Emitor 481

Page 1



EMITOR

zvanično glasilo Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“ iz Beograda mart 2012. šifra #481/XXXII

»detektivska priča«

Željko Obrenović — Karton siti strana 3 Miloš Petrik — Brzopletost strana 13 Filip Rogović — Kolotečina strana 17

Bojana Ivković — Čoveče, ne ljuti se strana 27

Ivica Đorđević — Kemuri strana 30

Sanja Pavošević Alisa — Trkač strana 38 Boris Mišić — Crvena, plava, žuta strana 45 Ivica Milarić — Brojanje vremena strana 48 Dejan Mujanović — Profejn strana 62 Nagrada „Ljubomir Damnjanović“ za 2010 & 2011 strana 64


urednik: Miloš Cvetković priprema: Žarko Milićević Lice: Ilija Melentijević „Psyboarfunk“ http://ilkke.blogspot.com Poleđina: Moebius

lazarkomarcic@yahoo.com lazarkomarcic.org facebook.com/lazar.komarcic twitter.com/emit0r <-s nulom ne sa o


Karton siti Željko Obrenović

1 Kinesko–indijski rat počeo je preko noći, a trebalo je dobre tri godine da se otisnute domine umire. Kad napokon jesu, Kinezi i Indijci su podelili planetu po pola — duž ekvatora — a sve ostale države postale su njihove kolonije. Kad to nije delovalo kako treba (jedni su dobili više kopna, a drugi više okeana), pomerili su i ekvator. A sve je počelo sa mrtvim kravama. U istom trenutku, sve krave ovog sveta udahnule su vazduh, zatim su izdahnule. Po poslednji put. Indijci su odmah videli krivca u drugoj najmoćnijoj sili na svetu — osnovna matematika, sveta životinja, dva plus dva — a kako su imali više od milijardu ljudi i atomsku bombu još od 1947, nije im bilo teško da počnu rat. A Kina — druga privreda sveta po ukupnom BDP-u, takođe sa jače od milijardu duša i takođe sa friškom atomkom u šteku — nije oklevala da uzvrati. Niko nije stigao da se bavi dokazima, činilo se da je motiv dovoljan. A kad je rat dobrano odmakao, našli su se dokazi, a i krivci. Koji, gle čuda, nisu bili Kinezi. Već Švajcarci. Švajcarska je već nekoliko godina radila na tome da pospeši prodaju milka čokolada u zemljama Trećeg sveta, i vršili su genetske eksperimente kako bi dobili tele ljubičaste dlake. Eksperiment je napokon uspeo, a da li urodio plodom, ne zna se, jer je sinhrono sa rođenjem prvog ljubičastog teleta, umrla čitava svetska populacija krava. A onda je počeo rat i niko više nije mario za čokolade, pa makar i švajcarske. Kad se napokon otkrilo šta se zapravo desilo i ko je pravi krivac, nikoga više nije bilo briga za to. Kinezi su se zadovoljili svojom stranom ekvatora. Indijci su se zadovoljili preostalom kravom i shvatili to kao božji znak da ne treba obožavati krave, već kravu. Ma koliko apsurdno bilo što je ta krava proizvod švajcarskog eksperimenta. Da apsurd bude još veći: ljubičasto tele rodilo se u Srbiji. Ta činjenica više nije bila naročito bitna, budući da je Srbija pripala indijskoj strani ekvatora i da je u njoj sad bilo više Indijaca nego ranije Kineza. Milka — Indijci su je zvali drugim imenom koje se nikada nisam potrudio

3


da zapamtim — nastavila je tradiciju svojih indijskih pretkinja. Slobodno se šetala od ulice do ulice, od parka do parka, od kraja grada do kraja grada. Ko je hteo, hranio ju je. Ko je želeo, slikao se sa njom. Ali, niko je nije povredio. Niko se ne bi usudio. Malo li je jedan rat izazvan kaucidom? Milka je bila bezbedna. Sudeći po količini prolivene krvi i izveštaju DNK analize koje sam upravo čitao, Milka ovo ne bi preživela. Krv je bila njena. Tela nije bilo.

2 Jutro je počelo prerano, sa tipom koji je stajao nad krevetom i pokušavao da me probudi tako što je kuckao cev pištolja o praznu flašu viljamovke na noćnom stočiću. Pošto mu to nije pošlo za rukom, slučajno je pištoljem zakačio flašu i ona se otisnula ka podu koji ju je spremno dočekao. Prasak je bio dovoljan da otvorim i drugo oko, što je uljez i želeo. Nakrivio je vrat, pršljen je krcnuo. „Probao bih sa drmanjam, ali plašio sam se zaraze. To odelo…“ Istina, četvrti dan. Pošao sam da ustanem, pa pružio ruku ka viljamovki, istovremeno se setio da je na podu u parčićima. „A ti si? Da ne pitam šta ’oćeš?“ „A da, nismo se upoznali. Alfa.“ Da sam imao policu iznad kreveta, drmnuo bih glavom o nju, jer sam tako skočio iz kreveta. „Alfa? Onaj Alfa?“ Klimnuo je glavom i to je bilo dovoljno. Alfa: šef indijskog DB-a nadležnog za ovaj kraj sveta. Bio je u pravu. Teško da neko nije čuo za njega, a malo je onih koji su ga videli. Da ne kažem, preživeli. Kad sretnete ljude poput njega, čak i ako ne znate ko su, nešto vam govori da je bolje da oborite pogled i potisnete to sećanje tamo gde ga niko, pa ni vi, neće naći. Ponovo sam posegnuo za nevidljivom flašom na noćnom stočiću. „Jesi morao to da uradiš?“ Slegnuo je ramenima. „Hitno je.“ Klimnuo sam glavom i napokon spustio obe noge na pod. „Situacija koja se tiče Alfe i mene? Šta, Alfa i Omega? Ne vidim vezu.“ „Nije ni postojala. Do sada.“ Uzdahnuo je i pružio mi fasciklu. „Unutra je sve što treba da znaš. Imena koja bi mogla da budu interesantna, informacije, izveštaji. Sve.“ Prihvatio sam fasciklu, ali je nisam otvorio. Nije bilo potrebe — nisam zainteresovan. Nisam čak ni bio detektiv. Novinar bednog tabloida koji je igrom slučaja rešio slučaj kidnapovanja deteta Ne–bih–da–imenujem pevaljke. Zapravo sam džedžio pred njenom kućom čekajući da je uslikam sa novim tipom, kad je naišla njena sestra, baba–devojka koja se previše vezala

4


za sestrića i rešila da ga odvede u podužu šetnju. Kako bilo, umesto sa novim tipom, pevaljka je na naslovnici završila sa mnom i detetom. Izjave zahvalnosti i ostalo. Kad su prvi honorari okasnili, a broj imejlova od ljudi koji su tražili stručnu pomoć porastao, mrtav ladan sam prihvatio. Jedan–dva. Pre, jedanaest–dvanaest. No, svakako nisam bio ekspert koji bi na bilo koji način mogao da pomogne čoveku kakav je Alfa. Šta god bilo, smrdelo je. A nije moje odelo. Kao da je video o čemu razmišljam, podigao je kažiprst. „Pre nego što bilo šta kažeš, dve stvari. Prva: trebaš nam jer je stvar delikatna i ne želimo da znaju da istražujemo. Druga: narednih godinu dana nećeš morati da radiš. OK?“ Iz keca me je ubedio. Pre nego što sam bilo šta stigao da kažem, Alfa je pošao ka vratima. „Kao što rekoh, sve informacije su unutra, zajedno sam mojim brojem.“ „Jedna stvar“, rekoh. „Pre nego što pristanem…“ „Da?“ „Šta je slučaj?“ Alfa se osmehnuo, ali nije mu bilo smešno. „Mislio sam da je očigledno, ali nema veze. Milka. Milka je slučaj.“ „Milka?“ „Milka.“ „Milka Milka?“ Alfa je klimnuo glavom i ostavio me sa vilicom otegnutom do poda.

3 Milka je mrtva, a ja sam kao najgori kreten pojurio za parama, a da ni za trenutak nisam pomislio kako ću na plećima nositi odgovornost ako izbije još jedan rat. No, sad nema nazad. Jedino što za to mogu da dobijem je kuršum u čelo. Prvi na spisku bio je, naravno, Kinez. Dong, bivši gej–aktivista, bivši premijer, medijska ličnost. Glasine kažu da se baš zbog Milke preselio u Srbiju. Nije propuštao priliku da na TV-u lane kako su Indijci krivi što je došlo do krvoprolića. I da je Milka simbol svega onoga što je izazvalo rat. Ne bi je trebalo obožavati, već skloniti sa ulica. Dong je bio smešan koliko i njegovo ime. Glava izbrijana, leva strana nakošena, a desna sa nekoliko džombi. Kao maketa planinskog vrha. Roze majica sa natpisom na kineskom (pretpostavio sam iz doba gej–aktivizma). Dok sam sedeo u kožnoj fotelji i neprestano se meškoljio — udobnost me je prosto žuljala — Dong je seckao voće i trpao ga u ogromni sokovnik. Nekoliko puta sam pokušao da zapodenem razgovor, ali uvek bi baš stoti

5


delić sekunde ranije pritisnuo prekidač i glasno brrrrmmm!!! zaglušilo bi sve što sam izgovorio. Pribojavao sam se kako ću uopšte doći do nekoga kao što je Dong i kako ću ga ubediti da me sasluša. Kad sam pročitao Alfina uputstva iz fascikle, morao sam da ga pozovem. „Čarli Braun?“ „Pripreti mu time i pustiće te.“ „Što? Misliće da sam mu doneo DVD?“ Alfa se nasmejao. „Ne znamo tačno što. Nismo imali vremena da se time bavimo, ali nekoliko puta se pojavilo u transkriptu, u opipljivom kontekstu.“ „Transkript?“, rekoh. „Telefonski razgovor?“ Alfa se osmehnuo i prekinuo vezu. Ali, Čarli Braun me je zaista doveo do Donga. „Izvoli.“ Dong mi je sad pružio čašu ceđenog soka. „Nadam se da ti ne smeta grejp.“ Pokazao sam prstom na čašu. „Da dolijemo koju kap?“ Dong se osmehnuo i oslonio o barsku stolicu. Možda je slučajnost, a možda je želeo da bude na višoj poziciji od mene. Političari vode računa o tome. „Da ne brineš zbog Čarlija Brauna. Dolazim zbog druge stvari.“ „O?“ Usledio je dijalog koji je gotovo bio repriza segmenta Alfinog i mog razgovora: Milka. Milka? Milka. Milka Milka? „I ti misliš da imam nešto sa tim?“ Slegnuo sam ramenima. „Prvi osumnjičeni. U arhivama TV-stanica ima dokaza koliko ’oćeš. Nisi baš birao reči kad si pričao o Milki.“ Dong se osmehnuo i ugurao ruke u džepove. „Ko god te angažovao, a pravićemo se da ne znamo ko je, ima još slabije informatore nego što sam mislio.“ „OK.“ „Kad pomislim da si me gotovo uplašio…“ „OK.“ „Sad znam da ne znaš ništa. Ni o čemu.“ Uzeo je svoju čašu i srknuo sok. „Trebalo bi da ti pokažem vrata i završim sa tim. Ali. Jutro je divno, a sok je bolji udvoje. A sve ovo mi je jako zabavno. Ako ništa, da dokažem kako ne znaš ništa. Ni–o–čemu.“ Sad sam i ja probao sok i momentalno vratio gutljaj u čašu. „OK.“ „Verujem da znaš bar ponešto o meni?“ „Bivši premijer, bivši gej–aktivista. Trenutno vreme trošiš tako što ideš od emisije do emisije i pričaš kako je Milka simbol gluposti, a ne…“ Podigao je šaku. „OK. Znam da ovo nećeš reći nikome…“ „Neću?“ „Nećeš. Zato što ja o tebi znam više nego ti o meni.“ Zatim je pomenuo

6


Ne–bih–da–imenujem pevaljku i nešto što bi samo nas dvoje trebalo da znamo. „Slušam.“ Dong je izvadio ruke iz džepova i raširio ih. „Ja sam zabavljač. Glumac po profesiji. Sve moje akcije: premijer, gej–aktivista, to sa Milkom — sve je uloga.“ „Ne razumem.“ Dong je zakolutao očima. „To smo naučili od Zapada. Ljudi volje šou. Pa smo im ga pružili. Premijer koji ne zna ništa o politici, gej–aktivista sa četvoro dece i tri bivše žene, protivnik Milke koji…“ Otvorio je vrata ormarića: čokolada do čokolade. Sve milke. „A–u.“ Dong je počešao nos i osmehnuo se. „Kad je u Kini počelo da biva isuviše providno, kad su ljudi počeli da provaljuju… poslali su me ovde.“ „Da provociraš Indijce?“ Klimnuo je glavom. „Milka mi je pala samo tako. Toliko je toga. Za šta god da se uhvatim… Je l’ znaš kako je dobila ime?“ „Milka?“ „Da, Milka.“ „Pa, mleko…“, rekoh. „I kakao? A–a.“ „Nije?“ Dong se osmehnuo. „Naravno da nije. Po čuvenoj operskoj divi, Milki Ternini. Mada je lepo zamaskirano, mora se priznati. To ti je kao da se ti ložiš na…“ Ne–bih–da–imenujem pevaljku. „I po njoj daš ime firmi. A posle…“ Pošao sam da nagnem sok, pa sam se setio da sam već vratio gutljaj u čašu, zajedno sa pljuvačkom. „A Čarli Braun?“ „Čarli Braun, da. Čarli Braun je ovo.“ Pokazao je rukama oko sebe. „Ja. Moj život. Moja nova uloga. Novi projekat. Nazovi to kako hoćeš…“ „Ali, svejedno, nemaš ama baš ni najmanju nameru da stvarno povrediš Milku?“ „Moje saučešće.“

4 Uz zvuk elise helikoptera, prelistavao sam fajl koji mi je Alfa dao. Ime žrtve: Milka. Rasa: simentalka. Uzrast: pet godina. Način ubistva: nepoznat. Telo: nestalo. Osumnjičeni: Dong. Odmah sam mogao da ga precrtam. Posle njegove priče, teško da se više nalazio i na širem spisku osumnjičenih, a kamoli kao glavni osumnjičeni. No, da poseta nije bila uzaludna, govorilo je to što sam sad umesto kod kuće uz viljamovku, bio u helikopteru, uz iritantnog pilota koji je za svaki

7


jebeni predeo, drvo ili stenu morao da mi kaže kako se zovu i po čemu su poznati–bitni. Još jedan deo Alfine tajne operacije: umesto vojnog pilota, dao mi je turističkog. Napokon smo se domogli heliodroma i ja sam brže–bolje pohitao napolje. Pilot je nešto dobacio za mnom, ali su elise bile glasnije. Švajcarska. Znao sam i bez vodiča. Možda je moj slučaj bio nova verzija šuge: ti si šuga. Ne, ti si šuga. Alfa okrivi Kineza. Kinez okrivi Švajcarca. Možda. Ali, imalo je logike i Dr. Hornof je svakako bio neko koga nisam smeo da zaobiđem. Na kraju krajeva, poslednja krava na svetu bila je njegovo čedo, a mi smo je prisvojili. Dovoljan motiv? Hornof je bio još srdačniji od Donga. Sačekao me je uz heliodrom, rukovao se i doviknuo pozdrav u uvo. Kad sam trznuo glavom, osmehnuo se i pokazao rukom pravac. Nedaleko od mesta gde se helikopter spustio, povrh skijaške staze, nalazila se klinika i u okviru nje restoran u koji smo seli. Stolovi su bili napolju, a sunce se definitivno nameračilo da mi iskopa oči, te sam se poput novopečenog vampira premestio sa jedne stolice na drugu, tražeći zaklon. Kad mi to nije pošlo za rukom, zaklonio sam oči šakom. „Najpre bih da se zahvalim…“ „Gluposti.“ Hornof je odmahnuo rukom, pa mahnuo konobaru. „Zanima me sve što je u vezi sa Milkom. A i preporuke su na mestu. Tako da…“ Morao sam da priznam da je Hornofov engleski bio mnogo bolji od mog. „Da“, zaustih. „Stvar je u tome…“ Konobar je došao i Hornof nam je obojici poručio čaj. A ne, nećemo tako. Pokazao sam prstima „dva“ i gestikulirao eksiranje žestine. Konobar se osmehnuo i nestao. „Izvinjavam se.“ Hornof je slegnuo ramenima. „Znam da je kod vas takav običaj, ali ja, nažalost, ne pijem.“ Klimnuo sam glavom. „Nije do običaja, već do prilike.“ „Ah?“ „Žao mi je što je to meni, ovaj, što je meni pripalo da saopštim vest. Ali… uh, Milka je mrtva.“ Zaklonio sam oči. Sad je bio trenutak da snimim reakciju. No, i da to nisam učinio, teško da bi mi način na koji je reagovao promakao. Mislim da se Hornof u trenutku smanjio za desetak centimetara, a čak i senka kao da mu je postala tamnija. Konobar se pojavio sa pićem, a Hornof samo što mu nije oteo čašu. „Mrtva?“ Položio sam fasciklu na sto i gurnuo je ka njemu. Sledećih nekoliko trenutaka je čitao i klimao glavom.

