpozadi, u oči svetog Nektarija. „Znači, tako! Znači: znaju!“ On divlje iščupa kamere. I ostavi ih da odvratno vise na zidu: kao ispale oči. Baci oslepljenog sveca na sto i sede. Tupo se zagleda negde. Brujanje je napolju počelo. Uspavljivalo ga je. Samo se povremeno trzao, na glasove radnika, što prolaze blizu. A, onda je opet tonuo u svoj polusan. Neispavan, nije znao sanja li i dalje. Čudila ga je ikona.

29


„Ko ti je iskopao oči, lepa sliko…?“, pitao je, najednom. Nije više gušio šapate. Nije se stideo. Mislio je da priča sa ikonom, valjda. Ili da govori domaćinu. Preskočio ga je i pošao po njegov prljav veš. Tek tada je obratio pažnju na telefon. Možda je zbog kamera progledao: telefon je bio uljez. Suviše savremen. Šta ako je žica vodila tamo gde i kamere? Slušalica je bila bežična; imala je automatsko biranje. Ispod dugmeta, drhtavim rukopisom je napisano: „Milica“. Sigurno nije slučajno, sve to. Iako je čudno. Kao da je neko smišljao plan umesto Leona. Naturao mu preduslove. On stisnu dugme i ono zatrube tiho. Malopre kandilo, a sad ovo je bio zvuk koji seče. Raseca mrtve zidove, mrtvog starca, mrtvi deo Leona… od onog što je živo u njemu. On prisloni slušalicu na uvo, kao da mu je prvi put. Već je zvonjava ličila na govor. A, onda se javila i „Milica“. „Da, halo. Vi ste Milica, ćerka mog komšije. Ne znam. Vi ste njegova ćerka i on me je zamolio da njegov prljav veš donesem. On nije ovde. Šeta se. On se tako šeta, svaki bogovetni dan. Dugo, dugo. Ne mrzi ga. Šeta se i vraća se. I nikom ništa. Da li možete samo adresu svoju da mi date?“ Opet mu se ćasa sa olovkama poturila. I stalak za telefon, dovoljno iskrzan i suv, da se piše po njemu. A, „Milica“ je bila ljubazna i poverljiva žena, na oca. Anice Savić-Rebac, 16a/30, napisa on na stalku. Pažljivo i uredno. „E, dobro. Hvala. Ja ću to da vam donesem. Ja baš volim mog komšiju. A, on je star i ja znam kako treba da poštujemo naše stare. Nema ih još mnogo.“ Spusti slušalicu. Ko zna šta je „Milica“ htela da kaže? Ušao je u kupatilo. Vonjalo je na mokraću i jevtine kolonjske vode. Ipak, imalo je novu korpu za veš. Plastičnu, sa poklopcem njen poklon, sigurno. Sve može da istruli, ali korpa mora da bude nova. I „Milica“ je mirna. Otvorio je i… nije se zgrozio. Znao je, valjda, da je to sve grozno, ali onako… Kad mu se doda mišljenje. Bilo kakvo. A, to što pravi svu tu štroku je ionako samo trupina. Koliko onda može da bude prljava? Nije ga mrzelo da otvara krila i fijoke u kuhinji. Lupao je krilima, poizbacivao sve fijoke, razbacao kese… sve dok nije našao jednu dobru, poveću. Trpao je veš, a onda se setio ikone. Ostavi to i uze sveca u ruke. Posmatrao je dve rupice namesto Nektarijevih očiju, dugo. Baš dugo. Kao da je prevaren. Sve što treba za spasenje je tu… A, ovamo, očne duplje vode u prazninu. Kao da je sav večni život izvučen kroz njih. Isisan. I sve ostalo je bilo neuverljivo: i krst i brada i epitrahilj… On ubaci i ikonu u kesu, na kraju. Preko nje nabaci dve-tri preostale potkošulje, požutele od znoja. Kad je izašao napolje, gradilište se zahuktalo. I suton ga je već poklapao, lagano. Radnici si išli gore-dole, levo-desno, dernjali se jedni

30


na druge. Opet se Leonu činilo da može da predvidi svaki zvuk. Svaku kretnju. Tek, zatvorio je vrata i polako krenuo preko platoa. Imitirao je starčeve pokrete, koliko je umeo. Nalete na jednog radnika, kao slučajno. Nešto nepredvidivo je upalo na gradilište, mora da su shvatili. „Sad možete da srušite kuću!“, i pokaza im rukom. A, onda poče da se udaljava. Hodao je unazad. „Slobodno sad rušite! Samo je sravnite!“ „Dobro, prijatelju!“, odgovarao je radnik. Šireći ruke, onako drugarski. I smejao se. „Dobro, hoćemo! Ništa se ne sekiraj! Još danas, rušimo!“ Opet je Leon prešao preko trga, a trg je nabadao mrak na bandere. Prolaznici su išli, predvidivim rutama. Kako ne znaju, da su oni ovde zbog trga, pitao se? Svi oni! Trg će da stoji ovde i kroz sto godina, sa svojim putanjama, kružnim i poprečnim. I neki novi statisti će ići, dok kamere beleže. A, gde li su kamere? „Gde li su? Ne vidim ih.“, reče Leon, glasno. I gledao je u spomenik, usred trga. Pa u bandere, klupe, kante za smeće i žardinjere… Prolaznici su se kad-kad okretali za njim. Sve je bilo predvidivo. Nije ni sumnjao da će brzo da nađe ulicu. Nije sumnjao ni u šta. Malo problema je bilo oko „16a“, ali neznatnih… Zgrada je bila od onih starijih, visokih solitera. Ali i iznutra dorađivanih, zbog dobrog položaja. „Ova će da traje.“, reče Leon ženi na ulazu. Žena se izbečila, terala ga je dalje i nije ga spasla. Zastao je i pogledao gore, ka spirali stepeništa. Samo je malo lutao, na spratu koji traži. Naleteo je na „29“, pa je promašio „30“ i umalo da navali na „31“. Nije hteo da zvoni, nego je kucao. Kao što nije hteo liftom, valjda iz istog razloga. „Milica“ je otvorila, laganije od oca. Mora da je njen strah jenjavao, stepen po stepen. Leonov strah je rastao. „Vi ste zvali?“, ona odmeri kesu, pa Leona. „Ja sam vam doneo veš. Od vašeg oca. Vi ste njegova ćerka. Milica?“ „Nisam ja Milica. Ja sam Izolda. A, tata me zove Milica.“ Leon krenu sa kesom napred. Iz gadljivosti ili gostoprimstva - Izolda se izmače, pometeno. On donese kesu nasred dnevne i tu je spusti. Poče opet da se obrće oko sebe. Da, zgrada je bila starija, ali čvrsta. I zaslužuje stanove, kao nove. „A, otkud vi to znate?“, pitala je Izolda, zatvarajući vrata. Ovaj se prenu i pogleda je, tupo. „Da me on zove Milica?“, nadoveza se ona. „On mi je rekao da te zove Milica.“ „On ti je rekao… Pričali ste o tome kako on mene zove?“ „Izolda? To je baš lepo ime.“ „A, vaše je…?“ „Leon.“

31


„Šta: Leon?“ „Leon.“ Ona se osmehnu, skoro jetko. I onda krenu da uzme kesu. Uhvati je kažiprstom i ponese je ka kupatilu. Kesa ispade teža nego što je mislila. Ona je prihvati drugom rukom, a Leon se ne ponudi da pomogne. Nastavio je da razgleda. „Moje ime je nešto tatino… On je bio bibliotekar.“ „Nema razloga da kažete: bio.“ „Pa, u penziji je.“, reče usput, „Zar niste i o tome pričali?“ „Da li ste vi udati?“ Glas joj je dopirao iz kupatila. „Razvedena!“ „I ja sam. Razdvojen. Ja ne mogu da se spojim. Ni sa kim. Ne smem da se privežem. Moram da zavaram trag. Oni prate kretanje. Oni hoće da naprave šou od naše smrti. Da razbiju dosadu. I sa vašim ocem su hteli. A, ja sam mu pomogao.“ Leon je razgledao fotografiju u ramu. Izolda je bila sa nekim čovekom. Prosed, poslovan čovek u poslovnom odelu. Leonu se učini da ga zna. Bio je siguran da ga zna. „A, ko je ovaj čovek na slici?“ Glas mu je zvao neku drugu Izoldu. Onu u kupatilu. Ova nova je stajala na korak-dva od njega. „Zašto ste to uradili?“, pitala je. Nije mu pokazala ikonu. Ali, znao je da ona ikonu ne drži bezveze. Video je samo svetlu pozadinu, sa dve rupice. Učini se glup sam sebi: zar je moguće da je sve to zbog jedne obične daske. I to, bušne. „Sad se nasmeši…“, reče ona. Oči su joj već bile suzne. „To su oni. To je njihovo svetogrđe.“ „Nasmeši se!“ I ona tresnu ikonu o pod. Ulazna vrata se otvoriše, valjda zajedno sa treskom. Prva kamera je bila dovoljno pokretna: snimila je Leonov pad. A, stigao je i da se nasmeši, čak i pre objave: NASMEŠITE SE, VI STE NA „OTKRIVENOJ KAMERI“!!! Par minuta kasnije, voditelj je već bio ispred leša: „Ako niste gledali ovo, gledajte reprizu! Ako ne, onda reprizinu reprizu! Pa i reprizu reprizine reprize! Ne smete da propustite! Ništa i niko ne promiče oku ‘Otkrivene kamere’! A, mislio je da je utekao! Da se sakrio!“ I kamera se unese u Leonov osmeh. Skoro blažen. Onda se vrati na voditelja: ništa življeg, ali malo pričljivijeg. Kao da je terao publiku da promeni kanal: „Odbijao je da se skući! Čak je ostavio i svoje nerođeno dete! Zalog za budućnost! Našu budućnost! Ali, gde god da pođe… Sve je drama! Sve

32


je melodrama! Nevino napadnuta žena! Njena jača polovina: ugledni građevinski preduzimač iz našeg grada!“ Kamera dođe da Izolde, koja je dremala na grudima poslovnog čoveka. On je terao kameru pokretom glave, pa pokretom ruke… Na kraju i šakom zakloni objektiv. Iza šake, čulo se samo: „Za nju – ubijam!“ Kamera se vrati voditelju. Bio je na izmaku snaga i pljuvao je u zamišljenu publiku: „Ako ste željni novih okončanja nekih od naših života… Spektakularnih okončanja! Onda, ne propustite ni sledeće otkrivanje neke od skrivenih kamera! Možda baš vas iznenadi! I, negde pored sebe čujete: NASMEŠITE SE, VI STE NA…

33


Anomalija: pogled prvi Dragana Matović

Provokacija. Ovaj podnaslov treba da nosi zbirka izabranih priča fantastike Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“.

34


Sve od korica, preko sadržaja, motivacije urednika i izdavača i tihog načina organizacije konkursa i promocije zbirke, je suptilna, efikasna i odmerena provokacija. Ne od one loše vrste, već od one koja, mirno i staloženo, nosi buru promena. Ne odmah i ne sada. Ali u narednim godinama ova zbirka će, kao tek prva u nizu, sakupiti dovoljno snega kotrljajući se niz padinu, da postane moćna u nezauzdanoj sili koja je tera na kretanje. Naslovnica zbirke je tek uvod u pomenutu provokaciju. Ikona sa glavom Ktulua razbija pravoslavnu dogmu na najbanalniji način - svetogrđem, postavljanjem tuđe glave na telo ikone pravoslavnog sveca. I to ne bilo koje glave, već zelene i pune pipaka, sa misterioznim, gotovo zlim očima. Nismo sigurni da ovaj gest ne bi izazvao bes nekog popa, da ih uopšte zanima druga tema u fantastici osim one o svevišnjem tvorcu. Na drugom nivou, naslovna ilustracija je jedinstvena referenca na srpsku fantastiku i odlična je za plasiranje zbirke u region ili inostranstvo. Na trećem nivou, Ktulu ikona muti prividno bistru vodu i razbija učmalost naših malih fantastičarskih svakodnevica. Jednostavnim postupkom obrade ikone, ilustracija efektno kritikuje zatvorenost (Pojedinca? Društva? Države?) za novo, neistraženo i buduće, promovišući sve što fantastika komplikovno jeste, samo jednim, ali suvo genijalnim, potezom. I kada u rukama imate knjigu sa ovakvim crtežom i treba da očekujete ono što ona nudi: raznovrsnost u svim mogućim aspektima. Od podžanrova, preko stilova, senzibiliteta, stilova, tema i struktura priča, do potpune nemogućnosti da se utvrdi bilo šta zajedničko svim ovim pričama, osim fantastike. I na planu odabira priča zbirka inteligentno provocira. Ako u obzir uzmemo predrasude prema pomenutom književnom žanru, te verovatne reakcije podsmeha na naslovnicu koja se nekima može činiti neozbiljnom, ovoj zbirci može da ide na čast što je (ako je i kada je) potcenjena. Pomenuta velika raznovrsnost dokazuje neprevaziđenu snagu fantastike da pod svoje okrilje primi tako različite autore i toliko autentične priče. Otvorenost za neobično i jedinstveno najviše je, po prirodi žanra, i imanentna fantastici, a oni koji je potcenjuju i kunu se u mejnstrim, neka se ne začude ako se nađu među koricama sledeće Anomalije. U tome leži slast svake potcenjene vrednosti. Zbirku otvara mračna postapokaliptična priča Predraga Tomića. Ovakva najava ne govori gotovo ništa dok joj ne pridodamo još jedan atribut - tema priče je pedofilija. Sada je već jasno da je u pitanju još jedna provokacija, koja udružena sa već opisanom naslovnicom (budući da se „Greh gospodina Venevera“ krije odmah iza korica) ostavlja neobičan utisak direktnosti i nepoštovanja tabua. Priča je napisana u trećem licu, gospodin Venever se opisuje. Sigurno bi bilo teže opisati psihu pedofila koji žudi za zlatokosim dečakom iz prvog lica, gde bi pisac možda morao da se identifikuje sa svojim „junakom“, no ovaj zaplet prosto žudi za Gospodinom koji će pripovedati čitaocima.

35


Usamljenost i društveno osuđeni porivi sociopata obično se teško opisuju iz druge ruke. Treba dopustiti čitaocu da oseti usamljenost junaka, kako bi pravilno razumeo okolnosti radnje. Piščeva distanca u odnosu na sopstvenog junaka, donosi nam dinamičan tekst, ali ispresecan novim poglavljima, koja, bez najave, uvode čitaoca u dešavanja. Ovakav tok pripovedanja razbija strukturu priče na delove koji objašnjavaju ali ne dopuštaju ulaz u svet iz priče. Iskusnim ljubiteljima fantastike neće biti drago što će dosta ranije moći da predvide pomalo kliše katarzičan kraj. Sa stanovišta poetske analize usamljenosti, (auto)destruktivnosti i borbe sa sopstvenim utvarama, ova priča, začudno, ostavlja dublji trag. S obzirom da se po ostalim elementima (zaplet, stil, obrt) ne izdvaja mnogo, ova priča nosi natprosečno uverljivu tmurnu atmosferu, koja u svest čitaoca utiskuje sav (be)smisao dobrovoljnog juriša u sopstvenu propast. Zbirka vodi čitaoca dalje, iz greha u „Lavirint“. Skok iz sumorne budućnosti u sadašnji Meksiko, opisan perom Bojana Veljanova, donosi osveženje u bojama, vrcavim imenima i mističnom dahu drevnih Maja. Lavirint kao tema ovde pre može da se shvati na metafizičkom nivou traženja izlaza iz sopstvene duše, što nam kraj, previše predvidljivo, doduše, i nagoveštava. Kako je ovo prva Bojanova objavljena priča, pohvalićemo joj karakterizaciju junaka i smisao za logičan i strukturisan razvoj radnje. Na ostalim nivoima treba raditi jer se iskusnim čitaocima može učiniti da „grozne aveti iskeženih lica“ mogu da izgledaju i kao Duško Dugouško. Naime, previše je opštih i kliše fraza i prideva u opisivanju junakovog psihodeličnog stanja, pa, na kraju, ovakav pristup osim što odbija, stvara tek bledu vizualizaciju radnje u glavi čitaoca. „Užasne, ogromne oči“ može da ima svako, u zavisnosti od toga ko ih i kako gleda. Iskusni čitaoci žele više od reči, ne treba im ubeđivanje da je nešto strašno. Ljubiteljima horora i misterije potrebno je da strah osete. Nakon prve dve pročitane priče može da se zaključi da pisanje fantastike sa sobom nosi opasnu zamku u koju su upala oba navedena autora - gotovo sve je već viđeno i ništa više ne iznenađuje. Zapleti koji se baziraju na „bolesnom“ ili bizarnom obrtu uglavnom više ne funkcionišu. Već smo videli sve, spremni smo na sve. Sada hoćemo da osetimo, da prošetamo svetom iz priče, hoćemo da učestvujemo i tako pojačamo doživljaj, jer ćemo željeni šok na kraju priče teško doživeti. Srećom, oba autora su solidno izgradila svetove iz svojih pripovetki, što ih i svrstava u dela vredna objavljivanja. Pogotovo ako se nađu u rukama šire čitalačke publike, van žanrovskih okvira. Sledeća priča vodi nas u svet koji je neko pre autorke već izgradio. I bez saznanja da je autorka pohađala školu kreativnog pisanja čuvenog Zorana Živkovića, već u prvom pasusu može da se oseti njegov jak uticaj. „Nemoguć događaj u gradu neobičnih suncokreta“ Aleksandre Filipović u prvoj rečenici otkriva svog mentora. To nije nužno loše ako tek u pojedinim segmentima podseća na nešto već napisano, ali ako se tuđ uticaj oseća u svim elementi-

