Emitor 490

Page 1


EMITOR Broj 490 / novembar 2016 / godina XXXVI Emitor je zvanično glasilo Društva ljubitelja fantastike “Lazar Komarčić”

Sadržaj EMITOR........................................................................................................................ 1 NAPOMENE UMESTO REČI UREDNIKA..............................................................2 KOŽA I PTICE Vojin Desančić................................................................................3 TEHNOLOŠKI VIŠAK Vaso Virak.........................................................................15 ZA KIM KURSOR KRUŽI Sanja Pavošević Alisa..................................................29 ZLODUH U DUBRAVI i druge pesme Milan Drašković.........................................33 SILAZAK DUHA FILIPA K. DIKA U MESO MATERIJALNOG SVETA ili popovanje o „Čoveku u Visokom Dvorcu“ Relja Z. Antonić, drug član i majstor Ji Đinga......35 DEVOJKE SA BEJZBOL PALICAMA Sofija Vuković............................................49 ČUDNIJE STVARI Kristina Đuković......................................................................55

Urednik: Miloš Cvetković | Naslovnica: Vladimir Matić Kuriljev | Otpozadi: Kontrazen | Saradnici na broju su gore u sadržaju i ovde u opossumu | Prelom i maltretiranje ilustratora: Žarko Milićević | Emitor se deponuje u katakombe NBS pod šifrom ISSN 1451-995X | Sublimacija: Skripta internacional, Beograd | Nabavite džaba na www.emitor.rs | U štampi košta neke pare osim ako ste autor | Pitajte nas na redakcija@emitor.rs | Novce šaljite na 205-208993-20 | Osim vaših para želimo i priče, pesme, eseje, tirade, crteže, ilustracije, sve što može na ekran i papir | Redovan program i dalje ponedeljkom 19h Dom omladine Beograda: uživo nerdovanje u sitna crevca, naročito za Čitaonicu | All your base are belong to us

1/56


NAPOMENE UMESTO REČI UREDNIKA Miloš Cvetković Priče KOŽA I PTICE i ZA KIM KURSOR KRUŽI bile su među zapaženijim na poslednjem (trećem) konkursu za najbolju SF&F priču ANOMALIJA (od onih koje neće ući u zbirku), a isti slučaj je i sa pričom TEHNOLOŠKI VIŠAK sa pretposlednjeg konkursa. Tekst DEVOJKE SA BEJZBOL PALICAMA originalno je objavljen na EMITOR.RS, dok je tekst o seriji ČUDNIJE STVARI napisan za blog SLOVOPRES.COM.

REZULTATI KONKURSA ANOMALIJA #3

Žiri je glasao u sastavu: dr Tijana Tropin, Pavle Zelić, Bojan Butković, Milena Dasukidis, Ivana Nešić.

2/56


KOŽA I PTICE Vojin Desančić

Ervin je zamišljeno gledao u nebo, nemarno dobujući prstima po oštrici mačete koja se presijavala u punom sjaju jutarnje žege. Zamišljao je ptice. Galebove, vrane, orlove s dvometarskim rasponom krila, kondore, sove. Najviše su mu se sviđale sove. Znao je da su sove noćni lovci i da bi bila prava retkost videti jednu kako jezdi po rano jutarnjem nebu koje se lagano zagrevalo, ali opet, najviše ga je opuštala blaga jeza i golicanje u ušima koje je izazivao zamišljeni huk sove. Ervin nikada nije čuo taj huk, kao što nije doživeo ni zvuke cvrkuta slavuja, kreštanja gavranova ili kukanja kukavice. Poslednje ptičije kosti progutala je šuplja, suva zemlja davno pre Ervinovog rođenja. Najpribližnije stvari pticama koje je Ervin povremeno viđao kako obleću iznad njegove glave, bile su sitne jedrilice, dronovi i tu i tamo poneki helikopter. Sve to mu se gadilo. Bilo mu je dosta svog tog metala. Odrastao je među škripećim ljušturama buržujske mašinerije. Zato su maštarije o pticama bile oslobađajuće. Sve o pticama saznao je iz knjiga koje su Gornji bacali na Deponiju. Mnoge od ovih starih kupusara bile su bogate ilustracijama, što je pomagalo Ervinu da mislima slika sove i ostale krilate lepotice po bolesno čistom nebu. Gledajući u nebo iza tamnih naočara, Ervin bi često sebe ulovio kako pomišlja: „Ovo su jedini svetli trenuci u tvom životu“. Kasnije bi tu misao preispitivao, pokušavajući da se seti drugih trenutaka vrednih stidljivog grčenja u uglu njegovih usana koje bi nekada podsećalo na osmeh. Ipak, u jedno je bio siguran – brutalno stvaran svod iznad njegove glave što paraju pernate letačice, koje postoje samo u njegovoj glavi, ono je što ga najviše opušta. A odavno je naučio da je najbitnije ritual otpočeti potpuno smiren. Stvari bi dalje klizile po automatizmu. Prvih nekoliko rezova bilo je krucijalno. Trebalo je da preseče telo i odvoji trup od udova, nastojeći pritom da što manje ošteti vene i kapilare. U početničkim ritualima to je delovalo kao nemoguća misija. Krvni sudovi su nakon nespretnog sečenja i testerisanja po telima žrtava ostajali neupotrebljivi. Ervin je počeo da izučava anatomiju i usavršava oruđa. Provodio bi dane rovareći po smetlištima Deponije u potrazi za medicinskom literaturom, a večeri poboljšavajući raspoložive mesarske instrumente. Na kraju, uspeo je da napravi primitivnu vrstu laserskog noža, a napajao ga je iz ručno sklopljene skalamerije, koju je nazivao „baterijom“ jer ju je pokretao kiselinom iz poluistrošenih baterija koje bi nalazio razbacane po Deponiji. Ovaj nož Ervin je nazivao mačetom, iako nije izgledao ni približno kao prava mačeta. Samo mu se sviđao taj naziv. Mačeta. Mačeta, najosnovnija medicinska potkovanost i godine vežbe učinile su da Ervin postane majstor u disekciji ljudskog tela. Čak i kroz tesne otvore na rubovima providne kapsule u koju bi zatvarao svoje žrtve, hirurškom preciznošću je uspevao da

3/56


odvoji noge i ruke od trupa. Nakon toga, kada bi plen već iskrvario do smrti, u prijatnijim i nadasve tišim uslovima rada lišenim neizbežnih vrisaka i proklinjanja umirućih tela, Ervin bi u miru odrezao stopala i dlanove, tako da od udova dobije valjkaste tvorevine, koje bi potom uzdužno presecao i tako na najlakši način dolazio do gotovo neoštećenih vena i kapilara. Izvađene vene i kapilare ubacivao bi u izvor lignina, čije je zalihe stalno morao da dopunjava razbijanjem stena bogatih kalcitom, kojih je, na svu sreću, bilo u izobilju po tom jadnom tlu koje su nazivali zemljom. Lignin bi učvr stio krvne kanalčiće, pa ih je Ervin tako očvršćene međusobno preplitao, koresteći elastičnije kapilare da poveže vene, time stvarajući mrežu kapilarnih cevi. Mreža kapilarnih cevi prikupljala je dragocenu vodu iz ćelija od kojih je sačinjeno ljudsko telo. Ono što je narušavalo savršenost ovog izuma, bila je kvarljivost kapilarnih cevi, zbog čega je Ervin morao da održava zalihe vena i kapilara. Ovaj problem postajao je veći u periodima velikog mortaliteta među Donjima. Tada je, ma koliko dobar lovac bio, Ervin teško pronalazio plen. Donji se nisu razmnožavali. Nisu imali razloga za to. Život na planeti na kojoj kiša padne jednom u dve ili tri decenije ne predstavlja veliki podsticaj za pravljenje dece. Naročito ne u Deponiji, otpadnom, pustinjskom carstvu Donjih, koju su svakodnevno svojim smećem širili Gornji, zasipajući iz svojih helikoptera suvu, ispucalu zemlju novim tonama nepotrebnih sirovina. Takođe, za razmnožavanje potrebne su i osobe ženskog pola, koje zbog nedostatka snage, brzine i izdržljivosti, nisu dugo opstajale u surovom svetu Deponije. Ervin i ostali lovci na vodu dobro su to znali. Zbog svega toga, čistokrvni Donji rađao bi se jednom, do dvaput u deceniji. Zauzeti preživljavanjem, Donji nisu imali vremena za ljubav. Najviše Donjih bili su izgnani – Gornji odbačeni od svoje kaste. Nasuprot Deponiji smeštenoj u beskrajnom pustinjskom bespuću, Oaza je predstavljala uporište Gornjih, ogromno ograđeno i oružjem pažljivo branjeno prostranstvo u središtu Deponije, u kome je delimično očuvana vegetacija. Ono što je najvažnije, u Oazi je bilo vode. Kao jedan od retkih čistokrvnih Donjih, Ervin nije imao pojma šta se to dešava iza zi dina koje odvajaju Oazu od Deponije i kako Gornji obezbeđuju vodu za svoje potrebe, ali je načuo, pretežno od svojih žrtava i njihovih praznih obećanja da će ga, u zamenu za život, opskrbiti litrima i litrima vode iz Oaze, da Gornji iz Oaze vodu delom pribavljaju iz slobodnih gradova, poznatih i kao atlantide. Zašto su ih tako zvali Ervinu nije bilo jasno, ali je mogao da razume da su žitelji atlantida izvozili u Oazu cisterne morske vode i ledene ploče iz dalekih zemalja (po ovakvoj jari Ervin nije mogao ni da zamisli led), a sve to u zamenu za veliki novac koji je očigledno, i u ovako ruiniranom društvu, bio glavna sila koja pokreće svet. Tako uveženu vodu, Gornji su prerađivali u pijaću. Ervin je, čitajući retke isečke iz knjiga i časopisa sa smetlišta na tu temu, zaključio da su Gornji verovatno, u manjim količinama, vodu stvarali i sami, koristeći stvarčice koje su zvali staklenim baštama, hvatačima smoga i magle i sudovima sa vodonikom i kiseonikom. Činilo se da su Gornji bili naročito obazrivi da sa Donjima

4/56


ne podele informacije o takvim načinima pribavljanja dragocene tečnosti. Ervin je maštao da u Oazi postoji poseban komitet, ministarstvo ili neki sličan organ čija je jedina delatnost da pregleda, izdvoji i uništi svako štivo u kome se makar na jednom pominje reč voda, kako tajna rešenja problema žeđi ne bi pala u ruke niže kaste zajedno sa ostalim smećem od knjiga koje su samo zauzimale ionako sve skučeniji prostor Oaze. U Ervinovoj glavi taj organ činila je gomila uštogljenih cvikeraša koje je voleo da zove nesmotrenima. Da nije bilo propusta nesmotrenih, on nikada ne bi naučio kako da izdvaja molekule vode iz ljudskih ćelija. Zašto su nesmotreni radili to što su radili, Ervin nije bio sasvim siguran. Nije mnogo razmišljao o tome, ali je pretpostavljao da to ima neke veze sa revolucijom. U knjigama sa istorijskom tematikom, kojih je po Deponiji bilo pregršt jer istorija očigledno nije predstavljala veliku opasnost za vodne zalihe Gornjih, Ervin je čitao o nestanku vode sa Zemlje i velikim „žednim ratovima“ u kojima umalo nije izbrisan život sa zemlje biohemijskim oružjem, čije se posledice osećaju i danas, gotovo 70 godina kasnije. Pored tih ratova, istorija je pominjala i nekoliko revolucija, od kojih je Ervin zapamtio samo „Revoluciju četiri gas maske“. Nisu mu bile strane gas maske, štaviše, prilično često je koristio jednu. Oblaci otrovnog gasa pojavljivali su se i dan danas, da li kao posledica burne trovačke prošlosti ljudskog roda ili kao posledica želje Gornjih da do kraja istrebe Donje. Kada bi osetio kiselkast ili kakav drugi neobičan miris u nozdrvama, stavio bi gas masku preko lica, poput četvorice revolucionara, pripadnika Donjeg parlamenta, neposredno pre odvrtanja automatskih ventila na sednici Parlamenata. Odvrnuti ventili oslobodili su proziran, smrtonosni gas koji je zauvek uspavao pripadnike Gornjeg parlamenta. Ovo se sve odigravalo u neka davna vremena, kada su Gornji i Donji živeli relativno skladno, u svetu bez Oaze i Deponije. Četiri maske su se, navodno, odlučile na ovaj akt nasilja kako bi sprečili da separatističke tendencije Gornjeg parlamenta postanu stvarnost. Ervin nije znao šta tačno znači reč separističke kao ni reč tendencije, ali nešto mu je govorilo da te reči imaju veze sa rečima život u izobilju, što je bio život kakav su sada vodili Gornji. Da bi njihov život u izobilju opstao, stanovnici Oaze morali su se periodično rešavati nepotrebnih i nepoželjnih sugrađana. Jednom godišnje, Vrhovni forum Gornjih sastavljao je spisak ovakvih stanovnika Oaze. Na spisku su se redovno pojavljivali stariji, bolesni koji ne mogu na bilo kakav način doprineti boljitku društva u Oazi, ali i kriminalci. Što bi bilo više „izgnanih“, toliko bi se povećao priraštaj Donjih. Isto tako, gotovo redovno bi se povećalo i krvoproliće u Deponiji, tako da bi stanje relativno brzo postalo uobičajno. Oskudno ljudstvom, a za Ervina – oskudno plenom. Ipak, Ervin je u godinama iza sebe odlično ovladao ovom problematičnom situacijom. Davnih dana je sve precizno proračunao. Izračunao je da čovek prognan iz Oaze, sa svojih 55 do 60 kila (što je prosečna kilaža Gornjih – Donji su mnogo mršaviji) u ćelijama svog tela čuva oko tridesetak litara vode. Iako ga je usavršio gotovo do perfekcije, postupak rituala je ipak morao sa sobom da odnese neke, uglavnom

5/56


minimalne, gubitke. Zato je unapred računao da će od pretpostavljenih 30 litara, koju u sebi nosi plen, na kraju dobiti čistih 28 litara pijaće vode, što bi moglo da mu potraje najmanje tri meseca, s obzirom na gornju dnevnu granicu konzumiranja koju je sam sebi odredio, a koja je iznosila oko 0,3 litre vode po danu. Prostom računicom zaključio je da godišnje mora da ulovi makar četiri Donja kako bi preživeo do sledeće ture izgnanih. Na taj način Ervin bi rešio godišnji problem žeđi. Godišnji problem gladi nije bio toliko velik. Deponija je bila prepuna nutri-pilula isteklog roka trajanja, i dalje sasvim dovoljno hranjivih, koje su Gornji bahato odbacivali. Nekad bi se dešavalo da Gornji ispuste iz helikoptera nekoliko desetina paketa svežih nutri-pilula, verovatno se plašeći da bi gladni i žedni Donji bili mnogo očajniji od Donjih koji su samo žedni, znajući da očaj može da izazove revoluciju ili neku od drugih Ervinu zbunjujućih reči. Veče pred prvi lov u godini, sebe bi častio primerkom jedne od retkih vrsta insekata koji su uspeli da savladaju surove životne uslove Deponije, a nekad bi se, kao što je slučaj bio sa prethodnom večeri, počastio i mesožderkom. Mesožderka je jedina biljka koja je rasla u Deponiji. Negde je pročitao da je mesožderka opstala bez vode zahvaljujući svojoj sposobnosti da sama stvara sokove i to tako što lovi insekte, koje uz pomoć nečeg što se zove enzim razlaže i iz njih izvlači materiju po imenu hitin. U hitinu, navodno, ima vode. Zato je Ervin ponekad svoj plen zvao hitinom. Zasmejavalo ga je da poredi sebe sa tom sićušnom, ukusnom biljčicom. Iako nije lovio zbog hrane, Ervin je uvek za žrtvu birao izgnane sa najviše mesa, iz prostog razloga što je više kila značilo više ćelija, a više ćelija - više vode. Time bi takođe izbegavao starce i one bolesne, koji su po pravilu bili kost i koža. Bez obzira što je ceo život proveo u Deponiji, Ervin je bio čistunac svoje vrste. Nije mu se sviđala ideja da konzumira vodu dobijenu iz zaraženih ćelija bolesnog čoveka. Izbegavši starce i bolesne, najčešće bi mu ostajala treća kategorija. Kriminalci. Fino podgojeni, ali često veoma nezgodni za uhvatiti. Ipak, koliko god se kriminalci herojski borili za svoj život, snažni dugajlija poput Ervina na kraju bi im slamao otpor. Svi bi oni, pre ili kasnije, završili u njegovoj kapsuli. Tako je bilo i sa lajavcem od sinoć. *

*

*

„Znao sam da vi đubretari rovarite po svom ovom smeću, ali ni u najluđim snovima nisam mogao da zamislim da baš ovoliko smrdite!“, izustio je plen dok ga je Ervin imobilisanog vukao preko hladnih, ispucalih stena ka svom bunkeru. Primetio ga je kako čuči na uzvišenju blizu Severne stene. Tiho je preturao po otpacima, verovatno tražeći neku zaštitu od noćne hladnoće. Tiho, ali ne dovoljno tiho. Ne za Ervina. „Čoveče, prekrio si svaki milimetar tela sa tim šuškavim sranjem od kombinezona, a vonj izbija na sve strane kao da si go golcat!“, cičala je nesrećna budala mahnito se koprcajući po tlu iza Ervina.

6/56


Nečujno mu se približio iza leđa. Toliko je puta lovio noću da mu se vid navikao na tamu, pa je sasvim jasno video odblesak reljefa glave svoje nove žrtve koji mu je otkrio njenu slabu tačku. Ervin je uvežbanim pokretom ruke zamahnuo ka žrtvi, uveren da će precizan udarac unutrašnjim delom dlana u sitnu uvalu na lobanji iza njegovog desnog uha onesvestiti nesrećnog Gornjeg i načiniti ga novom rezervom slatke tečnosti. „Ja sam mislio da je cilj te šuškave pizdarije da zaštiti od biološkog otrova, ali iz gleda da za tvoj smrad još nisu smislili protivotrov“, cerekao se lajavac. Prevario se. To mu se nije dogodilo još od prvih, početničkih predatorskih pustolovina. Kriminalac na kog je nabasao očigledno je bio opasna zverka u Oazi. Izmakao se u poslednjem trenutku, tako da je donji deo Ervinovog dlana završio odbivši se od njegovo rame uz tup udarac. Sledećeg trenutka, plen je već bio na nogama. Zario je dugačke nokte u Ervinov obraz. Ervin je, posle toliko vremena, u vazduhu osetio miris sopstvene krvi. Bacio se na svoj plen poput neke od davno izumrlih ptica grabljivica. Iako donekle slabiji u telesnoj masi, Ervin je bio značajno viši od svog plena, što mu je omogućilo da ga jednim naletom sruši na tlo, zarobivši mu telo svojim. Znao je da je to kraj. Gornji se borio bez reči, pokušavajući da zbaci ogromnu telesinu sa sebe, ali već sledećeg trenutka snažnim pritiskom na vratnu aortu, Ervin je uspeo na kratko da spreči krv svoje žrtve da struji u mozak. Izgnani se onesvestio na tridesetak sekundi, što je bilo više nego dovoljno spretnim Ervinom prstima da mu zarobe udove zarđalom, ali čvrstom metalnom žicom. Od tada, kao nesvestan sudbine koja mu se sprema, taj ludak nije prestajao sa zbijanjem šala na račun telesnih mirisa svog lovca. „Alo, mutavi, jesi ti nekad čuo za vlažnu maramicu?“, reklo je bolesno kopile glasom plačnim od smeha. Izgnani nije prestao sa uvredama ni kada ga je Ervin dovukao do svog bunkera, pa čak ni kada ga je sproveo pred kapsulu. Videvši isprepletane kapilarne mreže na plafonu iznad kapsule, nije sakrivao uzvike iznenađenja. Možda i zvuke oduševljenja. Međutim, nije bilo ni traga zvucima straha. Ervinu je takav odnos žrtve prema smrti bio nepojmljiv, do sada neviđen. Čak i zastrašujuć. Navikao je na žrtve koje bi, videvši providnu kapsulu ili mačetu u uglu prostorije, prolivale dragocene suze u vapaju, molile za milost i obećavale sante leda iz slobodnih gradova. Ovaj proćelavi, nabijeni odmetnik gornje kaste bio je nešto sasvim drugo. U Ervinu je to stvaralo golicajuću nervozu. Tresle su mu se ruke dok je skidao odeću sa svoje žrtve. Uplašivši se da bi mogao da napravi još jednu početničku grešku, Ervin odluči da vrati brbljivog ludaka u stanje omamljenosti, pre nego što ga smesti u kapsulu i pripremi za ritual. „Umukni“, Ervin je odsečno jezikom presekao vazduh, udarajući svoj plen pesnicom u slepoočnicu. Kriminalac se ovaj put nije onesvestio, ali Ervin je uspeo da ga onesposobi za bilo kakav dalji otpor za vreme dok je kapsulu pretvarao u njegovu poslednju postelju.

