Olimp 72. by Hrvatski olimpijski odbor

Godina izlaženja: XX. ISSN 1331-9523

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Broj 72 / Rujan 2019.

Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu.

croatiaairlines.hr Službeni prijevoznik olimpijaca

otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna staza

photo by zoran jelača

photo by aleksandar gospić

Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.

KAZALO

6 Godina izlaženja: XX.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

Broj 72 / Rujan 2019.

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Snimio: Damir Senčar (HINA)

Za nakladnika: Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb Glavni urednik: Ante Drpić Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Nenad Ivanković, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

Čvrsti temelji hrvatske športske budućnosti

Športske kontroverzije oko transrodnih osoba

Nagrada Dražen Petrović

Perica Bukić

Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

OLIMP ■ 4 ■

Prilog

Novi športski aduti

Svijet ekstremnih športova

EYOF 2019 Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

Žene i šport

Znanost i šport

Jesu li profesionalni športaši previše plaćeni?

Bridž (ni)je šport

Društvo i šport

Nastanak modernog športa

Dragi čitatelji, 42

50 MOO

Olimpijska kuća - simbol zajedništva i održivosti

Internet

Hrvatski streljački savez

Publicistika

Krešimir Ćosić: "Igraj, vjeruj, živi!"

Od Olimpa do Olimpa

Hrvatski olimpijski dan

vrijeme doista brzo protječe; ljeto je ostalo za nama i već, eto, pišem uvodnik za treći broj „Olimpa“ u ovoj godini. To samo govori da smo zakoračili u jesen, nadam se ipak odmorniji i s više elana i energije, makar su neki već zacijelo i zaboravili na svoj godišnji odmor. Iako je za većinu ljeto vrijeme odmora od posla i obaveza, to se ne odnosi na naše športaše koju su prošla dva-tri mjeseca bili vrlo aktivni i rezultatski uspješni. Moram tu svakako istaći rezultat braće Sinković koju su prvim mjestom na SP u veslanju postali (ponovo) svjetski prvaci i usput potvrdili sudjelovaGlavni tajnik Hrvatskog nje na OI u Tokiju 2020. godine, što je uspjelo i njihoolimpijskog odbora vom kolegi Damiru Martinu. Zašto sam istaknuo baš taj dvojac? Zato jer oni Secretary General predstavljaju obrazac kako se vrhunski športaši moof the Croatian raju vladati i ponašati i kao ljudi i kao športaši. ToliOlympic Committee ko volje za radom i dokazivanjem, toliko skromnosti i jednostavnosti, toliko pristojnog ponašanja - sve Josip Čop, dipl. oec. to mora predstavljati putokaz svim mladim ljudima: športašima, ali i svima drugima koji se ne bave športom. Oni su idealan primjer kako ostati skroman, čvrsto na zemlji. Ovo je predolimpijska godina. Godina koja za mnoge znači pokušaj pronalaska svog športskog sna - plasmana na Olimpijske igre, krunsku športsku priredbu. Zato svima onima koji imaju tu mogućnost, želim ostvarenje tog cilja, a svi mi u HOO-u učinit ćemo sve kako bi im stvorili maksimalno dobre uvjete za realizaciju tog njihovog sna. Hrvatski olimpijski odbor po 13. put dodijelio je Nagrade HOO-a „Dražen Petrović“ darovitim mladim športašima i ekipama, dodijelivši priznanja najvećim nadama za izvanredne športske rezultate i športski razvoj. I ove je godine konkurencija bila žestoka što je, dakako, sjajna vijest za sve nas u hrvatskom športu. A da i „Olimp“ s posebnom pozornošću prati našu športsku budućnost, dokazuju naslovnica ovoga broja i uvodna tema koje su posvećene upravo tim nagradama za one koji, čvrsto vjerujemo, uskoro stižu i na veliku seniorsku pozornicu...

Dear readers,

time is indeed flying fast; summer is behind us and I am already writing the editorial for this year’s third edition of “Olimp”. This only confirms that we stepped into fall, hopefully more rested and with more enthusiasm and energy, even if some have already forgotten their vacation. Although for most of us summer the time for rest from work and obligations, it does not apply to our athletes who were very active and successful in terms of results over the past two or three months. I must certainly point out the results of the Sinković brothers, who became (again) the World Champions by winning the first place at the World Rowing Championships, confirming thus their participation at the Summer Olympics 2020 in Tokyo, as well as their colleague Damir Martin. Why did I just point out that pair? Because they represent the pattern of how top athletes should act and behave both as people and athletes. So much will to work and prove themselves, so much modesty and simplicity, so much decent behavior - all this must be a guideline to all young people, athletes and to all others who are not involved in sports. They are an ideal example of how to remain modest, firmly on the ground. This is a pre-Olympic year. A year that for many represents the opportunity to achieve their sports dream – participating at the Olympic Games, the Crown sports event. Therefore I wish all those with the said opportunity to accomplish that goal and all of us at the Croatian Olympic Committee will do everything we can in order to provide them the best conditions for the realization of their dream. Croatian Olympic Committee presented, for the 13th time, its “Dražen Petrović” awards to gifted young athletes and teams, to the greatest hopes for outstanding sports results and sports development. And this year’s competition was fierce which, of course, is great news for all of us in the Croatian sports. The cover of this edition and introductory topic on the awards to those who will – as we firmly believe – reach the great senior stage very soon is another proof that “Olimp” follows our sports future with special attention...

■ 5 ■ OLIMP

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Čvrsti temelji hrvatske športske budućnosti

OLIMP ■ 6 ■

Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: DAMIR SENČAR (HINA)

Plivač Franko Grgić, džudašica Ana Viktorija Puljiz, kadetska rukometna reprezentacija, juniorska reprezentacija rukometašica na pijesku, veslački dvojac Ivan Vuković Karlo Borković te teniska nada Antonia Ružić, dobitnici su ovogodišnjih Nagrada Dražen Petrović

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Biserka Petrović, majka Dražena Petrovića, i Franko Grgić

Splitsko, a i svjetsko plivačko čudo, 16-godišnji Franko Grgić, postao je dvostruki laureat najuspješniji hrvatski mladi športaš (do 20 godina) i najveća muška športska nada (do 17 godina)

Predsjednica Hrvatskog judo saveza Sanda Čorak primila je nagradu u ime Ane Viktorije Puljiz OLIMP ■ 8 ■

a 28. obljetnicu osnivanja nacionalne olimpijske udruge (10. rujna 1991.) slavljenik, Hrvatski olimpijski odbor, proglasio je najuspješnije mlade športaše i športašice u proteklom jednogodišnjem razdoblju, dodijelivši im Nagradu Dražen Petrović. Po slijedu utemeljenja ovo je druga HOO-ova nagrada (nakon Trofeja HOO-a koji od 2001. godine nosi ime Matije Ljubeka), i od iznimnog je značaja za cijelu domaću športsku zajednica budući da iz godine u godinu ukazuje na neiscrpni potencijal hrvatskog športa. Povjerenstvo za izbor laureata, na čelu s veslačkim olimpijcem i dopredsjednikom HOO-a Damirom Martinom, odlučivalo je o dobitnicima potkraj kolovoza, ali bez svoga čelnika koji se tih dana borio (i izborio) za olimpijsku normu za Tokio iduće godine. Veseli činjenica da je ovaj 13 . izbor Draženove nagrade uistinu bio izbor, jer je u svakoj od sedam kategorija bilo barem po dva kandidata. No, jedan je kandidat “stršio” u društvu hrvatske športske budućnosti. Splitsko, a i svjetsko plivačko čudo, 16-godišnji Franko Grgić, postao je dvostruki laureat - najuspješniji hrvatski mladi športaš (do 20 godina) i najveća muška športska nada (do 17 godina). Statusom dvostrukog laureata/laureatkinje istog izbora u dosadašnjoj povijesti Draženove nagrade “počašćena” je još jedino tenisačica Ana Konjuh 2013. godine. Vlasnik dvaju plivačkih svjetskih zlata s juniorskog SP-a u Budimpešti (na 800 i 1500 metara) te svjetski rekorder na 1500 metara, ima u kolekciji i dva zlatna odličja na istim dionicama s EYOF-a u Bakuu, ali i olimpijsku normu za Tokio u obje discipline. - Dobiti Draženovu nagradu san je svakog dječaka ili djevojčice koji se bave športom - rekao je Grgić, otkrivši u kasnijem razgovoru da tijekom odmora pliva uglavnom u morskom plićaku zato što se plaši velikih dubina. To u njegovu slučaju i ne bi trebao biti problem jer on je po svemu predodređen za športske visine, za Olimp.

Hrvatska juniorska reprezentacija u rukometu na pijesku (najuspješnija mlada ženska ekipa)

Hrvatska kadetska rukometna reprezentacija (najuspješnija mlada momčad) ■ 9 ■ OLIMP

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

“Uz njegovo ime sve redom su jedinice (prva mjesta!), treba pripaziti da mu ta ‘zaraza’ ne prijeđe u naviku i u školi” - našalio se u poruci na Facebooku HOO-a jedan pratitelj, uz dodatak da mu je Franko Grgić kandidat za naj-športaša u svim kategorijama. Naravno, ostale kategorije su rezervirane za neke druge mlade junake i junakinje. Nažalost, svečanosti u poslovično pretijesnom Muzejsko-memorijalnom centru Dražena Petrovića u Zagrebu, zbog priprema u Španjolskoj nije nazočila najuspješnija mlada športašica u Hrvatskoj - džudašica Ana Viktorija Puljiz.

Sanda Dubravčić uručila je nagradu najvećoj nadi hrvatskog športa Antoniji Ružić

Damir Martin dodijelio je nagradu za najuspješniji športski par, štafetu ili posadu mlađih dobnih kategorija Denisu Bobanu, treneru Ivana Vukovića i Karla Borkovića

Odbor Nagrade na čelu s Damirom Martinom

laureatima Nagrade Dražen Petrović 2019. odlučilo je izborno povjerenstvo u sastavu: Damir Martin - predsjednik Odbora, Morana Paliković Gruden, Boris Mesarić (predstavnici Vijeća HOO-a); Marija Anzulović, Dubravko Šimenc i Martina Zubčić Dušak (Hrvatski klub olimpijaca); Marin Ćubela, Barbara Matić i Mario Todorović (Komisija športaša HOO-a); Vinko Knežević, Nikola Lipovac i Ivana Lukačić Krajina (Hrvatski zbor športskih novinara) te Mario Zorko (predstavnik Športskih novosti) OLIMP ■ 10 ■

Prošlogodišnja najveća nada hrvatskog športa, u potpunosti je opravdala taj epitet i novom trofejnom godinom zaslužila Draženovu nagradu u glavnoj kategoriji. Europsko juniorsko srebro i bronca s Olimpijskih igara mladih (do 44 kg) te zlato na EYOF-u u Bakuu i europska kadetska bronca (do 48 kg), najava su blistave seniorske karijere. Nije zanemariv ni podatak da je mlada džudaška uzdanica jednoglasno izabrana u najjačoj konkurenciji – sa čak sedam protukandidatkinja! U njezino ime ovo veliko priznanje je primila - na nju vrlo ponosna - predsjednica Hrvatskog judo saveza Sanda Čorak. Nagrada za najuspješniju momčad završila je u rukama kadetskih rukometnih reprezentativaca koji su zlatom na EYOF-u u Bakuu najavili nove hrvatske pohode na rukometni svijet. Među njima već sada ima imena za koja bi se u budućnosti moglo itekako čuti. A da ekipne nagrade ostanu u istom, točnije srodnom športu, pobrinule su se rukometašice na pijesku, srebrne s prošlogodišnjih Olimpijskih igara mladih u Buenos Airesu koje su održane nakon lanjske dodjele Nagrade Dražena Petrovića (u listopadu), pa tad nisu mogle konkurirati. - Ja ću vam zahvaliti na ovoj nagradi zato što se naša kapetanica malo stidi… - hrabro je reagirala Nika Vojnović nakon uručenja plaketa najuspješnijoj ženskoj ekipi.

NAJUSPJEŠNIJA ŠPORTAŠICA MLAĐIH DOBNIH KATEGORIJA Ana Viktorija Puljiz (2002.) - džudo NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTAŠ MLAĐIH DOBNIH KATEGORIJA Franko Grgić (2003.) - plivanje NAJUSPJEŠNIJA ŽENSKA EKIPA MLAĐIH DOBNIH KATEGORIJA Hrvatska juniorska reprezentacija u rukometu na pijesku Mia Bošnjak (2000.), Ana Malec (2000.), Petra Lovrenčević (2001.), Saša Sladić (2002.), Mia Tupek (2000.), Rea Banić (2001.), Nika Vojnović (2000.), Anja Vida Lukšić (2000.), Vanja Perenčević (2000.)

NAJUSPJEŠNIJA MUŠKA MOMČAD MLAĐIH DOBNIH KATEGORIJA Hrvatska kadetska rukometna reprezentacija Matija Car (2002.), Ivan Barbić (2002.), Mislav Trninić (2002.), Mislav Obradović (2002.), Rok Malin (2003.), David Štrković (2002.), Jakov Neralić (2002.), Adam Šalić (2002.), Matej Mandić (2002.), Marin Lisac (2002.), Matej Svržnjak (2003.), Dominik Kuzmanović (2002.), Fabijan Grubišić (2002.), Zlatko Raužan (2002.), Mario Zakić (2002.)

NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTSKI PAR, ŠTAFETA ILI POSADA MLAĐIH DOBNIH KATEGORIJA Dvojac bez kormilara Ivan Vuković (2002.) i Karlo Borković (2001.) - veslanje ŠPORTAŠICA - NAJVEĆA NADA HRVATSKOG ŠPORTA Antonia Ružić (2003.) - tenis ŠPORTAŠ - NAJVEĆA NADA HRVATSKOG ŠPORTA Franko Grgić (2003.) - plivanje

■ 11 ■ OLIMP

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša u kratkom je govoru istaknuo: “Ova športska mladost zalog je za blistavu budućnost hrvatskog športa.”

Franko Grgić

Rukometašice su predstavljale pravo osvježenje, zapravo val novog optimizma u ovom izboru, budući da prošle godine za Draženovu nagradu nije bila nominirana niti jedna ženska ekipa do 20 godina. Šteta je samo što u rukometu na “tvrdoj podlozi”, na kojoj su i neke

laureatkinje aktivne, nemamo tako uspješne naraštaje... Nakon Splićanina Grgića i Solinjanke Puljiz, još dva su dobitnika bila iz njihova podneblja - članovi najbolje mlade posade, veslači “Gusara” Ivan Vuković i Karlo Borković. Budući da trenutačno nisu u

Hrvatskoj, njihov izaslanik bio je trener, nekad vrhunski veslač Denis Boban. Aludirajući na njihovo 4. mjesto u dvojcu bez kormilara na juniorskom SP-u u Japanu, Boban je istaknuo da su nagrađeni za “najgori mogući plasman u športu” te da će im dodijeljeno priznanje biti više obveza (za budućnost) nego nagrada. Najvećom nadom hrvatskog športa proglašena je 16-godišnja tenisačica Antonia Ružić, možda

Biserka Petrović, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić OLIMP ■ 12 ■

jedna od onih koja će u idućim izborima konkurirati i za najbolju hrvatsku mladu športašicu. Zasad najbolja hrvatska teniska juniorka i prvoplasirana na europskoj ljestvici igračica do 16 godina, srdačno je zahvalila HOO-u na Draženovoj nagradi, kao i svima koji joj pomažu u karijeri. Usputno, izbor mlade Međimurke pripomogao je održavanju “ravnoteže” hrvatskog sjevera i juga u ovogodišnjem izboru. Neopterećen takvim zaključcima, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša u kratkom je govoru istaknuo: - Ova športska mladost zalog je za blistavu budućnost hrvatskog športa. O njima ćemo još govoriti, možda ne nakon tokijskih Olimpijskih igara 2020., ali gotovo sigurno nakon onih u Parizu 2024. godine. Biserka Petrović, majka “košarkaškog Mozarta”, po kojem je nagrada HOO-a i dobila ime, zaželjela je svim mladim športašicama i športašima uspješan nastavak športskih karijera, sa željom da im Dražen Petrović ostane trajna inspiracija. Osim ispod njegova spomenika, svi laureati fotografirali su se i uz atraktivni Toyotin automobil na vodik kao pogonsko gorivo. Budućnost kuca na vrata, a sudeći i po 13. izdanju Nagrade Dražen Petrović, za športsku budućnost ne bismo se trebali brinuti. Naprotiv… Dražen Petrović Award Swimmer Franko Grgić, judoka Ana Viktorija Puljiz, Croatian National Cadet Handball Team, Croatian National Junior Beach Handball Team, rowing pair Ivan Vuković - Karlo Borković and tennis hope Antonia Ružić are the winners of this year’s Dražen Petrović Award, the recognition presented to the most successful young athletes each year on September 10th, on the day of the establishment of the Croatian Olympic Committee (September 10th, 1991). At the award-presenting ceremony, the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša emphasized in a short speech: “This sports youth is a true pledge for a dazzling future of the Croatian sports. We will talk a lot about them, maybe not after the Tokyo Olympics 2020, but almost certainly after those in Paris in 2024.” Biserka Petrović, the mother of “basketball’s Mozart”, after whom the Croatian Olympic Committee’s Award was named, wished all the young female and male athletes a successful continuation of their sports careers, wishing that legendary Dražen Petrović stays their lasting inspiration. Vinko Knežević

Dražen Petrović

OLIMP ■ 14 ■

OLIMPIJSKE LEGENDE: PERICA BUKIĆ

Puno više truda ulažem sada, nego kao igrač Piše: DEAN BAUER

Član Kuće slavnih vodenih športova u Fort Lauderdaleu, hrvatski stjegonoša na otvaranju Olimpijskih igara u Atlanti 1996. te dvostruki olimpijski pobjednik i dvostruki svjetski prvak, za „Olimp“ se prisjeća svoje igračke karijere te govori o današnjim vaterpolskim aktualnostima

alo je osoba poput ovog čovjeka. Kada ste mu dali loptu u ruke, on je s njom postao svjetski prvak i olimpijski pobjednik. Dvaput! Kada ste mu povjerili na vođenje cijeli jedan veliki nacionalni savez, on je i s njima postao olimpijski pobjednik, ali i svjetski prvak. Dvaput! Na privatnom planu, kao roditelj, glava je obitelji, ali i otac državnih reprezentativaca. Pogađate, dvoje! Čovjek od zlata, “šibenska zlatna ribica”, idealan je sugovornik baš za glasilo pod imenom „Olimp“. Stoga jer se je Perica Bukić (53) na Olimp uspeo prije 35 godina i s njega ne silazi. Jedan je od bespogovorno najboljih, najvećih hrvatskih ne samo vaterpolista, već olimpijaca i športaša uopće. Dugo je vremena bio daleko najtrofejniji vaterpolist na svijetu s čak 40 seniorskih trofeja i medalja. Za usporedbu, veliki Manuel Estiarte, još jedno globalno znano vaterpolsko ime, u svojoj zbirci ima također 40 medalja, ali računajući i juniorske i kadetske uspjehe. Tek posljed-

njih godina Bukića su uspjeli preteći vaterpolisti današnjice, ali najvećim dijelom zbog činjenice da su u međuvremenu osmišljena neka nova natjecanja (Europa kup, Svjetska liga), a i svjetska prvenstva održavaju se svake dvije godine, a ne kao u Bukićevo doba svake četiri. - Mislim da je taj veći broj natjecanja generalno gledano pozitivan za vaterpolo. To što danas imamo svjetsko prvenstvo svake druge godine, ima možda i svoje negativne strane, ali je puno više onih pozitivnih. Igrači kudikamo više vole igrati utakmice, nego se pripremati. Mi smo imali sto i više dana priprema što je danas nezamislivo. Ljepše je i lakše nego u moje igračko doba... Perica Bukić se po još nečemu bitnije ističe u odnosu na sve ostale vrhunske hrvatske športaše, ne samo vaterpoliste. Cijelu je karijeru proveo u Hrvatskoj, nikada nije igrao za inozemni klub. Počeo je u šibenskom Solarisu, da bi potom igrao u zagrebačkoj Mladosti, te jednu sezonu bio na „ispomoći“ u splitskom Jadranu u njihovom pohodu

OSOBNI KARTON Rođen: 20. veljače 1966. Grad: Šibenik Zanimanje: dipl. ekonomist Vaterpolo počeo igrati 1979. u Šibeniku, a završio 2001. u Zagrebu Klubovi: 1979.-1987. Solaris 1987.-1991. Mladost 1991.-1992. Jadran 1992.-2001. Mladost Reprezentativna karijera: 300 nastupa za SFRJ (1983.-1991.) i 150 nastupa za Hrvatsku (1992.-1998.) Najznačajniji trofeji: • olimpijski pobjednik 1984. (Los Angeles) i Seul (1988.) • srebro na Olimpijskim Igrama 1996. (Atlanta) • svjetski prvak 1986. (Madrid), 1991. (Perth) • klupski prvak Europe 1989, 1990, 1996. (Mladost) i 1992. (Jadran) • pobjednik Kupa kupova 1999. (Mladost) • pobjednik Kupa LEN 2001. (Mladost) • pobjednik europskog Superkupa 1989. i 1996. (Mladost) • 9 naslova državnog prvaka, 5 nacionalnih kupova Dužnosnička karijera: • 2000. - 2004. član Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora • 2001. - 2008. direktor HAVK Mladost • 2001. - 2004. predsjednik Kluba hrvatskih olimpijaca • 2003. - 2007. zastupnik u Hrvatskom saboru • 2004. - 2010. predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza • 2010. - dopredsjednik i izvršni direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza

OLIMPIJSKE LEGENDE: PERICA BUKIĆ

na naslov europskih prvaka Europe. Pitamo ga nedostaje li mu to inozemno iskustvo? - Pretpostavljam da je lijepo igrati u inozemstvu. Ako ništa drugo, vidiš iz drugog kuta ono što si imao doma. Nadalje, upoznaješ drugu sredinu, naučiš jezik. Čitav je niz povlastica... S druge strane, puno je komotnije i ugodnije, rekao bih ljepše igrati doma. Uz ostalo, nije svejedno borite li se za naslov prvaka svoje ili nečije druge države. A pogotovo jesi li prvak Europe sa svojim klubom ili nekim stranim. To baš nije isto... Ja sam tako razmišljao i u igračko doba. Meni je puno veći motiv bio osvojiti naslov prvaka Europe s Mladosti, nego otići u neki strani klub i onda se s tim klubom boriti za taj naslov. Imao sam sreću da sam nastupao za klub koji je za moje karijere bio najbolji na svijetu. Mladost je bila triput prvak Europe i još smo 3-4 puta igrali finale tog natjecanja. S Mladosti sam u 12 godina osvojio 23 trofeja što pokazuje dominaciju Mladosti u to doba. Osvajali smo sve po redu - Kup europskih prvaka, Kup kupova, Kup LEN-a, Superkup i, naravno, domaća prvenstva i nacionalne kupove. I to je razlog zašto nikada nisam zažalio što sam ostao kod kuće – govori Bukić. Osobito je dojmljiv, a u biti teško shvatljiv podatak, da je jedan igrač takve karizme i uspješnosti kao što je

Perica Bukić, rano završio reprezentativnu karijeru. Doduše, ne svojom voljom. Posljednji je puta za Hrvatsku nastupio 1998. godine u dobi od 32 godine. - Kada gledate s ove pozicije i nakon svih tih brojki, naravno da ostaje upitnik takvog ranog prestanka igranja za reprezentaciju. Međutim, u moje doba se kretalo puno ranije. Ja sam s 18 godina već igrao OI u Los Angelesu i osvojio zlato. Prvo olimpijsko zlato. Vrlo se dobro sjećam razmišljanja nakon Svjetskog prvenstva u Perthu, u siječnju 1991. godine, još u bivšoj državi, nakon osvojenog drugog svjetskog zlata... Tada sam razmišljao kako ću odigrati još OI u Barceloni 1992. i završiti reprezentativnu karijeru. S 26 godina! Jednostavno, to je bio način funkcioniranja u to doba. Milivoj Bebić je prestao igrati za reprezentaciju 1985., u dobi od 26 godina... Nekako, u to doba se podrazumijevalo da kako se približavaš tridesetoj godini, da je vrijeme za kraj. Danas vidimo da igrači s 36-37 godina pružaju možda najbolje role u karijeri. Mi smo puno više trenirali, treninzi su bili naporniji, manje sofisticirani - kaže, pa nastavlja: - Danas imate stručnjake za teretanu, za plivanje, kondicijski dio, 2-3 fizioterapeuta, psihologe, nutricioniste... Potpuno druga priča. Međutim, ostaje činjenica da se u mom naponu snage, tadašnji hrvatski izbornik odlučio ne pozvati me u reprezentaciju. I to neposredno nakon mog izbora za najboljeg vaterpolista Hrvatske. Iznenadilo me primjerice i kada sam nedavno pročitao da se isto dogodilo i Milivoju Bebiću kojega 1993. za EP u Sheffieldu, naš tadašnji izbornik također nije pozvao u nacionalnu vrstu. To je dosta intrigantno i čudno. To su neshvatljive pogreške koje smo mi radili u hrvatskom vaterpolu. Ona momčad koja je u Atlanti ‘96. osvojila srebro je neposredno nakon Igara u potpunosti rasformirana... – prisjeća se naš sugovornik. Tu dolazimo do pitanja što je nedostajalo vaterpolskoj Hrvatskoj ‘90-ih za postizanje rezul-

Perica Bukić se po još nečemu bitnije ističe u odnosu na sve ostale vrhunske hrvatske športaše, ne samo vaterpoliste. Cijelu je karijeru proveo u Hrvatskoj, nikada nije igrao za inozemni klub tata koje imamo zadnjih 15-ak godina? - Prepotentno ću reći, ali odgovor je po meni - organizacija! Nismo imali sustav. Nije se znalo kad se nekog igrača zove ili ne zove i zašto; kada se i zbog čega smjenjuje izbornika; kada se i na koji način radi smjena generacija itd. To je moje viđenje. Ne možemo reći da nismo imali igrače, trenere, momčad, ali ovaj dio, sustavan i planski rad, toga nije bilo. Te 1996. je bio početak problema u koji smo ušli. Od tih Igara pa do 2007. kada smo postali prvi put prvaci svijeta, dakle punih 11 godina, nismo na svjetskoj razini napravili niti jedan rezultat, nismo osvojili ništa. Imamo dva europska srebra, ali OI i SP... tamo smo bili jako daleko od postolja. Od nas 13 iz Atlante gdje sam ja bio kapetan i najstariji igrač s 30 godina, odjednom se išlo u neko pomlađivanje i nas čak deset iz te momčadi više nije igralo za reprezentaciju. To je bilo 10-11 godina lutanja - idemo s mlađima, pa vraćamo stare, pa nešto miješamo, mijenjamo trenere... Sve je to trajalo do dolaska Ratka Rudića i stvaranja sustava koji je posložen unutar Saveza – kategoričan je Bukić. Ovdje dolazimo do drugog dijela Bukićeve športske karijere jer je upravo on taj koji je po okončanju igračke karijere, ulaskom u dužnosničke vode, ustrojio Hrvatski vaterpolski savez (od kraja 2004. godine) onakvim kakvim ga znamo sve do danas. Perica Bukić je od 2004. do 2010. bio predsjednik, a od tada je dopred-

The indelible imprint of Perica Bukić

sjednik i izvršni direktor HVS-a. Ono što nije uspio kao igrač u drugom dijelu karijere, Perica Bukić sada s Hrvatskom čini kao čelnik Saveza. Skuplja kolajne, osvaja svijet. Ostaje tek pitanje što mu je draže - igračko osvajanje zlata ili sadašnja zlata, ali u ulozi onog koji svime rukovodi? - Ono što se događa u sadašnjem trenutku je uvijek najdraže, pa bi i to mogao biti odgovor. Osobni igrački uspjesi su me činili sretnim na jedan način, a ovo sada je nešto sasvim drugo. Mislim da ulažem puno više truda sada, nego kao igrač, a i mislim da su moja uloga, odgovornost, značaj, sada veći nego kada sam bio igrač. Naravno, nisam ja tu sam, za uspjeh u kolektivnom športu ne može biti zaslužan bilo koji pojedinac, već se radi o sinergiji čitavog niza segmenata - organizacija, struka i igrači. Svi su oni i zaslužni i odgovorni. Kako proživljavate utakmice? - To je pitanje karaktera. Naravno, i ja se uvijek veselim pobjedi, ali to ostavljam unutra, za sebe... Kada se pobijedi, zadovoljan sam, kada se izgubi, teško mi je, ali ćete jako teško to na meni razabrati. Gledam utakmicu malo drukčije, iz segmenta struke, zapisujem neke detalje iz igre u mobitel kao podsjetnik za kasnije, za raspravu s trenerom. Šibenik je vrlo zanimljiv športski toponim u svjetskim razmjerima. Pokojni Dražen, pa i Aco Petrović, ali i Dario Šarić, prije još Danira Nakić, zatim trener Ne-

ven Spahija, u vaterpolu vi, kao i izbornik Ivica Tucak... Što se to krije u Krešimirovu gradu? - Cijela Dalmacija je posebna. Kad pogledate Split i koliko je nevjerojatnih veličina u različitim sportovima dao, Dubrovnik koji se orijentirao na vaterpolo i broj olimpijskih i svjetskih medalja, zatim Zadar... Šibenik je malen grad, nemamo puno toga, ali ono što damo to vrijedi (smije se). Ima tu nešto i u smislu talenta, genetike, sklonosti športu... – kaže Bukić. Bukić je hrvatskom športu dao puno ne samo kao igrač i sada dužnosnik, već i kao roditelj. Otac je dvoje vaterpolskih reprezentativaca, Luke i Petre. - Vaterpolo je po meni najljepši šport, iako znam da će to svatko reći za svoj šport, ali posebnost vaterpola su manja izloženost ozljedama, prekrasno razvija cijelo tijelo, kolektivan je šport, a u nas i trofejan, uspješan. Da, nema ni previše novca pa vas novac ne može pokvariti (smijeh). I podrazumijeva se obrazovanje, završavanje visokih škola. Upravo u vaterpolo sam dao i svoju djecu jer sam duboko uvjeren u ovo što sam istaknuo. Samo mi je najstarija kćer nekako „pobjegla“. U njezino doba nije bio toliko razvijen ženski vaterpolo... Kada ćete uspjeti i s Mladosti učiniti ono što ste napravili s nacionalnom vrstom? Naime, vi ste i dopredsjednik Mladosti... - S klubovima je to malo teže. Zato jer je sve temeljeno na proračunu, a Mladost je u jednom trenutku bila

With his games, achievements, successes, appearance and behavior, Perica Bukić (53) has left an indelible imprint in the history of Croatian and world water polo. His arrival from the birthplace of Šibenik to the Zagreb’s club Mladost in 1987 indicated one of the largest and most trophy periods of the history of this club, crowned with three European Champions titles. It was the moment when Mladost acquired the status of one of the largest Croatian sports clubs in general, and in the world of water polo it was proved by the recognition received in 2001 as the Best World Club of the 20th Century. Perica Bukić performed at three Olympics, and all three times he played in the finals, winning two gold and one silver medal. After the completion of his active career, he remained in the water polo as an official, first as President of the Croatian Water Polo Federation, and from 2010 he holds the position of the Executive Director. In his mandate, the Croatian National Water Polo Team counts success after success – two world gold, one Olympic and European gold, another silver at the Olympics with an absolute world record - even seven consecutive medals at the World Championships! Dean Bauer

suočena s velikim problemom, nakupljenim dugovima. Ipak, nazire se svjetlo na kraju tunela i mislim da je najgore vrijeme iza nas. Mislim da se klub pomalo vraća na stare staze uspjeha, te da smo napokon blizu kvalitete Juga CO, a sve navedeno najviše uz pomoć Grada Zagreba i predsjednice kluba Ane Stojić Deban, koja je uložila silnu energiju u stabilizaciju kluba. Sada postoje realne i objektivne šanse da Mladost bude tamo gdje je nekad bila, iako je konkurencija u Europi danas žešća i brojnija no ikad. Ono što je meni drago je da postoji čitava generacija igrača iz Zagreba, poniklih u Mladosti, poput Luke Lončara, Ivana Marcelića, Ante Vukičevića, Lovre Miloša, Luke Bukića i mlađih koji su također dali svoj obol uspjesima svih naših reprezentacija. Isto možemo očekivati i u budućnosti... ■ 17 ■ OLIMP

EYOF: BAKU (AZERBAJDŽAN)

Zlatni rukometaši

N Stižu novi hrvatski aduti!

a 15. izdanju Olimpijskog festivala europske mladeži održanom od 21. do 27. srpnja u glavnom gradu Azerbajžana Bakuu, sudjelovalo je 2700 športaša i športašica u dobi između 14. i 18. godine iz 48 europskih zemalja, a natjecali su se u deset sportova (atletika, biciklizam, sportska gimnastika, hrvanje, džudo, košarka, odbojka, plivanje, rukomet i tenis). Iako je osnovni cilj i misao vodilja EYOF-a edukacija mladih kroz šport odnosno poticanje mladih na prihvaćanje olimpijskih ideala, športske etike, fair-playja i tolerancije te razvoj športa i prijateljstva među mladima, EYOF ima natjecateljski karakter i indikator je športske budućnosti svake od zemalja sudionica.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ Foto: HOO / VINKO KNEŽEVIĆ, DARKO MESAREK, MARIJA LOZANČIĆ

S pet osvojenih medalja (četiri zlatne i jednom srebrnom) naši su se mladi športaši plasirali na izvrsno 13. mjesto u konkurenciji 38 zemalja koje su nastupile na XV. Olimpijskom festivalu europske mladeži

OLIMP ■ 18 ■

Hrvatsku su na ovogodišnjem Ljetnom olimpijskom festivalu europske mladeži reprezentirala 54 natjecatelja – 43 mladića i 11 djevojaka u devet od deset športova koliko ih je bilo na rasporedu EYOF-a, a u podjeli medalja hrvatski su športaši participirali s pet medalja (četiri zlatne i jednom srebrnom) te su se plasirali na izvrsno 13. mjesto u konkurenciji 38 zemalja čiji su športaši stupili na pobjedničko postolje. Najuspješniji hrvatski natjeca-

Katarina Krišto, Franko Grgić i Ana Viktorija Puljiz

HRVATSKE MEDALJE U BAKUU ZLATO Ana Viktorija Puljiz (džudo, -48 kg) Franko Grgić (plivanje, 400 m slobodno) Franko Grgić (plivanje, 1 500 m slobodno) Hrvatska rukometna reprezentacija – Ivan Barbić, Matija Car, Fabijan Grubišić, Dominik Kuzmanović, Marin Lisac, Rok Malin, Matej Mamić, Jakov Neralić, Mislav Obradović, Zlatko Raužan, Matej Svržnjak, Adam Šalić, David Štrković, Mislav Trninić, Mario Zakić SREBRO Katarina Krišto (džudo, -63 kg)

telj bio je šesnaestogodišnji plivač Franko Grgić. Sjajnu formu i najavu moguće vrhunske športske karijere Franko je potvrdio već drugoga dana Festivala u Bakuu, u disciplini 400 metara slobodnim načinom. Pobijedio je rezultatom 3:52,10 postavivši novi hrvatski mlađejuniorski i juniorski rekord, a tek 12 stotinki bio je sporiji od rekorda EYOF-a. Dan kasnije, pobjednički mentalitet pokazao je i u utrci na 1500 metara slobodnim načinom, osvojivši svoju drugu zlatnu medalju te postavivši novi rekord EYOF-a (15:04,75).

Peti je dan bio rezerviran za još jedno odličje. Tog dana Hrvatska je na listu osvajača odličja upisala srebro džudašice Katarine Krišto koja je u kategoriji do 63 kilograma najprije u osmini finala ipponom pobijedila Mađaricu Nikolett Nyiri, a onda istu taktiku za pobjedu primijenila u četvrtfinaloj i polufinaloj borbi. Nažalost, ippon je presudio i u finalnom meču, ali ne u korist naše Katarine, koja je nakon osvajanja odličja izabrana za nositeljicu hrvatske zastave na svečanosti zatvaranja.

Četvrtog dana Festivala hrvatska riznica međunarodnih odličja postala je bogatija za još jednu medalju zlatnoga sjaja koju je u konkurenciji džudašica do 48 kilograma izborila Ana Viktorija Puljiz. Sedamnaestogodišnja Solinjanka, nositeljica pojedinačne brončane medalje te zlatna s mješovitom ekipom s Olimpijskih igara mladih u Buenos Airesu 2018. (koju smo predstavili u prošlom broju Olimpove rubrike Olimpijske nade), i prije Festivala slovila je kao jedan od naših glavnih aduta na ovom natjecanju te joj je pripala čast nošenja hrvatskog stijega na svečanosti otvaranja u dvorani Crystal Hall.

Za novo veselje u našoj reprezentaciji u Bakuu, pobrinuli su se mladi rukometaši. Oni su šestog dana festivala u polufinalnoj utakmici protiv Danske, brojnim navijačima kako u Bakuu tako i onima koji su „doma“ putem društvenih mreža i live streeminga pratili turnir i željno iščekivali svaku vijest o rezultatu priredili pravu dramu – najprije su uvjerljivo gubili (23-18), pa regularni dio utakmice završili 39–39, da bi naposljetku sedmercima pobijedili sa 42-39. Junak završnice svojim je obranama postao vratar Dominik Kuzmanović. I finalni susret naših kadeta s vršnjacima iz Njemačke, zadnjeg dana ■ 19 ■ OLIMP

EYOF: BAKU (AZERBAJDŽAN)

POČELO JE U BRUXELLESU... Olimpijski festival europske mladeži (EYOF) prvo je izdanje imao 1991. u Bruxellesu (Belgija), tada još pod nazivom Europski olimpijski dani mladih (EYOD - European Youth Olympic Days). Hrvatska je prvi put nastupila na II. ljetnom EYOF-u u nizozemskom Valkenswaardu 1993. godine. Tada su se mladi hrvatski sportaši okitili s četiri medalje – dvije zlatne te po jednom srebrnom i brončanom. Festivala, bilo je pun preokreta da bi naši momci dvije minute prije kraja utakmice stvorili prednost od tri gola (29-26) i pobijedili s 29-28. Iako su medalje ono što se pamti i ostaje najčešće i najčvršće upisano u kolektivnoj svijesti, važno je i vrijedno spomenuti da uz odličnike ovog Festivala, hrvatsku športsku budućnost najavljuje i peto mjesto hrvačice Ive Gerić (koja se još u lipnju, na Europskom prvenstvu za kadete, upisala u povijest hrvanja TABLICA MEDALJA

OLIMP ■ 20 ■

kao prva hrvatska osvajačica medalje s europskih prvenstava), isti plasman uz osobni rekord (53,10) atletičara Stjepana Jana Cika u utrci na 400 metara s preponama, kao i osmo mjesto plivačice Klare Bošnjak u utrci na 800 metara slobodnim načinom u kojoj je, iako tek mlađa juniorka, rezultatom 8:52.24 postavila novi mlađejuniorski, juniorski i mlađeseniorski rekord Hrvatske. Lijepu perspektivu hrvatskom biciklizmu otvorio je i nastup Ivana Okmažića na cestovnoj utrci od 75 kilometara. Iako je bio među najmlađima u konkurenciji 91 biciklista (rođen je krajem 2004., a većina natjecatelja bila je godinu ili dvije starija) Ivan je osvojio 26. mjesto, pa možemo tek ponoviti riječi Zlatka Mateše, predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora po dočeku športaša u Zračnoj luci Franjo Tuđman: „(…) U Franku Grgiću, džudašicama, rukometašima, ali i drugim mladim športašima i športašicama, dobili smo adute za Olimpijske igre u Parizu 2024. godine.“

Four gold and one silver for 13th place at the EYOF At this year’s European Youth Summer Olympic Festival (EYOF) in Baku (Azerbaijan), Croatia was represented by 54 competitors – 43 young men and 11 girls in nine out of ten sports scheduled. With five won medals (four golds and one silver), they took the Stjepan Jan Cik excellent 13th place in the competition of 38 countries whose athletes performed in Baku. Two gold medals were won by swimmer Filip Grgić in 400 meters Freestyle and 1500 meters Freestyle (where he set a new EYOf record). Ana Viktorija Puljiz won the brightest medal (in the competition of judokas in the category -48 kg)and the Croatian National Handball Team also took the first place. Croatian collection of four gold medals was further adorned by the silver medal won by judoka Katarina Krišto in the category -63 kg. Tajana Obradović

Specijalistički pregled čeka se 114* dana. Ubuduće #MozdaNece Primarijus Primarijus plus

Vrhunska medicinska usluga bez čekanja i uputnica već od 119 kn mjesečno. Viši standard zdravstvene zaštite u programima dodatnog zdravstvenog osiguranja Primarijus i Primarijus plus uključuje različite medicinske usluge koje dogovarate samo jednim telefonskim pozivom. Najnapredniji medicinski uređaji i liječnici s dugogodišnjim iskustvom stoje vam na raspolaganju svakodnevno u više od 650 zdravstvenih ustanova u zemlji. * Prema službenim podacima liste narudžbi po tipu postupaka od hzzo-a

u Republici Hrvatskoj na dan 2. listopada 2018., na specijalistički pregled u prosjeku se čekalo 114 dana.

www.crosig.hr

DRUŠTVO I ŠPORT

Jesu li profesionalni športaši previše plaćeni? Č itajući vijesti o ugovorima profesionalnih športaša, posebno u nogometu, ali i u nekim drugim športovima, često možemo čuti i komentare sljedećeg tipa: “Trebaju li zaista ti ljudi dobiti tolike novce?” Neki počnu na sav glas prigovarati kako bi taj ogromni novac pomogao siromašnima, kako bi se mogle sagraditi škole, vrtići ili nešto drugo i kako su honorari koje dobivaju profesionalni športaši jednostavno – enormni. Primjerice, legendarni Lionel Messi godišnje zarađuje neto pedesetak milijuna dolara. Upola manje ima Cristiano Ronaldo...

Unatoč povećanju broja stanovnika Zemlje, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća nadalje, broj siromašnih u svijetu se smanjuje. Jednostavno je – svijet postaje sve bogatiji. Usporedite samo kome su automobili bili dostupni prije 100 ili čak 50 godina, a kome danas. Kad gledamo zarade nogometaša, treba se prvo zapitati i zašto svi ti milijuni? Osnovni razlog je – to su ljudi koji su u svom poslu najbolji na svijetu. Štoviše, kada usporedimo nogometaše s nekim drugima, lako ćemo zaključiti da su bonusi vrhunskih menadžera u mnogim

Zaista, je li to previše? Bi li taj novac bio korisniji negdje drugdje? Odgovor je vrlo jednostavan: u profesionalnom športu to je upravo novac koliko ti ljudi vrijede, ni eura više, ni eura manje. I radi njih nitko nije osiromašio. Ljudi često zaboravljaju da ekonomija nije jednostavna matematika. Prije 200 godina u najrazvijenijoj zemlji svijeta, Velikoj Britaniji, svega je nekoliko postotaka ljudi živjelo iznad razine apsolutnog siromaštva. Podizanje produktivnosti rada u poljoprivredi i industriji te širenje znanja omogućuje danas da cijeli svijet ide na bolje.