36


ma priče, onda je vreme da se čitalac zapita zašto ne bi ostavio ovu priču i čitao samog Zorana? On je iskusniji i pružiće nam, gotovo sigurno, više od učenika. Zoran Živković, naime, ima neobičan smisao za apsurdne detalje koji, naizgled, nisu toliko bitni za radnju, ali ih on svejedno pominje, ne bi li oneobičio atmosferu i uveo dašak jeze. Živkovićev pripovedački postupak gde se, umesto eksplicitnog opisa horora, strah i nadrealno opisuju kroz apsurd, prisutan je i ovde („Uopšte nije priličilo punačkoj ženi u ozbiljnim godinama da reži i krvava juri po sudnici vitlajući nečijom butnom kosti, sa koje je prethodno oglodala svo meso, no tročlano društvance više nije imalo vremena ni nerava da o tome razmišlja.“) i to u tolikoj meri da se ne raspoznaje autorkina individualnost i lični stil, što nas ometa da priču sagledamo u objektivnijem svetlu. Ako, ipak, „Suncokrete“ pokušamo da posmatramo nezavisno od nevedenih uticaja, u pitanju je pristojno strukturisana i vođena priča. Ali, opet, snaga priče (kao i kod Živkovića!) leži u stilu i pripovedačkom postupku, a ne u (sasvim kliše) zombi zapletu i obrtu, što nas ostavlja zbunjenima u pogledu dublje analize ovog dela. Možda i nije slučajno što odmah nakon priče mlade autorke stoji priča doajena domaće fantastike. Doajenom se postaje onda kada stil i poetika autora sa godinama postanu toliko prepoznatljivi i autentični da predstavljaju teško dostižan književni standard. Ne čini mi se da u ovom trenutku postoji pisac koji bi mogao da imitira Radmilov stil pisanja i oneobičavanja radnje. To je zato što su neuhvatljivi, poetični, lepršavi i zaljubljeni u sebe. Prelepi Narcis iznad vode, koji, kod Radmila, nikada ne upada, jer je, vremenom, naučio da balansira na ivici. „Dečak nema vrata“ je plod autorovog višedecenijskog spisateljskog sazrevanja i treba ga posmatrati kao vrhunac dometa fantastike u Srbiji. Ovde nema klasičnog zapleta, ni raspleta, ni obrta, a opet - svega toga, paradoksalno, ima, ali je tako utkano u potku strukture priče da skladno i mirno teče kao ona voda ispod Narcisa. Autorovo iskustvo u čitanju i pisanju upleteno je u pozadinsku atmosferu priče i ona se mora pročitati nekoliko puta kako bismo uhvatili sve njene suptilne, paučinaste niti. Ovo je priča-metafora i svako drugačije čitanje izazvaće zbunjenost. Odbacivanje čak. Ali ako se čita kao metafora životnog puta dečaka do starca i obrnuto, onda se svetlo pali iznenada. Kao da smo dugo i naporno mozgali o zagonetki, pre nego što smo je konačno i odjednom rešili. „Dečak nema vrata“, uz još jednu priču („Božanski rondo, kurvinska fuga“ Biljane Mateljan), znatno iskače iz okvira sveukupnog kvaliteta zbirke, ali to je i normalno. Na mestu susreta mlade i iskusnije generacije pisaca, znanje je ono što i treba da prevlada i da bude zalog za budućnost.

37


Radmilov „Dečak“ je i vid pominjane, mnogostruke provokacije i izazova za buduće pisce, ali i za čitaoce. Sa ključem i bez njega. „Anđeoska pošast“ Ivana Zorića je u pomenutom kvalitetu zbirke, u sredini. I uopšte, mnogo priča u Anomaliji ispripovedano je neposredno, jednostavnim stilom i bez ambicije da se zađe u dubine koje fantastika svojom prirodom podstiče i omogućava. Čini se da je u čitavoj zbirci samo Radmilo dostigao nivo nesputanog poigravanja sa realnošću, budućnošću i unutrašnjim psihičkim životom svojih junaka. Ivan obrađuje modernu temu - zombi reality show. Suptilno provučena kritika televizije i medijske zloupotrebe emocija čini dobru ali nedovršenu potku priče. Karakterizacija grupe klinaca i ceo koncept emisije pomalo su naivni i tek stripski skicirani. Fantastika često nosi etiketu neozbiljnosti. To se dešava jer uverljivu budućnost nije lako opisati. Zato koncept treba osmisliti detaljno, uz upotrebu logike. On ne sme da zvuči kao tinejdž američki film b produkcije. Likovima treba dati karaktere i temperament ljudi koje smo upoznali, čije motive razumemo, da ne bi izgledali plastično i okupljeno samo radi epizodnog učestvovanja u sjajnoj ideji za priču. Ni kraj nije naročito uverljiv. Ubistvo treba da se opravda dubljim motivima od proste iziritiranosti ubice, koji ranije nije imao ubilačke porive. Ima u ovom kraju simboličkog čina, sigurno. Smrt televizije i buđenje svesti gledalaca i učesnika je fina poenta, ali ona mora da ima razvojni put. Ne može da se desi bez prethodnog promišljanja junaka i prethodno izgrađene alegorije. Nagoveštaj nije dovoljan, onda se čini da čitaoci upisuju simboliku tamo gde je nema. Odličan scenario za strip, ali ne i za priču. „Božanski rondo, kurvinska fuga“ Biljane Mateljan je na pravom mestu u zbirci. Ona, kao i Radmilova priča, predstavlja lakmus za to kako pisci shvataju fantastiku i za šta je koriste. Već je rečeno da ove dve priče značajno odskaču u zbirci, pre svega zbog metaforičnosti i odisanja iskustvom i shvatanjem prirode fantastike, te korišćenjem iste da se dosegnu određeni, pre svega, lični nivoi poimanja sveta. Zato nije čudno što obe priče opisuju očigledan krug i što su međusobno značajno različite u stilu i strukturi, ali veoma slične u shvatanju i tretiranju žanra. Opisom različitih vrsti kurvi i jedne dvorske lude, Biljana slika alegoriju života ljudi na marginama, kroz zamišljenu muzičku podlogu (rondo i fuga). Kako se originalno ovde prepliću muzičke i spisateljske strukture, reči i note, kurve i božanstva, stvarajući jedinstveni svet, u kojem svako priča svoju priču - deo veće celine, a gde je svaka celina deo univerzuma! Sa ovih planinskih fantastičarskih visova, prelazimo na priču karakterističnu za Ivicu Milarića („Lažno buđenje“). Neposredan izraz, popularna tema (preplitanje sna i jave), zaokružena celina. Ovoj priči ne može mnogo da se zameri, osim hroničnog nedostatka iskre koja priču znači. U sličnom

38


tonu je i Miloš Petrik napisao svoju „Karticu koja nedostaje“. Krimi priča, sa mnoštvom kriminalističkih termina koje treba poznavati da bi se priča pratila, završava se prilično bledo, iako dinamično napisana, vešto izgrađene stimpank atmosfere Pariza. „Triptih: Metamorfoze“ nema klasičnu strukturu i u tome leži njena sposobnost da osveži. Ipak, „Labud“ je nalik filmu „Crni Labud“ (Black Swan), dok je „Skulptura“ tek često rabljena tema kada treba da se opiše odnos umetnika i dela. Kroz ovaj triptih umetnosti (vajanje, balet i muzika), autorka Jagoda Nikačević pokušava da pronikne u vezu između umetnika i umetnosti. Ipak, priča je prekratka za dublju kontemplaciju na temu, te predstavlja samo skicu onoga što bi ova priča mogla da bude. Zbirka ne bi bila potpuna u svom pokušaju da obuhvati sve račve fantastike da u njoj nema i popularne epske fantastike. Anomalija se, opet, tako ne bi tako zvala da teži klasičnom pristupu, pa je i priča Dragića Cvjetinovića „Lov u južnom Duvordu“ bajkovita predstava borbe sa baukom, a zapravo prikaz borbe sa unutrašnjim strahovima junaka. Istočnjačka zen učenja originalno su upletena u karakterizaciju junaka, iako nam šuma, kao mesto radnje, a zapravo sporedni lik u priči, legende o njoj i njeni stanovnici, ne sugerišu tačan geografski ni vremenski okvri radnje, jer je on, naravno, izmišljen. Ova simpatična mešavina stvarnih i izmišljenih činjenica nosi čitaoca kroz ovu epsku bajku, gde je lako zavoleti junaka sa unutrašnjim mirom i spoznajom mehanizma postizanja ravnoteže u svetu. Na ovom mestu u zbirci se, začudno, tek otvara lepeza priča koje lelujaju na liniji između fantastike i mejnstrima. „Intervju“ Sanje Pavošević Alise pokazuje tendenciju mlade autorke da se kroz pisanje bavi dubljim egzistencijalnim pitanjima. Provokacija svih priča-anomalija iz zbirke leži i u „pakovanju“ u kojem nam autori predstavljaju svoja dela. Ona su često napisana jednostavnim, neposrednim jezikom, često opisuju kliše događaje i zaplete, ali imaju ideju vodilju koja ih sve, bez izuzetka, oneobičava - u pozadini svakodnevice dešava se nešto neobično, običnom oku neuhvatljivo, ono što čitalac sam mora da prepozna i uporedi sa svojim intimnim razmišljanjima i iskustvima. „Intervju“ je najbolji primer za to. Iako priča putuje iz fantastike u realno okruženje, ipak nam daje nagoveštaje koje možemo da tumačimo shodno našim htenjima i osećanjima. Priča ostavlja tragove, a na čitaocu je da ih sakupi ili zanemari, pređe granicu ili ne. Ali uradio ili jedno ili drugo, svakako će, iza zavesa opisanih razgovora između dva čoveka koji se, čini se, poznaju iz prošlih života, razaznati pristojnu priču o usamljenosti. Iz Alisine storije zbirka nas odmah uvodi u još dublju usamljenost. Nema dve priče u zbirci koje prirodnije stoje jedna uz drugu. Filip Rogović se potrudio da napiše solidnu studiju usamljenosti u savremenom, tehnološkom dobu. Onako kako provocira na seksualnom planu, jer opisuje virtuelno vođenje ljubavi i seks uz pomoć mašina, gde je druga osoba samo daleki

39


nadimak i avatar u sajber prostoru, tako i u opisivanju samoće ide do kraja, ne ostavljajući mesta za romantičarske iluzije i pobedu fizičkog kontakta. „Crni iz predgrađa“ je priča o mimoilaženju, uplivu tehnologije u emotivne živote ljudi, udaljavanju, lažima, melanholiji, opiranju i prepuštanju. To je, pre svega, naša sadašnjost i naša bliska budućnost. Specifična sajberpank atmosfera čini ovaj zaplet veoma filmičnim. Pavle Zelić je otišao i dalje od Filipa. Njegova priča koketira sa adrenalinskim sportovima i smrću, te analizira povezanost erosa i tanatosa, kroz odnos junaka i junakinje sa zajedničkom ljubavlju prema snežnim lavinama. U „Jahačima lavina“ autor nema potrebu da nam nacrta osećaj samoće, da nam spočita zavisnost od tehnologije i njen loš uticaj na emocije. Ova priča to, iskusno, prevazilazi i odnos između dva ljubavnika postavlja na viši, zreliji nivo od odnosa u Filipovoj priči. Ovde junaci nisu studenti, oni su definisanih i snažnih identiteta, njih povezuju strasti i oni se, često, tih strasti plaše. Nepažljivom čitaocu moglo bi da se čini da je ljubav ovde glavni motiv, no Pavle zna da svet nije crn ili beo, da takva količina strasti često sa sobom nosi i uništenje. Strah i destrukcija su okosnice zapleta, a Zelić je ih vešto opisao kroz atmosferu moćnih snežnih predela i lavina, te neuravnoteženog odnosa između neobičnih ljubavnika. Ovde nam zbirka zamagljuje pogled i seče melanholičnu atmosferu sasvim toplom pričom Vladimira Bjelajca, simpatičnog naziva „Kako sam umalo potopio Balkan“. Talentovani Vladimir odlučio je da se publici predstavi zapletom i stilom koji plene već na prvo čitanje, te podsećaju na stare majstore mejnstrim srpske pripovetke. Elementi fantastike u srpskim pripovetkama često se zanemaruju u ime prokaženosti žanra. Ova priča je tu da nas na to podseti i da se bezazleno naruga svima koji te elemente poriču ili im, makar, upisuju drugu motivaciju i značenje. Vladimir je iskusno oslikao dobro i zlo kroz nijanse sive, verno prenoseći seoski mentalitet i atmosferu. „Vrba“ Vladislave Vojnović je pokušaj da se na tasove stave život i ljubav. Kako smo dosad uglavnom nailazili na poistovećivanje ovih dvaju kategorija, ovo oneobičava sadržaj ispripovedan kroz formu priče za decu. Kroz dva kraja, jedan primereniji ciničnom odraslom svetu i jedan tipičan za decu i bajke, autorka uspešno provocira misao - decu prebacujući korak izvan srećnih krajeva, a odrasle vraćajući u detinjstvo. Retka je zbirka u kojoj su sve priče svim čitaocima podjednako čitljive, pa ni ova nije izuzetak. Priča Nikole Gocića ima mnogo opštih mesta i fraza, tok isprekidan mini poglavljima, a nema konkretan zaplet (što nije nužno mana) i dobru karakterizaciju likova. Primorska atmosfera, brod duhova, sirene i konfuzna postavka odlikuju „Statuu“. Srećom, pa odmah nakon ove priče ide jedna od najuspešnijih provokacija u zbirci. Onako kako gospodin Venever provocira pedofilijom, tako i Čarli izaziva svinjcem.

40


Ne mogu ista priča ili roman svuda, na svakom području, da prođu podjednako uspešno. Potreban je splet duhovnih i intelektualnih čitalačkih okolnosti da bi određeno delo bilo shvaćeno. Priča Dragana Cvetanovića nosi ovakvo breme. Samo tamo gde je poznata tradicija svinjokolja, a gde groktanje, smrad i i ponašanje svinja predstavljaju deo svakodnevice, „Čarlijev svinjac“ može da se čita i oseća kao gotovo pa vrhunski horor, čijoj atmosferi umnogome doprinose odlična karakterizacija junaka i efektno upotrebljena onomatopeja. Krunč, krunč! A hrana koju svinje proždiru… pa, ostavićemo Draganu da vam ispripoveda svoje viđenje usamljenosti, koja je, čini se, pored provokacije, još jedan izražen motiv zbirke. Ovaj motiv svoj vrhunac doživljava u priči koja zatvara Anomaliju, a za koju njen urednik kaže da žonglira na graničnoj niti između fantastike i mejnstrima. Jedva pokretna starica u samoći priželjkuje da je njen strah stvaran. Da nije tužno, bilo bi hororično, ali se jezovita atmosfera „Aveti“ gubi u beskrajnim opisima staričnih kretnji, koji guše čitaoca. Ratko R. Radunović napisao je setnu storiju o želji za životom na kraju životnog puta, originalno manifestovanu kroz škripu dasaka na nedostupnom spratu staričine kuće. Oh, kako pogodan završetak zbirke! Srećom, Anomalija nije starica, a škripa dasaka koju jasno čujemo na kraju nagoveštava nam avet drugačiju od one o kojoj bakuta sanja - novu, zreliju i provokativniju Anomaliju! Nadamo se da će ona, osim kratkih biografija autora, sadržati i biografije talentovanih ilustratora, čije vizualizacije (opet na nivou suptilnih provokacija) prate svaku priču u zbirci. Odavno na jednom kvalitetnom mestu nismo imali ovakav skup različitosti i toliko širok pogled u boje raznovrsnih ličnih svetova. A najlepše je što je zajednica pisaca koji, u najmanju ruku, bar koketiraju sa fantastikom, ako je već i otvoreno ne pišu, mnogo šira od prikazane u zbirci. Potrebna je dublja analiza, stručno poznavanje žanra i prisustvo bar većine pisaca, pogotovo mlađih iz pomenute zajednice, da bi se odredile karakteristike pravaca u kojima se kreće srpska fantastika. Nadamo se da će uspeh prve Anomalije podstaći talentovane pisce da pošalju radove na konkurs za sledeću zbirku, jer nam proširivanja, razbijanja i prelaženja granica u fantastici nikada ne može biti dosta kada je iskreno poštujemo i volimo. Dragana Matović

41


Anomalija: pogled drugi Tijana Tropin

Anomalija je svakako hvale vredan pokušaj da se napravi presek trenutne domaće produkcije književnosti sa fantastičnim motivima; međutim, činjenica da je u pitanju izbor priča pristiglih na konkurs kluba „Lazar Komarčić“ dovela je do toga da je pred nama zbirka pripovedaka krajnje neujednačena i po kvalitetu i po žanrovskoj pripadnosti pojedinih dela. To, s jedne strane, znači da dobri i celoviti tekstovi još više odskaču, na šta se ne bi trebalo žaliti, ali, s druge strane, ima više priča čijim bi autorima bila učinjena veća usluga da nisu uvrštene u Anomaliju, ili makar da su na njima izvršeni radikalni urednički zahvati. Treba izdvojiti i slučajeve u kojima priroda fantastičnog ili naprosto žanr toliko odudaraju od okruženja (Vrba i Triptih: metamorfoze) da to nepovoljno utiče na recepciju teksta. Ubedljivo najbolja priča u zbirci, Božanski rondo, kurvinska fuga sjajan je primer klasičnog fentezija izvrnutog na naličje, i mračna priča oštrih zuba. Autorka redom podriva sve norme tolkinovskih tekstova: sa jednim izuzetkom, svi odlomci su dati sa ženskog stanovišta; nijedan lik ne prati putanju rasta i sazrevanja tipičnu za obrazovni roman; protagonisti su sve, samo ne kraljevi i heroji; ne postoji nikakva stabilnost niti moralna uporišna tačka, što je i centralni motiv priče – ravnodušno izjednačavanje božanstava svih vrsta. Biljana Mateljan svesno je odabrala da priču o cikličnom napuštanju starih bogova ispriča kroz vizuru marginalaca. Tragičnu srž pripovetke nose ženski likovi, od seoske kurve do kraljeve kurtizane, pojedinačne varijacije osnovne teme kurvinske fuge. Nije slučajno što je ključni lik dvorska luda, gotovo jednako prezrena i omalovažena kao prostitutke; oni koji su na rubu društva u najboljem su položaju da prozru besmislenost smene kultova i večito istu sudbinu potlačenih, a dvorska luda je još od Kralja Lira, zna se, jedina kojoj se može oprostiti brutalno iznošenje istine. Završni obrt otkriva ludinu moć nad – ludački nasumičnom i besmislenom – smenom božanstava. Po žanrovskom određenju i zanatskoj dovršenosti, Kartica koja nedostaje svakako ide među dve-tri najuspelije priče u zbirci. Za razliku od većine ostalih autora, Miloš Petrik se ne poigrava pravilima odabranog žanra, možda jer je u pitanju stimpank, dovoljno svež i neistrošen pravac (naročito kod nas), a uz to žanr naglašeno citatne, intertekstualne prirode, koji autoru