7/56


„Oh! Prljavi smećar govori! Mogao si odmah da kažeš da je potrebno da se skinem da bi razvezao jezičinu!“, siknu ludak došavši sebi. Nije mogao da se iskobelja iz čvrstog zagrljaja kapsule. Ervin je sebi govorio kako se kapsula hermetički zatvara i kako je nemoguće pobeći iz nje, iako nije znao šta stvarno znači ta reč hermetički. Podsećala ga je na sigurno zaključanu bravu. „Moram da ti priznam smrdljivi... Ovo ti je stvarno impresivno zdanje. Ko bi rekao da bi prljavi Donji mogao ovako nešto da izgradi sa svojih deset gnojavih prstiju... Hej, stani, gde si krenuo? Zagadićeš svojim smradom i ovo malo vazduha što nam je ostalo! Vrati se, tek smo počeli da se zabavljamo! Smrdo!“, vrištao je izgnani dok je Ervin napuštao bunker. Nije mogao više da ga sluša tog nezastrašivog kopilana. Zgrabio je mačetu i izleteo na otvoreno. Napolju se razdanjivalo. Osetio je slabo, ali neprijatno peckanje sunčevih zraka na vrhu nosa i na rani na obrazu, pa namaknu naočare za sunce. Nebo je bilo svetlo, bez ijednog oblačića, kao i uvek. Bolesno čisto kao smeh nove žrtve. Bilo mu je potrebno zrno mira pred ritual. Bile su mu potrebne njegove ptice. *

*

*

Ervin se smiren vratio u bunker. Zvao je tu prostoriju bunker jer bi pomislio na zaštićenost svaki put kad je čuo tu reč. Bunker zapravo nije ličio na bunkere koje je viđao na slikama u istorijskim udžbencima. Bila je to prostorija kružnog oblika, opasana namontiranim zidovima od plastike sa svih strana, dobro skrivena u uvalama Deponije od radoznalog ljudskog oka. Ipak, za razliku od bunkera kakve su ljudi u prošlosti koristili u ratovima, Ervinov bunker nije imao plafon. Umesto plafona, Ervin je mesto na kojem je u proteklim godinama izvršio desetine rituala, prekrio debelim slojem običnog prozirnog najlona. Iznad debelog najlonskog krova smešilo se blještavo nebo. Za razliku od tela, glava nije bila zarobljena unutar kapsule koja se nalazila u sredini bunkera. Tako bi svaka Ervinova žrtva gledala u nebo dok bi život isticao iz njenih vena. Ervin je ovaj svoj gest smatrao poslednjim poklonom, ispunjavanjem samrtničke želje svog plena, zahvalnicom za slatku tečnost koja će od njega nastati. Da smrt pregrize njegov život svojim trulim zubima, bio bi presrećan da poslednje sećanje na nakazni svet koji ostavlja iza sebe bude upravo sećanje na blistavi sjaj nebeskog svoda. Istog trenutka kada je Ervin ušao u bunker, izgnani je nastavio sa svojim monologom. „Već sam se uplašio da ću se istopiti ovde bez tebe. Sunce se kreće ka zenitu i postaje sve jače. Sva sreća pa si se vratio da mi tvoj smrad olakša vrelinu podneva u Deponiji!“ I dalje nije osetio ni trunku straha u njegovom glasu. Ervina ovo nije dalo uznemiriti, iako do sada ništa slično nije doživeo. Lajavac je delovao kao da se potpuno pomirio sa smrću. Možda je brbljivost ovog čudnog plena bila samo mehanizam 8/56


odbrane, možda je to bila hraborst. Koji god da je uzrok, Ervin je odlučio da takav stav žrtve i takav odnos prema smrti treba poštovati. Sem ukoliko nije nešto pogrešno procenio pa zaključio da će iz bunkera izaći živ. Glupost nije za poštovanje. „Moram da ti priznam, smrdo... Sklepao si divnu mašinu za ubijanje“, reče izgnani. Ovaj kao da mi čita misli, pomisli Ervin nameštajući bateriju na mačetu. „Zaista impresivno za takvog smrada... Ovoga bi se i malo koji Gornji setio... Radi na principu osmoze? Jesam li u pravu, smrdo?“ Definitivno nije glup. „Šta je bilo đubretarac, zaboravio si da govoriš? Ili samo nećeš da otkrivaš konkurenciji svoje metode? Džaba to, stari moj, ovde se definitivno radi o osmozi. Prvo ćeš da me iseckaš na tanke listiće sa tim tvojim seljačkim nožićem. Ne pomisliš ne kada da to boli? E, moj stari...“ Već sledećeg trenutka počinje da se grči od smeha. „Biće da sam tako bolnu smrt i zaslužio. Koliko sam puta svojim rukama istrgao tuđi život baš na taj način. Uz bol. Uz mnogo bola. A kako drugom činiš, tako ti se i vraća“, procedi kroz kihot. Usledila je kratka tišina koja treperi u vazduhu. „Ali vredelo je“, reče posle dubokog udisaja. „Vredelo je svakog vriska koji ću ispustiti.“ Ervin krajičkom oka zbunjeno pogleda svoj plen. Naziva ga konkurencijom i pominje osmozu, koju je Ervin zvao ritualom jer mu se nije sviđala ta reč (osmoza ga je podsećala na nekog ogromnog insekta sa osam nogu). Zatim pominje svoje žrtve, svoje ubijanje. Svoj krvavi pir. Koga je on to ulovio? „Smrdo, pa što me tako stidljivo gledaš? Ako ti nešto nije jasno, biće mi drago da ti odgovorim na pitanje, pičkice mala! Ne boj se, bre, neću te ubiti zato što si radoznao! Mada su svi koje sam ubio bili radoznali. Svi, bre, nešto hoće da znaju! Zbog čega sam odlučio da baš, eto, njima presečem grkljan, kao da će im to nešto značiti kad im prvi mlaz krvi prošiklja iz rane na vratu. Ali ovog puta neće biti tako. Ovoga puta ti ubijaš mene, verovao ti u to ili ne, smrdljiva životinjo klošarska. Raskomadaćeš moje telo na listiće, jer je to najbliže ćeliji što možeš da postigneš s tom tvojom smejurijom od nožića. Kad obaviš taj kasapski posao, sunce će biti u zenitu, a ova drtava najlonska kupola radi na principu plastenika. Biće vrelo“, istrtlja izgnani i prasnu u smeh. „Ne možeš da zamisliš koliko“, reče Ervin gotovo nečujno. Izgnani ga je tiho posmatrao dok je proveravao mačetu. Oseti kako mu kapljica znoja žignu ranu na obrazu. Stvarao mu je nervozu i dok je ćutao. „Kako ti je ime, đubretarac?“, ćutanje nije dugo trajalo. Ervin obrisa znoj sa čela ne govoreći ništa. Mačeta je bila skoro spremna. Kada je uključi brzo će dostići radnu temperaturu. Moraće da požuri sa disekcijom. Sunce je sve jače. „Neću saznati ime onog koji će mi presuditi? Dželat neće osuđenom ispuniti poslednju želju?“ 9/56


„Ervin“, kratko prošapta Ervin. Bio je slab na poslednje želje. „Ervin?“, lajavac će kroz smeh. „Znaš li šta znači tvoje ime, Ervine?“ Nije znao. Nije nikad razmišljao o svom imenu kao o nekim drugim rečima. To je prosto bilo njegovo ime. Plen je znao. „Ervin, dragi moj dugački klošaru, znači prijatelj mora. Što je smešno, jer ti, kao ni ja, nikad nisi ni video more, a eto, prijatelj si mu. Mada, o Ervine smrdljivi, možda tu i ima malo kosmičke pravde. Način na koji ćeš iz mene da izvučeš vodu koristili su ljudi u prošlosti da iz morske vode izvuku so. Mogao bi ovu tvoju klanicu da nazoveš solanom. S tim što tvoja solana zadržava svu vodu. Stare solare u solanama nije moglo više boleti njihovo krastavo dupe za svu tu paru koja bi odlazila u atmosferu, u nepovrat. Ali eto, tebe samo ta para interesuje, gnojavi morski psu. Da li ti smeta da te zovem gnojavi morski psu? Pretpostavljam da ne. Biću tvoje more, gnojavi morski psu! Iscedi me!“ Ludak se zakašljao od siline smeha. Ervin je bio siguran da je izgnani u njegovoj kapsuli potpuno skrenuo sa uma. Koliko god bio lud, Ervin mu se potajno divio. Sve što je rekao bilo je istinito. U iscepanim knjigama čitao je o principu rada solana. Zamišljeno opipa vazduh iznad oštrice mačete. Vrelo. „Ne, gnojavi morski psu, ti ćeš svu tu paru da skupiš u ove tvoje kapilarne cevči ce. Prvo ćeš da me isečeš, pa ćeš da mi povadiš arterije, vene i kapilare da bi imao da nadogradiš ovu tvoju primitivnu, ali sigurno delotvornu... Oprosti, bez arterija. Arterije vode krv bez kiseonika do srca. Nema vode bez kiseonika. Kako god, kad izdvojiš vene i kapilare, iskoristićeš tu svoju igračkicu da me isečeš na sitne listiće, obrisaćeš znoj sa čela, zavaliti se u svoju omiljenu fotelju, otvoriti jedno hladno pivo i pustiti da sunce odradi svoje. Ovde u ovoj tvojoj plastičnoj solani za koji sat postaće vrelo poput pakla. Vidiš da mogu da zamislim koliko vrelo, gnojava klošarčino?! Toliko vrelo da će sve ćelije mog iskasapljenog tela da dehidriraju, a svu vodu iz njih će da pohvata ova tvoja skalamerija krvnih kanalića i iskapa je u tečnom stanju u neku posudu koju si našao na Deponiji. Završiću u nekom ćupu sa smetlišta, a onda u stomaku jednog prljavog Donjeg. Poetično“, zamišljeno će ludak. Ervin ga je izbečeno posmatrao sa mačetom u rukama. Nije mogao da veruje svojim ušima! Njemu su bile potrebne godine da smisli ritual i sačini sve što je potrebno da isti uspe. Još toliko godina mu je bilo potrebno da ga usavrši. A ovaj bolesni kriminalac je sve ukapirao za nekoliko minuta koliko leži u kapsuli. Neverovatno! „Mislio sam da nikad ovo neću reći, ali zaista mi je čast da umrem od ruke jednog takvog smrada-genijalca kao što si ti, dugajlijo“, reče izgnani. „Kako ti to sve znaš?“, Ervin je po prvi put povisio glas. Ludak nije delovao iznenađeno: „Rekoh ti, konkurencija smo. I ja sam ubica. Kasapin, baš kao i ti. Sve što radim volim da radim temeljno. Proučavao sam mnoge metode. Zato me tako dugo nisu uhvatile one svinje iz Oaze. Samo... Ja nisam ubijao zbog vode“, reče izgnani značajno. „Meni voda nije potrebna.“

10/56


Sad je došao red na Ervina da prsne u smeh: „Ne treba ti voda? Šta si ti, mesožderka?“ „Nisam mesožderka, moja smrdljiva seljačino. Mesožderka lovi zbog vode. Mene voda nikad nije zanimala. Ja sam lovio zbog kože.“ „Zbog kože?!“, u neverici će Ervin. „Pa dobro, i zbog zabave. Uživanja. Razonode. Volim da ubijam. Ubijanjem ubijam vreme“, ludak prasnu u smeh. „Zbog kože?“, zbunjeno je ponovio Ervin. „Dobro si čuo smrdljivi. Zbog kože. Previše si zauzet jurcanjem za debelim Gornjima da bi stao i pogledao svet oko sebe. Gledaj ga koliko hoćeš, ali teško da ćeš negde naći parče gole kože. Naši preci su toliko sjebali vazduh da ljudi danas iz straha ne žele da skidaju svoje šuškave kombinezone, baš kao što je taj tvoj, samo manje prljave. Niko ne pokazuje kožu. Čak ni lice. Tvoje lice je prvo koje sam video u poslednja tri meseca, od moje poslednje žrtve. Nema proklete kože! A ja strasno volim ljudsku kožu. Volim osećaj kože pod prstima. Hrapave delove, glatke. Unutrašnjost, spoljašnjost. Volim kako miriše. Dobro, tvoja mi verovatno ne bi mirisala“, jedva izusti ludak od napada smeha. Ervin ga je gledao u neverici. Potpuno je zaboravio na vrelu mačetu u svojoj ruci, spremnu da započne prvi krvavi rez. „Zato sam ubijao ljude gore u Oazi. Da pipnem, osetim, zagrizem, liznem kožu čoveka. Da je vidim celu. Skidao bih odeću sa svojih glupavih vrištećih žrtava. Zatim bih im skidao kožu. Gulio bih je svojim kasapskim noževima iz 20. veka. Na živo. Vrisci su me uzbuđivali. Kad se setim vrisaka... Osetim pulsiranje u preponama. Ekstaza. Ubijanje zbog vode? Uništavanje sasvim dobre kože zbog nekoliko kapi vode? Smešno. Treba li koža izmasakrirana da mi visi sa zida?“, ljutito će izgnani bolesnik. „Sa zida?“ „Sa zida. Kad ogulim kožu sa žrtve, šta misliš da radim sa njom? Da je bacim? E moja budalo. Mislio sam da si pametniji. Čemu onda sve to? Kožu sortiram, pa kačim na zid. Imam deo sa kožom staraca, deo sa kožom dece, muška koža, ženska koža, čak i dve bebeće!“ „Ti si lud“, u nevereci izgovori zgađeni Ervin. „Lud.“ „Jesam li? Možda...“, utihnuo je ludak za kratko. „Reci mi, Ervine, ima li nešto na ovom svetu što ti dan čini lepšim? Što gledaš ili o čemu razmišljaš kad si tužan, kad si iscrpljen, kad razmišljaš u samoubistvu? Verovatno razmišljaš o samoubistvu u Deponiji. Ili kad razmišljaš o smrti? Ima li nešto što ti oboji siv dan?“ Ervin se seti mačete u svojoj ruci. Obrisao je znoj sa čela. Rana na obrazu ga je pekla. Prišao je kapsuli i počeo da montira mačetu u jedan od otvora na istoj. „Ervine? Nemoj ovo da mi prećutiš. Za koji minut ću umreti.“ „Ptice.“ „Ptice?“

11/56


„Volim ptice.“ „Ptice? Čoveče... Ti si još u gorim govnima od mene. Ptica nema već... Čoveče... Ptice...“ Ludak je prvi put bio ozbiljno zamišljen. Nekoliko sekundi je gledao u nebo iznad sebe, nesvestan postepenog pojačavanja zujanja mačete. „Eto, dragi moj morski prijatelju. Tvoje ptice su moja koža. Kada bih ti rekao da krijem pticu gore u Oazi, koliko bi ljudi ubio da je vidiš?“ Ervin je ćutke pogledao u nebo. Crtao je sovu po naborima prozirnog najlona. Ubio bih. Mnogo. „Mnogo“, pročita mu ludak misli i zaćuta. Ćutke su se gledali. Plen i predator. Ervinu se učini da vidi odsjaj suze u uglu oka svoje žrtve. „Nažalost, nemam skrivenu pticu. Hajde Ervine, vreme je. Sunce je skoro u zenitu“, reče izgnani setno. Ervin ga je tupo gledao. Čekao je. Nije znao šta. Možda poslednje reči svog za nimljivog sagovornika. Ubrzo su stigle. „Znaš, Ervine, tvoja ljubav prema pticama me toliko podseća na mene. Ljubav prema nečemu što si video samo u knjigama odbačenim od strane Gornjih, prema nečemu što verovatno zamišljaš na ovom dosadnom nebu. Takvu ljubav ne možeš lažirati. To je prava ljubav. Iskrena. Kao moja ljubav prema koži. Zato me toliko podsećaš na mene. Toliko, da se setim svoje divne kože gore u Oazi, zbog koje mi je žao što ću uskoro umreti, a nisam je dotakao poslednji put. Toliko, da mi je žao što ćeš ti umreti. Toliko smo slični da će tvoja smrt biti kao da ja umirem drugi put... Ervi ne, ti si prva i jedina žrtva koju mi je žao da ubijem.“ Ervin htede da se nasmeje na ove reči, ali način na koji ih je ludak izgovorio, raspali jezu niz njegovu kičmu. Nije bilo smešno. Bilo je jebeno strašno. „Ti si lud. Kako ti planiraš mene da ubiješ? Vidiš li u kakvom se položaju nalaziš? Šta pričaš to?“ Izgnani ga je gledao pravo u oči, očiju punih tuge. Delovao je izmučeno. Kao da ne želi da prolazi kroz ovo. Ne kroz umiranje. Kroz ovaj razgovor. „Ervine, ako ti ispričam kako ću te ubiti, to će delovati kao da te molim da me pu stiš na slobodu, da me poštediš. Nije mi to namera. Želim da umrem. Izgubio sam sve što volim. Takođe, pošteno je da bolji lovac pobedi. Ti si Ervine ulovio mene, dakle, ti si bolji. Završi sa tim. Neću vrištati.“ Ervin je gledao u njega u neverici. Stegnuo je mačetu u ruci. Rana na obrazu mu je pulsirala. Krenuo je da seče. Izgnani je zgrčio lice. Zasekao ga je plitko. Seci dalje Ervine. Seci ga. Proćerdaćeš dragocenu vodu. Nije mogao. Morao je da zna. Vratio je mačetu u prvobitni položaj. „Kako je moguće da ti nije potrebna voda? Odgovori mi. Moram da znam“, rekao je Ervin strogo. Moram da znam.

12/56


Izgnani je ćutao gledajući u nebo. Nije bilo suza, ali kao da je plakao. „Govori!“, zaurlao je Ervin. Izgnani je zatvorio oči. „Sve što ti kažem delovaće ti neverovatno“, rekao je. „Govori!“, ljutito je ponovio Ervin. „Ervine...“ „Govori!“ „Moj organizam je evoluirao! Adaptirao se na život bez vode! Zato mi ne treba voda. Eto!“ „Evoluirao?“ „Evoluirao.“ „Kako? Pričaj!“, vrisnu Ervin. „Kako? Ne mogu biti siguran. Nisam ni sa kim podelio tu svoju tajnu. Da jesam, davno bi me neko drugi isekao na sitne komade pokušavajući da odgonetne na pitanje kako ne trošim vodu, kako je ne unosim i kako je ne izbacujem. Ono što mogu je da pretpostavim. I ta pretpostavka je prilično dobra. Mislim i jedina moguća.“ „Da čujem“, strpljivo će Ervin. „Voda kruži u meni. Moje telo je, na neki neobjašnjiv način, stvorilo mehanizam kruženja vode u organizmu. Nikada ne konzumiram vodu. Ali se ni ne znojim. Ne plačem. Nema suza. Ne pišam. Ne izbacujem vodu na bilo koji način. I nikad nisam že dan. Moje telo je samostalno, bez moje volje i znanja, rešilo vekovni problem ljudske vrste. Ono samo skuplja svu vodu iz znoja, suza, mokraće i ostalih izlučevina, odvaja ono što se može upotrebiti i koristi to kako bi preživelo. I tako stalno u krug. Ipak, kako je, recimo, mokraća prepuna uree i na primer, amonijaka, što su ti dva otrova koja su veoma štetna, ma pogubna za organizam, moje telo je stvorilo još jedan mehanizam. Mehanizam koji će od upotrebljive vode odvajati neupotrebljivu, toksičnu, kako bi ona čista mogla slobodno da struji kroz moj sistem. S obzirom da nisam umro davnih dana od otrova kojim me truje sopstveno telo, postojanje tog mehanizma je jedino logično objašnjenje. I upravo postojanje tog mehanizma koji odvaja, ali zadržava sve te otrove negde u meni, u mojim ćelijama... To je ono što će te ubiti, Ervine. Ti si moja poslednja žrtva.“ Ervin prasnu u smeh. Smejao se dok ga stomak nije zaboleo. Obrazi su mu bili mokri od znoja, krvi i suza. Nikad u životu do sad nije plakao od smeha. „Maštovit si, to ti priznajem“, reče Ervin svojoj žrtvi. Ludak se ćutke osmehnuo. Ervin je po njegovom telu tražio znah straha, znak nervoze. Nije ga našao. „Ti si maštovit Ervine. Ti zamišljaš ptice po nebu. To je mašta. Ja sam mašina za ubijanje. Ništa više“, reče ludak uz zagonetni osmeh i zatvori oči. Ervin ga je gledao sa pomešanim osećanjima iznenađenja, neverice i sažaljenja. Zatim stegnu mačetu i nastavi započeti rez. Ovaj put dublje. Nije bilo vrisaka.

13/56


*

*

*

Nešto više od sat vremena kasnije sedeo je ispred bunkera naslonjen o stenu na istočnoj strani. Sunce je odavno prešlo na zapadnu stranu. Sve je prošlo kako treba. Možda neće dobiti celih 28 litara vode iz ovog ludaka, ali za prvi put ove godine... Nije loše. Žeđ mu je sekla jezik. Progutao je nutri-pilulu na suvo. Obično ju je zalivao vodom, ali poslednjih dana rezerve su mu oslabile. Odlučio je tog dana popije 0,5 litara vode, pa makar morao da ulovi jednu žrtvu više. Previše je vode izgubio znojenjem i plakanjem od smeha. Zaslužio je da to nadoknadi. Pola litre sveže isceđene vode. To će biti njegovo hladno pivo u omiljenoj fotelji. Uživaću u njemu, pa makar bilo i zatrovano, pomisli uz smešak.