Iza svakog športaša koji zarađuje milijune stoji jedna cijela tvornica ljudi koji upravo zahvaljujući uspjehu te velike zvijezde osiguravaju egzistenciju sebe i svoje obitelji

Piše: GORAN VOJKOVIĆ Ilustracija: HENRIETTA ROLLINS

industrijama i puno veći - teško ćemo nogometaša naći na listi 500 najbogatijih, osim ako se nakon karijere ne uhvati investiranja ili kakve srodne djelatnosti. Ako ste investicijski bankar ili čak američki glumac, može se zaraditi i više. Iako najveći u nogometu primaju te goleme iznose, oni nisu nikome oduzeli novac, nije radi njih nitko siromašniji, oni su taj novac – stvorili. Kako? Pa kada igraju najveći, stadion je pun. Ljudi su pred televizorima. Tisuće i milijuni su u kafićima i naručuju ture. Dakle, zarađuje i onaj koji tiska karte, i onaj koji radi promidžbu na internetu i onaj koji prodaje karte i onaj koji u sklopu stadiona prodaje sokove i kobasice. Zaradi i redar i radijski voditelj i foto-reporter i doslovno stotine drugih ljudi. Zaradi čak i vlasnik kafića na drugom kraju svijeta, ali i inženjer koji održava satelitski sustav televizijskog prijenosa. Zaradi i država – od poreza na pivo do poreza na plaću igrača. Vrhunski igrači stvaraju velik novac i drugima. Gotovo nitko ne želi nositi dres nekog anonimnog igrača. Niti kupiti poster nekog drugoligaša. Ali ako bilo gdje u svijetu izvučete dres onih najpoznatijih – reakcija će biti: Wow! Ako imate originalno potpisanu ■ 23 ■ OLIMP

DRUŠTVO I ŠPORT

fotografiju, doslovno ćete je moći iskoristiti kao novac! Dodatno, tu su prihodi od sponzora. Ako vaše ime zna cijeli svijet, vi jednostavno jako puno vrijedite. Majica, tenisice, bilo što što nosite ili podsjeća na vas, dobro će se prodavati. U manje razvijenim zemljama jedna majica, dres Messija ili našeg Luke Modrića uštedjet će vam mnogo muke na čudnim granicama i kod neljubaznih službenika. Netko sve te majice-dresove izrađuje, prevozi, prodaje. Možda jedan vrhunski nogometaš dobije milijune, ali i klubu i sponzorima on zaradi puno više. Na njegovom imenu zarađuju doslovno tisuće i tisuće ljudi. Dodatno, većina športaša, kako svjetskih tako i naših, nakon što si ispuni neke dječačke snove – neki auto, neki vilu, neki jahtu (što opet netko mora izraditi i na tome zaradi plaću!)- uvelike humanitarno pomaže. Vrhunski nogometaši često dolaze iz siromašnih obitelji u kojima je nogometna karijera bila

Možda jedan vrhunski nogometaš dobije milijune, ali i klubu i sponzorima on zaradi puno više OLIMP ■ 24 ■

možda jedini izlaz iz teškog stanja. Takvi ljudi su obično i veliki humanitarni donatori. Može li se u vrhunskom športu dobro zaraditi? Može, naravno, na milijune. No, to je zarada samo vrlo malog broja ljudi. A ona je tolika zato jer su klupski menadžeri zaključili da neki igrač vrijedi upravo toliko. Vlasnici velikih klubova ne plaćaju nikoga zato što ga vole (ili će vrlo rijetko držati nekoga iz osobnih razloga), oni plaćaju igrače jer im ti igrači donose novac. Dakle, plaćaju ih kao i sve druge radnike, ne iz altruizma, već zato što im donose milijune, puno više milijuna nego što ih oni koštaju. Cijela priča o zaradama nogometaša je komercijalne prirode i ne treba biti ni zavidan niti rezolutno smatrati da su to neki „pretjerani“ novci. Koliki god bili, milijuni nogometnih zvijezda predstavljaju pošteno zarađen novac, a iza svakog od njih stoji cijela jedna tvornica ljudi koji upravo zahvaljujući uspjehu te zvijezde osiguravaju svoju i egzistenciju svoje obitelji.

Are professional athletes overpaid? Reading news about transfers of professional athletes, especially in football, but also in some other sports, many often ask themselves: “Do these people really need to get that kind of money? Isn’t it smarter to use all that money for, for example, building schools, kindergartens, playgrounds...? “ Only a few earn millions In sports. These earnings, most often related to football, are enormous because club managers have concluded that a player is worth just as much as he is worth. The owners of big clubs do not pay anyone because they love him – but because that someone brings them money. So they pay those athletes like all the other workers, not from altruism, but because they bring them- the owners millions. The top football players provide – not only with their game, but also with their name and all that goes with it - salaries to many people around them. When the best ones are playing, the stadium is full. People are in front of the TVs. Thousands and millions are in cafés ordering rounds. The one who prints the tickets, the one who does the promotion on the Internet, the one who sells the tickets and the one who sells juices and sausages within the stadium – they all earn money. Both security staff, radio host, photo reporter and literally hundreds of other people – they all earn money. Even the owner of a café on the other side of the world and the engineer who maintains the satellite system of television transmission earn money. The state earns as well – from tax over beer up to tax on the player’s salary. Top players earn big money for themselves and their clubs, but also for thousands and thousands of others. Goran Vojković

ŽENE I ŠPORT

ko primjer londonskih Igara 2012., često spominjan u ovoj rubrici, još i možemo gledati kao pobjedu u jednom simboličkome ključu – naime, svi su športovi bili otvoreni ženama i sve su reprezentacije morale imati žene u svome sastavu – borba za izjednačavanje nagradnoga fonda između muškaraca i žena, osim simboličkoga ima i svoju sasvim opipljivu financijsku stranu. I o tome smo već ovdje govorili, baš na primjeru Wimbledona kao tvrđave tradicionalizma. Premda

Fallon Fox

Športske kontroverzije oko transrodnih osoba će do ravnopravnosti na tom polju proteći još dosta vode ispod Westminster Bridgea, ipak su u tenisu omjeri već sasvim podnošljivi – Novak Đoković sa 120 milijuna i Serena Williams sa 90 milijuna do sada osvojenih „zelembaća“ nisu više tako udaljeni kao što su još nedavno bili, primjerice, Steffi Graf i njen suprug Andre Agassy ili, još dalje u prošlosti, Rod Laver i Maria Bueno, koja je za svoj prvi osvojeni Wimbledon 1959. zaradila 15 (slovima: petnaest) funti. No, za one koji tvrde da novac kvari športaše – i šport u cijelosti – treba reći da nije novac taj koji kvari, nego ga mogu pokvariti samo pravila po kojima se taj novac raspoređuje. Prije nego prijeđemo na stvar ubacimo još malo matematike. Ako odoka procijenimo da je teniskom profesionalcu - njemu ili njoj, svejedno - potrebno otpriOLIMP ■ 26 ■

Piše RATKO CVETNIĆ

Što ako se neki tenisač s tisućitog mjesta ATP ljestvice, frustriran činjenicom da ne može zaraditi ni za pristojni hotel na nekom malom turniru, odluči prebaciti u žensku konkurenciju? Ako bi mu to pošlo za rukom, vjerojatno bi brzo dospio u sam vrh, zaradio dosta novaca, prije nego bi njegovim putem krenuli i drugi…

like 100 000 dolara da bi odradio sezonu, prema ljestvici godišnjih zarada brzo ćemo ustanoviti da taj iznos uspijeva zaraditi samo gornjih deset posto sa svjetske rangliste – tristotinjak muškaraca i dvjestotinjak žena. Svi ostali morat će ili brzo ući među te „posvećene“ ili se prihvatiti nekog drugog posla. Međutim, a to je tema ovog članka, čini se da se na horizontu ukazuje još jedna mogućnost. Istina, samo za muške profije. Što ako se neki tenisač s tisućitog mjesta ATP-ove ljestvice, frustriran činjenicom da ne može zaraditi ni za pristojni hotel na nekom malom turniru, odluči prebaciti u žensku konkurenciju? Ako bi mu to pošlo za rukom, vjerojatno bi brzo dospio u sam vrh, zaradio dosta novaca, prije nego bi njegovim putem krenuli i drugi… Ako se čini da je ovo neka zezan-

cija, na tragu kultnog Wilderovog „Neki to vole vruće“, moramo odmah upozoriti da nije. Zato ćemo umjesto Merlinke i Jacka Lemmona, ovdje ubaciti neke druge glumce... Laurel Hubbard, novozelandska dizačica utega, promijenila je spol 2012., i sad se, sa 41 godinom starosti, sprema za Igre u Tokiju. Slučaj Caster Semenye, sa svim mučnim implikacijama koje traju godinama, već je globalno poznat; Fallon Fox je transrodna borkinja u MMA koja se proslavila udarcima od kojih je njenoj suparnici Tamikki Brents napukla lubanja; Hannah Mouncey je australska rukometna reprezentativka, koja je – dok je još bila muško i zvala se Callum – sa svojih metar devedeset i stotinjak kila igrala i protiv naše reprezentacije… I tako dalje. Što je zajedničko ovim kontroverzijama? Dvije stvari: s jedne strane imamo nastojanje da se transrodnim osobama osiguraju sva prava koja općenito pripadaju osobama, štoviše da se upravo na osnovu dosegnute razine takvih prava procjenjuje stupanj civiliziranosti neke zajednice – države, športske federacije, profesije… – a s druge strane imamo intrinsično športski motiv, da sudionici kreću od ravnopravnih polaznih pretpostavki i tek na osnovu njih pokazuju koji od njih to može izvesti „citius, altius, fortius“.

Laurel Hubbard

Tamo gdje je naglasak na prvom elementu - a za primjer se pokazuju razmjerno mlade zemlje liberalne demokracije, poput Australije ili Kanade, koje vole isticati tu vrstu tolerancije kao svoj prioritet - ulazak transrodnih osoba u šport bit će znatno lakši. No, to će izazvati (i sve više izaziva) proteste među samim športašima, dotično športašicama, koje se ne mogu pomiriti s tim da budu u istom košu s nekim tko se rodio i odrastao kao muškarac, a potom promijenio spol i konkurenciju. I sad će se sa svim prednostima koje mu formativno pripadaju, natjecati sa suparnicama iza kojih ne stoji nikakav drugi poguranac osim godina i godina upornog treniranja. U jednom od takvih slučajeva, prikazanih na Večernjakovom portalu, ispod teksta je osvanuo sljedeći komentar: „Super, to je kraj ženskog športa. Ionako je bilo negledljivo“. Daleko od toga da anonimnim komentarima, ili komentarima na webu uopće, treba pridavati velik značaj, ali ovo najbolje pokazuje koliko nepromišljenosti ima u ljudskopravaškom agitpropu i kako se brzo može krenuti u pravcu sasvim suprotnom od onoga koji se najavljuje. Postići ćemo ravnopravnost u športu pa makar za taj sveti cilj uništili ženski šport. I dok se vode rasprave koje će s

Hannah Mouncey

Transgender athletes in women’s competition The question of gender in sports is important because men are physically heavier, stronger and faster, so competitions are usually separated. However, the influence of gender ideology encourages more flexible gender boundaries. As the attempts of equating the sports awards fund shows more and more results, the emergence of transgender athletes in women’s competitors might become a serious disruptive factor. On the one hand, we have the rights of transgender persons, and on the other hand the principle of equal initial positions in sports. The upcoming Tokyo Olympics could sharpen the issue of harmonizing those two principles. Ratko Cvetnić

približavanjem Tokija postajati sve žučnije (i stoga sve neproduktivnije), naime – je li razina testosterona dovoljni kriterij, je li provjera DNK kršenje osobnih prava itd. – ovdje možemo dodati još jedan argument. Naime, prema ultimativnom kriteriju rodne ideologije vlastiti izbor pretpostavljen je bilo kakvoj biološkoj datosti. Ja sam – tvrdi taj kriterij - muškarac (ili žena) zato što sam to izabrao (izabrala) biti. I doista, što ako iz gomile onih tenisača rangiranih ispod, recimo, tristotoga mjesta, njih nekolicina navali na ženski Wimbledon uz jednostavno obrazloženje da se, naime, osjećaju kao žene? Što bi Serena Williams rekla da takvog jednog kvalifikanta u prvom kolu ugleda na suparničkoj strani terena? „Ali ti nisi žena!“ - po svoj prilici to, ili nešto slično. A što bi joj on mogao odgovoriti? Završna rečenica iz filma „Neki to vole vruće“ baš bi dobro sjela: „Nobody’s perfect“. ■ 27 ■ OLIMP

Povijest hrvatskog športa GODINA 49 • BROJ 190 • RUJAN 2019.

Kako je Split dobio Mediteranske igre

Izložba "Idemo na tjelesni!"

> str. 2 <

> str. 9 <

In Memoriam: Nikola Trojanović Ivo Lipanović > str. 11 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

SJEĆANJE NA MIS (1979.- 2019.)

Kako je Split dobio Mediteranske igre

Čuvena maskota MIS –a bila je sredozemna medvjedica Adriana. Njezin oblik slova S sugerira sport i Split. Dizajn je odradio Oskar Kogoj iz Mirena kraj Nove Gorice

Detalj s otvaranja Mediteranskih igara u Splitu 15. rujna 1979. pred 50. 000 gledatelja.

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

Piše: MLADEN CUKROV

Prošlo je točno četrdeset godina otkako je Split bio domaćin VIII. Mediteranskim igrama. Ovo je pripovijest o tome kako se uopće Split izborio za domaćinstvo, što je sve prethodilo Igrama u rujnu 1979. godine

SJEĆANJE NA MIS (1979.- 2019.)

editeranske igre su svakako najveća športska manifestacija zemalja Sredozemlja. Osnivač je bio Mohamed Taher Paša, inače pokretač suvremenog športa u Egiptu. On se založio već 1948., za vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Londonu, kako bi okupio predstavnike nacionalnih olimpijskih odbora sredozemnih država sa željom da se organiziraju Mediteranske igre. To mu je konačno i uspjelo jer su I. mediteranske igre održane 1951. u Aleksandriji (Egipat). Od ovih prvih Igara u Aleksandriji, do onih održanih u Splitu (1979.), Igre su se održavale svake četvrte predolimpijske godine. Nakon Aleksandrije domaćini su još bili Barcelona, Beirut, Napulj, Tunis, Izmir i Alžir. Igre su definirane kao regionalno športsko natjecanje, ali prema pravilima Olimpijskih igara. Za grad Split sve je počelo daleke 1969. kada je Mihovil Radja, kao delegat Hrvatske u tadašnjem Jugoslavenskom olimpijskom komitetu, otišao na jedan od sastanaka u Beograd. U to vrijeme, svaka republika bivše Jugoslavije davala je po pet predstavnika u Skupštinu ovog odbora. Sastanak je održan u prostoru Vazduhoplovne baze. U pauzi sastanka, Mihovilu Radji je prišao Milan Ercegan, koji je tada bio potpredsjednik SOFK-e Jugoslavije. U neformalnom razgovoru upitao ga je može li Split organizirati Mediteranske ige. Mihovil Radja je bez puno oklijevanja dao potvrdan odgovor… Povratkom u Split odmah se javio predsjedniku splitske SOFK-e admiralu Mladenu Marušiću, te ga izvijestio o cijelom razgovoru koji je vodio u Beogradu. Uslijedili su sastanci i dogovori splitskih športskih djelatnika kako bi se zauzeo zajednički stav oko održavanja Ante Skataretiko Mediteranskih igara u Splitu. Konačno, Skupština općine Split 28. travnja 1970., uz prethodnu suglasnost predsjedništva Sabora općine od 15. travnja 1970., donijela je odluku da se Savez za fizičku kulturu općine Split do kraja zauzme na realizaciji kandiSlužbeni znak VIII. Mediterandature Splita za ovu skih igara bila su tri kruga što značajnu športsku izviru iz mora. Simboliziraju manifestaciju. prijateljstvo i povezanost Admiral Mladen tri kontinenta na obalama Marušić, da bi dobio Mediterana. Autor dizajna na vremenu, već je je akademski slikar Boris 21. travnja 1970. Ljubičić iz Zagreba. Ovaj znak uputio dopise Savezu je prihvaćen kao službeni znak za fizičku kulturu svih narednih Mediteranskih Hrvatske i Jugoslavenigara skom savezu organi-

Na otvaranju MIS–a 1979. bio je veliki broj uglednika iz svijeta športa i politike. Slijeva: Michael Moris lord Killanin, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije i Stane Dolanc, predsjednik Izvršnog komiteta VIII. Mediteranskih igara zacija za fizičku kulturu, u kojem ih obavještava da je predsjedništvo Sabora splitske komune na sastanku od 18. travnja 1970. donijelo odluku o kandidaturi Splita za Mediteranske igre 1975. Društveno-političke organizacije Splita, zajedno sa Savezom za fizičku kulturu Splita, predložile su osnivanje Komiteta za pripremu kandidature Splita kao organizatora Mediteranskih igara 1975.

U to vrijeme nije se još znalo da je

Milan Ercegan kontaktirao i Rijeku kao mogućeg kandidata za održavanje Mediteranskih igara. Počela je utrka tko će prije dati garanciju za domaćinstvo igara. U Beogradu je 5. svibnja 1970. održana godišnja sjednica Skupštine SOFK-e Jugoslavije. Kao predstavnik SOFK-e Hrvatske u radu Skupštine sudjelovao je i Matko Gotovac iz Splita. On se založio kod Milana Ercegana, potpredsjednika SOFK-e Jugoslavije i članova Komisije za međunarodne odnose SOFK-e Jugoslavije, za kandidaturu Splita. U razgovorima mu je pomogao i Darko Dujmović, tajnik SOFK-e Hrvatske. Trebalo je uvjeriti nadležne da je Split spreman organizirati VII. Mediteranske igre, a isto tako preduhitriti grad Rijeku u njihovim nastojanjima da oni budu domaćini. Predsjedništvo SOFK-e Jugoslavije, na čijem je čelu bio Milosav Mićo Prelić, dalo je pozitivno mišljenje o kandidaturi Splita, ali je ipak odlučilo da konačni sud donese SOFK-a Hrvatske. Potrebnu dokumentaciju trebalo je predati do 1. srpnja 1970. Predsjedništvu Jugoslavenskog saveza organizacija za fizičku kulturu u Beograd. Kandidaturu Splita, u ime Saveza za fizičku kulturu općine Split, podnio je 30. lipnja 1970. predsjednik, kontraadmiral Jugoslavenske ratne moranrice Mladen Marušić. Dr. Jakša Miličić, predsjednik Skupštine grada Splita (funkcija gradonačelnika), dao je 3. studenoga 1970. jamstvo da će Split biti domaćin sljedećih Mediteranskih igara. Pismo je upućeno Gabrielu Gemayelu, predsjedniku Međunarodnog odbora Mediteranskih igara putem Jugoslavenskog olimpijskog komiteta. U tome je imao i podršku športskih foruma Hrvatske i Jugoslavije. Predsjedništvo Saveza za fizičku kulturu Jugoslavije donijelo je 15. studenoga 1970. odluku da se da suglasnost za kandidaturu Splita. Odluka je donijeta na temelju garancije predsjedništva Sabora splitske komune. Savez za fizičku kulturu Jugoslavije morao je dobiti su-

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

glasnost Saveznog izvršnog vijeća, Centralnog komiteta SKJ-a, Savezne konferencije SSRN-a (Socijalistički savez radnog naroda) u Beogradu, Komisije za međunarodne veze i Sekretarijata vanjskih poslova. Podrška je došla i od Jugoslavenskog olimpijskog komiteta na sjednici održanoj 24. studenoga 1970. na kojoj je bio prisutan i Mladen Marušić, predsjednik SOFK-e grada Splita. Ova kandidatura je, nakon što su usuglašeni stavovi SOFK-e Splita, SOFK-e Jugoslavije, od strane Jugoslavenskog olimpijskog komiteta upućena u sjedište Međunarodnog odbora Mediteranskih igara u Atenu. Uskoro je od ovog odbora stigao Upitnik koji je trebalo ispuniti detaljno i korektno. Pitanja su postavljala zahtjevne uvjete koje je grad Split trebao zadovoljiti kako bi postao domaćin.

Neka od tih pitanja bila su

i što bolja, organiziran je i dolazak posebnog kamiona koparskog špeditera pun raznog propagandnog materijala o gradu Splitu. Prezentaciju Splita, kao grada domaćina budućih Mediteranskih igara, u dojmljivom govoru odradio je Jakša Miličić, predsjednik Skupštine općine Split. U sva daljnja događanja umiješao se Turčin Suad Erler, član Međunarodnog olimpijskog odbora i Međunarodnog odbora Mediteranskih igra. Svojim zakulisnim radnjama zaustavio je kamion na granici s Turskom, a u samom hotelu „Efes“ dodijelio je bolji izložbeni prostor (u glavnom holu hotela), izaslanicima Alžira. Ignorirao je predstavnike Jugoslavije i bilo je očito da su njegove simpatije na strani Alžira…

Glasanje je bilo tajno, Split je dobio 16 glasova, njegov konkurent Casablanca 9, dok je 1 listić bio prazan. Nastalo je veliko slavlje u cijeloj zemlji, a pogotovo u Splitu

ima li grad kazalište, koliko kinematografa, koje su sve kulturne ustanove u gradu, koliko ima fakulteta, što grad ima od športskih objekata, stanje prometnica, željeznice, zrakoplovne luke, kakva je klima i drugo. Uz pomoć stručnih službi prikupljeni su svi ovi podaci i dostavljeni Odboru u Atenu. Stigao je odgovor da će Međunarodni odbor Mediteranskih igara na svojoj sjednici 5. listopada 1971. u Izmiru prezentirati grad Split kao jednog od kandidata domaćina sljedećih Mediteranskih igara (Izmir je bio domaćin VI. Igrama). Mihovil Radja, tajnik SOFK- e Splita, otputovao je zajedno s Časlavom Veljićem, sekretarom Komisije za međunarodne veze Jugoslavenskog saveza organizacija za fizičku kulturu, 5. srpnja 1971. u Izmir. Svrha ovog trodnevnog boravka bila je da se upoznaju sa organizacijom ovako jedne velike športske manifestacije. Cilj je ujedno bio dogovoriti boravak splitske delegacije u vrijeme održavanja sastanka Međunarodnog odbora Mediteranskih igara 5. listopada 1971. Isto tako, Veljić je pregledao lokacije koje su bile namijenjene za smještaj 220 športaša iz Jugoslavije… Uz pomoć Turguta Atakolua, predsjednika Organizacijskog odbora Igara u Izmiru, Mihovil Radja, tajnik splitske SOFK-e i Željko Ivanišević, poznati veslački djelatnik iz „Gusara“, osmislili su i prezentirali izložbu o gradu Splitu u hotelu „Efes“ u Izmiru (u tom se hotelu inače održala sjednica Međunarodnog odbora Mediteranskih igara). Da bi ova izložba bila upečatljiva

Nije bilo druge - trebalo je oštro reagirati. Uz pomoć prevoditelja Armanda Morena, inače tajnika Međunarodnog odbora festivalskih gradova koji je povremeno živio u Splitu, krenulo se u akciju. Delegacija iz Splita doslovno je iz kreveta izvukla Erlera tražeči poštivanje fair-playa i isti status kao što se daje Alžiru. Pale su i teške riječi, a Časlav Veljić, glavni tajnik Jugoslavenskog olimpijskog odbora, zaprijetio je povlačenjem jugoslavenskih športaša sa igara u Izmiru.