8


„Kako mogu da pomognem?“ Uzdahnuo sam. „Do pre dva minuta kao glavni osumnjičeni, ali…“ Klimnuo je glavom. „Milka je… Za pola sveta simbol, za ostatak sprdnja. Vic. I ja zajedno sa njom. U redu, priznajem. Situacija je takva da bih se verovatno i ja smejao da sam na njihovom mestu. No, nažalost, nisam. S druge strane, ne pripadam ni onima koji je prosto i neosnovano obožavaju, samo zato što je krava ili zato što je poslednja krava. Bila. Što je bila poslednja krava.“ Sabio sam žestinu i mahnuo konobaru za još jednu turu. „Razumem.“ Hornof je odmahnuo glavom. „Ne radi se samo o tome što je ona moja. Što sam je ja stvorio. Radi se o tome šta sam stvorio.“ Ljubičasto tele. Čudna mi čuda. „Kad ti neko ponudi novac. Novac o kom možeš samo da sanjaš, neograničene količine novca koji možeš da upotrebiš za istraživanje na kom radiš čitavog života. A pri tom, pri tom, jedini uslov je da… jedini uslov je da plod tvog rada, pored svega što si želeo, bude još i ljubičast… teško da možeš da odbiješ.“ „Reč je o kompaniji Milka?“ Hornof je klimnuo glavom. „Pokrili su troškove istraživanja, samo da rezultat bude ljubičast.“ Konobar je doneo piće i mi smo obojica eksirali. Pažljivo sam slušao Hornofa i gotovo da sam zaboravio na sunce koje nije odustajalo od svoje namere. Polako sam slutio gde sve ovo ide. Ponovo osnovna matematika. „A istraživanje je?“ „Superiorno tele. Preko dvadeset hiljada litara mleka za trista pet dana sa 4.2% mlečne masti i 3.5% proteina, dok poluintenzivna proizvodnja bazirana na maksimalnom korišćenju pašnjaka dostiže i dvadeset pet hiljada litara mleka po kravi. Sve legalno. I što je najvažnije, zdravo. Savršena za—“ Klimnuo sam glavom. „Zemlje Trećeg sveta?“ „Da. Plan je bio da prvu pustimo u Srbiji, kao pilot–projekat. Nije trebalo da se zna za istraživanje. Čudna mi čuda, rodilo se ljubičasto tele. Milka bi dobila reklamu koju je želela. Ja bih dobio savršenu kravu.“ „Osim što je to bio kraj za ostale krave?“ Hornof je uzdahnuo. „Nikada nisam prestao da istražujem šta se zapravo desilo. Ali nisam bliži otkriću. Čak ne znam ni da li je jedno sa drugim u vezi. Ali, sve dok je Milka živa… bilo je nade da ću doći do rezultata. Tako da, mislim da je ovo dovoljan dokaz da je, uh, da je nisam ubio. To je poslednje što sam želeo.“ Ustao sam. „Neću više da oduzimam vreme. Još jedno pitanje.“ Hornof je podigao pogled. „Da?“ „Je l’ se neko raspitivao za istraživanje?“

9


5 Nisam ja profi detektiv. Da jesam, ne bih se ovako zajebao još u startu. Prvo pravilo: obiđi mesto zločina. Čim sam video ko me je angažovao, pretpostavio sam da je u fascikli sve što mi je trebalo, da se čovek poput Alfe pobrinuo za sve. I jeste, ali na sasvim drugi način. U filmovima kažu da se ubice vraćaju na mesto zločina. Samo što ovo nije bio takav zločin. Zatim: ubica je blizak žrtvi. OK. Dalje: ako telo nije premeštano, ubica najčešće živi nedaleko od mesta zločina. Mesto zločina nalazilo se na periferiji Beograda. U nameri da nastavim sa ovom šaradom do kraja, čučnuo sam kraj tamne mrlje na zemlji. Parčetom drveta zakopao sam po zemlji: bila je dobro natopljena. Svakako previše krvi da bi žrtva preživela. Pridigao sam se i pogledao okolo. Karton siti. Najveći u ovom delu sveta. Tu se posle rata slila sva beda ovog sveta. Bez dokumenata, u prolazu, van sistema. OK, vidim kako si razmišljao. Dakle, ubica živi… u prvoj straćari. Recimo da ju je natovario na neku prikolicu, trebao mu je prilaz, prostor, kolika–tolika izolovanost. Kao, recimo, kod ove straćare. Odvojena od ostalih mini deponijom. Zarđale školjke automobila, plastične i staklene flaše, bicikl bez prednjeg točka, lutka bez glave. Motor sa tri točka i prikolicom. Već na prilazu straćari, zapljusnuo me je smrad. Probao sam da dišem na usta i odškrinuo vrata koja su visila na improvizovanim šarkama. Unutra: krv i iznutrice, ostaci izmasakriranog tela. Ljubičasta koža razapeta preko zida. Uštavljena, ali krpež. Ne posao nekoga ko zna šta radi. Na mestima je nož probio kožu, a na mestima… Koraci iza leđa. I bilo je vreme. „Očekivao sam te.“ Alfa je klimnuo glavom i počeo teatralno da tapše. „Bravo.“ „Misliš, nije loše za idiota?“ „Ne, mislim bravo, zato što si odigrao kako sam planirao, do–u–korak.“ „A vlasnik?“ Pokazao sam na straćaru. „Šta sa njim?“ Alfa je slegnuo ramenima. „Već je u pritvoru. Nikome neće nedostajati.“ „A njemu sloboda? Šta misliš?“ Namrštio se. „Sloboda? Ovo zoveš slobodom? Ma daj. U zatvoru će imati bolje uslove. Udobniji krevet. Bolju hranu. Neće se žaliti.“ „Nevin čovek će završiti na mardelju zbog… zbog ubistva koje nije počinio? Zbog krave!? To je… To je…“ „Genijalno? To je genijalno.“ „Hornof je rekao da si se posle kaucida raspitivao za istraživanje. Odmah mi je bilo jasno.“ Alfa je klimnuo glavom. „Hornof je genije. Šteta što to nije dovoljno.

10


Ideja sa super–kravom je odlična, ali je zbog tog eksperimenta pobio sve ostale krave…“ „Nije dokazano!“ „Molim te. Molim. Te. Da si pročitao sve ono što i ja, ne bi lupetao. A stvar je u suštini prosta. Evolucija je prosta. Kad se pređe na novi stupanj — prethodni nestaje. Milka je novi stupanj. Evoluciji ostale krave više nisu bile interesantne. Kad si poslednji put video nekog Hominida? Ili Homo habilisa? Ili Homo erektusa? Kao što se ni Homo habilis nije nagledao Hominida. Niti Homo erektus Homo habilisa. Kao što se ni mi nismo previše družili sa Homo erektusima. Sad, prirodnim putem bi to bio sporiji proces. Ali ovo nije prirodni put. Hornof je stvorio savršenu kravu, ali pobio je ostale krave. A onda, onda kad je trebalo sve to da dovede u red, nije bio u stanju. Trebalo mu je vreme. Uvek još vremena. A to nismo imali.“ „Pa si rešio da stvar uzmeš u svoje ruke?“ Nasmejao se. „Kao da nisi svestan hladnog rata? Prst je sve vreme na obaraču, samo je pitanje ko će prvi opaliti, pa da sranje ponovo počne. Civilizacija ne bi podnela još jedan takav rat.“ „Sve zbog jedne krave?“ Alfa je uzdahnuo. „Baš tako. Sve zbog jedne glupe krave. Smešno nego šta. Evo i ja se smejem. Ali, seti se. Jednom smo ispali glupi, OK. Dvaput? Nikako. Pre ili kasnije, neko bi je roknuo. Što? Otkud znam što. Milion je razloga. Lakše je ubiti kravu nego, recimo… predsednika. Kinezi je mrze jer je zbog nje počeo rat. Naši je kao vole jer je sveta životinja, a u stvari bi je i oni roknuli iz istog razloga. Veruj mi, znam o čemu pričam.“ Dve godine, tri meseca i šest dana. Otkad sam prestao da pušim. Dve godine, tri meseca i šest dana. Toliko dugo sam u džepu nosio paklicu sa jednom cigaretom. Dve godine, tri meseca i šest dana uspevao sam da se suzdržim. Izvadio sam cigaretu i pripalio. Duvan je bio suv. Previše suv. Opet, vršio je posao. „Znao si da će neko jednom roknuti Milku, ali nisi mogao da znaš ko“, rekoh. „Samim tim, postojala je velika opasnost od međunacionalnog incidenta. Ako to bude neko ko ne bi trebalo.“ Klimnuo je glavom. „Počeo si da shvataš. Ako je Kinez — užas. Ako je naš? Još gore. Našao sam neutralca koji je idealan. Bez nacije, bez papira, bez državljanstva, bez identiteta. Skinuo je bedu sa pleća svima nama. Finito. Di end. Kraj priče. Neće meni neka kravetina da održava hladni rat!“ Povukao sam dim i pokušao da napravim kolutove. „Zašto ja?“ „To već znaš. Zato što si odigrao kako je trebalo. Neutralan detektiv. Nikako neko iz službe ili policije. Za to ti hvala.“ Povukao sam poslednji dim i bacio cigaretu. „I sad očekuješ da sve ovo prijavim. Da dovedem pandure i pokažem ’mesto zločina’? Da uperim pr-

11


stom na tog jadnika kog si našao? Da dam izjavu novinarima. Da se čitavim svetom pronese glas da je Milka mrtva. I da ubistvo nije političko?“ „Manje–više.“ „A ako neću? Šta ako neću?“ Raširio sam ruke. „Šta me sprečava da se okrenem i odem?“ Alfa je negirao kažiprstom. „A–a. Stvarno misliš da sam to prepustio slučaju? Stvarno? Mislim, stvarno?“ Zatim je pomenuo Ne–bih–da–imenujem pevaljku i istu stvar koju je pomenuo Dong. Osnovna matematika. Samo što ovaj put nije išla u moju korist. Odmahivao sam glavom i poigravao u mestu. Mozak je hteo da prsne. Nisam video rešenje. Nisam. Video. Rešenje. Alfa je prišao, smejući se, i zagrlio me. „Gledaj na to ovako“, reče on. „Svaki detektiv jednom u karijeri naleti na Kinesku četvrt. Ovo je tvoja. Zaboravi, to je Karton siti.“

Željko Obrenović je rođen 1982. godine u Valjevu. Autor je romana Talog (Booking, 2012), i Srpski psiho (Laguna, 2007). Diplomirao je na katedri za srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored pisanja, bavi se stripom i muzikom. Objavio je nebrojano filmskih i književnih prikaza (Gradina, Pressing, Frenzy Spark, UPPS, Fresh McCannov blog, blog City Magazina); strip Devojka slabog imuniteta objavljen je u antologiji Balkan Twilight. Priča „Ko je ubio ljubav“ i roman Srpski psiho prevedeni su na poljski jezik. Dobitnik je McCann Ericsonove nagrade za lice meseca. Od januara 2007. do januara 2008. uređivao je prozu u časopisu za književnost i kulturu Treći trg i izdavačkoj kući Dobričić.

http://zeljko-obrenovic.blogspot.com/

12


Brzopletost Miloš Petrik

Медицински факултет Универзитета у Београду Институт за судску медицину

МУП Р Србије ПУ за Град Београд Јединица за посебне истраге веза: 0776/214–1 ст. пов. — ЧИТАТИ БЕЗ УМНОЖАВАЊА Поштовани, Поступајући у складу са Вашим налогом од 14. 10. исте године шаљемо Вам транскрипт снимка са диктафона Проф. Др. Марка Ловренца начињен приликом обдукције лица нађеног испред Хотела Славија у улици Светог Саве. Обзиром на јединствену природу садржаја молимо Вас да нам по упознавању са транскриптом исти вратите. Проф. Др. Станиша Мучибабић, Начелник oOo ML: (kašalj) Prvi oktobar, sati je tačno dvadeset dva i četrdeset. Prisutni su doktor Marko Lovrenac, specijalista sudske medicine, i doktor Bradžendranat Mukerdži, specijalizant i saradnik Instituta. Doktore Mukerdži… BM: Prisutan. ML: Pristupamo obdukciji lica nađenog na šetalištu u Kalemegdanskom

13


parku. Telo je doneseno u nađenom stanju, u plavoj milarskoj vreći. Na prvi pogled se radi o žrtvi pucnjave. Žrtva je obučena u tamnosivo odelo na pruge, belu košulju, crnu kravatu sa ovim… BM: Pejzli šarom. ML: …sa pejzli šarom, hvala, kolega, crne cipele i kaiš. Od ostalih predmeta vidljivi su ručni sat marke Žirar–Pergo i igla za kravatu od belog metala sa crvenim kamenom. Na levoj strani grudnog koša vidljive su na odelu dve okrugle rupe prečnika oko 8mm. Oko njih nalazi se tamna mrlja od krvi prečnika oko 12cm. Takođe, tragovi krvne poprskanosti vidljivi su na prednjoj strani odela i košulje, na desetak mesta. Po fotografisanju, tragove podvrgnuti analizi. Nije vidljivo (nejasno) uzeti otisci prstiju obe ruke (nejasno) oštećeni. (šumovi) ML: Odeća isečena po šavovima. Uzeti su uzorci za analizu, a komadi odeće i obuće odloženi u zaštitne (nejasno) omote. U unutrašnjem džepu sakoa nađen novčanik sa 120 evra i 5300 dinara, ključ–kartica hotela „Slavija“, i pasoš Republike Francuske izdat na ime (nejasno) Sent–Žermen. (nejasno) Kolega Mukerdži će sada početi sa spoljnim pregledom leša. BM: Telo pripada normalno razvijenom odraslom muškarcu srednjih godina. Fotografija iz pasoša, kao i datum rođenja, ukazuju da se radi o osobi kojoj je pasoš izdat. Merenjem ustanovljavamo dužinu na 176cm, težinu na 64kg. Kosa crna, proseda, dugačka oko 6–7cm. Telo je bledo, hladno na dodir, oči zatvorene. Mrtvačke mrlje ljubičaste boje izražene, slivene, koncentrisane u dorsalnom… ML: Leđnom. BM: …leđnom delu tela i gube se na pritisak. Mrtvačka ukočenost prisutna u celom telu. Prisutan veliki broj starih ožiljaka od raznih vrsta povreda, uključujući sekotine i prostreline. Svi numerisani i fotografisani. Evidentne su dve sveže ustrelne rane na prednjoj strani grudnog koša, prečnika oko 8mm, sa brojnim defektima u vidu razderina. Nagnječina oko ivica otvora široka 2–3mm. Nema vidljivih tragova dima ili barutnih zrnaca. Urađen bris radi hemijske analize. Pravci kanala obe rane su paralelni, sondiranjem utvrđena dubina na 8cm i 14cm, ugao 15 stepeni nagore u odnosu na transverzalnu ravan u visini vrha sternuma. ML: Prsnjače, grudne kosti. BM: Grudne kosti. Genitalije normalno razvijene, bez vidljivih poremećaja. Profesor Lovrenac će nastaviti sa pregledom unutrašnjih organa. ML: Hvala, kolega. Da li je ovo rentgen? Da… (šumovi, nejasno) Rentgen ukazuje na veliki broj promena i oštećenja na kostima, dosta preloma… Kao da je reli–vozač, ili nešto… (nejasno) čini se da su neki od preloma, konkretno dvostruki prelom leve lakatne kosti zarastali prirodno ili su bili

14


nestručno namešteni. Kao moguće skorašnje povrede izdvajamo prelome šestog i sedmog rebra, je l’ (sic!) se u grudnom košu vide i dva metka, zrna, i, možda, naprslinu potiljačne kosti. Kolega, pomozite mi da ga okrenem. (šumovi) ML: Da, da… Krvni podliv oko naprsline na potiljačnoj kosti ukazuje da je povreda nastala ubrzo posle smrti. Mozak normalan, težine oko (nejasno) grama. (šumovi) U grudnom košu vidljivo razorenje koštanog i mekog tkiva, vidljiva krv u levoj pleuralnoj šupljini. Desno plućno krilo normalno, teško oko 600g, na preseku… normalno. Levo plućno krilo teško oštećeno balističkim zrnima, mecima, komada dva, izdvojeni i prosleđeni na analizu. Težina oko 630g. Vidljiva krv u levom plućnom krilu i višim disajnim putevima. Srce normalnih svojstava, bez znakova arterioskleroze, teško 310g. Kolega, trbušna šupljina samo za vas. BM: (smeh) Počastvovan sam. Nalaz gastrointestinalnog sistema na prvi pogled normalan od jednjaka do želuca i dalje, sluzokoža sivkasta i ružičasta. Nešto krvi u ustima i vrhu jednjaka. Želudac sadrži približno (šumovi) 150ml sadržaja, na prvi pogled uobičajenog. Uzorci uzeti za analizu. Bubrezi normalni po svojstvima, težine 130g levi, i 140 desni. Čekaju se toksikološki i serološki nalazi. Preliminarni zaključak: prestanak rada pluća kao posledica povećanog pleuralnog pritiska usled unutrašnjeg krvarenja izazvanog dvema ustrelnim ranama u predelu grudnog koša. Vreme smrti: oko 11 pre podne, što se poklapa sa policijskim izveštajem. ML: Odlično, kolega. Zatvarajte, pa da odemo da pregrizemo nešto. (šumovi) (bez tona 23 minuta 19 sekundi) (lom stakla, šumovi) ML: (nejasno) ali to svejedno nije način— čekaj, bre, malo! Šta je ovo, koji moj? BM: (nejasno) ML: E, ako je ponovo neko od čuvara mislio da će da mi prčka po frižideru… čekaj samo da načelnik čuje za ovo. Vidi, jebote, majmun je oborio stalak za epruvete, i sve je otišlo u pizdu lepu materinu… BM: Profesore, čini mi se… ML: A, ne, ovo ovako ne može! Koji sam ja moj ovde, ako će svako… (nejasno) BM: Profesore, mislim da su leševi pomerani. ML: Koji, bre, kurčevi leševi? Sad su se i nekrofili navadili, šta? E, oca mu, pa zar je dotle došlo da ne mogu na pet minuta da izađem iz sale…

15


BM: Profesore… (šumovi, vrisak, šumovi) (zviždukanje) (rukopis: nb. Savez–vous planter les choux) NN: (nejasno) Zut alors, mais où sont mes reins…

Miloš Petrik: prevodilac, fizički radnik, šarlatan, diletant. Toliko voli pravo da ga je studirao samo šest godina, i nije mu bilo dosta pa se time i bavi. Kada mu vreme dozvoljava, piše. Pravi najbolje sendviče na svetu. Fiktivne verzije njegove biografije mnogo su interesantnije.

16


Kolotečina Filip Rogović

Bilo je to još jedno beznadežno i sparno prepodne, kada je ušla u moju kancelariju. Kasnio sam sa kirijom trinaest dana. Ili četrnaest, nisam bio siguran. Cugnuo sam malo vinjaka, pa vratio bocu u ladicu, i digao noge na sto. Razmišljao sam o tome kako je život besmislen. Moj svakako, a možda i generalno. Nego, mani se filozofije, opomenuo sam sebe. Već desetak dana nisam imao nijednog klijenta, i to je, valjda, značilo da sam propao kao detektiv. Da sam potpuni promašaj. Sasvim nesposoban. Mada, ne nužno. Stvar je u tome što je moj talenat neshvaćen. Tiha i diskretna istraga, brzo rešavanje problema, krajnji profesionalizam. Nisu oni navikli na to. Ili samo nemaju para. Biće da je ovo drugo po sredi… U svakom slučaju, moram da rešim: Da li da se kupim iz ovog lokala — odmah! — i potražim novi posao ili da se, jednostavno, roknem? Baš u trenu kad sam to pomislio — da se, jednostavno, roknem — pokucala je i ušla. „Vukašin Golubović?“ rekla je. „Taj sam.“ „Vi ste mi potrebni, Vukašine.“ „Na raspolaganju“, uskliknuh, spuštajući noge sa stola. U mrežastim čarapama, suknji do kolena, i crvenoj bluzi pripijenoj uz telo — predamnom je bila najbolja ženska u gradu. Mogao sam to da potpišem, istog trena. Ne samo zbog savršenog tela. Taj pogled… Elegancija, seta, nežnost — sve u jednom. A pride i seksualni zov. Trgnuo sam se i ustao. „Nemojte da stojite, molim vas.“ Pokazah ka stolici. „Izvolite, gospođo…“ „Malina.“ Sela je na rasklimatanu stolicu ispred mog stola, i drvo je zaškripalo. Seo sam i ja, u fotelju pocepanog mebla. Sedeli smo, u zadahu znoja i vinjaka, u staroj zgradi, na kraju slepe ulice. Nije ovo mesto ni dostojno njenog prisustva.

17


„Kako mogu da vam pomognem?“ procedio sam. „Želim da pronađete ubicu mog muža.“ „Mhm… Kako je vaš muž ubijen? Da li sumnjate na nekoga, da li je vaš muž imao neprijatelja, gde ste ga poslednji put videli?“ Ispod brkova mi se skotrlja nespretni rafal pitanja. „U stvari…“ Napravih kratku pauzu, da se priberem. „Kažite mi, za početak, da li je u toku policijska istraga?“ „Policija je suvišna, gospodine Goluboviću. Oni se u ovakve slučajeve ne petljaju.“ „A kakvi su to ovakvi slučajevi?“ „Recimo da su… delikatni.“ Digla je obrve — delikatno — a ja sam se ponadao da mi bale neće pocureti iz usta. „Možete li da budete… hm… malo precizniji?“ „Nema potrebe. Molim vas da skratimo priču, i da počnete istragu, već danas. Nadam se da niste u nekakvoj gužvi?“ „Ne, ne… Upravo sam rešio jedan težak slučaj. Sinoć! Sada ću se posvetiti vama… Mislim, vašem suprugu.“ Zna da sam besposlen — to je zračilo iz njenih očiju, mada je samo klimnula glavom i rekla: „U redu. Drago mi je… Ovo je avans.“ Izvadila je kovertu iz torbice i spustila je na sto. „Moj suprug je poslednji put viđen u restoranu Svedok. Sedeo je tamo sa svojim poznanikom, Ozrenom Soldatovićem…“ „Soldatovićem?“ „Poznajete ga?“ „Da, pomalo… Nastavite.“ „Rekao mi je da ide u Svedoka, da potraži Ozrena. I od tada mu se gubi svaki trag.“ „Kako znate da je ubijen, ako mu se gubi trag?“ „Jednostavno, znam.“ „Zašto je išao da se vidi sa Ozrenom?“ „To mi nije objasnio. Samo je rekao: Idem da potražim Ozrena.“ „Jeste li sigurni da ga je uopšte našao? Neko ga je video sa Ozrenom? Sumnjate da mu je on nešto uradio, da ga je Ozren — može biti — ubio? Da li je vaš suprug nešto petljao sa njim?“ „Nadam se da ćete to vi otkriti, Goluboviću. Vi ste, valjda, detektiv?“ „Da, da. Jašta.“ „Izveštavajte me svakog dana kako napredujete. Ostaviću vam broj telefona i adresu.“ Spustila je papir na sto, pa pošla ka vratima. Tada sam video savršenu zadnjicu. Uvijala se u suknji, i gnječila mi pluća, srce i dušu, sa metar i po razdaljine. Nisam uspeo čak ni da kažem: „Do viđenja“, a da ustanem — nisam ni pomislio.

