Olimp 71.

Page 1

Godina izlaženja: XX. ISSN 1331-9523

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

Broj 71 / Lipanj 2019.


SeRvInG HaPpInEsS 24/7 poreč • umag • rijeka plavalaguna.com


MobilityForAll.com

K A DA S E S LO B O D N O K R EĆ E M O , S V E J E M O G U Ć E . ©2017 Toyota Motor Corporation. Sva prava pridržana.


KAZALO

20 Godina izlaženja: XX.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

Broj 71 / Lipanj 2019.

6

Za nakladnika: Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb Glavni urednik: Ante Drpić

16

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Nenad Ivanković, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

12

6

24

Sjajno ujedinjenje športske Europe

Iz zahvalnosti prema športu i „Olimpu“

II. Europske igre Minsk 2019.

Znanost i šport

12

29

Stjepan Deverić

Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende

Prilog

16

42

Ana Viktorija Puljiz

Ronjenje

Olimpijske nade

20

Društvo i šport

Nastanak modernog športa

46

Žene i šport

„Olimp“ - spomenik vremena Čudna smrt Europe OLIMP ■ 4 ■


Dragi čitatelji,

24 52

48 MOO

Pet krugova za 5G

54

Internet

Ili online ili ništa

56

Publicistika

70 godina HZSN-a

58

Od Olimpa do Olimpa

Olimpijski dan

u rukama vam je slavljenički broj časopisa „Olimp“ kojim obilježavamo njegovu dvadesetu obljetnicu izlaženja. Ovo je prigoda da u ime predsjednika Zlatka Mateše i svoje osobno, zahvalim svima koji su u protekla dva desetljeća svojim naporima doprinijeli da „Olimp“ postane “ogledalo hrvatskog športa” na čijim su stranicama sve te godine sustavno bilježene sve značajnije aktivnosti Hrvatskog olimpijskog odbora, kao i uspjesi mnoštva naših športašica i športaša. Uvjeren sam da će tek sljedeće generacije moći dati pravu ocjenu ovog magazina HOO-a kojega treba promatrati i kao svojevrsni nastavak časopisa “Povijest sporta” kojeg je još 1969. godine pokrenuo povjesničar športa Franjo Frntić. Podsjećam da je taj časopis 1999. godine bio pred gašenjem i da mu je samo Glavni tajnik Hrvatskog nevjerojatna upornost nekoliko članova uredništva, ali i bezrezerolimpijskog odbora vna podrška i razumijevanje tadašnjih čelnika HOO-a, omogućila Secretary General nastavak kontinuiteta izlaženja kroz prilog “Povijest hrvatskog of the Croatian športa” u sklopu „Olimpa“. Olympic Committee Stoga je sada, kad obilježavamo 20. obljetnicu izlaženja (prvi broj predstavljen je javnosti 16. srpnja 1999. u Boćarskom domu Josip Čop, dipl. oec. Zrinjevac), pravi trenutak da se prisjetimo i zahvalimo plejadi vrhunskih novinara i istraživača hrvatske športske povijesti počevši od Franje Frntića, Živka Radana, Zdenka Jajčevića, Vladimira Findaka, Tonija Petrića, Zlate Živković - Kerže, Zdenka Uzorinca, Renata Vučetića i Jurice Gizdića, pa sve do sadašnje urednice priloga “Povijest hrvatskog športa” Ane Popovčić. Svi su oni, uz nekadašnje i sadašnje članove uredništva, autore priloga, grafičke urednike i ostale suradnike, zaslužni za sadržaj i izgled „Olimpa“, a posebnu zahvalu i čestitku upućujem mom prijatelju Anti Drpiću koji je od prvog broja na čelu tima i koji se svesrdno i bezrezervno brinuo za časopis. Želim izraziti i svoje zadovoljstvo što sam u ime nakladnika „Olimpa“ imao prigodu od trinaestog broja, koji je izišao u prosincu 2004., pa sve do ovog svečarskog, pisati uvodnike te na početku svakog svog mandata predstaviti i svoj program rada na čemu posebno zahvaljujem uredništvu. U ime predsjednika HOO-a Zlatka Mateše obećajem da će „Olimp“ i nadalje imati našu punu potporu, kao i apsolutnu slobodu u kreiranju rubrika i obradi tema, a sve u korist hrvatskog športa u cijelosti.

Dear readers,

In your hands you have the celebratory edition of the magazine „Olimp“, with which we mark its twentieth publishing anniversary of . This is an opportunity to thank all those whose efforts in the last two decades contributed to „Olimp“ becoming the „Mirror of the Croatian sports“, on whose pages all the significant activities of the Croatian Olympic Committee, as well as successes of our athletes and athletes have been systematically recorded through all these years . I am convinced that only the next generations will be able to give the right evaluation of this Croatian Olympic Committee’s magazine, which is to be viewed as a sort of continuation of the journal „History of Sport“, launched by the sports historian Franjo Frntić in 1969. I remind you that this magazine was close to its shutdown in 1999 and that only the incredible persistence of several editorial members and the unreserved support and understanding of the then-leaders of the Croatian Olympic Committee enabled the continuation of its publishing through the supplement “History of the Croatian Sports” as an integral part of „Olimp“. So now, when we are marking the 20th anniversary of the publication (the first edition was presented to the public on July 16th, 1999 at the Boćarski Dom Zrinjevac), it is the right moment to remember and thank the eminent group of top journalists and researchers of Croatian sports history starting from Franjo Frntić, Živko Radan, Zdenko Jajčević, Vladimir Findak, Toni Petrić, Zlata Živković - Kerže, Zdenka Uzorinac, Renato Vučetića and Jurica Gizdić, all the way to the current editor of the „History of the Croatian Sports“ Ana Popovčić All of them, with all the former and current members of the editorial board, authors of the supplements graphic editors and other associates, are responsible for the content and appearance of „Olimp“, and I address special thanks and congratulations to my friend Ante Drpić who has led the team since the day one and who has wholeheartedly and without reservations taken care of the magazine. I would also like to express my satisfaction that – on behalf of the „Olimp“ publisher – I have had the opportunity to write editorials and present in the beginning of each of my mandates my work program – from the thirteenth edition of the magazine launched in December 2004 until the present day – for which I am especially grateful to the editorial board. On behalf of the Croatian Olympic Committee’s President Zlatko Mateša, I promise that „Olimp“ will continue having our full support, as well as absolute freedom in creating the columns and processing of topics, all for the benefit of the Croatian sport in its entirety.

■ 5 ■ OLIMP


II. EUROPSKE IGRE: MINSK (BJELORUSIJA)

Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: HOO/DAMIR SENČAR

Premda su u odnosu na prvo izdanje u Bakuu 2015., brojem športova i sudionika Igre u Minsku bile bitno reducirane (sa 22 na 15 športova), njihovu je atraktivnost pojačala kvalifikacijska poveznica s Olimpijskim igrama u Tokiju iduće godine


Sjajno ujedinjenje športske Europe u Minsku

■ 7 ■ OLIMP


II. EUROPSKE IGRE: MINSK (BJELORUSIJA)

P

rojekt Europskih igara i u svom je drugom izdanju, od 21. do 30. lipnja ove godine, iznova pokazao da se Europa može ujediniti “oružjem” športa i mladosti daleko učinkovitije od političkih i administrativnih pokušaja. Na II.Europskim igrama u Minsku sudjelovalo je ukupno 3666 športaša iz svih 50 europskih nacionalnih olimpijskih odbora, a predstavnici čak 43 države osjetili su zadovoljstvo uspona na pobjedničko postolje. Premda su u odnosu na prvo izdanje u Bakuu 2015. godine, brojem športova te brojem sudionika Igre u Minsku bile bitno reducirane (sa 22 na 15 športova), njihovu je atraktivnost pojačala kvalifikacijska poveznica s Olimpijskim igrama u Tokiju iduće godine. U devet od 15 športova (atletika, badminton, biciklizam, boks, džudo, karate, streličarstvo, streljaštvo i stolni tenis) skupljali su se bodovi ili čak izravne norme za Tokio, a u četiri sporta Europske igre ujedno su bile i europska prvenstva (badminton, biciklizam, boks i džudo). Hrvatska je u Minsku nastupila sa 45 športaša i športašica u 12 pojedinačnih športova. U polovici od tih dvanaest športova osvojena su odličja (sambo, džudo, karate, boks, stolni tenis i streličarstvo), sveukupno njih osam – po jedno u sambu, džudu, stolnom tenisu i streličarstvu, te po dvije u karateu i boksu. Kao i na prvim Europskim igrama u Bakuu (s kojih je 106 hrvatskih natjecatelja u 18 športova donijelo u Hrvatsku 11 kolajni), za trofejnu kolekciju u Minsku ponajprije su bili „zaduženi“ borilački športovi. „Berba“ odličja otvorena je broncom džudašice Barbare Matić, a ubrzo i nastavljena najsjajnijim odličjem Lucije Babić u sambu. Sambo potječe od ruskog izraza „samoobrana bez oružja“ i vojno-policijska je borilačka vještina popularna u državama bivšeg SSSR-a. Budući da je slična džudu, nije čudno da je u tom športu upravo izvorna džudašica osvojila medalju za Hrvatsku. Ali zato je čudno kad zlatnu medalju u sambu osvoji hrvatska džudašica u konkurenciji s Ruskinjama, Bjeloruskinjama ili Ukrajinkama, kod kojih sambo ima status nacionalnog športa... Braća Ivan i Anđelo Kvesić bili su uoči Minska i najistaknutiji hrvatski aduti za medalje. Ivan je, očekivano, osvojio zlato i obilje dragocjenih bodova za OI u Tokiju, Anđelo je tek u finalu malo posustao i „posrebrio“ nastup. Kada su pozvani na snimanje videoizjava, braća su trebala donijeti i medalje, no pojavili su se bez njih. Ivan Kvesić pojasnio je to na vrlo zanimljiv naOLIMP ■ 8 ■

Na najvišem postolju, Ivan Kvesić (karate, -84 kg)

Marko Milun, bronca u superteškoj kategoriji (gore)

Brončana Barbara Matić (džudo, -70 kg)


Hrvatska je osvojila osam medalja – po dvije u karateu i boksu te jednu u sambu, stolnom tenisu, džudu i streličarstvu

Zlato za Luciju Babić (sambo, -68 kg)

Toni Filipi (bronca - boks, teška kat./-91 kg) Srebro iz Minska - Anđelo Kvesić (karate, +84 kg)

Mario Vavro (bronca - streličarstvo, složeni luk) Brončani Tomislav Pucar (stolni tenis, pojedinačno)