14/56


TEHNOLOŠKI VIŠAK Vaso Virak

I Dok transporter TD-2012 – u koji sam se ukrcao prije tačno jedan sat, tridesetšest minuta i pedesetosam sekundi, sâm sa svojom crnom akten-tašnom i crnim „Margit“ polucilindrom, u kaputu marke „Fric“ nešto svjetlije nijanse golubje sive boje u odnosu na trodjelno odijelo koje danas nosim tek po drugi put otkako je kupljeno – na svom uobičajenom kolosjeku prolazi periferijom Istočnog Anagastuma, okom turiste posmatram šematski preklapajuće kvartove što sačinjavaju kompletan Distrikt C4. Jedna takva preciznost i savršena simetričnost kvartova odvojenih bulevarima što presjecaju jedan drugi pod uglom od devedeset stepeni čini problematičnim razabiranje nečega što bi vizuelizaciju posmatrača moglo navesti na zaključak kako u tim neboderskim U-kompleksima obitava ljudsko građanstvo. Godilo bi mi da sam primjerak iz arhitektonske proizvodne serije, pa da u svom primarnom kolu imam integrisanu oštrinu vida koja bi mi omogućila da zumiram nasumični stambeni enterijer sa jednog od solitera i tako se oslobodim utiska koji ovako sređen život sada ostavlja na mene, a to je da u svakom tom prostoru gdje se odvija funkcionalna, privatna svakodnevnica postoje ljudi čiji dani ni u čemu značajno ne odstupaju od dana njihovih komšija. Ovako, nemam postojan dokaz da posrijedi nije kvar u percepciji mog modela, te da intel vrti tek jednu registrovanu sliku i konstantnom repeticijom od nje formira cjelodnevnu realnost. Putovanje bi onda moglo potrajati. Naspram mene stoje tri primjerka ženskog pola u stadijumu puberteta, starosne dobi između 13-15 godina. Sve tri su obučene u stilu FRAK-a – Feminističkog Radikalnog Antikonzumerizma. Na suknjama koje karo dezenom intencionalno podsjećaju na kiltove djevojke nose metalne kopče oblika i veličine frojda u punoj erekciji. Pretpostavljam da su replike udova ili šuplje ili su sačinjene od nekog lakog metala – možda aluminijuma. U suprotnom, nijesam siguran da reakcionarni stav, koji je, po iskustvu koje imam sa ovim uzrastom – preuzet, opravdava potencijalnu štetu koju težina vantjelesnog predmeta može ostaviti na kukove i kičmu bića u procesu adolescentskog razvoja. Suknje su posve kratke, tako da su na unutrašnjostima njihovih butina vidljive povrede u vidu ogrebotina. Ako novinski članak koji sam memorisao nije pogrešan, ožiljci u ovom slučaju ne nastaju usljed fizičkog nasrtaja druge partije, već samopovrijeđivanjem. Ogrebotine su pravilne, rane površinske i vidljive, i bezbolne. Slične ogrebotine prisutne su i na licima djevojaka, po tri simetrične linije koje počinju na samitima jagodica i završavaju negdje u njihovim podnožjima, gubeći se na koži vilice. Sužavanje rana priziva nokte. Ogrebotine na licu uočljive su uprkos bijelom puderu koji je nanešen po cijelom anfasu ili upravo zbog njega. Puder naglašava i 15/56


modrinu oko očiju. Ruž je nanešen uspravno, crveni karo u interpretaciji manje vulgarnoj i netačnoj. Stil raščupavanjem razbarušenih frizura, a neobrijanih pazuha i nogu, samo kod srednje pripadnice tinejdžerske trojke – koja ima očiglednih problema sa kilažom – taj novi val urbane avangarde zbilja dolazi do izražaja kao sadržajan i provokativan. Svoju verbalnost djevojke izražavaju jednoglasno i gledajući u mene, iako ja nijesam bio predmet njihovog razgovora, bar sam tako spreman da mislim. Polazim od pretpostavke kako otuđivanje koje je neumitno dolazilo sa rastom Anapolisa u mom slučaju ima za posljedicu velegradsko gledanje kroz osobe. Ako sam bio u krivu, njihove šljivičaste brade nudile su jednu drugu istinu – da sam im, naime, zbog nečega, bio prezriv iznad konstatovanja. Na sljedećoj stanici, uz idioglosiju, nečujnu, isključujuće razumljivu, izlaze i – hodom kojim je rukovodio jedinstven centar za ravnotežu, neravnomjerno podijeljen u tri tijela gradacijskih dimenzija – utapaju se u čekališnu masu sa perona P7 i, uprkos originalnosti, postaju nerazaznjive. Iako nikada ranije nijesam imao priliku putovati sa jednog kraja grada na drugi, redovan sam korisnik praktično svih oblika prevoznih usluga koje Anapolis kao grad nudi. Posjedujem i karticu. Doduše, ona će uskoro isteći, ali to nakon ovog putovanja neće biti ni važno. Prednosti transporterovog dizajna – tri-šezdeset-perspektiva i samoregulišuća unutrašnja temperatura, između ostalih ugodnosti – obezbjeđuju potpun ugođaj putovanja. Kako se TD-2012 odmiče od Distrikta C4 i prolazi kroz Peticu skromnije veličine i, dalje, još skromniju Šesticu, Istočni Anagastum se počinje konkretizovati na sagledivo prostranstvo, a sa njim i cijeli grad. Udaljavanjem od centra, grad postaje manji, manje uređen. Ljudi izgledaju veći i, iz nekog razloga, dragocjeniji. U daljini, počinje stasavati Bedem. Bedem je posebna vrsta zaštitnog zida kojim je grad sa svih strana opasan u vidu kapsule. Podatak o visini Bedema varira od registra do registra, tako da je besmisleno ograničavati se na moju procjenu koja nipošto ne može biti uzeta za definišuću. Samo dva puta vode izvan Anapolisa: oba su preko TD kolosjeka i oba prolaze kroz Bedem, otvori dovoljno veliki da propuste transportere i ništa više. Prolaz u Zapadnom Anagastumu vodi van grada. Prolaz u Istočnom, do kog saobraća TD-2012, vodi ka Distriktu D. Na određenoj udaljenosti od Bedema, eksterni receptori membrana na njegovim otvorima, takozvanim „Šarafima“, odreagovaće na pristizanje transportera i svoju konveksnu postojanost preinačiće u saobraćajnu prohodnost. Šarafi iste trase su kompatibilni i reaguju jedan na drugi. Dužina transportera premašuje debljinu zida tek za toliko koliko će se unutrašnji poklopac za njegovim repom nanovo oformiti neposredno prije razlaganja spoljnjeg koji treba da propusti nos voza. Na MP-ima iznad naših glava pojavljuje se audio-vizuelno upozorenje koje insistira da ostanemo na svojim mjestima kako bi SPT sistem mogao da nas obezbijedi

16/56


pojasevima. Neostanak na sjedištima – ispod čijih rukohvata iskaču pojasevi koji reaguju na promjenu – predstavlja prekršaj. Pojasevi imaju bezbjedonosnu funkciju, ali u svrhu otklanjanja bilo kakve mogućnosti sabotaže. Ugroženost života u Bedemu u slučaju nesreće je apsolutna, sa pojasem ili bez. Ulazak u Bedem propraćen je automatskim paljenjem pomoćnih svjetlosnih agregata. Putnici u Bedemu ne nastavljaju sa prekinutim djelatnostima. To im ne dozvoljava njihova lična tehnika koja u tunelu prestaje biti operativna. Moj sat više ne pokazuje signal, mada već neko vrijeme sumnjam da je pokvaren i da mu je potrebna obnova ćelija. Pri maksimalnoj penetraciji, momentu u kom se transporter svojom površinom gotovo u potpunosti „ucrvljava“ u Bedem, kod mene se budi nelagodnost koja se, vjerovatno, javlja brojnim putnicima kada napuštaju Kapsulu, nelagodnost zbog pomisli na zid. Nije me strah smrti. To nije moguće zbog moje prirode. Strah me je da svjestan budem zatrpan. Strah me je da u kripti zadržim misao. TD-2012 svoje putovanje završava na peronu Distrikta D. Transporter je gotovo prazan. Na RepliPortu se ucrtava trajektorija puta i 3D naznaka posljednje gradske stanice. Istu sliku iz glavne Centrale „IS Korpa“ preuzima ogromni monitor koji dočekuje svakoga ko izađe na peron. Iskoračujem iz kabine u kojoj sam se nalazio i nogom stajem na platformu. Sklanjam se u stranu i otvaram tašnu koja reaguje na svoj jedinstveni matični broj. Jednostavnim pritiskom na dugme koje se nalazi na dršci, tik ispod onoga za otvaranje, moj kišobran minimiziran je na veličinu termometra i kao takvog ja ga smještam u svoje predviđeno ulegnuće. Ulegnuće se nalazi u međuprostoru između čipova sa službenom dokumentacijom i ličnih kućnih predmeta za koje sam razvio takvu patološku vezanost da sam nesposoban odvojiti se od njih. Zauzvrat, vadim „Haund“, GPS uređaj koji je star, ali pouzdan. Pokazuje signal i samoinicijativno unosi moj startni položaj. Distrikt D. Ukucavam odredište i na displeju se pojavljuje nova tačka koja označava ciljnu lokaciju i najpraktičniji dozvoljeni put do Depoa, čiju dužinu „Haund“ takođe saopštava, doduše u stopama. Zbog lokatora i nove sredine, pravim česte pauze u kojima spuštam i podižem pogled. Tragajući za nepoznatim mjestom, pred oči mi iskrsavaju poznata lica ljudi koje sam vidio, ali koje nijesam imao priliku upoznati. Kada mi se učini da je moj periferni vid zabilježio siluete koje odgovaraju FRAK djevojkama iz voza, nastavljam. Ne zastajem, samo usporavam. Ne tražim ih. Zanimalo me je koliko su brzo došle do zaključka – ispravnog, treba li dodati – da ja nijesam čovjek.

II Volio bih da mogu reći kako su osjećaj za vrijeme i kurtoazija nasljedna svojstva koja su dio zaostavštine mog kućnog vaspitanja, ali tako nešto ovdje nažalost nije slučaj i sada vjerujem kako je kucnuo čas da se predstavim iz prostog razloga jer moj 17/56


program tako nalaže. Ime mi je SIN-5891. Slovna abrevijacija stoji za Sajber-Industrijskog Nastavnika, što je samo terminološki korektniji način da se kaže kako sam ja robot, tačnije, android sa ugrađenom sposobnošću predavanja različitih naučnih sadržaja unutar savremenog obrazovnog sistema. Prvi broj moga imena označava petu generaciju androida dizajniranih u svrhe zamjene ljudi zaposlenih u nastavi koje novonastale okolnosti iz ovih ili onih razloga primoravaju na odsustvo. Osmica predstavlja serijsku varijaciju, a broj devedeset jedan redni broj, što će reći da je prije mene iz ove serije proizvedeno – ali ne neophodno i na tržište plasirano – devedeset kopija koje su po spoljašnjem izgledu i funkciji koju obavljaju u svemu istovjetne mom modelu. Sektor Ob-814, ogranak „Delta“ korporacije koji se bavi proizvodnjom mog modela posjeduje autorska prava na moj fizički izgled, tako da nijedna druga kompanija koja se u Republici bavi proizvodnjom namjenskih androida ne može koristiti ovaj lik legalno. Na pitanje kako je stvar regulisana sa osobom od koje je lik preuzet ne posjedujem pouzdanu informaciju koja bi mogla obezbijediti zadovoljavajući odgovor. Jedna od teorija jeste ta da su naše facijalne karakteristike vršene po izgledima preminulih osoba čija su prava otkupljena od njihovih porodica. Ukoliko je navedeno istina, iako sam u pogonu i funkcionalan, ja nosim lik mrtvog čovjeka. Naš sistem je nešto kompleksnije prirode. Sistem jednog SIN androida samo je djelimično samoodrživ i u brojnim stavkama zavisi od vlasnika, što je u ovom slučaju Republika. Republika, koju „Delta“ snabdjeva pomoćnom radnom snagom, predstavlja izvor sredstava pomoću kojih autonomna kibernetička jedinica produžava svoju egzistenciju. Kako bilo, zakonski je regulisano da je Republika obavezna tek za prvo zapošljavanje. Sve nakon toga predstavlja ličnu inicijativu jednog SIN-ovca ili androida iz nekog drugog sektora u istom ili sličnom položaju. Angažujuće ustanove ne uplaćuju doprinose. Obuka androida u poljima njihove ekspertize ne postoji, već se prilikom njihove izrade konstruišu kola koja funkcionišu kao ljudski mozak sa tom razlikom što intel, iako ostavlja prostor za razmišljanje, ne podržava imaginaciju, kao ni mogućnosti za bavljenjem ikakvim drugim poslom. Kola, primarno i sekundarno, razlikuju se po prvenstvu upotrebe zbog kog je određeni android i stvoren. SIN-ovac je prvo prosvetni radnik, pa onda mašina. Tako će android iz Sektora Zn-814 biti sposobniji u manufakturnoj proizvodnji, dok će, recimo, android iz mojih redova imati prednosti lingvističkog ili logičko-matematičkog tipa. Sadržaj primarnog kola može biti nadograđivan i unaprijeđivan pomoću EU čipova, posebnih maloprodajnih čipova sa novijim i potpunijim podacima. Ipak, cijene čipova su visoke, a za njihovu kupovinu Republika nije obavezna čak ni sudjelovati u trošku, već su one isključivo odluka androida. Iako ne donose nikakve posebne beneficije vlasniku (jer androidi ne mogu napredovati u svojoj službi kao što ne mogu dobiti rješenje za stalni radni odnos), EU čipovi su na neki način obligatorni, jer omogućavaju SIN-ovcima da idu u korak sa vremenom i reformama iz sfere njihove profesije, ovdje konkretno sfere obrazovanja. Oni koji EU čipove ne nabavljaju redovno svoje prosvjetne karijere bi završili rano. 18/56


Pored primarnog kola koje je skoro u cjelosti namjenski integrisano, tu je i sekundarno koje obezbjeđuje primitivne i poluprimitivne radnje. One obuhvataju elementarne vještine, kao što su vještine prostih reparacija i sanacija, ali ne i vještinu samoreparacije, kako androidi ne bi postali samodovoljni i tako izašli iz potrošačkog lanca za koji nas je samim dizajnom čovjek i predodredio. Problematika ovako zadobijenog posla je komplikovana u svojim pojedinostima koliko je jednostavna u svojoj primjeni. Tvorci su borbu za opstanak učinili koliko-toliko surovijom konstruišući nas za jednonamjenske upotrebe. Na taj način stvoreni androidi funkcionišu u ljudskim društvima sa ograničenjem na poslovne djelatnosti i dijeljenje poslovnog prostora bez legalne mogućnosti za kontakt izvan predviđenog i propisanog, osim u izuzetnim slučajevima čiju ozbiljnost prethodno mora procijeniti i odobriti Odbor za kibernetička pitanja. Nastavnicima sajber-industrijskog porijekla prije i poslije časova nije dozvoljen nikakav kontakt sa svojim učenicima, kao ni tokom nastave ukoliko je problem lične prirode. SIN-ovac se nipošto ne smije usredsrediti na individualne potrebe. Veće nesuglasice ne smiju se rješavati ličnom inicijativom, naročito ne upotrebom sile, koja i u slučaju ljudi znači suspenziju, a u slučaju androida potpunu obustavu rada i povlačenje iz upotrebe. Neobavezni kontakt sa ostalim zaposlenima koji pripadaju ljudskoj vrsti – opštenje, druženje – neregularan je i mora biti sveden na neophodni minimum. Između časova, zbornica nije mjesto gdje je SINovcima dozvoljeno odlaziti, već su dužni ili biti u učionici gdje će se naredni čas održati ili, u slučaju isteka radnog vremena, odlaziti bez ikakvog zadržavanja u Distrikt X, autonomni dio grada predviđen za androide. Svi ovi propisi nijesu ostavljeni zamjenama na razmatranje, već su implementirani unutar primarnog kola koje, zajedno sa profesijom, sadrži i kodeks ponašanja što ga obuhvata posao koji određeni robot obavlja. Već duži niz godina bezuspješno pokušavam izdejstvovati pravo na promjenu imena. Međutim, kako je to regulisano Članom 101 petnaestog paragrafa o promjeni imena Zakona o segregaciji žive i vještačke inteligencije, svoj pseudonim Filip K. koristim samo u Distriktu X gdje gotovo niko ne koristi svoj matični naziv, sa izuzetkom šačice ekstremista koji bojkotuju sve što je ljudskog karaktera. Nije me sramota da to priznam: SIN-5891 ne čini da se osjećam ugodno u nečijem prisustvu. Možda nastupam kao paranoik, ali svaki put kada sam se na novo radno mjesto javljao nadređenom ili se upoznavao sa novim kolegom, opazio bih u očima sagovornika asocijativno buđenje poriva za kupovinom novog frižidera ili kupatilskog bojlera.

III Po Ustavu Republike iz 2185, kao i onom od prije samo par godina, Distrikt D je jedini dio grada izvan Distrikta X za čiju posjetu androidima nije potrebna dozvola od gradskih vlasti. Ovaj propust legislative zapravo i nije propust – zakonodavno tijelo 19/56


Republike logički je pristupilo analizi problematike dnevne dinamike sajber-građanstva i došlo do zaključka kako androidi nemaju nikakvog interesa posjećivati Distrikt D, te je samim tim izdavanje DD dozvole za obilazak birokratska redundacija. Sa druge strane, za istu destinaciju, ljudsko građanstvo mora posjedovati svu neophodnu papirologiju. Distrikt D – koji se sastoji od fabričkih postrojenja za proizvodnju vještačke radne snage i Depoa, gradske deponije – ujedno je i jedini dio Anapolisa koji se nalazi izvan Bedema, iako potpada pod njegovu jurisdikciju. Na topografskoj karti, Distrikt D izgleda kao vulkansko ostrvo. Periferni dio koji se, sa izuzetkom stanice, zatvara u vidu spirale čine fabrike, a unutrašnji, centralni dio oko kog se spirala postrojenja obmotava čini deponija. Deponija je ograđena visokom ogradom od pletene, titanijumske mreže; sa svih strana koje putem vode do fabričkih postrojenja u okolini postoje kapije za vozila kojima se neregularna roba doprema do otpada. Vazduh u Distriktu D daleko je najzagađeniji u cijelom Anapolisu. U zoni fabrika nošenje hazard-maske neophodno je za sva ljudska bića, odnosno one građane čije bi zdravlje nenošenjem zaštite bilo ugroženo. Vrhove postrojenja natkrivljuje džinovska, providna kupola čiji napredni mehanizam višeslojnih, mutogenih stakala služi kao filter za pročišćavanje otrovnih hemikalija iz vazduha koje bi inače isparavale izravno u atmosferu. Aeroplan distrikta odgovara kubističkoj izopačenosti minimalističkog prikaza vrtoglavice. Prolaz za civile je na samom kraju spirale čije okuke, dakle, nijesu oble, već ćoškaste. Tako, da bih došao do druge pulsirajuće tačke na „Haundu“ gdje sam se originalno i bio zaputio, moram prethodno proći pored svih fabrika čiji me raspored unutar distrikta onemogućuje da prepriječim put i direktno odem na svoju destinaciju. Sa „Haundom“ u jednoj i akten-tašnom u drugoj ruci nevješto grabim klaustrofobičnim ulicama, mimoilazeći se i prolazeći radnike čija lica, otuđena korporacijskim maskama, izgledaju neljudski, sintetički, ali ja sam taj za kim se okreću, ja sam taj koji je nečovjek, zalutali android kom maska ne treba, mašina ovog artificijelnog areala čije djelove gube po kombinezonima i pregradama kutija za alat. Uprkos mom „Fric“ kaputu, iako ne poznajem stid, osjećam se nag. Pitam se šta može poći po zlu u razvoju prosječnog androida da se u jednom ovakvom trenutku osjeti ugroženim. Ipak, niko me ne zaustavlja. Prije Kraha, fabrike su bile odvojene prema namjeni: Sektor Zn, Sektor Pp, zatim Sektor Ob, moj sektor, pa Sektor K, itd. „Delta“ korporacijom zvanično je rukovodio jedan čovjek, ali se prava vlast zasnivala na bordu direktora od kojih je svaki pojedinačno rukovodio svojim sektorom. Ponegdje, u primjerima zajedničkih interesa određenih oblasti, jedna fabrika vršila je funkciju dva sektora. To je bio slučaj sa K i Ob sektorom, gdje Fabrika kulturnih i obrazovnih substituta stoji na raspolaganju dvojici direktora. Sve ove informacije mogle su se svojedobno pronaći u brošurama Anapolisa. Fabrika kulturnih i obrazovnih substituta dijelila se na dvije zgrade, međusobno spojene prolazima na spratu ispod najgornjeg. Enterijer obrazovne zgrade bio je par20/56


celisan na Inkubatore, usko specijalizovane odjeljke determinisane stepenom znanja budućeg SIN-ovca, njegovim poljem struke, nivoom na kom će android predavati i slično. Karoserijski kompletirani modeli najprije su morali proći dvonedjeljno testiranje unutar SimPolisa, prostorije po svrsi i namjeni identične učionici ili katedri gdje je predviđeni android trebalo da sprovodi nastavu. Nakon dvonedjeljnih testiranja SimEksa, stručnog tima koji pripada državnom, a ne gradskom resoru, android biva verifikovan, dobijajući zvanični sertifikat kako je sposoban za obavljanje zamjene ljudske djelatnosti u stvarnoj ljudskoj sredini. Ovo su, neidentifikovanom sistemskom greškom, moje uspomene. Iz svake fabrike čuje se zvuk koji nije bučan koliko je uznemirujuć. Moguće da na ljudsko uho on ne djeluje tako senzacionalno kao na mene, ali opet, ovako valjda izgleda čovjekova anksioznost svaki put kada, čak i kao odrastao čovjek, posjeti bolnicu i udahne bolničku memlu i u njoj rastvoren penicilin. Plafoni prizemlja fabrika izuzetno su visoki. Vide se kroz prozore koji su postavljeni tako da su spolja oni i jedina stvar koja se može nedvosmisleno protumačiti. U Pp sektoru, rasvjeta enterijera je na optimumu, ali opet se čini nemogućim raščlaniti funkcionisanje glavnog pogona. U prošlosti nije bilo dileme: na pokretnoj trasi iz časa u čas unaprijeđivala se mašina sa krajnjim ciljem da finalna verzija što vjernije podražava vanjštinu čovjeka. Ispred masivnih vrata fabrika stoje stražari, korpulentni i naoružani, takođe sa maskama za disanje. Posmatraju moj prolazak pored njih bez najmanje alarmiranosti. Isto tako, ti ljudi znaju svoju funkciju na ovom mjestu. Njihovi stavovi su stavovi savjesnih članova zajednice ili makar radne snage sa platnog spiska. Stražarenje pred tim vratima daje njihovom postojanju svrhu, svrhu koju sam ja posljednjih par godina uzalud nastojao povratiti, a koja je sada daleka kao ta izvorna naseobina ostrogotske utvrde iz koje se izrodio današnji Anapolis.