42


pruža sasvim dovoljno prostora za igru. Tako se Petrik ozbiljno posvetio stvaranju uverljivog stimpankovskog sveta u Parizu 1860. godine. Treba istaći da je prilikom smeštanja radnje u „tuđinu“ izbegao većinu zamki u koje je upao, recimo, Veljanovljev Lavirint. Dobijeni proizvod umnogome podseća na imaginarni svet prikazan u Sterlingovom i Gibsonovom romanu Diferencijalna mašina, ali uz dodatnu atmosferu francuskog stimpanka nadahnutog Žilom Vernom. Okosnicu relativno jednostavne priče Petrik obogaćuje brižljivo razrađenom „scenografijom“ i intertekstualnim vezama koje vode najpre do Poovog Ukradenog pisma, a potom romana o Fantomasu, ali i (preko imena glavnih likova) i do tako različitih tekstova kao što su romani o Arsenu Lupenu, Ana Karenjina i (verujem) Ribar unutrašnjeg mora. Ipak, najvažnije je što tekst savršeno funkcioniše i bez raspoznavanja ovih referenci. Kartica… i pored svega nije pretenciozan tekst već polaže na to da čitaoca razonodi klasičnim detektivskim zapletom, u čemu i uspeva. Preostaju samo dve zamerke: dramatični nedostatak ženskih likova i još dramatičnija činjenica da priča stalno pominje Kineze a po svemu su u pitanju Japanci, od imena Taro, preko obraćanja sa –san pa do centrale u Osaki. Taj previd ide na dušu jednako i autoru i uredniku (a ako u datom svetu u Japanu žive Kinezi, to je svakako trebalo naznačiti).1 Na ovom mestu svakako treba zahvaliti članu žirija „Lazara Komarčića“ koji je priči Dragana Cvetanovića Čarlijev svinjac dao deset bodova i tako joj osigurao mesto u ovoj zbirci. Jer, ovo je odlična priča, iako se to na prvo čitanje (grešna mi duša) možda neće primetiti. Kao prvo, ovo je sjajan primer kako „posrbiti“ nešto strano, u ovom slučaju „južnjački gotik“ u najcrnjoj varijanti. Kao drugo, u pitanju je izuzetno uspela horor priča vrlo originalne slikovitosti. I, treće, u celoj zbirci ova priča ima najupečatljiviju atmosferu i najbolje odrađenu promenu pripovednog ritma. Početno insistiranje na sporosti i podrobno opisivanje najbanalnijih detalja u nekom trenutku postaje dovoljno zagušljivo-zlokobno da se čitaocu nenajavljena eksplozija nasilja učini savršeno razumljivom i katarzičnom. Konačno, fantastični element, iako nagoveštavan, ipak je dovoljno iznenađujuć i jeziv (čak i u konkurenciji sa prisutnim motivima ubistva, ljudožderstva, incesta i čedomorstva), a autor se mudro opredelio za to da završni košmarni prizor ostavi bez objašnjenja. Ukupni utisak svakako dozvoljava da se zanemare pojedine stilsko-jezičke neravnine (osobito prisutne na samom početku, pre nego što autor uhvati zamah). Da se vratimo čistom, a opet svežem i kreativnom žanru, Lov u južnom Duvordu Dragića Cvjetinovića spada u najbolje napisane priče ove zbirke: pripoveda se u glatkim, smirenim rečenicama dugog daha, bez delova koji Tokom pisanja prikaza obaveštena sam da zapravo jeste u pitanju Japanac koga inspektor pogrešno identifikuje kao Kineza. Dobro, ali to je trebalo izvesti za nijansu spretnije, da se ne bi zbunjivali nesrećni čitaoci. 1

43


štrče; stil je staromodan, sklon opisima i introspekciji. Duvord po atmosferi začuđujuće podseća na nekakvu Lelejsku goru epske fantastike – kao što Lalićev roman transponuje motive partizanskih narativa u štivo filozofske gustine, tako i Cvjetinović opšta mesta tolkinovskog fentezija prerađuje u nešto mračnije, u laganu i mučnu pripovest o razlozima koji pojedinca navode da postane otpadnik od društva, iako mu ni samoća ne prija: bauk, otelovljenje ljudskog straha, ovde služi i kao katalist koji će pokazati iskvarenost zajednice. Dečak nema vrata Radmila Anđelkovića svakako je najbolja iz grupe priča koje se bave virtuelnim stvarnostima; iako se dotiče kiberpanka, Anđelkovićev pristup mnogo je srodniji danas već klasičnoj postmodernoj tekstualnoj igri sa junakom koji sam stvara svoje okruženje i koji uz spoljni impetus počinje da istražuje vlastiti svet u samom trenutku kreacije. Iako su naznake škrte toliko da priča može delovati nedorečeno, pažljivi čitaoci biće nagrađeni. U maloj grupaciji pripovedaka o virtuelnim svetovima, osim Anđelkovićeve, nalaze se i Lažno buđenje Ivice Milarića i Crni iz predgrađa Filipa Rogovića. Rogović bez mnogo mašte piše o aktuelnom motivu virtuelnog seksa i virtuelnih veza, zadržavajući se na osudi takvog načina života, i suzdržavajući se od iole kreativnog unošenja naučnofantastičnih elemenata. Njegova pripovetka po svemu deluje kao neinventivna satira o otuđenom životu savremene omladine, sa bledim političkim momentima; o neveštini autora svedoči i činjenica da studenti i dalje odlaze na fakultet i u internet centar, iako u tehnološki naprednom i otuđenom društvu kakvo Rogović opisuje za tim uopšte više ne postoji potreba. Problematično je što se uprkos brojnim nagoveštajima velikih životnih promena (najbanalniji primer: pamučne majice su gotovo zaboravljene), lako prepoznaje tek našminkani sadašnji trenutak. Lažno buđenje, Milarićeva kombinacija naučne fantastike, erotike i paranormalnog znatno je uspelija na nivou konstrukcije zapleta, ali je karakteriše ravno i neizrazito pripovedanje. Sada treba priznati kako bar tri priče – Lažno buđenje, Anđeoska pošast i Jahači lavina – nemaju neke određene mane, pisane su spretno i iskusno, bez očiglednih stilskih propusta, bez uočljivijih rupa u zapletu, i utoliko na zanatskom nivou svakako spadaju u uspelije priče u ovoj zbirci; ali moram reći da mene nisu uspele da ponesu ili čak ozbiljno zainteresuju. Razlog bi se dao potražiti u pomenutoj stilskoj neizrazitosti, u blago usiljenim dijalozima koji često deluju kao titlovi američkih serija, ili u šablonskim likovima, moguće je da je u pitanju izvesna potrošenost odabranih motiva – ni Milarićev junak koji eksperimentiše sa izmenjenim stanjima svesti, ni Zorićevi rokeri u borbi protiv zombija, niti Zelićevi futuristički adrenalinski zavisnici ne donose mnogo toga novog – ali, na kraju krajeva, nijedan od tih nedostataka nije nepremostiv; prosto, nakon čitanja ostaje jak

44


utisak da autori nisu uneli ništa svoje u tekstove, nikakav lični pečat zbog koga bi se njihove priče upamtile. Priča koja otvara zbirku, Greh gospodina Venevera, nosi taj lični pečat, ali ima i izvesne probleme – kao i kod Rogovića, imaginarni svet koji je kreirao Predrag Tomić previše jasno pokazuje da je samo nedovoljno promišljena kulisa, i spaja naučnofantastične i natprirodne motive (pojava anđela) – što je retko kad mudar potez. Ipak, Tomić ga relativno uspešno koristi kako bi ocrtao portret usamljenog pedofila u postapokaliptičnoj budućnosti. Naspram ovih pripovedaka stoji više priča koje su očigledno početnička dela – sa svim početničkim manama, ali i sa izvesnom dozom svežine. Među njima, trebalo bi izdvojiti priču Sanje Pavošević-Alise, Intervju. Ona nudi zanimljivu, iako već viđenu ideju o čoveku osuđenom na večito ponavljanje, ali jake strane njene pripovetke nisu u fantastičnom elementu i njegovoj obradi već u sasvim realističnom i uspelom opisu vrelog letnjeg dana. Budući da je autorka odabrala nezahvalno pripovedanje iz ugla junaka koji ponavljanje zaboravlja, tekst pati od repetetivnosti, ali i od činjenice da Trifunova sudbina i njegovo prokletstvo ostaju nerazrešeni dok Mladen konačno raskida sa prošlošću. Lavirint Bojana Veljanova drugoplasirana je priča u zbirci, pa se od nje dalo dosta očekivati – ali ta očekivanja nisu ispunjena, štaviše, ovako visok plasman prilično je začuđujući kad se uzmu u obzir mane kojima Lavirint obiluje. Priznajem da mi izuzetno smetaju česte rečenice koje deluju kao bukvalni prevodi sa engleskog i loši, neuverljivi dijalozi – ali se ovde to dodatno pogoršava činjenicom da se ti dijalozi nominalno vode na španskom i da autor, radi lokalnog kolorita, ubacuje španske fraze poput ‘¿Qué pasó?’ Istine radi: kad bi se (uz ogroman napor) zanemario jezik autora, a priča tretirala kao scenario za strip ili film, dobili bismo koherentnu i prilično zanimljivu povest; ovako, zaplet se guši pod teretom rđavog pisanja. Pripovetka Aleksandre Filipović, Nemoguć događaj u gradu neobičnih suncokreta, jeste delo koje se bavi tipično filmskim motivom – tinejdžeri protiv zombija. Nažalost, priča ne nudi mnogo sem tečnog pripovedanja uz nešto humora, a svakako najveću teškoću za čitaoce predstavljaju česta iskliznuća kakva bi se mogla očekivati samo da je autorka vršnjakinja svojih junaka („smeđa kosa koja se presijavala kao klasje u letnje jutro“ nije fraza koju bi trebalo upotrebiti ozbiljno). Kako sam umalo potopio Balkan Vladimira Bjelajca je simpatična varijanta starog motiva bajki o natprirodnom biću prerušenom u prosjaka. Uverljivost priče škripi pre svega u dijalozima – iako je radnja smeštena u neodređeno, bajkovito vreme, svi likovi govore i ponašaju se kao da, poput autora, pripadaju generaciji rođenoj krajem 20. veka. Živost i toplina pripovedanja ove nedostatke tek donekle nadoknađuju. Zbunjuje i naslov, odnosno njegovo objašnjenje – dosetka koja odudara od tona celine.

45


Ova nežna i jednostavna bajka bi se koncepcijski najlakše uklopila sa Vrbom, iako je tu u pitanju delo znatno iskusnije Vladislave Vojnović, pre svega zbog toga što je Vrba očigledno namenjena dečjim čitaocima, sa odgovarajućim stilskim i tematskim ograničenjima. Pripovetka o ljubavi drijade i čoveka ispričana je savremenim, jednostavnim i neposrednim jezikom, u skladu sa okvirnom pričom (majka i ćerka na plaži), i istovremeno problematizuje i potvrđuje stari motiv o ljubavi jačoj od svih prepreka – devojčica, nezadovoljna „realističnim“, sumornim krajem, zahteva i dobija srećniji završetak. Ovde treba ponoviti: čitava zbirka dobila bi mnogo u pogledu opšteg utiska da je sproveden brižljiviji odabir tekstova, ili da su makar žanrovski ujednačeni. Vrba i Triptih:metamorfoze Jagode Nikačević dobri su primeri za ovo, kao što je već pomenuto; Triptih je pristojan iako neizrazit lirski tekst, tri minijature povezane tek temom stvaralaštva i preobražaja, koji ni po čemu ne spada u zbirku žanrovske fantastike. Za razliku od ovih dveju autorki, koje bi u drugačije orijentisanim grupama tekstova svakako bolje prošle, za Statuu Nikole Gocića iskakanje iz žanrovskih okvira ne može se uzeti ni kao olakšavajuća okolnost: ovo je ubedljivo najslabija priča u čitavoj zbirci – nejasna toliko da nije sigurno da li je i sam autor imao određenu ideju o vlastitom zapletu, slabo napisana, sa vrlo rđavim i „lirskim“ dijalozima koji mestimično deluju kao nehotična parodija. Konačno, treba se osvrnuti i na poslednju priču u knjizi, Avet. Ratko R. Radunović je u domaćoj fantastici poznat i cenjen kao autor karakterističnog, u trenu prepoznatljivog stila, dugih, komplikovanih rečenica opterećenih stranim rečima. Avet je pisana upravo tim stilom, i kad sebi prokrčimo put kroz njega, dočekaće nas pitoma introspektivna priča o iskustvu usamljenosti, starenja i smrti. Samo, probijanje kroz duge, često negramatičke ili naprosto nesuvisle rečenice – prevelika je cena za to. A ne radi se o relativno malim propustima lektora kakve se, recimo, mogu naći u Anđeoskoj pošasti („sa Hrvatske i Mađarske strane“), već o stvarima poput „konkavnog orlovskog nosa“ ili tautološkog „bez ikakve elevacije i uspona“; čak i ako oprostimo razbacivanje latinizmima i anglicizmima, lako je videti da i ono malo fraza bez njih nije čistije, pravilnije ili makar jasnije napisano: „Jače se nalaktivši na priručje, uznemirila ju je pridošla navalica skučenosti izazvana nedostatkom suvislih ideja u glavi“, kaže Radunović, a ne ispravljaju ga ni urednik ni lektori, makar da bi se razjasnilo kako se navalica može nalaktiti. Tragično je što se Radunović, među piscima zastupljenim u Anomaliji, ubraja u najaktivnije i najpopularnije; tragično ne samo zato što govori mnogo o kriterijumima kojima se danas mere opšta pismenost i spisateljske sposobnosti, već i zbog toga što se iza barbarogenijalnog stila krije izvesna doza talenta koja je, na nesreću, upropašćena potpunim odsustvom kontrole nad tekstom i manjkom volje da se isprave vlastiti nedostaci.