18


oOo Bilo mi je potrebno pola sata da se opasuljim. Onda sam pozvao Ozrena: …ot avejlbl et d moument. Pliz čraj le… — čuo sam iz slušalice, i prekinuo. Baš je sad našao da bude nedostupan. Nemam nikakav trag osim njega. Mogao bih da proverim da li je u Svedoku. Često tamo sedi — možda mi se posreći, mada se to retko dešava. Zapravo, nikad. Digao sam, ipak, znojavu guzicu iz fotelje i pošao ka vratima. Imao sam motivaciju za pokret, jaču nego ikad. Najbolje dupe i najfatalniji pogled. Za nju bih sve učinio. U dva koraka, stigao sam do vrata, a onda se ipak vratio do stola. Cugnuo sam gutljaj vinjaka, pa tek onda izašao. Ozren mi je bio čest doušnik. Njegove informacije bile su krv mojih istraga. Održavao me u životu. Nikad nisam do kraja saznao ko je i šta je. Znao je sve bitne face u gradu, imao je veze u policiji, u sudovima, u podzemlju, svugde, a pri tom je bio sasvim nevidljiv, neprimetan, kao da ne postoji. Riba koja preživljava svaku promenu vlasti. Završio sam mu neka prljava posla, jednom, pa mi je od tada pružao informacije. Pozvao bih ga i rekao: „Treba mi pomoć“, a on bi odgovorio: „U Svedoku. Za tri sata“, ili tako nešto. Tamo smo se uvek nalazili. Ali sada ga nije bilo. Prošetao sam kroz kafanu, bila je poluprazna. Nekada se to nije dešavalo. I oni su propali. Svega nekoliko bezličnih osmeha za stolovima. Separe u kojem Ozren obično sedi bio je prazan. Svratio sam do šanka. „Natoči mi vinjak.“ Šanker me poslušao. Cugnuo sam. On je brisao i ređao čaše. Namršten. „Nije tvoj dan, momčino?“ „Molim?“ „Kažem: nije tvoj dan?“ „Šta, bre, hoćeš, čoveče?“ „Što se srdiš, odma’? Htedoh samo da te pitam jesi li video Ozrena, ovih dana?“ „Koga?“ „Ozrena Soldatovića. Gospodin sa riđom bradicom i naočarima, oniži, nikad se ne smeje. Sedi u onom separeu.“ „Nisam ga video. Nikad.“ „’Ajd, sad! On je redovna mušterija!“ „Nikad.“ Veselo. „A ako bih te častio pićem? Da malo osvežiš vijuge?“

19


„Častiću ja tebe, samo da me ostaviš na miru.“ Nije ni čudo što je kafana ovako puna. Cugnuo sam malo vinjaka. Da mi pomogne da smislim — šta dalje. Nije ispunio očekivanja. Izvukao sam mobilni iz džepa i okrenuo Ozrena. Zvonilo je dvaput, a onda: Birate nepostojeći broj. Pozovite službu 988. Baš je sad našao da ne postoji. Prekinuo sam vezu. Ostao bih u Svedoku, da razmišljam, ali bio sam švorc. Morao sam natrag do kancelarije, po još neki gutljaj. Da podmažem misli. Odlučio sam da idem peške. Ionako ne žurim, niti imam pojma šta bi valjalo da uradim. Malo sam bolje sagledao situaciju. Videvši Malinu, potpuno sam se zablentavio. Nije mi rekla gotovo ništa. Ko je taj njen muž, to jest, ko je bio, i šta je radio? Da li se viđao još sa nekim, u poslednje vreme, osim sa Ozrenom? I po čemu je to njegov slučaj delikatan? Bah… Ko bi sve to pretresao kad bi mu se Malina pojavila pred nosem? Kad vidiš takvu žensku, sve ostalo izgubi smisao. Bilo je, prosto, nečeg natprirodnog u njenoj lepoti. Sedeo sam u kancelariji nekoliko sati i razmišljao. Uspeo sam samo da se ispreznajam, u pet–šest smrdljivih slojeva. I da privedem vinjak blizu dna boce. Pogled mi je pao na papirić koji je ostavila na stolu. Malina Vojvodić 063/2347999 Topolska 18 Gospođa Natprirodna moraće da mi da još koju informaciju. Nema joj druge. Uzeo sam mobilni, ukucao broj sa papira. Birate nepostojeći broj. Pozovite služ… Tako, znači, sad ni ona ne postoji. Ubrzo sam prokljuvio da mi, u ovom trenu, preostaje samo jedno. Da prenesem guzicu do Topolske 18. Iz ovih stopa. Ipak, prvo sam svratio do stana, da se istuširam. Čak sam se i obrijao. Ne mogu onako ofucan pred Malinu. Natprirodni smrad i natprirodna lepota — ne ide baš. Bilo je oko pet kad sam stigao na Vračar. „Izvinite, kako da stignem do Topolske“, pitao sam prolaznika. „O… ta ulica više ne postoji.“ „Kako ne postoji?“ „Ne na Vračaru“, rekao je čičica.

20


„Ta ulica se sad zove Neznanjska. A Topolska postoji na Medakoviću…“ Objasnio mi je gde je ta Neznanjska. Valjda je greškom napisala stari naziv. Tražio sam broj 18. Ušao sam u skučeni, zagušljivi ulaz. Zurio sam u sandučiće. Sarić, Mandić, Radović, Gledić… Nigde: Vojvodić. Možda je podstanar? Natprirodna ženska — podstanar!? Kucao sam od vrata do vrata i ponavljao: „Da li je tu Malina? Oh, pogrešio sam… …izvinite…“ U potkrovlju sam shvatio da ću ipak morati da skoknem do Medakovića. Već je pao mrak kada sam stigao. Sišao sam iz osamnaestice i pitao sredovečnu ženu gde je Topolska. „Popnete se uzbrdo, pa prva ulica desno, skroz do kraja, pa levo, pa prva desno.“ Ponovio sam dva–tri puta u sebi da ne bih zaboravio, pa krenuo gore. Do đavola, bio sam u ovom kraju, kada sam pratio nekog tipa što je varao ženu, i ubeđen sam da tada nije bilo Topolske. Ali, koji minut kasnije, ipak sam je našao. Vrsni detektiv. Nalazi i ulice koje ne postoje! Ova je bila uska, poput većine u kraju, a na broju 18 bila je niska, jednospratna kuća od crvene cigle. Otvorio sam metalnu kapiju i ušao u skučeno dvorište. Ispunjavala su ga tri žbuna — bilo je nekako skrovito. Uzbudio sam se. Uskoro ću videti Malinu. Prići ću joj i stegnuti je oko struka. Nema potrebe da žališ za mužem, sada si moja. Priljubiću svoje usne na njene… Kad sam se približio pragu, neki đavo me je povukao malo u stranu, do prozora iz kojeg je izbijala svetlost. Možda ugledam Malinu kako se presvlači. Gvirnuo sam unutra. Sedela je na kožnom kauču, a pored nje neki dripac — krupan, zalizane kose, kvrgavog nosa. Odnekud mi je bio poznat. Držao ju je za mišicu i nešto govorio. Gotovo da sam mogao da čujem kako sikće. Malina je zurila u pod, a on je govorio sve strasnije. Pokušao je onda da je poljubi, a Malina se izmakla. „Nemoj“, čitao sam joj sa usana, „nemoj, molim te…“ Smrdljivi skot, šta je navalio!? Zar ne zna da za Malinu radi Golubović, najbolji detektiv u gradu? U meni je ključao bes. Trgnuo sam se i skočio ka vratima. Uleteo sam u kuću, prošao kroz malo predsoblje i dospeo u sobu. „Sklanjaj se od nje“, uperio sam pištolj ka skotu. „Ma, šta je ovo!? Kako se usuđuješ!?“ „Malina, da li vas uznemirava… ovaj?“ Držao sam ga na nišanu. „Oh, gospode! Da!“ „Malina!“ Okrenuo se ka njoj. „Šta to govoriš, Malina!?“ Uhvatio ju je za laktove i stegao. „Malina!“ „SKLANJAJ ŠAPE SA NJE!“ prodrao sam se.

21


I dalje je vikao: „Malina“, sve dok nije počela da jeca. Priskočio sam i tresnuo ga pištoljem u glavu. Odvojio se od Maline i zavalio na kauč. U sledećem trenu, cev je bila usmerena ka njegovom čelu, kažiprst je pritisnuo okidač, metak je izleteo. Gad se trznuo i umro. Krv curnu ka slepom oku. Okrenuh se ka Malini. „Oh“, viknu i polete mi u zagrljaj. Stezao sam je čvrsto, i ne znam koliko je to trajalo. Jecala je, lica pribijenog uz moje grudi. „Ne boj se, sve je gotovo. Sad si bezbedna. Sve je gotovo.“ Primirila se i podigla lice. Pogledi nam se sretoše. „Vukašine…“ Priljubio sam svoje usne na njene i stegao je snažnije. A pre samo desetak sati — prolete mi kroz glavu — pomislio sam da se roknem… oOo Bio sam zavaljen duboko u fotelju, ali sedeo sam, zapravo, na ivici suicida. Onda je zvonio telefon. „Despotović, izvolite.“ „Gospodine Despotoviću… potrebne su mi vaše usluge.“ Ženski glas. Senzualan, čaroban. „O čemu je reč?“ „Želim da pronađete ubicu mog muža.“ „Mhm…“ „Ne bih preko telefona o detaljima. Mogu li dođem kod vas?“ „Znate šta, u gužvi sam do guše, ali naći ću vremena za vas. Kad stižete?“ „Za pola sata.“ Pola sata, bokte. Postaje napeto, pomislih spustivši slušalicu — da li će stići pre no što se obesim? Mogao bih da priredim nesrećnoj ženi još jedan šok — prizor detektiva koji visi o lusteru. Ne bi se potresla, verovatno. Možda je bolje da sačekam. Mada osećam da će i ovo biti jedan od onih slučajeva: Znamo se, dragi Boško, iz vojske, ili srednje, ili detinjstva — zar se ne sećaš!? — i tad sam ti učinio uslugu, ili ti je neko moj učinio uslugu, i sad je red da i ti za mene otkriješ to i to, iako nemam para za avans, al’ kad obaviš posao, onda ti plaćam s kamatom, i još ću da častim! Poslednjih meseci, samo sam tako sklapao poslove. Kad ih je uopšte i bilo. A kad rešim slučaj — para nigde. Klijenti me izbegavaju, ili čak zbrišu iz grada. Trojici sam bušio gume na autu, kad već nisam mogao da naplatim. Došlo je vreme da priznam: ne mogu više da živim od ovog posla. Pre sedam meseci, otpustio sam sekretaricu. Ni čistačica mi više ne dolazi, a klimu ne uključujem da bih uštedeo struju. Žrtvujem se i radim u neljudskim uslovima, a opet kasnim sa kirijom…

22


Ali ništa drugo, nažalost, ne umem da radim. Ja sam njuškalo. Avanturista. I pomalo lenjivac. Ne bih mogao da ustajem rano ujutru i radim uvek isti posao, od devet do pet, svaki božiji dan, osim nedelje. Onda je, valjda, predviđeno da crknem od gladi. Od njuškanja više ne može da se živi. Slabo me teši to što u Srbiji, po svemu sudeći, ne može da se živi — ni od čega. Svi mi se žale: taksisti, ugostitelji, frizeri, novinari, trgovci… Žalosnu meditaciju prekide kucanje. „Napred“, viknuo sam, i u kancelariju uđe čarolija na dve noge. U mrežastim čarapama, crnoj suknji i crvenoj bluzi. Glas koji sam čuo iz slušalice nije me prevario. Zenice su je skenirale — od glave do pete — nije bilo nijednog, najsitnijeg detalja kome bi nešto smelo da se prigovori. Trgnuo sam se i ponudio joj da sedne. „Ja sam zvala, pre pola sata… Morate mi pomoći.“ „Pretvorio sam se u uvo, gospođo…“ „Malina…“ „Šta se dogodilo vašem mužu?“ „Tog dana, rekao mi je da ide da se prošeta Tašmajdanskim parkom. Voleo je tamo da odlazi. To ga je opuštalo. Ali nikad se nije vratio kući. Od tada mu se gubi svaki trag.“ „Kako znate da je ubijen?“ „Jednostavno, znam.“ „Da li je u toku policijska istraga?“ „Policiju ne zanimaju ovakvi slučajevi.“ „Kakvi slučajevi?“ „Delikatni, gospodine Despotoviću.“ „Čime se bavio vaš muž?“ „To sada nije važno. Ali pouzdano znam da se tog dana u Tašmajdanskom parku sreo sa starijim muškarcem, obučenim u široku teget trenerku i duksericu. Starac je nosio zeleni dečiji ranac, sa slikom duha Kaspera.“ „Mhm…“ Njene oči, glas i rečenice uvukle su me u nekakav trans, ili šta već. „To bi mogao… biti ubica?“ promucao sam, posle pauze. Bio sam opijen, mada sam cugu ostavio, kad sam počeo da štedim. „To ćete, nadam se, vi da otkrijete. U ovoj koverti je avans, a ostaviću vam i adresu i telefon.“ Ustala je i spustila papirić na sto. „Izveštavajte me o istrazi.“ „Razume se, gospođo Malina…“ Pošla je ka vratima, i zastala na pola puta. „Ah, da, umalo da zaboravim da napomenem… Topolska 18, ali ne na Vračaru, već na Medakoviću.“ „Molim?“ „Mislim na moju adresu“, pokaza papirić na stolu. „Topolska je na Medakoviću.“

23


I ja sam voleo da se opuštam u Tašmajdanskom parku. Ali tog dana, hvatala me je nervoza. Da li je moguće da sam se toliko zablesavio videvši Malinu, da sam je pustio da me ostavi — bah! — praktično bez ikakvih podataka!? Kao da sam početnik. Nemam nikakav trag, čak ni ime pokojnog joj muža. Samo Tašmajdanski park. Šetkao sam se naokolo nekih pola sata. A onda sam ugledao. Tridesetak metara ispred mene, kod ljuljaški i klackalica — široka teget trenerka i duks, poveća glava i sedi potiljak. Na ramenu mu je visio zeleni dečiji ranac. Sa sve Kasperom. Stajao je tamo, tek tako. Malo sam se pribrao i krenuo ka starcu. Tapnuo sam ga po ramenu — „Izvinite“. On se okrenuo. „Da, izvolite.“ Nešto nije bilo u redu — glas je bio ženski. Bapski. I lice. I ogromne sise — ma koliko širok, duks nije mogao da ih sakrije. „Šta želite?“ „Ja… ovaj… Postavio bih vam par pitanja o… gospodinu Vojvodiću.“ „Gospodinu Vojvodiću?“ „Da. Kada ste ga poslednji put videli?“ „Ne poznajem ja Vojvodića. Vi ste pogrešili…“ „Možda…“ Još malo sam je gnjavio, ali nije bilo vajde. Digao sam ruke i nastavio da se šetam. Izvadio sam cedulju iz džepa, a potom i mobilni. Okrenuo sam Malinu. Birate nepostojeći broj. Pozovite službu 988. Malo sam se picnuo, pre nego što sam pošao na Medaković. Bilo mi je drago što je istraga u zapećku. Jedva sam čekao da je vidim. Nisam išao tamo da bih dobio informacije, nego da bih video — nju. Već se smračilo, kad sam stigao u Topolsku 18. Fina, jednospratna kuća od crvenih cigala. Ušao sam u dvorište. U stomaku je krčkalo. Obrisao sam znoj sa čela i dlanova. Kao srednjoškolac, kad ide na prvi sastanak. Malo sam se pribrao, stigavši do vrata, te primetih da su odškrinuta. „Malina!“ Iz kuće se čuo muški glas. „Zašto mi to radiš, ljubavi, zašto!?“ Opa! Gospođa je već našla novog, a muž se nije ni ohladio. Ili je već duže imala švalera? Bio sam ljubomoran. „Malina, dušo, dođi!“ „Nemoj! Pusti me!“ Zvučala je užasnuto. Uleteo sam u kuću, kroz predsoblje, do dnevne sobe. Čvrsto joj je stezao mišice i pokušavao da je poljubi, a Malina se otimala. Mršavi dripac smeđih brkova. „Sklanjaj se od nje!“ Nišanio sam ga pištoljem.

24


„Šta!?“ Bio mi je strahovito poznat. „Ne uznemiravaj damu!“ „Ma, jebem ti!“ Krenuo je ka meni, namršten, streljajući me sa dva izbezumljena oka, puna vatre i ludila. Morao sam da smestim metak među njih. Stropoštao se na pod, kao vreća. Setih se, odjednom, odakle ga znam. Bio je to Vukašin Golubović. Kolega detektiv. Ukrstile su nam se istrage, jednom, pre tri–četiri godine. Prilično je propao, od onda. Ali sada je miran. „Bezbedna si draga, sve je gotovo.“ Prišao sam joj. „Oh, Boško“, rekla je kroz suze. Zagrlio sam je. „Ne plači više, molim te.“ Dohvatio sam joj bradu, priljubljenu na moja prsa i digao joj glavu. Pogledi nam se spojiše, a potom i usne. Za ovakav trenutak — prolete mi kroz glavu — vredelo je živeti. oOo Predamnom je, dragi moji, najbolja ženska koju sam ikada video. Maločas je ušla u kancelariju. Baš kad pomislih da me život izbacio iz koloseka — načisto. Da nema više šta da mi pruži. Da ništa više ne mogu da mu otmem. Da treba što pre da ga se rešim. A vidi sad: Dugih nogu u mrežastim čarapama, savršenih grudi u crvenoj bluzi, i čudesnog lica, bledog i prefinjenog — došla je da traži usluge od mene. Da, dragi moji, još nečemu vredim. Najbolja ženska je preko puta mog radnog stola, trenutno zuri u pod. „Šta mogu da učinim za vas?“ Traži, izgleda, reči kojima će da objasni problem. „Zapravo…“ Dignem obrve, a ona me pogleda: „…ništa. Ne možete vi ništa da učinite za mene…“ „Što ste tako sigurni?“ „Dosadno mi je.“ „Molim?“ „Previše vas je… Vas očajnika… Što za mene, u stvari, i nije loše, uopšte, ali upala sam u kolotečinu…“ „Ne razumem.“ „Vi ste osmi detektiv kojeg posećujem — u nizu.“ „Stigli ste kod najboljeg. Verujte mi na reč. Vaš slučaj će biti rešen. Trebalo je odmah da dođete ovde.“ „Šta vredi, kad čujem vapaje svih vas, u okeanu kuknjave. Mnogi me prizivaju ovih dana, i to krajnje ozbiljno. A ja se uredno odazivam…“ „Ne razumem.“

25


„Doduše, ne mogu sve brzo da vas obiđem — uvek ima i redovnih stvari — starci, saobraćajke, teški bolesnici… Ali, dolazim i na poziv. I to mi je posao…“ „Izvin’te, ja vas nisam zvao… Mada mi je drago što vas vidim, što jes’ — jes’.“ „Ah…“ Ona ustaje. „Moram da promenim igru, krajnje je vreme…“ Odlazi do prozora. Vadi tanku cigaretu iz tašne, pa je pripali, dok joj zurim u dupe. „Toliko očajnika naokolo, a ja se ovih dana uhvatila samo za detektive… A pogledaj — toliko taksista, ugostitelja, frizera, novinara, trgovaca…“ Počinje već da me nervira. „O čemu vi pričate, gospođo?“ Ustanem i krenem ka njoj. „’Oćete li vi da rešim vaš slučaj ili šta…“ Stanem pored nje, a ona i dalje zuri kroz prozor. Ispušta lagano dim iz usta. Sve je nekako nestvarno — taj dim, ona, ja, kancelarija — sve. „Dobro, hoćete li reći više šta vas muči, pa da počnemo da radimo, a?“ Glas mi podrhtava. „Hajde, kažite — šta treba da učinim?! Ispričajte mi — šta vas muči!?“ „Ne mogu, dušo.“ Okreće se ka meni. „Mrzi me“, doda, pa priljubi svoje usne na moje i uhvati me šakom za potiljak. I — ljubi me, strasno, najbolja ženska na svetu, i pre no što stignem da poverujem da se ovo zaista događa, već se okrenula i hoda ka vratima. Izlazi iz kancelarije. A ja se ukočio. Ni makac. Stojim kao zaliven, koji tren, a onda jurnem ka vratima. Izletim u hodnik i gledam levo–desno, a nje nigde nema. Nije mogla tako brzo da nestane! Trčim do stepeništa. „Malina“, vičem. „Malina!“ Ništa. Sednem na stepenik, slomljen. Sada, konačno, znam. Izgubljen sam. Vreme je. Izvadim pištolj iz futrolice prikačene na potkolenicu. Zažmurim, duboko uzdahnem — pa nabijem cev među zube.