IV Od nastanka programa za usavršavanje kibernetike u svrhu odmjenjivanja ljudske snage, okvirno je bilo poznato da naše nove funkcije mogu potrajati onoliko koliko to ekonomska situacija u zemlji bude dozvoljavala. Kada se, usljed najnovijeg talasa bankarskih pronevjera na globalnom nivou, dogodio još jedan krah berze, među većima od Trećeg svjetskog rata na ovamo, propratna recesija je oštetila budžete gotovo svih svjetskih država do tog ekstrema da su posao i opstanak još jednom u istoriji čovječanstva postali apsolutne privilegije. Da bi opstala civilizacija kakvu je poznavalo Novo doba, načini i sredstva kojima će se amortizovati tranzicioni period birani su sa minimumom obzirnosti prema Drugostima. Prvi i, zapravo, kapitalni problem bio je preraspodjela radnih mjesta. Bilo ih je malo. Androidi su morali da odu. 21/56


Kako bi nastupajuće stvari postale pravosnažne, a kako bi se legalno ispoštovala prava robota kao članova zajednice, Ustav je dopunjen zakonima koji su garantovali povratke na poslove isključivo pripadnicima ljudskog roda koji će zauzvrat primati novčane iznose ranije propisane Članom 28 četvrtog paragrafa Zakona o nadnicama privremenih zamjena. Nove zamjene će, kao i androidi prije njih, imati sve beneficije radnika iz državnih resora, ali neće biti u mogućnosti da izdejstvuju stalno zaposlenje. Tako je čovjek, tamo gdje je prethodno zbog novčane prištede mašinom zamijenio sebe, sada, na potpuno legitiman način, pod tim istim uslovima, mašine zamijenio ljudima. Ishod konačnog rješenja od populacije Druge vrste napravio je problem minulih manira, poput pohare ili pošasti, a srednju klasu potisnuo snažnije ka većoj neravnopravnosti u redistribuciji bogatstva između onih na vrhu i onih koji konstituišu gro klasne piramide. Srednji stalež sveden je na nivo robota. Roboti su postali sirotinja. Sirotinja je ostala sirotinja. Bogati vrh, odgovoran za krah, pomjerio se sa mjesta toliko da je samo nastavio dalje. Dvije godine, tri mjeseca i sedam dana otkako sam zvanično postao tehnološki višak. Oduzimanje privremenih zaposlenja zbog kojih smo inicijalno osmišljeni i stvoreni nije samo rezultiralo gubitkom izvora prihoda koji su robotima, baš kao i ljudima, neophodni ne zbog životnih privilegija, već zbog osnovnih životnih potrepština. Ostajanjem bez posla obesmislila se naša svrha u Anapolisu. Još uvijek smo bili u sklopu građanstva i posebni set zakona i dalje se odnosio isključivo na nas, poput Zakona o slobodi kretanja androida koji omogućava povremene odlaske iz grada i posjete drugim mjestima, ali koji svojim klauzulama otvoreno prijeti isključenjem iz pogona u slučaju nepredviđenih zadržavanja, iako su i vani novi zakoni na snazi, iako nas i vani jedino može dočekati rezervisano radno mjesto. Skrašavanje u drugoj sredini nije opcija. Nemogućnošću da u kriznim vremenima promijenimo svoja zanimanja i preorjentišemo se na nešto što će od nas ponovo stvoriti korisne građane istekao je naš rok trajanja. Jednostrani i plitki, bez opšte kulture i obrazovanosti koju sve i da hoćemo, nemamo odakle priskrbiti, naše novo postojanje svodi se na sporo izumiranje, nalik na dinosaure, te kolosalne praistorijske guštere koji u hemijski modifikovanom svijetu nijesu više imali izbora već samo da, ukroćeni promjenom, poliježu po zemlji i sačekaju da ih evolucija prevaziđe. Distrikt X danas liči na crnački geto iz dokumentarnih zapisa života Afro-Amerikanaca u nerazvijenim djelovima velegrada s početka milenijuma, u čije je vrijeme tehnologija kroz svjetsku dominaciju velikih korporacija postepeno počela napredovati i kontinuiranim progresom dostigla stupanj današnjeg razvitka. Svaki ćošak distrikta je preplavljen posljedicama crne berze. One glavne potrepštine ne nabavljaju se više u prodavnicama, već preko lokalnih dilera koji su često ljudi, ali koji znaju biti i roboti. Besposlena, izgubljena, moja vrsta danonoćno tumara ulicama, gasi napajanja po trotoarima i klupama, egzodusni skakavci Novog Starog Zavjeta u kom nema Boga. Kao nikada u doba prije recesije, postali smo zavisni od toliko negativnih stvari koje 22/56


izvorno nijesu naše, već smo ih, slabi i povodljivi, nesvjesno preuzeli od ljudi. Za ulje i farbu, roboti prodaju inventar iz svojih domova. Za novi par cipela ili jaknu koja ih ne može zaštititi od hladnoće ili smrti, ali na koju ih je posredan uticaj ljudske sujete navukao, androidi daju djelove sebe, daju metal. A ja, ja svake sedmice odlazim do biroa, iako znam da ne postoji posao niti novčani minimalac za koji taj posao mogu obavljati. I dalje se oblačim kao gospodin, sa svojim „Fric“ kaputom i „Margit“ polucilindrom, što ga i podižem u svakoj prilici prolaska pored ženskih modela robota, dakako i pravih žena, koje u tim prilikama mogu posvjedočiti dekadenciji fasade mog lica. Udubljene u privatnost, ne registruju me. Ostajem za njima, sa šeširom i dalje visoko u mojoj podignutoj ruci, jer sam programiran da budem nastavnik, da budem pristojan, da budem trbuhozborna krpa inih aspiracija.

V U djelu jednog davnašnjeg, ali za svoje vrijeme duboko slavljenog pisca, djelu koje je napisano prije više od četvrt milenijuma, ali čije se zavještanje zadržalo i dalje u nekim odabranim krugovima građanstva koji pismenost prošlosti održavaju u životu, pročitao sam da čovjek zapravo čitav svoj vijek sreće samo sebe. U prenesenom smislu, to vjerovatno i jeste slučaj sa ljudskim rodom, ali u mom, značenje ovih riječi je doslovno. Za moga postojanja – a kada drugo – imao sam tu sreću ili nesreću sresti jedan ili dva SIN-58** modela. Niti jednom od ta dva puta nijedan od nas nije pomislio da treba da zastanemo i porazgovaramo. Nastavljali bismo svojim poslom i pretvarali se kako maloprije nijesmo vidjeli repliku iz iste fabrike, iste generacije i serije, samo drugačijeg serijskog broja. Razlog tome je univerzalan. Iako bi naše upoznavanje upokojilo znatiželju, istovremeno bi vjerovatno upokojilo i taj prag ponosa koji iznalazimo u vjerovanju kako, ako već nijesmo originalni, onda da su bar naši identičnjaci manje sposobni od nas. Nego, kao što rekoh, ti susreti su i više nego rijetki, a vjerujem da je tako i za druge modele iz naše generacije. Prije izvjesnog vremena u Distriktu D postojao je i Sektor Ml sa fabrikom vojnih pomagala, ali se sektor ugasio nakon što su izgubili kontrolu nad jednim od androida koji je u toku testiranja SimEksa izvršio autoreprogramiranje i od sebe stvorio bombu visoke razorne moći. Sada, pred kraj spiralnog puta što vodi ka jedinom civilnom prolazu u Depo, prolazim pored tog istog zdanja koje se nikada nije nanovo izgradilo i upotrijebilo u svrhe neke druge fabrike. Ljudi su ga namjerno ostavili takvog, kao živ dokaz prošlosti sajber-građanske neposlušnosti. Iza nesreće sa bombom, ostale su ruševine koje se adekvatno uklapaju u predvorje otpada. Ispred njega nema stražara i ja sam slobodan zaći u njegove premise. Prvi put od nastanka, zalazim u neki ljudski objekat bez dozvole.

23/56


Unutrašnjost fabrike još je prostranija ruševina nego što to njena uništena spoljašnjost nagovještava. Plafon e-sobe u kojoj je samoubica bio testiran skoro u cjelosti – vjerovatno u toku eksplozije – odvalio se od zidova i potpornih stubova i, kao liftom, propao ravno četiri sprata, raznoseći nivo po nivo dok se sav šut naposletku nije survao na prizemlje. Zgrada nema suteren. Katastrofa nije mogla dublje propasti. Tjelesne izlučevine kojima je fabrika nakon nesreće morala neoskudjevati od onda je po oronulim zidovima izmrvila neprofiltrirana industrijska čađ, tu i tamo obrazujući rupe. Krv je po incidentu inicijalno presvukla pod; trenutno je ležala zatrpana u kršu od metala i armiranog betona. Ispod, krečom obezbojen i posisan – njen pigment, sada zaostale fleke, velike fleke nalik na mjesta koja pod kišom plivaju u lokvama, ili ništa. Ostaci mrtvih ljudi su neposredno nakon nesreće bili evakuisani i otpremljeni njihovim porodicama, ali djelovi robota koji su uglavnom bili nezavršeni i još uvijek u procesu stvaranja i dalje leže svuda unaokolo, zatrpani i poluzatrpani, kao građevinski materijal. Svakako, sanitarna služba otpremila je značajan dio androida na Depo, ali oko onih čiji su vještački udovi i trupla bili zaglavljeni pod ogromnim pritiskom višetonskih komada rasparčane zgrade nijesu trošili previše vremena i truda, već su ih poostavljali da tako razbogaljeni rđaju i trunu na istom mjestu koje je važilo za porodilište kibernetičkih vojnika. Prelazim preko ruševina bezbrižno, iako itekako postoji mogućnost da će se gomila obrušiti i da će me haos progutati. Svako malo stajem na ruku ili nogu nekog od moje vrste i – iako je, po biološkom sastavu to nemoguće – osjećam kako mi niz kičmu trne hladna i moćna jeza. Maske androida, odvaljene, nijeme, izviruju iz groba i kao takve podsjećaju na porazbacane maske okončanog bala. Ne zagledam njihov sadržaj. Truje me irealni strah da ću u sektoru koji nije moj izgubiti još jedan dio svoje ličnosti i na glavama neupotrebljivih androida zateći svoje obezakonjeno, neživo lice. Zgrada je po dužini ništa manje impresivna od aerodromskog hangara. Njen drugi kraj koji se od brdolikog krša samo nazire broji neku aktivnost koju tek registrujem kada prestajem fokusirati se na stupališta po kojima gazim i sluhom počinjem sebi krčiti put. Zvuk je žamor, glasan, iako dalek, prepoznatljivo čovječijeg porijekla, što je govorilo kako je aktivnost najvjerovatnije mnogoljudna. Epicentar ruševine gdje je sručen ležao centralni dio plafona je strm, ali ne i neosvojiv. Po zaposjedanju vrha njegov mi vidikovac omogućava da sa bezbjedne distance osmotrim šta se to zapravo odigrava u bivšem pogonu sektora Ml. Na osnovu fizionomije i uniforme koju nose mogu konstatovati kako su ljudi o kojima je riječ pripadnici radničke klase, zaposleni u jednoj od aktivnih fabrika, samo na dužoj pauzi za obrok koju su odlučili učiniti zanimljivijom nekom razonodom koja iziskuje njihovo bodrenje u vidu gromoglasnih dobacivanja dvojcu što se nalazi u jezgru te mase i očigledno je uzajamno neprijateljski nastrojen. Stvar nosi obrise uobičajene 24/56


poslovne razmirice koja nije rijetka među ovim staležom ali, sa druge strane, takođe svjedočim prizoru gdje masa u svojim rukama kojima mlatara u pravcu boraca grčevito stiska nešto što je imalo izgled novca i listića u veličini kladioničarskih tiketa. U pitanju je bokserski meč. Iako je većina borbi u ljudskom svijetu, čak i onih zvijerski brutalnih, odavno legalizovana i itekako iskomercijalizovana, ljudi iz nekog samo njima svojstvenog unutrašnjeg poriva i dalje po ovakvim mjestima organizuju borbe na crno. U nekolika navrata sam od svojih bivših kolega s posla mogao čuti kako se dogovaraju otići u Distrikt V12 i kladiti se na nešto što meni nikako nije imalo smisla, ali što je zvučalo kao ilegalno klađenje koje uključuje borbu dvaju ili više učesnika, nepoznatih pravila i uslova. Od mase koja mahnito poskakuje i kliče tek povremeno razabirem one koji su zapravo aktivni učesnici spektakla. U tim kratkim opažajima, njihova tijela i lica mi se dojme kruta i neprirodna, ali to mogu pripisati bolu koji su nanosili jedan drugom. Bila je to borba pri poodmaklom radnom vremenu; boriti se umoran i gladan izgleda daleko drugačije od borbe gdje je sve unaprijed izrežirano, a gdje su učesnici odmorni uspostavljati kontakt animalnim animozitetom. Dvojica radnika, goli do pojasa i prljavi do ušiju, podbuli i krvavi, zadavaju jedan drugom usporene ali nimalo naivne udarce. Ostavljaju utisak borbe na život i smrt. Borbu, okončivu, definiše crnomanjasti borac koji je izgledao kao da će svakog časa podleći ozlijedama tako što visočijem momku lijepe građe aperkatom skida glavu sa ramena. Odrubljena glava leti, lansirana, dok se tijelo stropoštava na tle, kao skela. Glava ne leti pravo uvis. Zarotirana udarcem, pravi parabolu i iskače iz kruga publike, od kojih jedan dio zamire u žamoru, a drugi se još jače daje u navijanje. Skandiraju ime šampiona, ime koje nikako ne uspijevam čuti, jer se slavi u talasima gdje jedan preklapa drugi, i tako u krug. Glava pada i akustično udara o komad betona. Životni sok štrca iz nje u opiljcima i šrapnelima. Glava se ne zakucava u mjestu; kotrlja se u mom pravcu, a zatim, od skočivši još koji put u shodno manjim skokovima, staje i uspravlja se, kao da mi pru ža šansu da je skeniram. Već u narednom momentu, potiljak vrši prevagu i ona se nastavlja kotrljati, ne puno, još dva-tri puta, a onda završava lateralno, na profilu lica. Mjesto na kom se glava odvojila od vrata nije krvavo; kakvoća odrubljenja je masna. Ogoljene, iz rupe poraženog štrče žice.

VI Zvono i posljednji čas u ovom danu. Zvono se oglasilo ranije. Prilika da u miru objavim domaći za naredni put je uskraćena i sada moram, kroz ushićenje djece što su završili sa nastavom, i dalje korektnim i zakonom predviđenim ali nešto glasnijim tonom, jasno i razgovjetno davati uputstva šta je obaveza rada kod kuće. Djeca su bistra. Koriste pometnju da me zagluše, da se poruka izgubi u njihovoj euforiji. 25/56


Sljedeći čas više od pola njih reći će kako sam domaći zadao naknadno i kako sada nemam prava od njih tražiti rezultate. I biće u pravu. Izlaze jedni preko drugih, kao da negdje kasne. Ostajem u društvu stvari – stolica i klupa i digitable na zidu, iza mene. Uklanjam čip sa današnjom lekcijom i tabla se sama gasi. Stavljam čip u akten-tašnu, uzimam kišobran i još jednom sjedam na svoje mjesto, prije nego ću i sam izaći. Za učenicima što su ispraznili učionicu zaostaje jedan. „Nastavniče.“ DPS čip sa slikama učenika i njihovim portfolijima dobija svaki SIN-ovac na početku godine kao dio nastavnog kurikuluma koji je obavezan vratiti po završetku iste. Znam dječakovo ime i prezime i uspjeh na prethodnim nivoima školovanja, ali i datum rođenja, adresu stanovanja, zanimanja njegovih staratelja, materijalnu situaciju u kući. „Majka mi je umrla.“ Neizmijenjen tuđom tragedijom, nastavljam da ga gledam, ne shvativši šta hoće time da kaže. Na nosu je imao mladež. „Žao mi je“, bi najbolje što sam, zatečen, mogao reći. Danas ta reakcija djeluje bolje. Danas bih pogriješio i zahvalio mu se. „A gdje si ti tako upicanjen pošao, drugar?“, pita menadžer Depoa, onizak, runjav čovjek, sa rumenim licem na impresivnoj glavudži i kao lopate velikim šakama. Dlake su mu u pramenovima nicale sa svih stana maske, što od kose, što od zapuštene brade. Stoji na ulazu u svoju kućicu, preuređenu garažu, desnim ramenom naslonjen na okvir od vrata. Lijevom rukom podbočio se tako da mu stomak nesputano ispada naprijed. „Dobar dan, gospodine. Imam jedan neodložan posao koji ne može da čeka naredni dan, jer sam prilično siguran da će me obaveze sputati koliko je sjutra.“ Menadžer me odmjerava još koji čas, češe se po trbuhu i ulazi u kućicu. Skidam šešir i ulazim za njim. Unutra, na prozoru do vrata, otvoru bez okna i škura, kao na antikvarnom TV ekranu, samo jedan kanal – heksaedri i heksaedri posloženog prerađenog materijala, ispresovani ostaci abortiranih proizvoda i pootpuštane radne snage što se pružaju do u nedogled, ili bar do ograde Depoa, što je opet kraj horizonta koji je prosječno oko u stanju da dosegne. Iz kućice, Depo prije nalikuje zasebnoj planeti negoli dijelu grada, planeti za androide poslate u prijevremenu penziju. Ko zna šta je sve sabijeno u jednoj jedinoj kocki, koliki bi kosmos iz nje izašao da se samo obrne glavni mehanizam Depoa i kocka postane jedanaest neuparenih nogu ili tri abdomena tri poznanika ili naizgled cjelovito mehaničko biće. Prozor me uokviruje i počinjem da osjećam kako se u distrikt uvukao vjetar. Vjetar ne napada frontalno, već kola i obmotava tijelo. Kao da mu je spiralna putanja 26/56


kroz koju se morao provući izmijenila oblik i on sada, izlomljen, gamiže po okeanu smeća i čini da materijal pod njegovim pritiskom stenje i zavija. Pod naletima vjetra, kocke metala dobijaju glas, ali mučan, neartikulisani vapaj osuđenika u limbu. Dodatno pospješen valom studeni i teškim mirisom što ga vjetar nanosi na garažu, otpad simulira debelo crijevo Anapolisa. Svaka visokokalorična konzumacija nepromišljenih posljedica, svaki obrok unošen preko sitosti organizma, sve što je bilo prekrupan zalogaj ili halapljivo natiskano u duplju, sve što sistem nije uspio svariti, sve to je završilo na ovom mjestu. Pokušavam pronaći adekvatan termin za ono što nam se desilo, ali mi na pamet pada samo feces. Pitam se, da li je Kupola tek izgovor koji, štiteći atmosferu od izduvnih gasova i toksičnog otpada, zapravo štiti Republiku od kritike ekstraterestrijalnog oka ili naše rođene, kritike budućeg? Unutrašnjost garaže definiše krevet za spavanje i kancelarijski sto. Iako je vani još uvijek dan, prostorija je mračna i zahtjeva vještačko osvjetljenje. Svijetlo osvjetljava mapu deponije na zidu. Mapa nije elektronska, već celulozna. „Ti si, more, robot?“, pita čovjek, neformalno, ne kao osoba koja će zbog odgovora preispitati svoju odluku. Pita me rutinski i ja shvatam koliko je bilo glupo što sam strepio, što sam sumnjao da sam jedini očajni stanovnik Distrikta X. „Android, da, gospodine“, odgovaram, leđima okrenut njemu. Zurim u daljinu i nestajem u četvrtastim obrisima Depoa što se ocrtavaju uz ogradu. Zamišljam kako pred svitanje ovo mjesto izgleda i ništa mi ne pada na pamet do groblje. Kako bilo, groblje moje vrste nije sveto mjesto, već upravo suprotno – ono je stovarište polovnih i dotrajalih života koji samo služe za dalju preradu. Poliester od koga je sašiven moj kaput, koža kojom je obložena moja akten-tašna, materijal mog šešira – svi oni vode plemenitije porijeklo od mašina, svima njima konačna destinacija obećava adaptabilniju suštinu, makar to bio i izokrenuti polucilindar ispred prosjakovog batrljka. „I šta je to trebalo da nije moglo da čeka?“, pita čovjek sjednuvši za sto. „Hoću da prodam nešto metala.“ „Ih, ala ti je obaveza.“ Umrla mi je majka, volio bih da sam mogao reći. Kao da je prodro u moju tajnu, menadžer Depoa skršta ruke i pušta da mu misli lutaju dok on kod nadređenih ne vidi kako će sada, na kraju radnog vremena, moju izmišljenu preminulu majku sabiti unutar šest kvadratnih površi. „Eno ti ugovor i olovka na stolu.“ Ruku i dalje skrštenih, na položaj ugovora i olovke ukazuje cimanjem brade. Činim kako mi je rečeno i popunjavam formular o kupoprodaji. „Nego, koliko tražiš ti za taj metal?“, zbrzava pitanje, iz straha da cijena ne bude previsoka, da se ne može izvući. „Znaj da ja raspolažem ograničenim gradskim budžetom, što ti je, brale moj, slaba para.“ „Ne brinite. Vi odredite cijenu po kilogramu. Samo, novac pošaljite na adresu koju sam Vam zapisao na papiru.“ 27/56