Tako su Mihovil Radja i Željko Ivanišević

dobili novu prigodu da sa kata prebace izložbu u glavni hodnik hotela i tako ravnopravno sudjeluju u promociji Splita kao kandidata za VII. Mediteranske igre. Radili su cijelu noć kako bi na vrijeme priredili izložbu i prezentaciju grada Splita… Cijelu ovu mučnu situaciju i sukob s Suadom Erlerom diplomatski je odradio Boris Bakrač, član Međunarodnog olimpijskog odbora. Ipak, pored svih napora i truda kandidaturu je ipak dobio Alžir i to tijesno 14:11. Neke od arapskih zemalja, zajedno s Turskom, ipak su iz političkih razloga bile više sklone Alžiru. To se pogotovo odnosi na dvojicu članova iz Turske koji su, u svojim ra5

SJEĆANJE NA MIS (1979.- 2019.) nijim razgovorima, bili za Split, ali su na samoj sjednici Međunarodnog odbora Mediteranskih igara svoj glas dali Alžiru. Samim time odredili su domaćina Mediteranskih igara za 1975. Delegacija iz Splita bila je duboko razočarana… Da bi se situacija koliko toliko ublažila, na istom Kongresu je dato obećanje da će se organizacija Mediteranskih igara 1979. povjeriti Jugoslaviji. O svemu se ponovno trebao izjasniti Split i organi vlasti Hrvatske i Jugoslavije. Nije bilo puno vremena jer je službena obnova kandidature trebala stići na adresu Međunarodnom odboru Mediteranskih igara u Atenu do kraja te 1971. godine. Milan Ercegan, potpredsjednik SOFK-e Jugoslavije, u prosincu 1971. uputio je dopis Jakši Miličiću u kojem ga informira o razgovoru s generalnim tajnikom Me-

kandidati za Mediteranske igre 1979. Pismo je odmah proslijeđeno u Split, tako da je Savez za fizičku kulturu po hitnom postupku potvrdio kandidaturu.

Predsjednik Izvršnog vijeća splitske

Skupštine Ante Skataretiko je na sjednici političkog aktiva komune u rujnu 1974., uz nazočne političare Juru Bilića i Ivicu Kukoča, predložio da grad Split povuče svoju kandidaturu. Svi oni bili su svjesni da je to velik zalogaj i odgovornost - kako za Split tako i cijelu državu. Nije bilo lako entuzijastima poput Mihovila Radje dalje raditi na projektu da Split bude domaćin Mediteranskim igrama. Na čelo splitske SOFK-e dolazi Zdravko Draganja koji je zamijenio admirala Mladena Marušića. On se priklonio Mihovilu Radji, tako da se s tim projektom ipak nastavilo dalje. Oni koji su bili za organizaciju Igara Igre će ostati poznate po tome što je još osam gradova shvatili su da cijeli projekt treba poDamacije bilo uključeno u ovaj športski projekt: Trogir, dignuti na višu razinu. Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske je na svojoj sjedMakarska, Sinj, Hvar, Šibenik, Zadar, Omiš i Supetar nici 24. lipnja 1975. podržalo kandidaturu Splita za domaćina predstojećih Mediteranskih igara. S projektom je bio upoznat Džemal Bjedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV-a). Potpora je stigla i iz Zagreba, od dužnosnika Vladimira Peze, Darka Dujmovića, Luke Bajakića, Miška Jurasa i Jove Galića. Uslijedio je odlazak s katamaranom „Split 3“ u Vinišće po Vjekoslava Viđaka, predsjednika Skupštine grada i Hakiju Pozderca, predsjednika SOFK-e Jugoslavije, koji je ljetovao u Primoštenu. Svi zajedno uputili su se u Sutivan na otoku Braču. Tamo je priređen ručak u restoranu „Dora“, na kome su, između ostalih, bili Ante Skataretiko i Jakov Sirotković, predsjednik vlade Republike Hrvatske. Pala je odluka da se ode na Hvar gdje se odmarao Vladimir Bakarić. Formirana je delegacija koja je brzim gliserom otplovila prema Hvaru i obavila razgovor s Bakarićem. Nedugo nakon toga, Bakarić se na Brijunima sastao s predsjedđunarodnog odbora Mediteranskih igara, Petraliasom, nikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom i prezentirao u Ateni. Svrha sastanka bila je da se ispoštuje zapisnik mu ideju da Split bude domaćin Mediteranskim igrama sa sastanka u Izmiru, u kojem je većina mediteranskih 1979. Tito je dao svoj pristanak i novi projekt je mogao zemalja dala svoje obećanje da će Split biti domaćin Mekrenuti. diteranskih igara 1979. Tadašnji Općinski komitet Saveza Republički sekretar za prosvjetu, kulturu komunista (na čelu kojeg je bio Josip Smodlaka) bio je i fizičku kulturu Stipe Šuvar posjetio je Split 18. listopaneodlučan i skeptičan u vezi organiziranja budućih Mediteranskih igara. U početku je skeptičan bio i dopredda 1975. i obavio razgovor s odgovornima za organizaciju sjednik SOFK-e Ratko Viličić, no… VIII. mediteranskih igara. Kao rezultat tog sastanka, Gabriel Gemayel iz Libanona, kao član Međunarodnog u Zagrebu je 25. travnja 1976.g. potpisan Društveni olimpijskog odbora i predsjednik Međunarodnog odbora dogovor na razini Republike Hrvatske, što je bio veliki Mediteranskih igara, uputio je početkom srpnja 1974. iskorak prema realizaciji Mediteranskih igara u Splitu. godine tajno pismo Nebojši Popoviću (koji je tada obnaDruštvenim dogovorom poseban akcent se stavio na šao funkciju glavnog tajnika Jugoslavenskog olimpijskog financijska sredstva koja su se trebala osigurati od igara odbora), u kome mu daje potporu za ponovnu kandidana sreću (loto, ekspres-lutrije i dr). Interesantno je da su turu Jugoslavije za Mediteranske igre. Tražio je da se pii nogometni klubovi Dinamo, Hajduk, Rijeka, Karlovac, sano potvrdi kandidatura te da se tako preduhitre ostali Osijek, Dinamo (Vinkovci), Zagreb i Varteks (Varaždin)

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

ovom prigodom potpisali sporazum o prihvaćanju ovog Društvenog dogovora. Time su se obvezali da će pomoći u financiranju Igara… Ponovno je Mihovil Radja, tajnik splitske SOFK-e zajedno sa Markom Čolakom, predsjednikom Skupštine interesne zajednice za fizičku kulturu splitske općine, krenuo na put, ovaj put u Alžir. Oni su bili prethodnica kasnijoj delegaciji Splita koja je službeno podnijela kandidaturu 22. kolovoza 1975. U toj delegaciji bili su Vjekoslav Viđak, predsjednik Općinske skupštine Splita, Zdravko Draganja, predsjednik SOFK-e Splita, Milan Ercegan, potpredsjednik SOFK-e Jugoslavije i Gojko Sekulovski, predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Obavljena je prezentacija, a obavljeno je i dosta razgovora s predstavnicima mediteranskih zemalja. Pogotovo je dojmljiv bio govor Vjekoslava Viđaka, kao i prezentacija kratkog dokumentarnog filma pod nazivom „Split, športska metropola Jugoslavije“. U međuvremenu se saznalo da je i Maroko podnio kandidaturu za iste igre. No, arapske zemlje su obećale da će ispoštovati ranije dato obećanje da Split bude domaćin Mediteranskih igara 1979. Na Kongresu Međunarodnog odbora Mediteranskih igara u Alžiru 22. kolovoza 1975. prihvaćena je kandidatura Splita za domaćina osme športske smotre Mediterana. Glasanje je bilo tajno, Split je dobio 16 glasova, njegov konkurent Casablanca 9, dok je 1 listić bio prazan. Nastalo je veliko slavlje u cijeloj zemlji, a pogotovo u Splitu. Na svoje su došli svi oni entuzijasti koji su bili silno uporni i vjerovali da je ovaj projekt ostvariv. Savezno izvršno vijeće je na preporuku Saveza za fizičku kulturu Jugoslavije 16. veljače 1977. donijelo odluku o osnivanju Komiteta VIII. Mediteranskih igara. Za predsjednika je imenovan Stane Dolanc, sekretar Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ. Komitet je imao 30 članova koje su činili predstavnici svih bivših republika i pokrajina.

Međunarodni odbor Mediteranskih igara

održao je u Splitu 1976. i 1977. dva pripremna sastanka kako bi se definirao program igara, broj športova, termini i satnice, te kako bi se imao uvid u izgradnju športskih objekata i smještaj športaša. Na prvoj sjednici Komiteta mediteranskih igara održanoj u Splitu 12. travnja 1977. raspušten je Komitet za pripremu kandidature Splita, a osnovana je Direkcija VIII. mediteranskih igara kao jedinstvena stručna organizacija Skupštine općine Split i Komiteta VIII. Mediteranskih igara. Uz to formiran je i Izvršni komitet čiji je predsjednik postao Ante Skataretiko. Za tajnika je imenovan Boris Baranović, a direkcija je imala i svoje organizacijske jedinice: Sektor za šport i tehnologiju, Sektor za uslužne djelatnosti, Sektor za

SC Poljud gradski stadion

SC Poljud bazeni

Streljana Stobreč

SC Gripe

izgradnju objekata, Sektor za financijske poslove, Sektor za marketing i propagandu i Tajništvo neposredno vezano za generalnog direktora Direkcije. Za generalnog direktora Direkcije postavljen je Damir Dumanić, za zamjenika generalnog direktora i direktora sektora za športove i tehnologiju igara Artur Takač, za direktora Sektora za uslužne djelatnosti Stipe Pleić, za direktora sektora za izgradnju objekata Silvije Dvornik, za direktora sektora za financije Zvonko Zavoreo te za direktora Sektora za marketing i propagandu Boris Baranović. U listopadu 1977. Tito je i osobno posjetio Split kako bi potvrdio svoje pokroviteljstvo. Tom prilikom je primio delegaciju VIII. Mediteranskih igara u kojoj su bili Jakov Sirotković, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske i član Komiteta MIS-a, Ante Skataretiko, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Split i predsjednik Izvršnog komiteta MIS-a, Ante Jurjević Baja, član Savjeta Fedeacije i član Komiteta MIS-a, Pero Bogunović, kontraadmiral i potpredsjednik Izvršnog vijeća MIS-a i Ratko Viličić, predsjednik SOFK-e Splita i član Izvršnog komiteta MIS-a.

Već 14. listopada 1977.godine održan

je inicijativni sastanak Direkcije VIII. Mediteranskih igara sa športskim djelatnicima Splita i 25 športskih saveza Hrvatske i Jugoslavije. Odlučeno je da se za svaki šport formira Odbor za koordinaciju od istaknutih športskih djelatnika Splita, Hrvatske i Jugoslavije. Odbori su uglavnom imali 15 do 20 članova. Aktivnostima ovih odbora koordinirao je Sektor športova. Izrađeni su operativni planovi za pojedine športove tako da je ostalo samo na športskim djelatnicima da ih sprovode. Na izradi ovih operativnih planova za 25 športova radilo je u pripremnom razdoblju 405 djelatnika Odbora za koordinaciju. Kasnije, u kolovozu 1979., ovi odbori su pojačani s još oko 1700 suradnika i volontera. U želji da VIII. Mediteranske igre budu uspješno organizirane, Direkcija MIS-a je odlučila godinu dana prije održavanja Igara, uputiti svoje delegate u potencijalne zemlje sudionice, s namjerom uručivanja službenog poziva tamošnjim olimpijskim odborima, odnosno vrhovnim športskim tijelima, za sudjelovanje na Igrama, te davanja objašnjenja na eventualno nejasna pitanja vezana uz Igre. 7

SJEĆANJE NA MIS (1979.- 2019.)

Odlučeno je da se upute tri delegacije, od po četiri člana, od koji bi svaka, kroz petnaestak dana, posjetila četiri–pet zemalja. Delegacije su imale sljedeći sastav i trebale su posjetiti sljedeće zemlje: Delegacija A: Vladimir PEZO, dr. Ratko VILIČIĆ, Slavko ŽULJ i Vera SKATARETIKO Zemlje posjeta: Francuska, Maroko, Monako i Španjolska Delegacija B: Artur TAKAČ, Jovo GALIĆ, Franjo FRANČIĆ i Radmila PETKOVIĆ Zemlje posjeta: Alžir, Italija, Libija, Malta i Tunis Delegacija C: Luka BAJAKIĆ, Mihovil RADJA, Petar MOHOROVIĆ I Ilonka PERŠIĆ Zemlje posjeta: Egipat , Grčka, Libanon, Sirija i Turska Albanija, Cipar i Izrael, iako mediteranske zemlje, nisu bile, iz raznoraznih razloga, članice Komiteta mediteranskih igara i zbog toga nisu imale pravo sudjelovanja na Igrama.

Igre će ostati poznate po tome što je još

osam gradova Damacije bilo uključeno u ovaj športski projekt: Trogir, Makarska, Sinj, Hvar, Šibenik, Zadar, Omiš i Supetar. Ostalo je zapisano da je Split te 1979. ugostio športaše iz 25 športova, odnosno 186 disciplina, za što je trebalo izgraditi kapitalne objekte koji u to vrijeme nisu postojali. Prije svega, Split je dobio prekrasan stadion, u to vrijeme jedan od najljepših u Europi. Izgrađen je kompleks bazena na Poljudu, kao i velika i mala dvorana na Gripama. Izgrađena je streljana u Stobreču, kompleks teniskih terena na Gripama te kompleks malih dvorana za borilačke športove na Gripama. Uz to, renovirani su stadion HNK Split, košarkaška dvorana na Gripama. kao i igralište u Kaštel Gomilici. Zahvaljujući 8

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

MIS–u, i drugi gradovi su dobili razne športske sadržaje. Trogir je dobio novu športsku dvoranu, dok je u Omišu obnovljeno nogometno igralište. Nadalje uređen je hipodrom u Sinju, teren za streličarstvo u Supetru na Braču, veslačka staza u Zatonu kraj Šibenika, nogometno igralište u Zadru i Makarskoj, kao i športska dvorana na Hvaru. Na VIII. Mediteranskim igrama u Splitu sudjelovalo je 2408 športaša (od toga 399 žena), 882 suca, 25 delegata i 811 športskih djelatnika što čini ukupno 4126 akreditiranih osoba. S najviše športaša bili su zastupljeni Jugoslavija 409, Italija 368, Francuska 287 i Španjolska 263. Športaši su se natjecali u 25 športova što je bio svojevrsni rekord. To su bili atletika, biciklizam, boks, dizanje utega, gimnastika, hokej na travi, hrvanje, jedrenje, judo, kajak, konjički šport, košarka, mačevanje, nogomet, odbojka, plivanje, ragbi, rukomet, skokovi u vodu, stolni tenis, streljaštvo, streličarstvo, tenis, vaterpolo i veslanje. Grad Split nije dobio samo funkcionalne športske objekte, nego i prateću infrastrukturu. Izgrađen je veliki putnički terminal na aerodromu u Resniku, pomorsko-putnički terminal u Gradskoj luci, kao i novi RTV centar. Probijanjem tunela kroz Marjan i zahvatima na cestovnim i željezničkim pravcima stvoreni su preduvjeti za rješavanje prometnih problema u gradu i okolici. Ukopana je željeznička pruga koja je dijelila grad na dva dijela. Izvršen je niz zahvata na rekonstrukciji elektrodistribucijske mreže, vodovodno-kanalizacijskim sustavima, te telekomunikacijskim vezama. Obnovljeno je i prošireno Hrvatsko narodno kazalište koje je do tada, radi požara, bilo gotovo deset godina zatvoreno. Kako bi se kvalitetno riješio problem smještaja športaša i pratećeg osoblja, bilo je potrebno završiti drugu fazu izgradnje hotela „Marjan“ i „Medena“. Kapacitet hotela „Medena“ prije početka dodatne izgradnje bungalov naselja bio je 1240 kreveta, a za Igre je njegov kapacitet povećan na 1956 kreveta. Kapacitet hotela „Marjan“ povećan je s 400 na 610 ležajeva. U sklopu hotela izgrađena je i kongresna dvorana za 600 uzvanika. Za vrijeme održavanja Igara tu je bio smješten glavni press centar. U hotelu „Lav“ bili su smješteni športski djelatnici i uglednici iz 14 zemalja sudionica Igara. Isto tako rekonstruirani su hotel „Bellevue“ i restorani „Adriana“ i „Luxor“. Svi ovi građevinski radovi i rekonstrukcije postojećih objekata, koštali su 2,6 milijardi ondašnjih dinara (oko 500 milijuna maraka). Split je ovim kapitalnim objektima stekao sve preduvjete za stvaranje vrhunskih športaša i rezultata. IZVORI I LITERATURA: Arihva Muzeja športa – Split u osnivanju Mihovil Radja, direktor Sektora za športove MIS -a osobna sjećanja

IZLOŽBA

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

Idemo na tjelesni! Piše: PETRA HUSAIN PUSTAJ

Cilj izložbe „Idemo na tjelesni!” bio je naglasiti vrijednost nastave tjelesne i zdravstvene kulture i važnost njegova izvođenja za potpuni fizički, ali i psihički razvoj djece i mladih, a time i potrebu za izgradnjom školskih športskih dvorana i njihovim opremanjem potrebnim rekvizitima

ogata je i zanimljiva povijest nastanka i razvoja nastave tjelesnog odgoja. Stoga se činilo sasvim prigodnim priču o tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi ispričati i sa širom javnosti podijeliti upravo povodom triju važnih obljetnica: 145. obljetnice uvođenja obavezne nastave tjelesne i zdravstvene kulture u hrvatske škole, 125. obljetnice obrazovanja za provođenje nastave tjelesne i zdravstvene kulture te 60. obljetnice osnivanja Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ova kompleksna tema na izložbi „Idemo na tjelesni!“ održanoj u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu od 14. lipnja do 22. rujna, bila je, kao i u katalogu koji ju nadopunjuje, predstavljena kroz šest tematskih cjelina koje obrađuju povijest i razvoj tjelesne i zdravstvene kulture kao nastavnog predmeta, počevši od prikaza samih početaka izvođenja nastave TZK-a. Njih slijedi razvoj sustava i institucija za obrazovanje učitelja i profesora za potrebe izvođenja nastave, 9

IZLOŽBE

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

Autori koncepcije izložbe bili su doc.dr.sc. Zrinko Čustonja, nositelj predmeta Povijest sporta na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i Petra Husain Pustaj, kustosica Hrvatskog športskog muzeja. Autori vizualnog identiteta i likovnog oblikovanja bili su Bachrach&Krištofić

od kojih posebno treba istaknuti Tečajeve za nastavnike održanih u razdoblju od šest godina i koji su različito trajali (1875., 1877., 1879., 1880.), zatim Tečaj za učitelje gimnastike 1894.–1896. kojeg je organizirao Franjo Bučar te osnivanje Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1959. godine. Uspješno izvođenje nastave zdravstvene i tjelesne kulture, kao i održavanje njezina kontinuiteta, svojim su predanim radom i entuzijazmom doprinijeli i osigurali brojni pedagozi i nastavnici. Tako je treća tema posvećena onim najznačajnijim školskim djelatnicima koji su živjeli i radili u drugoj polovici 19. i početku 20. stoljeća: Miroslavu Singeru, Franji-Františeku Hochmanu, Franji Bučaru, Ivani Hirschmann, Mariji Fabković, Andriji Hajdinjaku, Stanku Gnjatoviću i Vladimiru Jankoviću. Osim njihovih života predstavljeni su i njihovi radovi, kao i radovi drugih pedagoga i nastavnika, zatim razvoj metodičkih knjiga i udžbenika za nastavu TZK-a, odnosno svih važnijih monografskih i periodičnih izdanja. Radovi su tematski orijentirani na područje tjelesnog odgoja i većim dijelom sadrže metodička uputstva i opise vježbe. Među njima su posebno zanimljivi Tjelovježba u pučkoj školi: naputak za učitelje, kako metodično mogu poučavati u prostih vježbah, u koliko se one u školi izvesti dadu (Andrija Hajdinjak, 1875.), Gimnastika za učitelje pučkih učiona i učiteljske pripravnike (A.S. Lӧffler, 1879.), Tjelovježba u pučkoj školi (Franjo Hochman, 1884.), Povijest gimnastke (Franjo Bučar, 1908.) te Kratki izvadak iz historije gimnastike (Ivana Hirschmann, 1913.). Nastava tjelesne i zdravstvene kulture uz sebe, od samih početaka, veže brojne školske športske aktivnosti, 10

organizirane da opravdaju njegovo izvođenje i doprinesu njegovoj popularnosti. Prvo je takvo natjecanje bila I. Srednjoškolska gimnastička svečanost (1905.). Među najvećim i najpoznatijim su i Svečano otvorenje Srednjoškolskog igrališta (1935.), Gimnaestrada (1957.), Jugoslavenske pionirske igre (1961.) i Sportske igre osnovnih i srednjih škola SR Hrvatske (1967.). Natjecanja su vremenom postala mjesta na kojima su se odabirali kvalitetni natjecatelji, od kojih su mnogi svoje karijere kasnije nastavili u nekim od športskih klubova. Posljednja tema, ujedno i zaključni dio izložbe, ističe važnost održavanja nastave tjelesnog odgoja te problematizira nedostatak školskih športskih dvorana, kao i njihovu lošu opremljenost. Cilj izložbe je bio naglasiti vrijednost nastave tjelesne i zdravstvene kulture i važnost njegova izvođenja za potpuni fizički, ali i psihički razvoj djece i mladih, a time i potrebu za izgradnjom školskih športskih dvorana i njihovim opremanjem potrebnim rekvizitima. Izložba je opremljena panoima, presnimkama fotografija i originalnim predmetima: rekvizitima i športskom opremom, dokumentima, foto-albumima, plakatima, knjigama i udžbenicima te jednom zastavom, dok cijelu priču objedinjuje multimedija, smještena u trima temama, na kojoj se prikazuju fotografije iz izloženih albuma, kratak film o jednom školskom danu đaka te usporedni prikaz fotografija odabranih dvorana iz vremena kada su bile sagrađene i onoga kako izgledaju danas. Autori koncepcije izložbe bili su doc.dr.sc. Zrinko Čustonja, nositelj predmeta Povijest sporta na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i Petra Husain Pustaj, kustosica Hrvatskog športskog muzeja. Autori vizualnog identiteta i likovnog oblikovanja bili su Bachrach&Krištofić.

IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

Nikola Trojanović (Dubrovnik, 29. rujna 1928. – Split, 28. kolovoza 2019.)

Splitu je 28. kolovoza u 91. godini života preminuo Nikola Trojanović, najstariji hrvatski olimpijac nakon što je mjesec dana ranije umro veslač Ivo Lipanović. Proslavljeni plivač splitskog „Mornara“ Nikola Trojanović došao je u Split iz Dubrovnika gdje je i rođen 29. rujna 1928. godine. Uočio ga je tko drugo negoli Božo Grkinić, a Trojanović je po dolasku u Split već bio školovani plivač dubrovačkog „Juga“. Trojanović je, prethodno, za vrijeme vojnog roka, neko vrijeme nastupao za „Partizan“, a onda je došla direktiva da se vodeni športovi koncetriraju u „Mornaru“, pa je tako Trojanović stigao u Split. Mornar je na kvalifikacijskom turniru za vaterpolsku Drugu ligu postao prvakom pobijedivši s gol – razlikom 59-1! Taj jedini zgoditak primio je Trojanović koji je od 1949. do 1951 bio vaterpolski vratar. A onda mu je došao Grkinić i rekao da više neće braniti nego da prelazi u plivače... O tom vremenu Nikola je govorio: „U Splitu smo živjeli nezaboravno zabavno i opušteno, s dosta zadataka, ali u izvanrednim uvjetima. Nas desetak športaša dovedenih sa raznih strana boravili smo u vili Ruža, adaptiranoj u kasarnu, a poslije selimo u zgradu Talijanskog konzulata na Bačvicama. Tu smo se svi okupili kao svojevrsna športska četa - plivači, vaterpolisti, skakači, jedriličari i veslači. Na proljeće bismo obično otišli u Beograd na pripreme dok ne bi proradili ljetni bazeni. Svi smo bili vojna lica ili studenti, ali studenti koji su rijetko davali ispite...“ U svakoj priči o „Mornaru“, neizostavno je ime Bože Grkinića: „Čim je je otišao Grkinić, nestao je i onaj ‘Mornar’ našega doba. Grkinić je bio sve, strog, strah i trepet, znalo se - kada se radi onda se samo radi...“ Trojanović je nastupio na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju gdje je u disciplini 200 metara prsno osvojio 14. mjesto. Legendarni Božo Grkinić napustio je „Mornar“ 1958., a naslijedio ga je Renato Vučetić Splićo. Pod Vučetićem, Trojanović je plivao do svoje 32. godine. „Najbolje rezultate imali smo 1952. u Švedskoj gdje smo nastupali u više gradova - Duško Pandur i ja selili smo se od jednog do drugog i redali rekorde. U leptiru sam dogurao do vremena 2:39,9, što je za ono vrijeme bio izvanredan rezultat“- govorio je Nikola Športaši „Mornara“ bili su tada viđene osobe i tek poslije, kada se oženio, govorio je Trojanović, „saznao sam da su mnoge djevojke uzdisale za nama“. Istina,

nogometaši su imali više novca, no „mornarevci“ su bili prava klapa - družili su se na bazenu i oko kluba, ćakulali, zezali se, igrali ping–pong, šah, kartali se... „Prestao sam sa aktivnim plivanjem kad sam otkrio da imam čir. Pozlilo mi je na bazenu, povraćao sam, nisam više mogao trenirati i jednostavno sam morao prestati“, govorio je Trojanović. Recimo i to da je bio prvak Jugoslavije na 200 metara prsno 1951., na državnom prvenstvu održanom u Ljubljani (s vremenom 2:48,6.), a na 100 metara leptirovim stilom prvak Jugoslavije postao je 1950. s rezultatom 1:12,6. Budući da je kao dječak imao ozljedu iz Drugog svjetskog rata, nakon prestanka aktivnog natjecanja prebacio se u plivačko natjecanje športaša invalida, gdje je također postizao odlične rezultate. Tako je prvak Jugoslavije među plivačima invalidima postao 1969. godine na 50 metara prsno, a bio je i član plivačke reprezentacije Hrvatske koja je iste godine na turniru republika i pokrajina bivše države među plivačima invalidima zauzela prvo mjesto u štafeti 4x50 metara prsno. Pokopan je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić) 11

IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 190 <

Ivo Lipanović (Orebić, 18. kolovoza 1928. – Split, 30. srpnja 2019.)

Splitu je 30. srpnja 2019. u 91. godini života preminuo Ivo Lipanović, najstariji hrvatski olimpijac. Rođen je u Orebiću, na poluotoku Pelješcu, 18. kolovoza 1928. godine i bio je sudionik prvih Olimpijskih igara održanih poslije Drugog svjetskog rata, 1948. u Londonu. O svojim počecima u „Gusaru“, Ivo Lipanović je za monografiju HVK Gusar, autorice Herci Ganza Čaljkušić rekao: „Čim su stale padat bombe pokupilo je nas zanatlije 1945. godine, pa nas svako malo slalo popravljati srušene, a važne objekte. Najprije smo zakrpali zagradu Banovine, a onda su nas doveli u Dom Gusara na Matejušku“, prisjećao se šjor Ivo, inače stolar po zanatu, čije su „zlatne ruke“ brzo došle do izražaja u dva pravca. Za vrijeme teških radova, govorio je Lipanović, prišao mu je Luka Marasović i rekao: „Moga bi ti, mali, doć veslat“. „Za mene su njegove riječi bile zapovijed. Imao sam 17 godina i navikao slušati starije. Tako sam usporedo sa stolarskom blanjom počeo i veslo držati u rukama.“, pričao je Lipanović o svojim veslačkim početcima. U juniorima „Gusara“ s njim je veslao godinu dana mlađi Duje Bonačić. Odmah te prve 1945. godine išli su na prvi fiskulturni slet u Zagreb, s kamionom bez cerade. Veslali su na Savi. Vraćali su se u Split preko Rijeke s trabakulom dva dana i jednu noć. Ali takva su bila vremena, prisjećao se nerijetko Lipanović. Gusar je tih prvih poratnih godina imao jak „četverac bez“ u sastavu: Klement Alujević, Mate Mojtić Matacin, Petar Ozretić i Zdeslav Brajević, a trener je bio Nijemac Bormann. Lipanović je dotad veslao u dvojcu bez kormilara s Miškom Rosenbergom, da bi uoči Igara u Londonu bio prebačen u četverac umjesto Brajevića. Ta posada u sastavu Mojtić, Ozretić, Alujević i Lipanović, sastavljena od predstavnika triju „Gusarevih“ generacija, nakon ljetnih i jesenskih treninga u splitskoj luci te zimskih u Spinutu, tijekom 1948. pobijedila je na izbornim utrkama u Zagrebu i Beogradu te na međunarodnim regatama u Zagrebu i Budimpešti i time stekla pravo nastupa na Olimpijskim igrama u Londonu. „Prije odlaska na Olimpijadu trenirali smo dva puta dnevno – na moru i u ‘teretani’. E, a kakva je to bila teretana! Trener bi ulija dva biduna vode i onda bi 12

nas štopa koliko nam triba sa dva biduna u ruku uza skale i niza skale... Prije polaska u London dobili smo siva odijela, trenerku, novu majicu, crveni džemper i dres za nastup. Prije puta nam je Vladimir Dedijer održao moralnopolitičko predavanje. Nije puno govorio samo nas je oštro fiksira ima li među nama kolebljivaca. Potom smo nas četvorica zajedno s Daliborom Paraćem, koji je u Londonu bio član veslačke sudačke organizacije krenuli vlakom za Zagreb. Iz Zagreba smo išli dva dana i jednu noć do Calaisa. Od rata je sve još bilo razrovano...“ – pamtio je šjor Ive. A sjećao se i putovanja kroz London koji je izgledao sablasno. Bili su smješteni u Henleyu, tridesetak kilometara od Londona, u jednom ženskom đačkom domu. Rezultatski nisu postigli značajniji uspjeh... Veslao je Lipanović do 1956. godine. Bio je prvak države 1950. i 1951. Kao stolar radio je za „Gusar“ osmerce po nacrtima, a sebi je uspio napraviti brod za „baciti tunju“. More mu je uvijek bilo drugi dom... Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

SeRvInG HaPpInEsS 24/7 poreč • umag • rijeka plavalaguna.com

ZNANOST I ŠPORT

iše je razloga zbog kojih temi ekstremnih športova pristupam s određenom dozom opreza. Prvenstveno, želio bih izbjeći poistovjećivanje športaša koji se bave ekstremnim športovima sa športašima koji se bave športom na ekstreman način, a ni s ljudima ekstremnog ponašanja – da ne kažem stavova - koji sebe smatraju športašima, a čije ponašanje podsjeća na strategiju rješavanja manjih problema ulaženjem u veće i ozbiljnije probleme. Unatoč uobičajenoj frazi da je granica između genijalnosti i ludila vrlo tanka, distinkcija između športaša koje vodi unutarnji mir, tišina i usredotočenost, od ljudi koje vodi ono suprotno, potrebna je ne samo kako bi se lakše shvatila priroda onih kojima izlazak iz fokusa može ozbiljno ugroziti život, već zato da bi se jasnije mogle uočiti poruke koje nam ti športaši prenose. Te su poruke vezane uz fiziološke, mentalne i druge mogućnosti kojima čovjek raspolaže, ali su i svojevrsne reakcije na postojeće društvene, socijalne, političke i kulturološke prilike u društvu, na vrijeme u kojem živimo. Šport je oduvijek imao puno dublju konotaciju nego što se na prvi pogled čini; predstavljao je svojevrsni otpor određenom stanju u društvu, najavljivao neka nova vremena. Na društveno-političku pozadinu športa u Hrvatskoj, u razdoblju od kraja 19. do kraja 20. stoljeća, osvrnuli su se Čustonja i Vitas u tekstu koji je u jednim hrvatskim novinama objavljen nedugo nakon osvajanja srebrne medalje hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine. Kao što je razvoj nogometa u Zagrebu početkom stoljeća bio odgovor na mađarsku želju za integracijom hrvatskog športa u mađarski, tako je i razvoj splitskih, zadarskih i dubrovačkih športskih klubova bio svojevrsni otpor prema talijanizaciji hrvatskog športa. Jedan od najznačajnijih klubova u povijesti hrvatskog športa – HAŠK - iz kojeg su izašli prvi hrvatski atletičari, skijaši, hokejaši, veslači, plivači, itd., okupljao

Poruke iz svijeta ekstremnih športova Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Fotografije: PEXELS

Čini se da je sve veća popularnost raznih adrenalinskih športova svojevrsni odgovor suvremenog čovjeka na svakodnevni život u uređenom i predvidljivom svijetu, u kojem nedostaje određena razina neophodnog životnog rizika je mlade ljude progresivnih ideja i društveno-političkih stavova koji su težili novim i naprednim idejama. U društveno-političkoj pozadini športa krije se i dio odgovora zašto su neki športovi kroz povijest smatrani športom buržoazije ili elite, neki bivali gotovo zabranjeni, da bi desetljećima kasnije postali opet popularni, itd. Naravno, postoje i drugi faktori i ograničenja, prije svega ekonomski, zbog kojih se neki športovi razvijaju brže ili sporije. Međutim, čini se da razvoj određenog športa u Hrvatskoj tek jednim dijelom ovisi o popularnosti tog športa u svijetu, dok drugim dijelom ovisi o snazi i motivaciji ljudi koji su u određenom trenutku s ovim ili onim interesom našli u određenom športu. Koje nam to poruke dolaze iz svijeta ekstremnih športova? Mo-

žemo reći da su za popularizaciju velikim djelom zaslužni mediji, možda zbog interesa potencijalnih sponzora, primjerice Red Bulla, ili interesa proizvođača rekvizita – letačkih odijela, padobrana, specijalno dizajniranih bicikala, kajaka... Međutim, čini se da sve veća popularnost raznih adrenalinskih športova ima puno dublju pozadinu, da je interes za tim športovima svojevrsni odgovor suvremenog čovjeka na svakodnevni život u uređenom i predvidljivom svijetu, u kojem nedostaje određena razina neophodnog životnog rizika. Biti ili postati najbolja verzija sebe, preuzeti kontrolu nad vlastitim životom, pobijediti sebe i uzdignuti se iznad svakodnevnih, često nepotrebnih i umjetno stvorenih strahova, drugi je razlog zbog kojih se popularnost ovih športova širi ■ 43 ■ OLIMP

ZNANOST I ŠPORT

nevjerojatnom brzinom. Primjer koji na takav zaključak upućuje je inspirativni španjolsko-portugalski film redatelja Marcela Barenne „100 metara“ koji govori o mladiću od tridesetak godina s dijagnosticiranom multiplom sklerozom, zbog čega su mu liječnici rekli da uskoro neće moći prehodati više od 100 metara. Međutim, želja glavnog junaka je da odradi najtežu triatlonsku utrku na svijetu Ironman koja se sastoji od 3,8 km plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42 km trčanja... Takve duboke i inspirativne priče iz stvarnog života, brojnima su bile motivacija da krenu u takva duga putovanja, kako ona na biciklu, jezeru ili trkačkoj stazi, tako i putovanja unutar samih sebe, putovanje kroz složene labirinte potisnutih emocija i neostvarenih želja. Kad je riječ o ekstremnim športskim naporima, u našem okruženju

postoji velik broj natjecanja koja nude takve mogućnosti. Neki od njih su Red Bull Dolomitenman, Icon Livigno Extreme Triathlon ili Marathon Des Sables, poznatiji kao maraton kroz Saharu, natjecanje koje se održava već 35 godina i gdje natjecatelji u sedam dana u ekstremnim uvjetima pretrče 250 km. Dvostruki, trostruki ili čak deseterostruki Ironman nisu tek rijetke avanture pojedinaca, kao što je, primjerice, Slovenac Martin Strel koji je preplivao rijeku Amazonu po cijeloj dužini (5269 km), već natjecanja koja se redovito održavaju i koja iz godine u godinu privlače sve veći broj natjecatelja. Ekstremne životne opasnosti, kao i ekstremni fizički napori ili ekstremni uvjeti, također pripadaju temi ekstremnih športova. U jednom slovenskom znanstvenom istraživanju utvrđeno je da su takvi športaši od populacije športaša percipirani kao bezbrižni, lagani i

Ekstremni športovi mogu u nama probuditi oduševljenje i interes, potaknuti nas da počinjemo vjerovati u sebe i krenemo živjeti punim plućima

OLIMP ■ 44 ■

Martin Strel

neopterećeni ljudi koji traže sreću, zadovoljstvo, koji teže samopotvrđivanju, traže svoje unutarnje ja. Kad je riječ o takvim športovima, nemoguće je ne spomenuti Zagrepčana Roberta Pečnika, padobranca sa 7700 skokova, jednog od izumitelja aerodinamičnog wingsuit odijela, pionira base jumping skokova, po mnogima najopasnijeg športa današnjice. Sigurno je da letenje u takvom odijelu brzinom preko 230 kilometara na sat traži iznimno dobru mentalnu i fizičku pripremljenost, stanje unutarnjeg mira, slobode, neopterećenosti, stanje apsolutne

usredotočenosti na zadatak, oslobođenost svake nepotrebne emocije i tomu slično. Neovisno o tome radi li se o ekstremnim športovima ili o ekstremnim derivatima običnih športova, već prvi pogled na takve športaše ukazuje na mogućnost da se nešto promijenilo u sustavima vrijednosti, usudio bih se reći, da

se polagano stvaraju neki novi trendovi u globalnom športu. Osim što se uniformirano, protokolarno, predvidljivo i konvencionalno polako mijenja u avanturističko, alternativno i nekonvencionalno, neki športovi postupno gube, dok drugi dobivaju gledanost. Primjer je klasično skijanje koje je na posljednjim Zimskim olimpijskim igrama gledano daleko manje od snowboarda. Novi športovi, specifična supkultura, način razgovora, odijevanja, ponašanja i razmišljanja, postala je itekako važna činjenica u športu. Vjerojatno u tome leži i dio razloga zbog kojih je Međunarodni olimpijski odbor na listu športova koji će se pojaviti na Olimpijskim igrama u Tokiju uvrstio natjecanja u športskom penjanju, skateboardu i bmx freestyleu, dok će se na Olimpijskim igrama 2024. godine najvjerojatnije pojaviti i breakdance – akrobatski ples proizašao iz hip-hop kulture. Ne želeći prerano zaključiti da su novi trendovi u ekstremnim špor-

tovima svojevrsna reakcija mladih generacija na globalni svijet, zanimljivo je da serijal promotivnih filmova na temu jednog od najpopularnijih ekstremnih športova današnjice – biciklističkog spusta (downhill) – nosi naziv New World Disorder. Talent, upornost, originalni način izražavanja ili razmišljanja, želja da se kroz život kreće brzo i efikasno, uz pomoć uma i tijela, potreba da se bude jedinstven, kreativan, otvorenog uma, da se živi bez strogo nametnutih društvenih okvira, misao je vodilja aktera jedne, također ekstremne vještine za koju je potrebna visoka razina športske pripremljenosti – parkoura. Riječ je o jednoj iznimno zahtjevnoj vještini savladavanja urbanih prepreka koja još nije uvrštena na listu športova, ali, sudeći po sve većoj popularnosti i organiziranosti parkoura u cijelom svijetu, športska mu je budućnost neminovna. Skrivene ili očigledne poruke športaša ekstremnih športova mogle bi nam mnogo toga reći o tome kako današnji svijet izgleda iz perspektive mladih generacija. Tema ekstremnih športova otvara brojna antropološka pitanja, ali i ukazuje na brojne specifičnosti vremena u kojem živimo. Ekspanziju ekstremnih športova možemo promatrati kao posljedicu razvoja novih tehnologija, tržišta, interesa medija, ili kao čovjekov biološki refleks putem kojeg nastoji ublažiti posljedice suvremenog monotonog života, lišenog brojnih izazova i rizika s kojima je navikao živjeti duž cijele svoje povijesti. Ekstremni športovi mogu u nama probuditi oduševljenje i interes, potaknuti nas da počinjemo vjerovati u sebe i krenemo živjeti punim plućima, ali i potaknuti sumnju u neke društvene i civilizacijske paradigme i ograničenja. Jer, ako je šport svojevrsna refleksija na sveukupnost društvenih interakcija i indikator stanja u

Extreme sports’ expansion The emergence of new sports, among which the special place belongs to extreme sports, can be interpreted as creation of new trends in global sports and society. It seems that uniform, protocol-tied and conventional increasingly fades by letting in the adventurous, alternative and unconventional lifestyles and reflections. That is why the International Olympic Committee added Sports Climbing, Skateboarding and BMX Freestyle to the list of Olympic Sports, and there is also a possibility of having Breakdance at the Olympic Games 2024. The specific subculture, the way of dressing, behavior and thinking are also the characteristics of extreme sports’ athletes who are acquiring – year after year – an ever-increasing popularity, media interest, and thus the impact on global trends. Extreme distances of contemporary triathlon competitions Ironman, Saharan ultramarathon Des Sables, Extreme relay race Red Bull Dolomitenmann, downhill cycling, extreme skiing freeride, base jumping, free-fall flying with the help of wingsuit, free climbing, deep diving, etc., are just some of these sports. The expansion of extreme sports can be seen as a consequence of the development of new technologies, for example in the production of flight suits, parachutes, ultralight and durable bicycles or boats, but also as a man’s biological reflex through which he seeks to relieve the consequences of modern life, often monotonous and predictable, deprived of numerous challenges and risks which he became used to live with through the entire history. Miroslav Hrženjak

gotovo svim segmentima društva, tada je ekstremni šport samo najočitiji i najvidljiviji pokazatelj svega onoga dobroga što smo vremenom stvorili, ali i onoga što bi u određenoj mjeri mogli korigirati kako bi budući svijet postao ugodnije mjesto za život. LITERATURA 1. Čustonja, Z., Vitas, Z. Nogomet je u Hrvatskoj uvijek bio više od igre. Večernji list – Specijal, 1.7. 2018, str. 18, A3 2. Rauter, S., Doupona Topič, M. Perspectives of the šport-oriented public in Slovenia on extreme šports. Kinesiology 43(2011) 1:82-90

■ 45 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: BRIDŽ

Bridž (ni)je šport!