Filip Rogović je rođen 1987. u Beogradu. Završio je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Objavljivao je priče u časopisima: Emitor, Gradina, Strast i na sajtu Art-Anima. Zastupljen je u antologiji „Apokalipsa juče, danas, sutra“ (Paladin, 2011.) pričom „Ružni su nam unutarnji organi“. Trenutno radi na svom prvom romanu.

26


Čoveče, ne ljuti se Bojana Ivković

„Neko pokušava da me ubije!“ izgovorio sam nervozno, gledajući elegantno popunjenu službenicu u policijskoj stanici. „Mile, ovaj je za tebe!“ prodrala se, a zatim smireno dodala posmatrajući me iznad okvira naočara: „Inspektor Mile će vas primiti. Druga vrata, tamo desno.“ „Pacijent!“ promrmlja za sebe, misleći da je neću čuti pošto sam se okrenuo i krenuo ka Miletovoj kancelariji. Nisam mogao da je krivim. Moj izgled svakako nije ulivao poverenje. Nosio sam izgužvane sive pantalone, koje su delovale kao da su mi za broj veće, gornji deo teget pidžame i mantil maslinaste boje, čiji sam prednji deo sve vreme nervozno stezao desnom rukom. Ipak, činjenice su bile činjenice. Neko je danima pokušavao da mi dođe glave. „Oduvek sam maštao o tome kako umirem kraj bazena, opušten, na ležaljci, držeći voljenu osobu za ruku. To je smrt dostojna jednog pisca! A ne ovo! Ovo je mučenje! Pomagajte!“ rekao sam gledajući Mileta pravo u oči i bučno se spuštajući u fotelju koja je stajala naspram njegovog stola. „Znam dobro i ko stoji iza svega!“ nastavio sam. „Iskreno, veoma sam se iznenadio kada sam ga ugledao na terasi kafane Staro Bure u Bulevaru. Prvo nisam bio siguran da li mi se priviđa ili je to zaista on, ali čovek koji je sedeo za stolom je izgledao isto kao on! Raščupana proseda kosa, neobrijana brada, garderoba koja nije priličila ni tom vremenu a ni mestu… Podsećao je na nekog ćaknutog naučnika ili kompozitora obuzetog kreativnim ludilom. Opet, dosta ljudi sličnog opisa šeta ulicama grada, ali taj orlovski nos je nedvosmisleno potvrdio da je to on! Glavom i bradom, za stolom kafane Staro Bure, sedeo je Jovan Poskoković!“ „Čoveče, ne ljuti se.“ mrmljao sam pokušavajući da izvučem cigaretu iz paklice dok su mi se ruke tresle. „Čoveče, ne ljuti se?“ zbunjeno je ponovio inspektor Mile, zapisujući sve što bih izgovorio. „Da! Čoveče, ne ljuti se!“ ponovio sam. „Obećao mi je da će me pratiti i uvek biti par polja iza mene… čekaće da pogrešim, kako bi me pojeo! Am!“ uzviknuo sam skočivši iz fotelje ka inspektoru koji je podigao glavu i smireno mi olovkom pokazao da sednem na mesto.

27


„A motiv? Zašto bi taj Jovan Poskoković želeo da vas ubije?“ upitao je ozbiljno. „Stvar je veoma jasna! Napisao sam knjigu. Napisao sam sjajnu knjigu! Glavni junak dobija nasledstvo i odlazi na selo, pošto mu je život u gradu potpuno dosadio. Tamo se u njega zaljubi jedna dobra, lepa, poštena devojka, ali seljanka… znate već na šta mislim… nije ona baš seljanka — seljanka, ali je ipak sa sela. Moj junak je tu odbije, ona se razočara, ima tu još neki zaplet, ali on se vraća u grad, ona se u međuvremenu udaje i postaje prava gradska dama… Svi su oduševljeni njenim izgledom, držanjem, manirima. Svi žele da se druže sa njom, da budu na njenim čajankama, balovima! Moj junak tada shvata da je očajnički zaljubljen u nju! Odlazi kod nje, na kolenima je moli ali ona je hladna, odbija ga! On je očajan, preklinje, traži, zahteva! Ali njeno ne je NE! Tanja Simonović je žena sa karakterom! I onda, na kraju, Jovan Poskoković umesto da ode na planinu i tuguje — kako sam mu namenio, on dolazi u grad, rešen da me ubije! Kaže, nezadovoljan je sudbinom koju sam mu ispisao na preostalim stranicama romana! Kaže da su mogli da budu srećni, da nisam imao pravo da ih razdvojim! Kaže da će me pojesti kao figuricu!“ „Am!“ reče sad pa Mile i skoči ka meni a potom poče i glasno da se smeje videvši da sam se baš prepao. „Da odeš ti u Udruženje književnika? Verujem da će oni uspešno razrešiti taj tvoj ljubavni trougao!“ predložio je ozbiljno. Ćutali smo. Nije mogao više da izdrži. Počeo je glasno da se smeje. „A šta misliš da napišeš drugi deo i nek se njih dvoje tu pomire! Eto ideje pisac!“ rekao je i ustao kako bi me ispratio iz kancelarije iako sam ja i dalje sedeo u fotelji. Ustao sam, nezadovoljan što me nije shvatio ozbiljno. „Voleo bih da Vas neko pokuša da ubije, znali biste onda kako mi je.“ rekao sam mu razočarano. Otvorio je usta kako bi mi odgovorio, međutim, umesto reči inspektor Mile mi je uputio tup pogled i srušio se na pod kao kula od domina. Uspaničeno sam dozivao u pomoć, ali pomoći mu nije bilo. Inspektor Mile je bio ubijen u svojoj kancelariji a jedini osumnjičeni sam bio ja. Na osnovu zapisnika koji je inspektor vodio prilikom našeg razgovora, zaključili su da je najbolje da uhapse i mene i Jovana Poskokovića. Jovan se nije opirao. Čak je, kako kažu, i sarađivao. Prilikom saslušanja izjavio je kako je on samo pion u rukama Velikog mozga iliti — mene. Tvrdio je da volim da se igram Boga i krojim sudbine drugih ljudi. Pošto je svoje sulude tvrdnje potkrepio raznoraznim skicama, šemama i slikama, brzo su nas osudili. Moje izjave da sam nevin, kao i objašnjenje da Jovan Poskoković sve priča iz čiste pakosti zato što ga je Tanja Simonović odbila i ostavila, a što je smatrao isključivo mojom zaslugom, nisu prihvaćene. Mesecima sam ga izbegavao u zatvoru. Mogao sam da razumem njegov bes i želju da mi se osveti, ali ubiti nedužnu osobu i mene, nevinog, povući za sobom, je ipak bilo previše. Ja sam ga stvorio da bude čovek a ne kukavica, ubica!

28


Razmišljao sam dugo šta da radim. Na kraju sam rešio da napišem novi roman u kome bih pokušao sve da razrešim i vratim Jovanu Poskokoviću Tanju Simonović. Početkom proleća sam počeo da pišem. Bio sam srećan, ispunjen nekom nadom da ću posle dužeg vremena učiniti nešto kako treba. „Tanja Simonović vam je stigla u posetu.“ obavestio me je čuvar jednog letnjeg podneva. Bio sam srećan što je vidim. Na sebi je imala usku crnu haljinu, bisernu ogrlicu, crni šešir i naočari za sunce. „Tanja Simonović!“, uzviknuo sam, „Moja Tanja Simonović! Zaista sam srećan što Vas vidim!“ Pružila mi je ruku a potom skinula šešir i naočari. „Aleksandre Mihajloviću, znam sve o Vašim planovima!“ rekla mi je ljutito i dodala: „Zamoliću Vas da stanete sa pisanjem knjige. Nemojte smišljati neki srećan kraj i nemojte me vraćati u selo sa Jovanom Poskokovićem. Ja njega više ne volim i ne želim da idem. Srećna sam ovde!“ „Ali, ali…“ počeo sam da mucam. „Činjenica je da sam ga volela i da sam bila ljuta na Vas što ste nas rastavili, ali nemojte ponavljati grešku. Nemojte se igrati našim sudbinama!“ „Ali, ali kako je…“ pokušavao sam da objasnim ali mi nije dozvolila. Približila mi se i pogledala me u oči. „Aleksandre Mihajloviću, obećavam Vam da ću biti precizna! Ovaj put neću promašiti!“ Gledao sam je u čudu. Nije mi bilo jasno. Uzela je šešir i naočari sa stola. „Poseta je završena“ rekla je hladno, okrenula se i otišla. Izašao sam napolje kako bi me ogrejalo sunce. „Kako god živeo — samo da živiš! Kako god živeo — samo da živiš!“ mrmljao sam reči jednog ruskog pisca dok sam prilazio Jovanu Poskokoviću koji je u uglu dvorišta sam sa sobom igrao Čoveče, ne ljuti se.

Bojana Ivković je rođena 1980. godine u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, odsek za japanski jezik i književnost. Dobitnik je druge nagrade Politikinog Zabavnika 2003. godine za SF priču „Zumi Zu“. Učesnik Belefove kreativne radionice 2007. godine. Na trećem regionalnom konkursu SKC Beograd „Reč u prostoru“ 2008. godine, odabrana je i njena priča „Greška“. Dobitnik je treće nagrade Prvog Medjunarodnog Festivala „Stanislav Preprek“ 2009. godine. Priče su joj objavljene u magazinu Kvartal, na Kišobran blogu, elektronskom časopisu Treći Trg; knjigama Priče za poneti, Ja sam knjiga, The best of Kišobran 2, Reč u prostoru, Zborniku radionice za pisanje poezije i proze. Živi, radi, specijalizira, piše, sanja i mašta u Beogradu.

29


Kemuri Ivica Đorđević

Prvi je rekao KRENI. Drugi je rekao KRENI. Ostali su ćutali. Čovek u sivom odelu je krenuo. Korak po korak, nesigurno. Nije išao nigde, ali nigde nije ni trebalo da stigne. Prvi drugi se smejao. Drugi drugi se smejao. Ostali su ćutali. Čovek u sivom odelu počeo je da plače, ali je i dalje hodao. Kraj je bio daleko, izlaz nije postojao, samo linija, duga, beskonačna, crna na beloj podlozi. Muzika je počela, ali samo ju je on čuo. Udar po udar, bas. Dubok i težak po sred grudi. Svaki. Posle basa došla je i dremežljiva, nežna, po malo svilenkasta nota, koja ga je uspavljivala, umarala, činila ravnodušnim i čovek je prestao da plače. Sada je samo išao, u belo, bez misli i želja. Prvi je prestao da se smeje. Drugi je prestao da se smeje. Ostali su ćutali. Gnev! Prvi je pobesneo. Bes! Drugi je poludeo. Ostali su plakali. Čovek u sivom odelu je stao. Dim. Miris paleži, vlažne i prljave. Prvi je nestao. Drugi je nestao. Svet je nestao. oOo „Moje ime je Kemuri”, reče čovek u sivom odelu, čoveku koji je sedeo preko puta njega. „Želim da umre.”

30


Kemuri je gledao u čoveka, a ovaj je pogledom skakao po predmetima na stolu između njih. Želeo je da umre. Da umre. Ljudi olako požele tako nešto. Još kao jako mali spoznaju smrt druge osobe kao najlakši način da reše problem. Retko ko ikada ode dalje od mračnih misli, ali oni kojima te misli ne daju mira, a sami nisu dovoljno hrabri, ili možda nedovoljno izopačeni, spremni… oni dođu kod njega. Kemuri prodaje smrt. Smrt onih koji im stoje na putu, koji su im višak ili smetnja ili koji god drugi razlog da imaju. Razlozi ga nisu interesovali. A čovek je bio slab. Uplašen, nesposoban i sasvim prosečan. Zapravo, većina onih koji su mu dolazili su bili sasvim obični, dobri, mirni i tihi ljudi. „Cenu znaš,” reče Kemuri. Čovek je samo klimnuo glavom. Udahnuo je jednom jako duboko, polako ispustio vazduh i pogled smirio na kesici šećera koja je stojala pored pune šolje kafe. Nije popio ni gutljaj. „U redu,” reče Kemuri i ustade. Čovek se uplaši ovog pokreta i po prvi put, od kako su seli, pogleda ubicu u oči. Osetio je znoj kako mu izbija iz dlanova, srce kako sve jače udara, a zvuci sveta postaše tupi i nerazgovetni dok je video sebe, duboko u tamnim očima prodavca smrti. Kemuri se okrenu i pođe ka izlazu kafea. Čovek pogleda oko sebe, bilo je prazno. I on ustade i pođe napolje. Sada je sve bilo rešeno. Mogao je da ode i sačeka. oOo Kemuri je stajao iza nje. Posmatrao je crvenu, talasastu kosu kako pada preko belih ramena i crne tunike. Tuniku kako prati oblik njenog tela preko širokih, takođe crnih, pantalona. Bose noge kojima nije smetala hladnoća keramike na terasi visoke zgrade. Nije ga čula. Učinilo joj se da nešto oseća, miriše. Dim. Ali u gradu je uvek nešto mirisalo na dim ili hranu. Uzdahnula je i oborila pogled. Grad je isijavao oko nje i delovao magličasto. Kemuri je zaplakao. Mutno, sve osim nje bilo je nejasno. Nje i blistave oštrice noža na kojoj je video samo jednu boju. Samo svetlo crvenu boju njene kose. Krv je bila crna. Slivala se niz kratak deo oštrice koji nije bio u njoj, oko drške, po njegovim prstima. Hladna krv. Pustio je nož. Gotovo bez šuma, telo se spustilo na pločice terase. Nije je više gledao.

31


Prišao je ogradi i posmatrao grad. Postao je jasniji, sada je vrlo lako raspoznavao visoke zgrade metropole. Sijale su jarko, belim svetlima koja su sa unutrašnje strane vrištala ka tmini koja je obavijala svet. oOo Kemuri je plakao. Svaki put. Prvi mu se smejao. Drugi mu se smejao. Ostali su ćutali. oOo Čovek je sedeo na istoj stolici kao i prošli put. Bledog lica prazno posmatrao je Kemurija. Ovaj put direktno u oči. Mrtva je. Niko to nije morao da izgovori jer je ta rečenica bila vrlo glasna u tišini koja ih je obavijala. Pesma je bila o ljubavi. O vremenu koje nisu imali. O tome da su mogli, sve, samo da su imali još par minuta da jedno drugom kažu. Samo po dve reči i sve bi bilo OK. Samo toliko i sve bi bilo u redu, sve bi ponovo bilo kao nekada. Kemuri je plakao. I čovek poče da plače. Setio se. Nje. Setio se pogleda, setio se straha u njenim očima kada se prvi put naljutio na nju, straha u njenom pogledu kada je prvi put povikao na nju, sreće u njenom glasu kada mu je prvi put rekla da ga voli. „Vreme je za naplatu,” reče Kemuri. oOo Čovek je klečao, a Kemuri stojao ispred njega sa isukanim samurajskim mačem. Bilo je veoma hladno, ali čovek je bio miran. Nije drhtao, vilica mu se nije tresla i mirno je čekao. Para se dizala sa njegovog tela, kao da je tinjao, da ga obavija dim i odnosi njegovu dušu visoko ka noćnom nebu. Čovek je zatvorio oči. Misli su nestale, nije više bilo ničega. Čekao je naplatu, da svoj život preda prodavcu smrti. Da ode i on sa ove planete gde više nije postojalo ništa. Ništa osim Kemurija. oOo Otvorio je oči nakon što ga je probudila tišina.

32


Kemuri je nestao, a čovek u crnom je stojao na par metara od njega i posmatrao ga. oOo „Ja sam niko” reče čovek u crnom, „a ti si ništa.” Sedeli su jedan preko puta drugog u maloj, zagušljivoj prostoriji, a delio ih je stari drveni sto sa kojeg je lakirani premaz odavno nestao, a deleći jeftine iverice pretili da ogrebu neopreznog čoveka ako bi svoje ruke spustio na površinu. Ništa. Mogao je biti i ništa, sada mu nije bilo bitno. Posmatrao je čoveka u crnom, ispod čijeg se otkopčanog sakoa nazirala futrola za pištolj ispod leve ruke, a policijska značka virila iz desnog džepa crne košulje. Inspektor policije. Inspektor je primetio šta čovek posmatra i kiselo se osmehnuo. „Ja sam bio inspektor,“ reče. „Sada sam ništa, sada sam niko.“ Čovek je savio glavu. Bilo mu je potpuno svejedno ko je čovek ispred njega. Bilo mu je potpuno svejedno gde se i zbog čega nalazi. Želeo je samo jedno. Želeo je da umre. „Želiš da umreš,“ reče bivši policajac. „Želiš, znam. I on želi da ti umreš.“ Čovek je na ovo podigao pogled, srce mu je blago zalupalo. „Da,“ reče. „Znam, Kemuri…“ I opet mu je bilo svejedno. Da. Zna. Pa šta? Ponovo je oborio pogled. „Da li znaš zašto je cena život?“ Nije znao. „Zato što život nema cenu. Zato što ne postoji vrednost koja je uporediva. Zato što jedan život može da se poredi samo sa drugim i ni sa čim više. Zato je on voljan da ubije, ali samo ako ubistvo platiš sopstvenim životom“ Čovek je bio tužan. Samo je želeo da umre. „I hoćeš, nemoj da brineš,“ reče Inspektor. „Ako treba, ja ću te ubiti. Istim onim nožem koji je probio tanku kožu, provukao se pored rebara i ušao u njeno srce. Istim nožem kojim si ti ubio nju, ja ću ubiti tebe. Obećavam. Ali želim njega.“ „Nju je ubio Kemuri!“ Čovek u crnom se nasmejao, prvi put na glas. „Da. Kemuri. Njega hoću!“ Kako? Čovek nije znao kako da uradi ono što se od njega tražilo, kako da nađe Kemurija. Ali to je morao da uradi, to je bio način da najzad okonča sve, celu ovu besmislenu priču. Od njene smrti ni on nije postojao, svo vreme od tog trenutka je bilo prazno, besmisleno, beskonačno čekanje na kraj. Želim da umrem.