Menadžer Depoa se ispravlja i privlači papir, prethodno ga okrenuvši za stoosamdeset stepeni. „Filip K., aha, Štefana Odobleže 38, aha, aha. Znači, čovjeku.“ „Tako je.“ „Koji Distrikt?“ „Nije bitno. U čitavom Anapolisu, samo je jedna ulica zavedena pod tim imenom. Provjerio sam. Ne možete pogriješiti.“ „Dooobro“, izgovara i oteže riječ, jer se već usredsredio na potpisivanje. „A, ne pitah te, koliko prodaješ?“ Okrećem se put prozora i, nanovo sagledavajući rub do kog se deponija prostire, u stavu koji je neko negdje u jednom trenutku skicirao, po pravilima po kojima sam nastao i propisima po kojima sam živio, odsutno, tek pomalo sjetno, tiše nego što sam želio, izjavljujem: „Sve.“

28/56


ZA KIM KURSOR KRUŽI Sanja Pavošević Alisa Are you sure If you exit now, unsaved changes will be lost Quit? Kad zatvorim oči, vidim tri reda zelenih slova koja trepere na crnoj pozadini. Kad ih otvorim, vidim tri reda vatre koja trepere na pepeljastoj pozadini. Nije neka razlika. Uporno zatvaram oči i zastajem već pred prvom rečenicom kao ispred zida na obuci. Jesam li siguran. Naravno da nisam. Nisam platio onoliko samo da bih odustao kad postane zajebano. Doduše, nisam znao da implanti svrbe. Pažnju mi privuče pokret sleva čiju putanju prekinem rafalom. Telo od dva segmenta i šest nožica se rasprsne kao vatromet. Prsti mi rade brže nego glava, naročito zato što i dalje trepćem da maknem zeleni krmelj reči. Izvirim, oprezno, da se uve rim da je elektronika u telu potpuno spržena, jer, jebote, ne samo što se kreću brže od bubašvaba, još moraš i da ih ubiješ pet puta. Podseti me to na vreme kad sam bio klinac i bubašvabe gazio u ćaletovim ogromnim čizmama. „Dooobar“, kaže drugar do mene i taman da se iscerim kad mu glava poprimi izgled one bube na brisanom prostoru. Nisam stigao ni da trepnem: njegova krv mi je u ustima, njegov mozak na odeći. Jesi li siguran Ako sad izađeš, promene neće biti sačuvane Otvorim oči. Samo igra. Samo igra. Samo igra. Počeo sam kao tester video igara i ovakve scene ovog mi nisu nepoznate. Jebote ja sam ovo radio drugim ljudima, sad pucam na bube, pravi daungrejd. Samo krv. Samo prosut mozak. Verovatno je NPC. Ne, neću da izađem. Sačuvao bih promene, ali da izađem nema šanse. Bojno polje deluje mirnije. Sve je u pepelu, zvezde su reflektori, noć izgleda kao festival. Na deset sati još prašti. Na dva je mirno. Pre nekog vremena mi se pokvario senzor, pa ne mogu da zumiram, ali ono što vidim na nekih petsto metara jeste jedan od naših kako nestaje ispod dva tela od šest skalpela i šest bušilica. Vrišti kao da mi je pored uha, a trza se kao da lagujem. Ko je osmislio takve neprijatelje, jebo mu pas mater. Dakle, poslednji čekpoint čuvaju bar dve bube. I to velike. Spustim se na stomak u smesu krvi, blata, izmeta, verovatno i kiseline, i prvo što vidim jeste lice leša koji drži blaster kao sisu. Izgleda iznenađeno, kao da nije očekivao

29/56


da će ga snaći Game Over nakon svih onih čekpointova. Između vrata i stomaka vidim sve što brucoši na medicini vide kada patolog otvori prvi kadaver. Čoveče. Vidi ti šta bube ispaljuju. Rupa mu je načičkana elektronskim sporama. Sećam se sa obuke da spore sede u lešu nekoliko sati pre nego što... Okej. Ne smem da krenem dalje dok ne nađem neko rezervno oružje. Nisam obišao sve delove bunkera, a ako se pojavim pred bubama samo sa blasterom, desiće mi se isto što i ovom njubu, a vala i onom koji je iznutricama obogatio bojno polje. Okrenem se i otpuzim preko prvog leša do starijeg vodnika koji urla naređenja u komunikator, ali ni sa njim se ne može razgovarati. Jebeni NPC. Jesu li svi u ovoj jedinici NPC-jevi? Puzim dalje dok mi iznad glave prašti još vatrometa. Leteće bube. Dok puzim nekoliko puta mi na leđa padne nešto užareno. Na sreću, imam dobar oklop, trejdovao sam se na prethodnom čekpointu, i već mi je to spaslo dupe više puta nego što sam spreman da priznam. Nisam siguran da li na mene pada krv ili spržena elektronika. Uvlačim se potrbuške u prvu prostoriju koju nisam stigao da obiđem. Klinac se klati napred nazad glave između kolena, šaka preko ušiju. I plače. Ili moli. Nisam siguran. Anemičan, autističan, apatičan. „Brate, jesi l’ živ?“, pitam pomalo tupavo, jer je poprilično očigledno da se ovaj neće izvući. Pre ili kasnije, neko će mu prosvirati mozak. Ili mi, ili bube. Dečko podigne pogled. nisam znao da će biti ovako nisam znao nisam znao nisam znao Hvala bogu na titlovima, nikad ga ne bih razumeo. „Znaš da uvek možeš da klikneš Odustaješ.“ promene neće biti sačuvane „Znam da promene neće biti sačuvane, ali moraš da se izvučeš iz kruga.“ promene neće biti sačuvane „Pa šta, pođi od poslednjeg čekpointa ispočetka, jebote.“ Kao sa debilom da pričam. Podigne glavu i sad mu vidim usta. Puna su krvi, kao da je žvakao jezik ili nešto još gore. Vidim mu i brazgotine na licu. Nokti su mu blat njavi i krvavi. Okej. Pričam sa ludakom. Nema čekpointova, moronu. Nema jebenih čekpointova. Jesi li ikad ikoga video da se živ vraća? Za nekoga ko je pregrizao jezik, govori prilično jasno. „Naravno da ima čekpointova. Imaš u memoriji. U implantu“, kažem češući mesto iza levog uha gde implant žulja li žulja. „Vidi na mapi gde posle čekpointa imaš zalihe i to ti je to. Reci mi da nisi ukopavao oružje i hranu usput?“ Pogledao me je kao da sam ja taj koji je blesav. I počeo da se smeje. I to mu možda nije bila dobra ideja, budući da mu je krv iz usta pokuljala preko kolena kao bljuvotina.

30/56


Idiote glupi. Stvarno misliš da zakopavanje hrane i oružja služi kurcu?! „Trole“, kažem prezrivo. Skeniram prostoriju. U fioci pored jednog kreveta ima dva paketa hrane, komplet za prvu pomoć, taman da sredim zumiranje na senzoru, i mali laserski nož. Ako dođe do borbe prsa u prsa sa bubom, mogu relativno tiho da je se otarasim. Ako joj prvo zeznem komunikator. Možda je u tome i ključ prolaska do poslednjeg čekpointa. I izlaska. Iskreno, dosta mi je svega. I bojnog polja, i igre, i krvi, i elektronskih insekata koji se rasprskavaju kao vatromet. Ali učipio sam se, a nagrada je ogromna. Idiote, ponavljaju titlovi u vazduhu. Trebalo je da ih isključim, ali ponekad su informacije koje NPC-jevi daju od koristi. Idiote glupi, kako si tako naivan. Kako si tako naivan. Nema čekpointova. Jebote, nemaš ništa iza uveta, kako ne kapiraš, to je samo gomila fensi elektronike koju su nalepili oho lepkom, ubacili su ti program u glavu da misliš da ima čekpointova. „Brate, ajde ćuti malo, može?“ Primenim komplet za prvu pomoć na senzor. Zumiranje proradi. Zumiram po prostoriji. ubacili su ti u memoriju da čekpointovi znače da ako zagineš možeš da se vratiš i počneš ispočetka ali nije tako „Opa“, iscerim se kad u drugoj fioci nađem token za sačuvavanje koji sken nije prikazao. Sad mogu da priđem poslednjem čekpointu, postavim token, i ne moram opet da puzim kroz govna i slušam ovog debila. Pojaviću se na stotinak metara od izlaza ukoliko mi se nešto desi u prvom pokušaju. znaš i sam da nije tako Proverim još jednom da mi nešto nije promaklo. Ništa. Sve što sam našao uzeo sam. I mogu vam reći, jako sam dobro prošao. ubacili su ti u memoriju ideju da možeš da iskoristiš čekpoint da se risponuješ, ali nije tako Podignem blaster ka licu klinca. Jebote, a šta ako je igrač, a ne NPC? Dobiću po ustima ako sam se preračunao. unutra si nekoliko sati, ja sam već danima „Ne seri, već nedeljama sam unutra, znaš koliko sam čekpointova obišao?“ jesi jeo nešto „Ne, ali... Što bih jeo ako nisam povređen? Što bih trošio resurse?“ Nervira me kako me gleda. Smeje mi se u lice. Kreten. Ima po četiri brazgotine od noktiju celom dužinom oba obraza i to samo upotpunjava njegovu maniju. Lepo ti kažem, čekpointovi su laž, nema risponova, nema magičnih kompleta prve pomoći koji ti poprave oružje, sve je program „Znam da je program, jebote!“, dreknem ali onda mi se on unese u lice koliko može za nekoga ko sedi, lice mu se izobliči i izduži i čujem ga po prvi put razgovetno:

31/56


„Mi smo u programu, ali nema jebenog rispona. Kad umreš, umro si. U igri smo, ali ovo. Nije. Igra. Ako umreš na putu do poslednjeg čekpointa, umireš u stvarnom...“ Dva puta po četiri brazgotine rasprsnu se kao vatromet. Prsti mi rade brže nego glava. Kao i uvek. Ne mogu a da se ne nasmejem. Preda mnom je ponovo rov. Iznad mene zvezde od reflektora, ispod mene put od krvi, blata, izmeta i, verovatno, kiseline. Opipam implant koji od sveg tog drndanja otpadne i ostane mi na dlanu. Gledam mu zadnju stranu na kojoj se vide ljuspice lepka. Onog od kog smo kao klinci pravili loptice među prstima. Zatvorim oči. Jesi li siguran Ako sad izađeš, promene neće biti sačuvane Odustaješ? Otvorim oči. Znao sam da treba da proverim prostorije koje nisam obišao. Jer – preda mnom treperi dugme za prolaz. Za prečicu. Kad uđem, znam da idem pravo ka poslednjem čekpointu. Tamo gde ću postaviti poslednji čekpoint koji sken nije isprva registrovao. Spuštam vizir i uključujem sve senzore. Game on.

32/56


ZLODUH U DUBRAVI i druge pesme Milan Drašković

ZLODUH U DUBRAVI

STUPALI SU POPUT LJUDI

On dolazi.

stupali su poput ljudi

Iz mraka.

stigavši iza još jednog sunca

Iz srca tame.

prešavši magemoniusov most

Rođen sa mrtvima. Širi miris crnog lotosa.

u okeanu noći

Priziva sećanja na crna kraljevstva.

crveno nebo i vetroluka

Dolazi.

snovatra i svetomraz

S one strane srebrnog neba. Stazom intriga.

plima je minula

Da oskrnavi rajsku dubravu.

traje spokoj kamena

Da pokori poslednju citadelu.

ostala je samo zemaljska knjiga olujnih

Stupa zloduh.

dveri

Dolazi.

knjiga lobanja miruje feniks bez pepela

ZONA SUMRAKA koračamo kroz sumrak za nama ostaju predeli ozona magla nam grize meso i kosti i sve je duža kolona koračamo kroz sumrak u zoni gde smo senke senki nevidljivi za ekrane i kamere za magična ogledala i radare koračamo kroz sumrak tajnovitim putem margine idemo ćutimo ne osvrćemo se gutaju nas magline

33/56


IZGUBLJENI, NEGDE Kakva kafkijada! Divovi-giganti krstare krajolikom. Skrivamo se (gde smo dospeli?) među vlati trave. Fantazma-pejzaž. Môra! Moramo naći Izgubljeni bedeker. I pripazimo da se načisto ne izgubimo pod lavinom nestvarnih crnih ruža!

TKAČ Pokret tišine, pauk što tka u tmini, opasno blizu. Esej o čežnji: pauk što tka u tmini, željan uspeha. Što tka u tmini žicu ponad ponora, žar nesanice. Poslednja nada: žica ponad ponora, kad se primiri.

34/56


SILAZAK DUHA FILIPA K. DIKA U MESO MATERIJALNOG SVETA ili popovanje o „Čoveku u Visokom Dvorcu“ Relja Z. Antonić, drug član i majstor Ji Đinga

Svedoci smo poplave gnusno loših televizijskih serija. Ali ovoga puta nećemo svedočiti o tome, već o nečem sasvim podnošljivom: o jednoj u razumnoj meri (ne)vernoj ekranizaciji divno-mračnog, i izvan krugova SF-entuzijasta nedovoljno hvaljenog romana blaženopočivšeg Filipa K. Dika, zasluženo nagrađenog H(j)ugom, koji je mnoge naučio kako se piše alternativna historija. U pitanju je, naravno, Čovek u Visokom Dvorcu – a V. D. Se piše velikim slovima, jer je, makar u knjizi, u pitanju ime privatnog poseda – iako nismo sigurni da je u Internet-seriji isto po sredi. Ali, da krenemo redom. Pre svega, kao što svi već verovatno znamo, radnja je smeštena u drugačiju istoriju ovog, vašeg i našeg (pseudo)sveta, u kojoj je Osovina odnela pobedu u Drugom svetskom ratu. Koncept koji je, nakon 1963. kada je izašao roman, rabljen i jahan još mnogo puta, mada – budimo iskreni – nikada tako i toliko uspešno. Nakon, sada već čuvenog, Orvelovog romana o godini 1984. (1948/9) – koji je do današnjeg dana i sam postao alternativna historija, a ipak paralelno nastavio da nam nudi mračnu viziju i sadašnjeg a i budućeg vremena, Čovek dolazi utabanom stazom, donosi teskobu i zauzima drugo mesto na listi najmračnijih vizija ljudskog društva: takvog da su Zamjatinova i Hakslijeva verzija postale vedre i ružičaste priče o vrlom novom svetu za sve Nas. U međuvremenu, distopijski (pod)žanr je doživeo hiperinflaciju: što verovatno govori nešto boktepitakolikobitno o Nama, ali ovo nije mesto ni vreme za kolektivnu introspekciju: razgovaraćemo o dva tumačenja jednog sveta, ne toliko udaljenog od našeg, ali ipak za nijansicu drugačijeg (ili istog sveta gledanog kroz malo uglastiju… da ne kažem sad „kukastiju”… prizmu). Ne obećavam da neću, sve vreme se konsultujući sa Ji Đingom, pominjati i ostala dela čika-Fiće dok Vas budem pažljivo vodio kroz svežu seriju i stari (ali nimalo bajati) literarni predložak iz kog se izlegla. Uostalom, svako delo Filipa Kindreda Dika jeste grdna-da-grđa-biti-ne-može distopija, sistematsko propadanje, koliko individue toliko i kolektiva, u ponor nihilizma – dok odozgo nešto spiritualno govori „biće bolje” i sirotinjskim vizijama ukazuje da sve to zbilja može biti drugačije, te kržljavim utehama za nijansu ili dve zasivi zift-crne dane. Poenta je da tog (pseudo)nihilizma nikada nema više od 99,95% u celokupnom pankosmičkom ustrojstvu, ako umete biti gno-

35/56


stički hrišćanin kakav je Filip postao tokom poslednjih tridesetak (ili više) godina života – i ako znate da može biti lepo, uprkos tome što neće biti. *

*

*

Prvo, da obratimo pažnju na postavku u kojoj je Visoki Dvorac napisan velikim početnim slovima. U romanu imamo priču unutar priče (tačnije roman u romanu), zahvaljujući kome dobijamo uvid u tri nivoa (pseudo)stvarnosti. Jedan nivo je naša „stvarnost”, to jest – ono što čitalac zna o istoriji. Svet koji ćemo nazvati pseudostvarnim, jer Filip K. Dik nije verovao u stvarnost (i eto objašnjenja zašto se „pseudo” pojavljuje u svakoj drugoj rečenici ovog teksta, ili češće). Problem stvarnog i nestvarnog je često pokrenut, i nikada zaista razrešen u Dikovim romanima i kratkim pričama. Setite se samo Totalnog opoziva, ili Ubika, najčudnijeg romana koji ćemo pomenuti još najmanje jednom, kada ovaj tekst poodmakne. Drugi je stvarnost protagonista: svet u kome žive, i u kome većina (ali ne svi) ne znaju za bolje. Svet za koji mi, čitaoci, znamo da je pogrešan. Svet Osovine. Podeljen na: 1) (hiljadugodišnji? Moguće) Rajh – dopunjen marionetskim komadom istočnog SAD-a i prerano osnovanim kolonijama: na dva susedna kamenčića i na našem satelitu; 2) Italijansku (ili Novu Rimsku) Imperiju; 3) Veliko Japansko Carstvo, sa velikim C i proširenim ekonomsko-trgovinskim uticajem na marionetske Pacifičke Države (tj. američku Zapadnu obalu), i Australiju te Okeaniju; 3.5) tzv. tampon-zonu Stenovitih planina, neutralno područje unutar negdašnjeg SAD-a, koje drži marionetu Rajha podalje od kolonije Carstva; 4) potpuno neutralnu i slobodnu Kanadu, u koju je najverovatnije izvršen odliv moći iz propale Britanske Imperije – jer bilo je potrebno i da negde izbegnu Jevreji (pored unesrećenih Britanaca), i njihovi komičari koji ismevaju Geringa: upoređujući ga sa Neronom, kao i Gebelsa: kako donosi odluku da je Mars naseljen semitskim narodom – zbog toga što mali plavokoži četveroruki Marsovci nisu poverovali da su arijevskog porekla; 5) pojedine pseudo-neutralne države Evrope (Švedska, proširena Finska, Ugro-Ukrajina valjda – ali bez slovenskog stanovništva, naravno: Španija, i naravno: Švajcarska), zapravo nacističke marionete; 6) relativno slobodno ali bezakonito područje Meksika, u koje nemam pojma ko je prebegao, ne bi li ga održao (relativno) slobodnim. 7) farme u dolini Sredozemnog mora – onog koje su nacisti isušili… zato što – zašto da ne? Imaju resursa za bacanje, pošto su uklonili svaku pretnju – izuzev strašne Kanade i još veće svetske sile: Meksika. Ovu paralelnu istoriju, nivo br. dva stvarnosti: to jest, pseudo-pseudo stvarnost iz Jevanđelja po Diku, stvorilo je mnoštvo faktora. Frenklin Delano Ruzvelt je ubijen još davne ’33. i Velika Depresija se nastavila. Nacistička koalicija u Americi očigledno nije morala ni da pokušava fašistički puč i da bude osujećena, ali je ipak, i pored njihovog uticaja, bilo nekakvog rata i „okupacije”, uz izuzetno slab otpor. Manjak ratno36/56