Piše: ANA POPOVČIĆ

Bridž je kartaška igra priznata od Međunarodnog olimpijskog odbora kao šport, makar mu je Europski sud pravde (ECJ) prije dvije godine uskratio taj status

artaške igre, sa svojom kombinacijom sreće koja ne ovisi o nama nego o „sudbini“, i vještine korištenja toga što nam je „sudbina“ dala – neodoljivo podsjećaju na sam život. Na istom tragu nalazi se i proricanje budućnosti iz karata, a zapravo sa sigurnošću i ne znamo jesu li prve karte nastale kao sredstvo za igru ili proricanje. Prema jednoj teoriji kolijevka kartanja bio bi stari Egipat zbog razvoja slikovnog pisma i tehnologije proizvodnje papirusa. Također, na jednom staroegipatskom reljefu bog Toth u ruci drži pismo (moguću kartu), pa zagovornici mističnog podrijetla tarot karata drže kako je OLIMP ■ 46 ■

tu nastala prva prakarta koja je bila u vezi s onostranim i svetim. Ono što pouzdano znamo, je podatak da su igraće karte postojale u Kini u devetom stoljeću, za vrijeme dinastije Tang (618. – 907.), a njihov nastanak povezuje se s razvojem korištenja listova ili stranica umjesto papirnate role za pisanje. Do 11. stoljeća kartanje se raširilo po cijeloj Aziji kao omiljena zabava. Već za dinastije Ming (14.-17. st.) lica karata ukrašavana su slikama junaka iz popularnih romana toga vremena, a u Europi će ta praksa prilagođavanja karata lokalnim specifičnostima i zanimljivostima itekako zaživjeti i uključivati najra-

zličitije prizore - od vulgarnih scena iz svakodnevnog života do poznatih osoba itd. Gotovo svi pregledi povijesti kartanja navode da ono u Europu dolazi iz Egipta (kamo se proširilo iz Azije), i to u 14. stoljeću preko Saracena. Kao prvi zapis o zabrani kartanja (što je dobra oznaka za definiranje razdoblja kada je ova aktivnost uzela maha) uzima se onaj izdat 1367. u švicarskom gradu Bernu... No, postoje istraživanja koja dokazuju da je prvi doticaj igraćih karata sa Europom bio nešto ranije i to bliže našim područjima. Činjenica je da je utjecaj Saracena bio daleko prisutniji na Mediteranu,

nego daleko na kontinentu gdje je smještena Švicarska. Već u 12. stoljeću na Korčuli se pod utjecajem Saracena pojavljuje viteški ples s mačevima – moreška - a jednako tako u statutu grada Kotora se otprilike u isto vrijeme, 1197. godine zabranjuje mladim plemićima da oslikane karte za hazard plaćaju zlatninom iz obližnjih crkava. U Dubrovniku i Trogiru također ima sličnih odredbi iz nešto kasnijeg razdoblja, koje se odnose na posuđivanje novaca i namještanja hazarda prilikom kartanja. U svakom slučaju, sigurno je da igraće karte u Europu dolaze preko islama, stječu veliku popularnost,

a činjenica je i da gdje god su se pojavile, dolazi do njihovog zabranjivanja od vjerskih, ali i svjetovnih vlasti. Naime, kartanje ima u sebi izraženu dvojnu prirodu - s jedne strane radi se o hazardu, igri na sreću, a s druge o igri za koju je potrebna vještina. Prema toj prirodi se i razlikuju igre – one na sreću imaju tendenciju biti vrlo jednostavne, dok se u igrama vještine pokušava ograničiti element sreće i zato imaju puno kompleksnija pravila. Negdje na tragu hazarda, sreće koja nam je dana ili nije, nalazi se i treća uloga karata – proricanje sudbine. Zbog svega navedenog ne treba čuditi i da su karte od samih početa■ 47 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: BRIDŽ

ka bile odličan medij za umjetničko izražavanje. U početku su bile izrađivane i oslikavane ručno i namijenjene prvenstveno bogatijem sloju društva. Kasnije, izumom tiskarskog stroja, njihova upotreba se demokratizira i postaju, u tom jeftinijem obliku, pristupačne najširim slojevima. Krajem 14. stoljeća počinju se izrađivati i vrlo lijepo oslikane, luksuzne igraće karte za najbogatije slojeve društva. Svrha tih karata čak nije bila kartanje, već su bile izrađene prvenstveno za gledanje, proučavanje prikaza i simbola, te da svoje dokone vlasnike potiču na razgovor ili razmišljanje o nekoj temi. Naime, ljudski um ima potrebu kategorizirati i klasificirati iskustva... elemente, vrline, grijehe, mjesečeve mijene itd., a karte su vrlo prikladan način, čak alat, za prikazivanje nekog sažetog znanja o najrazličitijim temama od botanike, heraldike, astronomije, pa do geografije. Iako i danas postoji veliki broj vrsta karata, u prošlosti ih je svakako bilo još i više. Ipak, do 16. stoljeća u Europi su definirana tri glavna tipa, odnosno sustava - latinski (talijanski, španjolski i portugalski), njemački (njemački i švicarski) i francuski (koji je postao internacionalni ili anglo-američki tip). Zanimljivo je da su kod nas u Hrvatskoj (prvenstveno zbog povijesno različitih utjecaja) prisutna sva ta tri glavna sustava, odnosno sve tri glavne vrste karata: latinski - koji predstavljaju talijanske karte (špade, kupe, dinari i baštioni), njemački tip koji mi zovemo mađarske karte ili mađarice (žir, zelje, srce i bundeva) i francuski tip odnosno karte za poker. Sve do kraja 18. stoljeća, pozadina karata ostavljala se praznom, bijelom. Problem s takvim kartama bio je da su se lako mogle označiti, a kako je kupovina novog špila kara-

U bridžu element sreće praktički ne postoji. Svi natjecatelji na nekom turniru ili prvenstvu igraju s istim podjelama karata, što je pretpostavka za objektivnu usporedbu, odnosno obračun rezultata i redoslijed sudionika

Dilemma: Is bridge a sport?

ta bila skupa, te bi se „pokvarene“, odnosno označene karte vraćale proizvođaču na čišćenje. Iz tog razloga, proizvođači karata počeli su na poleđinu tiskati različite geometrijske uzorke. No prije te novine, dok je poleđina karata bila još bijela, koristila se za najrazličitije svrhe – poruke, bilješke, političku satiru, oglašavanje, knjižničarske oznake, pa čak i kao zamjena za novac, a upravo odatle svoje podrijetlo vuku i vizit karte (posjetnice) koje i danas koristimo. Naime, karte su bile vrlo praktične za nošenje i nisu se gužvale kao običan papir. Dvije najpoznatije kartaške igre na svijetu, jedine koje igrači danas profesionalno igraju, nastale su u 19. stoljeću. Radi se, naravno, o bridžu i pokeru. Poker je nastao u SAD-u, i unatoč skromnim počecima, ubrzo je postao izuzetno popularna igra i izvan svoje domovine, sa cijelim „folklorom“ i simbolikom koja se povezuje uz njega. Bridž (koji je nama konkretno zanimljiviji jer je priznat i od Međunarodnog olimpijskog odbora kao šport) je pak nastao kao nasljednik engleske igre whist. Devedesetih godina 19. stoljeća ta nova varijanta whista – bridge ili whist bridge, postala je popularna u SAD-u i Engleskoj, no glavni formativni razvoj događa se između dva svjetska rata i to u SAD-u. Naime, 30-ih godina američki bridž entuzijasti predvođeni Charlesom Gorenom, dotadašnja pravila prilagodili su pretpostavkama da bridž postane športska igra (poput

šaha), na način da sreća ne utječe na postignuti rezultat. To se ostvaruje tako da svi natjecatelji na nekom turniru ili prvenstvu igraju s istim podjelama karata, što je pretpostavka za objektivnu usporedbu i obračun rezultata, te redoslijed plasmana natjecatelja. Nova su pravila ubrzo prihvaćena i u Europi, pa se nakon toga po SADu i Europi počinju osnivati klubovi i nacionalni savezi, bridž federacije na svih pet kontinenata i konačno, 1958. u Oslu u Norveškoj, osniva se i Svjetska bridž federacija (WBF). Prijepori oko toga je li bridž šport ili nije donekle traju i danas – prije dvije godine Europski sud pravde (ECJ) presudio je da ipak nije, uz objašnjenje da šport mora sadržavati fizički element. Bez obzira na tu najnoviju presudu, bridž svakako posjeduje elemente športa, odnosno športskog nadmetanja, jednako ili svakako slično kao šah ili e-šport koje MOO također priznaje. Ovdje se vrlo dobro uklapa i misao Charlesa Lamba koji je rekao: „Kartanje je rat zamaskiran u šport.“ Osim toga, u bridžu ne postoji neravnopravnost spolova (barem ne ženskog). Iako u svim rangovima postoje posebna natjecanja za žene, to ih ne sprječava da budu članice nacionalne reprezentacije (reprezentacija se sastavlja prema rezultatima postignutim na kvalifikacijama na kojima se ravnopravno natječu bridžistice i bridžisti). Ipak, u vrhunskom svjetskom bridžu dominiraju muškarci.

The two most famous card games in the world, the only games the players are playing professionally today, appeared in the 19th century. Of course, we are talking about bridge and poker, and today bridge is a sport recognized by the International Olympic Committee as well, even though the European Court of Justice (ECJ) has denied bridge its status two years ago. Bridge is the successor of the English game whist, and the main formative development occurs between the two world wars in the United States. Namely, in the 30’s of the twentieth century the American bridge enthusiasts adapted the previous rules to the assumptions to make bridge a sports game (like chess), in such a way that happiness does not affect the achieved result. This is achieved by having all the competitors at a tournament or Championships play with the same card dealings, which is a presumption for objective comparison and calculation of results, and the order of placement of competitors. There is no gender inequality in bridge (at least not female). Although there are special competitions for women in all the ranks, this does not prevent them from being members of a national team (the team is drawn up according to the results achieved in the qualifications where female and male bridge players compete on equal terms). However, the top world bridge is still dominated by men... Ana Popovčić

U svakom slučaju, kartanje je aktivnost koja je u tolikoj mjeri raširena i prepoznata, da reference na nju egzistiraju i u svakodnevnom govoru. Danas možda nešto manje, ali još uvijek upotrebljavamo izraze kao što su: as iz rukava, pokeraško lice, pik zibner, imati džokera, položiti karte na stol, odigrati na neku kartu i tomu slično... LITERATURA: Marijan Grakalić, Ka historiozofiji igranja na karte, https://radiogornjigrad.wordpress. com/2012/07/07/ka-historiozofiji-igranja-nakarte Dina Julius, Zašto bridž postaje olimpijski sport, http://www.crobridge.com/prilozi/2000/017.htm https://www.wopc.co.uk/history/ https://www.bridgebum.com/bridge_history.php

■ 49 ■ OLIMP

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Olimpijska kuća — i održivosti Piše: SAŠA CERAJ Fotografije:

IOC / 3XN

Sedam godina nakon prvih radova, Olimpijska kuća predstavljena je javnosti. Ne samo kao novo središte olimpijskog pokreta, već i kao jedna od vodećih samostalno održivih građevina u svijetu, za što je primila i više priznanja te visoko priznati certifikat LEED Platinum za najvišu razinu programa zelene gradnje

rad Lausanne osim što korijene vuče od starih Latina, svijetu športa poznat je i kao glavni grad olimpijskog pokreta, te domaćin sjedištima brojnih međunarodnih športskih organizacija, posebice Olimpijskom muzeju i Međunarodnom olimpijskom odboru. Za MOO je 2019. godina izrazito važna, jer je ove godine obilježen 125. rođendan Međunarodnog olimpijskog odbora kojega je davne 1894. godine osnovao barun Pierre de Coubertin. Simbolički, upravo na taj datum, 23. lipnja ove godine, MOO je službeno otvorio „vrata“ i predstavio novu Olimpijsku kuću (Olympic House) čiji su temelji postavljeni 2012. Sedam godina nakon prvih radova, Olimpijska kuća predstavljena je javnosti, ne samo kao novo središte olimpijskog pokreta, već i kao jedna od vodećih samostalno održivih građevina u svijetu za što je primila i više priznanja te visoko priznati certifikat LEED Platinum (Leadership in Energy and Environmental Design) – za najvišu razinu programa zelene gradnje. S obzirom na to da su djelatnici MOO-a bili raspršeni na četiri lokacije u Lausanni, ideja o gradnji sjedišta olimpijskog pokreta sadržana je i u potrebi objedinjenja više od 500 djelatnika pod „jednim krovom“, čime Olimpijska kuća predstavlja simbol zajedništva olimpijskog pokreta, ali i tri središnja elementa vidljiva u Agendi 2020. - održivost, vjerodostojnost i mladost. Razvoj ovog projekta potpisuje danska arhitektonska tvrtka 3XN koja je Olimpijsku kuću dizajnirala u sklopu pet ključnih elemenata - simbolizma, integracije, fleksibilnosti, suradnje i održivosti što je rezultiralo zgradom koja na autentičan način odražava olimpizam, olimpijski pokret i ulogu MOO-a kao katalizatora suradnje. Svojim oblikom, nadahnutim kretanjem športaša, Olimpijska kuća kombinira najviše standarde arhitekture i dizajna, s holističkim pristupom održivom OLIMP ■ 50 ■

simbol zajedniĹĄtva

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

razvoju, uključujući stroge kriterije u energetskoj i vodoopskrbnoj učinkovitosti, optimizirajući istovremeno zdravlje i dobrobit korisnika. Također, MOO je izgradnjom Olimpijske kuće potvrdio privrženosti gradu Lausanni, olimpijskoj prijestolnici, gradeći u uskoj suradnji s lokalnim vlastima i nudeći tom prostoru amblematičnu arhitektonsku znamenitost i vrijedan element javnog parka „Louis Bourget“. Dovršenjem ovog projekta MOO je započeo koristiti dva olimpijska centra u Lausanni – Olimpijsku kuću u četvrti Vidy koja predstavlja administrativno središte olimpijskog pokreta i mjesto dobrodošlice za sve sudionike olimpizma, te Olimpijski muzej i Centar za olimpijske studije (u predjelu Ouchy, na obali Ženevskoj jezera), otvorenog za širu javnost, turiste i posjetitelje.

Funkcionalno gledano, Olimpijska kuća dizajnirana je u četiri razine. Tako je prizemlje zamišljeno kao ugostiteljska zona (restoran, konferencijski centar i fitness centar) prekrivena zelenom podlogom predstavljajući poveznicu integracije s parkom; zatim uredski dio koji se proteže na tri identična kata organizirana oko središnjeg stubišta naglašavajući olimpijske krugove i fleksibilnosti, promovirajući pri tome transparentnost kroz dvostruku staklenu fasadu. Krov Olimpijske kuće obuhvaća vanjsku terasu i solarne instalacije koje proizvode ekvivalent godišnje potrošnje električne energije 60 domaćinstava u Lausanni, dok je područje podruma obuhvatilo podzemno parkiralište i prateće logističko-tehničke prostore. U današnje vrijeme održivi razvoj povezan je sa značajnim finan-

Kako bi osigurao aktivan stil života, MOO je za osoblje osigurao velike prostore za vježbanje te duže hodnike i korištenje stubišta kako bi potaknuo kretanje zaposlenika OLIMP ■ 52 ■

cijskim ulaganjima, pa je tako za izgradnju Olimpijske kuće, MOO izdvojio 145 milijuna švicarskih franaka, od čega su za 80 posto troškova izgradnje angažirane lokalne tvrtke čime je dodatno ojačana lokalna ekonomija, te je reciklirano i ponovno upotrijebljeno 95 posto materijala iz bivših zgrada u posjedu MOO-a, poput primjerice betona. Zanimljivo je da će, iako je triput veća od nekadašnjeg sjedišta, Olimpijska kuća trošiti 35 posto manje energije od nekadašnje zgrade zahvaljujući različitim mjerama za uštedu energije poput pojačane izolacije, pametnih značajki zgrada i LED rasvjete. Olimpijska kuća uglavnom će se napajati obnovljivom energijom čiji će se dio proizvoditi na licu mjesta zahvaljujući fotonaponskim solarnim pločama i toplinskim crpkama koje koriste vodu iz Ženevskog jezera. Zgrada će moći prikupiti i ponovo iskoristiti kišnicu, zahvaljujući spremniku vode od 300 m3 što će u praksi značiti smanjenje potrošnje vode za 60 posto za razliku od konvencionalnih metoda; oko Olimpijske kuće posađeno je 50 stabala (autohtone biljne vrste na 2500 četvornih metara), a postavljena je i posebna vrsta vanjske rasvjete kako bi se smanjilo svjetlosno zagađenje.

Unutrašnjost zgrade i uredi opremljeni su drvenim namještajem poštujući standarde zaštite okoliša. Točnije, drveni proizvodi preuzeti su iz šuma koje se sijeku u skladu s odgovornim upravljanjem, odnosno na način koji dugoročno održava kvalitetu šumskih ekosustava i štiti društvenu i ekonomsku dobrobit lokalnih zajednica. MOO će osigurati i 135 parkirnih mjesta za bicikle i više stanica za punjenje električnih automobila, a nekoliko je automobilskih prostora rezervirano za osobe s invaliditetom. Sve etaže Olimpijske kuće dostupne su za pristup invalidskim kolicima, prilagođene kupaonice dostupne su na svakom katu, a bit će osigurani prilagođeni tuševi za osobe s posebnim potrebama. Kako bi osigurao aktivan stil života, MOO je za osoblje osigurao velike prostore za vježbanje te duže hodnike i korištenje stubišta kako bi potaknuo kretanje zaposlenika. Za MOO, međunarodnu organizaciju koja putem športa povezuje različite, kulture, narode i nacije, ideja o zajedničkom prostoru za sve zaposlenike predstavlja simbolički, ali i efektivni, promišljeni potez. Olimpijska kuća smještena je pokraj Château de Vidy iz 18. stoljeća, prijašnjeg sjedišta MOOa između kojih se nalazi travnata površina kako bi – ponovno – na simboličan način omogućila nesme-

tanu interakciju između prošlosti i sadašnjosti, poštujući i uvažavajući tradicijsko nasljeđe kao temelj pogleda u budućnost. Nova zgrada bogata je simbolizmom i suptilnim ukazima na olimpijski duh, poput pogleda na zgradu iz zraka koji jasno ocrtava golubicu u letu simbol mira i antičke ekecheiriae, zatim unutarnjim stubištima projektiranim u simbolu pet olimpijskih krugova, predstavljajući na taj način samo neki od elemenata bogate arhitektonsko-dizajnerske simbolike koja neumorno usmjerava posjetitelja na ključne značajke olimpizma, ne bježeći pri tome od moderniteta. MOO s ponosom može isticati epitet najodrživije moderne građevine u Švicarskoj i zgrade koja se nalazi među tri najnaprednije građevine u cijelom svijetu s posjedom tri različite vrste certifikata izvrsnosti. Prvi zaposlenici i posjetitelji koji su imali povlasticu posjetiti Olimpijsku kuću, impresionirano su zaključili kako u Olimpijskoj kući lebdi jedan novi duh – osjećaj jedinstva i novog početka. Uz taj navedeni simbolizam može se samo pridodati želja da se ovaj zanos prelije iz nekretnine u „pokretnine“, posebice na športaše te na humanističke vrijednosti športa i olimpizma, toliko potrebnih ne samo športu, nego i čovjeku današnjeg vremena. LITERATURA: www.olympic.org

Olympic House - a symbol of unity and sustainability The city of Lausanne, besides deriving from the old Latins, is also known as the capital of the Olympic Movement, and host to the seats of numerous international sports organizations, especially the Olympic Museum and the International Olympic Committee. For the International Olympic Committee – founded in the ancient 1894 by the Baron Pierre de Coubertin - the year 2019 is very important because this year the IOC celebrated its 125th birthday. Symbolically, precisely on that date - June 23rd this year- the IOC officially opened the doors and presented the new Olympic House, whose foundations were laid in 2012. Seven years after the first works, the Olympic House was presented to the public not only as a new center for the Olympic Movement, but also as one of the leading autonomous sustainable buildings in the world for which it received several recognitions and a highly recognized LEED Platinum certificate (Leadership in Energy and Environmental Design) – the highest level of the Green Building Program. The development of this project is signed by the Danish architectural company 3XN that designed the Olympic House as part of five key elements: symbolism, integration, flexibility, cooperation and sustainability, resulting in a building that reflects authentically the Olympism, Olympic Movement and role of the International Olympic Committee as a catalyst for cooperation. With its shape, inspired by the movement of athletes, the Olympic House combines the highest standards of architecture and design with included holistic approach to sustainable development, including stringent criteria in energy and water supply efficiency, optimizing the health and wellbeing of its users. Saša Ceraj ■ 53 ■ OLIMP

ŠPORT NA INTERNETU › hrvatski-streljacki.hr‹

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Internetske stranice Hrvatskog streljačkog saveza namijenjene su ponajprije članicama Saveza, a i njima i široj javnosti odnedavna su vijesti iz streljaštva dostupne i na Facebook profilu Hrvatski streljački savez/Croatian Shooting Federation

azmazili su nas neki domaći športski savezi svojim mrežnim aktivnostima. Hrvatski streljački savez nas je pak razmazio postignućima, sjetimo se samo Olimpijskih igara u Pekingu, Londonu i Rio de Janeiru, na kojima su odličja redom osvajali Snježana Pejčić (brončana medalja u disciplini zračna puška 10 m), Giovanni Cernogoraz i Josip Glasnović (obojica zlatni u trapu, prvi 2012., a drugi 2016. godine), čime je broj naših medalja uoči Tokija dosegnuo brojku 33. Olimpijske su igre jedno od malobrojnih natjecanja na kojima i naši strijelci dobivaju punu pozornost, no tako je to sa športovima koji se percipiraju kao mali, neovisno o postignućima. Koliko je Hrvatski streljački savez aktivan na internetu razgovaramo sa Suzanom Skoko, glavnom tajnicom i nekad uspješnom streljačicom koja se također može pohvaliti nastupima na Olimpijskim igrama, u Barceloni 1992. i Atlanti 1996. godine. Streljaštvo je standardni šport u programu modernih Olimpijskih igara od Atene 1896., a Međunarodni športski streljački savez (ISSF) ima više od 160 članica. Kao kuriozitet OLIMP ■ 54 ■

Josip Glasnović

Od lipnja na Facebooku: Hrvatski streljački savez/Croatian Shooting Federation

spomenimo da streljaštva nije bilo na Igrama 1928. godine u Amsterdamu zbog sukoba Međunarodnog olimpijskog odbora i ISSF-a; naime, MOO-u je zasmetala praksa dodjeljivanja novčanih nagrada na prvenstvu ISSF-a, koja je bila u sukobu s (tada) krutim, amaterskim standardima za koje se zalagao MOO-a, pa streljaštva u Amsterdamu nije bilo. No, nakon žalbe, ponovno je uključeno u olimpijski program na Igrama 1932. u Los Angelesu.