33


oOo Prvi je ćutao. Drugi je ćutao. Ostali su tiho jecali. Dim se uskomešao, mada vetra nije bilo. Nije ni postojao. Kemuri je bio tu i nije bio srećan. Kemuri nikada nije bio srećan. Posmatrao ih je. Sve! Drhtali su, u strahu i slasti koju je ova emocija izazivala kod njih. U želji da ga osete, da mu se osvete, da se osvete sebi. oOo Čovek je drhtao od hladnoće. Vetar je odvodio i ono malo toplote koju je njegov tanki kaput stvarao, a lice i uši više nije osećao. „Doći će po tebe,“ rekao mu je Inspektor, bivši Inspektor. oOo Inspektor je jurio Kemurija od kada je postao policajac. Izgubio je posao zbog te opsesije. Nije mogao da odustane. Nikada. Život mu je postao Kemuri i želja da ga uništi. Mnogo godina. Mnogo. Nije rekao koliko, ali je zvučalo kao da traje vekovima. A Kemuri će doći da naplati dug, jer život mora biti plaćen životom. oOo Maleno polje uokvireno niskim rastinjem i mladicama drveća koje nije prepoznavao lelujalo je usled izmaglice koja ga je prekrivala. Trava tamne, gotovo crne boje, vlažna, presijavala je mlečno belo svetlo sa udaljenih lampiona. Blagi, jedva osetni vetar njihao je samo najduže vlasi stvarajući iluziju žive materije od površine zemlje. Isto ono polje gde je prvi put bio sa Kemurijem. Isto ono mesto gde je trebalo da umre, odakle je otet pred sam čin koji je toliko želeo. Hladnu oštricu dugog mača je već video u svom telu, lebdeo iznad i čekao tamu da ga proguta i zauvek uništi. Ali Kemuri je stvorio i druge, a oni su žudeli da se želja ispuni prvo njima. Pomislio je da ovaj neće ni doći i sledio se. Život je bio agonija, nije služio ničemu i svaka sekunda udisanja vazduha je proždirala ono malo duha u njemu, kao tupim nožem, zlokobna i tiha kazna koju nije imao snage da trpi. „Hoću da umrem!“ povikao je koliko god je mogao, ali samo Kemuri je čuo njegov vrisak.

34


Osmeh bolnog zadovoljstva se pojavio na inspektorovom licu kada je video prodavca smrti. oOo „Znaš da me ne možeš ubiti,“ reče Kemuri inspektoru. Čovek se okrenuo čuvši ove reči. Kemuri i inspektor su bili na par koraka od njega i on se nespretno okliznu i pade na mokru zemlju. Nije imao snage da ustane, oslonio se rukama i posmatrao dva čoveka. Kemuri mu je delovao drugačije nego kada ga je poslednji put video. „Znaš,“ ponovi Kemuri tiho, gotovo tužno. Inspektor je polako vadio pištolj iz futrole, repetirao i uperio Kemuriju u čelo sa manje od metar udaljenosti. Jedna suza je pošla iz Kemurijevog oka. Jedna suza je pošla iz oka inspektora. Inspektor je lagano povlačio oroz, a vreme je usporilo. Metak je bez zvuka izašao iz cevi i bezvoljno krenuo ka svom cilju. Pogodio je Kemurija malo iznad nosa, bliže desnom oku. Prošao je kroz njega i za sobom povukao beličasti dim, koji se sporo uvijao oko putanje iza teškog zrna. Kemuri je posmatrao inspektora. Čoveku se učinilo da je trepnuo, ali oči su mu bile otvorene sve vreme. Inspektor je spustio pištolj ka Kemurijevom srcu i ispalio još tri metka sada uplakanog, užasnutog lica, vrištao je u sebi, poput čoveka koji je izgubio sve ono za šta je želeo živeti, sve ono što je voleo. Kemuri se okrenuo i otišao. Čoveku se učinilo da ga je na tren pogledao. Ispratio ga je pogledom u mrak, a Kemuri je vrlo brzo nestao, ostala je tanka izmaglica iznad vlažne trave na mestima gde je ova polegla ispod cipela. oOo Čovek je gledao inspektora u oči. Obojica su čučala jedan preko puta drugog. Inspektor je držao pištolj i nije odvajao pogled od svojeg oružja. Želeo je samo da umre. Inspektor ga ljutito pogleda. „Pa umri,“ reče. „Umri kukavico prokleta!“ Čovek je ćutao. Želeo je da umre, ali to je bio Kemurijev posao. To je bio dogovor. Inspektor je spustio pištolj na zemlju i iz kaputa izvukao nož tanke oštrice.

35


Čovek preblede. Tragovi njene krvi još uvek su bili vidljivi na mestu gde je oštrica nestajala u jeftinoj, plastičnoj dršci. „Na stoko,“ reče inspektor. „Zarij to sebi kao što si njoj zario u leđa, kukavico!“ Čovek ga je zbunjeno posmatrao „Šta ti nije jasno, svinjo? Šta ti nije jasno?“ Čovek je video u inspektorovim očima, pitanje, očigledno pitanje. „Šta je Kemuri? Zašto nije umro? To te interesuje?“ „Kemuri si ti. Ja sam Kemuri. Kemuri ne postoji, nikada nije postojao ali smo ga stvorili. Ti, ja i ostali poput nas, da učini ono što sami nismo smeli.“ „Kemuri si ti, Kemuri sam ja, Kemuri je sve ono što je dobro u nama, Kemuri se žrtvuje i ispunjava naše zle želje. Ja sam je ubio, ja sam uništio ono što sam voleo. Ti si je ubio, ti si uništio ono što si voleo. Ti si stajao na onoj terasi i zario joj nož u leđa. Ti tvojoj, ja mojoj, pre mnogo, mnogo godina.“ „Ali mene Kemuri nije ubio, mene Kemuri nikada neće ubiti jer sam ja najveća kukavica od svih.“ „A tebe, hoće li tebe? Ne znam. Evo ti nož. Zarij ga sebi u srce kao što si njoj. Učini to. Učini i vratićeš dug Kemuriju.“ „Jer Kemuri ne može da umre.“ „Kemuri je dim, Kemuri ne postoji.“ Inspektor je ustao i otišao. Ostavio je i pištolj i nož i samo napustio čoveka. oOo Prvi je plakao. Drugi je plakao. Ostali su plakali. Kemuri je čekao i posmatrao. oOo Čovek je uzeo nož. Posmatrao je oštricu i plakao nad njom. Suze su padale po nožu, ali krv je odavno bila suva i nije se spirala. Čovek je prislonio oštricu na svoje grudi i urlao. Nije mogao to da uradi. Bacio je nož daleko od sebe. Pao je licem na dole na zemlju i vikao iz sveg glasa. Zvao je po imenu. Zvao je da dođe, da mu se vrati. Nju želi. Samo nju. Živu. Zavukao je ruku ispod svog tela i uzeo pištolj. Posmatrao je oružje neko vreme, a onda ustao i krenuo u pravcu gde je Kemuri otišao. Prislonio je pištolj na desnu slepoočnicu i povukao obarač.

36


Telo je nastavilo još jedan korak, ruka od udara poletela u desno, izbacivši pištolj iz njegove šake. Beli trag dima je ostao za oružjem koje je mekano palo na zemlju. Poput devojke, plesačice, dim je igrao na hladnom vetru dok je izlazio iz pištolja. oOo Prvi je ćutao. Drugi je ćutao. Ostali su ćutali. Kemuri je slušao, a čovek mu je pričao. Želeo je da umre.

Ivica Đorđević je rođen 1974. godine u Kruševcu. Profesionalno se bavi internet marketingom. Živi i radi u Beogradu. Objavljene priče: „Bela Kugla“ u Emitoru 458 i „Spasitelj“ u časopisu Astronomija (SF dodatak). Crtica „Samo jestiv vanzemaljac je dobar vanzemaljac“ osvojila je treće mesto na konkursu sajta Art-anima.

http://www.ivicadj.com/

37


Trkač Sanja Pavošević Alisa

Došla je tog sivog popodneva obučena u skupu bundu i malo šta drugo; u žurbi nije popravila frizuru i šminku, i delovala je kao prava zabrinuta supruga; izgled su upotpunjavale crne kese ispod očiju crvenih od plača. Prethodne noći padala je kiša, i njene su cipele ostavile tragove na podu kancelarije, od vrata do stolice i kabineta sa pićem. Nisam je video skoro dvadeset godina; uzaludan trud da sakrije vreme primećivao se na njenom licu — na usecima oko usana, očiju, ispupčenim venama na nadlanicama. Međutim, odećom je nagoveštavala dobar život, udobnost kojom je obasuta; moram da priznam da su joj grudi u toj haljini još izgledale dovoljno poželjne, a noge podsećale na one, devojačke, za koje bi muškarac ubio. Ponudio sam je pićem koje je iskapila toliko naglo da su joj kocke leda zvecnule o zube. Posle drugog je razvezala jezik. Posmatrao sam je kroz dvostruku zavesu duvanskog dima — požudno je uvlačila dim za dimom dok je moja cigareta stajala u pepeljari — posmatrao sam kako joj se levi gležanj klati na desnom listu, kako joj ruke drhte dok prinosi cigaretu usnama. Muškarci stare, a žene propadaju. Pa ipak, razmišljao sam, još je lepa. Čarls je otet, rekla je kroz zube, histerično; očekivao sam manju tragediju, možda se i nadao priznanju da joj je suprug preljubnik, da ona želi da ga razotkrijem, i možda bih i bio voljan da prihvatim posao bez osmeha. Videvši je tako povređenu i uplašenu, poželeo sam piće. — Znam da možeš da ga pronađeš… na vreme — prošaptala je, pogledom se daveći u čaši. Nem, čekao sam, drobeći nepopušenu cigaretu u pepeljari. Podigla je pogled, zarobila me mačijim očima, kao poluzaboravljenim milovanjem starijim od prošlosti. Hteo sam da ustanem, da sipam sebi viski, bez leda, dupli, ali nije mi dozvolila, ne dok ne izgovori ono što što zna da će me navesti da prihvatim posao; oči su bile samo okidač, a glas, drhtaj u njemu i moje ime obavijeno njime, metak u srce. — Dene, molim te… pomozi mi. Sve mi se vratilo. I onda mi je dala njegovu skorašnju fotografiju, sa nekog prijema; debeo koverat je spustila na ivicu stola; preko njega, broj telefona naškraban na listu iz notesa. Kada je otišla, opipao sam koverat i zubima zadržao zvižduk. Čarls je na slici izgledao mlađe nego što sam mislio da će biti — ni njega nisam video dve decenije, sem na crno–belim fotografijama u novinama — sa više kose, u boljem odelu, bez podbratka. Pratio sam mu

38


karijeru, vrtoglavi javni uspeh nekorumpiranog biznismena, znao sam da je bogat, da mu dobro ide, da ima dvoje dece sa njom. Znao sam, isto tako, da je moguće da ima veze sa onim što se događalo u gradu poslednjih godina, da finansira obe strane: i one koji su učestvovali u svemu, i one koji sad traže lek. Pitao sam se zna li i ona čime joj se suprug bavi sa strane. Pitao sam se da li ju je briga. Sipao sam dupli i ostao kraj kabineta. U njenoj pepeljari bilo je četiri opušaka sa krvavim poljupcima, na podu nekoliko valjaka pepela i rukavica, koju sam podigao. Rukavica je bila svilena, mekana i nepodesna za hladnije vreme. Nekada su žene namerno ostavljale lične sitnice muškarcima. Džentlmeni ih vrate; ali žene po te stvari neotesancima same odu. Iskapio sam piće, ostavio rukavicu na sto preko Čarlsove fotografije, i uzeo telefon. o O o Veronika i ja smo imali lepu vezu, u neko davno proleće, kada je grad bio prijatno mesto za život. Nije ipak prošlo svih dvadeset godina od tada, ali vreme nas je pritislo poslednjih godina, otkako je sve ovo postalo javno i gadno. U to doba, međutim, išli smo po kafanama i opijali se do besvesti — ona, Čarls i ja. I kada smo konačno te večeri izašli iz bircuza, sipila je kiša, a taksija nije bilo; pripiti, pošli smo peške kroz kraj grada koji nismo dobro poznavali, ali koji nije bio daleko od mog stana. Nije nas napala banda sa noževima — tada se grad nije bojao takve bagre — niti su nas sačekali gangsteri u crnom automobilu; desilo se nešto sasvim drugačije i prljavije. Naišli smo na napušteno, neosvetljeno skladište čiji su polupani prozori izgledali kao pogled lobanje; uočili smo mesto na kome smo mogli da preskočimo žičanu ogradu i to smo i uradili, jer je izgledalo kao dobra ideja. Čarls se prvi prebacio, onda sam ja podigao Veroniku, Čarls ju je prihvatio, preskočio sam i ja i on nas je poveo ka skladištu. Ni danas ne znam da li je znao šta nas je čekalo unutra, ili je tako pripit poželeo da istraži napuštenu zgradu kao da mu je petnaest godina. Znam samo da smo naišli na znak NE ULAZI OPASNOST na ogradi koja je opasivala mračnu zgradu, da smo se zgledali, zakikotali i da smo zajedno odlučili da se na upozorenje oglušimo. Dugo sam imao košmare od te noći. U snovima sam viđao crnu senku kako se nadvija, ustostručena, nad nas troje; viđao sam ljude koji su tog monstruma, i sve one druge, čuvali i hranili, i godinama sam verovao da njihovi nalogodavci znaju ko smo, da će doći po nas i pustiti tu zver da nas rastrgne. Tada, kada smo se ušunjali u halu i videli nizove poluljudskih tela u malim kanisterima i jednu zver koja stoji, pogureno, suviše ljudski na dve noge i previše životinjski spremna za skok, naglo smo se otreznili i Veronika je kriknula i svi su ljudi u belim mantilima preplašeno pogledali u nas. Tada nam je to čudo uzvratilo pogled zmijskih zenica i zarikalo, zarikalo tako da mi je od pića otežala bešika popustila, i samo smo jurnuli. Jurnuli smo, kako sam

39


kasnije pomišljao, svako za sebe, svako misleći da ne sme da ostane poslednji, jer ako ostaneš poslednji, zver će te pojesti — pratili su nas vapaji i vrisci ljudi i neljudsko praštanje kostiju i još dva, tri, četiri odvojena životinjska urlika, kao da su se i drugi probudili — trčao sam toliko brzo da sam izgubio cipelu i to nisam primetio dok nisam uleteo u stan i sručio se na pod. Prvi sam stigao do ograde i prebacio se i pao na pločnik licem napred. Veronika je stigla kada sam se podigao i zgrabila ogradu. Čarlsa nije bilo. Bio je pao preko kutija, negde u skladištu, na samom ulazu. Bio je mrkli mrak i kiša je padala. A preda mnom, Veronika nije imala cipele, tašnu, niti kaput. Sećam se njenog pogleda, njenih lepih, izbezumljenih očiju i razmazane šminke koja je nije naružila, sećam se njenih prstiju proturenih kroz kvadrate ograde kako sežu ka meni, i sećam se reči koje su njene savršene crvene usne oblikovale — Dene, molim te… pomozi mi — i sećam se topota cipela i da sam pomislio da to nisu samo cipele, da i ako jesu, da trk nije Čarlsov, da ga je zver sigurno sustigla; sećam se svojih upišanih pantalona i suza na njenim obrazima. I sećam se koliko mi je kiša pekla oči dok sam trčao, bežao, i kako od zujanja u ušima nisam čuo ništa, čak ni njene krike, ako ih je bilo. Pročitao sam u novinama da su se Veronika i Čarls venčali krajem te godine; poslao sam telegram i nadao se da ga neće baciti u koš. Prestao sam da pijem i počeo sam da rešavam sitne slučajeve, one kojima se policija ne bavi, pa i one kojima ne sme da se bavi. Pretpostavljam da se te noći Čarls sabrao i ustao posle pada, da je možda i video pokolj o kome nijedne novine nikada nisu pisale, o eksperimentu koji je od te noći ceo grad preobrazio u besmisleno veliko skladište; da je pobegao odatle i pred Veronikom bio čovek kakav je trebalo da ja budem, da ju je prebacio preko ograde i da su pobegli. oOo Nakon obavljenog poziva, pripalio sam cigaretu i dok sam pušio, stojeći, gledao sam u rukavicu preko Čarlsovog lica, zamišljajući da ga šamara, videvši svoje lice na istom mestu. Otvorio sam fioku, zgužvanu fotografiju zamenio revolverom, revolver gurnuo u futrolu pod pazuhom, uzeo kaput i izašao iz kancelarije. Poziv mi je samo potvrdio ono što sam pretpostavljao: Čarls nije u podzemlju, nikakva banda nije rešila da se okoristi njegovim novcem, inače bi Veronika već znala koliko njegova glava vredi. Verovatno su ga sačekali ispred kancelarije, pošto je pala noć; više njih, opasnih, naoružanih; zgrabili su ga i odvukli ili odvezli na jedino mesto u gradu koje se nije promenilo za sve ove godine — u skladište iz kog su potekli. Ogradu nisu dirali, sem znaka NE ULAZI OPASNOST koji je uklonjen jer više nije bilo potrebe za njim. Prećutno, građani znaju šta se krije iza ograde; znaju i za druga mesta i znaju da se noću ne ide određenim delovima

40


grada. Nijedne novine nikada nisu pisale o skladištu, niti o noćnim napadima koji odnosi samce i strance; nikada nije objavljena priča o odluci gradskih vlasti da se zločinci pošalju u kraj oko skladišta kada padne mrak, čime se rešavaju dva problema na kratko vreme; a ipak, svi znaju. Jer mnogi naučnici rade na leku, a mnogi laici se koriste „uslugama“ monstruma. Nikada se nije govorilo o njima, ne javno; kolale su, i još uvek kolaju, mnoge teorije o finansiranju eksperimenta, između ostalih, i ta da je vlada pokušala da napravi nepobedivu vojsku, uposlivši strane naučnike i obećavajući bivšim vojnicima novac da u tome učestvuju; lično, nisam uspeo da iskopam ništa više od takvih i sličnih priča. Nema sumnje da su monstrumi delom ljudi; ali ko je započeo projekat ne znam, i sada više nije ni važno. Činjenice govore u prilog tome da ih je neko čuvao dok su bili neorganizovani i uplašeni, da ih neko još uvek finansira — uvek će biti nekoga ko će ih finansirati — i da oni koji rade na serumu, ako takvi uopšte postoje, nikada neće taj serum otkriti, i monstrumi će zauvek biti monstrumi, bogovi i ponoćni užas. Nisu svi monstrumi, doduše, lako uočljivi. Našao sam rupu u ogradi i provukao se, gacajući po blatu i retkoj travi. Odavno za mene nije pentranje preko ograde. Obrisao sam dlanove maramicom i prišao skladištu sa zadnje strane. Zbog polupanih prozora zgrada je i dalje izgledala kao iscerena lobanja zamrznuta u vremenu; ovog puta, kroz najbliži prozor probijalo se čkiljavo svetlo sijalice. Zastao sam na granici senke. Skladište je izgledalo daleko veće nego u mom sećanju. Bili smo pripiti, Veronika i ja zaljubljeni, Čarls neustrašiv. Prsti su joj bili tako lagani na mojoj podlaktici, Čarlsov dlan odlučan na mom drugom ramenu: oboje su razmišljali o ulasku; on je to pomenuo. Njega je prvog privuklo plavičasto svetlo koje je isticalo ispod ulaznih vrata. I teklo, teklo, sve do otvorenog kanistera i nogu prvog probuđenog monstruma. Onog čije smo režanje osetili u sopstvenim glavama i krvi. Iz daljine, sa ulice, do mene dopre vrisak. Stajao sam jako dugo, dovoljno da popušim ostatak paklice i da mi kiša, koja je u međuvremenu počela da prska, natopi kosu i kaput. Šake su mi podrhtavale, potom poplavele. Kada sam se pokrenuo, nisam otišao do prozora, već ka vratima, kao ranije. Um mi je bio prazan. Oni mogu da nanjuše strah. Dovoljno životinjskog imaju u sebi da to mogu; dovoljno ljudskog da tim znanjem manipulišu. Najpre sam primetio Čarlsa, vezanog za stolicu, nasred skladišta. Sanduci i kutije su mi blokirali pogled na ostatak prostorije. Olabavio sam remen futrole i ušunjao se; sigurno su me primetili, sada će me zaskočiti, naći ću se kraj Čarlsa. Ali igrao sam svoju igru, sakriven iza sanduka. Zveri je bilo sedam, a zbog slabog svetla, više sam ih naslućivao nego video; bili su visoki, dlakavi, dugih prstiju i šiljatih kandži, vučijih lica. Naj-