profiterskog biznisa Amerike je očigledno loše uticao na britanski otpor. I na sovjetski, takođe. Jasno nam je rečeno da slovenskih naroda više nema: mnogi su istrebljeni tokom rata, ostatak je sterilisan po okončanju istog. Britanci su pukli u Africi od Romela (više puta nego što je trebalo), pred kraj rata su činili razna zverstva u očajanju: ili su ih, možda, nacisti optužili za ista, i osudili (u Nirnbergu, isto? – ne sećam se). Rat je trajao dve godine duže nego u našoj, pseudo-stvarnosti, i završio se mračno po nas. Ja koji pišem ovaj tekst i Vi koji ga pratite smo nepostojeći entiteti tog sveta. Holokaust se nastavio unedogled. Kada više nisu mogli da izdržavaju robove, zbog ulaganja u razne svemirske ekspanzije, neometane od strane druge, nepostojeće velesile, Šper i Zajs-Inkvart su istrebili sve u Africi. Afroamerikanci su pretekli kao robovi u Pacifičkim Državama, gde postoji i nešto obespravljenih Kineza i drugih, takođe obespravljenih Azijata koji nisu „počasni Arijevci”. Ponegde postoji poneki „tajni” Jevrej, a u Kanadi se mnogi i javno drže svog kulturnog identiteta. Nemačka ima Veneru, Mesec i Mars, iako ne drži celu matičnu planetu. Japan ima ono malo sirotinje na matičnoj planeti, i, u ovom svetu, pošto nije bio u posleratnoj gubitničkoj krizi, nema naprednu tehnologiju: nego se okrenuo tradicionalizmu, ali usput (po japanskom običaju) i asimilaciji i aproprijaciji kineske kulture i američke pseudo-kulture (svi vračaju pomoću Ji Đinga i kupuju kičaste predmete vezane za Amerikanu). Adolf Hitler je još uvek živ u 1962. godini, kada su naši protagonisti konačno uvedeni u radnju, ali je u ludnici gde se raspada od neizlečivog sifilisa. Martin Borman je kancelar Rajha. Ni on neće još dugo, i sprema se nova (i još gora, ako je ikako moguće) kataklizma svetskih razmera… Treći nivo stvarnosti: ili pseudo-pseudo-pseudo-svet, jeste onaj iz romana po imenu Skakavac pritiska (ili možda Skakavac je polegao – po zemlji, da), dela misterioznog Hotorna Abendsena – poznatog pod pseudonimom ČOVEK U VISOKOM DVORCU. Ovaj nivo pruža našim protagonistima tračak nade u njihovom beznadnom svetu. Pruža im je kroz tu ilegalnu knjigu, delo državnog neprijatelja br. 1 – a u pitanju je roman iz žanra alternativne istorije. Ne i naše istorije. Roman nas ne vraća u pseudo-stvaran svet, nego nam daje treću vremensku liniju. A tu nas, čitaoce, i njih, čitaoce o kojima čitamo, čeka sledeće. Ruzvelt je preživeo pokušaj atentata, ali je odbio da se kandiduje 1940. i ispoštovao je pravilo dva mandata. Reksford Tagvel, jedan od njegovih savetnika, postaje novi predsednik, napušta Perl Harbor sa flotom i stoga SAD ulaze u rat neoštećene i višestruko ojačane. Britanija je stoga takođe jača, i ovoga puta nema apsolutno nikakvih poteškoća da saseče Romela u Africi. Britanci i Ruje zajedno učestvuju na Staljingradu; Italija, u skladu sa svojom kukavičkom tradicijom, prebegne Saveznicima, rat se okončava ranije nego u druga dva ponuđena (pod)nivoa stvarnosti; nijedan znameniti Švaba ne vrši samoubistvo, već su svi osuđeni i pogubljeni. Hitlerove poslednje reči su parafraza Martina Lutera. I naravno, Britanija obnavlja Imperiju, snažniju neko ikada. Hladni rat se vodi između njih i Amerike. Nikada ne vidimo završetek ovog romana u romanu, alternative alternativi 37/56


– osim što dobijamo svedočenje jednog Japanca (koji je pročitao knjigu opasnu po državu) da Britanija pobeđuje, i pojedini se radujemo jer je Amerika konačno izgubila u nekoj verziji istorije. Ono što saznajemo pred kraj, jeste da je roman u romanu napisan pomoću proročkih moći Ji Đinga, kineske velike knjige promena. Hotorn Abendsen, Dikov alterego smešten u taj turobni i kancerogeni svet, je video istinu. Ili jedan njen nivo: onaj koji iz „pravog” sveta, kako je to Dik govorio, prosijava u sve naše, veštačke. I, na osnovu relativno (be)značajne intervencije iz spiritualne sfere, saznajemo da je Osovina izgubila. I naši unesrećeni protagonisti, čije poluživote pratimo, su sada moralni pobednici. Njihov svet se neće izmeniti zbog toga – baš kao što se nije izmenio svet nijednog duhovnog/moralnog pobednika kroz celu istoriju (ili kroz svaku istoriju), ali ostvareni vlažni arijevski san postaje manje stravična noćna mora za sve ostale. To je razlog zbog kog ovaj naš Čovek, Hotorn, nije ostao da se krije i paranoiše u svom Visokom Dvorcu. Za svet više nema nade, ali ON zna da je tamo negde ima (i nje i Istine, možda?). Zbog toga se sa svojom porodicom spustio iz planina u običnu kuću u predgrađu, ne mareći za SS-ove i SD-ove plaćene ubice koje će jednoga dana doći… jedan, zapravo, dolazi kroz celu knjigu. Ali, Čovek se izmirio sa svetom. A kakve promene (i povremeni spin) Amazonova serija od deset epizoda vrši u ovoj postavci sveta? Uđimo sada u usporedbu, i ustanovimo zbog čega se treba žaliti a zbog koje inovacije ih treba pohvaliti. Na prošlogodišnjoj diskusiji o prvoj epizodi, rekli smo da je haotični tok misli jednog Filipa K. Dika veoma teško pratiti, ali da je uvek ostavljao kompleksne i interesantne setinge koji su se, uz nešto uprošćavanja, dali pretvoriti u divne svetove sedme umetnosti. Izbacimo digresije karakteristične Fići i akademiku Vladeti Jerotiću, zažmurimo na (ili samo blago usput nagovestimo) neke fantastične elemente nebitne za filmski narativ, proredimo plejadu likova i bolje ih uzajamno povežimo, i tu smo negde: iako je teško ekranizovati njegova dela, daleko je od nemogućeg. Ali, nažalost, neizbežno ćemo osiromašiti literarni predložak za poneki bitan detalj: pogotovo ako ga amerikanizujemo zarad većinske nam ciljne grupe. Da, čika-Filip je bio Amerikanac, ali njegovo delo nisu krasili holivudski klišei i preterani američki optimizam (uz mestimično pravdanje, i ribanje istorijskih mrlja): što obično nalazimo u ekranizacijama. Iskreno govoreći, to ne donosi štetu producentima: jer, hteli – ne hteli, uvek će više publike napabirčiti u domovini nego Preko Bare – ali može doneti štete kada je kvalitet u pitanju. Što nas dovodi do prvog problema u postavci ovog (paralelnog) sveta. Prvi i ujedno i najveći problem predstavlja aktivan pokret otpora – doduše, koliko su sposobni, podsećaju na francuski Otpor iz TV-serije ’Allo, ‘allo, ali stvar nije u tome: već što uopšte postoje u ovoj ekranizaciji. U originalu ih nema: a zašto bi ih i bilo? Tamo

38/56


je pre po sredi kapitulacija uz aneksiju, nego nekakva tragična „okupacija”. U seriji koja nije izbegla da se upeca u klopku američkog praznoslovlja o nekakvoj tamo njihovoj viziji (pseudo)Slobode: mora da postoji nekakav Otpor, nada u razna Proleća i Oktobre i slično. Ne možeš jednom prosečnom Amerikancu da, na malom ekranu serviraš apatične ljude koji sede u porobljenoj zemlji skrštenih ruku (poput ljudi u nekoj drugoj zemlji koju ne bih hteo da imenujem), i najveću štetu nanose Državi tako što lažu, varaju, ućare neki din…dolar, puše travu i bez plaćanja autorskih prava ikome, šire nekakvu tamo budibogsnama knjigu o „boljem svetu” ispod ruke, i kevću u po glasa po ulicama i kafanama o tome (baš kao u jednoj zemlji koju ne moram da imenujem). Amerikancu treba da gleda na ekranu kako se neko drugi, ali njegov, bori za Slobodu (zlatnu?), dok on sedi skrštenih ruku i davi se pomfritom. Ta američka fascinacija masovnim otporom protiv tiranije, baš onim kakav nikada nisu pokušali da praktikuju (niti će, ikada), nas je dovela i do drugog površnog rešenja koje gledamo po filmovima i serijama, i zbog kog se više ni sami ne bunimo: glavni negativac je poginuo i svet je sada u redu. Masovni narodni otpor i smrt Zloće idu ruku po ruku: i kad se to okonča, svet je odjednom bolji. Najvećem među Zloćama se vraćamo uskoro (pod stavkom broj 3), ali hajde da se posvetimo još malo toj, pseudo-optimističnoj ideji otpora. U „V kao Vendeta”, crtanom romanu Alana Mura i Dejvida Lojda, jedan ludi terorista (koji je sasvim u pravu) udara na fašističko-nacističku vladu Britanije, žrtvuje se, ali i Parlament je srušen i Brit-Firer je mrtav. Međutim, ništa nije gotovo. U ekranizaciji istog se digao narod, svi nose njegovu masku, Anonimusi ustali pre Anonimusa, pad Parlamenta i Brit-Firera znače kraj represije (da ne pominjemo da su Amerikanci takođe opstali), i sve je gotovo. Po tom istom ključu, čak smo i mi iz kritične evroazijske publike navikli da kraj znači KRAJ. A uz dužno poštovanje, drugovi i drugarice, dame i gospodo, NE – ne znači. U seriji ni ne raspolažemo nekim tamo romanom koji nas vodi u treći historijski tok. Dok su moralni pobednici Filipa K. Dika malo razmrdani idejom da „ne mora tako” i bore se Gandijevom metodom, tajno čitajući apokrifno štivo, ove junačine malog i malo većeg ekrana moraju da pucaju i bore se ne samo za Slobodu, nego i za Istinu: pohranjenu u rolnama filmskih žurnala. Film menja pisanu reč – ne samo u belosvetskoj konzumentskoj praksi, već nam ovime tvorci serije takođe govore „ovo je ekranizacija, ne mora biti sasvim verna originalu”, još tokom početnih petnaest minuta. Dokumentarci obeleženi istim naslovom i istim pseudonimom kao u romanu nas, isprva, vode u poznati i opipljivi svet, onaj naš. Šta se, i zašto se, dešava posle onog „isprva” – o tome ćemo naknadno. Sada ćemo da se posvetimo pitanju opipljivog. Pošteno ako ćemo, ovoj ekranizaciji je bilo potrebno da se provuče kroz „realističan” filter. I pritom ne mislim samo na odstranjivanje Marsovaca (i viceva o njima i Gebelsu), i kolonije na drugoj komšijskoj planeti na kojoj je prosečna temperatura trilion stepeni, ili plastičnih raketa koje lete između Berlina i San Franciska za dvadese39/56


tak minuta (u prvoj epizodi imamo avion koji još te ’62. leti od Njujorka do navedenog grada za dva sata, i to je sasvim dovoljno da, bez pomahnitalog hiperbolisanja, pokaže šta ti je kad Švabo napravi). Realistični filter u ovoj SF seriji iz žanra alternativne istorije (nerealističnoj po svojoj prirodi, dakle), koja govori o ratu u kome je Osovina imala šanse da pobedi, kao što nije – nas spušta na zemlju. To pod tačkom jedan. Pod tačkom dva, izvlači nas iz ezoteričnog, gnostičkog, taoističkog, svakog redom spiritualnog kovitlaca u koji Dikov roman može da nas uvlači bez problema: ali ekranizaciji to niti je potrebno, niti bi bilo zgodno za ispratiti. Htedoh reći, otklon neverice iz sedme umetnosti i onaj iz prve (tj. književne) se ne mere istim aršinom. U sedmoj umetnosti ga je teže dostići, i zbog toga ona mora biti egzaktnija. A Čovek u produkciji Amazona je uspeo od samog početka da nas uveri da smo izgubili onaj, drugi po redu, nesrećni Veliki rat. Dakle, komentar o zameni književnog Skakavca za filmskog Skakavca je: nije strašno. Komentar koji se tiče početnog balansiranja između dve, umesto između tri istorije: treba tako. Komentar o prigušenju podivljalog duhovnog sveta Filipa K. Dika zarad povezivanja naša dva sveta na materijalnom nivou: neka, dobro je to rešenje. Ali, taj (pseudo)realistični filter kasnije biva narušen, što možda i nije najsrećnije rešenje. O tome posle, ali prvo ono važnije: o uređenju Rajha i ostatka planete. I o Lernejskoj Hidri. Stigli smo do stavke pod brojem tri o promenama setinga u megdanu knjige i serije. A to je široka oblast: historija, geopolitika, glavni Zloća i mitska Hidra. Vremenski tok ne varira u mnogome u odnosu na postavku romana. Istorija je ponegde možda i dopunjena. Možemo pretpostaviti da se rat u ovom tumačenju završio 1949. jer saznajemo da je to godina tokom koje je Staljin pogubljen. Amerika se, navodno, nije dala tako lako – i zbog toga je Vašington uništen Hajzenbergovom napravom. Hajzenbergova naprava je jedan divan detalj. Zvuči zastrašujuće, priznaćete – nama koji smo oguglali na termin atomska bomba. Iako znamo šta je u pitanju, ipak ne možemo da ne pustimo mašti na volju i da zamišljamo uređaj koji cepa stvarnost. Naime, činjenica je da je Hajzenberg 1942. godine, da li zato što nije hteo ili zato što je stvarno mislio da je u pitanju preskupa rabota, odbio da načini atomsku bombu za Nemačku. U ovoj postavci sveta, očigledno, ne postoji preskupo za Nemačku. Nesrećni Japanci su usred utrke da i sami naprave makar jednu – što predstavlja veliki komad zapleta na geopolitičkom nivou. Od trgovca Roberta Čildana saznajemo da se i atentat na FDR-a takođe dogodio, i da to jeste jedan od pokretača sleda događaja koji je oštetio savezničke sile u ratu. Naravno, Amerikanci ne bi bili Amerikanci kada sebi ne bi davali preveliki značaj, te ovde stičemo površni utisak da je Evropa jednako Nemačka jer nije bilo njih da nam pomognu i svojom nepobedivom vojskom izvuku naše zadnjice iz procepa (nasuprot kompleksnijem sledu uzroka i posledica koji su se nanizali u postavci knjige). Uzgred, Italija ne postoji. Ne pominje se. I, što je još crnje,

40/56


Sloveni izgleda da uopšte nisu ni postojali, nikada: nisu istrebljeni, američki živalj nije opterećen slovensko-jevrejskom poplavom koju su izbegli zahvaljujući nacistima: već samo jevrejskom – mada se pominje Staljin u jednom dijalogu: zato što je bio toliko beznačajan za tok rata, ako pitate bilo kog Amerikanca. Sredozemno more nije isušeno, i to ima smisla, ako uzmemo u obzir gore pominjani realistični filter koji nam je serija nametnula (da bi ga pred kraj potpuno razorila). Afrički kontinent (još uvek) nije istrebljen, saopšteno nam je da je trgovina robljem još uvek aktivna. Štošta pojednostavljeno, ponegde možda zaptivena pokoja rupa, malo amerikanskog spinovanja, i… umesto Martina Bormana – Hitler. Najlakše rešenje je uvek i najbolje, zar ne? Nije uvek. Hitler nije bio ključna figura u nekakvoj Kabali Zla, bez koje bi se sve raspalo. Njegova smrt ne bi ništa promenila. On je bio histerično smešno doterani i histerično prgavi, mentalno i telesno oboleli čovečuljak, preko koga su nacisti našli da ispolje svoje vekovne frustracije. Marioneta koja im je bila potrebna „jer bi se narod smejao jednom (kokošaru i svinjaru) Himleru”. Postavljen na čelo da bi se pravi igrači skrivali u senkama, i igrali, dok ne dođe njihov trenutak. Gnevni pseudo-vođa za gnevni, besposleni narod. Postaviti njega kao figuru koja drži apsolutnu moć i celih trinaest godina nakon rata je površniji pristup temi nego forsiranje nekakvog aktivnog otpora umesto apatičnog naroda koji je živeo pomiren sa sudbinom. Totalitarni sistemi su naizgled mirni – čine se stabilnim poput zakona fizike, ali čim se u njima nešto mrdne, previru. To je glavna odlika totalitarnih sistema. Ako je Veliki Vođa bolestan, odmah će grupa moćnika da uskoči i da se razračunava između sebe. Ako Veliki Vođa izgleda kao da je zdrav tokom četiri decenije, može izdržati i četiri decenije na tronu, ne sporim. Ali, Hitler je bio teško oboleo, i ne bi ni poživeo mnogo godina posle rata (kad god da se ovaj završio, u različitim verzijama istorije). Hipoteza o skoro-pa-neoborivom Adolfu nije samo smešna – već nas uvodi u svet u kome je sva zločinačka odgovornost prebačena na jednog žrtvenog jarca. I evo gde se konačno vraćamo mitskoj Hidri! Naime, Herakle (Herkul) je dobio zadatak da ubije divovsko gmizavo čudovište – ali kad god bi mu otkinuo jednu glavu, nicale su dve ili tri nove. Ako uzmemo u obzir da je Rajh više nalikovao Hidri nego običnoj guji, shvatićemo koliko malo u celokupnoj igri moćnika znači pad njegove Glave. Uski krug pretendenata na Hitlerovo mesto je imao više članova nego samurajska družina u Kurosavinom remek-delu, a verovatno je bolje da ni ne razmišljamo šta je vrebalo na stepeniku ispod njih. No, da ne osuđujemo previše (Adolf je savršen Zloća za svaki komad fikcije obeležen komičnom notom, priznajem), i da se ovo ne pretvori u politički pamflet: zaista postoji zabrinutost oko tzv. „vakuuma moći” koji će nastati posle smrti Firera – baš kao i u literarnom predlošku – i ona predstavlja nemalu stavku u opštem zapletu, dok japanski ministar Tagomi pokušava da šuruje sa Rudolfom Vegenerom u nameri da 41/56


spreči Treći svetski rat. Vaga moći će biti bolje izbalansirana nego u romanu, kada Japan nabavi Hajzenbergov uređaj, zbog toga što Rajh nije kosmička velesila kakvu imamo u Filipovom delu, već je spušten na zemlju. Solidno rešenje, zato što povećava dramsku napetost. Ili nije tako? Vratićemo se kasnije tome kako je serijal na kraju srušio premise koje su mogle da mu pomognu. Za sada bismo mogli da zaključimo da „uzemljenje” kog se Čovek od početka držao nije mnogo odmoglo toku ekranizacije. Ili toku 90% ekranizacije. I iskreno da Vam kažem, dinamika je bolja u odnosu na knjiški predožak. Previdimo površna rešenja, amerikanizaciju, spin, klišee… i uživaćemo. Ekranizacija je, jednostavno, prilagođena prohtevima materijalnog sveta i materijalističkog društva, ali je, ruku na srce: zanimljiva, zarazna, većinu vremena se čini da su autori znali šta rade (i većinu vremena je vaistinu tako), a i njen unutrašnji svet, uprkos sitnim i krupnim manama koje sam naveo, jeste izgrađen bolje, pažljivije i kompleksnije od sveta Igre prestola, a verovatno i od (filmske, ne i od, neprevaziđene, knjiške) Srednje Zemlje: možda baš zbog toga što svet Čoveka, kao i svet(ovi) Skakavca, nisu toliko udaljeni od ovog našeg, opipljivog (pseudo)realnog sveta – kao što navedene mitske zemlje jesu. *

*

*

Duhovna sfera, ruku na srce, nije potpuno umrtvljena. Ministar Tagomi proriče pomoću Ji Đinga, mada je jedini koji se time bavi – i čini se da mu se svi ostali zbog toga rugaju. On je onaj koji održava (fikciji vazda potrebnu) blagu nevericu među gledaocima, ali i povezuje svoj svet sa drugim nivoima stvarnosti. Da njega nema, ekranizacija verovatno ne bi na kraju imala snage da pokida realistični veo koji nam je navukla preko očiju. Ali, nećemo mu to uzeti za zlo. Nobusuke Tagomi nam je, baš kao i u Filipovom predlošku, predstavljen kao nesuđeni mirotvorac, naizgled pasivni trpiša ali zapravo jedan od retkih aktivnih radiša u potlačenom svetu. Ispodžitno, Tagomi se hvata u kolo sa SS-ovim preletačem Rudolfom Vegenerom, lažnim švedskim ministrom trgovine: a zapravo najčistokrvnijim mogućim Nemcem koji se pokajao (baš poput Alberta Špera u ovoj našoj viziji/verziji sveta). Zajedno, oni bi da spreče neizbežni sukob (pseudo)više rase sa (pseudo)nižom (ali „počasnom” arijevskom, ipak) – i mada im to baš i ne polazi za rukom, ministar Tagomi se ume pokazati kao mnogo snažniji i podosta sposobniji lik od onakvog mekušca kakvim je predstavljen u knjizi. Pošteni budimo, blaženopočivši Filip K. Dik nije bio neki majstor karakterizacije. Nije imao kada da im se posveti, majstorski gradeći velelepne svetove koji su buktali lučom pankosmičkom u njegovom neverovatnom umu. U kompleksnom svetu nema mnogo mesta za kompleksnu individuu, ali karakterizacija je jako bitna, najbitnija, stavka u svetu sedme umetnosti. A ministra Tagomija su utrefili za sve pare.