■ 9 ■ OLIMP


ZAGREB A CITY OF MANY FACES

II. EUROPSKE IGRE: MINSK (BJELORUSIJA)

HRVATSKE MEDALJE NA EI U MINSKU • ZLATO Lucija Babić (sambo, -68 kg) Ivan Kvesić ( karate, -84 kg) • SREBRO Anđelo Kvesić ( karate, +84 kg) • BRONCA Toni Filipi ( boks, teška kat./-91 kg) Barbara Matić (džudo, -70 kg) Marko Milun ( boks, superteška kat./+91 kg) Tomislav Pucar (stolni tenis, pojedinačno) Mario Vavro (streličarstvo, složeni luk) čin: „Ne može se zlatna medalja samo tako nositi posvuda jer teško je doći do nje, ali vrlo lako ju je izgubiti. U oba smisla...“. Boksači su nastavili medaljašku tradiciju s prvih Igara, a posebno je to učinio teškaš Toni Filipi, koji je nastavio i obiteljsku tradiciju, budući da je njegov brat Josip Bepo Filipi također osvojio broncu - u Bakuu 2015., čak i u istoj kategoriji. Zato je jedno od glavnih pitanja Toniju Filipiju nakon osigurane bronce glasilo: „Imaš li još braće?“ Tijekom uručenja medalje, Filipiju je iz svečane lože srdačno zapljeskao i ruski predsjednik Vladimir Putin, a sličnu počast od ruskog uglednika dobile su boksačica Sara Beram i badmintonašica Maja Pavlinić tijekom svečanosti zatvaranja Igara, na kojoj je hrvatski stjegonoša bio zlatni karatist Ivan Kvesić. Drugu europsku broncu zaslužio je neustrašivi superteškaš Marko Milun, koji je i sa sedam šavova iznad lijevog oka (od udarca suparnika glavom u četvrtfinalnom dvoboju!) nastupio u polufinalu, makar bi mnogi boksači u takvom stanju i s osiguranom medaljom vjerojatno odustali od daljnjih nastupa u strahu od još težih ozljeda. Nažalost, Europska boksačka konfederacija nije smatrala potrebitim dodijeliti dvije medalje svojim osvajačima u Minsku (za EI i za EP), kao što je dobila džudašica Barbara Matić od svoje kontinentalne udruge. Jedan od najzadovoljnijih hrvatskih športaša na Europskim igrama u Minsku bio je stolnotenisač Tomislav Pucar. Izborio je broncu u pojedinačnoj konkurenciji i izravnu olimpijsku „vizu“ za Tokio 2020. Blizu zone odličja bio je i u momčadskoj konkurenciji - s Gaćinom i Kojićem, ali nes(p)retno su izgubili četvrtfinalni meč od Šveđana. Streličar Mario Vavro razveselio nas je broncom u (neolimpijskom) složenom luku. Smiješio mu se i nastup u finalu, međutim, iz vrlo dobre polufinalne serije izbacila ga je „viša sila“. Kakvi su vremenski uvjeti vladali tih dana u Minsku - s obiljem vjetra i kiše, dobro je da se i održalo streličarsko natjecanje... Od hrvača se očekivao bolji rezultatski iskorak, a naš najzvučniji kvartet (Starčević, Lizatović, Huklek i Milković) ostvario je plasman u samo jednu poluzavršnicu. Posljednjeg natjecateljskog dana Igara Huklek se borio za

OLIMP ■ 10 ■ www.infozagreb.hr


United Sports Europe in Minsk

Ivan Huklek

Tihana Kovačić

Prezentaciju ponude hrvatskog turizma, u Minsku su uveličali i medaljašice Barbara Matić i Lucija Babić te olimpijac Miran Maričić

brončano odličje, ali nije završio na pobjedničkom postolju... Tri dana ranije, i džudaš Zlatko Kumrić borio se za broncu i također nije uspio stići do nje, iako ga je u prethodnoj borbi samo 25 sekundi dijelilo od ulaska u finale. Osim Kumrića i Hukleka, bilo je, dakako, i drugih naših športašica i športaša koji su odigrali zapažene role, ali nisu se uvrstili među medaljaše. Streličari Amanda Mlinarić i Mario Vavro za samo jedan su krug ostali udaljeni od bronce u paru, strijelac Petar Gorša zauzeo je peto mjesto u trostavu zračne puške na 50 m, Giovanni Cernogoraz bio je šesti, a Anton Glasnović 10. u trapu; pištoljašica Vlatka Pervan 11., Snježana Pejčić i Petar Gorša (mješovito) 14… Kajakaške uzdanice Antun Novaković i Anamaria Govorčinović te kanuistica Vanesa Tot ostvarili su rezultate za top 15, što je, prema riječima njihova trenera Aleksandra Kneževića, realan domet u europskoj konkurenciji. Badmintonašica Maja Pavlinić nije završila nastup među najužom elitom, ali je vrlo dobro odigrala na-

MINSK 2019. U BROJKAMA

50 država 3666 športaša i športašica 15 športova 23 športske discipline 200 natjecanja 683 medalje

tjecanje po skupinama, prije nego je zaustavljena u nokaut fazi kontinentalnog prvenstva. Sličan zaključak može se izreći i za streličarku Tihanu Kovačić u pojedinačnoj konkurenciji olimpijskog luka… Za borbenost i športski duh svi su naši športaši i športašice zaslužili čestitke. Jedinu mrlju predstavlja pozitivan antidopinški nalaz boksača Damira Plantića, hrvatskog stjegonoše na svečanosti otvaranja Igara. Uz malo sreće i umješnosti naši su predstavnici mogli donijeti kući i dvoznamenkast broj odličja. Ovako, na ljestvici medalja Hrvatska je sa dva zlata, jednim srebrom i pet bronci na 28. mjestu u konkurenciji pedeset država koje su sudjelovale na Igrama. Na vrhu je Rusija sa 109 medalja, slijedi domaćin Bjelorusija sa 69, pa Ukrajina (51), Italija (41), Nizozemska (29) itd... U organizacijskom smislu Europske igre u Minsku bile su vrhunska priredba, a ono što je najvažnije - taj je dojam ponijela diljem Europe velika većina sudionika. Sitne propuste i zamjerke nisu vrijedne spomena. Angažman čak 8700 volontera, koji su se maksimalno trudili riješiti i najmanji problem, pokazao se punim pogotkom. Jedna od najzatvorenijih država na svijetu u potpunosti je otvorila srce športskoj mladosti Europe i zauzvrat dobila samo komplimente. U taj „festival sporta i mladosti“ odlično se uklopila i tehnološka inovacija. Mobilna aplikacija Iga-

The second edition of European Games, held from June 21 to 30 this year, showed again that Europe can unite through the “weapons” of sports and youth far more efficiently than through political and administrative attempts. At the II European Games in Minsk, there were a total of 3666 athletes from all the 50 European National Olympic Committees, and the representatives of as many as 43 countries felt the satisfaction of climbing to the winning pedestal. Although the Games in Minsk were significantly reduced in terms of number of sports and participants (from 22 to 15 sports) when compared to the first European Games in Baku in 2015, their attractiveness was increased by the qualification link with the next year’s Tokyo Olympics. In nine out of 15 sports (Athletics, Badminton, Cycling, Boxing, Judo, Karate, Archery, Shooting and Table Tennis), the athletes fought for points or even direct qualifications for Tokyo. Furthermore, these European Games also had the status of European Championships in four sports (Badminton, Boxing Cycling and Judo). At the Minsk Games, Croatia was represented by 45 male and female athletes in 12 individual sports. Croatia has won medals in half of these twelve sports, eight in total - two gold (Karate and Sambo), one silver (Karate) and five bronze medals (two in Boxing, followed by one in Table Tennis, Archery and Judo). Vinko Knežević

ra, dostupna za Androide i sustave MOO-a, omogućavala je korisnicima primanje najnovijih športskih vijesti, rezultata i drugih korisnih informacija te je predstavljala dosad najbrži i najprikladniji način distribucije športskih sadržaja, kao i informacija o lokalnim atrakcijama. Treće Europske igre održat će se u Krakowu i Malopoljskoj oblasti u Poljskoj 2023. godine. Dotad će Igre u sadržajnom smislu doživjeti promjene (ponovno će se razmatrati broj i vrsta športova u programu), ali sasvim sigurno neće izgubiti na atraktivnosti. Minsk je postavio visok organizacijski standard koji neće biti lako nadmašiti… ■ 11 ■ OLIMP


OLIMPIJSKE LEGENDE: STJEPAN DEVERIĆ

Olimpijska bronca „turopoljskog topa“ B rz, okretan i spretan - odlike su koje su krasile nogometaša Stjepana Deverića. Staložen, odmjeren i pristupačan - epiteti su kojima se može opisati Stjepan Deverić kao sugovornik. Po načinu na koji govori o svojoj profesionalnoj karijeri teško biste mogli zaključiti da ispred vas sjedi jedan od najboljih igrača iz šampionske generacije zagrebačkog Dinama koji je 1982., nakon 24 godine čekanja, ponovno osvojio naslov državnog prvaka, te nogometaš koji je iste godine izborio mjesto u jugoslavenskoj reprezentaciji za svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, a 1984. nastupio i na europskom prvenstvu u Francuskoj.

Stjepan Deverić i Marko Mlinarić Piše: GORDAN GABROVEC

Napravite li anketu u Zagrebu ili Splitu, među onima koji su gledali Štefa u Dinamu i Stipu u Hajduku, većina će vam reći - malo je bilo takvih! Osvajač brončanog odličja s OI u Los Angelesu 1984. danas je u trenerskim vodama OLIMP ■ 12 ■