41


upečatljiviji bili su im zubi, poput oštrih visibaba u ogromnoj saksiji, visili su preko usana i balili brade. Uprkos tome, i uprkos nedostatku odeće, izgledali su antropomorfno — hodali su potpuno uspravno, kretnje su im bile vrlo ljudske, mada previše gipke, i čuvali su stražu onako kako to ljudi rade kada ne očekuju upad: u polusnu. Čarlsu su skinuli kravatu i košulja mu je bila razdrljena, nauljena kosa raščupana, ali, osim uboja na usni, izgledao je nepovređen. Sedeo je otromboljeno, ali pribran, miran, i pitao sam se zna li šta ga čeka, zna li on njih, i konačno shvatio da ne znam šta mu se desilo one noći u skladištu. Ne znam da li su ga videli. Ne znam da li je zbog toga sad vezan, a ne preklan. Ne verujem da svakoga koga otmu tretiraju na ovaj način; poslednjih godina, naročito otkako se broj napada povećao, uveren sam da zveri svoju žrtvu pojedu na licu mesta. Tada je ušao onaj koga su čekali. Prepoznao sam ga po očima, po uspravnim, duguljastim zenicama poput procepa na suncu. Prepoznao sam monstruma koji se prvi probudio i pobunio protiv onih koji su ga stvorili. Onog zbog kog je grad u strahu već dvadeset godina. On je ustanovio granice koje se ne smeju preći, pravila koja se ne smeju prekršiti, on svojeručno kida grkljan svakome ko zabasa u ovaj deo grada, on čuva grad poput osvetoljubivog boga. Setio sam se jedine fotografije sa mesta zločina — mesta pokolja — koja je načinjena, fotografije rasporenog muškarca razrogačenih očiju, koja je nestala u fascikli sa natpisom POVERLJIVO u bezimenom arhivu. On je to uradio da bi se znalo da gradom vreba sila koju smo sami pozvali, da će lek protiv ove kuge, ako bude pronađen, stići kasno, da će biti žrtava dovoljno za košmare, a premalo za poziv u pomoć. Da bi se znalo i ćutalo zauvek. Video sam ga, velikog i snažnog, kako prilazi ostalima, kako se oni sklanjaju sa puta i kako stoji među njima kao da je okružen vernicima. I video sam Čarlsove oči kako se šire poput vlažne fleke na međunožju. Monstrum nije govorio nijednim ljudskim jezikom, a ipak sam ga čuo, jasno i zastrašujuće, u ušima i iza očiju. Čuo ga je i Čarls i čuli su ga ostali. Nije koristio reči. Koristio je slike i boje i osećaje. Govorio je kao da je u meni i kao da se obraća meni, i znao sam da i Čarlsu to izgleda kao da je sâm na svetu. Čarlse… hvala ti na ovom vremenu. I dalje ne želimo serum. I dalje želimo osvetu. Imao si svoj život. Sada život pripada nama. — Ne, ne, ne! Omogućio sam vam život u gradu! Zahvaljujući meni policija nikada ništa nije preduzela protiv vas! Zahvaljujući meni niko nije došao da nastavi eksperimente! Pustite me, zašto me ne pustite? Molim vas, pustite me! Dogovor nije obuhvatio večnost, Čarlse. Pušten si da nam pomogneš kad nam je pomoć bila potrebna. Dobio si osamnaest godina, daleko više

42


nego što mnogi zaslužuju, daleko više nego što je tebi bilo zapisano. Imao si dovoljno vremena. — Nemojte! Nemojte mene! Ubijte nekog drugog! Nisam bio sâm te noći! Paralisan što glasom monstruma, što rečima nekadašnjeg prijatelja, osetio sam jezu kada su druge zveri počele da se sašaptavaju. Znamo. — Ubijte Veroniku! Ubijte Dena! Ubijte Veroniku! Ubijte… Nisam čuo odgovor monstruma; pobegao sam iz skladišta, neobazrivo, najbrže što sam mogao, možda sam nešto i oborio i napravio buku, i ponovo su me pratili krici i vrištanje i režanje. Ali ovog puta nisam imao nikoga da prestignem; ovog puta, morao sam da se oslonim samo na sebe. Ne znam jesu li me čuli od Čarlsovog cviljenja i molbi za milost. Trčao sam kroz kišu dok mi je srce udaralo po grudima kao pesnicama; trčao sam i jedva udisao. Bacio sam se na ogradu i shvatio da ne mogu da je preskočim. Pokušao sam da se podignem, ali cipele su mi klizale, prsti nisu mogli da nađu oslonac, stomak me je vukao naniže. Pomislio sam na lakirane nokte koji se pružaju kroz kvadrat; pomislio sam na bespomoćnost; i na rupu kroz koju sam se uvukao i bacio se na kolena, puzao, tražeći, tražeći to mesto, mora da je blizu. Čekao sam tešku šaku — šapu — koja će mi pasti na leđa i povući me za sobom u mrak. Znamo. Našao sam rupu i ispuzao na pločnik. Potrčao sam niz ulicu, dalje odatle, dok su me pluća pekla kao kovački mehovi. Negde sam izgubio šešir. Trčao sam ulicama koje sam jedva prepoznavao, pored kuća, radnji, parkiranih automobila, potpuno sâm, sve dok se nisam presamitio od napora i povratio sve što sam popio te večeri; onda sam pao u blatnjavu, smrdljivu baru i onesvestio se. Znaju da nas je bilo troje. Znali su sve ove godine. Znaju i kada će doći po nas, i da li će doći. Što je mnogo više nego što ja znam. Gledam u Čarlsovu sliku, Veronikinu rukavicu i novac koji je ostavila. Ima više nego što sam mislio, dovoljno da dvoje otkupe izlaz iz grada, nabave karte za prvi voz i, oslobođeni prošlosti, odu neznano kuda. Kroz duvanski dim gledam u telefon i broj na koji treba da je pozovem kada nađem Čarlsa. Da joj kažem da je dobro, da sam ga našao, da je na putu kući — ono što svaka žena želi da čuje o svom suprugu iz usta privatnog detektiva. Živ je i zdrav, gospođo, voli samo vas i na putu je kući sa velikim buketom cveća. Gledam telefon, pijem, držim rukavicu uz neobrijan obraz. Miriše na nju. Na kraju, Čarls je uradio isto što i ja. Gasim cigaretu, ustajem. U poluprazan kofer stavljam još samo flašu i

43


koverat sa novcem. Rukavicu ostavljam na fotografiji i sada zaista izgleda kao šamar preko nasmejanog muževljevog lica. Pre nego što izađem iz kancelarije i pođem na stanicu, gužvam papir sa brojem i bacam ga u koš.

Sanja Pavošević Alisa je rođena u Beogradu. Prva priča „Ambicija“ objavljena joj je u Emitoru. Zastupljena je u antologiji „Apokalipsa juče, danas, sutra“, u izdanju Paladina, pričom „Poslednja priča za svet“. Piše prozu.

44


Crvena, plava, žuta Boris Mišić

Vilen je posmatrao more. Prijala mu je Azurna obala. Modri talasi, topli sunčevi zraci, mirisi leta i mladosti. Prijalo je i Lari. Kćerka mu je pocrnela, dobila lepu boju. Konačno su počeli da se malo bolje razumeju… oOo Gospođa Brižit Vilen je zurila u sliku mršteći se. Nije uspevala da uhvati lepotu u kasnijim Van Lojtovim radovima. U onim ranim, još i nekako — tada je slikao realne pejsaže: planine, sela, drveće, zamkove, a onda je iznenada poludeo za De Stijlom, Mondrijanom. Od pejsaža prešao je na dosadne i monotone vertikalne i horizontalne linije, pravougaonike, kvadrate i rombove. Van Lojt je stekao svetsku slavu sa slikom ,,Crvena, plava, žuta“. Baš kada je bio na vrhuncu slave, odlučio je da…Brižit se strese. Crvena, plava, žuta… zašto joj je suprug poklonio tako skupu sliku ? Nesumnjivo je znao za Rubi. Da li je stvarno očekivao da se pomire ? Vilen…taj dosadni, netalentovani, neambiciozni nazovi slikar, potrčko reklamnih agencija, pomisli Brižit. Nikada nije ni verovao u boemski i umetnički duh slikara. O njima je zapravo mislio sve najgore. Većina tih nazovi umetnika bili su obični proizvođači koji su radili za pare. Ni najmanje nisu verovali u ono što su radili. Živeli su boemski samo zato što je to bilo u funkciji profita. Publika, tj. kupci želeli su da čuju da oni tako žive. Radili su ono što se od njih očekivalo da rade. Tako joj je govorio. Pa ipak… Brižit se ponovo strese. Da li je Van Lojt želeo večnu slavu, mesto u istoriji , možda je zato završio obešen o luster, u jeftinom hotelu u portugalskoj provinciji? Brižit je pomno posmatrala sliku, Van Lojtovo poslednje delo. Besmislena slika. Nikakve lepote, ni smisla. Crne linije, crveni, plavi i žuti pravougaonici i kvadrati, i sve to prekriveno žutim rešetkastim linijama. Van Lojt je na kraju, ipak bio samo ludak, doduše nadareni ludak, za razliku od Vilena. Znala je za njihovo prijateljstvo iz studentskih dana, ali putevi su im se kasnije razišli. Vilen nije bio blizu ni njenog talenta, a kamoli Van Lojtovog… što je više razmišljala o njemu, čudila se kako su uopšte završili u braku. Davno je prestala da oseća bilo šta prema njemu, osim prezira. Jedino što ih je još spajalo bila je kćerka Lara. U ovom momentu mislila je samo na

45


Rubi. Rubi… kože meke i glatke kao svila, čarobnih prstiju i usana. Bilo je čudno razmišljati o Rubi, pred ovom hladnom i besmislenom slikom, koja je bila totalna suprotnost Rubinoj životnoj energiji i vatri koju je posedovala. Namrštila se. Nešto se pomerilo u strukturi slike. Nešto sitno, tek kao mrlja na ivici vidnosti. Kao da su tri boje u geometrijskim telima postale punije, jasnije. A onda se sve promenilo. Kapija se otvorila. Sa druge strane zapljusnuo ju je užas koji je stizao u talasima boja i oblika i više nije bilo povratka. Brižit je shvatila sve. Mogla je da razume Van Lojtov bol. Van Lojt je tragao za savršenstvom, za jedinstvom pojedinačnog i opšteg. Za univerzalnim. Pronašao je to za čime je tragao. Brižit je sa nevericom posmatrala kako se struktura slike menja. Nije imala pri sebi nikakav alat. Slikala je umom, bez trošenja ruku, bez trošenja alata. Crvene, plave, žute geometrijske figure ređale su se u beskrajnim nizovima. Horizontalne i vertikalne linije. Praznina. Odsutnost. Beskraj. Saznanje je Brižit pogodilo kao malj. Van Lojt je pronašao ono za čime su tragali Mondrijan i družina. Savršenstvo. Univerzalnost. Ono što se prostim , narodskim jezikom nazivalo PAKAO. Van Lojt je našao Kapiju. Suprotno uvreženom verovanju, pakao nisu činili sumpor i oganj. Pakao je bio savršenstvo — red, harmonija, savršena geometrija oblika u neprestanom kretanju. Van Lojt je shvatio šta je učinio, i pokušao je popraviti štetu. Rešetkaste žute linije predstavljale su poslednju odbranu, simbol Haosa koji je trebao da zatvori taj užasavajući, plamteći Red crvenog, žutog i plavog. Prekasno. Brižit su našli tri sata kasnije. Buncala je ležeći naga na podu. Čitav zid je bio prekriven crtežima. Svi su predstavljali isto. Beskrajne nizove žutih, rešetkastih linija. Brižit više nije mogla da govori, samo je tupim pogledom zurila u jednu tačku na slici. Odveli su je u duševnu bolnicu. Rubi se lenjo protegnu, zaklanjajući svojom vatrenocrvenom kosom Vilenove grudi. ,,Šta si joj to učinio ? Kako si sredio matoru kučku?“ upita. ,,Tajna“, osmehnu se Vilen. Rubi ljutito napući usne. ,,Mislila sam da nemamo tajni. No, dobro, nije ni važno, važno je da je matora završila u ludari. Hej, ona je stvarno umislila da sam zaljubljena u nju. Hvala dragi što si mi je skinuo sa vrata i pomogao da dobijem njenu katedru.“ ,,Imam još jedno iznenađenje za tebe ljubavi“, osmehnu se Vilen. Kupio sam ti jednu jako skupu sliku. Tvoj omiljeni pravac. U dnevnoj sobi je.“ Rubi ciknu od radosti, i skoči na noge. Vilen je ispratio pogledom, i sa osmehom na licu dohvatio je telefon da rezerviše dve avio karte za Nicu. Osmeh mu nije nestao ni kada se, nekoliko minuta kasnije, stanom prolomio jezivi krik.

46


oOo Sada, godinu dana kasnije, i nekoliko stotina kilometara daleko, Vilen je razmišljao o slici… Kako je lepo slikati umom. Ne trošiš ni alat, ni ruke. Nanosiš boje kako želiš, brišeš, eksperimentišeš, bez straha da ćeš pogrešiti. Šta i ako pogrešiš ? U nanosekundi već imaš hiljade novih slika, hiljadu savršenih oblika. Geometrija pakla je beskrajna. Van Lojta i ostale je upropastio talenat. Kreativnost koju su nosili u sebi nije mogla da izdrži savršenost Reda, apsolut Pakla, njegovu beskrajnu preciznost, tačnost i formu. To je bilo previše za istinske umetnike. Srušilo je sve u šta su verovali i obesmislilo njihovo stvaranje. Kapija ih je progutala. Vilen se nasmeši. On nije imao tih problema. Bolelo ga je uvo i za umetnost, i za Red i Haos. Interesovao ga je bankovni konto. A slutio je da će mu ga Kapija značajno uvećati. Lara mu dobaci loptu. Vilen se osmehnu. Lopta je bila trobojna, i to su bile boje koje je obožavao. Crvena, plava, žuta.

Boris Mišić je rođen 1974. u Rijeci, Hrvatska. Od 1995. živi u Novom Sadu. Diplomirani pravnik po obrazovanju. Ljubitelj fantastične književnosti i stripa, takođe i trilera i krimi romana. Književni uzori su mu: Stiven King, Boban Knežević, Goran Skrobonja, Zoran Jakšić... Učestvovao u dvanaest ciklusa književne radionice Znak Sagite 2011-2012. Ovo mu je prva objavljena priča.

47


Brojanje vremena Ivica Milarić

„Vreme? “ „Polovina 16. zvuka“, pogledao sam na časovnik i odgovorio poručniku. „Zapiši“, naredio mi je. Uneo sam vreme u zapisnik. Poručnik je pažljivo pomerio glavu žrtve. „Nož?“ „Najverovatnije. Ili neki alat.“ Bilo mu je potrebno skoro četvrtina zvuka da popuni podatke. Na kraju, spustio se i pogledao žrtvin časovnik. Poštujući proceduru, prvo je proverio da li je pečatni sklop na metalnom obruču oštećen, a zatim je detaljno pregledao mehanizam. Žrtva je bila običan radnik, tako da se na časovniku nalazila samo jedna kazaljka, koja je brzo jurila iza stakla. „Pečat je ceo, nema naznaka bilo kakvih drugih oštećenja. Bez znakova“, poručnik je izdiktirao najvažniju stavku. Kada smo izašli, sačekali su nas drugi radnici, skupljeni na trotoaru. Svi su nosili istovetne, prljave kombinezone, i imali ista krotka lica. „Idemo ponovo“, glasno se obratio radnicima. „Ko ga je našao?“ „Ja“, nesigurno se javio jedan brka. „I nikog drugog nije bilo u prostoriji?“ „Nije.“ „Da li se svađao? Pio previše? Bilo šta, i sitni detalji nas zanimaju.“ Sve kratko ošišane glave energično su odmahnule. „Znači, bio je najvoljeniji radnik na svetu?“ upao sam. Glave su počele da klimaju još energičnije, a moj sarkazam prošao neprimećen. „Koliko imate do kraja smene?“, poručnik se nije obazirao na mene. „Do 20. zvuka radimo, možda do 21“, brka je objasnio. „Dobro. Doći će bolnički kamion da ga pokupi. Kada završite ovde svi morate da odete i prijavite se u stanicu 199. Takva je procedura, trajaće pola zvuka“, dodao sam, i pošao ka patrolnom vozilu. U kolima, poručnik je vozio u tišini. Nisam nameravao da ga prekidam u tome. Dok smo ulazili na parking stanice, začuo se 17. zvuk. Pogledao sam

48


na časovnik. Vrh kazaljke nalazio se tačno na crnoj tački, baš gde je i trebalo da bude. Kapetan nas je sačekao u hodniku i uveo u njegovu kancelariju. Bio je krupan, a njegovo naborano lice skrivalo je sitne, uvek oprezne oči. Pročitao je izveštaj, a onda ga vratio poručniku. „Nikakvih tragova na časovniku?“ oči su nas procenjivale. „Bez znakova manipulacije, kao što piše“, poručnik je odmahnuo glavom. „Ali, nešto ti smrdi na to, zar ne?“ „Nisam siguran. Moguće.“ „Mali, izađi“, kapetan mi je naredio. Napustio sam kancelariju i vratio se za sto. Drugi istražitelji su se vrzmali naokolo, pretvarajući se da rade, iako je većina samo čekala da čuje 19. zvuk i krene kući. Ja sam počeo da radim isto, kada se poručnik vratio i seo preko puta mene. „I?“ „Čovek ima dosije“,zavalio se u neudobnu stolicu. „Pre 452 dana, kolega ga je prijavio zbog posedovanja knjige o preciznoj mehanici. Primerak je pronađen u radionici, ali ne među njegovim stvarima. Svima su dodeljene kazne, a knjiga uništena.“ „Kapetan sumnja da se žrtva bavila ilegalnim merenjem vremena?“ Poručnik se ispravio. „Naravno. On uvek sumnja, zato je kapetan. Ne znam. Nešto se veće dešava, osećam neku novu vrstu tenzije.“ Preostala dva zvuka proveli smo nad papirima. Kada se začuo 19, poručnik je već bio na stepeništu. I ja sam napustio stanicu ubrzo potom. Ulice su bile mračne, a moji koraci prazno su odzvanjali među niskim zgradama, kao i svako veče. Supruga me je dočekala u kuhinji. „Trebalo bi da popričamo sa malom. Ponovo se raspituje o zakletvi“, predložila je. „Ja ću“, nisam se ni skinuo, i već sam pošao kao sobi naše ćerke. „Dete?“, rekao sam tami iza njenih vrata. „Da li neko dete ovde spava?“ „Ne spavam, tata.“ Ušao sam i seo na fotelju pored kreveta. Bila je obučena za krevet, ali kada sam se privikao na tamu, video sam da su joj oči budne i otvorene. „Uskoro dolazi dan tvoje zakletve.“ „Da, tata.“ Dodirnuo sam njen ručni zglob, koji je i dalje bio go i topao na dodir. „Dobićeš časovnik, baš kao mama i tata. I počećeš da radiš, isto.“ „Ali“, glas joj je drhtao. „Meni je lepo u školi.“ „Biće ti lepo i na poslu. Više nema učenja i knjiga, a kada završiš, možeš da se igraš koliko želiš.“

49


„Da“, nije bila ubeđena. „Ali, tata, zašto moram da nosim časovnik?“ „Da bi znala vreme.“ „Ali, znamo vreme pomoću zvukova. Čujemo ih svuda. Šta će nam časovnici?“ „Da bi uvek mogla da izmeriš koliko nešto traje, vidiš“, pokazao sam joj svoj časovnik, i kazaljku koja se polako, gotovo neprimetno, pomerala preko bele pozadine. „Vidiš, tvoj će biti sličan.“ „Da, učiteljica nam je pokazala kako će izgledati. Ali, na mom će se kazaljka vrteti jako brzo, mnogo brže nego na tvom.“ „Tačno, zato što će ti takav biti potrebniji nego ovaj moj. Vreme dana će ti, kao i sada, govoriti zvuci. Tvoj časovnik, kao i svi drugi, služiće ti da ti pomogne na poslu. Ako budeš radila u pekari, znaćeš koliko puta kazaljka treba da pređe crnu tačku da bi se, recimo, ispekao hleb. Ali ti sve to već dobro znaš, zar ne?“ „Da, tata. Znam.“ „Ako budeš vredna radnica, dobićeš sledeći časovnik, koji pokazuje koliko je ostalo do sledećeg zvuka, kao tatin. Onda će kazaljka ići sporije, ali to će doći, siguran sam, kada vide da si pametna i sposobna, i najbitnije, da dobro radiš“, objasnio sam joj, a glas mi se izdajnički utišao na poslednjoj stavci, znajući da je najbitnije bilo biti poslušan. „Ništa ne brini. Ti bi samo trebalo da budeš vredna i sve će biti u redu.“ „Da, tata. Laku noć, tata.“ „Lepo spavaj“, izašao sam iz njene sobe. Žena mi je namestila sto i donela hranu. Potom smo legli, malo se ljubili, ali ubrzo potom zaspali, suviše umorni da vodimo ljubav. Zatvorio sam oči, i učinilo mi je kao da se je već sledećeg trenutka oglasio 1. zvuk. On mi je, kao i obično, delovao da traje večno. Slušao sam ga ceo život, ali, verovatno poput svih građana, nisam uspeo u potpunosti da se naviknem na njega. Sigurno nas je zbog toga tako efikasno i budio. Žena i ja smo ustali zajedno, a u drugoj sobi čulo se kako mala skuplja knjige. Pogledao sam kroz prozor. Jutro je bio sivo i čađavo, fotografija svih drugih jutara, a u zgradama preko puta prozori su počeli da se osvetljavaju. Izašao sam napolje pre 2. zvuka, a poručnik me, u kolima, čekao ispred. „Imamo još jedno telo“, prokomentarisao je čim sam ušao. Odvezli smo se u novu fabriku. Ovaj put, nismo bili jedini na mestu zločina. Bilo je još istražitelja, ali i kapetan. Radnici su se trudili da izgledaju neprimetno. „Imamo problem“, rekao je i pokazao telo presečenog vrata. „'Saradnik 23'“, kapetan se namrštio. „Ti znaš šta to znači, zar ne?“ „Da“, poručnik se spustio bliže lešu. „Jučerašnji i ovaj slučaj su povezani. Uzmite šta vam je potrebno. Nađite počinioce, jer ovo mora da prestane. Mora!“ kapetan je naložio i otišao.