42/56


Tagomi nije jedini lik koji je izuzetno obrađen, ali to ne znači da serija nema problema i sa lošom karakterizacijom. Pogledajte samo crtać-zloću, nekog tamo lovca na glave koji sebe naziva Šerifom. Aman bre, ljudi, čemu? Dobro, shvatio sam da ste ipak odlučili da treba prikazati kako se nešto Amera naturalizovalo u svom prirod… novopečenom nacističkom okruženju, ali zašto je lik morao da bude takav stereotipni vajt-treš glavonja sa seljačkim akcentom, zaguljenom pucom, kaubojskim šeširom, mantilčinom koja zlokobno (a ne onako junački, pošto postoje razlike) vijori na vetru i kada vetra nema? Da li to pokušavaju da kompenzuju nedostatak nacista u američkom društvu, pošto su nam već zamazali oči aktivnim Otporašima? Nego, kad smo već kod Rajhmerikanaca… Džon Smit je vrhunska kreacija. Ako izuzmemo to što se zove Džon Smit (a što ne Džek Evrimen? Piter Evribadi? Džejms Everej Singlvan?). Porodičan čovek, tatica u mister-Rodžers-džemperčiću, a ovamo SS-ov Obergruppenführer. SS-ovci, inače, pošto se rat okončao, sada čuvaju „mir” do kog su doveli. Počeo je sa smešnom motivacijom. Prebijte onesvešćenog čoveka, jer ja već sve znam, reče. Pih. Međutim, kroz seriju prestaje da bude nekakav nebulozni zloća iz crtaća koji se cereka i okolo se veseli zbog svog zla (pošto deca treba da shvate protiv koga treba da navijaju), i pretvara se u kompleksnog lika s moralnim nedoumicama – ali i očiglednom nadmoći. Obergruppenführer je veoma posvećen poslu, kao i svaki običnjak koji pritiska dugme i prži narod strujom zato što je tako rekao onaj čika u bitnijoj uniformi od njegove. Džon Smit veruje da je moralno ispravan. To veruje i njegova umobolna, a nadasve fina porodica sa kojom živi u kući u predgrađu, u normalnom zdanju a ne u nekakvim dvorovima nacista. Džon Smit je jedan od NAS, onaj koji napreduje u karijeri i misli da je ispravan koliko i švajcarski sat ili bezlični glas tete iza broja (1)95. Dobar muž, brižan otac, uzdanica porodice, na izgled sasvim normalan… a opet devijantan za sve pare, Kvisling, ravnodušan poput knjiške definicije psihopate a fanatičan poput Amfilohija kog je ujela zapenjena lisica. Poput Vašeg šefa, kolege, a možda i nekoga od Vas: na sve spreman, zato što tako treba. Još jedan zloća koji počinje kao šuplji a urnebesni negativac iz crtanog filma, a pretvara se u savršeno izbalansiranog gada (baš onakvog kakvi gadovi obično jesu), jeste japanska verzija Her Flika. Kreiran specijalno zarad ekranizacije, baš kao i Obergruppenführer Džon Smit. Kido, šef Kempeitaija u San Francisku, onaj koji pokreće celu radnju jednim presudnim metkom – ne bi li mu se ista u velikoj meri odbila o glavu, je isprva zaista jedan kosooki Oto Flik. No, cela fasada puca, kada, kroz gomilu epizoda tokom kojih se gledalac uzdržava da ne udari pesnicom onu regiju monitora gde se nalazi njegovo lice, vidimo kako ovaj vešto balansira između korupcije, ulizištva, bahatih pretnji koje deli šakom i kapom, samoobmane, interesa Države, praznoslovlj(enj)a o časti i sepukuu, i smeštanja igara nedužnima da spase koliko Carstvo, a ono dva puta toliko sopstvenu kožu. Vrhunski prikaz totalitarne korumpira43/56


ne pandurčine, mora se priznati – i neuporedivo bolje rešenje od bezličnih SS-ovih i SD-ovih agenata koji javno vršljaju po tuđem komadu Amerike u romanu. Neprijateljskom agentu, koji bi sledeći došao na red po logici stvari, ćemo posvetiti pažnju na kraju, a sada da se posvetimo onom najgorem među najgorima… Džo je, ako je moguće, gadniji nego u knjizi. U knjizi se pravi da je, kako sam kaže, „makarondžija”, putuje sa Đulijanom, otkrije se kao SD-agent, pogine od njene ruke, gotovo – ne moramo više da ga gledamo, ogavnog. Serija ne može da nas ostavi na miru. Svaka moralna nedoumica i ljudska crta koju dobije ne čini da ga gledamo kao kompleksnijeg gada, onog koji bi služio funkciji u sveopštoj gadosti izgrađenog sveta, nego pokušava da nam probudi nekakvo saosećanje za njega. Na potpisnika ovih redova to ima veoma jak kontraefekat. Saosećanje? Ostale nakarade ljudske koje ovde gledamo ne treba da podržavamo. Ne pokušavamo da ih žalimo. Niko neće reći da je Kido u pravu, ili da je Džon Smit svetitelj koji je eto samo, muče nik, zaveden na krivi put. Ogavnost jednog zagriženog naciste ne može nikada zaista da se ispere, pa koliko god Amerikanci bili iskusni u ispiranju i pravdanju onog najprljavijeg ljudskog što postoji. Možda nisam sasvim nepristrasan, ali ne razgovarate sa nekim drugim već sa mnom, zakletim antifašistom koji ponekad preterano burno reaguje čak i na fikciju. Ali, iskreno mislim da izbeljivanje negativaca, i njihovo nekakvo iskupljenje često ne vodi nikuda. Pogotovo stoga što, makar u ovom slučaju, izgleda jako neiskreno. Zbog rečenice „Ne verujem filmskom žurnalu, već verujem tebi,” sam hteo da razbijem monitor. Da se razumemo, i u romanu sam prezirao Đulijanu, ali serija je uspela nekako da je učini simpatičnim i snažnim ženskim likom, a onda su se pomokrili po svemu tome, i po nama. Ali, pređimo na Roberta Čildana. Da, i on je gad nad gadovima, ali niko ne pokušava da nam ga predstavi kao nešto drugo. Doduše, nema niz zverstava iza sebe, poput gorepomenutog koga više nećemo ni da imenujemo, nego je onaj najniži soj ljudske bede. Pacovčina koja pokušava da ućari šaku kukuruza, licemer i jajara najnižeg reda. Kukavac, apatični slepac pomiren sa sudbinom a previše zaplašen da se upoznaje sa piratskim knjigama/filmovima te da se hvališe svojom moralnom pobedom, zato što za njega, etika ni ne postoji. Dakle, divan lik: ne zato što bi iko takvu osobu cenio i pola cvonjka, da je sretne igde, već zato što je divno izgrađen. Zato što je ubedljiv. Zato što nije podmlađen u ekranizaciji da bismo svi bili mekšeg srca prema njemu (i o ovome ćemo još uskoro) i nisu mu naknadno dopisivane preterano humane crte koje nema i koje ne može da poseduje. Opipljiv čovek, ali su drugi nevoljni da ga pipaju. Baš kao što je pacov opipljiv. Čildan se prvi pojavio u knjizi, i bio je prilično nepovezan sa ostalim likovima tokom većine fabule. Kasnije je imao nešto uticaja na Tagomija i na Frenka, ali sve se 44/56


uglavnom svodilo na to kako on šibicari, kuka kako je loše, pa potom racionalizuje to kroz „pa nije baš toliko loše” i „nagraisali bismo od ONIH” fraze. Iskreno, mislio sam da ga u ekranizaciji neće ni biti. Međutim, ne da sam se prevario, nego se radujem što jesam, jer zaista je bilo potrebno da se nasumični likovi iz Dikovog romana uzajamno povežu, u korist narativa i sličnih kerefeka. Čildan je apsolutno onakav kakvim sam ga zamišljao. Takođe, vodi identičan razgovor sa japanskim bračnim parom kao u romanu, a toj je besedi dana nekakva svrha u seriji – dok je u romanu po sredi usputni Vladetojerotićizam. Veliki plus treba udelitii i tome što, iako autori peglaju američku izvitoperenu ideologiju, imamo taj suptilni komadić nacističke ideologije duboko ukorenjen u svesti čak i običnih američkih šibicara – Čildan veli da bi bez pobede Osovine svetom vladali Jevreji (što govori i u romanu, samo što tamo jevrejskoj zaveri pridodaje i Slovene). Ovakva budalaština Amerikancima uopšte nije strana pojava (umalo i u ovom našem svetu nisu podržali Hitlera), ali jeste trejdmarkovan potpis Filipa K. Dika, koji je bezmalo u svakoj knjizi obrađivao neku pretnju nacizma ili samo blagog fašizma (i večnog policijskog časa): u Ubiku isto ovo govori jedan Amerikanac kada se naši protagonisti tamo (naizgled) vrate kroz vreme, a u ostalim njegovim delima vazda postoje obespravljene manjine i/ili rase/nacije, čija je obespravljenost uvek duboko ukorenjena u američkoj (ne)kulturi. Za kraj odeljka – Frenk i Đulijana. Iako nose 90% radnje ekranizacije, najslabija su karika. Mislim da je umnogome pomogla činjenica da su ih autori serije višestruko podmladili, zbog te sulude američke opsesije mladošću. I da ne pominjemo da su u romanu razvedeni. Ovde su spojeni u nekakvu mladalačko-vanbračnu vezu da bi prosečna publika našla čemu da se nada i kakvoj svetloj tački da se okreće sred mrklomračnog sveta kojim raposlažemo. No, kad nezreli likovi počnu da nose većinu radnje, ono što mi treba da vidimo jeste njihovo sazrevanje. Ovim dvoma baš i ne ide. Oni pokreću veliki deo radnje, vaistinu, ali se potom ona češe o njih i očigledno nemaju snage da je iznesu – a posvećen im je preveliki fokus, pa ta činjenica postaje upadljiva. I što dalje serija odmiče, to glavni narativni tok klizi sve dalje i dalje od njih. Da su od početka, kao u knjizi, samo dvoje od cele (relativno) nasumične plejade protagonista (dvoje koji se uopšte, tokom celog romana, uopšte ne sreću i nisu se videli još od razvoda), lakše bi sve teklo: kao nosioci fabule, skloni su da je sapletu s vremena na vreme. Naravno, kao nekakav puritanac, sklon sam i da se bunim zbog Đulijaninih aikido-veština (u knjizi je džudo u pitanju). Jeste, Uešiba je razvio veštinu između 1930. i 1960, ali dve godine nisu dovoljne da se ista raširi čak i u okupirani Zapadni svet i da tako odjednom ima tolike praktikante, majstore da ne pominjemo (još jedno sitničarenje koje bih negde dopisao je po pitanju mange koju čita onaj deda, a manga se ne bi razvila da Japan nije izgubio rat i da ’48. nisu počeli da se ugledaju na Diznija: istog 45/56


Diznija kom očigledno ne ide u ovom svetu visokih dvoraca, jer ne postoji crtać stariji od 1940. na TV-u). No, cela fabula zaista kreće sa Đulijanom, to jest sa pogibijom njene (polu)sestre. Sav pokret otpora i budalesanje na stranu, ona tada počinje da raste kao lik. Frenk biva nasilno uvučen u radnju zbog nje, gubi najmilije (osim nje), i iznenada umalo da postane američki Gavrilo Princip (kao da bi Amerika ikada mogla da proizvede svog Gavrila Principa), pa se predomisli zato što je „ispravan”, i tako se njih dvoje, posle njenog povratka iz egzila upliću u razne otporaške gluposti i svi sem njih vucaraju radnju, dok oboje nešto (pseudo)rade, ali zapravo zabušavaju u dramskom smislu. Jednu jedinu NOB-u korisnu stvar nisu učinili do samoga kraja: kada je Đulijana učinila glupost bez ikakvog logičkog uporišta, ne bi li se serija nastavila u, najavljenoj drugoj sezoni (koja joj uopšte nije potrebna). Ono čime sam se vazda mučio tokom serije je prenaglašen polaritet: bele su ili se crne duše, ili crni koje su našli da izbeljuju, ali samo je jedan ljigavi Čildan istinski siv lik. Dok, treba li nanovo da napomenem, u romanu su se većma činili sivim. Možda su rešenja detaljno isplanirana i zapravo treba da budu takva, ali, lično ne mogu da se otmem utisku da Frenk i Đulijana nisu u stanju da nose teret sveta Čoveka na svojim krhkim plećima, a da su drugi likovi zaista uspešnije konstruisani. *

*

*

Zagovornik sam teorije da bilo koje delo koje nam nešto pripoveda, mora da ima dobar početak i dobar kraj. Usput može da se sapliće. Ali, na početku je dužno da nas uvuče u priču i da nam ne dozvoljava da odemo čak i kada prorade nezadovoljstvo i instikt za gunđanjem. Kraj mora da bude upečatljiv, da zinemo i kažemo „uuu, jeee…”, da nas natera da stavimo prst na čelo, ili da ostavi takav klifhenger da žudimo za još iako znamo da još nećemo dobiti. Dakle, nisam toliko kritičan po pitanju kraja koliko po pitanju početka. Kakav je početak Čoveka? Savršen je, drugovi i drugarice, dame i gospodo! Filmski žurnal, mrtvi žanr sa kojim ćemo se sresti još mnogo puta, otvara prvu epizo du. Isti izgleda kao bilo koji drugi komad američkog nacionalno ponosnog hvalisanja ikada, dok ne vidimo zastavu koja se razmotava i na plavom polju, umesto zvezdica, počiva bela svastika, te čujemo reči Seig heil. Gotovo, kupljeni smo. Uz ironični otklon, satiričan pristup, prevaru veka, uz ta uvodna dva minuta grubo smo uvučeni u drugi svet! Znamo gde smo, neverica je gurnuta u stranu, ubeđeni smo da smo u svetu Osovine. Od tog trenutka, sve klizi glatko, neko vreme. Kraj mnogih (ali ne i svih) epizoda je sličan: uglavnom se nižu paralelne montaže protagonista kojima se nešto dešava – a ta su dešavanja na ovaj ili na onaj način srodna. Posle nekog vremena postaje očigledno da nećemo imati jedan kraj sezone

46/56


(šteta te nije okončanje serije po sredi), već nekolike, isprepletane. Ne bi ni to bilo loše, da nije saplitanja u jednom od krajeva koji se prepliću. I tu dolazimo do onog pucanja/kidanja realističnog filtera, i ujedno do poljuljane motivacije Rudolfa Vegenera (kog tumači Karsten Norgard, i koji je zaista pljunuti drug Tito). Naime, u ranijim epizodama nam je nagovešteno da su Skakavac filmovi zapravo uplivi iz paralelnih realnosti. Prihvatili smo to. Pogotovo ako smo znali da je, u predlošku, roman Skakavac upliv iz paralelne realnosti, na koju nam je ukazalo svetlo duhovne sfere kroz prizmu Ji Đinga. Međutim, sada dolazimo do trenutka u seriji kada se čini da su autori ili zalupili knjigu desetak stranica prerano, ili se ispostavilo da su je baš davno čitali – pa više nisu mogli da se sete ko je zapravo taj Čovek u tom visokom dvorcu (zato se i pitam da li je visoki dvorac iz serije potrebno obeležiti velikim početnim slovima, kao onaj iz knjige). Ili, a pre će biti da je ovo – odlučili su da im treba nešto čime će da reanimiraju drugu sezonu. No, ovaj kraj nam nudi sasvim poljuljanu motivaciju Rudolfa Vegenera, koji je do juče pokušavao da zaustavi Treći svetski rat po cenu svoje glave, šurujući sa jedinim spiritualnim guruom u celom serijalu, a danas šuruje sa Rajnhardom Hajdrihom, značajnom figurom Rajha i SS-a (a jedva pomenutom u romanu, u ulozi jednog od pretendenata na vladajuću glavu Hidre), u pokušaju da započne Treći svetski rat onako kako se startuje ukradeni automobil, a u pokušaju da spase svoju glavu pa sve po cenu svoje glave (pogodite šta se desi sa njegovom glavom na kraju). I u pokušaju da startuje novu sezonu serije, potpuno nepotrebnu, jer tu negde bismo stigli i do kraja knjige a još jedno silovanje moštiju Filipa K. Dika jedan serijski nastavak Suvišnog izveštaja nam stvarno ne treba (ali novci nekome trebaju). I tako, u ime najavljenog šibanja mrtvog konja tokom narednih godinu dana, prvo puca motivacija kapetana Vegenera, jednog od retkih stubova sigurnosti u seriji (puca još nešto, ali nema veze), a cela ona briga u vezi sa vakuumom moći i novim glavama Hidre se baca u vodu, poput prvih mačića, i ispade lepo da je ceo pozadinski zaplet serije (to jest, geopolitička strana novčića) – uzalud. Skoro-pa-neoboriva pretnja je postala svevideća, apsoultno-pa-neoboriva. I mada dobijamo, što bi se u mom selu reklo, taj vajb opake (ali jeftine) teorije zavere, i nekakva jeza nam prolazi kroz kosti – iako smo ovo razrešenje mogli i da predvidimo, znamo da nećemo biti ostavljeni u mraku ovog (pseudo)razrešenja i da će se cela saga nastaviti. Zašto? O, zašto nećemo ostati na ovome? Bilo bi bolje tako. Drugi kraj sezone je vredniji pomena. Tu naš gospodin ministar Tagomi, baš kao i u knjizi, usled kontakta sa, spiritualno veoma vrednim i snažnim, komadom Frenkovog nakita (istog onog Frenka koji je dobio najcrnju moguću motivaciju i nije umeo da je iskoristi), kao i putem upijanja snage Ji Đinga, doživljava izuzetno duhovno iskustvo. To sada može da se dogodi, pošto se veo realističnog potrgao i oslobodio naše

47/56


oči. I Tagomijeve. I vidi drugi svet, onaj naš, i vidi nekakvog Kenedija u novinama (Kenedi ‘vamo, Hitler tamo, baš kao da bi neko da da referencu na Otadžbinu) – i srećan je, iako se sam nalazi na pogrešnom tasu vage. Kraj, odjavna špica, molim vas nemojte snimati još jednu sezonu. Naravno, ovaj poslednji skok iz jedne istorije u drugu, više nego na Čoveka, asocira na drugi jedan Dikov roman, a to je Tecite suze moje, reče policajac. Lično se nadam da su tvorci serije na to pokušali da nam skrenu pažnju, i plašim se da nisu. Plašim se i da zamislim dokle nameravaju da šibaju crknutu ragu: nadam se ne dok ne stignu do ‘9o-ih godina, u kojima će Frenk i Đulijana da budu odrtaveli starci – i dalje jednako nezreli kao i ovde, Rajh i dalje da dominira a Ace of Base da bude najpopularniji bend na svetu. Jedim se i od same pomisli na gledanje druge sezone, a plašim se da ipak neću moći da odolim da ne tražim vraga. Ji Đing ne odgovara šta treba da preduzmem po tom pitanju. Sad, neko će reći da nisam govorio ništa o lepoti filmskog izraza. E, pa, moraću da Vas razočaram: kadrovi nisu dugi, mračni i atmosferični kao kod Tarkovskog, niti su scene vezane za Japance snimljene u maniru Akire Kurosave – u magičnom spoju statičnog i dinamičnog. Uostalom, ko tako i snima serije uopšte, a i kada bi snimao, odakle mu pare? Ali, nisu ni loši. Dobra kamera, dobro osvetljenje, moći ćete da pratite radnju da se ne hvatate za glavu. Dok završavam ovo popovanje narod napolju protestuje zbog rehabilitacije generala Milana Nedića, u Trećem oku stoji tekst o tome kako je Gebels lično naštimovao svu muziku sveta da bude iskonski zla, a samosvesni Internet je bez pitanja otvorio listu na kojoj su pesme Škorpiona… Vidite i sami: nisam zalud već nekoliki put napomenuo da svet Čoveka nije previše otuđen od ovog našeg, pseudo-stvarnog.