46


Na ovom mestu valjalo bi ponuditi neki zaključak – ali ja ga nemam. Mogu reći da sam, lično, od Anomalije dobila šest-sedam dobrih do odličnih priča, još nekoliko prosečnih – što bi bio sasvim povoljan rezultat za ovakvu zbirku – ali i nekoliko zbilja izlišnih tekstova. Činjenica je da te slabije priče svedoče pre svega o tome da nove generacije autora sve manje čitaju, a naročito na jeziku na kome pišu. Nešto stroži izbor priča za objavljivanje i više uredničkog i lektorskog truda (da, svesna sam da se na ovim pričama dosta radilo, ali samo zato što mi je ponuđen uvid u prve verzije tekstova) možda bi doveli do bolje zbirke i jačeg podstreka za pisanje i čitanje domaće fantastike; ostaje mi da se nadam kako će se i pisci i urednici vratiti toj zanemarenoj praksi rada na tekstu. Da ne bih završila standardnim naricanjem: ne, nisam nezadovoljna, ono što mi se dopalo – ozbiljno mi se dopalo, volela bih da ti autori objavljuju češće i za veći krug čitalaca; knjiga je lepo opremljena, naslovnica sa Svetim Ktuluom je duhovita, pohvalno je što je svaka priča ilustrovana, što postoje biografije autora i što se, uopšte uzev, na knjizi kao celini radilo. Samo je, eto, moglo i više da se uradi. Tijana Tropin

47


Anomalija: pogled treći Uroš Smiljanić

Kao najstarije domaće udruženje koje se bavi – pre svega, mada nikako isključivo – literarnom fantastikom, „Lazar Komarčić“ praktično ima moralnu obavezu da potpiruje i inspiriše spisateljske ambicije u fandomu. Pošto živimo u istovremeno najpismenijem (svi pišu – ako ne drugo a ono komentare na tekstove sajtova što objavljuju vesti, lascivne SMS poruke ili Fejsbuk statuse), ali i najnepismenijem od svih vremena (kvantitet neizbežno donosi pad gramatičkog i stilskog kvaliteta od koga bi univerzitetskim profesorima stare škole mozgovi eksplodirali u činu nemoćnog protesta), to se važnost nekakvog usmerenog rada na kanalisanju kreativnih sokova verovatno ne može preceniti. Jedan od problema koji se moraju prepoznati, da bi se sigurnijim korakom stupilo u edensku utopiju što nas čeka u sutrašnjici, jeste taj što mogućnost pisanja i publikovanja nikada nije bila dostupnija. Simptom je to koji prožima sve nivoe ljudske egzistencije, od momka koji nikad nije završio osnovnu ali mu je neko pokazao kako da na telefonu šalje komentare na tekstove na Blicovom sajtu pa sad i on ravnopravno učestvuje u javnoj raspravi o pridruživanju Srbije Evropskoj Zajednici, pa do uradi-sam pisaca koji se javljaju na veb-konkurse za kratku priču ili roman-prvenac prodaju svojoj armiji Fejsbuk prijatelja i tviter sledbenika. Između niskosti letvice koju treba preskočiti da bi se postao objavljivan pisac i niskosti kvaliteta ogromnog dela objavljenog pisanja postoji poprilična korelacija za koju bismo smeli da tvrdimo kako ukazuje i na kauzalnost. Dalje, kako ova zemlja danas ima svakako više nego jedno formalno ili neformalno udruženje građana koji vole literarnu (i drugu) fantastiku, kako se njihov broj definitivno ne smanjuje sa sve većim uplivom fantastike u kulturu glavnog toka (od Harija Potera, preko Sumraka i Avatara do Igara gladi i bestselerskog statusa poslednja dva romana Dejana Stojiljkovića) i kako mnoga od njih imaju kružoke, radionice i druge forume za podsticaj i promidžbu amaterskog (a kasnije, ko zna, možda i nešto više) pisanja, na Lazaru Komračiću je da odradi svoj deo. Ovo udruženje je uvek, naravno, imalo prilično ozbiljan stav prema amaterskom pisanju, sa spisateljskom radionicom koja u relativno redovnom

48


(mada mestimično isprekidanom) ritmu traje već godinama, sa brojnim publikovanim radovima članova udruženja, sa dodeljivanjem godišnjih nagrada i svim pratećim asortimanom elemenata jednog zdravog ekosistema sklopljenog od fanova koji svi pomalo pišu i pomažu jedno druge da pišu više i bolje. Što je sjajno, čak i kad ovo pomaganje ima formu nemilosrdnog međusobnog kritikovanja i odricanja bilo kakvog spisateljskog talenta drugu, kolegi i saborcu sa kojim pijete pivo i jedete vegetarijanske hamburgere već godinama. Svako dobro pisanje valja iskaliti u vatri hiperbolom nabijene kritike, a ko vas može bolje kritikovati od ljudi koji su u istim rovovima u kojima i sami čučite, znojeći se, stežući verni tekst-procesor od napora pobelelim šakama, krvareći za svoju umetnost? Niko – eto ko! Anomalija je dakle, prva u seriji kolekcija priča autora koji su se javili na u 2010. godini raspisani konkurs udruženja Lazar Komarčič kojim se od pisaca tražila kratka priča sa elementima fantastike. Žiri udruženja sastavljen od prekaljenih publicista, fanova, urednika i pisaca herojski se probijao kroz nešto što je bez sumnje bila prava lavina odvažnih spisateljskih pokušaja sa, ako je verovati Furijeovoj krivoj, većinski neinspirativnim kvalitetima i odabrao osamnaest uradaka koji pokazuju neku vrstu preseka onoga što valja u našem fandomu. A kad kažemo „fandom“, onda mislimo da ovde ima i ozbiljnih autora, koji su prozu objavljivali i pre tri decenije, u vreme kada je lektorsko-uredničko-izdavačka šiba kroz koju se moralo proći da bi vam se reč zabatrgala na štampanoj strani bila kudikamo krvoločnija. Rame uz rame sa njima su predstavnici mlađih generacija, odrasli na Internetu, sa tastaturom u kolevci, podojeni kablovskom televizijom, torentovanim serijama, stonim RPG kampanjama i fentezi serijalima od po petnaest romana u kojima vampiri više zabadaju ćunu u meka tkiva nego zube u iznenađene žile kucavice. Miloš Cvetković, koji poslednjih nekoliko godina uređuje Emitor, glasilo udruženja Lazar Komarčić, potpisan je i kao urednik ove zbirke i, pošto dobro znamo koliko je tu uloženo vremena i energije – a nagrada se meri samo u istorijskim terminima – trudićemo se da budemo pošteni, objektivni i civilizovani u osvrtima na pojedinačne priče. Čak i kad nas one budu provocirale da pokažemo ono najgore u nama. Anomalija je možda značajna i po još par elemenata – jedan je da je svaka priča ilustrovana crtežom koji je radio drugi autor, od kojih su opet neki priznati domaći strip-crtači. Drugi je da je ovo i prva zbirka u izdanju udruženja Lazar Komarčić koja je istovremeno publikovana i u starinskoj štampanoj formi ali i u nekoliko najpopularnijih digitalnih formata, distribuiranih besplatno putem sajta udruženja. Budućnost, zbilja, stiže i u Srbiju. Ni trenutka prerano!

49


Greh Gospodina Venevera – Predrag Tomić Miloš je naravno jedini urednik koga poznajem koji će zbirku kratkih priča vezanih za fantastiku, a bez određene tematske orijentacije, započeti pričom koja se bavi pedofilijom. Da je živeo u osamnaestom veku, Miloš bi bez sumnje, kao i vodeći medicinski stručnjaci onog doba, smatrao da se duševne bolesti mogu i moraju lečiti prosipanjem kofe ledene vode na glavu ili bacanjem pacijenta u bazen, pa je tako i za ovu priliku verovatno pomislio da je važno odmah na početku izvršiti trijažu čitalaca, naterati one slabijeg stomaka da vrišteći pobegnu u brda, a preživele pustiti da idu dalje. Ovo Anomaliji već u prvoj rundi daje određeni ukus opasnosti, alternativnog, gotovo gerilskog književnog poduhvata, što je plemenit naum, ali čitalac ovde ne treba da se prevari i pomisli kako je onda dužan da pričama u zbirci ponudi bezvizni režim čitanja koji ne bi pažnju obraćao na literarne vrednosti, originalnost, lepotu teksta, veštinu pisanja… Jer, Greh Gospodina Venevera je u neku ruku i greh Predraga Tomića – priča koja prilično rizično igra na kartu strasti prema predpubertetskim muškim telima koju uzgaja titularni gospodin, koja bi trebalo istovremeno da nas zgadi ali i zaintrigira, ne bismo li zajedno sa autorom ušli u zabranjene lavirinte poremećenog uma čoveka što izgleda baš kao i stotine drugih koji žive pored nas – ali i priča koja toj svojoj osetljivoj tematskoj srži daje naprosto premalo nadgradnje potrebne da je upamtimo kao intrigantnu disekciju zločinačkog a opet odveć ljudskog uma jednog futurističkog gospodina. Jer, drugačije rečeno, Greh Gospodina Venevera je naučnofantastična priča smeštena u jedno ubedljivo oslikano futurističko društvo čiji totalitarizam odiše tako nam poznatim idejama o zaštiti života i blagoutrobija pojedinaca sa jedne strane, ali i korupcijom i sveopštim propadanjem sa druge, a greh njegovog autora je što dobro urađen mizanscen zatim koristi kako bi nam ispričao isuviše sterotipnu, pa unekoliko i banalnu horor-skasku o tome kako čudovište koje živi među nama sreće nešto još gore od sebe. Konzervativizam središnjih motiva je razočaravajuće predvidiv u odnosu na solidno osmišljen svet u kome se radnja priče događa. Lavirint – Bojan Veljanov Ova priča, avaj, vrlo rano u zbirci pokazuje kako će stvari stojati u smislu pretvaranja sirove građe koja je na konkurs stigla u gotovo fabrikat koji držimo u rukama – naime, da će se od pisaca očekivati minimalni nivo pismenosti ali da će dalja obrada u smislu lektorske i uredničke masaže biti minimalna. Što je, naravno, šteta: neke od ovih priča pate od dečijih bolesti koje bi se iz njih dale izbiti majčinskom primenom batine, šibe i šurenjem vrelom vodom, kako su i nas u mladosti učili da budemo bolji ljudi i odgovorniji pisci. Bojan Veljanov, na primer, sa Lavirintom isporučuje stoprocentni palp, ispričan zumiranim slikama, isečenim trenucima napetog sadašnjeg vremena,

50


opterećen glomaznim poređenjima i ambicija da se piše žetoko, ovde-i-sada je nešto što svakako treba pozdraviti. Ali razobručenost sama po sebi nije dovoljna, i Lavirint brzo tone pod pritiskom nagomilanih reči i konstrukcija, gubeći ritam i dah, nikada ne uspevajući da bude onaj britki, galopirajući palp kakvog nam obećava prvim pasusima. Ozbiljno, agresivniji urednik bi rečenicu kao što je „Njeni krici poput čeličnih bodlji još mi probadaju um, otrgnuti iz njenih raskrvavljenih grudi dok ju je pulsirajuća tama — živa Tama — kidala i proždirala poput nesagledive večnosti crnila nekog drevnog i izopačenog podzemnog kraljevstva.“ uhvatio u letu već na drugoj strani priče na kojoj se nalazi, zavalio joj dve vruće šamarčine a autora pozvao na razgovor objašnjavajući mu kako da svoj jezik učini disciplinovanijim i mnogo dobije na ritmu, tempu, efikasnosti ali i atmosferi koja je Veljanovu očigledno bila visoko na listi prioriteta. Tematski, ovo je moderna fantazija o ljudima kao što smo vi i ja koji shvataju da mitologija nije samo zgodna pričica za uspavljivanje dece i da su stari, eh, astečki bogovi zapravo stvarni, smeštena u Meksiko i ispričana kao neka vrsta proširenog road movie-ja, ali preveliko oslanjanje na filmsko razmišljanje i premalo iskorišćenje mitološkog predloška znače da je ovo istovremeno i prekratak uradak da bi se potencijal istorije i simbolike valjano iskoristio, ali i predugačak da nam šturi likovi i njihovo predvidivo ponašanje ne bi postali zamorni daleko pre kraja. Nemoguć događaj u gradu neobičnih suncokreta – Aleksandra Filipović No, Nemoguć događaj u gradu neobičnih suncokreta je prva priča u zbirci koja me je aktivno ražestila i koju bih, da sam ovu kolekciju čitao iz zadovoljstva a ne iz dužnosti, osvetnički preskočio već posle prve strane. Ogrešio bih se o autorku, može biti, ali i ona se ogrešila o mene, držim. Jer, Nemoguć događaj… je priča koja, za moj račun, čini prilično neoprostiv greh prema čitaocu a onda i prema samoj sebi time što se odlučuje da usvoji jedan otvoreno satiričan ton a onda propušta da zapravo napravi ikakvu satiričnu poentu što bi opravdala naglašeno artificijelni stil kojim je napisana. Moguće je, naravno, da je u pitanju neka vrsta visokokonceptualne parodije na palp horor prozu (zapravo, više kinematografiju) jer ono malo zapleta i radnje koji se ovde dadu prepoznati bave se stereotipnim horor tropima, ali… parodija, da bi ikako bila opravdana u umetničkom smislu, valja da bude u inteligentnom dijalogu sa svojim predloškom. No, autorka, naprotiv, ide na što je moguće banalniji seting i radnju a inteligentni odmak se sastoji u dosta opterećujućem pripovedanju koje je prepuno upadica bespotrebno prisutnog sveznajućeg pripovedača i informacija o trivijalnim detaljima priče. „U čitavoj zgradi bilo je tačno 7.825.492.113 čestica prašine.“ je podatak koji mora da nešto znači u tekstu u kome se pojavljuje, da nam

51


nešto kaže ili o mestu na kome se radnja dešava (totalitarno društvo u kome neobuzdana birokratija vodi statistiku čak i ovako besmislenim stvarima) ili o likovima koje smo zatekli u sceni (neki od njih je kompulsivno opsesivan i troši vreme na katalogiziranje nebitnih informacija o okruženju kako bi nadomestio nedostatak socijalnih veština), a ako se to ne desi – a ne dešava se – onda nam govori da nas autorka zajedno sa samom sobom potcenjuje i smatra da nas je lako kupiti redovnim ubacivanjem ovakvih banalnih činjenica koje, valjda oneobičavanjem priče prikrivaju fatalnu činjenicu kako ova priča nije sigurna da ima šta da kaže. A govoriti kada nemate šta da kažete je neka vrsta kardinalnog greha današnje spisateljske zbiljnosti što podseća kako je lako pisati a teško ostati napisan. Ili bar čitan. Dečak nema vrata – Radmilo Anđelković Radmilovih sam i boljih i zanimljivijih priča čitao u svom životu, ali Dečak nema vrata je dovoljno dobar da pokaže šta znači kad imamo autora koji pažljivo odmerava svaku reč, koji pazi na to da vremena koja koristi u rečenicama imaju maksimalan efekat na ton i značenje, koji prebrojava slova i slogove i razume kako svaki od njih utiče na ritam pripovedanja i tečenje teksta kroz naše oči i intelekt. To na stranu, Dečak nema vrata je jedna za mene dosta konfuzna priča koja se trudi da dijalogom (i monologom) i akcijom prenese svu začudnost svog futurističkog setinga. Svet je to virtualizacija i apstrakcija, u kome je teško razlikovati maštu, snove i sećanja od nekakve konsenzualne stvarnosti, ali iako se da osetiti da se glavni junak nalazi u određenoj egzistencijalnoj drami, utisak je da je suviše prostora posvećeno utvrđivanju ove činjenice a premalo istraživanjem njenih korena. No, na određenom nivou, ova priča rezonira sa čitaocem dajući mu prikaz jedne borbe za sopstvo čak i kada nije siguran protiv koga se tu uopšte ko bori. Anđeoska pošast – Ivan Zorić Ivan Zorić, kako njegova kratka biografija ispred ove priče uslužno saopštava, poslednju deceniju obitava u Portlandu. To možda donekle objašnjava zašto njegova kombinacija američkih horor stereotipa i nekakve srbijanske socijalne satire ne uspeva da zadovolji čitaoca onako kako bi premisa – rijeliti šou televizije Pink koji se bavi zombijima – trebalo da zadovoljava. Anđeoska pošast je natrpana opštim mestima zombi-fikcije i prilično je neuvredljiva za čitaoca. Sprski mizanscen je donekle interesantan ali ne i suštinski bitan za zaplet i radnju koji igraju na kartu neočekivanog momenta stvarne, otrežnjujuće emocije u post-ciničnom dobu bizarnih rijeliti šou programa. Jezik je jednostavan, ritam brz i ovo je palp koji se lako čita, ali nažalost i jednako lako zaboravlja. Neke ozbiljne egzistencijalne boli ovde, iako je autorov napor da je prouzrokuje vidan, naprosto nema i ideja da nas

52


savremena industrija zabave, bazirana na bezosećajnim, neretko okrutnim promatranjima patnji kroz koje prolaze naši bližnji, obezljuđuje i degradira je jasna na nivou koncepta ali emotivna reakcija, nažalost, sasvim izostaje. Ponekad je manje ipak samo to – manje i možda je autor mogao da produbi likove i situacije na jedan ambiciozniji način, da dobijemo življe ljude umesto kolekcije zgodnih saundbajtova. Božanski rondo, kurvinska fuga – Biljana Mateljan Možda činjenica da ovu priču – čija je autorka nedavno proslavila pedesetšesti rođendan – smatram najboljom u zbirci najpre svedoči o mojim poodmaklim godinama i nemogućnosti da se ugodim na frekvenciju na kojoj funkcioniše današnja žanrovska mlađarija, no čitajući Biljaninu priču nabijenu seksom, znojem i krvlju odjednom sam imao utisak da smo iz virtuelnog prešli u stvarni svet. Ne zato što je njeno pisanje manje „fantastično“ nego kod drugih – svet koji Mateljanova opisuje je svet u kome božanstva nisu samo simboličke apstrakcije već monumentalno imanentne figure što hodaju Zemljom i svoju svemoć demonstriraju na koži ubogog naroda – niti zato što bismo imali posla sa naturalističkim pripovedanjem – naprotiv, ovo je priča prepuna naglašene simbolike i smelih skokova između slika, likova i situacija. Stvar je, mislim, najpre u tome što autorka uspeva da spoji dve važne stvari na pravi način: odnos koga ljudi – ne samo individualno već pre svega kolektivno – imaju prema moći, oličene u svom ultimativnom obliku u božanstvima sa jedne strane i način na koji ljudi definišu sopstvenu slobodu (pa i moć), na koji internalizuju svoj identitet, odbijajući da ga prihvate samo kao socijalni fenomen. Sve to posredovano kroz nesputanu, bestidnu ali dostojanstvenu žensku seksualnost. Pa, da li zaista neko sme da traži više? Lažno buđenje – Ivica Milarić Autor ove priče je diplomirani psiholog, pa onda i ne treba da čudi što je u središtu radnje psihološki eksperiment koga na fakultetu vrše nad mladim muškarcem što pati od kompleksa krivice preživelog. Kažu da treba pisati o onome što dobro poznajete no u tom slučaju, Milarićevi uslužni ali ravni dijalozi sugerišu da on dugo, dugo nije upoznao ni jedno ljudsko biće. Šalimo se malo, ali malo smo i ozbiljni, ovo nije rđava priča po tematici i radnja je dovoljno interesantna da nas kroz nju provede, jezik je efikasan ako ne i previše lep, no stvari dosta kvari premalo napora uloženog da nam se likovi dopadnu. Ili ako ne baš dopadnu, a ono barem da nam budu interesantni. Glavni junak je neko ko pokušava da se pomiri sa činjenicom da je njegova devojka ostala u komi posle nesreće što se desila tokom surfovanja (pravog, na dasci, ne na Internetu), a docentkinja koja sa njim radi testove vezane za lucidno sanjanje – u kojima on, naravno, ima intenzivne seksualne