Samo mjesec dana poslije, sa suigračem iz Dinama Borom Cvetkovićem i Francuzom Xuerebom podijelio je naslov najboljeg strijelca olimpijskog turnira u Los Anglesu iz kojeg se vratio s brončanom medaljom. - Olimpijske igre su najveće svjetsko športsko natjecanje, skup svih najvećih svjetskih športaša.. Kad kao igrač nastupiš na svim najvećim svjetskim natjecanjima u svom športu, onda si kao športaš nešto postigao – govori danas Deverić koji, eto, iza sebe ima i SP i EP i OI. Olimpijska medalja kod nogometaša nije visoko na listi prioriteta među trofejima o kojima snivaju, ali Deverić tvrdi da je to vrlo ozbiljno natjecanje koje je zahtijevalo ozbiljan pristup. - U Los Angeles nismo išli na izlet, što smo i pokazali osvajanjem brončane medalje, a po mom mišljenju bili smo najbolja reprezentacija. No, splet okolnosti nam nije išao na ruku, dobro pamtim tu nesretnu utakmica s Francuzima u kojoj nas je sudac osakatio, gdje smo i s dva igrača manje nadoknadili dva gola zaostatka, došli do 2-2, ali smo u produžetku ostali bez snage... Kad pogledate sastav tih Francuza, pa onda i Talijana koje smo pobijedili u polufinalu odnosno Nijemaca koje smo svladali u četvrtfinalu, možete

vidjeti da je u tim momčadi bilo mnoštvo svjetskih klasa. Deverićeva uloga na tom olimpijskom turniru promijenila se nakon prve dvije utakmice u skupini, koje je odgledao s klupe. -Momčad je tako bila složena. U prve dvije utakmice u grupi nije bilo bajno, pa smo u trećoj upali Boro Cvetković, Nenad Gračan i ja. I ostali do kraja! Svaki izbornik ima svoju viziju, no ako mu ne krene dobro, nešto će promijeniti. Neće nijedan izbornik raditi protiv sebe. Tamo su bili Toplak i Osim, pa kad su vidjeli da ne ide onako kako su zamislili, ubacili su nas trojicu. Inače, imali smo odličnu atmosferu u reprezentaciji. Nije bilo podjela. Svi smo se znali već iz reprezentacija nižih dobnih kategorija. Bili smo klinci željni dokazivanja i svi dobri igrači. S nepunom 21 godinom dobio je mjesto u reprezentaciji za SP 1982. u Španjolskoj, ali mu izbornik Miljan Miljanić nije da priliku da pokaže što može. - Išao sam na svjetsko prvenstvo, ali imao sam ozlijeđen gležanj. Bio sam najmlađi i bila mi je čast što sam uopće tamo s veličinima kao što su bili Ivica Šurjak, Miloš Šestić, Safet Sušić, Vladimir Pižon Petrović, Vahid Halilhodžić, Edhem Šljivo..., generacija koja je bila osam, devet godina starija. I dvije godine poslije, izbornik Todor Veselinović ga je poveo na EP u Francuskoj, ali je i kod njega uglavnom grijao klupu. No, kad Deverić priča o tome, ne osjeća ni trunčicu gorčine, zavisti naspram onih koji su, za razliku od njega, igrali. Nerijetko se govorilo se da se tada u reprezentaciju ulazilo po nacionalnom ključu, ali Deverić to nije tako doživio. - Jugoslavija je imala 22 milijuna stanovnika, tadašnja liga je bila među četiri najbolje u svijetu po snazi. Bilo je svjetskih igrača u Hrvatskoj, ali bilo ih je i u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji, u


Stjepan Deverić u prodoru (u pozadini Josip Čop)


OLIMPIJSKE LEGENDE: STJEPAN DEVERIĆ

Srbiji... Nije bilo lako složiti reprezentaciju. Prioritet su bili igrači iz velikih klubova, što je normalno, kao što je normalno da većinu igrača u Španjolskoj čine igrači Reala i Barcelone. Tako je i tada dominantna bila Crvena zvezda, uz nju Hajduk, a onda smo tu bili i mi iz Dinama i Partizana. Iz te četvorke se slagala većina igrača. S obzirom na to da je savez bio u Beogradu i izbornici su bili tamo, onda su im ti igrači bili bliži. Ne znam može li se to nazvati ključem. No, nije ništa drugačije ni danas kod nas. Nije se to promijenilo... Da bi stigao do reprezentativnog dresa, Deverić je morao proći dugačak put, ali za darovitog dječaka iz Donje Lomnice, vrata su se prilično brzo počela otvarati, iako je početak puta bio odgođen.

slavije. Osmorica smo nakon te utakmice trebali potpisati profesionalni ugovor. Kako smo izgubili, rekli su da od nas ipak nema ništa i - rasuli smo se. Neki su otišli na posudbe, ali ja nisam želio, mogao sam još godinu dana igrati za juniore. Na zimskim pripremama seniora nametnuo sam se kod Vlatka Markovića i tako je počelo... Seniorski prvenstveni debi Stjepan, kojega su ubrzo prozvali Štefom, imao je u ožujku 1980. godine protiv Partizana. Iste godine Dinamo je pod vodstvom Vlatka Markovića osvojio Kup. No, Marković ubrzo odlazi, a pred kraj jesenskog dijela prvenstva iz Rijeke dolazi Ćiro Blažević i slaže posljednje dijelove šampionskog mozaika. - Bio je to spoj dvije generacije.

metropola, a klubovi poput Cibone, Mladosti, Medveščaka i drugih borili su se i vrlo često osvajali državna prvenstva. Tih je godina bilo “cool” biti športaš u Zagrebu, a Dinamo je imao posebno mjesto u srcima navijača. - Starije generacije, ljudi koji se sjećaju tih vremena, govore o tome kao o nečemu što do tada nije viđeno. Živjelo se od utakmice do utakmice. Iz dana u dan, iz sata u sat. Bilo je fantastično. Neopisivo. No, završetkom turbulentne sezone 1983./84. šampionska momčad je razasuta. Stariji od 27 godina su sreću i zaradu potražili u inozemnim angažmanima, a mlađi poput Deverića, imali su samo dvije mogućnosti - ostati u Maksimiru ili pronaći novi klub unutar granica. Tako se rodio “slučaj Deverić” i njegov odlazak iz

Reprezentacija Jugoslavije (OI 1984., Los Angeles)

- Sa 11 godina sam htio doći u Dinamo, ali su mi rekli da dođem za godinu-dvije, da sam premlad s obzirom na udaljenost od kuće do Maksimira. Autobusne linije nisu bile tako frekventne kao danas, nije bilo lako stići iz današnjeg predgrađa Velike Gorice do Maksimira. No, kad je ponovno došao u Maksimir, sve je prošlo vrlo glatko. - Ujak me doveo na trening pionira kod Zdenka Kobešćaka i odmah drugi dan su me registrirali. Bio je to početak Dinamove šampionske slagalice. - Imali smo doista vrhunsku generaciju. Bio je tu Mlinarić, Popovski, Munjaković, Ivković, Karabašić... Konstatno smo bili dobri, od pionira do juniora, uvijek u borbi za prvaka. Jedna takva utakmica u juniorima trebala mu je biti odskočna daska za ulazak u seniorsku momčad. I ne samo njemu. - Igrali smo protiv „Zvezde“ utakmicu za juniorskog prvaka JugoOLIMP ■ 14 ■

Momčad Dinama, pobjednici Kupa Jugoslavije 1980.

Jedne u kojoj su bili Zajec, Kranjčar, Bogdan, Cerin, Bručić, Mustedanagić, te druga u kojoj smo bili Mlinarić, Ivković, ja... Naravno, uvijek se dovodilo i igrače sa strane. Ipak, većinom su to bili domaći dečki. Malo nam se posrećilo, ali, bez lažne skromnosti, imali smo i kvalitetu. Istina, nismo dugo trajali, jer se momčad ubrzo počela rasipati, ali to je već druga priča. Krivica je bila više na upravi koja nije napravila dovoljno da se igrači zadrže. Mi smo bili prava klapa; zajedno smo slavili pobjede i plakali nakon poraza. Slavlja je tih dana bilo mnogo više nego plača. U sportskom smislu Zagreb je tih dana bio športska

Dinama u Hajduk, što je bilo gotovo pa nezamislivo. - Prije Olimpijskih igara nije bilo neke posebne galame, ali nakon što sam postao najbolji strijelac turnira na OI, podigla se velika prašina. U Dinamu nisu imali sluha. Rekao sam im da neću čekati s potpisom, da ću otići, ako ne dođu prije nego što odem na Olimpijske igre. Dinamo se nije javljao i rekao sam Ivanu Gudelju da nazove svoje u klub. Za tri dana smo se dogovorili i tako sam otišao u Hajduk. Jednostavno. Meni je Hajduk bio jedina druga opcija. Nisam ni s kim pregovarao, jer nitko nije mislio da ću otići. U Dinamu su


se dosta hladno postavili, govorili da sam ozlijeđen i da je pitanje koliko ću još moći. Slučaj je nastao tek poslije povratka iz Los Angelesa... Zbog svoje pristupačnosti i prilagodljivosti Deverić nije imao problema s adaptacijom. Više nije bio “Štef - Dinamov as tref”, nego je postao Stipe, a grad mu je ostao u lijepoj uspomeni. - Meni je u Splitu bilo super, dobro su me prihvatili. Mislim da sam se i ja odužio dobrim igrama. I to je bila jedna lijepa športska epizoda. Trebalo je osjetiti tu atmosferu, jer je drugačije kad samo dođeš tamo odigrati utakmicu ili kad si stalno tamo. Unatoč ugodnom sjećanju na splitske dane, „turopoljski top“ je ostao dečko “plave krvi”. Njegova plava

Svakako najveće ime u čijem je nogometnom odrastanju Deverić imao utjecaja je Luka Modrić. Vodio ga je u kadetima i juniorima Dinama generacija nije ostvarila značajan rezultat u europskim klupskim natjecanjima - Portugalci su bili neprelazna prepreka na putu prema “europskom proljeću”. Sadašnja generacija je konačno razbila prokletstvo dugo 50 godina, ali opet su se ukazali Portugalci u obliku Benfice. - „Naši“ su Portugalci u to doba osvajali Kup prvaka i Kup UEFA. Nažalost, onda su bili drugačiji koeficijenti, nije bilo skupina, a mi smo s lošijim koeficijentom praktično odmah morali na najjače momčadi. Nismo dobili prostora da uhvatimo zamah protiv nekih lakših suparnika. Ipak je lakše sada, kroz grupe, kad nije nokaut sustav od prve utakmice. Stigneš uhvatiti formu. U svakom slučaju, napravljen je dobar rezultat. Istina, u Europskoj ligi, ali i to je uspjeh. Dinamo ide naprijed, ne stagnira, a to je najbitnije. U hrvatskom nogometu vidi veliku snagu. - Otkako je Hrvatske propustili smo tek jedno svjetsko i jedno europsko

prvenstvo. Kad to napravi jedna tako mala država, onda treba skinuti kapu i to poštivati. Naši igrači imaju važne uloge, mnogi igraju u najvećim europskim kubovima. Mladi nam dolaze, mislim da možemo produžiti taj trend plasmana na EP i SP. A onda i tamo iznova nešto reći... Po završetku igračke karijere Deverić se posvetio trenerskom pozivu. Najviše je vremena proveo radeći s mlađim dobnim kategorijama. - Najviše sam radio s odličnim mlađim igračima u Dinamu i Lokomotivi. Opet, ambicije te vuku prema seniorskom nogometu, gdje sam također imao neke rezultate, ali nisam imao previše prilike u prvoligaškom nogometu. Svakako najveće ime u čijem je nogometnom odrastanju Deverić imao utjecaja je - Luka Modrić. Vodio ga je u kadetima i juniorima Dinama. Modrić je izrastao u najboljeg nogometaša svijeta u 2018. godini, ali od Deverića nećete čuti rečenicu - “Ja sam ga stvorio”. - Nikada nije jedan trener zaslužan za uspjeh nekog igrača. Kroz svoju karijeru igrači prođu kroz mnoge trenerske ruke i od svakog mogu nešto naučiti. Kod nas se sigurno radi dobar posao, jer da nije tako, ne bi mogli proizvesti toliko igrača i ne bi naša reprezentacija bila tu gdje je. Trojica najboljih iz njegove trenerske radionice su... - Modrić, Ćorluka i Niko Kranjčar, ali svakako bih spomenuo i Marka Pjacu kojeg sam dvije godine trenirao u Lokomotivi. S Lukom sam proveo najviše vremena. Nitko nije mogao tada znati u kakvog će igrača izrasti, ali se vidjelo da je vrhunski. Trojica najboljih s kojima je igrao... - Mlinarić, Kranjčar, Zajec. Svaki od njih je imao izvanredne karakteristike. Zajec je mogao igrati u obrani, u vezi, gdje god da si ga stavio. Mlinarić je bio vrhunski vezni igrač, jednako dobar s obje noge. Kranjčar je bio vrstan strijelac i odličan tehničar. Bilo je još igrača koje bi se moglo izdvojiti, iz reprezentacije ili Hajduka, ali s ovom trojicom proveo sam najviše vremena, prošao mnogo toga i ostali su mi u najupečatljivijim sjećanju. Napravite li anketu u Zagrebu ili Splitu, među onima koji su gledali Štefa u Dinamu i Stipu u Hajduku, većina će vam reći - malo je bilo takvih!