Saveza i njegovim članovima, ne toliko široj javnosti“, kaže glavna tajnica. „Stranice su povezane s informacijskim sustavom Saveza koji članicama, nakon našeg unosa natjecanja, omogućuje objave poziva, startnih lista te biltena natjecanja. Sve ostale vijesti koje se objavljuju pomažu članicama, a onda i široj javnosti da doznaju informacije o uspjesima naših športaša kao i o mogućnostima sufinanciranja školovanja, organizacije tečajeva, školovanju trenera i slično.“

Hrvatski streljački savez osnovan je 1948. godine u Zagrebu i pokriva razne streljačke discipline, od olimpijskih (puška/pištolj 10/25/50 m) do neolimpijskih (puška 50/300 m i pištolj 25/50 m) te samostrela match i field. Savez ima 170 članica, uključujući streljačke klubove, županijske saveze…, te nešto više od 2000 registriranih strijelaca koji se bave natjecateljskim streljaštvom. Onih koji se njime bave rekreativno dvostruko je više. Prvoj su skupini glavni izvor informiranja mrežne stranice Saveza na adresi hrvatski-streljacki.hr „Internetske stranice HSS-a namijenjene su ponajprije članicama

Interes za streljaštvo, u svijetu jedan od najraširenijih športova, u nas nije tako velik, ali nakon osvajanja olimpijskih medalja naših strijelaca popularnost mu svaki put poraste. Riječ je o športu, priča nam iz prve ruke Suzana Skoko, koji je iznimno dobar izbor za djecu i mlade „jer pomaže u gradnji fokusa, discipline i usvajanja radnih navika, što rezultira pozitivnim pomacima u učenju te razvoju odgovornosti u adolescenata. Da ne govorimo o onima koji se odluče za vrhunski šport, što ih odvraća od ulice i problema s kojima se danas susreću mnogi mladi, a i njihovi roditelji“.

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Croatian Shooting Federation

Stranice HSS-a ponajprije su orijentirane na članice, kojih je 170

Društvena mreža Facebook mnogim je savezima neka vrsta proširenja mrežnih stranica i način da se ipak dopre do šire javnosti. Hrvatski streljački savez priključio joj se krajem svibnja, a od sredine ljeta pojačao aktivnosti i broj objava, pa će uskoro zasigurno porasti i broj sljedbenika profila Hrvatski streljački savez/Croatian Shooting Federation na kojem, primjerice, čitamo da je na službenim stranicama Svjetskog streljačkog saveza ISSF-a objavljena nova rang-lista i da Hrvatska u prvih 10 ima čak četvero natjecatelja. Znamo da internet i društveni mediji nisu svemogući, no mogu li mrežne aktivnosti pridonijeti popularizaciji streljaštva, s obzirom na mogućnost prezentacije u vlastitom angažmanu? „Sigurno da u današnje doba aktivnosti na društvenim mrežama pridonose popularizaciji svake aktivnosti pa je u tom smislu Hrvatski streljački savez i pokrenuo službenu stranicu na Facebooku, da bi se još bolje predstavili rezultati naših športaša“, kaže Suzana Skoko, nadajući se da će i to povećati popularnost streljaštva.

Međunarodni športski streljački savez, ISSF, na Facebooku ima gotovo 640 000 pratitelja

Kako se mijenja svijet, mijenjaju se i naše navike i potrebe, pa tako i one vezane uz obrazovanje. Porast e-učenja posljednjih godina, kao praktičnijeg i jeftinijeg načina usvajanja znanja i vještina, čini se kao dobra mogućnost i za športske organizacije. Kako o tome razmišljaju u HSS-u? „Sastavni su dio streljaštva, kao i svih športova, stručnjaci na svom polju koji su znanje stekli ponajprije iskustvom. Međunarodni svjetski streljački savez ISSF i Europska streljačka konfederacija ESC, čiji smo članovi, još uvijek organiziraju tečajeve i seminare koje osobno vode stručnjaci. Hrvatski streljački

The website of the Croatian Shooting Federation at the address hrvatskistreljacki.hr is intended primarily for the Federation members, and since recently both them and the general public can find news on shooting also on its Facebook profile Hrvatski streljački savez/Croatian Shooting Federation. The Federation’s intention is to make this Sport - in which Croatia is extremely successful at the Olympic stage, with three medals won by Snježana Pejčić in Beijing in 2008 (bronze medal in Air Rifle 10 M), Giovanni Cernogoraz and Josip Glasnović (both gold medals in Trap, the first in 2012 and the latter in 2016) - even more popular. Snježana Pejčić, Josip Glasnović, Petar Gorša and Miran Maričić already secured the standard for Tokyo Olympics 2020. The Croatian Shooting Federation was founded in 1948 in Zagreb and it covers various shooting disciplines, from Olympic to non-Olympic as well as crossbow match and field. The Federation counts 170 members, including shooting clubs, county associations, etc. and a bit more than 2000 registered shooters engaged in competitive shooting. Twice as many are engaged in shooting as recreation. The HSS website is linked to the Federation’s information system, which allows its members – upon entering the competition information – to announce calls, start lists and event bulletin. All other published news help the both the members and the general publiv to learn learn more on successes of our athletes and the possibilities of co-financing the education, course organization, coach education and similar. Marijana Mikašinović

savez jedan je od malobrojnih koji uopće ima vlastiti informacijski sustav... No to što smo u tom smislu ispred drugih, ne daje nam za pravo da se opuštamo. O organizaciji webinara nismo još razmišljali, ali u svakom slučaju treba tražiti načine za brže, bolje, kvalitetnije i jeftinije varijante obrazovanja koje će nam donijeti isti rezultat“, zaključuje glavna tajnica Suzana Skoko. A taj je rezultat iznimno velik pa će mnogi opet, nema sumnje, nestrpljivo čekati nastupe naših strijelaca u Tokiju, što su već izborili Snježana Pejčić, Josip Glasnović, Petar Gorša i Miran Maričić. ■ 55 ■ OLIMP

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

KREŠIMIR ĆOSIĆ: IGRAJ, VJERUJ, ŽIVI!

MOTIV ZA TERETANU (PRIRUČNIK)

Autor: Krešimir Ćosić Urednica: Ana Ćosić Pajurin Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zadar/Zagreb Stranica: 392 Format: 17 x 23,5 cm Uvez: meki, s klapnama i tvrdi Izdavač: Udruga Dani Krešimira Ćosića, Zadar

Autor: Daliborka Lesar i Vedran Lesar Godina i mjesto izdavanja: 2018., Osijek Stranica:162 Format: 17,5 x 25 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Ogranak Matice hrvatske u Osijeku Oblikovanje i priprema za tisak: Krešimir Rezo Tisak: Krešendo, Osijek Dostupnost i info: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u zagrebu,

i Večernji list, Zagreb

Oblikovanje i priprema za tisak: Urednik d.o.o. Tisak: Tiskara Markulin d.o.o., Zagreb Dostupnost: Knjižare i knjižnice diljem Republike Hrvatske,

knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora

Cijena: 89,90 kn (meki uvez); 129,00 kn (tvrdi uvez)

„K

ada netko počinje pisati knjigu, mora imati razlog koji bi bio veći i jači od isticanja sebe. Živio sam među velikim sportašima, a vrlo malim ljudima, i među neznatnim sportašima koji su bili jako veliki ljudi (…) Malo sam se 'uvalio' prihvativši ovaj izazov. Sada moram izaći i reći nešto više o svom intimnom životu, premda to nisam planirao. Knjiga to traži. Traži iskrenost, događaje, činjenice, povezanost. (…)“ Autobiografija Krešimira Ćosića definitivno nije pokušaj isticanje sebe sama, već je kronologija jednog života i svjedočanstvo jednog vremena, vremena kada šport još nije bio dio medijskog spektakla, vremena u kome je košarka dobivala današnje obrise i vremena u kome su se stvarali ili čak samoostvarivali košarkaški velikani koji su danas članovi košarkaške Hall of Fame, dio kolektivnog sjećanja i športski putokaz mladim naraštajima. Putokaz koji Krešino vrijeme nije imalo: „Nisam imao uzore. (…) Došao sam u šport koji ih u to vrijeme nije ni imao. Nije postojao ni jedan igrač u kakvog sam se htio pretvoriti. Morao sam si stvoriti fiktivnog heroja sa svim atributima koje sam sám htio posjedovati jednoga dana – kombinaciju beka, visokog krila i tada nepostojećega lutajućeg centra. (…) Odlučio sam: ako već ne mogu naći igrača prema kojemu ću se formirati, stvorit ću ga u sebi.“ I, nedvojbeno, stvorio ga je – Krešimir Ćosić stvorio je „našeg Krešu“, „košarkaša ispred svog vremena“. Kroz fragmentarne zapise i fotografijom, kao dokumentarnim svjedočanstvom vremena, ova knjiga prati Krešin životni put kroz 21 poglavlje. Prati ga kronološki kroz cjeline odvojene vremenskim oznakama odnosno „vremenom radnje“. Pa tako putovanje Krešinim životom započinje cjelinom „1948. – 1964.“ koja sadrži naslove „Početci“ i „Strašilo“, a onda se nastavlja nizom potpoglavlja omeđenih godinom po godinom, zaredom, od 1965. i naslova „Mali mora jesti“ do 1983. i potpoglavlja „Svatko ima svoj put“. Knjiga završava cjelinom „1983.- zauvijek“ koja obuhvaća potpoglavlja „Mi smo dica Kalelarge“, „Krešimir Ćosić“ (koja predstavlja njegov curriculum vitae), te „Popis medalja, nagrada i priznanja“, „Kazalo imena“ i „Zahvala“. Ovu biografiju poštovatelji osobe i djela Krešimira Ćosića čekali su 35 godina u kojima su najprije Krešo, a potom i njegova obitelj pokušavali objediniti zapise u memoare, raščlaniti događaje koje opisuje i fragmentarne zapise dovesti u smisleni red koji bi čitatelju ponudio puninu jednog izvanserijskog života. „O košarci sam mnogo razmišljao i prije i poslije. Za mene košarka nije bila izvor prihoda, zarade ni slave, nego poticaj za razmišljanje. Razmišljanjem o košarci učio sam o vjeri i životu te ih povezivao, za mene je sve to bila jedna cjelina.“

OLIMP ■ 56 ■

Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora Cijena: 90,00 kn

obzirom na to da zadaća olimpijskog pokreta nije samo praćenje, poticanje i prezentacija vrhunskog športa i športskih dostignuća već, između ostalog, i poticanje na bavljenje športom široke baze građanstva, u ovom broju Olimpa odlučili smo vam predstaviti knjigu čiji autori dolaze iz manje zastupljenog športa. Riječ je o bračnom paru - magistri kineziologije i licenciranom instruktoru fitnessa u teretani, koji su 2014. godine bili državni natjecatelji u bodybuildingu i fitnessu. Iako tek površinski obrađuje tematiku motivacije i uputa za početak vježbanja nasuprot osobnom pogledu na vježbanje i pregledu vlastitog vježbačkog iskustva, knjiga „Motiv za teretanu - priručnik“ predstavlja uvid u, široj javnosti, manje poznati šport i primjer je entuzijazma i ustrajnosti koji dolaze iz dijela Hrvatske koji bilježi znatan odljev stanovništva upravo zbog društveno-političke klime koja ne potiče poduzetništvo. Ovaj priručnik prenosi znanja i iskustva autora iz područja fitnessa s ciljem uključivanja u šport i onih koji nikada nisu trenirali te kao poticaj rekreativcima i pomoć pri odabiru pravog treninga i pravilnog načina prehrane. Nakon uvodne riječi autorice te osobne priče o autorima i njihovu putu do nastanka priručnika, slijede poglavlja „Kako motivirati početnika?“ i „Početnik i upoznavanje s teretanom?“ – koja govore o najčešćim motivima za početak bavljenja športom, najčešćim izgovorima kojima se ublažava osjećaj krivnje kada taj početak izostane, ali i načinima kako tim izgovorima doskočiti te opisuje teretanu, opremu i sprave za vježbanje. Poglavlje „Osnovne vrste treninga“ donosi sažet pregled značenja pojmova kao što su trening snage, trening za razvoj funkcionalnih sposobnosti, aerobni trening – vrste kardio treninga, aerobni i anaerobni intervalni trening, anaerobni, primjer Tabata protokola, fartlek, anaerobni trening… Sljedeće poglavlje na pet stranica donosi primjer individualnog treninga, pa popis vježbi za kombiniranje tijekom treninga, naputke vezane za upalu mišića te prehranu rekreativaca s tablicama kalorijskih i nutritivnih vrijednosti namirnica i primjerom jelovnika. Slijedi dio knjige naslovljen „Priručnik“, u kojem autori najprije donose kratke upute vježbačima-početnicima, a onda im crno-bijelim fotografijama prezentiraju vježbe podijeljene prema mišićnim skupinama - od vježbi za zagrijavanje (kardio program) preko onih za mišiće nogu, leđa, ruku, prsa i trbuha do vježbi za istezanje i opuštanje mišića. Autori priručnika smatraju da je motivacija iznimno važna u svim segmentima života te da će motivirani vježbač postizati uspješne rezultate, a čitatelj koji se odluči na fizičku aktivnost svojim će osobnim iskustvom moći posvjedočiti je li tome tako.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

OSNOVE SPORTSKE GIMNASTIKE

FRANE MATOŠIĆ: NAJVEĆI KAPETAN

Autori: Kamenka Živčić Marković i Tomislav Krstičević Recenzenti: prof. dr. sc. Muhamed Tabakovič, doc. dr. sc. Maja

Autor: Boris Vrdoljak Mandeta Godina i mjesto izdavanja: 2019., Split Stranica: 416 Format: 21 x 29,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Nogometni savez Županije Splitsko – dalmatinske, Split Oblikovanje i priprema za tisak: Dejan Berlan Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o. Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveu-

Fučkar, doc. dr. sc. Miljan Grbović, Godina i mjesto izdavanja: 2016., Zagreb Stranica: 434 Format: 17 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Oblikovanje i priprema za tisak: Branko Hrvoj Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveučilišne knjižnice u Dubrovniku, Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu i Zadru, knjižnica Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, knjižnica HOO-a Cijena: 183,00 kn

njiga “Osnove sportske gimnastike”, bogato je ilustriran udžbenik, namijenjen prvenstveno studentima Kineziološkog fakulteta. Ipak, zahvaljujući nastojanju autora da vrlo složeno i komplicirano stručno nazivlje gimnastike svedu na što jednostavnije izražavanje (koje, pritom, ne odstupa od propisa i formi), ova knjiga ljepotu gimnastike omogućava približili većem broju čitatelja te osnove športske gimnastike učiniti primjenjivim i razumljivim svima onima koji se susreću sa športskom gimnastikom u bilo kojem obliku i koji bi njezine elemente željeli učiti i primjenjivati u domeni svoje struke. Pri tome im svakako pomažu iscrpni opisi potkrepljeni ilustracijama u drugoj cjelini knjige. Knjiga je koncipirana u četiri cjeline. Prva, „Uvod u osnove športske gimnastike“ sastoji se od četiri poglavlja koja obuhvaćaju pregled teorijskih osnova športske gimnastike - definiciju i podjelu gimnastičkog športa; terminologiju gimnastike; razvoj i značaj športske gimnastike u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture te metode učenja koje se koriste u športskoj gimnastici. Druga, značajno opsežnija cjelina knjige „Tehnika izvedbe i metodički postupci učenja temeljnih gimnastičkih elemenata“ sastoji se od osam poglavlja („Osnove akrobatskih elemenata“, Osnove skokova preko sprave za preskok“, „Osnove vježbanja u uporu i visu na spravama“, „Osnove vježbanja na dvovisinskim ručama i preči“, „Osnove vježbanja na karikama“, „Osnove vježbanja na ručama“, „Osnove vježbanja na konju s hvataljkama“ i „Osnove vježbanja na gredi“) koja, kako smo već naveli detaljno, riječima i slikom, objašnjavanju karakteristike pojedinih gimnastičkih sprava kao natjecateljskih disciplina športske gimnastike te načina vježbanja i priprema za učenje tehnike pojedinih gimnastičkih elemenata koji se na njima izvode. Pri tome, za opise tehnika i metodičkih postupaka učenja pojedinih gimnastičkih elemenata autori koriste dosadašnje znanstvene spoznaje brojnih domaćih i stranih autora koji su se bavili biomehaničkim analizama pojedinih tehnika i načinima njihova savladavanja. U trećem dijelu, autori čitatelja upoznaju s pravilima ocjenjivanja u športskoj gimnastici, razvojem bodovnog pravilnika, strukturom bodovnog pravilnika ženske i muške športske gimnastike te osnovnim značajkama suđenja na natjecanjima u Hrvatskoj. Četvrta cjelina rezervirana je za priloge – „Popis gimnastičkih sadržaja od 1. do 8. razreda osnovnih škola i „Abecedni gimnastički pojmovnik“ – te za korištenu literaturu kojom čitatelj može produbiti znanja o gimnastici stečena iz ove knjige i posvetiti se vlastitom znanstvenom, stručnom i/ili istraživačkom radu iz područja športske gimnastike.

čilišne knjižnice u Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu i Zadru, knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora Cijena: 150,00 kn

„F

rane Matošić : Najveći kapetan“ jedna je od onih fino oblikovanih i bogato foto-materijalom dokumentiranih monografija koje zazivaju duh nekih prohujalih, nostalgijom i sjetom obojenih vremena. Jedna je to od onih knjiga koja vas tijekom listanja natjera da se zapitate: nije li se nekada živjelo bolje? Pa onda i da pomislite da možda tek starite i bliži vam je senzibilitet tih nekadašnjih vremena nego ovoga čiju aktualnost i užurbanost dijelite... Knjiga obojena sepijom i bojom starog zlata, već na prvi pogled ima u sebi neku finu sporost „ljudikanja“ koja potiče na čitanje i one koji o Frani Matošiću ne znaju ništa. „U splitskom Velom Varošu daleke 1918. godine rodio se (…) pojedinac kojeg je nebo čudesno obdarilo nogometnim talentom u takvom izobilju da su za njim svi ostali zaostali.“ Čest prijepor među nogometnim kibicima i navijačima jest – tko je najbolji igrač „Hajduka“ svih vremena? I iako odgovor na to pitanje nije jednoznačan, iako izmiče objektivnoj valorizaciji, odgovor na pitanje tko je najveći kapetan i golgeter Hajduka, tvrdi autor ove knjige, unaprijed je jasan. Frane Matošić, ne samo što je legenda Hajduka, njegov najveći kapetan, karizmatik čiji bi autoritet i karakter i u najtežim utakmicama i u najbezizglednijim situacijama u njegovih suigrača budili zamrli elan, provocirali prkos i entuzijazam potreban za preokret, on je i olimpijska legenda, jedan iz one legendarne reprezentativne postave koja je na prvim poslijeratnim igrama u Londonu 1948. stigla do srebrne medalje, čime se Matošić uvrstio u športske besmrtnike. O ulozi koju Frane Matošić ima u povijesti Hajduka govore brojke – 739 nastupa i 729 postignutih golova, a o ulozi koju ima u kolektivnom sjećanju i emociji navijača govori potreba da se ovom monografijom obilježi stota godišnjica njegova rođenja. Monografija „Frane Matošić: Najveći kapetan“ život i športsku karijeru prati kronološkim te životnim cjelinama - „Od tića do zvizda 1918./1933.“, „Klupske nogometne godine 1934./1956.“, „Reprezentativni nastupi 1935./1954.“, „trener i dužnosnik 1956./1988.“, „HEP 1934./1974.“, Mirovina 1988./2007.“, „Nagrade i priznanja“, „Murali, zastave, pozdravi, pjesme, karikature u čast“, Statistika 1934./1956.“ – brojnim fotografijama, preslikama novinskih napisa i dokumenata te u slova i riječi pretočenim sjećanjima, ispisujući ne samo jedan život, ne samo jednu karijeru već opisujući i stoljeće obilježeno i velikim tragedijama, masivnim krizama ali i velikim postignućima i značajnim napretkom u povijesti čovječanstva. Pišući osobnu povijest legendarnog kapetana „Hajduka“, autor i povijesni izvori ispisuju i povijest kluba te splitskog i hrvatskog nogometa.

■ 57 ■ OLIMP

Istra, Hrvatska

Pripreme profesionalnih sportaša i rekreativaca Četiri sportska centra Zatvorena i otvorena igrališta, teniski tereni Hotelski smještaj i prehrana prilagođeni sportašima Biciklističke staze

www.myporec.com

OD OLIMPA DO OLIMPA

U Mraclinu proslavljena 20. obljetnica „Olimpa“ Godina izlaženja: XX. ISSN 1331-9523

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

Broj 71 / Lipanj 2019.

rigodnim domjenkom, kojeg su 9. srpnja u živopisnom turopoljskom mjestu Mraclin pripremili članovi Nogometnog kluba „Mraclin“, svečano i dostojanstveno je proslavljena 20. godišnjica izlaženja tromjesečnog časopisa Hrvatskog olimpijskog odbora „Olimp“. Glavni inicijator i organizator proslave bio je član uredništva časopisa i autor rubrike “Žene i šport” Ratko Cvetnić koji je rođen u Mraclinu. Prvi broj časopisa Olimp tiskan je u lipnju 1999.