53


scene – mogla bi da bude sjajan kontrapunkt za njegovu krivicu i erotsku žudnju i sve ima elemente jednog poštenog hičkokovskog trilera, ali zaravnjenost likova i činjenica da nas za njih zabole uvo u mnogome otupljuje oštricu jedne inače solidne postavke. Kartica koja nedostaje – Miloš Petrik Autor u svojoj kratkoj biografiji dosta neskromno za sebe tvrdi da pravi najbolje sendviče na svetu. I to je sad nezgodna stvar jer, iako ih nismo probali pa da možemo da posvedočimo kako je ovo istina ili tek sumanuta narcisoidnost na delu, iskušenje da kritiku priče svedemo na rečenicu „Možda bi autor trebalo da se fokusira na pravljenje sendviča kad mu to već ide od ruke“ je ogromno. Ali ne bi bilo fer, jer Kartica koja nedostaje napisana je vrlo dobro. Ovoj priči zapravo nedostaje samo nešto bolje odrađeno finale i pančlajn koji bi nas pravednički oduvao sa stolice, jer ovako kako je, imamo utisak da je autor bio u rascepu između želje da nam da sve dovoljne informacije kako bismo sami otkrili poentu i potrebe da nas ipak za ruku do nje dovede pa je na kraju ispalo ni tamo ni ovamo. Ali sve ostalo je prilično briljantno. Ovo je izvrstan primer autora koji se laća nimalo naivnog zadatka pisanja o dovoljno bliskoj istorijskoj eri (druga polovina XIX veka, pa još u Francuskoj) da se faktografske greške ne mogu tolerisati, a dovoljno udaljenoj da smelog žanrovskog pisanja o njoj ne nedostaje – pa je smeštanje svoje priče u takav neki procep igra između najmanje dve vatre. Ali Petriku to polazi za rukom sa priličnim autoritetom. Kartica koja nedostaje je istovremeno i detektivski triler i steampunk fantastika sa svetom koji diše i živi pred našim očima i funkcionalnim likovima u interesantnim situacijama i uz blagonaklonog, iskusnog urednika i dosta prolivene krvi i znoja, Petrik bi od ovoga mogao da napravi veoma respektabilan roman. Triptih: Metamorfoze – Jagoda Nikačević Teza o tome da najstariji pisci u ovoj zbirci mogu da zavrede moju pohvalu već po difoltu efikasno je srušena ovim odveć raspilavljenim triptihom impresionističkih slika labavo povezanih temom o tome kako se umetnik kroz svoju umetnost i bukvalno transformiše, terajući duhovne titraje da oblikuju i njegovo telo, pretvarajući ga u nešto više nego ljudski. Pošteno kao ideja, ali u realizaciji ovo pati od, oh, jednog agresivnog umetničarenja koje bi uspešno mogli da provuku tek najveći među nama. Jagoda Nikačević još ne spada u najveće među nama, što ne znači da neće jednog dana spasti – evidentna je opijenost sa kojom ona piše o iskustvu umetničkog dela u nastajanju, o poništenju sopstva u nirvani kreacije i to je nešto što treba da čuva i neguje. Ali potreban joj je strog i pravičan urednik koji će mavaši gerijem dočekivati svaku rečenicu poput „Kroz grane se probijalo sunce i

54


pred stisnutim kapcima se beli vrh njegovog dela rasplinjavao u široku paletu zlatom protkanih boja“. Ovo nije prozno pisanje, ovo je pokušaj opisivanja osećaja koji u vama stvara Moneovo platno. Ili, još gore, samog platna. Ne ide to tako. Ambicija koju je sebi ovaj triptih impresija postavio – da opiše metamorfoze koje umetnost izaziva u samom kreatoru – nameće ogromnu odgovornost autorki koja sad mora da nam pokaže svoju metamorfozu – iako nam sve vreme servira dosta nezgrapno prepričane slike. Mora ovo bolje. Lov u južnom Duvordu – Dragić Cvijetinović Sto mu gromova, da mi je neko rekao kako će jedan od najboljih utisaka u celoj zbirci ostaviti priča koja je hardkor fentezi, dočekao bih ga obrvom toliko visoko uzdignutom da bi sa nje mogao da se radi bandži džamping. Ali eto – čuda se dešavaju. Dragić Cvijetinović nije čak ni nikakav fentezi ikonoklast, potkazivač žanra, revolucionarni prevratnik ili makar satiričar, ovo je mrtvo ozbiljno ispričana priča koja bi se komforno osećala u bilo kom (kvazi) D&D univerzumu, prepuna potpuno redundantnih istorijskih i geografskih podataka, slika usamljenih jahača u fantazmagoričnim, anglosaksonski namirisanim krajolicima, fetišistički usredsređena na oružje i opremu protagoniste, raspričana i dugačka. Ali je dobra. Dobra je po motivima – borba koju vode alfamuževni protagonista i natprirodni antagonista nije samo fizička niti samo duhovna niti samo magijska niti samo simbolična – a Cvijetinovićev ritam i rečnik su u dosluhu sa efikasnošću samog Roberta Hauarda i možda je baš taj dragoceni element niske fantazije, sirovog straha i strasti ono što jednom inače klasičnom fantazijskom setingu daje dragoceni miris života i stvarnosti potreban da probirljivog čitaoca zadrži uz sebe. Intervju – Sanja Pavošević Alisa Sanja Pavošević Alisa je, za moj groš, imala jednu od najlošijih priča u prošlogodišnjoj antologiji apokaliptičnih pripovedaka koju je uredio i izdao Goran Skrobonja (Apokalipsa juče, danas, sutra), pa su mi i očekivanja ovom prilikom bila resetovana na uvredljivo nizak nivo. Ipak, zadovoljstvo mi je da objavim da se ovde može govoriti o vidnom napretku, štaviše o priči kojoj doduše treba određenog tesanja i dotezanja da bi zablistala punim palp sjajem koji se ovde nazire, ali koja ima energiju i poentu koju pravi. A to su ipak dve najbitnije stvari. Sanji idu i pozitivni poeni na to što se zbilja potrudila da nam pokaže jedan ubedljiv domaći seting, okupan prepoznatljivo lokalnim mirisima, a da se opet ne upada u kojekakve kolokvijalne viceve i ako autorka ovako nastavi, nekakav krosover sa ozbiljnijom mejnstrim literaturom koga bi napravila u budućnosti neće delovati kao loša ideja. Za sada, pak, Intervju je priča o novinaru sub-tabloidnog magazina koji se bavi paranormalnim fenomenima

55


onako kako su to radili nikada prežaljena Zona sumraka ili uvek popularno Treće oko i koji, blaziran i skeptičan kakav jeste, navikao da se sreće sa očajnicima i ludacima, doživljava šok života kada se suoči sa nečim što iz korena menja njegovo shvatanje stvarnosti – pre svega svoje, lične. Solidan, oštar i efikasan palp stil najvidljiviji je u dobrim, sočnim dijalozima, a ako autorka doradi i ostale elemente pripovedanja, na nju će ubuduće moći vrlo ozbiljno da se računa. Crni iz predgrađa – Filip Rogović Oh. Hm… Filipova priča je… jedna dobronamerna, čak sasvim uredno napisana meditacija na temu ljudskog otuđenja koje donosi virtuelizacija komunikacije, poništenje fizičke udaljenosti što ga omogućuju savremeni interaktivni mediji i egzistencijalne praznine koja iz toga sledi. Kao takva ona je jedan simpatičan krik romantičara stare škole koji tehnofobiju doživljava kao simptom dobrog ukusa a nezaustavljivo propadanje društvenog tkiva propraća iskreno puštenom humanističkom suzom. Međutim, iako je glavni junak Filipove priče, titularni Crni, zapravo jako simpatičan a kontrast između beogradskog predgrađa – zapravo provincije još uvek verne nekakvim tradicionalnim vrednostima – i centra koji se davi u dekadenciji virtuelne komunikacije u kojoj medij postaje ne samo poruka već i učesnik, dobro opisan, ovo je u krajnjoj liniji jedna iznenađujuće konzervativna, čak reakcionarna priča kakvu čovek možda ne bi očekivao od dvadesetpetogodišnjaka, kada bi imao iluzija da išta zna o dvadesetpetogodišnjacima. Filipovi likovi su, vođeni rukom autora, nosioci jasnih poruka o izgubljenoj nevinosti i grešnom promiskutitetu koje tehnologija donosi masama, ali pesizmizam ove priče je odveć defetistički, odveć razočaran u sadašnjost, premalo ciničan prema budućnosti da bismo ga shvatili ozbiljno. To da ne živimo više u drami otuđenja nego u ekstazi komunikacije je Bodrijar rekao pre više od trideset godina i ova priča ne uspeva da bude mnogo više do na šesnaest strana prepričan ovaj iskaz bez novih uvida u raspravi o masovnim medijima. Jahači lavina – Pavle Zelić Kao već etabliran autor, sposoban da piše efikasan, dobro uglancan palp, Pavle ovde bez mnogo napora dobacuje do nivoa na koji nas je već navikao. Nije da on ovaj nivo i prebacuje niti da nas ova priča ičim iznenađuje (poput neočekivano nežnog uratka u pominjanoj Skrobonjinoj zbirci) ali Jahači lavina su jedan solidno dobar primer školskog pisanja naučnofantastičnog palpa. Protagonisti ove priče žive u našem svetu samo nekoliko godina ili decenija u budućnosti, kada su ga klimatske promene već dobrano unakazile pa se velike snežne i glečerske mase na planeti već smatraju reliktima. No, umesto da se bave nekakvim cmizdravim promišljanjem tužne sudbine ljud-

56


ske rase i glupavog nedostatka vizije koji je i doveo do ovako žalosne situacije, oni, naprotiv, žive punim plućima i troše grdne pare da (ilegalno, naravno) eksplozivom izazivaju lavine na ono malo preostalih snežnih planina, kako bi onda na njima (skoro) samoubilački snoubordovali sve do dna kada njihovi saradnici treba da ih otkopaju iz snega, ako su ostali živi. I to je skoro sve – priča ima zaplet i dva preokreta ali u njenoj suštini je strast koja ne traži niti nudi opravdanja za svoju visoku temperaturu i erotičnost blizine smrti – lične i globalne – i poništava uobičajene društvene konvencije morala i odgovornog ponašanja za koje, uostalom iz same priče vidimo da su istorijski gledano bile velike šarene laže. Jednostavna priča napisana sa solidnim autoritetom. Čekamo da vidimo kako će izgledati Pavlov prvi roman koji samo što nije. Kako umalo nisam potopio Balkan – Vladimir Bjelajac Od etno intonirane fantastike se meni načelno diže kosa na glavi jer, ipak, individualni savremeni autori naprosto uglavnom nemaju sposobnosti potrebne da pariraju narodnim pričama čiji su motivi, simbolika i forma uglancani do savršenstva revizijama desetina konsekutivnih koautora tokom stoleća. No, Bjelajčeva priča je zapravo lepo sklopljena. Njeni su motivi apsolutno klasični – greh i kazna, milosrđe koje može biti tumačeno i kao slabost i lična žrtva koja ne mora u rezultatu dati herojstvo – ali autor vešto izbegava nekakvo gubljenje u kvaziarhaičnom jeziku i piše jednostavno i neposredno, dajući nam dovoljno ubedljivu sliku polumitske srednjevekovne balkanske stvarnosti u kojoj su narodna verovanja i bajke deo stvarnosti koliko i surov fizički rad na imanju gospodara. Vrlo pristojan uradak koji pritom i zna koliko sme da traje i kada da se završi. Vrba – Vladislava Vojnović Imam utisak da je ova priča pisana za decu, čemu doprinosi i to što je, jelte, u samom pripovedanju presecana interludijima u kojima se pripovedačica raspravlja sa svojom ćerkom što priču sluša. I dobro, pisanje za decu sigurno nije lak posao, ali sa druge strane onda i ultimativna ocena ovog pisanja verovatno treba da dođe od strane primarne publike, to jest od dece. Meni je Vrba solidno uspeo pokušaj stvaranja u jednom bajkovitom stilu, gde se podrazumeva da su neke fantastične stvari prihvatljive jer se njima pravi krajnja poenta a romantični zaplet i ne jedan nego dva trezvena raspleta su valjda dovoljni da zadovolje svako dete. Dostojanstveno. Statua – Nikola Gocić Ako je opšti utisak koga priča ostavlja na čitaoca onaj najvažniji kriterijum po kome bismo ocenjivali njen kvalitet, onda je Statua bez konkurencije najlošiji uradak u ovoj zbirci. Ovo je jedina priča koje se nakon čitanja knjige

57


nisam ni malo sećao, a sada, kada sam za potrebe pisanja prikaza ponovo prošao kroz nju, jasno mi je i zašto. Statua je jedan, avaj, izuzetno problematičan literarni poduhvat zasnovan na beskrajno dugačkim dijalozima u kojima sagovornici pokušavaju da jedno drugom izvuku tepih ispod nogu pokazujući da je njihov filozofski kung fu jači od protivničkog. I to je, naravno sasvim poštena ideja ako ste Platon ili… šta ja znam, Siniša Pavić, ali tu morate imati pre svega spisateljsku veštinu da razmenu teza, kontrateza, dokaza i opovrgavanja plasirate savršenim tempom i efikasnošću što kompleksnu sadržinu pakuje u brzokrećuću formu, a zatim i nešto što kroz te dijaloge vredi da se kaže. Nikola Gocić nema ono prvo a to je onda direktan uzrok što je teško reći ima li ovo drugo. Statua je priča toliko zagledana u svoj pupak, namerna da samu sebe analizira paralelno dok se priča da mi se mozak gotovo automatski isključuje svaki put kada ponovo pokušam da je čitam. Ne, ozbiljno: „Ovo je velika kuća za jednu staricu“, primetio je, dok su prolazili kroz duge hodnike njenog doma. „Zar živite sami?“ „Zavisi… najčešće sam sama.“ „Mislim da vas nisam najbolje razumeo.“ „Zavisi… od tačke gledišta… Postavili ste mi pitanje i ja sam Vam odgovorila. Zar nije tako?“ „Verovatno…“ qčuwer<g 8903 q475 0qweruhfgkq weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee eeeeeeeeeeeeeee Ups, izvinjavam se, nakratko sam zaspao nad tastaturom. Čarlijev svinjac – Dragan Cvetanović Dragan Cvetanović je više pesnik i tekstopisac za bendove nego što je prozni pisac, ali Čarlijev svinjac je jedna od intrigantnijih priča u ovoj zbirci već na ime svoje naglašene perverznosti. Nije u pitanju savršen uradak, razbarušen je ovo stil koji povremeno sklizne u žovijalno zezanje, a onda se naglo uozbilji, tekst koji je prilično dugačak za ono malo poenti koje pokušava da napravi, ali na kraju ovo je priča koja čitaoca zavede. Zavede ga time što je glavni lik čudan – istovremeno i veoma jednostavan i veoma neshvatljiv karakter – što živi u jednoj čudnoj, pomalo bolesnoj zajednici u jednom čudnom, pomalo bolesnom društvu, što priča ispade brutalnog nasilja tretira elegantno, bez gubljenja u nekakvim fetišističkim detaljima a što stravu koju nam nudi uspeva da plasira uzdržano, više osenčeno nego naglašeno. Svinje i svinjci su neobično potentni simboli – taj spoj prljavštine i utilitarnosti opija – i Cvetanović uspeva da iz njih izvuče popriličnu kilometražu. Stroža

58


urednička intervencija bi mogla da ovaj tekst dotegne i skrati ali ne bi smela da dira Cvetanovićevu žestinu koja je veoma pažljivo i efikasno dozirana. Avet – Ratko Radunović Za njegove standarde, Ratko Radunović je neobično uzdržan u priči koja zbirku zatvara. Ovde nema bizarnih, fantazmagoričnih svetova, niti rečenica od po pola strane koje prete da pocepaju papir na kome su odštampane. Avet je jedna svedena, klaustrofobična priča koja pokušava i u prilinoj meri uspeva da uđe u psihologiju starice koja živi – i umire rekli bi pesimisti – sama u kući na primorju, debatujući sa sobom kada je zapravo onaj idealni trenutak da se metkom iz pištolja prekrati jedno turobno, samotno bivstvovanje. U Aveti se zapravo ne događa bogznašta dramatično, ali Radunović efektno plete narativ od unutrašnjih dešavanja u duhu i umu svoje protagonistkinje dok su navodno posednuta kuća i signali kako tu ima nečeg moguće natprirodnog samo okidači za preispitivanje, zaranjanje u sebe i akciju koja je – primereno uzrastu glavnog lika – zapravo niskoenergetska ali simbolički značajna. Pristojan literarni opit izveden od strane čoveka koji nas je navikao na razigranije, dekadentnije radove. Veoma dostojanstven kraj zbirke. Uroš Smiljanić