The best scorer and bronze from Los Angeles Stjepan Deverić achieved his boyish dream by coming to the pioneers of Dinamo, where together with Marko Mlinariić, Tomislav Ivković, Mladen Munjaković and the others, he constituted a generation that would later leave an indelible trail by winning the State Championships title in 1982, led by the coach Miroslav Ćiro Blažević. A few months later, without even turning 21, Deverić was selected to the National Football Team for European Championships in Spain. He was also on the passengers’ list for the European Championships in 1984 in France. One month after the European Championships, Deverić participated in winning a bronze Stjepan Deverić kao medal at the Los pomoćni trener u OFK Angeles Olympics, Titograd where he shared the title of the Best Scorer (with five scores) with Boro Cvetković and the French’s Xuereb. Prior to his performance at the Olympics, Deverić moved from Dinamo to the ranks of its biggest rival – Split’s football club Hajduk. During his three seasons in Split, he played 75 official matches and scored 28 goals. After Hajduk, he returned to Dinamo for which he scored - during his active career – 41 U dresu splitskog goals in 178 official Hajduka performances. He finished his active career in Austria and after that he devoted himself to the coaching job where he spent most of his time by coaching the youth of Dinamo and Lokomotiva. He had a significant influence on the playing development of Luka Modrić and other Dinamo and Lokomotiva players who have grown into excellent Croatian representatives such as Vedran Ćorluka, Niko Kranjčar, Eduardo, Milan Badelj and others. Gordan Gabrovec ■ 15 ■ OLIMP



OLIMPIJSKE NADE: ANA VIKTORIJA PULJIZ

Cilj su Igre u Parizu Piše: JADRAN STANIĆ

Sa sedam godina, u prvom razredu osnovne škole, Ana Viktorija Puljiz krenula je s treningom, a deset sezona kasnije njezinu sobu krase brojne medalje i trofeji, među kojima i odličja s europskih prvenstava i Olimpijskih igara mladih...

P

uno toga u životu dolazi slučajno. Tako je i Ana Viktorija Puljiz sa džudom krenula zbog blizine mjesta stanovanja. Kao iz one reklame - “preko puta moje kuće”. - Preseljenjem iz Splita u Solin otac je tražio šport u kojem smo zajedno mogli trenirati dvije godine mlađi brat i ja. Pronašao je džudo, jer dvorana je baš blizu naše kuće. Nisam do tada ni znala kakav je to šport, ali brzo sam treninge počela prihvaćati kao veliko zadovoljstvo, nimalo kao obavezu. Tako je počela uspješna športska priča danas 17-godišnje džudašice JK Solina, Ane Viktorije Puljiz. Sa sedam godina, u prvom razredu osnovne škole, krenula je s treningom, a deset sezona kasnije njezinu sobu krase brojne medalje i trofeji. I nisu to „obična“ odličja, već ona s europskih prvenstava i Olimpijskih igara mladih... - Buenos Aires je najljepši doživljaj moje karijere. Prije toga sam osvajala medalje na kadetskom i juniorskom prvenstvu Europe, ali Olimpijske igre mladih nešto su sasvim drukčije. Mladi športaši iz cijelog svijeta na okupu, to je impozantno. Zato je Ana Viktorija visoko podigla letvicu osobnih očekivanja.

- Moj cilj je osvojiti medalju na Olimpijskim igrama. Premlada sam za Tokio. Ili je bolje reći, prebrzo dolazi, već dogodine. Pariz 2024. je moj cilj. Imat ću 22 godine i nadam se dovoljno iskustva. Hrvatski džudo imao je Brigitu Matić na Olimpijskim igrama, ali još nije ušao u kategoriju naših športova s medaljom osvojenom na Igrama. Do tada solinska športašica vjeruje da će ponavljati blistave rezultate koji su je lansirali u veliku džudašku nadu. - Prijelomnica moje karijere nastupila je kad mi je bilo 13-14 godina, a već sezonu nakon toga došao je prvi veliki rezultat. Moja berba Datum i mjesto rođenja: 1. siječnja 2002., Split Klub: Judo klub Solin Kategorija: do 48 kg Visina: 160 cm Najveći uspjesi: • Zlato na kadetskom EP u Litvi 2017. • Srebro na kadetskom EP u Sarajevu 2018. • Srebro na juniorskom EP u Sofiji 2018. • Bronca na Olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu 2018.

medalja započela je u Litvi - u Kaunasu 2017. osvojila sam zlatnu medalju na europskom prvenstvu za kadete. Od tada sam zapravo sve počela ozbiljnije shvaćati. Razgovor s Anom Viktorijom lagana je zadaća. Ozbiljnost s tatamija prenijela je i na život. Unatoč velikim i napornim športskim obvezama, uspjeva uskladiti školu i trening. - Nije jednostavno, ali naučila sam da su odricanja dio svakodnevnice ako se želi uspjeti. Kako u životu, tako i u športu. Moj radni dan je pun obveza, čak i na putovanjima učim u svakoj “rupi” koju nađem između natjecanja i treninga. Godišnje imam preko 300 sati izostanaka iz škole, ali svi su se na to navikli. Profesori mi izlaze u susret, a ja se trudim što više uzvratiti njihovo povjerenje. Ana Viktoria na jesen će biti maturantica gimnazije „Vladimir Nazor“ u Splitu. - Prvi razred s pet, drugi s četiri, pa treći opet s pet. Najdraži predmet mi je povijest. Zanima me razvoj ljudske civilizacije, zato mi je i odlazak u Argentinu bio poseban. Baš jako volim putovati! U Buenos Airesu je posjetila i stadion Boca Juniorsa, vidjela gdje su nekoć igrale veličine poput Maradone, osjetila je zemlju Messija. - Argentina me se iznimno dojmila, premda uživam vidjeti sve zemlje u kojima boravim. Bilo mi je, recimo, jako lijepo i u Litvi, ali Buenos Aires mi je nekako najviše ostao u srcu. Ana Viktoria Puljiz po ocu je porijeklom iz Runovića, a majka je iz

Ana i trener Dragan Crnov

■ 17 ■ OLIMP


OLIMPIJSKE NADE: ANA VIKTORIJA PULJIZ

Sarajeva. Otac Mijo je taksist sa završenim Ekonomskim fakultetom, a majka javni bilježnik. - Svi kažu da je dobar taj imotsko-sarajevski spoj. Uporna sam, a drugi kažu i odgovorna, ha, ha..... Nastupa u kategoriji do 48 kilograma, što podrazumijeva da se strogo mora pridržavati režima prehrane. - Ponekad si dopustim pizzu i ostale vrste “junk fooda”. Ali, već sam naučila da je prehrana športaša važna koliko i sam trening. Ključni čovjek za športske uspjehe svakako je njen trener Dragan Crnov. - S trenerom sam na svim putovanjima i natjecanjima. Njegovi savjeti su dragocjeni. On je taj koji sve organizira, a moj jedini posao je trening. Imam sve uvjete, dvoranu na raspolaganju kada mi god zatreba i nemam se na što potužiti. Priznaje da prije mečeva ima tremu, ali ne i specifične rituale. Nema neku posebnu glazbu, ni oblačenja po identičnom klišeu. - Tremu doživljam kao dio pozitivnog procesa uoči meča. Svatko ima tremu, ima neka očekivanja, a smirujem se molitvom. Možda iz tog pristupa i dolazi moja uzrečica “ako Bog da...” Za kraj i jedno ležerno, ali logično pitanje. Otkud dva imena ? - Dolaze od dvije bake. Jedna Ana, druga Viktorija, pa sam tako ja postala Ana Viktorija. I jedina sam džudašica u obitelji. Brat je počeo, ali se odavno opredijelio za glazbu umjesto športa... Goal – Winning a medal in Paris Ana VIktorija Puljiz is a 17 years old judoka of the JK Solin and Croatian junior representative in the category of up to 48 kilograms. Her first medal won in the big competitions was gold at the Cadet European Championships in Lithuania in 2017 (-44 kg), followed by silver at the Junior European Championships in Sofia in 2018 (48 kg). At the last year’s Youth Olympics in Buenos Aires she won bronze in Singles and gold in Team competition. Her goal is winning a medal at the “big” Olympics and she believes her first chance will be in five years, at the Paris Olympics. Jadran Stanić


Croatia Airlines - lagano do cilja!

J.Škof

Odaberite Croatia Airlines za svoja putovanja! Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu. Posjetite našu web stranicu i kupite kartu!