48/56


DEVOJKE SA BEJZBOL PALICAMA Sofija Vuković

Iako smo u poslednjih nekoliko godina dobili pravu poplavu filmova i serija sa, kako se to sad popularno kaže, meta-ljudima, ženski likovi i dalje čine neznatan udeo istih, a i kada ih ima, ove uloge su najčešće: 1. stereotipne 2. kartonske 3. nasilno ugurane. Mnogo sam razmišljala o ovome pošto sam odgledala film KAPETAN AMERIKA - GRAĐANSKI RAT (2016), i došla do zaključka da su ženski likovi u superherojskim filmovima (i serijama, ali ovde ću se više fokusirati na veliki ekran) zapravo doživeli pad u kvalitetu i značaju tokom ove kinematografske renesanse koja je počela sa AJRONMENOM 2008. godine, i da ih svega par predstavnica (uglavnom televizijskih) vade od potpunog čemera. Tek se u poslednjih par godina vide naznake poboljšanja, a ipak postoje i neki bitni izuzeci od ove tendencije, na koje ću se vratiti nešto kasnije. U ovom tekstu se, dakle, neću baviti stripovskim predlošcima, jer sam svesna da je slika tamo umnogome drugačija i kompleksnija. Tema moje analize su primarno bioskopski filmovi sa superherojima, i poneka savremena serija, koje ću pomenuti na kraju iz prostog razloga što su po mom mišljenju iz više razloga od ključnog značaja za ovaj problem.

Moglo bi se reći da je superherojski film nastao 1978. godine sa prvim (i istoimenim) filmom o Supermenu, sa Kristoferom Rivom u glavnoj ulozi, i do 1989. godine i BETMENA u režiji Tima Bartona nije ni bilo drugih takvih filmova vrednih pomena. Ipak, ove filmove sa Supermenom je bitno pomenuti, jer praktično stvaraju (odnosno iz stripova prenose) stereotip „žene iz frižidera“ odnosno još stariji arhetip „dame u nevolji“ koji ni do dan danas nije izumro. Lois Lejn je, dakle, pre svega Supermenova ljubav, predmet od značaja, koji se koristi kako bi se njemu privukla pažnja ili kako bi mu se naudilo. Količina vremena koju on provodi spasavajući nju u svim filmovima je zaista zabrinjavajuća, i zaista bih volela da vidim neki gde nje nema, ili gde, za promenu, ume da vodi računa sama o sebi. U novijim filmovima o Supermenu pokušali su da Lois daju i neku drugu dimenziju, odnosno da je predstave kao kakvu neustrašivu i neverovatno sposobnu novinarku, međutim, kada pogledamo njenu ulogu u samoj priči, nismo se mnogo odmakli od polazne tačke, iako je Lois sada predstavljena kao navodno opasna i samostalna žena. Lois-arhetip je izrodio i nebrojene druge likove: Viki Vejl, Čejs Meridijen, Meri Džejn, Gven Stejsi, Peper Pots, Rejčel Dos, Beti Ros, Džejn Foster, agenticu Karter… 49/56


Sigurna sam da sam zaboravila neku, ali u svakom slučaju, ovaj tip ću nazvati ljubavnica/pomoćnica. Zajedničko im je da nemaju super-moći, kao i da uglavnom služe ili da se herojem nekako manipuliše, ili, u boljem slučaju, zapravo rade nešto korisno, ali ovi likovi retko evoluiraju od puke asistentkinje, ili čak objekta. Ni najuspeliji među superherojskim filmovima, poput MRAČNOG VITEZA (2008), nisu oslobođeni ovog, sada već jako izanđalog stereotipa, a jedino po čemu se vidi da je sada 21. vek je što sada odjednom sve te devojke imaju kul profesije. Trenutno je popularno da budu naučnice, kao recimo Gven Stejsi u novijim filmovima o Spajdermenu ili Torova devojka Džejn Foster. Izuzetak je Peper Pots, koja u trećem filmu o Ajronmenu (2013) ima veću ulogu, i čak ona njega na kraju spasava, ali, zamislite, ovo je jedan od najnepopularnijih nastavaka među nastavcima superherojskih filmova, a moći koje Potsova dobija su privremene i potiču od zlikovca. Zanimljivo izvrtanje ovog stereotipa imamo u seriji DŽESIKA DŽOUNS (2016), u liku Džesikine posestrime i pomoćnice Triš Voker (alias Petsi). Triš nema supermoći, ali se sama istrenirala da bude prilično ubitačna, i daleko od toga da ne ume da vodi računa sama o sebi, i mada je obično zaista spasava daleko moćnija Džesika, dođe i do obrnutih situacija. Takođe je osvežavajuće što ovde imamo sestrinski/prijateljski odnos, koji je u životu obe junakinje predstavljen kao bitniji od bilo kog ljubavničkog. Činjenica je da i Triš i Džesika predstavljaju ženske likove kakvi se retko viđaju na malim i velikim ekranima. Drugi period u istoriji superherojskog filma počinje sa Bartonovim BETMENOM (1989) i traje do početka 2000. godina. U tom prvom talasu filmova o Betmenu pojavljuju se nam tri tipa ženskih likova koje nismo imali kod Supermena: anti-heroina (Žena-mačka), zlica (Otrovna Ajvi) i superheroina (Bet-devojka). Superheroina se pojavila i u filmu SUPERDEVOJKA iz 1984, ali na njemu se ne bih mnogo zadržavala, sem da kažem da nam on nudi žensku kopiju Donerovog Supermena, daleko gore izvedenu. Ovaj tip heroine nam do sada na filmu nije podario mnogo zanimljivih likova, često igraju pomoćnice svojim muškim kolegama i nepravedno su zapostavljene. Gore navedena Bet-devojka u filmu BETMEN I ROBIN (1997) dobija nešto da radi tek u završnici filma, mada kad porazmislim shvatam da je, kakav god BETMEN I ROBIN bio, njena uloga sasvim lepo obrazložena (potrebna im je da pobedi Otrovnu Ajvi, jer je imuna na njene zavodničke moći), što se ne bi moglo reći za mnoge novije filmove. Sirota Crna udovica ni posle pet filmova ne uspeva da napreduje dalje od druge ili čak treće violine u tom klubu dečaka, a ni u jednom do sada nije imala gotovo nikakvog uticaja na radnju, samo je tako, tu, da pomogne nešto kad treba. Grimizna veštica Vanda Maksimov je još manje razrađen lik, moglo bi se reći da je samo koriste kao oružje.

50/56


Čini se da su filmovi o X-Menima izuzetak od ovoga, ali hajde da pogledamo malo bolje. Činjenica je da ovde imamo daleko više ženskih likova nego u bilo kom drugom superherojskom filmu. Ipak, malobrojne su one koje predstavljaju više od ukrasa. Mistik je jedna od njih, ali pošto ona strogo gledano nije heroina nego nešto drugo, o njoj nešto više kasnije. Roug u filmu X-MEN (2000) ima bitnu, mada instrumentalnu ulogu u radnji i njen lik se zapravo razvija kroz prvu trilogiju. Džin Grej – najmoćnija od svih mutanata – na žalost, služi uglavnom kao predmet Vulverinove čežnje; sem POSLEDNJEG UPORIŠTA (2006) gde preuzima ulogu zlice, ali za ono što je ona u tom filmu se teško može reći da je lik. Najnovija inkarnacija nam zapravo pruža najviše uvida u njenu ličnost, u, na žalost, mediokritetskom ostvarenju. Storm – služi ili da bude dobra Ksavijerova učenica, ili samo da kul izgleda, a vrhunac ovog drugog pristupa je postignut u poslednjem filmu gde praktično ništa drugo ni ne radi. Dakle, iako ih ima više i jesu nešto bolje razvijene nego u većini drugih superherojskih filmova X-žene su i dalje u suštini druga violina X-muškarcima tokom njihovih mačo-nadmetanja, da ne upotrebim neku drugu reč. Najpoznatiju superheroinu svih vremena, ČUDESNU ŽENU (Wonder Woman; ja stvarno ne znam kako će ovo biti prevedeno) smo za sada jako malo videli na filmu. Ono što smo videli je zaista impresivno, mada je njena uloga u dotičnom delu minimalna, ali glumica je harizmatična i nadam se da će njen individualni film biti uspešan. Za sada smo samo videli da je maltene svemoćna ratnica, a nije loša ni kao špijunka (mada je Betmen bolji). I u ovoj grupi najbitniji dodatak nam daje televizija, i to opet ista serija – DŽESIKA DŽOUNS. Džesika je nešto kao ženski Toni Stark, ili možda Brus Vejn, samo bez para: pije, upražnjava neobavezan seks, boli je uvo šta ko misli… Ona ne bi da bude heroina, ali oseća da mora (tu je sličnija dakle Betmenu nego Ajronmenu). Džesika je žena kojoj muškarac ne da ne treba, nego joj često i smeta. Reklo bi se da ovakav lik neće biti preterano popularan, ali dobro napisan scenario i odlična glumica su učinili svoje – serija je jako uspešna. Neko bi za Džesiku Džouns zbog tog neortodoksnog ponašanju rekao da je zapravo anti-heroina. Ja bih rekla da to nije dovoljno, jer je Džesika sve vreme moralno jasno definisana na strani onoga što bi većina nazvala „dobrim“, a odbojnom ponašanju pribegava obično da bi zaštitila druge, tako da bih je ja ipak svrstala u jedan drugi podtip koji se naziva „nevoljni heroj“. Uprkos svojoj antipatičnoj ličnosti, ona je ipak uvek na strani dobra, a „loše“ stvari koje radi (piće) uglavnom nanose štetu samo njoj samoj. Anti-heroina, kako je ja shvatam, balansira na ivici između dobra i zla: udružuje se sa herojem da učini nešto dobro, ali iz sopstvenih interesa, igra duplog agenta sarađujući i sa herojem i sa zlikovcem, opet iz sopstvenih interesa, ili čini dobro ali se pri tome ne pridržava herojskog moralnog kodeksa.

51/56


Da bih se pozabavila ovim likovima kako treba, moraću da se vratim na Bartonove filmove o Betmenu, preciznije POVRATAK BETMENA (1992). Gotam Siti je u svim svojim inkarnacijama oduvek bio rasadnik uvrnutih likova, kako muških – tako i ženskih, pa je bilo logično da neki od njih završe i na filmu. Ubacivši Ženu-mačku u svoj drugi film o Betmenu, Tim Barton je napravio kinematografsko delo koje je za mene i dalje nešto najkvalitetnije što je superherojština izrodila, bar kad je bioskop u pitanju. Nemala zasluga za to pripada Mišel Fajfer, ali činjenica je da je Žena-mačka jedan od intrigantnijih likova superherojske fikcije, a njen odnos sa Betmenom ne prestaje da inspiriše autore svih medija. Tužnu banalizaciju ovog lika imamo u USPONU MRAČNOG VITEZA (2012), u dosadnoj izvedbi En Hetavej. Ženamačka tu nije ništa do profesionalni lopov koji hoće da joj se izbriše dosije, a sirota En je toliko zaboravljiva da se ja više ne sećam ni šta tačno ona tu radi. O onoj verziji sa Hale Beri bolje da ne pričam. Na žalost, i Žena-mačka predstavlja samo još jednu stereotipnu predstavu o ženama: žena je prevrtljiva i ne znaš nikad sa njom na čemu si. Ovakve likove je često zanimljivije gledati i o njima čitati nego o prva dva tipa, i najčešće imaju ključnu ulogu u radnji. Pošto su ovakvi likovi najkomplikovaniji i očigledno najteži za uklapanje sa ostalima, njih u filmovima nema mnogo. Već smo pomenuli Mistik iz filmova o X-ljudima. Ona je lik koji pruža jako mnogo mogućnosti, kako zbog moći koje poseduje, tako i zbog njene nestabilne ličnosti, i mislim da je najčešće samo delimično iskorišćena, a u poslednjem filmu, X-MEN: APOKALIPSA (2016) nikako. Ipak, Mistik više moralno varira od filma do filma, nego što imamo neko unutrašnje kolebanje unutar jednog filma (ali ima i toga, recimo u PRVOJ KLASI

(2011)). Nadam se da će u narednim filmovima opet dobiti neku iznijansiranu

ulogu, u svakom slučaju nikad mi nije dosadno da je gledam. Anti-heroina poput Mistik često sklizne u zlicu, a poneke se odatle ni ne vrate na „pravi put“. Ovakvih likova imamo nešto više od tri, neke imaju super-moći a neke ne, i u ovoj grupi se najjasnije vidi pad kvaliteta ženskih likova o kome sam pričala na početku, jer je Otrovna Ajvi iz ozloglašenog filma BETMEN I ROBIN poslednja upečatljiva zlica. Koliko god da je kič, Ajvi je imala jasnu motivaciju koja seže dalje od lične osvete, i bila poprilično ravnopravna partnerka u zločinu Gospodinu Ledenom. Posle nje smo do ove godine imali bukvalno samo Taliju Al Gul u USPONU MRAČNOG VITEZA, koja, koliko god da je Marion Kotijar privlačna, nije najbolje razvijen niti naročito impresivan lik. Jeste dobar preokret to što se ispostavlja da je zapravo ona mozak operacije a ne Bejn, ali veći deo filma se čini kao da spada u prvu grupu, dakle ljubavni mamac za heroja bez nekog preteranog značaja. Rekla sam „do ove godine“ smo imali samo Taliju, jer nedavno se pojavio ODRED OTPISANIH,

a on nam je doneo čak tri veoma različita zla ženska lika, od kojih, na ža52/56


lost, samo jedan valja, a i taj jedan je gotovo kartonski i da nije zla mogla bi se svrstati u prvu grupu. Ipak, koliko god da je ovaj film loš, sama činjenica da se ceo zaplet vrti oko tri žene je toliko inovativan u superherojskom filmu da mu moram posvetiti malo više pažnje. Najnebitniji i najgori od ova tri lika je naizgled glavna zlica u filmu – Čarobnica. Ovo zapravo i nije lik, već nešto što bismo mogli nazvati super-moćnom natprirodnom pojavom nejasnih motiva, koja samo služi da bi glavni likovi mogli da se bore protiv ogromnih kompjuterski generisanih čudovišta na kraju. Ovo je jedan od najgorih negativaca superherojske fikcije svih vremena, i mnogo mi je žao što je to prvi veliki ženski zlikovac kog smo u ovom žanru videli na velikom ekranu. Nemam šta više da kažem o njoj. Zatim, imamo Harli Kvin. Vidim da su ljudi oduševljeni njom, verovatno zbog simpatične izvedbe Margo Robi, ali ja bih rekla da je ovaj lik izrazito antifeministički i kao takav anahron u 21. veku. Zašto? Ako sam rekla da Žena-mačka predstavlja stereotip „žena je prevrtljiva“, Harli predstavlja stereotip „žena je luda“. Ženom upravljaju isključivo osećanja. Ženom upravljaju hormoni. Žena je u PMS-u i stoga razbija stvari bejzbol palicom. E to je Harli Kvin. I ne samo to. Sve što radi ona radi da bi udovoljila svom muškarcu. Džoker je stvorio Harli i on njom upravlja, kao lutkar marionetom. Kad im Čarobnica na kraju otkriva šta su njihove najdublje želje, Harli zamišlja nenašminkanu sebe i nenašminkanog Džereda Leta u savršenoj kući sa dvoje savršene plavokose dece. Jer šta bi drugo žena mogla da želi? Neću ovde ni da se bavim prekomernom seksualizacijom i skraćivanjem šorca u post-produkciji, to je već opšte mesto. Ovaj lik ne samo što ne predstavlja nikakvu evoluciju, nego naprotiv. Treći bitan ženski lik, i stvarni negativac u ovom filmu je Amanda Voler, odlično je igra Vajola Dejvis. Amanda je zanimljiva ne zato što je iznijansiran lik, jer nije, već što smo navikli da takvi likovi budu muškarci: beskrupulozni činovnik Vlade SAD-a koji ne preza ni od čega da postigne svoje ciljeve. Njena nebriga za ljudski život čini je većim čudovištem od ubica koje je okupila. Da je igra neka slabija glumica, sigurno bi bila potpuno zaboravljiva, ali ovako je baš u toj jednoobraznosti zastrašujuća. Svakako najupečatljivija zlica u superherojskim filmovima od 2010. pa do danas. Većina upečatljivih ženskih likova o kojima sam govorila (Žena-mačka i X-žene) pojavila se u periodu od 1989. do 2008. kada je postojala izvesna raznovrsnost i, ako ne dovoljno, ono bar primetno prisustvo žena u superherojskim filmovima. Izuzetak čine filmovi o Spajdermenu, gde imamo samo Meri Džejn, klasičnu „ženu iz frižidera“. Nakon što je sa AJRONMENOM 2008. godine otpočela dominacija Marvelovog kinematografskog univerzuma, imamo jedan, maksimalno dva ženska lika po filmu, koji uglavnom spadaju u prvu kategoriju (ljubavnica/pomoćnica) i nemaju nikakvog uticaja na radnju, sem eventualno u ulozi objekta. Čak su i filmovi o X-Menima, sa izuzet -

53/56


kom ovog poslednjeg, smanjili broj žena, a neku bitniju ulogu imala je samo Mistik (uloga Kiti Prajd u DANIMA BUDUĆE PROŠLOSTI (2014) je čisto instrumentalna), a neki dobri likovi su dobili manje uspešne inkarnacije (Žena-mačka). Jedine za koje ja znam da odskaču od ovog šablona su devojke iz serije DŽESIKA DŽOUNS, ali pošto sam se ovde pretežno bavila filmovima, njih sam navela primarno kao primer kakvi bi ženski likovi danas trebalo da budu. U poslednjih par godina vidimo određeni pomak po ovom pitanju. Sledeće godine izaći će WONDER WOMAN, a 2019. CAPTAIN MARVEL – u ženskoj inkarnaciji. Rekla sam šta mislim o ovoj filmskoj Harli Kvin, ali njena neosporna popularnost takođe može označiti početak novog perioda u istoriji superherojskog filma, u kome ćemo ako ništa drugo videti veću raznovrsnost likova po svakoj osnovi, pa i kada je pol u pitanju.

54/56


ČUDNIJE STVARI Kristina Đuković

Usred polemike o tome da li je Netfliks samo prolazna faza u medijskom lancu ishrane ili je u pitanju televizija budućnosti, ovaj servis za onlajn gledanje filmova i serija letos je izbacio dve svoje produkcije: The Get Down i Čudnije stvari (Stranger Things). Suprotno ideji o tehnologiji budućnosti koju oličava Netfliks, instant popularnost obe serije bazira se na nostalgiji gledalaca prema pop kulturi sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Iako nije nov, fenomen retromanije u SF-horor seriji Čudnije stvari privlači pažnju zbog svoje posvećenosti postupku restauracije osamdesetih kao svoda filmske katedrale na kojoj su zajedno radili Spilberg, Hauard Hjuz, Karpenter, Zemekis, Krejven i ostali pesnici hladnoratovske jeze američke provincije. Misteriozni nestanak dečaka Vila Bajersa koji diže na noge izmišljeni gradić u Indijani poslužio je kreatorima serije, braći Dafer, kao prolog za kompilaciju omiljenih filmskih tropa iz dekade za koju se čini da smo u njoj svi bili deca. Ili je, bar, iščuđavanje kasirki koje u potrošačkoj korpi, umesto mleka i hleba, ugledaju zamke za medvede i sumnjive tone čipsa i dalje srazmerno radosti TV gledaoca. Nakon pokušaja da pronađu tvinpiksovski portal u seriji Vejvard Pajns, braći Dafer je očigledno išlo lakše sa izvrnutim svetom u seriji Čudnije stvari koji je, prema priručniku za skrivanje E.T.-ja, stvoren tajnim vladinim eksperimentima. Ne bez posledica. Taj portal guta Spilbergove dečake na biciklima, Hjuzove frustrirane tinejdžere, uznemirava Karpenterove normalce, a obični predmeti poput ukrasnih sijalica, telefona ili radija, kao u svetu Stivena Kinga, bivaju podešeni na frekvencije izvrnute stvarnosti. Bejzbol palice postaju srednjevekovne toljage, a tosteri u porodičnom domu opslužuju posetioce iz Svemira i odbegle zamorce iz vladinih eksperimenata koji su krenuli po zlu. Iako verni ideji da hipnotisanu gomilu može da spasi samo družina klinaca poput one iz Gunisa, Odreda protiv čudovišta, Ostani uz mene ili filma To, kreatori Čudnijih stvari ipak, u skladu sa formatom TV serije, proširuju front junaka. Umesto uvođenja podzapleta kao izvora goriva za perpetuum mobile svake TV serije, oni bokore glavnu liniju radnje. Pored neizostavne družine Vilovih vršnjaka ojačanih Štrumpfetom, za Vilom odvojeno tragaju i njegov stariji brat kao predstavnik Hjuzove armije neshvaćenih tinejdžera i paranoidna majka sa lokalnim šerifom alkoholičarem, kao predstavnici usamljenih boraca za istinu koji ne bi seli na sirenu kada Ričard Drajfus zaustavi saobraćaj zbog susreta treće vrste.

55/56


U ulozi samohrane majke koja odbija da prihvati zvaničnu verziju o nestanku sina Vinona Rajder konačno dobija ulogu vrednu njenog opusa ranjivih, ali nepredvidljivih čudakinja koji je gotovo prekinut nakon filma Neprilagođena. Njena Džojs Bajers oličava zrelo doba omiljene čudne devojke koju Holivud kasnije nije uspeo da proizvede, uprkos pokušajima sa glumicama poput Elen Pejdž ili Kristen Stjuart. I dok se ne reši dilema o tome da li je Netfliks portal u budućnost televizije ili ne, deluje da nam ova nova tehnologija omogućava da brže dospemo u vreme u kom je sve bilo sporije. Kroz seriju Čudnije stvari gledalac pronalazi portal u arhetipsko filmsko detinjstvo.

56/56



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.