59


Anomalija: pogled četvrti Kristina Đuković

Greh gospodina Komarčića izvorno objavljeno 28.08.2012. na Popboks.com http://www.popboks.com/tekst.php?ID=9077 Ovo novo poglavlje naizgled nevidljive tradicije domaćeg pregalaštva ljubitelja SF i horor literature, zbirka priča Anomalija, nadovezuje se na ranije poduhvate pri časopisu Znak Sagite čije su pobedničke priče objavljivane u istoimenoj publikaciji, kao i u antologijama. Takođe, kroz više krakova ovog delovanja, priče nastale oko i uz pomoć Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“, nalazile su svoje čitaoce preko fanzina Emitor, ali i Politikinog Zabavnika, kao i u antologijama koje je u poslednjih nekoliko godina priređivao Goran Skrobonja (Beli šum). U odnosu na ovu tradiciju, moglo bi se reći da je antologija Anomalija preterano skromna, odnosno da se i ovaj put SF, kao i njegovi pisci, predstavljaju kao juče rođeni. Takoreći, za jednu SF zbirku, Anomalija je preterano „uslužna“ prema svojim čitaocima i, moglo bi se reći, preterano blaga prema izboru svjih autora. Kao što se u predgovoru koji je napisao kourednik Miloš Cvetković, navodi, u zbirci su zastupljene kako priče početnika (nekima od njih, u Anomaliji je objavljena i prva priča), tako i dugogodišnjih pisaca koji za sobom već imaju romane. Ovo je sasvim prirodno kada je reč o konkursu, ako je već koncipiran bez ograda tipa „za debitantsku priču“, ali, čitalac kome ova knjiga dopadne šaka, takve ograde možda neće imati u glavi, pa mu zaista velike razlike u kvalitetu pripovedanja mogu delovati čudno. U tom smislu, ova antologija manje funkcioniše kao zbirka priča domaćih SF pisaca, a više kao završnica jednog projekta – naprosto zbirka priča koje su na određenom konkursu prošle. Tako, u Anomaliji, svojim kvalitetom „štrče“ priče kao što je Božanski rondo, kurvinska fuga Biljane Mateljan koja, za razliku od svih ostalih priča, ne pokušava da oponaša žanrovske motive, kultne autore SF-a i horora, niti da nekome pokaže da poznaje nekakvo žanrovsko Sveto Pismo kao đak koji je prošao sve ispite. Ova priča, sama po sebi deluje apokrifno, a žanrovski obrazac poštuje pre svega tako što deluje kao da je ispričana iz nekog drugog sveta, ili drugog vremena. Gotovo za sve ostale priče moglo bi se reći da se vidi ruka u rukavici koja pokušava da kamuflira savremeni trenutak,

60


ili savremenu temu, ili pak da realizam nakiti SF igračkama i pomagalima, začudnim mestima, imenima, likovima, dok je sama radnja priča mogla biti ispričana bez problema u realističkim okvirima. Udicu za, kako urednička reč kaže, neke nove fanove žanra isprva baca otvarajuća priča Greh gospodina Venevera Predraga Tomića koja efektno spaja kamernu strukturu (zbivanja u duši jednog pedofila) sa postapokaliptičnom postavkom. Dečak nema vrata Radmila Anđelkovića jedna je od formalno hrabrijih u zbirci iako je njen autor možda najstariji učesnik u ovom poduhvatu. Što samo dokazuje da su mlađi pisci i debitanti zastupljeni u zbirci, preterano zaslepljeni „školskim“ poštovanjem i oponašanjem postojećih obrazaca SF-a zbog čega su njihove priče ili preterano zadivljene pojedinim detaljima na kojima grade svoje univerzume (kao što je slučaj u Lavirintu Bojana Veljanova) ili tobožnjim prevazilaženjem određenih obrazaca pokušavaju da dokažu da su ovladali „opštim mestima“ žanra (Nemoguć događaj u gradu neobičnih suncokreta Aleksandre Filipović i Intervju Sanje Pavošević - Alise). Najčistija priča u Anomaliji koja svojom ležernošću i iskrama humora nadomešćuje grč sa kojim su, prirodno, ispisane pomenute početničke priče, je Anđeoska pošast, Ivana Zorića. Ova priča se odlikuje onim što nedostaje čak i najboljim delima u zbirci – utiskom da je autor bar neko vreme, u svojoj mašti, proveo družeći se sa svojim junacima. Bisere Anomalije još čine i priče Crni iz predgrađa Filipa Rogovića, Čarlijev svinjac Dragana Cvetanovića, Jahači lavina Pavla Zelića i Avet Ratka Radunovića. Prva zalazi u predele sajberpanka sa svojim zapletom o momku koji, u golemoj ponudi posredovanih odnosa, pokušava da doslovno izvede devojku na ulicu, uspešno dočaravajući savremenom čitaocu sasvim blizak osećaj da je usred dešavanja, a usamljen i izigran. Čarlijev svinjac je SF završetak brojnih crnih hronika, koji uspeva da pronađe zadnja vratanca na golemom svinjcu sasvim prihvatljive, svakodnevne patologije. Jahači lavina se, možda nenamerno, nadovezuju na čuvenu Zabavnikovu rubriku Život piše drame koju, veoma vešto, poigravajući se toponimima „nemoguće avanture“, herojske i bizarne priče o ovisnicima o adrenalinu, smotava na čvrsto klupko ljubavne sage sa iskrama ironije i osvete bez kojih savremena romansa svakako ne može. Avet, inače odlično odabrana kao poslednja priča u zbirci, čitaoca vraća na „mesto zločina“ - tamo gde zapravo kuca srce najneljudskije, najnepoznatije strave i užasa, a to je sopstveni organizam i starenje kao posebno mračan hodnik za svako ljudsko biće. Za Anomaliju se, dakle, može reći, da je sasvim uspešan izveštaj o trenutnim tokovima u domaćem SF-u i hororu, ali isto tako, da mu fali još koji korak da bude dobra zbirka priča. Takoreći, nedostaje po koji štrih. Kristina Đuković

61


Anomalija: pogled peti Andrej Vidović

Nepažljiv i letimičan pogled na tradiciju srpske fantastične književnosti bi vas naveo na pogrešan trag — delom zato što je, žalosno, locirana na marginama aktuelnog javnog interesa. Ispod sedimenata medijske dominacije trivijalnog spisateljstva, bdi snažno nasleđe koje svoje daleke početke evocira još sa početka XX veka — i još davnije, ukoliko pod termin „fantastike“ podvedemo sve narative koji svoje uporište i fabulu ne zadovoljavaju u stvarnom, već zalaze u snove, budućnost, nedosežne daljine. Ipak, spomenuta vremenska odrednica ima svoj smisao: 1902. godine, roman bez presedana u istoriji srpske književnosti i jedan od pionirskih te vrste u svetu, Jedna ugašena zvezda, postigao je očekivano — ništa. Zanemaren, prenebregnut, čak i nemilosrdno ocrnjen od kritike, osuđen je na vremensku hibernaciju i čekanje nekog drugog doba koje će prepoznati u njemu epohalnost i vizionarstvo koji su, danas znamo, neosporni. Sedamdeset i devet godina nakon njegovo izdavanja, ime zlosrećnog autora usvojilo je Društvo ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“, kroz čije je članstvo prolazila i dalje prolazi uvažena elita domaće fantastike — i koje je pokrovitelj i čuvar novog talasa stvaralaca u okviru ovog žanra. Na stranicama „Anomalije“ su zastupljeni derivati fantastike poput steampunka, cyberpunka, spekulativne fikcije, folklorne fantastike, magijskog realizma, strave i užasa… U atmosferskom i ambijentalnom pogledu, klasifikacija je još mnogosložnija — postapokaliptička pustoš uz naznaku jalovog opstanka civilizacije, tle srpskih palanki, inficirano neupokojenim zombijima (motiv neumorno eksploatisan poslednjih godina u popularnoj kulturi), zdanja Beograda budućnosti, prašnjave stepe Latinske Amerike… Interesantno je da su i nekada stožerni elementi onoga što je činilo esenciju SF-a, svemirska prostranstva, visokotehnološki gedžeti i tuđinske rase (da imenujem nekoliko stereotipa) skoro u potpunosti odsutni. Diverzitetu, kao i kvalitetu, doprinela je i činjenica da su u finalni izbor ušle priče kako etabliranih autora koji iza sebe imaju istorijat objavljenih dela, kao i nesumnjivo talentovanih mladih prozaista čije će vreme tek doći. Iz konkurencije od 90 priča pristiglih na konkurs raspisan pre dve godine, žiri je izdvojio njih 18 koje su se izdvojile svojim kvalitetom pripovedanja, osmišljenošću naracije i izbrušenošću jezika. Trijumfalnim lovorikama se

62


podičila riječka spisateljica, često viđen član regionalnih antologija, fanzina i žanrovskih časopisa i posednik nagrade „SFera”, Biljana Mateljan. Njena snažna erudicija i metodično, strpljivo tkanje misli su u priči „Božanski rondo, kurvinska fuga” stasali u otelovljenje melting pot-a žanrova. Paganski, slovenski i nordijski panteon vrhovnih Bogova, dah folklorne magike u autentičnom, prostodušnom i primereno skarednom okruženju… sve navedeno autorka sa velikim umećem balansira u okvirima dobrog ukusa i uverljive retorike. Kao velika, uspela sinteza dramatičnih celestijalnih slika i prikaza životnog taloga, priča kipti od kontrasta i neodoljivo sablažnjivog šaptaja neimenovane teskobe. Nadomak laskave titule najboljeg bile su „Lavirint” Bojana Veljanova i „Kartica koja nedostaje” Miloša Petrika. Obe priče odlikuje pripovedanje duže i nešto kompleksnije od proseka ostalih u zbirci, uz vrsno održan nit događaja i tok svesti. Dok je „Lavirint” zagonetnošću nabijena akciona saga čije obilje prašnjavih, znojem natopljenih fragmentisanih sećanja iz nekog drugog postojanja žudi ka tajnama piramida Centralne Amerike, „Kartica koja nedostaje” je smernija steampunk kriminalistička glavolomka smeštena u atmosferu tamnog i hladnog Pariza XIX veka. Ovaj najbolje plasirani trio bi trebao da bude dovoljan podsticaj da se i ostatku antologije pruži zaslužena pažnja kako bi se knjiga tek tada odložila sa zadovoljenjem — možda neka od preostalih 15 priča bude bliža senzibilitetu čitaoca jer, naposletku, posredi su kvalitativne nijanse između svake od njih. Nezanemarljiv doprinos unikatnom doživljaju zbirke je i u njenom skladnom grafičko-likovnom rešenju. Svaka od priča ima svoju uvodnu ilustraciju, jedinstvenog izgleda usled raznolikosti crtača, dok je nenadmašni Dobrosav Bob Živković odgovoran za posve atipičnu iteraciju Lavkraftovog Ktulua, ovom prilikom beatifikovanog poput kakve zloslutne ikone (Sv. Komarčić), na naslovnoj strani. Antologiju „Anomalija“ je moguće besplatno preuzeti sa veb sajta Društva „Lazar Komarčić“ (http://www.lazarkomarcic.org) ili kupiti je u fizičkom izdanju u knjižarama i na redovnim tribinama društva koje se održavaju u Domu Omladine u Beogradu. Prethodne dve antologije, „Ugriz strasti: priče erotske fantastike“ (2007) i „Zbirka priča o Flašu Gordonu“ (2009), kao i Komarčićeva Jedna ugašena zvezda takođe će se uskoro naći u e-book formatima za besplatno preuzimanje. U toku je novi konkurs koji traje do kraja septembra tekuće godine, a čiji će creme de la creme svoje konačno odredište naći u sledećoj knjizi antologije, predviđenoj za objavu tokom 2013. godine. Anomalija postaje pravilo — jedno od onih na koje je poželjno, čak i preporučljivo, navići se bez roptanja. Andrej Vidović

63


Anomalija: pogled šesti Vladimir Perin Bjelajac

Nikad nisam napisao prikaz neke knjige za fanzin, časopis ili nešto objavljivo u pisanoj formi. Za iste je potrebno pripremiti i brusiti tekst, svesti stvari na osnovni nivo, odmah tražiti srž, prepravljati tekst jednom, dvaput, triput, a ja nisam čovek koji provodi vreme bruseći tekstove. Moji prikazi na blogu su rađeni „iz prve“ - tok svesti je činio svoje i to je bilo dovoljno. No.... Desilo se, eto, da moram prepraviti i uobličiti tekst sa bloga za Emitor. Razmišljao sam šta da radim, da li da proširim prikaz i na sitna crevca pišem o svakoj priči, ili da ostavim ove utiske sa bloga, koji su nabacani, ništavni, puni baljezgarija i subjetivnog doživljaja. Odlučio sam se za potonje. Mislim, ko ga jebe2 – kolokvijalni stil je moj trademark, a narodnost izraza čini tekst lakšim za čitanje. Barem se tako tešim (a ko da će ovo neko i da pročita). U svakom slučaju, upozoreni ste! A sada bi valjalo prozboriti malo o samim pričama. Kazati reč-dve o tome šta mi se sviđa a šta ne sviđa kod svake priče. No, treba zapamtiti: svaki čitalac meri stvari svojim aršinima, tako da ono što je meni dobro (ili loše) ne mora Vama tako da bude. Takođe, neću se baviti osvrtom na kratke sadržaje, nego više na moje generalne utiske o samim pričama. Stoga, molim da se u čitanje sledećih redova uđe sa dozom opreza! Here we go: Priča koja otvara zbirku nosi naziv GREH GOSPODINA VENEVERA. Ukratko: mračni, post-apokalispički SF. Moram priznati da mi se storija nije svidela; ima ona kvaliteta, dakako, kraj je dobar a pančlajn još bolji, ali mi postavka škripi. Rečenice su okej no sama tema mi nije legla. Takođe, imam osećaj da bi priča bila bolja da se pisac iste još malo razmahao, da je napisao još nekoliko stranica. Ovako sam stekao mlak doživljaj već viđenog i pomalo dosadnog, iskren da budem. Ipak, rečenice su okej, kraj je okej, tako da priča ima kvaliteta. 2

By the way, smem li reći “ko ga jebe” u fanzinu?

64


LAVIRINT je druga priča u zbirci. Redosled priče je pomalo simboličan: ova storija je osvojila drugo mesto na konkursu. A ja stvarno ne razumem zašto. Dakle: priča nema kraj! Sve je to lepo, sve je to krasno, fabula fino uvuče čitaoca, odradi te maltene na prvu i onda dođeš do kraja i kažeš what the fuck? Šta, je l’ sad ima i drugi deo priče? Šta se sad dešava? Baš sam se razočarao. Ipak, da ne bude da samo kudim ovo delo, moram priznati da priča lepo teče. Ali taj tok fabule, ah, kad dođe do kraja....kako sam se razočarao: meni onaj kraj nije pravi kraj, nego tek završetak jednog poglavlja priče. Šteta. Poruka autoru: ŽELIM KRAJ OVE PRIČE! NEMOGUĆ DOGAĐAJ U GRADU NEOBIČNIH SUNCOKRETA je treća priča u zbirci i ostavlja dvojak utisak: na momente pomišljam da je ovo masterpis, a onda pomislim da je ipak đubre. I tako u krug. Ali priča ima genijalnih stvari: Recimo, čudne rečenice i stil. I čudna junakinja. I čudna dešavanja u fabuli. I...a onda pomislim, da li je to genijalnost ili samo laprdanje? Haotičan stil koji ima svoju logiku, dakako, ali koji me je umorio, iskren da budem. U svakom slučaju, tema priče su zombiji. Rečenice su lepe. Junaci čudni. I sve je nekako čudno. U isti mah pomisliš da je genijalno i glupo. Definitivno najčudnija storija u zbirci. Sledeća priča po redu nosi naziv DEČAK NEMA VRATA i delo je veterana Radmila Anđelkovića. Poznavaoci pisanija pomenutog pisca već nakon prvih nekoliko pasusa prepoznaju osebujan stil pisca i kome su se svidela druga Radmilova dela ova priča će za njega (ili nju) biti pun pogodak. Ja lično, iako mnogo cenim Radmila kao pisca i čoveka uz kojeg sam prvi put zakoračao stazom spisateljstva, nisam preterano oduševljen ovom storijom. Pre svega, nalazim problem u dijalogu. Ako se obrati pažnja na iste, vidi se da su mahom isprekidani, nedorečeni i svode se na ponavljanje reči. Recimo: „Imamo posao za vas Borivoje...“ „Borivoje...!“ „Da, imate posao za mene...“ „Treba nam značenje jedne priče....“ „Značenje...vama...treba....“ „Evo, ostavićemo vam tekst...“ „Ostavićete mi tekst...?“ Naravno, ponavljanje stoji u službi oslikavanja smušenosti glavnog junaka, ali mene je čitava priča zbunila (što ne mora da znači da Radmilo nije dobro napravio dobru fabulu, nego može da znači da sam ja površan čitalac). U svakom slučaju, priča jednostavno ne predstavlja my cup of tea. Potom sledi ANĐEOSKA POŠAST. Priču je napisao Ivan Zorić, a postavka fabule je zanimljiva – naime, postoji nekakav reality show u kojem učesnici putuju Vojvodinom i ubijaju zombije. Moram priznati da ni sada

65


nemam zamerki na rečenice i vidi se da će čitava zbirka odisati određenim kvalitetom pisanja. Zorić je odlučio da kao glavnog lika postavi ženu, na što aplaudiram. Fabula je dovoljno zanimljiva da zadrži pažnju čitaoca. Sasvim solidna priča. Potom sledi priča koja je (zasluženo) osvojila prvo mesto na konkursu: reč je o priči BOŽANSKI RONDO, KURVINSKA FUGA. I stvarno je jedna od najboljih priča u zbirci. I sad se dvoumim između nje i još jedne priče. A ovo je priča ispričana veoma lepo, stilski odlično, uz dozu ironije, cinizma, balkanskog mentaliteta oslikanog kroz događaje u knjizi koji imaju neke veze sa Balkanom, da, ovo je svakako masterpis, a nije ni čudo: autorica priče je Biljana Mateljan, hrvatska multitalentovana spisateljica, a bogami i solidan ilustrator. Priča je zaista zanimljiva: tu je Perun, tu je Thor, tu su seoska i gradska kurva, tu je i dvorska luda, tu je priča, to je dešavanje, tu su i vilenjaci. Priča mnogo odiše nekom toliko poznatom atmosferom, jednostavno me oduševila: znate onaj osećaj kad vam nešto prostruji venama (kao što reče Goran Bare: „Heroin....to je najbolji osjećaj na svijetu, povratak u maternicu“)? Dakle, osetio sam nešto, neku bliskost sa ovom pričom, neku emociju, mogao sam se poistovetiti sa njom iako ona nema veze sa realnošću. Okej, deo sa heroinom zvuči čudno. Stajem. Uglavnom, priča je veoma veoma dobra. Potom sledi LAŽNO BUĐENJE od Ivice Milarića. I... ne znam. Lično, meni je ovo jedna od lošijih priča u zbirci. Postavka je svakako zanimljiva, ideja nije loša, ali mi likovi nisu uverljivi i dijalozi malo škripe. Priču sam bukvalno preletio. Ivica je objavljivan pisac, očekivao sam mnogo više. Dobio sam dobru ideju, ali lošu razradu iste. Te neka REM faza, te nekakav seks, te snovi, te seks, te koma....Zanimljivo ali loše odrađeno. A likovi su nekako....ne osećam ništa prema njima, nema nikakve....empatije prema istim sa moje strane. Očekivao sam mnogo više od Ivice. KARTICA KOJA NEDOSTAJE je sasvim dobra priča. Nosi manir noar krimića (barem sam istu ja tako doživeo) i priča te uvuče na prvu, jednostavno želiš da je čitaš, želiš da saznaš šta će se sledeće dogoditi. Rečenice su okej, opisi dozirani, a priča dovoljno zanimljiva. Jedina zamerka je nedorečen kraj. Sve mi nekako izgleda nezaokruženo (kao i u drugoj priči). Inače, iz priče se vidi da pisac ima talenta. Jedan od onih na koje bi valjalo obratiti pažnju u budućnosti. Potom slede TRIPTIH: METAMORFOZE spisateljice Jagode Nikačević. Iskren da budem, ništa ja iz ovog triptiha nisam skontao: u čemu je fazon? Tri nezavisne priče? Kako su povezane? Da nisu u pitanju umetnici? Gde je konac koji veže klupko ovih priča? Mislim, rečenice su VEOMA dobre, u trećem delu (trećoj priči?) me ideja oduševila ali šta, kako, kome i čemu? Gde je nit????