072 500 505, +385 1 6676 555

croatiaairlines.hr Službeni prijevoznik olimpijaca


DRUŠTVO I ŠPORT

„Olimp“ kao fotografija u vremenu Piše: GORAN VOJKOVIĆ Fotografije: DAMIR SENČAR, ARHIV HOO

Ovaj časopis je tu da bi bio spomenik vremena. Da bi zabilježio punu, cijelu sliku hrvatskog i svjetskog športa u vremenu; ne samo rezultate, već ono sve što se oko i radi športa događa. Poput fotografije... OLIMP ■ 20 ■


P

ostoji jedan paradoks športskog novinarstva: nema grane novinarstva gdje se traži veća brzina objave vijesti, gdje se traži više javljanja uživo, više događaja „s terena“, gdje se traži rezultat sada i odmah, a istodobno nema grane novinarstva gdje se vijesti brže zaboravljaju, gdje novi rezultat začas zasjeni stari. Tako ono što je bilo pred koju godinu novo i aktualno, ostaje zapisano tek u onom prašnjavom primjerku u Nacionalnoj biblioteci, odnosno na arhivskom primjerku trake u podrumu televizije. Kada je postignut pobjednički zgoditak, kada je skijaš prošao najbolje prolazno vrijeme, kada je sudac svirao jedanaesterac..., sve to želimo odmah i sad. Ako gledamo povijest televizije, gomila toga je izmišljena upravo kako bi se ■ 21 ■ OLIMP


DRUŠTVO I ŠPORT

športski događaji prenosili uživo. Slično je i kod tiska. Kada je osamdesetih „Slobodna Dalmacija“ dobila dotad neviđenu novu i brzu tiskaru, znate li kako je isprobana u praksi? Posebnim izdanjem nakon jedne utakmice „Hajduka“ koje je sadržavalo fotografije i tijek upravo te utakmice. Odmah i sada - što više podataka, što više novosti, što više rezultata i i dobrih fotografija, eto to je moto športskog novinarstva.

Dvadeset godina je tu – puno i malo, kako se gleda. Obilježiti treba tu godišnjicu, ali i krenuti dalje, jer kako svijet postaje sve složeniji i zanimljiviji, tako je i sa športom. Budućnost koja stiže donosi i nove izazove o kojima treba pisati. OLIMP ■ 22 ■

No, što je brzo, začudno kratko traje. Športski TV prilog nedjeljom, u ponedjeljak je zastario, čuveno „športsko“ izdanje dnevnih novina ponedjeljkom, u utorak već služi kako bi zamotali ribu ili zapalili roštilj. Rezultati, odmah i sada, toliko su bitni da zasjenjuju ono drugo važno što ima u športu. A ima puno toga, jer šport se proteže kroz cijelo društvo i mijenja se s društvom. Nadalje, dolaze nove generacije koje traže informacije o onome što je za njih već povijest. Vrijeme leti. Evo samo jedan primjer: znate li kada je Janica Kostelić rekla da se definitivno oprašta od skijanja? Dana 19. travnja 2007. godine, dakle prije više od 12 godina. Današnjim petim i šestim razredima osnovne škole, športska karijera Janice Kostelić je daleka prošlost, nešto što se dogodilo prije njihova rođenja. A prvi Hrvati u NBA ligi su– prapovijest. U športu se najviše gleda na rezultat, a ono što je bitno u športu je daleko i znatno više od toga. To su ljudi, to je znoj i borba, to su oni najbolji od najboljih, svaki u svom vremenu, svaki u svojim okolnostima i svaki u svom športu. Tu je i cijeli složeni odnos društva i športa i brojnih grana ljudskog djelovanja u odnosu prema športu.

Upravo je zato tu „Olimp“. On je tu da bi pružio širu sliku, ne onu brzu, trenutačnu, podatak o rezultatu ( jer kao tromjesečnik naravno to i ne može). „Olimp“ je tu da bi bio spomenik vremena. Da bi zabilježio punu, cijelu sliku hrvatskog i svjetskog športa u vremenu, ne samo rezultate, već ono sve što se oko i radi športa događa. Poput fotografije. Znamo već – fotografija je zamrznuto vrijeme. Puno bolje nego išta drugo, fotografija predstavlja trenutak u vremenu, upravo onakav kakav je u tom djeliću sekunde. I kako prolazi vrijeme, oko dobre fotografije se raspredaju priče i postaje sve važnija novim generacijama, jer govori o trenutku koji je davno prošao i nikada se neće ponoviti. „Olimp“ sa svim svojim prilozima govori u športu u nekom trenutku, govori i o povijesti športa, ali i govori o promjenama koje nam se oko športa događaju. Prenose se dojmovi s velikih natjecanja, ali i znanstvena postignuća te dojmovi „Olimpovih“ suradnika. Svako godište, a evo ima ih već 20, govori o jednoj godini hrvatskog športa, ne onako leksikonski, brojčano, već poput priče ili fotografije u vremenu. „Olimp“


time zauzima ulogu koju dnevne novine i elektronički mediji nemaju – ulogu onoga koji trajno čuva i podatke, ali i dojmove i okolnosti izgradnje hrvatskog športa. Svojom dostupnošću na internetu, dakle ne samo u tiskanom izdanju, „Olimp“ predstavlja ogroman izvor podataka o hrvatskom športu – nešto što će biti na pomoć ne samo svima koje zanima cijela šarolikost športa, već i budućim istraživačima, novinarima i hobistima. Dvadeset godina je tu – puno i malo, kako se gleda. Obilježiti treba tu godišnjicu, ali i krenuti dalje, jer kako svijet postaje sve složeniji i zanimljiviji, tako je i sa športom. Budućnost koja stiže donosi i nove izazove o kojima treba pisati. "Olimp” like a photo Results, immediately and now! They became so important that in media they generally overshadow everything else that matters in sports. And there is much to do, because sport penetrates the entire society and changes with the society. That’s exactly why Olimp is here. It is here for full two decades to provide the broader picture of sports, not the quick and the immediate one. In short: this magazine is here to be a time monument. To record full, the whole picture of Croatian and world sports in the history, not only the results, but everything that happens around and because of sports. Like a photograph. Goran Vojković


ZNANOST I ŠPORT

Iz zahvalnosti prema športu i „Olimpu“ Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Ilustracija: HENRIETTA ROLLINS

Specifična uređivačka politika u kojoj svaka kritika iz širokog društveno-športskog opusa uvijek završava konstruktivnim i afirmativnim prijedlogom, jedan je od razloga zbog kojeg je „Olimp“ u svojoj dvadesetogodišnjoj povijesti zadržao originalnost, sadržajnost, stručnost i zanimljivost

K

ao što bi se brojne pojave iz svijeta koji nas okružuje mogle ugrubo podijeliti na originale i loše kopije, tako i bogat medijski prostor oko nas ima uglavnom dvije strategije osvajanja srca potencijalnih konzumenata. U jednom, takozvanom crno-bijelom scenariju, ljudi se dijele na dobre i zle, a mitska težnja i vječito nastojanje čovjeka, njegova nada kako će dobro na kraju pobijediti, ono je što dubinski i vrlo emotivno angažira čitav broj gladnih (najčešće neke svoje) pravde. Prema drugom scenariju, pojave oko nas, kao i ljudi, nisu isključivo dobri ili zli. Svijet je jednostavno takav kakav je, a u pokušaju shvaćanja uzročno-posljedičnih veza koje nas okružuju, ne leži spomenuta pučka mitologija, već jedan sasvim OLIMP ■ 24 ■

drugačiji, rekao bih dijalektički pogled na svijet, prema kojemu suprotnosti ne postoje zato da bi uništile jedna drugu, već da kroz stalnu interakciju stvaraju zajedničku energiju razvoja. Možda i u spomenutim dubinskim vjerovanjima suvremenog čovjeka leži i dio odgovora vezanih uz teme medijskog žutila, dnevnog senzacionalizma, ali i tajna časopisa koji ne samo da su uspjeli preživjeti u nemilosrdnoj konkurenciji – već su iz godine u godinu, iz broja u broj, postajali sve kvalitetniji. Stoga je i specifična uređivačka politika časopisa „Olimp“, u kojoj svaka kritika iz širokog društveno-športskog opusa uvijek završava konstruktivnim i afirmativnim prijedlogom, jedan od razloga zbog kojeg je ovaj časopis u svojoj dvadesetogodišnjoj


■ 25 ■ OLIMP


ZNANOST I ŠPORT

povijesti zadržao originalnost, sadržajnost, stručnost, a što je najvažnije i zanimljivost. Neovisno o tome radi li se o prilogu iz povijesti športa, ili nekoj od brojnih rubrika, „Olimp“ je kroz dvadeset - u športu, ali i društvu vrlo turbulentnih godina - s jedne strane uspio zadržati ozbiljnost i sistematičnost, što se i od službenog časopisa Hrvatskog olimpijskog odbora i očekivalo, dok je s druge strane uspio objediniti različita, nerijetko i dijametralno suprotna gledišta, znanstvene paradigme, filozofska i religijska shvaćanja, u jednu potpuno novu i originalnu dimenziju.

FRANCESCA & GRASECCO Pjenušavo vino

Model uspjeha, slobodno mogu upotrijebiti i riječ fenomen, ovog časopisa, kako osobno vidim stvari, leži na tri osnovna temelja. Prvi od njih je rukovodstvo Hrvatskog olimpijskog odbora i sva moguća podrška koju predsjednik i glavni tajnik kroz čitavo ovo razdoblje daju ovom izdavačkom projektu. Druga komponenta su autori priloga i rubrika. Iako su neki od njih školovani novinari s dugogodišnjim iskustvom u medijskom prostoru, bivši vrhunski športaši, istaknuti i manje istaknuti športski dužnosnici, književnici i publicisti međunarodnog ugleda te brojni drugi ljubitelji i poznavatelji športa, sve ih povezuje zajednička crta - osobina da svoju unutarnju impresiju ili emociju koju osjećaju prema pojavi o kojoj pišu uspijevaju elokventno prenijeti, ne samo u niz riječi i rečenica, već usaditi u misaoni prostor čitatelja, potaknuti u njima želju da širom otvore srce prema svakoj temi, da šport vide i osjete u svoj njegovoj snazi, ljepoti i autentičnosti.