OLIMP ■ 60 ■

godine i od tada do danas sustavno bilježi sve glavne događaje u hrvatskom športu i aktivnosti HOO-a. Njegov glavni urednik od prvog broja do danas, dugogodišnji novinar i urednik športske redakcije Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Ante Drpić, dao je sveobuhvatan osvrt na razvoj časopisa, utjecaj svjetskih i domaćih športskih i olimpijskih okolnosti na njegov koncept, na teme koje su aktualizirale, ali i problematizirale, pitanja športa te doprinos autora aktualnosti, stručnosti, originalnosti i zanimljivosti.

Piše: RADICA JURKIN

The 20th anniversary of the “Olimp” celebrated in Mraclin The occasional celebration, prepared on July 9th in the picturesque Turopolje village of Mraclin by the members of the football club “Mraclin”, solemnly and gracefully marked the 20th anniversary of publication of the Croatian Olympic Committee’s quarterly magazine “Olimp”. The main initiator and organizer of the celebration was a member of the magazine’s editorial board and author of the column “Women and Sports” Ratko Cvetnić, who was born in Mraclin.

Njih dvjestotinjak, redom vrsna novinarska i imena iz književnosti, kineziologije, povijest športa i drugih znanosti, dali su veliki obol sadržaju časopisa koji se šalje na dvije tisuće adresa među kojima je i stotinjak međunarodnih olimpijskih adresa. Drpić je naglasio da, uz Ratka Cvetnića, velike zasluge za kvalitetu časopisa ima i najdugovječnija urednica priloga “Povijest hrvatskog športa” i autorica rubrike “Nastanak modernog športa” Ana Popovčić koja uvijek s ponosom ističe svoje “turopoljske korjene” te naglasio zadovoljstvo što je baš u svečarskom broju „Olimpa“, u njegovoj najdugovječnijoj rubrici “Olimpijske legende”, predstavljen nositelj brončane medalje sa OI u Los Angelesu 1984. „turopoljski top“ Stjepan Deverić. Za uspješnu dvadesetogodišnju suradnju na „OlimGlavni urednik Ante Drpić pu“ od prvog broja, Ante Drpić je posebno istaknuo voditeljicu HOO-ova odjela za komunikacije i multimedije te autoricu rubrike „Od Olimpa do Olimpa“ Radicu Jurkin, kao i Tajanu Obradović stručnu suradnicu za komunikaciju istog odjela, autoricu rubrike „Športska publicistika“. Svečanosti obilježavanja 20. obljetnice časopisa Olimp nazočili su svi sadašnji suradnici Olimpa, predstavnici Gradskog poglavarstva Velike Gorice, Mjesnog odbora Mraclin i lokalnih udruga, čelnici HOO-a Zlatko Mateša i Josip Čop te pomoćnik glavnog tajnika za programe sporta na lokalnoj razini Siniša Krajač. Obljetničkom skupu uz ostale su nazočili i prvi glavni tajnik HOO-a Slavko Podgorelec te legendarni športski fotoreporter i prvi urednik fotografije „Olimpa“ Radiša Mladenović, kao i jedan od sudionika utemeljiteljske Skupštine HOO-a – turopoljski prijatelj Marinko Šišak. Proslavu u Mraclinu dodatno je uveličao ženski pjevački zbor KUD-a Dučec.

The first edition of the magazine Olimp was printed in June 1999 and since then until the present day – it has systematically recorded all major events in the Croatian sports and the Croatian Olympic Committee’s activities. Its Editor-in-Chief from the first edition to the present one, a long-time journalist and editor of the Croatian News Agency (HINA), Ante Drpić, gave a comprehensive review on the development of the magazine, the influence of world and local sports and Olympic circumstances on its concept, on topics that actuated and pointed out to sports issues and the contribution of the authors to actuality, expertise, originality and attractiveness. The two hundred of them, all notable names in journalism and literature, kinesiology, the history of sports and other sciences, have given a great contribution to the contents of the magazine, which is distributed to two thousand addresses among which to a hundred-odd international Olympic addresses. Drpić emphasized that, besides Ratko Cvetnić, the longest-standing editor of the supplement “History of Croatian Sports” and author of the column “The emergence of modern sports” Ana Popovčić who always proudly emphasizes her “Turopolje roots-origins” and points out the satisfaction that in the celebratory edition of “Olimp”, his longest-lasting column “Olympic Legends” was dedicated to the holder of bronze medal from the Los Angeles Olympics 1984 – Stjepan Deverić, the “Turopoljski top” (Turopolje cannon). He particularly pointed out to the Head of Croatian Olympic Committee’s Communications and Multimedia Department Radica Jurkin, also the author of the column “From Olimp to Olimp”, for a successful twenty-years-long cooperation on the “Olimp” from its first edition, as well as Tajana Obradović, Expert Associate for Communications of the same Department, also author of the column “Sports Publishing”. The Ceremony of marking the 20th anniversary of the magazine Olimp was attended by all current associates of Olimp, representatives of the Velika Gorica City Council, Mraclin Local Committee and local associations, the Heads of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and Josip Čop, and Assistant Secretary General for Sports Programs at the Local Level Siniša Krajač. The first Secretary General Slavko Podgorelec and the legendary sports photojournalist and the legendary sports photo-reporter and first photo-editor of “Olimp” Radiša Mladenović, as well as one of the participants of the Croatian Olympic Committee’s Founding Assembly – Turopolje friend Marinko Šišak. The celebration in Mraclin was further enhanced by the appearance by the female singing choir of KUD Dučec. ■ 61 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

Obilježen Hrvatski olimpijski dan

Športskim natjecanjima, prikazom različitih športova i športskih vještina te radionicama i aktivnostima za najmlađe, širom Hrvatske obilježen je još jedan Hrvatski olimpijski dan (HOD), koji se obilježava na dan osnivanja Hrvatskog olimpijskog odbora (10. rujna). Na poziv HOO-ovog nadležnog ureda za sport na lokalnoj razini, športske zajednice gradova i općina, klubovi, društva, vrtići te pojedini fakulteti sveučilišta, dali su svoj obol proslavi izvrsnosti, učenju olimpijskih vrijednosti (fair odnosa, solidarnosti, uvažavanja razlika, nulte tolerancije na nasilje i diskriminaciju) te podizanju razine svijesti o važnosti športa i športskih aktivnosti za zdravo i plodonosno društvo. Riječki sportski savez u suradnji sa Zajednicom sportova PGŽ, uz podršku Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, mobilizirao je tridesetak riječkih i Hrvatski olimpijski dan 2019 - Jastrebarsko županijskih športskih udruga i klubova u dvadesetak športova. Više od petsto mladih športaša, na Korzu je održalo brojne demonstracije atletike, automobilizma, boćanja, boksa, gimnastike, džuda, karatea, Dječji vrtić "Zrno" - Virje kickboxinga, košarke, nogometa, odbojke, rukometa, taekwondoa, triatlona, veslanja i športa osoba s invaliditetom. Za građane su pripremljene informacije o plivanju, sinkroniziranom plivanju, skijanju, skokovima u vodu, streličarstvu, vaterpolu i drugim športskim i rekreacijskim akivnostima. U Jastrebarskom, zajedničkom suradnjom Sportske zajednice Grada Jastrebarskog i Rukometnog kluba Jaska, više od 250 učenika prvih razreda osnovne škole sudjelovalo je na prezentaciji rukometa učeći pritom prve metodske vježbe treninga koje su vodili članovi Rukometnog kluba Jaska. U organizaciji Sportske zajednice Virovitičko-podravske županije i Sportske zajednice Grada Virovitice, u dječjem vrtiću „Cvrčak“ u Virovitici, maleni su predškolci svladavali prve motoričke vještine na posebno izgrađenom edukativnom poligonu. Vježbalo se naveliko i u nižim razredima osnovne škole „Vladimir Nazor“ u Križevcima. U Zadru na Višnjiku, nekoliko je stotina ljubitelja športa aktivno sudjelovalo u natjecanjima klubova pod vodstvom Športske zajednice Grada Zadra u suradnji s Upravnim odjelom za kulturu i šport, ŠC-om Višnjik i Zajednicom športova Zadarske županije. Slično je bilo i u Dugoj Resi, Čakovcu, Lepoglavi, Gospiću, Osijeku, Murteru, Vinkovcima, Splitu, Samoboru, Sinju, Labinu, kao i u zagrebačkom društvu za šport i rekreaciju „Omega“ koji su i ovaj put otvorili vrata onima kojima su športske aktivnosti nasušno potrebne. OLIMP ■ 62 ■

Kako bi studentima ukazali na važnost športa i športskih aktivnosti u svakodnevnom životu te njegovo poimanje kao kulture življenja, u proslavu Hrvatskog olimpijskog dana uključio se i Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Jedna od aktivnosti ovog fakulteta je edukativna radionica o olimpizmu, uz informativni materijal vlastite izrade. To je tek mali dio vrlo afirmativne kampanje koju su športske zajednice, ali i odgojne, akademske i druge zajednice, posvetili HOD-u koji je jedan od najvažnijih dana hrvatskog športa i olimpizma.

Godišnje priznanje Grada Slunja HOO-ovom Uredu za sport na lokalnoj razini

U nazočnosti brojnih uglednika Zajednice športova Karlovačke županije i grada Slunja, na prigodnoj svečanosti povodom Dana grada Slunja 8. kolovoza, pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za sport na lokalnoj razini Siniša Krajač i slunjski gradonačelnik Jure Katić uručili su predsjedniku Zajednice športova Grada Slunja Nikici Sminderovcu ključeve novog kombija koji je sa 70 tisuća kuna sufinanciran sredstvima fonda Hrvatskog olimpijskog odbora za programe sporta na lokalnoj razini - Aktivne zajednice. Na glavnoj svečanosti, posvećenoj zaslužnim pojedincima i udrugama Slunja, rodnom mjestu prvog Hrvata s olimpijskim odličjem (Milan Neralić, OI Pariz 1900., bronca u mačevanju), tradicionalno su uručena godišnja priznanja za izniman doprinos razvoju športa u Slunju. Među dobitnicima su športašica Eli Magdić svjetska kadetska prvakinja u kickboxingu u disciplini point fighting, Kuglački klub Korana te HOO-ov ured za programe lokalnog sporta (priznanje je primio pomoćnik glavnog tajnika HOO-a Siniša Krajač).

HOO-u Zlatna plaketa ZNS-a

Povodom proslave 100. obljetnice, Zagrebački nogometni savez (ZNS) dodijelio je Hrvatskom olimpijskom odboru (HOO) Zlatnu plaketu u znak zahvale za potporu u radu. Na svečanoj akademiji, organiziranoj u Hrvatskom narodnom kazalištu, priznanje je u ime čelništva HOO-a primio pomoćnik glavnog tajnika za programe sporta na lokalnoj razini Siniša Krajač, a uručio mu ga je predsjednik ZNS-a Tomislav Svetina. Zahvaljujući na nagradi, Krajač je naglasio tradiciju međusobnog uvažanja i suradnje ovih dviju institucija te izrazio želju da se isto tako nastavi u budućnosti. Zlatne plakete dobili su još i Hrvatski nogometni savez, Središnji državni ured za šport, Grad Zagreb, Gradski ured za sport i mlade, Sportski savez grada Zagreba i članovi Dinamove nogometne generacije koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova. Ovom prigodom, ZNS je objavio monografiju „100 zlatnih godina“ (1919. - 2019.) koju potpisuje desetak vrsnih novinarskih znalaca športa, posebice nogometa. Monografija je već ovih dana dostupna na policama specijalizirane športske knjižnice HOO-a.

Piše: RADICA JURKIN

Predsjednik WKF-a Antonio Espinos u HOO-u

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša primio je u srpnju predsjednika Svjetske karate federacije (WKF) Antonija Espinosa, čelnika Hrvatskog karate saveza (HKS) Davora Cipeka te predsjednika HKS-ova odbora za veterane Vjekoslava Šafranića te s njima razgovarao o položaju karate športa na svjetskoj i nacionalnoj razini te o statusu karatea na Olimpijskim igrama. Povod razgovoru bila je odluka Međunarodnog olimpijskog odbora o jednokratnom uvrštavanju karatea u program OI u Tokiju 2020. godine, ali ne i trajno uvršćenje ovog atraktivnog borilačkog športa na budućim Igrama. Čelnik Svjetske karate federacije Espinos zatražio od predsjednika Mateše, koji je član Izvršnog odbora Europskih olimpijskih odbora, potporu ostanku karatea u programima višesportskih priredbi pod ingerencijom EOO-a, ponajprije Europskih igara (EI) na kojima se karate već dokazao kao vrlo atraktivna športska disciplina. Predsjednik Mateša je istaknuo da će se tek nakon analize EI u Minsku napraviti izbor športova za treće Europske igre u Poljskoj 2023., ali da će se HOO zalagati za ostanak karatea u programu Europskih igara, kao i Olimpijskih igara.

Pet hrvatskih odličja na 2. MI na pijesku

Na drugom izdanju Mediteranskih igara na pijesku u grčkom Patrasu, nastupilo je 20 hrvatskih športašica i športaša u šest sportova. Na svečanosti otvaranja, Dora Bassi hrvatski stjegonoša bio je kapetan reprezentacije u rukometu na pijesku Josip Leko, dok je na zatvaranju Igara hrvatsku zastavu nosila naša najuspješnija predstavnica Dora Bassi, Filip Strikinac trostruka osvajačica srebrnog odličja u ronjenju-plivanju s perajama (u disciplinama 50m AP, 100m i 200m SF). Njezin kolega iz reprezentacije Filip Strikinac donio je Hrvatskoj još i broncu (u disciplini 50m AP), a odličjem istoga sjaja okitili su se i naši rukometaši na pijesku. Bilo je finalnih nastupa i vrijednih ostvarenja i u drugim

WKF President Antonio Espinos at the Croatian Olympic Committee In July this year, the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša received the President of the World Karate Federation (WKF) Antonio Espinos, Head of the Croatian Karate Federation (HKS) Davor Cipek and President of the HKS Veterans Committee Vjekoslav Šafranić and discussed with them the position of karate at the world and national level and on the status of karate at the Olympic Games. The reason for the interview was the decision of the International Olympic Committee on one-time inclusion of karate in the program of Tokyo Olympics 2020, but not on permanent inclusion of this attractive combat sports at the Games to come. The Head of the World Karate Federation Espinosa asked President Mateša, who is a member of the European Olympic Committees’ Executive Committee, to support the stay of karate in the programs of multi-sport events under the EOCs, primarily the European Games (EG) where karate has already proven itself to be a very attractive sports discipline. President Mateša pointed out that the selection of sports for the third European Games in Poland in 2023 shall follow yet after the analysis of the European Games in Minsk, but that the Croatian Olympic Committee will also be advocating for the stay of karate in European Games’ program, as well as in the program of the Olympic Games. Croatian House at the Croatian Embassy in Tokyo During the Tokyo Olympics (July 24th – August 9th, 2020), the Croatian House will be organized in the building of the Croatian Embassy in Tokyo. Thus the Croatian Olympic Committee - with all the assistance of the Government of the Republic of Croatia and the Ministry of Foreign and European Affairs - received a suitable and financially acceptable space which, during the Japan Olympics, will not only host the notables from sports, economic and cultural life of Croatia but which will also serve, we believe, for celebrating the achievements of the Croatian Olympians. The Ambassador of the Republic of Croatia to Japan Dražen Hrastić reported the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša on September 4th on the preparations of the Croatian House so far and expressed his confidence that – with small modifications and minimal investment – our Embassy in Japan will provide within a space that will satisfy all the needs of the “National House”. The President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša thanked his guest for the efforts he has made so far in the preparations and organization of the Croatian House and highlighted in particular the importance of this diplomatic-sports synergy that gives a new value to the sports-State relationship. He thanked in particular for kindness and understanding to the Minister of Foreign Affairs and Vice-President of the Croatian Government Marija Pejčinović Burić, as well as the current Minister of Foreign and European Affairs Gordan Grlić Radman. The meeting was also attended by the Croatian Olympic Committee Secretary General Josip Čop and his two assistants, Ranko Ćetković in charge of marketing and co-ordination of the House and Chef de Mission of the Croatian Olympic Delegation Damir Šegota.

■ 63 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA sportovima, poput rezultata akvatlonca Luke Grgorinića, koji je završnog natjecateljskog dana na Igrama ostao u “predvorju odličja” na petom mjestu. Uz potporu 1000 volontera, više od 700 športašica i športaša iz 26 država natjecalo se od 25. do 31. kolovoza u 11 športova: akvatlonu, rukometu na pijesku, nogometu na pijesku, odbojci na pijesku, tenisu na pijesku, hrvanju na pijesku, kanuu, ronjenju-plivanju s perajama, daljinskom plivanju (na otvorenom moru), obalnom veslanju (sprint-utrke) i skijanju na vodi. U odnosu na na prvo izdanje Igara, u Pescari 2015. godine, sudjelovale su dvije države više - Kosovo i Portugal. Osim njih, u članstvu Međunarodnog odbora mediteranskih igara (MOMI) otprije su još četiri države koje nemaju izlaz na Sredozemno more - Andora, San Marino, Srbija i Sjeverna Makedonija, čiji su se predstavnici također natjecali i na Igrama u Patrasu. Samo je polovica država sudionica (13) zauzelo mjesto na ljestvici osvajača medalja, a najuspješniji su bili predstavnici domaćina, Grčke, sa 46 odličja (19+16+11), ispred Italije sa 39 (15+13+11) i Francuske sa 32 (13+7+12). Hrvatska je s pet medalja (0+3+2) zauzela vrlo dobro deveto mjesto. U usporedbi s nastupom na prvim Igrama u talijanskoj Pescari 2015., (kada su osvojene dvije bronce za ukupno 13. mjesto), rezultatski domet iz Patrasa predstavlja značajan iskorak naših predstavnika u športovima na pijesku (plaži) i u moru.

Hrvatska kuća u hrvatskom veleposlanstvu u Tokiju

Tijekom Olimpijskih igara u Tokiju (24. srpnja - 9. kolovoza 2020.) Hrvatska kuća bit će organizirana u zgradi hrvatskog veleposlanstva u Tokiju. Time je Hrvatski olimpijski odbor, uz svesrdnu pomoć Vlade RH i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, dobio prikladan i financijski prihvatljiv prostor u kojem će se tijekom Igara u Japanu okupljati uglednici iz športskog, gospodarskog i kulturnog života Hrvatske i u kojem će se, vjerujemo, proslavljati uspjesi hrvatskih olimpijaca. O dosadašnjim pripremama organiziranja Hrvatske kuće, predsjednika HOO-a Zlatka Matešu izvijestio je 4. rujna veleposlanik RH u Japanu Dražen Hrastić koji je izrazio uvjerenje da će se, uz male preinake i minimalna ulaganja, u dijelu našeg veleposlanstva u Japanu dobiti prostor koji će zadovoljiti sve potrebe “nacionalne kuće”. Zahvaljujući svojem gostu na naporima koje je do sada napravio u pripremama i organizaciji Hrvatske kuće, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša posebno je naglasio važnost ove diplomatsko-športske sinergije koja daje novu vrijednost odnosu športa i države. Posebno se zahvalio na susretljivosti i razumijevanju donedavnoj ministrici vansjkih poslova i dopredsjednici Vlade Mariji Pejčinović Burić, kao i aktualnom ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću Radmanu. Susret je održan uz nazočnost glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa i njegova dva pomoćnika, Ranka Ćetkovića zadužena za marketing i koordinaciju Kuće te šefa misije hrvatskog olimpijskog izaslanstva Damira Šegote. OLIMP ■ 64 ■

Piše: RADICA JURKIN

Croatian National Beach Handball Team Five Croatian medals at the Second Mediterranean Beach Games At the second edition of the Mediterranean Beach Games in the Greek ci ing in six sports. The captain of the Croatian National Beach Handball Team Josip Leko bore the Croatian flag at the Opening Ceremony and our most successful representative Dora Bassi, triple winner of silver medal in Finswimming (in disciplines 50m AP, 100m and 200m SF) bore the flag at the Closing Ceremony. Her National team’s colleague Filip Strikinac brought Croatia another medal, a bronze one (in the discipline 50m AP) and our beach handball players also took one of the same shine. There were final performances and valuable achievements in other sports as well, such as the results of Luka Grgorinić in Aquathlon, who – on the final day of the competitions - remained in the “Lobby of medals” by taking the fifth place. With the support of 1000 volunteers, there were more than 700 female and male athletes from 26 countries competing from August 25th to August 31st in 11 sports: Aquathlon, Beach Handball, Beach Soccer, Beach Volleyball, Beach Tennis, Beach Wrestling, Canoe Ocean Racing, Finswimming, Open Water Swimming, Rowing Beach Sprint and Water Skiing. Compared to the first edition of the Games in Pescara in 2015, these Games counted two more participating countries - Kosovo and Portugal. Another four countries without exit to the Mediterranean Sea - Andorra, San Marino, Serbia and northern Macedonia – whose representatives had been members of the International Committee of Mediterranean Games (ICMG) also from before– competed at the Games in Patras as well. Only one half of the participating countries (13) took places in the medal winning ranking, and the most successful were the representatives of the host, Greece, with 46 medals (19 + 16 + 11), before Italy with 39 medals (15 + 13 + 11) and France with 32 medals (13 + 7 + 12). Croatia took a very good ninth place with five medals (0 + 3 + 2). Compared to the appearance at the first Games in the Italian city of Pescara in 2015 (with two won bronze medals for a total of 13th place), the achievement in terms of results from Patras represents a significant breakthrough of our representatives in beach and maritime sports.

ZAGREB A CITY OF MANY FACES

FRANCESCA & GRASECCO PjenuÅ¡avo vino