66


Izgleda da sam ja površan čitalac, čim ne mogu da svarim ovu priču. U stvari, priče. LOV U JUŽNOM DUVORDU je jedina priča u zbirci koja se može smestiti u žanr epske fantastike i iznenadio me slab odziv žirija na istu. Ako ste čitali VUKODAVA Marije Semjonove, onda je ova priča vaš štih. Svet je lepo oslikan. Stvorenja koja bauljaju šumom nisu originalna, nisu nešto što već nismo videli u knjigama slične teme i sadržine, ali ljubitelji epske fantastike neće omanuti ako pročitaju ovo delo. Moram priznati da, baš kao i pisci koji vladaju ovim žanrom, sam autor ove priče ponekad upada u klupko opisnih pridjeva koji meni lično izazivaju rigoleto. Bez obzira na te pridjeve, priča je veoma zanimljiva, i nudi dovoljno zabave da je proglasim jednom od boljih priča u zbirci. Možda je to i zbog toga što više volim EF od SF-a, ali kao što sam rekao na početku ovog prikaza, svako meri stvari svojim aršinima. A onda dolazi na red drugi lični favorit iz zbirke: reč je o priči INTERVJU, a istu potpisuje Sanja Pavošević Alisa. I ovo je priča gde je lik dobro definisan, gde fabula ima uvod, zaplet, kraj. Jedina zamerka je govor starca u priči: bosanski izrazi stoje na mestu i vidi se da se autorica potrudila da ih lepo prikaže, ali verujte, pravi bosančeros (kao što sam ja!) primeti da je to donekle izveštačeno. Recimo, parao mi je uši izraz „treba.“ Okej, kažemo mi ovde treba umesto devojka, ali...ne baš stalno, nije da uvek govorimo treba, moja treba, tvoja treba. No, ako zanemarimo ovo (što i nije loše odrađeno, da se zna) priča je stvarno dobra i zanimljiva. Razlog za ovo nalazim u dobro definisanim likovima, u situaciji kojoj se mogu poistovetiti, u kojoj mogu da zamislim običnog čoveka kako priča neku svoju čudnu i bizarnu priču. Sanja stvarno ima talenta. Moram priznati, čitao sam njenu priču iz poslednjeg Emitora i isto tako me oduševila, a to nije lako. Sanja, svaka čast! P.S. Inače, ja govorim ijekavicu, ali pišem ekavicom. To nema veze sa pričom, ali reko’ da pomenem. CRNI IZ PREDGRAĐA je priča koja je pisana kratkim, ogoljenim stilom, a to je nešto što obožavam. Za mene je pisac čovek koji sa što manje reči kaže puno stvari, a Filip Rogović je dobro dozirao i odradio ovu priču minimalističkim stilom. Tema priče je pomalo lascativna: narod koji traži malo seksa, masturbacije i simulacije biće oduševljen ovom pričom. Rogović lepo gradi radnju. Svet koji oslikava nije baš prijatan, a priča na neki način odrađuje i teme izolacije koju prouzrokuje internet, fejsbuk i ostale baljezgarije. Jedan od mlađih pisaca na koje bi takođe valjalo obratiti pažnju. JAHAČI LAVINA je veoma dobra priča. Pisac je Pavle Zelić. Iskren da budem, iako Zelić ima objavljenu jednu zbirku priča, do sada ga nisam čitao. A to je šteta, jer Zelić ima talenta.

67


JAHAČI LAVINA je lepo dozirana priča, dobro ispričana, zaokružena, sa sjajno definisanim likovima koji čine to što čine i nose se sa izborima koje su doneli. Kraj je nekako očekivan, ali bez obzira na to, ovo je jedna od boljih priča u zbirci. Izgleda da Zelića ne treba hvaliti – njegov kvalitet je očigledan. Priču KAKO UMALO NISAM POTOPIO BALKAN ne bih komentarisao – ipak je to moje čedo. Dovoljno je kazati da je priča napisana pre dve godine i da je ne bih sada slao na konkurs. VRBA je priča koja ima emociju. Ispričana je u maniru moderne bajke. Pomalo naivno, ali kao što rekoh, osetio sam nešto prema sudbini likova u ovoj priči. Činjenica je da volim priče koje me ubede da to što se u njima dešava može da se desi u stvarnosti, da se određena doza realizma meša sa fantastikom. Ne kažem da je ova priča upravo to, ali ja sam se zadovoljio ponuđenim. Naravno, može ovo i bolje da se razradi, zaplet je već viđen, ali ja sam zadovoljan. Prosek! STATUA je pak priča koja me pored LAŽNOG BUĐENJA ostavila potpuno ravnodušnim. Nakon dve stranice, jedva sam čekao da dođe kraj ove priče, a kad bi me neko sad upitao o čemu se zapravo ovde radi, ne bih znao da odgovorim. Gomile leševa, te duhovi, te oni ne postoje...blah. Iskreno – loše. ČARLIJEV SVINJAC je, s druge strane, priča koja nosi i više nego prolaznu ocenu. Rečenice kojima autor barata spadaju u one koje su iznad proseka u odnosu na veliku većinu ostalih autora u zbirci. Priča lepo teče – rečenica „Čarli sedi, pije i puši“ je kao metronom, kao otkucaji srca priče. Svidelo mi se. Svidelo mi se i to što je, bez obzira na dešavanja oko samog junaka, ovo ustvari priča o njegovom unutrašnjem ustrojstvu. Njegovom unutrašnjem svetu. I ko je zaista Čarli? Da bi to saznali, pisac pruža fragmente koje čitaoci sastavljaju u širu sliku. Lepa priča. Dobar pisac. AVET je priča sa zanimljivom premisom. Okej, naslov možda i ne govori ovome u prilog, ali kako čitate redove ove priče, shvatate da je ona drugačija. Kraj je odličan. Plus je to što je ovo priča pisana ijekavicom. Plus je i to što Ratko R. Radunović dobro barata jezikom i jezičkim strukturama. Plus je i to što je starica u priči odlično prikazana kao lik. Zamerki na priču zaista nemam. Jedan od boljih. I tako dođosmo do kraja. Trudio sam se da ne davim previše i da onako narodski prikažem svoje mišljenje o pričama. Nisam želeo da ovo bude jedan od suvoparnih prikaza (ako se ovaj tekst može nazvati prikazom) gde autori istih zagledaju volu međ’ rogove. Takođe....

68


.... s obzirom da poznajem nekoliko pisaca koji su zastupljeni u ovoj zbirci, trudio sam se da budem iskren. Ako se neko od njih našao uvređenim na moje mišljenje, mogu samo da kažem – jebiga. Nije mi bila namera nikoga da povredim, ali smatram da je iskrenost važna kod prikaza ovakvih zbirki. Nisam ni ja Bog – ono što se meni ne sviđa ne mora da znači da se nekom drugom neće svideti. A generalno, ova zbirka je na mene ostavila dobar utisak.

69


The Dark Knight Rises Režija: Christopher Nolan Scenario: Jonathan Nolan, Christopher Nolan Uloge: Christian Bale, Tom Hardy, Anne Hathaway, Gary Oldman, Joseph Gordon-Levitt, Marion Cotillard, Michael Caine, Morgan Freeman

Ispostavilo se na kraju da je Nolanova trilogija o Betmenu za jedan film kraća od Barton-Šumaherove tetralogije, međutim Kristijan Bejl je najviše boravio u kostimu šišmiša. A onda je došao Adam Vest i slatko se nasmijao. Elem, treći dio ovog odličnog serijala dočekuje nas nekih osam godina nakon što je Betmen preuzeo na sebe krivicu za zločine Harvija Denta da bi imidž herojskog borca protiv zločina (to je Dent, a ne Betmen, naime) ostao neokaljan u srcima Gotamljana, kojima je jedna herojska figura neophodna da bi mogli normalno da funkcionišu, peru suđe i tako to. Brus Vejn živi povučeno u zabačenom krilu svog zamka, gdje mu pice i novine proturaju ispod vrata. Od njegove nekadašnje spretnosti i snage malo je ostalo i sad se kreće uz pomoć štapa i nalazi se u prilično neveselom raspoloženju. Međutim, nova prijetnja, veća od svih dosadašnjih zajedno, prijeti da naruši krhki mir nad Gotam Sitijem – misteriozni maskirani teroristički rmpalija (nikad kao) Bane pojavljuje se niotkud sa namjerom da izvrši gradski udar i na mjesto vrhovnog vladara postavi sebe. Betmen smatra da je tako nešto apsolutno nedopustivo i vraća se iz penzije sa namjerom da pokaže tom nadobudnom ćelavcu ko je gazda. Avaj, godine bez treninga za Betmena i Bejnova strahovita fizička sprema dovode do porazne blamaže – Betmen je premlaćen kao vo u kupusu i poraženog i poniženog Bejn ga šalje u daleku zemlju da tamo u zatvoru razmišlja o smislu života i krpi polomljenu kičmu. Nije teško pogoditi da Betmen smatra da je to apsolutno nedopustivo i zato bježi iz zatvora, zove taksi i vraća se u grad u kome je onaj ćelavi dripac već uspostavio diktaturu proletarijata. Bejnova armija saučesnika je moćan rival i zato Betmen sakuplja raju koja bi mogla da im se suprotstavi – tu su dobri stari komesar Gordon, zatim Žena-mačka, nekakav mladi pajkan koga

70


glumi Džozef Gordon-Levit, Q… ovaaaaj, Foks i naravno batler Alfred, koji svojim toplim očinskim glasom i mudrim savjetom Betmenu dušu razgovara i emotivno ga rasterećuje ne bi li mogao da bude potpuno koncentrisan na razvaljivanje noseva neprijateljima. Od poznatih likova nije se pojavio Robin, ne bi li se održao kakav-takav nivo heteroseksualnosti u filmu. Nakon izvanrednog Hita Ledžera (rip), koji je u prošlom nastavku zasluženo pobrao sve pohvale za svoju interpretaciju Džokera, glavni izazov je bio pronaći dovoljno upečatljivog negativca. Nakon mnogo vijećanja i konsultovanja literature, Nolan se odlučio za Bejna i pogodio u centar srijede. Potpuno suprotan Džokeru koji je svojom harizmom i crnim humorom uveseljavao vaskoliko gledalište i tjerao mnoge (uključujući i mene) da navijaju za njega, Bejn je impozantna i jeziva pojava, neko koga kad vidite uopšte vam nije svejedno. On se ne razbacuje duhovitostima i poštapalicama, ali zato jednostavno dominira samim svojim bićem. Problem sa Džokerom je bio u tome što je, uprkos nevjerovatnoj inteligenciji, bio potpuno nemoćan u fizičkom sukobu s Betmenom. Kod Bejna je drugo - već sam spomenuo da je Betmena u prvom susretu prebio ko mačku. Pored ekstremne snage i spretnosti (što je već samo po sebi dovoljno za respekt), on pokazuje izuzetne liderske sposobnosti u sastavljanju i manipulaciji armijom zla, a uz sve to je i ćelav, nosi masku i ima glas koga se ne bi postidjeli ni Džejms Erl Džons i Kristofer Li. Ovakav ultramegaopaki Bejn ipak se na kraju pokazuje kao neka vrsta tragične figure, dobija ljudskost i čak mami neke simpatije, što je mislim bilo čist višak, ali mora se priznati da je ta emotivna scena – u kojoj se zaključuje njegova priča – nabijena emocijama. Zapravo, to možda uopšte nije bilo višak. Ispostavlja se da sam nenamjerno spojlovao dio filma, ali to nije toliko strašno (zar je neko stvarno mislio da će negativac da trijumfuje u trećem (ili bilo kojem, na kraju krajeva) dijelu superherojske trilogije??!?!?!??). Osim Bejna imate još nekoliko zanimljivih likova i neke plot tvistove vezane za njih. Pored samog Bejna kao pojave, posljedice njegovog djelovanja su takođe nešto što ovaj film čini posebnim u odnosu na prethodna dva – kolaps institucija vlasti, haos na ulicama i slično stvaraju neprevaziđenu, skoro apokaliptičnu atmosferu (kilometrima iznad onog što je recimo Stiven Soderberg napravio u filmu Zaraza). Tačno mi je bilo krivo što je krug djelovanja armije mraka ograničen samo na jedan grad, a ne na cijelu državu. To bi bio spektakl koji niko ne bi mogao da nadmaši u narednih dvadeset godina. Međutim, i ovakav kakav je, Ustanak Mračnog viteza predstavlja odličan završetak odlične trilogije, koji u potpunosti zadovoljava apetite svakog ko voli akciju, lijepe žene i muškarce u tijesno pripijenim kostimima slijepih miševa. Aleksandar Harvester Janjić

71


Battleship Režija: Peter Berg Scenario: John Hoeber, Erick Hoeber Uloge: Taylor Kitsch, Alexander Skarsgård, Brooklyn Decker, Liam Neeson, Rihanna

Battleship je jedan od onih filmova koji su toliko užasno grozni da možete da ih preporučite samo najgorem neprijatelju, ali i to pod uslovom da tog najgoreg neprijatelja baš intenzivno mrzite. Zapravo, ovo je jedan od rijetkih filmova koji su u tolikoj mjeri poražavajući po ljudsku psihu. Istinu govoreći, ovo je vjerovatno jedan od najgorih filmova svih vremena. Tokom većeg dijela ovog zlodjela tako žarko sam želio da budem na nekom drugom mjestu i radim nešto drugo. Pri tome uopšte nisam mislio o rajskim uživanjima kao što je buljenje u prazan zid – ne, mislio sam kako bih radije žvakao razbijeno staklo ili ležao na krevetu pokrivenom ekserima, a u nekoliko baš očajničkih trenutaka došao sam do zaključka bih čak radije gledao treći dio Transformersa (!). Eto, ja skoro nikad glasno ne negodujem prilikom gledanja filma u bioskopu (osim što sam jednom prilikom ispsovao nekog izrazito iritantnog lika, ne mogu da se sjetim u kom filmu), ali ovde sam negdje pola sata prije kraja glasno zavapio „Ne mogu više!!!“ Battleship, koji je zapravo mnogo manje film, a mnogo više promotivni video za američku mornaricu + glorifikacija svakog prokletog američkog patetičnog klišea koji možete da zamislite, dakle taj Battleship prvenstveno krasi nehumano dugo trajanje koje jednostavno razara i najupornije i najotpornije. Umjesto logičnih devedeset (ili poželjnih nula), ova grdosija traje nevjerovatnih sto trideset minuta! To ne bi bilo toliko strašno da postoji bilo kakva struktura (znate ono uvod-zaplet-rasplet i tako ta čudesa) – ovaj film je napisan i režiran tako da u svakom trenutku izgleda kao da se nikad neće završiti. Priča (taj pojam shvatite u najširem mogućem smislu) glasi otprilike ovako: Glupi Zemljani su poslali nekakav signal u svemir i taj signal presreće vanzemaljska rasa željna destrukcije. Oni šalju svoje elitne brodove na Zemlju, ali ne znaju da tamo caruje čojstvo & junaštvo i u sudaru sa američkim herojima osokoljenim ljubavlju prema otadžbini dobijaju po labrnji. End. Vanzemaljsku invaziju sabotira nekoliko propusta: Prvo, tim budalama iz nekog razloga smeta sunce, međutim umjesto da se namažu losionom sa velikim zaštitnim faktorom, oni tegle ogromna i nepraktična odijela u

72


kojima bi čak i bogalj mogao da ih premlati. To je ilustrovano scenom u kojoj bogalj premlati vanzemaljca. To se možda čini malo nelogično, jer ipak je u pitanju vanzemaljac koji je pripadnik tehnološki daleko naprednije rase i sa znatno sofisticiranijim oružjem, međutim treba imati na umu da je bogalju premlaćivanje aliena neophodno da bi se zaokružio njegov character arc. On je prepun patnje zato što ga nedostatak udova sprječava da da svoj doprinos razvoju američkih sloboda i pravde i blagostanja, čak razmišlja i o samoeksterminaciji, međutim onda stiče novo samopoštovanje i mjesto u društvu rasturanjem tog jadnog alienskog zavojevača.