Ovaj tekst napisan je isključivo s namjerom da ostavim mali znak zahvalnosti prema športu i prema dvadeset plodonosnih godina časopisa „Olimp“


Dolazimo i do trećeg faktora, a to je uredništvo časopisa i glavni urednik koji su zajedno s Odjelom za komunikacije i multimedije Hrvatskog olimpijskog odbora kroz čitava dva desetljeća bili jedna vrsta kohezijske sile, tim samozatajnih, ali vrlo stručnih ljudi koji su znali prepoznati i motivirati autore, skrenuti im pažnju na najintrigantnije pojave iz športa i športske povijesti te zajedno s njima kreirali viziju športa kakvog bi voljeli imati u budućnosti. Kao suradnik „Olimpa“ u rubrici „Šport i znanost“, zahvaljujući povjerenju glavnog urednika i njegovog tima, u fazama pisanja o različitim temama koje povezuju šport i mnoštvo toga što neposredno utječe na šport i obratno, imao sam priliku i čast upoznati brojne ljude, doći do vrlo zanimljive literature, pokrenuti brojne projekte, od raznih tematskih rasprava i okruglih stolova, do izdavanja nekoliko stručnih knjiga iz područja športa. Zajedno s autorima drugih rubrika, kroz sve to vrijeme šport smo sve više počeli prikazivati kao interdisciplinarni fenomen, važan i neophodan alat društva i čovjeka, a ne isključivo kao djelatnost kojoj je jedina svrha medalja i športski rezultat. Međutim, ono što smatram najvažnijim, za što osjećam potrebu da se posebno zahvalim svima,

naročito glavnom uredniku, je jedna sasvim drugačija paradigma gledanja na svijet športa, svijet u kojemu na prvi pogled sve izgleda kaotično i međusobno kontradiktorno, dok se malo dubljim uvidom u stanje stvari otvara jedan drugačiji pogled, pogled u šarenilo individualnih izražaja športaša i drugih sudionika u športu, pogled u dinamičan ritam pobjeda i poraza, sreće i tuge, svađa i pomirbi te one nevjerojatne energije koja objedinjuje sve te proturječnosti na najbolji mogući način, pretvarajući tu razliku potencijala u razvoj športa, društva, ali i razvoj svijesti suvremenog čovjeka. Zahvaljujući takvoj perspektivi, život i rad u suvremenom okruženju prestaje biti stres, već postaje izazov i poticaj da poboljšamo sebe, svoje vještine, sposobnosti i rezultate, a samim time i okruženje u kojem radimo, svijet u kojem živimo. Zato i temu ovog broja „Olimpa“ ne pišem u želji ili namjeri da otvorim neki problem ili novinarski pokušam ponuditi odgovore na neku od mnogobrojnih zagonetki iz svijeta športa ili nekog aspekta društvenog života na koji šport ima veći ili manji utjecaj. Ovaj tekst pišem isključivo s namjerom da ostavim mali znak zahvalnosti prema športu i prema dvadeset plodonosnih godina časopisa „Olimp“.

A deeper perspective of viewing on sports With a large number of interesting sections, weekly section - The History of the Croatian Sports and owing to the incredible enthusiasm of the Editorial, Communications Department and Croatian Olympic Committee’s Multimedia, numerous authors and great trust and support of the Croatian Olympic Committee Leadership through twenty years of its existence, the magazine “Olimp” has become one of the significant projects in the domain of the Croatian press media. From the very beginning of the magazine publication, in every of many topics dealt with in the sections, the authors were able eloquently to describe the issue, expertly reviewing the causal relationships, after which they made the conclusions in affirmative tone, offering not only the issue solution, but leaving also a strong message, which was able to awoke interest in readers, open up a broader and deeper perspective of viewing on sports. As an associate in the “Science and Sports” section, I feel the need to thank all those who have invested, through twenty years of existence of this magazine, their efforts and energy to keep the magazine’s quality and continuity, to make the magazine more and more quality publication, more interesting and with more contents. Therefore, my intention in this edition is to leave a small token of appreciation for sports and twenty fruitful years of “Olimp” and to wish for many more successful years to this valuable sports publishing project. Miroslav Hrženjak ■ 27 ■ OLIMP


Specijalistički pregled čeka se 114* dana. Ubuduće #MozdaNece Primarijus Primarijus plus

Vrhunska medicinska usluga bez čekanja i uputnica već od 119 kn mjesečno. Viši standard zdravstvene zaštite u programima dodatnog zdravstvenog osiguranja Primarijus i Primarijus plus uključuje različite medicinske usluge koje dogovarate samo jednim telefonskim pozivom. Najnapredniji medicinski uređaji i liječnici s dugogodišnjim iskustvom stoje vam na raspolaganju svakodnevno u više od 650 zdravstvenih ustanova u zemlji. * Prema službenim podacima liste narudžbi po tipu postupaka od hzzo-a

u Republici Hrvatskoj na dan 30. siječnja 2019., na specijalistički pregled u prosjeku se čekalo 114 dana.

www.crosig.hr


Povijest hrvatskog športa GODINA 49 • BROJ 189 • LIPANJ 2019.

Dvadeset godina kasnije

Sve „Olimpove“ rubrike i ljudi

Kratka povijest lista „Povijest hrvatskog športa“

In Memoriam:

> str. 2 <

> str. 6 <

> str. 8 <

> str. 10 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

Zoran Maroević Zlatko Škorić Josip Ćuk


DVADESET GODINA "OLIMPA"

Dvadeset godina kasnije Piše: ANTE DRPIĆ Fotografije: RADIŠA MLADENOVIĆ

Zahvale idu Antunu Vrdoljaku i Slavku Podgorelcu, prvom predsjedniku i prvom glavnom tajniku HOO-a koji su inicirali pokretanje časopisa, a onda i svima ostalima, počevši od glavnih tajnika Andrije Mijačike i Ivice Miočića Stošića, pa sve do sadašnjih čelnika Josipa Čopa i Zlatka Mateše, jer su svi oni u prošlih dvadeset godina bili istinska potpora uredništvu 2

O

bilježavanje dvadesete obljetnice izlaženja časopisa Hrvatskog olimpijskog odbora prava je prigoda za prisjećanje na ljude i događaje koji su prije dvadeset godina omogućili da 16. srpnja 1999. u Boćarskom domu Zrinjevac bude predstavljen prvi broj „Olimpa“. Osjećam i moralnu obvezu uputiti zahvalnost svim tim divnim ljudima, od kojih su nas neki zauvijek napustili, ali je ipak, hvala Bogu, većina još živa, jer bez njih Olimp sasvim sigurno ne bi imao današnji izgled niti bi dočekao ulazak u treće desetljeće izlaženja. Svjestan činjenice da ću nekoga sigurno zaboraviti spomenuti, unaprijed se ispričavam i svima onima koji, zbog ograničenog prostora, neće biti spomenuti u ovoj zahvali, a na razne su načine pridonijeli izgledu i kvaliteti ovog magazina. Naravno da prve zahvale idu Antunu Vrdoljaku i Slavku Podgorelcu, prvom predsjedniku i prvom glavnom tajniku HOO-a koji su inicirali pokretanje časopisa, a onda i svima ostalima počevši od glavnih tajnika Andrije Mijačike i Ivice Miočića Stošića, pa sve do sadašnjih čelnika Josipa Čopa i Zlatka Mateše jer su svi oni u prošlih dvadeset godina bili istinska potpora uredništvu. Zahvale upućujem i svim članovima prvog uredništva koji su činili Neven Bertičević, Franjo Frntić, Đurđa Fočić-Šourek, Zdravko Hebel, Katica Ileš, Zdenko Jureša, Franjo Njegač, Žarko Susić i Zdenko Uzorinac, zatim članovima drugog uredništva Nadi Senčar, Ivanu Škoriću i Željku Klariću, kao i članovima aktualnog uredništva Daniri Bilić, Saši Ceraju, Gordani Gaćeši, Nenadu Ivankoviću, Radici Jurkin, Vinku Kneževiću, Siniši Krajaču, Juri Ozmecu i Ani Popovčić. Za grafički izgled i prijelom časopisa od prvog broja do danas sjajno su se brinuli Marina Ćorić, Zlatko Vrabec i Marin Stojić, a u uređivanju Olimpa najviše su mi pomogli moji prijatelji Mario Zorko, Zoran Kovačević i Mihovil Švigir. Oni su bili, ili još uvijek jesu uz mene, no posebnu zahvalnost dugujem i Tajani Obradović i Radici Jurkin koje su bile moj veliki oslonac od prvog do ovog 71., jubilarnog broja. Velika hvala Radici i Tajani na savjetima, razumijevanju, strpljenju, upornosti i podršci koju su mi davale od prvog broja do danas — bez njihove podrške, priznajem, ne bih izdržao sve te promjene u čelništvima HOO-a, komisijama, uredništvima...

Kako je nastajao „Olimp“ Danas gotovo svi kao neupitnu činjenicu prihvaćaju da je „Olimp“ nastao na temeljima i tradiciji časopisa „Povijest hrvatskog športa“ koji je 1970. godine, pod naslovom „Povijest sporta“, pokrenuo entuzijast i istraživač športske povijesti Franjo Frntić. I to je istina, baš kao što je i istina da je „Olimp“ omogućio nastavak „života“ spomenute „Povijesti hrvatskog športa“. Povijesna je činjenica da je časopis „Povijest sporta“, koji je 1992. godine preimenovan u „Povijest hrvatskog športa“, izlazio punih 30 godina i da ga je od prvog do zadnjeg 120. broja vodio neumorni Franjo Frntić. U tom časopisu, koji je izlazio pod okriljem Saveza za fizičku kulturu Hrvatske, najviše su se obrađivale teme iz hrvatske športske povijesti, ali i teme i događaji iz športske povijesti ostalih naroda i narodnosti tadašnje države. Dolaskom demokratskih promjena časopis je prešao


Povijest hrvatskog športa > broj 189 <

Mario Zorko, Ante Drpić, Antun Vrdoljak, Slavko Podgorelec, Zdravko Hebel pod patronat Hrvatskog olimpijskog odbora i od tada se u njemu objavljuju isključivo teme iz hrvatske športske povijesti, ali se sve češće čuju i prijedlozi o nužnosti modernizacije i promjene uređivačke koncepcije časopisa. Za to se najviše zalagao prof. Zdenko Jajčević po čijim je naputcima časopis doživio nekoliko grafičkih i uredničkih inovacija. Osobno sam prisustvovao sastanku na kojem je prvi predsjednik Odbora za nakladničku djelatnost HOO-a Drago Marović rekao članovima uredništva „Povijesti hrvatskog športa“ kako ne vidi razloge zbog kojih bi HOO nastavio financirati časopis koji samo na marginama piše o događajima vezanim uz HOO, na što mu je jedan član uredništva uzvratio da časopis ima tradiciju koju treba sačuvati i da će, ako HOO ne želi plaćati tiskanje takvog časopisa, to rado napraviti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i da je o takvoj mogućnosti već razgovarano s ministrom zaduženim za šport. Nakon što sam 1995. naslijedio uglednog novinara i urednika „Sportskih novosti“ Dragu Marovića na mjestu člana Vijeća HOO-a i predsjednika Odbora za nakladničku djelatnost, intenzivirali su se razgovori o mogućnostima pokretanja novog časopisa, a mene je najviše okupirala misao kako s novim časopisom nastaviti tradiciju izlaženja „Povijesti hrvatskog športa“. Zdenko Jajčević me uvjeravao da „Povijest“ može biti sastavni dio novog časopisa i da je za nju sasvim dovoljno 12 stranica. Na sjednicama Komisije iskristalizirala se teza o nužnosti pokretanja novog časopisa u kojem bi se pisalo ne samo o nastupima i rezultatima naših športaša na velikim multišportskim natjecanjima nego i o odnosu športa i društva u područjima filozofije, umjetnosti, etike, religije, medija... Predloženo je i nekoliko imena za naziv novog časopi-

sa za koji je odlučeno da mora biti tiskan u koloru i na formatu A4. Prvi glavni tajnik HOO-a Slavko Podgorelec zadužio me da objedinim sve te prijedloge i da na Odboru odlučimo hoće li „Povijest“ biti sastavni dio novog časopisa ili ne. Bilo bi mi puno lakše da je Zdenko Jajčević pristao biti urednikom „Povijesti“, ali on je takvu mogućnost u startu odbio, rekavši da bi „samo pisao za prilog ako to urednici od njega zatraže“.