50


„Šta je 'saradnik 23'?“ „Znači da je bio uključen u akciju proizvodnje aparata za ilegalno merenje vremena“, poručnik je pregledao časovnik na žrtvi. „Ponovo bez znakova manipulacije.“ „Mislio sam… da oni dobijaju smrtnu kaznu?“ „Dobijaju. Ali, on je bio svedok–saradnik. Grupa je bila velika, jedna od najvećih u poslednjih više hiljada dana. Ali, i to je bilo davno.“ „Zašto bi ga neko sada ubio? Osveta?“ „Država mu je izvršila rekonstrukciju lica i tenziju glasnih žica“, poručnik je odmahnuo glavom. „Kako bi ga pronašli? I, kao što si rekao, zašto sada?“ Naredna dva zvuka proveli smo u besmislenim razgovorima sa radnicima. Svi su preplašeno odgovarali, zamuckivali i lako se zbunjivali, i zbog toga su mi svi delovali kao da skrivaju najužasnije tajne, bez obzira što sam znao da su najverovatnije samo preplašeni. Kada smo završili i izašli u dvorište, našli smo na kolima zalepljeno parče papira. „Poziv na razgovor“, poručnik ga je brzo iscepao. „Neko misli da zna nešto. I verovatno hoće to da podeli.“ „Hoćemo li ići?“ „Naravno. Čuo si kapetana, ovo je prioritet, a nemamo puno drugih ideja.“ Lokacija se nalazila van grada, ali je poručnik znao mesto. Ipak, morali smo da se vozimo kroz ogoljenu pustoš. „I dalje se vide krateri od bombi“, rekao sam za sebe gledajući u daljinu, i pročistio grlo. „Da li ste nekada razmišljali o tome?“ „O Velikom ratu ili o ilegalnom merenju vremena?“ „O merenju.“ „Objasni?“ „Ljudi pokušavaju da naprave svoje naprave, iako znaju da rizikuju smrt“, nastavio sam. „Ali, priroda mora da ima svoje faze, zar ne? Neke pravilnosti koje bi mogle da se primete.“ „Poslednji astronom spaljen je pre nego što se tvoj pradeda rodio, brzo nakon Velikog rata. Nisam čuo da je pronađena i jedna knjiga o nebeskim telima tokom čitave karijere. A ako pogledaš u nebo, Sunce, zvezde, čak i kiša i oblaci… pa, meni sve to svaki dan izgleda savršeno identično.“ „Ali ipak…“ bio sam uporan. Poručnik je usporio i zaustavio kola pored puta. „Slušaj me“, nije me pogledao. „Radoznao si. Za ovaj posao to i moraš biti. Do neke mere. Država nam govori kada se ustaje, kada se odlazi na posao, koliko dugo se radi. Naše je da tražimo one koji žele ilegalno da broje vreme, a ne da izmišljamo kako bi to moglo da se radi. Ne može jedno bez drugog, naravno, ali oprez je neophodan. Ne želiš da dobiješ neku pametnu

51


ideju. Pogotovu ne sada“, pročistio je grlo. „Nešto se sprema, osećam to u zubima. Žice koje su inače pod naponom, sada mi deluju kao da su pred pucanjem. Šta god bilo, sada nije vreme da iskačeš, na bilo koji način.“ „Shvatam“, i ja sam osećao pritisak o kome je govorio, bez obzira što nisam mogao da ga objasnim. Poručnik je završio i ponovo smo krenuli. Tokom ostatka puta nisam imao nova pitanja. Dovezli smo se do ruinirane fabrike, jedne od onih koje su tokom rata pretvorene u lavirinte golih, armiranih zidova, očigledno nedovoljno debelih da zaustave bombe. U dvorištu je bio parkiran civilni automobil, a na haubi sedela žena i pušila. „Dobar dan, poručniče“, nisam mogao da joj ocenim godište. „Ponovo imate probleme sa brojačima vremena?“ „Da, Ana. I to tvoja stara grupa. Neko ih ubija. Ali, ti to već dobro znaš, verujem.“ Žena je nervozno povukla dim. U nekoliko narednih minuta, raspitivala se o imenima i pseudonimima koji mi ništa nisu značili, ali sam shvatao da pripadaju ilegalnim meračima i njihovim saradnicima. „Ko hoće da vam naudi?“ poručnik je bio direktan. „Da li te je neko kontaktirao? Ponudio nešto? Pretio? Tražio tvoje znanje? Da li neko tamo“, pokazao je ka gradu, „ponovo pokušava da napravi svoj časovnik?“ „Ne“, skrenula je pogled. „Niko me nije zvao. Ostalo ne znam.“ „Odakle onda ubistva?“ „Možda“, zastala je i bacila pogled preko ramena, „neko želi da uništi znanje koje poseduju? Razmislite: knjige su spaljene, kopije pogrešno prepisane i netačne, ako su i one izbegle spaljivanje. Možda je sada potrebno izbrisati svakog ko zna bilo šta o merenju vremena, sve dok na kraju ne ostanu samo zvuci“, ženine oči gledale su pravo kroz poručnika. „I vera u njihovu tačnost?“ 13. zvuk začuo se u daljini, ali se ipak jasno čuo čak i na ovom mestu. „Evo ga“, nasmešila se zlokobno. „Uvek su tu, a satovi na našim rukama pokazuju da ne greše. Nikada, ni jedan treptaj oka ili otkucaj srca. Ili možda zvukovi pokazuju da satovi ne greše? Ne znamo ni ko kime upravlja: mi zvucima ili zvukovi nama. Znamo samo kada moramo nešto da uradimo, kod kuće, na poslu, u svakom trenutku. Sve je tako divno uređeno.“ „Vidim da si ponovo postala radnica. Kako se navikavaš na novi časovnik?“ poručnik je prekinuo njeno subverzivno izlaganje. „Vidite dobro, poručniče. Pravim matice u maloj radnji. Dve rotacije za brušenje, četiri za finalizaciju, osam za izradu navoja. Brojim rotacije u sebi i radim, baš kao što je Država predvidela. Ceo dan, svaki dan.“ „Da li si me zvala ovamo da kukaš?“ zvučao je hladno. „Ne“, njen osmeh je nestao. „Plašim se da sam ja sledeća. Ne mogu da

52


se skrivam, niti da bežim. Samo čekam. A nešto se dešava, pored ovog, na većem planu, i znam da vam to nije promaklo.“ „I šta da radim sa tim? Znaš da nemam mogućnosti da te zaštitim. Država ti se zahvalila na uslugama time što te je ostavila u životu. Možemo samo da nađemo odgovorne, ništa više.“ Žena se namrštila. „Adam.“ „Adam, poludeli Adam?“ „Da. Pre nego što je izgubio razum, kada smo iskopali sve one knjige koje ste vi ubrzo potom spalili. Njega ste poslednjeg uhvatili, tačno?“ „Da. Skrivao se izvan grada, u divljini. Bulaznio je tokom saslušanja, između čega je otkrivao sve što smo ga pitali o vašoj grupi.“ „Pronašli ste ga u bespuću, gotovo bez razuma, da“, skrenula je pogled. „Ali, nešto se dogodilo pre toga. Pronašao je nešto u tim knjigama što ga je promenilo. Posetite ga, poručniče. Pričajte sa njim. Mislim da on zna više, možda dovoljno da povežete konce. Nemam više vremena, moram da vratim automobil koji sam pozajmila.“ Nakon toga, ona je ušla u kola i odvezla se. Bez reči, poručnik nas je odvezao u glavni sanatorijum za mentalno obolele. „Kažu da je on bio genije“, počeo je da objašnjava tek kada samo ušli u instituciju koja mi je izgledala užasnije od smrtne kazne. „I on je postao saradnik, na neki način, ali ne pre nego što je proveo mnogo dana u pustari. Tamo je odlepio, doduše, ne dovoljno da ne spasi sopstvenu glavu. Mogli su da ga ubiju, ali delovalo je kao da nema smisla, njegov mozak je izjeo sam sebe. Bar nam je tako izgledao“, poručnik je ispričao dok su nas sproveli do Adamove ćelije. U njoj, čovek koji nas je dočekao zaista je ličio na ludaka. Obučen u belu, bolničku odeću, izlomljenog lica i počupane kose, mirno je ležao u krevetu. „Disk vatre, disk vatre“, tiho je ponavljao za sebe. „Zdravo Adame. Ko ubija bivše ilegalne časovničare?“ poručnik mu se obratio bez uvoda. „Poručniče? Otkud vi… ko ubija koga?“ skrenuo je pogled na njega, a zatim ga vratio na tavanicu. „Objasnite mi, molim vas. Da li neko ubija… časovničare?“ „Dva svedoka–saradnika ubijena su nedavno. Sumnjamo zato što su znali ili radili nešto vezano za ilegalno merenje.“ „Obojica su bili merači? Ili oboje? Obe?“ „Obojica, da. Dva muškarca. Iz vaše stare grupe. Želiš li imena?“ „Nema potrebe. Počelo je.“ „Šta je počelo?“ poručnik je čučnuo pored njega. „Počelo je. Čujem šapate u hodnicima, grebanje po zidovima. Počelo je,

53


opasnost je tu. Aktivirali su se. Možda nije sve izgubljeno“, sasvim trezveno je odgovorio. „Ko? Ko se aktivirao?“ „Vernici. Vernici vremena.“ „Ko su oni?“ poručnik se trudio da zvuči mirno, ali čuo sam napetost u njegovom glasu. „Religija, nastala iz neophodnosti. Verski sistem od zvukova. A sada kažnjavaju svakog ko ga je oskrnavio ili to planira. Ja sam pronašao osnovna znanja, zakopana znanja zbog kojih je nastao sistem zvukova. Svi ostali su ga zaboravili, nakon Velikog rata, previše vremena je prošlo, informacije su izgubljene. Ja sam našao sve knjige, priručnike, specifikacije, merenja emisije solarnih vetrova, rasta solarne radijacije“, kreštavo se nasmejao, „i to dok sam tražio znanja koje će mi pomoći da napravim ilegalne časovnike, kako sam bio banalan! Tada sam našao knjige koje govore o svemu. I sve sam shvatio, sve sam shvatio“, brbljao je. „Temporalni štit, sve je zapravo temporalni štit koji je zarobio ulazne energije u našu atmosferu, inverzovana Dajsonova sfera koja potom može da emituje zauvek. Umnožavanje ulaznih energija temporalnom dislokacijom sloja od nekoliko mikrona. Balon sapunice. Štit je zamrzao vreme na planeti u odnosu na ono u spoljnjem univerzumu. Rešenje iz mnogo naprednijeg doba, davno pre rata. „Bulazniš. Ko je morao da učini šta? Lupetaš gluposti, pričaj mi o tim vernicima“, presekao ga je poručnik dok je izgovarao reči koje mi ništa nisu značile. Adam se ponovo nasmejao. „Ja sam želeo da srušim sistem, da zbacim tiraniju. Oslobodim ljude zvukova kojim ih Država drži u pokornosti. Zapravo, tiranija ne postoji! Sunce je pretilo svemu, kada je ušlo u fazu pred stadijum supernove. Disk vatre koji bi stigao do asteroidnog pojasa! Morali su to da učine, davno, dok se ne nađe bolje rešenje. I jesu, uspeli su! Ali, onda je izbio Veliki rat, pritisak koji su mravi osećali u svom balonu vremena bio je previše veliki, rakete su poletele, bombe pale, a iza njih ostale su polu–istine. Danas postoji samo slepa administracija, nakalemljena na krhotine starog sistema, koja je zaboravila svoju pravu svrhu. Časovnici nisu lanci i okovratnici, oni su nastali mnogo posle zvukova, kao podsistem za kontrolu populacije, tričarija uplašenih moćnika koji su znali polu–istine i plašili se haosa i anarhije! Država je izmislila časovnike, ali zvuci su mnogo stariji od njih. Jedina stvarna pretnja su oni koji prete zvukovima. A za njih će se pobrinuti vernici!“ „A ti znaš ovo“, prišao sam mu, „kako, tačno?“ Okrenuo je krvave oči ka meni. „Jer sam ih ja stvorio, u bespuću, od skitnica i otpadnika. Izmislio sam ih, da zaštite sistem. Nisam mogao da objasnim, kao što ne mogu ni vama,

54


osim da sam u pravu. Ukoliko se unište zvukovi, sve nestaje. Uništićete svet. Razumete? Zar niste primetili da je svaki dan… isti kao svaki drugi. Sunce uvek putuje po nebu, isto kao i dan ranije. Isto vreme, ista boja neba iza oblaka. Ali, ali“, zamucao je, „ako su vernici počeli da ubijaju, znači da će neko pokušati da učini nešto. Doznali su nešto, neko kuje zaveru; zato su se aktivirali! Ne, to je ludost!“, zastenjao je i okrenuo se ka zidu. Poručnik je nastavio da postavlja pitanja, ali nismo dobili niti jedan odgovor. Adam je samo mumlao, izgubljen u svojim besmislenim rečima. Deo mene je želeo da ga prebije. Napustili smo sanatorijum i pošli u stanicu. „Šta sada?“ „Nikada nisam čuo za tu grupu“, poručnik je slegnuo ramenima. „A ostalo su besmislice ludaka, bar se nadam.“ Na putu, ulice su delovale pusto i mrtvo, a sivilo iz fabrika dodatno je gušilo dan. Kada smo stigli u stanicu, sačekao nas je neprirodan mir. Delovalo mi je kao da nas svi posmatraju. Čuli smo da nas kapetan zove i odmah smo otišli do njegove kancelarije. „Sedite“, naredio je. Kada se okrenuo, primetio sam da o ramenu nosi jurišnu pušku. „Naša stanica više ne priznaje rukovodstvo Države. Isto je sa 194. i 198. Druge će slediti.“ „Šta?“ „Slušaj ga“, mirno mi je sugerisao poručnik. „Suviše dugo smo živeli pod terorom Države. Preko časovnika i zvukova, svaki naš udah se kontroliše. Intervali između zvukova su sasvim proizvoljni, časovnici se automatski sinhronizuju prema njima. Jedan dan radimo jedan vremenski period, sledeći dan možemo da radimo duže, a mi to ni ne bismo primetili. Zvukovi su opresija. Oni nam podešavaju časovnike, određuju trajanje dana. Više ne prihvatamo taj sistem. „Odbijate poslušnost?“ sumirao sam njegove reči. „Ovo je pobuna?“ „Tačno tako. Odbijamo poslušnost zvukovima, a samim tim, i Državi“, kapetan nije izbegavao da mi direktno odgovori. „Da li… ste znali za ovo“, okrenuo sam se ka poručniku i pomislio na pištolj koji sam nosio oko struka. Brzo sam se, međutim, prisetio pogleda kolega u hodniku, i pomislio da su svi oni ovo već čuli. Osećao sam se kao čovek koji pada u duboki bunar, i ništa ne može da učini povodom toga. „Pretpostavljao sam“, gledao je pravo u mene. „Ja sam uz revoluciju. Ne može više ovako.“ „Imaš izbor“, kapetan je pokazao ka prozoru koji je gledao u zadnje dvorište. Ustao sam i video niz omči sa kojih su visila tela. Većina su bila saradnici,

55


drugi istražitelji. Na trenutak sam ponovo pomislio na pištolj, ali i na suprugu i ćerku, kao i na osećaj užeta koje se zateže oko mog vrata. „Uz vas sam“, brzo sam odlučio. „Dobro je.“ „Neko ubija časovničare. Oni su ključni, to jest, biće. Svi zaposleni u Državi koji nisu sa nama, ukoliko revolucija uspe, biće pogubljeni. Moramo da imamo ljude koji znaju kako vreme zapravo protiče, ili bar imaju neku predstavu. Sada smo u potpunom mraku, a zvukovi su sve što postoji. Svi su sigurni da su im časovnici podređeni. Časovničari, ljudi koje smo lovili su jedina šansa da ponovo pokrenu zabranjene nauke i stvore nov, otvoren način merenja vremena“, kapetan je dohvatio klešta sa stola i dodao ih poručniku. Kada ih je ispružio, video sam njegov zglob, i, po prvi put u životu, odraslu osobu bez časovnika. Shvatao sam šta sledi, ali me je prizor ipak zaprepastio. Poručnik je prihvatio alat i slomio pečat na svom. Ja sam učinio isto odmah potom. Jedva sam uspeo, budući da su mi šake drhtale. „Nađite koga možete i dovedite ih u stanicu. Napadamo nakon 20. i nadamo se, poslednjeg zvuka. Znamo da postoji mreža centralnih stanica. Samo izbacivanje jedne bi trebalo, bi moralo da prekine lanac zvukova. Uskoro ćemo imati adresu, nadam se.“ Dok smo izlazili, svi su nas tapšali po ramenima i klimali glavama. Uzvraćao sam nervozne osmehe, pitajući se da li imam bilo kakvu kontrolu na sopstvenim životom. „Da li si dobro?“ poručnik mi je dodao čašu vode. „Nisam. Znam da bih bio mrtav da sam odbio, ali, ovo je građanski rat…“ zastao sam. „Vojska čuva sve instalacije. Znam da je Država od nas napravila ovce, ali, mi sa puškama? Nemamo šanse protiv vojske. Plašim se da će nas bez problema poubijati.“ „Plašim se i ja. To ne menja činjenicu da je ovo moralo da pukne. Ako ne danas, onda sutra. Zato što jesmo postali ovce. Isto sam, sigurno kao i ti, kao i mnogi drugi, shvatio odmah nakon zakletve. Totalitarna kontrola, od detinjstva. Sada je ona završena za nas. Bićemo uskoro ili mrtvi ili slobodni. Nadajmo se da ne grešim, i da će, ubrzo, svi stati na našu stranu. Sada moramo da ispunimo zadatak i dovedemo časovničare, one koji su ostali“, poručnik je pogledao spisak koji je dobio od kapetana. „Izgleda… izgleda da je ostala samo Ana, bar među ovim koje mi imamo. Brzo, moramo da je pronađemo!“ Do sledećeg zvuka, okrenuli smo desetine telefonskih brojeva i obavili isto toliko razgovora, tražeći njenu adresu. U kancelariji, krajičkom pogleda posmatrao sam kako se naše kolege naoružavaju i spremaju. oOo