Ovo svakako nije usamljen primjer. Na primjer, glavni lik, koga u ironičnoj igri sudbine igra tip koji se preziva Kič, od smotane budaletine i progonitelja mačaka (tj. sukanja, da se Elmor Leonard ne osjeti nepotrebno prozvanim) postaje glavna faca i ljubimac Liama Nisona. Bruklin Deker, za koju se mislilo da zna samo lijepo da izgleda i da se slika u kupaćem kostimu (ili bez njega), pokazuje da je dovoljno dobar psihoterapeut (ili tako nešto) da u crncu bogalju može da probudi sposobnosti da premlati vanzemaljca. Američki veterani iz drugog svjetskog rata i njihov opaki muzejski primjerak bojnog broda USS Misuri pokazuju da još uvijek nisu za staro gvožđe i tako dalje i tako dalje – i sve to preko leđa sirotih vanzemaljskih napasnika. Ovo ih je valjda naučilo da sljedeći put napadnu planetu sa malo manje klišeiziranim likovima, ne bi li imali ikakve šanse za pobjedu. Battleship se sastoji od naizmjeničnog ponavljanja dva osnovna motiva: Prvo, tu je „razvoj“ likova, koji su svi bez izuzetka neprevaziđeno iritantni jer se bez prestanka satiru od izlizanih patriotskih fraza i patetike, a osim toga su u svojoj suštini inkorporacija toliko istrošenih i zamornih klišea da već

73


izazivaju alergijsku reakciju. Recimo naš vjetropir ima strogog starijeg brata, inače iskusnog i cijenjenog i kvalitetnog marinca, koji vrlo strogo reaguje na svaki njegov nestašluk, jer je poznato da nestašluci nimalo ne doprinose uspostavljanju američke demokratije u zaostalim dijelovima svijeta. A da se nasmije ili bar nasmiješi? Ma nema teorije. Pravi američki marinac nema vremena za sentimentalnosti (osim na kraju filma), jer valja braniti otadžbinu i njenu suverenost i nezavisnost i sistem slobodnog tržišta. Treba li uopšte napominjati da taj naporni gnjavator gine na samom početku vanzemaljske invazije (što sam dočekao sa neskrivenim oduševljenjem) ne bi li se njegovom bratu izmakao oslonac i tako mu se omogućilo da potpuno samostalno satre agresorsku armadu, što je neophodan preduslov da bi se postalo glavna faca i muž Bruklin Deker. Pored dijelova u kojima ovi „likovi“ nešto tupe i baljezgaju, a koji su inače vrlo dosadni, tu su i scene u kojima se kao dešavaju nekakve eksplozije, jer Hrabri Američki Heroji i Vanzemaljska Đubrad pucaju jedni na druge. Ovi dijelovi su takođe vrlo dosadni jer ste svjesni da nema apsolutno nikakve nade da neko od onih odurnih ljigavaca zagine, a i svakako ste prije toga već toliko ubijeni u pojam njihovim retardiranim razgovorima, tako da vam je pogođen i moždani centar za akcione scene. Moguće je da bi ove scene izgledale podnošljivije kad biste ih recimo gledali na JuTjubu, van konteksta filma, ali to ne mogu da garantujem. Sve to u nekoliko navrata presijeku neke nedopustivo solidne scene s nekakvim ogromnim metalnim kuglama koje odlete na kopno i tamo počnu da razvaljuju sve pred sobom. Ove scene traju vrlo kratko i onda se naprasno prekidaju, valjda zato što je neko procijenio da su previše dobre, pa štrče u odnosu na ostatak filma, ili možda zato što nije u redu da ostavljamo heroje s kojima smo se tako emotivno srodili samo da bismo pratili neko tamo uništenje kontinenta. Što je potpuno porazno u ovom filmu, pored već pomenutih klišea i patetike i sveopšte dosade i odurnog militarizma i američkog patriotizma koji su već sahranili i mnogo bolja ostvarenja, jeste lakoća s kojom vanzemaljci dobijaju po nosu. Dobijaju batine od bogalja, njihov super napredni matični brod ne može da se suprotstavi američkom brodu starom 60ak godina i tako dalje, putuju bez problema kroz galaksiju ali nisu otkrili kremu za zaštitu od sunca i tako dalje i tako dalje i tako dalje. Ima se utisak da je, umjesto napredne tehnološki superiorne civilizacije, invaziju izvršila reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci. Drug koji je sa mnom gledao film je u nastupu očaja (u trenutku kad je glavni heroj počeo da drži govor veteranima iz WW2) rekao kako će da se polije benzinom i zapali, a ja bih bilo kome prije preporučio to nego da gleda Battleship. Aleksandar Harvester Janjić

74


Looper Režija: Rian Johnson Scenario: Rian Johnson Uloge: Joseph Gordon-Levitt, Brice Willis, Emily Blunt, Jeff Daniels, Paul Dano, Piper Perabo, Noah Segan

Filmu Looper mogli bismo da prigovorimo dosta nelogičnosti. Zar ne postoje jednostavniji načini da se negativci reše nepoželjnih od komplikovanog i opasnog putovanja kroz vreme? Zašto to putovanje ne koriste u ambicioznije i profitabilnije svrhe? Zbog čega ubice moraju da ubijaju sami sebe, time se smeštajući u ozbiljnu dilemu koja samo dovodi do ogromnih posledica? Zašto najnesposobnijeg ubicu, proverenog šeprtlju, stavljaju na čelo lova na odmetnike? I tako dalje. Na svu sreću, ovakva pitanja brzo bivaju potisnuta zanimljivom pričom, dobro razvijenim likovima, uzbudljivom akcijom i okruženjem. Kada već jednom progutamo sve nedoslednosti na širem planu, interna logika odvija se u sasvim prihvatljivom maniru, uz nešto manje škripanje. Filmu takođe ide na ruku i to što su sve peripetije oko putovanja kroz vreme sekundarne. Džonson ne dozvoljava da one budu same sebi svrha, već ih pametno iskorišćava kao pogon za bavljenje ozbiljnijim temama. Štaviše, većina radnje filma ne odvija se u futurističkom gradu daleke budućnosti, gde bi autor možda imao više prilika da se vizuelno razmahne i zadivi nas efektima. Suprotno očekivanjima, Džonson srce svoje naučne fantastike smešta na jednu običnu farmu. Kao što Ejb u jednom trenutku prebacuje Džou, „Tvoje oblačenje samo kopira filmove koji kopiraju druge filmova“, Looper se jednako trudi da ne upadne u sličnu zamku. Premda bi razlozi za ovakvu postavku mogli da se pronađu u nešto nižem budžetu, dalji razvoj filma jasno pokazuje da koreni nisu samo finansijski. Izvan tog ruralnog, Looper daje sliku grada iz bliske budućnosti, tačnije iz 2044. godine u koju se ubice vraćaju kako bi ih njihove mlađe verzije pogubile. Džonsonov grad nesumljivo deluje futuristički, ali u isto vreme on ostaje dovoljno prepoznatljiv da bismo ga lako mogli pomešati sa nekom sadašnjom američkom metropolom. Ovakva ambivalentnost prati film i na drugim nivoima, od pojedinosti putovanja kroz vreme, pa sve do samih likova i njihove motivacije. Džonsonovo okruženje naseljavaju ubice, prostitutke, kriminalci i narkomani čiji motivi jesu upitni, mada ne uvek i tako jednostavni. Ono

75


što ih inicijalno pokreće jeste sebičnost, ali takva koja svoj izvor pronalazi u ljubavi, a ishodište u samopožrtvovanju. Glavni likovi se probijaju kroz emotivno područje borbe koje je podjednako zamršeno kao i samo putovanje kroz vreme. Ono što čini srž ovog filma jesu pitanja iskupljenja, predodređenosti, odgoja, prave ljubavi, i parališuće frustracije pred svim onim mogućim putanjama u životu.

Looper takođe postavlja filozofska pitanja u vezi sa putovanjem kroz vreme. Kao što je ono: da li će ubistvo zločinca u prošlosti sprečiti katastrofu u budućnosti? Iako je nedoumica standardna za dela ovog žanra, rešenje do kojeg se na kraju filma dolazi pruža zanimljiv pogled na staru dilemu. Looper nije jedan od najboljih filmova godine. Niti je najbolje naučno fantastično ostvarenje još od (ubaciti svog favorita), kako brzopleto tvrde brojne kritike. Filmu nedostaje ozbiljnije i dublje bavljenje gorepomenutim pitanjima da bismo zaista mogli da ga proglasimo značajnijim delom. Džonsonova preokupacija je na pravom mestu, ali nažalost—ostaje pretanko razmazana, gubeći se u širini svih peripetija koje je prate. Ono što ostaje jeste solidno ostvarenje koje sveže pristupa žanru i tematici putovanja kroz vreme. Dejan Mujanović

76


Tu je SF, umro nije raspitivao se: Žarko Milićević

Kuka svako malo neko o smrti SFa. Takve mogu da opišem kao okoštale, neobaveštene i lenje, jer se ispostavi da kukaju što Klark i Asimov više ništa ne pišu. Ali, nisu takvi ni potpuno bez argumenata: gde je onda taj silni SF Kratak odgovor bi mogao biti: zečevi su otišli u drugo, vizuelnije grmlje. Ono o čemu su Klarkovi i Asimovi pisali sada je redovan prilog naučnopopularnih emisija o svemiru na Diskaverijima, Historijima i ostalim TV kanalima, i stepenik sa koga kreće bilo koja ozbiljnija igra. E sad, i hard-SF tog tipa u Srbiji trenutno piše relativno ozbiljno jedino Oliver Jovanović (koji piše i za Astronomski magazin). O TV/filmskoj produkciji... bolje ne počinjati. Igre? Igre se već uigrano (ha!) prave i u našoj avliji. Iz proizvođačkog ugla, to izgleda ima smisla. Za igru je dovoljan i jedan renesansni čovek ili relativno mali tim saradnika da pokrije sve potrebne aspekte izrade igre. Na taj način funkcioniše i Yellow Quince iz Novog Sada, koji se bavi izradom igara. Njihovo čedo u izradi je AEON7, SF brauzerska MMO strategija. U Srbiji se to čita ili Eve Online (koji jeste sf, nije brauzerski) ili Travian/eRepublic (koji jesu brauzerski, al nisu sf), a ja se nadam da će (se) svima koji su igrali ove igre dopasti i AEON7. Nego, redom: Ekipa Yellow Quince zadužena za AEON7 se sastoji od stalnih 6 članova koji učestvuju u pisanju scenarija, koncepata, skiciraju, crtaju, slikaju, programiraju itd i nekoliko „spoljnih saradnika“. Ko je rekao da je izrada igre sitan posao? Niko. AEON7 se dešava u dalekoj budućnosti u kojoj je ljudski rod savladao tehnologiju međuzvezdanih letova i kolonizovao rodnu galaksiju. Iznenadni napad razbija zajednicu i tera je u beg iz Mlečog puta i rasejanje. Igrač vodi svoju frakciju koja treba da se izbori sa situacijom, stane na noge i eventualno, zajedno sa ostalima povrati izgubljeno. Detaljnu istoriju univerzuma AEON7 možete videti na www.aeon7.info. Prožimaju je kako međuljudski sukobi, tako i borba protiv Rot-a (pošast sorte „zombi apokalipsa“ ali u obliku organizovanih nemrtvih neprijatelja). Trenutno se svet nalazi na prekretnici – posle dugog perioda mira dešava se veliki preokret i sukob gigantskih razmera.

77


Temelj međuzvezdane dominacije Republike je tehnologija koja omogućava prikupljanje, prenos, skladištenje i iskorišćavanje super-energije u vojne svrhe – razorna oružja i putovanje hiper–svemirom. U okviru preokreta dosta tehnologija je zagubljeno ili nedostupno, tako da supermoćnih oružja u samoj igri isprva neće biti, ali će se vremenom, kako se priča bude razvijala, vraćati stare tehnologije i razvijati nove. Čovečanstvo je kroz istoriju prošlo razne oblike društva, preživelo česte razdore, a kratkotrajni periodi mira su donosili veliki napredak. Društvo je u okviru sadašnje Republike strogo kontrolisano GRID sistemom. Svaki grad povezan je na centralizovan sistem koji služi za isporuku hrane, robe, medijskih sadržaja i ostalih stvari neophodnih za život. Ovakav pristup daje Republici ogromnu kontrolu nad građanima. Intenzivnom propagandom i velikom ponudom zabave za svačije potrebe ublažava se nezadovoljstvo stanovnika. Pored Republike postoje i brojne manje frakcije, oslabljene kroz vekove uticaja Republike, ali svaka sa očuvanim običajima, doktrinom i nastojanjem da ojača. U samoj priči postoje post-ljudi i meta-ljudi. Post-ljudi su genetski modifikovani do te mere da ne liče više na ljudska bića, ni fizički ni psihički. Dugovečni i otporni na većinu bolesti, post-ljudi su često, poput savanta, daleko sposobniji za određene psihičke operacije, dok su za neke druge potpuno nesposobni, Njihovo uspešno samostalno funkcionisanje je praktično nemoguće, sem u retkom primeru Arbitera čije su sposobnosti pravilno raspoređenje. Meta-ljudi modifikuju tela ugradnjom elektronskih uređaja. Uglavnom se javljaju kod tehnološki naprednih frakcija. Predstavljaju drugu krajnost modifikacija zarad napredka pojedinca i vrste. Postoji i treća „klasa“, takozvani Admirali, koji su ujedno i post-ljudi i meta-ljudi. Admirali se koriste u vojne svrhe jer su sposobni da upravljaju celim flotama, komunicirajući sa svakim brodom zasebno. Ovo im omogućava izvođenje komplikovanih vojnih zahvata i brzo prilagođavanje zahtevima sukoba. Tokom osvajanja svemira ljudska rasa nailazila je na brojne oblike vanzemaljskog života, pre svega u vidu mikroorganizama, a ponegde i u obliku flore i faune. Ipak, osim Rota koji bi se na neki način mogli smatrati samosvesnim, nijedna ekspedicija još uvek nije naišla na inteligentne oblike života. Kampanja / cilj igre: Planira se stalno dodavanje misija i dalje razvijanje priče. Već se zna dosta unapred šta će se dešavati, ali iz očiglednih razloga Yellow Quince nam kaže „wait and see“. Zadaci će uglavnom biti vezani za neposrednu blizinu igračeve države, sa retkim pozivima za obavljanje zadataka koji imaju veze sa pričom. Ishodi ovih zadataka isprva neće imati prevelik uticaj na svet i tok priče, ali

78


kako vreme bude proticalo igrači će imati priliku da svojim aktivnostima promene tok stvari. Isprva će se moći igrati samo u okviru frakcija u sastavu Republike, a druge mogućnosti će se uvoditi u igru kroz ekspanzije, kad to bude potrebno za dalji razvoj priče. Tim: Vladimir Avramov: vođa projekta, glavni programer, osnivač Yellow Quince Miloš Martinov aka Lag: dizajner igre; zadužen za osmišljavanje predistorije sveta, razvoj i tok događaja igre, mogućnosti rasa, klasa, brodova, nauke, trgovine itd. Takođe je i dizajner zvuka. Živko Kondić: ilustrator; koncepti, skice, digitalne slike, od oslikavanje planeta, baza, likova, itd... Nikola Soro: interfejs dizajn, grafike, frontend, web dizajn. Beta testiranje kreće uskoro. Zainteresovani se mogu obratiti mejlom Milošu na milos.martinov@yquince.com sa naslovom „prijava za beta testiranje“

Linkovi: Igra:

http://www.Aeon7.info https://www.facebook.com/aeonsevenhub

Sajt Yellow Quince: http://www.yquince.com

79


Nagrada „Ljubomir Damnjanović“ Memorijalna nagrada „Ljubomir Damnjanović“ se dodeljuje za najbolju priču objavljenu u Emitoru, a u čast dugogodišnjeg urednika Emitora, prevodioca i pisca Ljubomira Ljube Damnjanovića (1959-1999) Za sezonu 2011-2012 nominovane su priče objavljene u Emitorima #480 i #481, a to su: Emitor #480: http://issuu.com/emitor/docs/emitor480 Aleksandra Radičević: „08:23“ Milena Ilić: „Čekajući Marinu“ Ivana Milaković: „Sestrice se smeju“ Sanja Pavošević Alisa: „Poslednja sveća“ Emitor #481: http://issuu.com/emitor/docs/emitor481 Željko Obrenović: „Karton siti“ Miloš Petrik: „Brzopletost“ Filip Rogović: „Kolotečina“ Bojana Ivković: „Čoveče, ne ljuti se“ Ivica Đorđević: „Kemuri“ Sanja Pavošević Alisa: „Trkač“ Boris Mišić: „Crvena, plava, žuta“ Ivica Milarić: „Brojanje vremena“ Dejan Mujanović: „Profejn“ Nagradu „Ljubomir Damnjanović“ ne dodeljuje žiri, već za nju glasaju fanovi fantastike. Ukoliko želite da učestvujete u glasanju, potrebno je da... -Pročitate sve priče. -Izaberete među njima tri priče koje smatrate najboljim. -Pošaljete mejl na: lazarkomarcic@yahoo.com -Naslov mejla: „za nagradu LjD“ -Tekst mejla: vaše ime i prezime, pa onda i naslovi priča za koje glasate Glasanje traje do 21. decembra 2012. Proglašenje nagrada je 24. decembra u 19h, Tribinska sala Doma omladine Beograda.

80



sajt LK

LK @ fb

LK @ tw


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.