Ono što nije zapisano bit će zaboravljeno kao da se nikada nije niti dogodilo Sa stavom prof. Jajčevića upoznao sam na sastanku u Haulikovoj 6 Franju Frntića, Franju Njegača i Zdenka Uzorinca i doslovce im kazao: „Ja ne želim biti grobar časopisa ‘Povijest hrvatskog športa’, ali nemam ni snage ni znanja za uređivanje priloga i zato predlažem da vas trojica uđete u uredništvo novog časopisa i da uređujete prilog Povijest hrvatskog športa“. Frntić je odgovorio da on zbog bolesti to ne može prihvatiti, ali je predložio da taj posao radi njegov imenjak Njegač, a da će on samo napisati uvodnik za prvi broj u novom časopisu. I tada, a pogotovo nakon što sam pročitao njegov uvodnik, bilo mi je jasno da se Franjo Frntić upravo tim uvodnikom emotivno oprostio od svog čeda o kojem se brinuo 30 godina, nakon kojih je ponosno mogao napisati: „Zacrtani plan uspješno je ostvaren. U 120 brojeva časopisa objavljeno je 2677 naslova na 12 101 stranici“, da bi na kraju zahvalio svim suradnicima i pozvao ih na nastavak suradnje u novom časopisu riječima: „Iskreno zahvaljujem svim dosadašnjim suradnicima, urednicima i društvenim djelatnicima koji su na bilo koji način

3


DVADESET GODINA "OLIMPA"

Đurđa Fočić Šourek, Zdravko Hebel, Kaja Ileš Konferencija za novinare povodom predstavljanja prvog broja “Olimpa“

Danas gotovo svi kao neupitnu činjenicu prihvaćaju da je „Olimp“ nastao na temeljima i tradiciji časopisa „Povijest hrvatskog športa“ koji je 1970. godine, pod naslovom „Povijest sporta“, pokrenuo entuzijast i istraživač športske povijesti Franjo Frntić. I to je istina, baš kao što je i istina da je „Olimp“ omogućio nastavak „života" spomenute „Povijesti hrvatskog športa" pomogli uredno i redovito izlaženje dosadašnje ‘Povijesti hrvatskog športa’. Zamolimo ih da nastave surađivati, a pozivamo sve športske djelatnike i povjesničare da nastave, poboljšaju ili započnu suradnju u časopisu Olimp i njegovom sastavnom dijelu, Povijest hrvatskog športa, jer ne zaboravimo da će ono što nije zapisano biti zaboravljeno kao da se nikada nije niti dogodilo“. Velika hvala Franji Frntiću i Franji Njegaču koji je osiguravao priloge za prva tri-četiri broja „Povijesti hrvatskog športa“. Kada se i on razbolio, taj je posao obavljao Krešimir Kristić da bi od sedmog do 33. broja uređivanje preuzeo Zdenko Jajčević koji je 2010. godine svoje mjesto prepustio današnjoj urednici Ani Popovčić, koja se može pohvaliti da je najdugovječnija urednica priloga „Povijest hrvatskog športa“.

Neka bude „Olimp“ Kada se na Odboru iskristalizirao stav da idemo u pokretanje novog časopisa kojem će „Povijest hrvatskog športa“ biti sastavni dio, trebalo je još odlučiti kome će se povjeriti grafičko oblikovanje lista i po kojim će se cijenama tiskati. Kao agencijski novinar nisam imao nikakvog iskustva s tiskanjem časopisa i najlogičnije mi je bilo da se za taj dio posla savjetujem sa sadašnjim glavnim urednikom „Sportskih novosti“ Marijom Zorkom koji je tada radio kao urednik u izdavačkoj tvrtki „Zri šport“. 4

Antun Vrdoljak, Matija Ljubek, Mario Zorko „Daj mi nekoliko dana da s dizajnericom razradim koncept časopisa po rubrikama. Ponudit ću ti i nekoliko rješenja naslovnice te dati točan troškovnik koštanja broja za nakladu od dvije, tri i pet tisuća primjeraka. Možemo vam riješiti i distribuciju ako idete na kioske, ali o tome ćeš se morati dogovarati s Tajanom“, rekao mi je na prvom sastanku Zorko, koji me impresionirao lakoćom baratanja meni tada potpuno nepoznatim terminima poput najisplativiji format, gramatura kunstdrucka, izračunavanje broja araka, offsetni ili digitalni tisak. Priznajem, tada nisam znao o čemu je to Mario govorio, ali sam imao veliko povjerenje u čovjeka koji je u tom vremenu uređivao dva sjajna specijalizirana časopisa, „Košarku“ i „Nogomet“. Da Zorko zna posao uvjerio sam se kada mi je na sljedećem sastanku predočio tri verzije naslovnice na kojima je bila slika Gorana Ivaniševića i koje su se razlikovale po boji i fontu slova kojima je bila ispisana riječ — „Olimp“. Sjećam se da sam s tri rješenja naslovnice u rukama „preletio“ put od Boćarskog doma do Haulikove 6, gdje sam trebao Antunu Vrdoljaku predočiti novi izgled časopisa, a sa Slavkom Podgorelcem odlučiti o materijalima koji u vezi s tiskanjem časopisa trebaju ići na sjednicu Vijeća HOO-a. Moje oduševljenje idejom o pokretanju i imenu novog časopisa očito nisu dijelili neki djelatnici stručnih službi HOO-a iz Doma sportova koji su tvrdili da je „Olimp“


Povijest hrvatskog športa > broj 189 <

Tajana Obradović, Mario Zorko, Franjo Frntić

Neven Bertičević, Antun Vrdoljak, Vedran Rožić, Jurica Malčić, Ivan Jelenčić i Zdravko Fain zaštićeno ime i da za njegovu upotrebu trebamo tražiti odobrenja od Međunarodnog olimpijskog odbora. „Ma kakva dozvola, Olimp je metafora, ali što oni znaju što je to metafora. Neka bude Olimp!“, razriješio je u svom stilu sve nedoumice o nazivu novog časopisa prvi predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak, a na moju primjedbu da nije ni pogledao materijale koji trebaju ići na sjednicu Vijeća, odgovorio je: „Pa ako neću vjerovati svojim najbližim suradnicima, kome ću?! Budi bez brige, neće ti Slavko ništa uvrstiti na dnevni red Vijeća ako nije uvjeren da će se to moći realizirati“, ponovno je bio odlučan Vrdoljak koji mi nije ostavio previše manevarskog prostora. Kada se sada prisjetim tih dana, mogu samo uputiti riječi zahvale Mariju Zorku koji je sa svojom ekipom preuzeo kompletnu brigu o izgledu, uređenju i distribuciji časopisa, a kada je došlo do promjene u čelništvu HOO-a i kada je ujesen 2000. godine Mario s mjesta glavnog urednika magazina „Košarka“ i časopisa „Nogomet“ prešao u „Sportske novosti“, opet sam imao izuzetnu sreću što sam za suradnika od sedmog broja „Olimpa“ dobio još jednog iskusnog novinara i urednika „Sportske revije“ — Zorana Kovačevića. Zoran je, kao pomoćnik glavnog tajnika HOO-a, morao uložiti sav svoj autoritet i potrošiti puno energije objašnjavajući tadašnjem čelniku HOO-a zašto je na mjestu urednika „zadržao Vrdoljakova čovjeka“. Moj je jedini uvjet bio da u podjeli posla on preuzme pisanje uvodni-

ka, što je Zoran i radio u brojevima 7, 8, 9 i 10. Koliko je „Olimp“ na neki način „krhka biljka“ najbolje pokazuje vrijeme nakon iznenadne smrti drugoga glavnog tajnika HOO-a Andrije Mijačike kada u HOOu „Olimp“, najblaže rečeno, nije bio na listi prioriteta. Stoga i ne čudi podatak da su, od izlaska broja 10 u svibnju 2002. godine, do broja 11 u veljači 2004., prošle gotovo dvije godine u kojima za „Olimp“ gotovo da nitko nije ni pitao! Tako bi vjerojatno i ostalo da Radica Jurkin, pripremajući godišnji plan rada svog Ureda za informiranje i izdavaštvo za olimpijsku 2004. godinu, nije poslala upit tadašnjem glavnom tajniku HOO-a Ivici Miočiću Stošiću da joj pošalje „odluku Vijeća HOO-a kojom je ukinut Olimp“. „Ma kakvo ukidanje, pitajte Antu može li doći sutra kod mene da se dogovorimo o nastavku izlaženja časopisa“, bio je kratak Miočić Stošić, a puno duži nije bio ni naš sastanak u tajništvu HOO-a na kojem sam od uvjeta imao samo dva – da „Olimp“ izlazi četiri puta godišnje i da glavni tajnik u ime nakladnika piše uvodnike, što je Ivica Miočić Stošić i radio za brojeve 11 i 12. Uvodnik za 13. broj, koji je izišao u prosincu 2004., već je napisao sadašnji glavni tajnik Josip Čop, koji je i najzaslužniji što „Olimp“ već 15 godina izlazi četiri puta godišnje dinamikom ožujak–lipanj–rujan–prosinac, a posebno mu zahvaljujem što je meni i članovima uredništva dao potpunu slobodu u kreiranju rubrika i obradi tema. 5


Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Za „Olimp“ su pisali i pišu vrsni autori, na popisu ih je čak 203, među kojima su ugledna imena iz športskog novinarstv a (mnogi ovjenčani i nagradama struke ko ja je vrednovala njihov rad), književnosti, kineziologije, povije sti športa i drugih područja znanosti

6


DVADESET GODINA "OLIMPA"