56


„Ana? U opasnosti si. Da, ja sam. Stižemo što je brže moguće, nikom ne otvaraj vrata“, poručnik je naredio dok se oblačio. „Stižemo!“ Vozio je kao sumanut. Na ulicama, osim građana, nigde nije bilo naših vozila niti ljudstva. „Izgleda su i druge stanice povukle svoje ljude. Hoće li biti rata?“ „Pitanje je kako će vojska reagovati. Ona čuva sve objekte Države“, bilo je sve što mi je rekao. Automobil je sekao tmurne uličice sve dok nismo stigli do Aninog bloka zgrada. Poručnik je parkirao odmah ispred ulaza. „Čeka nas u stanu. Pažljivo.“ Izvukao je pištolj, a ja sam ga sledio. Polako smo ušli i krenuli uz stepenice. Zgrada je bila prazna, i sasvim tiha. Na Aninom spratu, poručnik je provirio iza ugla i podigao ruku. Pokazao mi je da se u hodniku nalaze tri čoveka. Odmah zatim, čuli smo udarac, zvuk lomljenja drvenih dasaka i udaljeni vrisak. Izleteli smo sa podignutim oružjem. Obračun je trajao svega nekoliko sekundi. Prvog čoveka, najdaljeg od vrata, zajedno smo izrešetali. Drugi se pribio uz zid i pokušao da nasrne na nas, naoružan mačetom. Na njegovom drugom koraku stavio sam ga između pera nišana i dva puta pogodio u stomak. Bio je to brka sa kojim smo razgovarali nakon prvog ubistva. Treći, koji je razvalio vrata, vešto se sagnuo, izbegao poručnikovo zrno i upao u stan. Uleteli smo odmah za njim, ali ne dovoljno brzo. Zatekli smo ga kako drži Anu za kosu, sa nožem ispod grla. „Pusti je!“ „Vreme je sveto“, čovek je izgledao kao običan fabrički radnik, masne kose i umornih očiju, a ja nisam bio siguran da li sam ga, poput brke, već video. „Ona poseduje nečisto znanje. Saznali smo da nevernici planiraju da napadnu svete zvukove. Ne sme da bude drugog vremena osim zvukova. Oni nas čuvaju od kraja sveta. Svaki dan je isti dan. Tako mora da ostane. Bez ilegalnih časovničara, svi će morati da veruju u svete zvukove. Zatrćemo nečisto znanje!“ govorio je u transu. „Pusti devojku“. poručnik je ponovio, a ja sam video da se namešta za pucanje. „Znamo što spremate. Naši vernici su među vama. Kada uništite zvukove, mislite da će ovaj ološ za vas napraviti nove časovnike, po vašoj volji. Ali, zvukovi su naša sveta zaštita! Svi koji poseduju nečisto znanja vremena moraju da umru. Zvukovi nas čuvaju od vatre sa neba, diska vatre koji će ubiti sve!“ Ana je vrisnula, a krv potekla. Zapucali smo gotovo u isto vreme. Ja sam okrznuo kraj njegovog lakta, zbog čega je ispustio nož, a poručnik mu je stavio zrno u obraz. Oboje su pali zajedno.

57


„Vreme…“ Ana je krkljala, a tamna krv tekla iz rane. „Zvukovi podešavaju časovnike, a… Država zvukove. Manipulišu…“ „Smiri se, moramo da zaustavimo krvarenje…“ poručnik je pokušao da je ućutka, ali, umesto toga, ona je stavila šaku na njegova usta. „Oslobodite nas. Uništite… sve!“ izgovorila je i pružila mu parče papira. „Arterija“ počeo sam, pokušavajući sam da zaustavim krvarenje, znajući da nema smisla. Poručnik ga je uzeo i uhvatio Anu za šaku. Njene oči šarale su po prostoriji nekoliko trenutaka, a onda su joj se kapci zatvorili. Preminula je brzo. Izašli smo iz stana i vratili se u kola. Nikog nismo zvali niti upozorili, već smo prosto ostavili tela da leže tamo gde su pala. U stanici, kapetan nas je dočekao. „To je adresa“, promrmljao je kada je video papir. „Brzo, svi uzmite puške. Uskoro napadamo!“ Pola zvuka proveli smo stavljajući metke u redenike. Bio sam besan, neverovatno besan na Državu, na vernike vremena, na sve one koji su ubijali da bi kontrolisali. A najviše od svega, bio sam besan na sebe jer sam još juče pripadao istom soju ljudi. Pošli smo prema lokaciji u konvoju. Izgledalo je da su i obični građani shvatili da se nešto opasno sprema, pa na ulicama bukvalno nije bilo niti jednog prolaznika. Dok sam stezao pušku, mislio sam na suprugu i ćerku, da li će preživeti i da li ću ih ponovo videti. Nisam, međutim, razmišljao da pobegnem. Nekako, znao sam da sve ovo mora da se desi. Niko ne može da bude sluga vremena. Veza je zakrčala u vozilu, a kapetan, koji je sedeo pored vozača, javio se. „Vojska je sa nama, napustili su položaje!“ na kapetanovom licu stajao je osmeh. „Odbili su poslušnost, ali odbijaju i da se bore. Javili su mi i da su nekakvi nepoznati civili ušli u stanicu. Navodno su naoružani. Mora biti da je greška.“ „Vernici“, promrmljao je poručnik dok je kapetan prosleđivao naređenja. „Nije greška.“ Adresa se nalazila u industrijskoj zoni, i spolja je izgledala kao obična zgrada. Puškaranje je počelo čim se konvoj približio ulazu. Iskočio sam iz vozila i dočekao se na kolena, i odmah sam počeo da pucam u pravcu prvog bleska koji sam video na zgradi. Stvarnost više nije delovala previše stvarno, osećao sam se kao da sam u snu, svestan svega, ali da se ponašam po nekom unapred pripremljenom scenariju. U jednom jedinom danu, prestao sam da budem istražitelj i postao vojnik revolucije. Jedan zvuk kasnije, uspeli smo da se probijemo. Kapetan je ostao u dvorištu, sa metkom u grudima, da se bori za život. Hodnici su bili prekrivenim srčom, krhotinama maltera i telima sasvim običnih muškaraca i žena; neki su i dalje držali vojno oružje koje očigledno nisu znali da koriste, drugi

58


noževe i čekiće i slične beskorisne stvari. Pratili smo centralni hodnik, koji se spuštao dublje i dublje u kompleks, a na njegovom kraju pronašli smo kontrolnu sobu. Unutra nas je sačekao samo jedan čovek. Bio je teško ranjen, nenaoružan i naslonjen na zid. Suprotni je prekrivala mašina kakvu nikada nisam video. Poručnik je obrisao krv sa čela i prišao mu. „Ovo je stanica za zvuke?“ „Da“, čovek je zamucao i poče da nariče. „Sve ćete nas ubiti. Naše Sunce je trebalo da eksplodira i sve nas spali u disku vatre. Napravljena je sveta zaštita. Nisu mogli da pomere mesto pa su pomerili vreme. Zvuci postoje samo da dele ono što ne protiče, budale! Naš dom pliva u svom vremenu. Zvuci su sveti. Moraju biti zaštićeni. Ako ih ugasite, ogromni plamen će doći sa neba i spaliti nas sve“, zastenjao je. „Sunce je vatreni oganj koji će sve spaliti!“ „Ko upravlja ovom mašinom i određuje kada će se čuti zvuci?“ poručnik je pokušao da shvati. „Reci nam kako da ovu stvar ugasimo?!“ „Zvuci su sveti. Ako je ugasimo, svi, svi ćemo nestati u vatrenom disku! Oni su naša zaštita…“ zaćutao je kada sam mu stavio otvor cevi na čelo. „Pazite, poručniče“, upozorio sam ga i razneo glavu verniku. „Gotovo je sa razgovorima, sujeverjima i lažima. Gotovo je sa zvucima i časovnicima!“ bio sam spreman na sve, samo da više nikada ne čujem ni jedan, jedini zvuk. „Prekinimo sve, dok možemo!“ Nismo pregledali mašinu, već smo napunili prostoriju eksplozivom. Dok smo izlazili, čuo se 22. zvuk, baš dok smo trčali pored kapetanovog beživotnog tela. Povukli smo se na bezbednu udaljenost i aktivirali detonatore. Treptaj oka potom, zgrada se pretvorila u ogroman oblak betona i zemlje, a talas toplote nas je zapahnuo poput jakog vetra. Poručnik i ja smo pogledali u nebo. Deo mene očekivao je plamenove koji padaju sa neba kao tečna vatra. Svod je, međutim, bio crn i savršeno miran. Jedan istražitelj je i dalje nosio svoj časovnik. Svi smo se okupili oko njega. Kazaljka se nije pomerala, već je stajala nepomično odmah do crne tačke. „Gotovo je“, poručnik se nasmejao. „Vreme više ne pripada nikome!“ Kada smo se vratili u stanicu saznali smo da su borbe brzo okončane, jer se vojska uključila na strani revolucije čim su časovnici prestali da rade. Svi čelnici Države bili su mrtvi ili u bekstvu. Umoran i pometen, dotrčao sam do kuće, i gotovo pao u nesvest od užasnog iščekivanja kada sam otvorio vrata. Pronašao sam suprugu i ćerku zgrčene ispod kreveta, ali nepovređene. Nisam ni pokušao da sakrijem suze. Kasnije, legli smo zajedno i dugo spavali. Usred noći, na kratko sam se probudio i pogledao napolje. Sunce još uvek nije bilo izašlo, pa sam nastavio da spavam. Nije bilo prvog jutarnjeg zvuka da nam kaže da je vreme da napustimo postelje. „Tata“, dete me je probudilo. „Zašto jutro ne dolazi?“ Ustao sam i pogledao kroz prozor. Bilo je neprirodno hladno. Napolju,

59


video sam da ljudi stoje u dvorištima i na ulici, i nemo posmatraju tamno nebo. Zvezde na njemu su se pomerale, ali jedna je nedostajala. Sunce više nikada nismo videli.

Ivica Milarić je rođen u Novom Sadu 1983, gde je završio osnovnu i srednju školu. U Novosadskoj novinarskoj školi je 2007. godine završio specijalizovane studije novinarstva, a 2009. godine je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu. Objavljivan u zborniku „Najkraće priče 2008“, u zbirkama „Utkane priče“ i „Antidepresiv“, zbirkama „Tragovima bosanskog kraljevstva“ i „Baton“ u Bosni i Hercegovini i zbirci „Priče o dinosaurima“ u Republici Hrvatskoj. Sarađivao sa časopisima: Gradina, Emitor, Znak Sagite i nedeljnikom Grad. Oktobra 2009. osvojio je nagradu Đura Đukanov za rukopis zbirke pripovedaka „Novosadska zadovoljstva“ koja je objavljena u januaru 2010.

http://ivicamilaric.blog.rs/

60


Profejn Dejan Mujanović

Pre nego što će ona pozvoniti na vrata detektivske agencije, Profejn je otvorio aluminijumsku škrinju u ćošku prostorije. Zagledao se unutra. Raspoređeni po odgovarajućim udubljenjima u stiroporu, nalazili su se delovi tela, posve beskrvni i očišćeni. Duž sredine duboke škrinje, prostirao se crnpurasti trup sa malenim dojkama koje su jedva dostizale nivo brade, neznatno zabačene na drugom kraju ležaja. Odvojene noge i ruke, zasebno od nalakiranih šaka i stopala, pažljivo su bile naslagane sa obe strane tako da zauzimaju što manje prostora. Sasvim praktično, delovi tela mirovali su u svojim veštačkim nišama, poput kakve slagalice glomaznih oblika, predviđenih za predškolski uzrast. Profejn je pomislio koliko je sve to zgodno i jednostavno, bez nepotrebne krvi, prljavštine, smrada i truleži. Ipak, to sada nije bilo bitno. Devetnaest minuta kasnije, ona je pozvonila. „Floresita,“ izgovorila je pošto joj je otvorio vrata. Pokazao joj je šakom da sedne na neudobnu, drvenu stolicu ispred radnog stola. Dok je koračala preko prostorije, Profejn ju je pobliže osmotrio. Floresita je bila niska i zbijena, ali taman toliko da deluje privlačno, kao da je puna energije koja bi svakog trenutka mogla da prasne. Imala je dugačku kovrdžavu kosu koja joj je padala preko golih, bakarnih ramena. Na sebe je nabacila plavičastu, letnju haljinu, očigledno rešivši da malo toga sakrije. Vrlo nedosledno, pomislio je. Krajnje neprikladno za situaciju koja ju je dovela u njegovu kancelariju. Štaviše, nije čak ni delovala uznemireno, ali Profejn je istog trena ove misli smetnuo sa uma. Potiskuj, podsećao se, inače će sve da propadne. „Šta nije u redu, chica?“ upitao ju je pošto se smestio u kožnu fotelju s druge strane potpuno praznog stola. La chica bomba, prošlo mu je kroz glavu, nasmejavši se sam sebi. Ovo nikada ne bi izgovorio pod uobičajenim okolnostima. Nikada ne bi imao dovoljno hrabrosti za to, ali — kada je bolje razmislio — ko uopšte priča ovakve gluposti? Uzdahnuvši, isprepletao je prste, spustio ih na sto i zagledao se u Floresitu. Imala je pravilne, zrnaste zube, privlačno razdvojenih jedinica. Kada je pričala, osmehujući se — sasvim neprikladno — belasali su se okruženi tamnim karminom, i nešto svetlijom kožom.

61


„Ah, gospodine Profejn, moj papi,“ uzviknula je, potpuno suvih očiju. „Nestao je.“ Pognula je glavu i skršila ramena. Podrhtavala je od plača koji je navirao samo iz mišića, sasvim neiskreno. Pretvarajući se da to ne primećuje, Profejn je posegnuo preko stola, zgrabivši je za šaku koja se otvorila ka njegovim prstima. „Kako se to desilo, dušo?“ tiho je izgovorio. Zazvučao je zabrinuto, ili mu se barem tako učinilo. Za sada ide dobro, pomislio je. „Lokosi iz Grejp strita.“ „Coño!“ vrljavo je povikao, poprskavši pljuvačkom glatku površinu stola. Znači dečko joj je plejer, verovatno iz Komptona, Profejn je zaključio. Uzbudio se, osećajući kako mu se strah širi duž kostiju. Gotovo da je mogao da namiriše opasnost koja ga je čekala kada bude prihvatio zadatak. Lokosi su bili najzajebanija ekipa istočno od Alamede. Bilo da su u pitanju bili Meksikanci, Portorikanci ili Dominikanci, spiksi su im bili glavni pred nišanom. Barem onda kada nisu tamanili hitlerovce iz bratstva, i ostalu belu gamad. Profejn se uzvrpoljio u fotelji, nameštajući erekciju, kada je upitao: „Taj tvoj cholo… šta mu se tačno desilo?“ „On i njegov esse, El Čapo…“ Jedva je dolazila do daha. „Ispred Ejndžels flajta…“ Odmaknula se od stola i prošla prstima kroz kovrdže. Lice joj je bilo bezizražajno. „Uhvatili su ih na prepad…“ Opet je zaplakala, sakrivši oči kosom. „Upucali su ih?“ „Ne…“ Odmahivala je glavom. „Strpali su ga u crni eskalejd i odvezli se… El Čapo je uspeo da pobegne…“ „Sve je u redu,“ izgovorio je, pognuto joj prilazeći. Farmerke su ga žuljale dok je stajao pored nje, oslanjajući znojave dlanove o gola, preplanula ramena. „Šta ti Lokosi uopšte traže od tvog choloa?“ „On je… on je…“ Telo joj je drhtalo, trljajući desnu nadlakticu o Profejnovu erekciju. „Kučkin sin…“ „Samo polako, Floresita.“ „Kučkin sin se jebao sa nekom njihovom putom!“ „Ah, chica…“ Gotovo mahinalno, Profejn se spustio na kolena i snažno je zagrlio. „Šta ti je to trebalo… Nitkov ganja bejbi mame po getou dok se ti brineš za njega.“ Nežno, kažiprstom joj je podigao bradu. „Floresita, pogledaj me.“ Pogledala ga je. Praznim očima spremnim na sve. Dva zelena kruga koja su samo dozvoljavala, i praštala. Odjednom se osetivši glupo, i naslućujući tupu prazninu koja će gotovo sigurno uslediti, kao i uvek, izgovorio je: „Odsad ja brinem za tebe.“ Uhvatio ju je levom šakom za grudi, desnom otkopčavajući farmerke. „Ponovi za mnom: Ti si moj papi chulo.“ „Da, gospodine Profejn. Ti si moj papi ch…“

62


Floresita nije uspela da dovrši kada je telefon iznenada zabrujao stanom. Proklinjući što ga nije isključio, Profejn je otišao do komode. Javio se, nepristojno viknuvši: „Ko je?!“ „Gospodin Stensil… Beni Stensil?“ „Da, šta je bilo?“ iznervirano je upitao, sada sve komotnijih farmerki. „Ovde Lajnus Fering, menadžer picerije Papa John’s na Oliv stritu. Primili smo vašu prijavu za posao i želimo sa zadovoljstvom da vas obavestimo da ste pozvani na intervju!“ „Šta?“ Piskutavi glas s druge strane žice zvučao mu je gotovo nemušto. Neljudski. Najzad, kada se pribrao, Profejn je izgovorio: „Aha, da. Odlično.“ „Okej, sad samo treba da mi kažete broj vašeg socijalnog i možemo da zakažemo razgovor.“ „Zar vam nisam već dao?“ „Ostavili ste prazno polje.“ „A… Samo trenutak.“ Preturajući po fijokama na stolu, Profejn je izvadio novčanik i izdiktirao mu broj. Dogovorio se za sutra u tri posle podne i spustio slušalicu. Potpuno se ohladivši, živčano se okrenuo i pogledao Floresitu. Sedela je nepomično, mrtvo zureći u tapete pred sobom. Motrio ju je postrance. Primetio je dve sjajne diode, poput mačjih očiju, kako svetlucaju unutar lobanje. Više od svega, nerviralo ga je što će ponovo morati da je rastavlja. Ipak, Floresita će morati nazad u škrinju.

Dejan Mujanović je rođen 1987. u Beogradu. Završio je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljivao je priče u Emitoru, webzinu Helly Cherry, na Art-Animi i u časopisu Književnost. Zastupljen je u zbirci slipstrim proze „Istinite laži“ (2009) pričom „Kuća ljubavi“. Povremeno piše filmske i književne kritike.

63


Nagrada „Ljubomir Damnjanović“ Za sezone 2010 & 2011 (objedinjeno)

Emitor #477 (Ripli) Filip Rogović: „Ne ostade čak ni video kaseta!“ Milica Arsić: „Poslednja zvezda padalica“ Goran Mladenović: „U početku beše reč“ Nikola Petrović: „Duhovi“ Emitor #478 (klinja) Ivica Milarić: „Atlasovo poslednje delo“ Goran Segedinac: „Ciklus“ Ranko Trifković: „Motoristi“ Sanja Pavošević–Alisa: „Ambicija“ Emitor #479 (Zecov) Miloš Pavlović: „Seme“ Nikola Gocić: „Kentaur“ Sergej Stanković: „The mind is a terrible thing to taste“ Glasalo se emailom na lazarkomarcic@yahoo.com Stiglo je ukupno 42 glasa, što je odgovorilo na sva naša pitanja. Ubedljivi pobednik, sa oko 50% glasova je: Ranko Trifković: „Motoristi“ (Emitor #478) Ranku čestitamo na pobedi i nadamo se da ćemo ga čitati i dalje. Pored „Motorista“, visoko su se kotirale priče: „Duhovi“ Nikole Petrovića i „Ciklus“ Gorana Segedinca, pa njih posebno pohvaljujemo. Što ne znači da je ostalo loše, naprotiv ;)

64




Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.