Povijest hrvatskog športa > broj 189 <

Sve „Olimpove“ rubrike i ljudi

G

lavni urednik Ante Drpić u uvodu se ispričao svima koji, zbog ograničenog prostora, neće biti spomenuti u ovoj zahvali, a umnogome su pridonijeli „Olimpu“. Ni njegovi, a ni strahovi Franje Frntića, „da će ono što nije zapisano biti zaboravljeno kao da se nikada nije niti dogodilo”, neće se, srećom, obistiniti jer je sve zapisano zauvijek. Da nitko ne bi bio zaboravljen jamči nam digitalizirani katalog „Olimpa“. Od prošle godine, ususret 20. rođendanu magazina, članci iz svih brojeva dostupni su na internetskim stranicama Hrvatskoga olimpijskog odbora kao serijske publikacije u Knjižnici HOO-a i mogu se pretraživati po autorima, ključnim riječima i rubrikama. Pa prelistajmo malo zajedno tu povijest dugu 20 godina ili 70 brojeva... Prvi broj „Olimpa“ tiskan je u 3000 primjeraka, a sad se tiska u 2000. I dalje je besplatan te dostupan i u elektroničkom obliku. Koncept prati misao vodilju časopisa: biti zrcalo hrvatskog športa i bilježiti sve važnije aktivnosti HOO-a. U službi toga su i rubrike — u njih 65, kojima je povremeno mijenjan naziv, objavljeno je oko 2200 članaka. Gotovo da nema važnijeg športskog događaja i višešportske priredbe koje „Olimp“ nije zabilježio. Domaćinstva brojnim natjecanjima te sudjelovanje u osmišljavanju novih, kao što su kontinentalne, Europske igre, bili su u žarištu časopisa u stvarnom vremenu. Zaista, teško je pronaći područje života u doticaju sa športom, a da nije našlo svoje mjesto u „Olimpu“. Pisalo se o fair playu iz nebrojenih kutova, o prevenciji nasilja, pošasti dopinga, zdravstvenim i medicinskim uvjetima forme športaša, o tome kako odgojiti dijete u športu, motivacijski zadržati i izgraditi u vrhunskog ili vrsnog športaša. Mnogi su članci posvećeni mogućnostima studiranja i usavršavanja športaša u znanjima i vještinama, uz brojne obveze koje imaju, o profesionalnoj i stručnoj karijeri nakon natjecateljske, o financijskoj sigurnosti. Prije dvije godine, cijeli je 62. broj časopisa posvećen ženama u športu — od natjecateljica, dužnosnica i trenerica do promicateljica športskih vrijednosti. Danas su glavne rubrike Olimpijske legende i Olimpijske nade (autori su najbolji novinari koji prate športove iz kojih dolaze legende i nade), Nastanak modernog športa (autorica Ana Popovčić), Društvo i šport (Goran Vojković), Znanost i šport (Miroslav Hrženjak), Žene i šport (Ratko Cvetnić), Šport i međunarodni olimpijski pokret (Saša Ceraj), Šport na internetu (Marijana Mikašinović), Od Olimpa do Olimpa (Radica Jurkin) i Športska publicistika

(Tajana Obradović) te neprocjenjivo vrijedno štivo — prilog Povijest hrvatskog športa, u kojem je dosad objavljeno više od 270 članaka o počecima olimpizma u Hrvatskoj, razvoju športa u nas, doprinosu pojedinaca tom razvoju, o obljetnicama i o brojnim drugim važnim povijesnim temama. Među ostalim je zabilježeno 50 godina Hrvatskog rukometnog saveza, 60. obljetnica Hrvatskog stolnoteniskog saveza, 140 godina Hrvatskog planinarskog društva, 125 godina hrvatskog planinarstva, 125 godina organiziranog klizanja i 60. obljetnica Hrvatskog klizačkog saveza, 120 godina športske gimnastike u Karlovcu, 120 godina od začetka splitske gimnastike, 100 godina Hrvatskoga gimnastičkog saveza, 100 godina atletike u Hrvatskoj, 110 godina skijanja u Zagrebu i Hrvatskoj, 60 godina Sportskih novosti, 40 godina Fakulteta za fizičku kulturu, 100 godina zagrebačkih hokejaša na travi, prvi nastup hrvatske nogometne reprezentacije, prvi športski objekti u Zagrebu, počeci igranja košarke u Hrvatskoj… Pisalo se o Franji Bučaru, ocu hrvatskog športa, utemeljitelju brojnih športova i olimpizma u nas i prvom Hrvatu koji je bio član Međunarodnog olimpijskog odbora, o utjecaju Marije Fabković i Ivane Hirschmann, učiteljica tjelesnog odgoja u Hrvatskoj, o teniskom velikanu i jednom od četiri mušketira Franji Kukuljeviću, neponovljivom stolnotenisaču i znanstveniku Žarku Dolinaru… Dio priloga je i rubrika In memoriam, prisjećanje na velikane naše olimpijske obitelji koji su životni vijek posvetili športu. Za „Olimp“ su pisali i pišu vrsni autori, na popisu ih je čak 203, među kojima su ugledna imena iz športskog novinarstva (mnogi ovjenčani i nagradama struke koja je vrednovala njihov rad), književnosti, kineziologije, povijesti športa i drugih područja znanosti. Spomenimo zaista samo neke jer nemoguće ih je sve poimence navesti: Milka Babović, Dean Bauer, Milorad Bibić, Ivan Blažičko, Dražen Brajdić, Saša Ceraj, Ratko Cvetnić, Zrinko Čustonja, Vladimir Findak, Franjo Frntić, Jurica Gizdić, Colette Hruškar, Željko Iveljić, Zdenko Jajčević, Vilko Luncer, Tajana Obradović, Jura Ozmec, Ivanka Ožbolt, Dražen Pinević, Anton Samovojska, Žarko Susić, Marin Šarec, Zvonimir Vukelić, Mario Zorko. U prvom broju, s kojim je sve počelo, a uređivali su ga Ante Drpić i Mario Zorko, pisali su: Milka Babović, Neven Bertičević, Anita Bušić, Dan Figenwald, Franjo Frntić, Zdenko Jajčević, Boris Labar, Ivan Librić, Josip Novak, Toni Petrić, Željko Poljak, Zdenko Uzorinac, Renato Vučetić i Zlata Živaković – Kerže. 7


DVADESET GODINA "OLIMPA"

Kratka povijest lista „Povijest hrvatskog športa”

Č

asopis „Povijest sporta“ i njegov ovovremni nasljednik, podlistak „Olimpa“ – „Povijest hrvatskog športa“, već je gotovo 50 godina kultno mjesto zaljubljenika u povijest športa. Kako je i za očekivati od takvog dužeg vremenskog razdoblja u kojem se gotovo sve već promijenilo u društvu i oko nas, list je također doživljavao svoje promjene, no osnovne postavke — kome je namijenjen, tko sve može biti suradnik i koja je uopće glavna svrha ovog lista — nisu se mijenjale od samog početka. List je, kako se u uvodniku prvog broja i navodi, pokrenut „kao stručno glasilo onih brojnih i marljivih istraživača, sakupljača dokumenata i publikacija, obrađivača i pisaca povijesne građe, koji raštrkani u raznim mjestima nisu imali gdje objaviti zanimljive i poučne plodove svog rada“. Također, u tom prvom uvodniku stoji da se šport uzima „u najširem, onom prvotnom smislu“, a što potvrđuje i lepeza i širina tema koje su u proteklih gotovo pet desetljeća bile dijelom časopisa. Od standardnih, bolje rečeno očekivanih priča iz povijesti olimpijskih i neolimpijskih sportova, lova, različitih narodnih nadmetanja i igara, pa sve do arheologije, filatelije, numizmatike, religije, arhitekture, umjetnosti, vojske, medija, emigracije… Nadalje prvi uvodnik navodi da je časopis „Povijest sporta“ namijenjen svim suradnicima „koji na osnovu provjerenih podataka mogu obogatiti ovo do sada zanemareno područje…“. Od tog prvog uvodnika iz prvog broja objavljenog početkom 1970. godine, prošlo je dakle gotovo pola stoljeća, i makar je u međuvremenu objavljeno mnoštvo različitih članaka, monografija i drugih knjiga koje se mogu obuhvatiti pod pojmom povijest športa, područje povijesti športa još uvijek je na određeni način zanemareno. S jedne strane producira se nemali broj radova (članaka i knjiga) s temama iz športske prošlosti, no najčešće se ti radovi bave navođenjem rezultata, uspjeha, osoba koje su bile uključene u razvoj te opisivanjem događaja, a vrlo malo je onih koji interpretiraju te događaje iz športske povijesti i stavljaju ih u određeni društveno8

povijesni kontekst. Bez obzira što ovih prvih ima puno više nego drugih, i jedni i drugi imaju svoju vrijednost i svoju publiku, pa tako list „Povijest hrvatskog športa“ nastoji među svoje autore uključiti što veći broj suradnika bili oni amateri, profesionalci, znanstvenici, novinari, športaši ili „samo“ zaljubljenici u povijest športa. Kako je već spomenuto, današnja „Povijest hrvatskog športa“, nasljednik je časopisa „Povijest športa“ koji je pak rezultat truda i nastojanja športskih zanesenjaka iz nekih prošlih razdoblja. Sam početak seže još u 1964. godinu kada su prvi put na jednom mjestu, na sastanku 19. studenog, okupljeni ljudi iz športske struke radi prikupljanja, evidentiranja i sređivanja športsko-povijesne građe u svrhu izdavanja Enciklopedije fizičke kulture koju je planirao izdati tadašnji Jugoslavenski leksikografski zavod, danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Na temelju tog sastanka imenovana je 9. veljače 1965.


Povijest hrvatskog športa > broj 189 <

Piše: ANA POPOVČIĆ

„Povijest hrvatskog športa“ pokušava zadržati svoju ulogu mjesta okupljanja zaljubljenika u povijest športa i ipak na neki način ostati na tragu ideja prvih osnivača – otvoren za sve zainteresirane autore bez obzira na njihovu originalnu struku i sa željom da donosi što više izvornog materijala i novih podataka iz hrvatske športske povijesti

Komisija za povijest fizičke kulture pri tadašnjoj Komisiji za fizičku kulturu Saveznog izvršnog vijeća. Komisija, koja je u početku djelovala pri Komisiji za propagandu, konačno se osamostaljuje 1970. godine i pod imenom Komisija za povijest sporta Saveza za fizički kulturu Hrvatske, kreće u realizaciju svojih planova za izdavanje stručnog časopisa. Odlučeno je da će časopis nositi ime „Povijest sporta“ i izlaziti četiri puta godišnje, a imenovano je i prvo uredništvo - prof. dr. Vladimir Blašković, Ivan Frankovič, tehnički urednik Hrvoje Macanović te nezaobilazni i neumorni Franjo Frntić. Gospodin Frntić bio je glavni i odgovorni urednik lista od samog početka punih 30 godina — od njegovog prvog,

pa sve do zadnjeg samostalnog 120. broja, i najzaslužniji je za kvalitetu i ugled koji je taj časopis s ponosom nosio, a koji mi danas nasljeđujemo. Osnutkom samostalne hrvatske države, časopis „Povijest sporta“ dolazi pod okrilje Hrvatskog olimpijskog odbora, a javljaju se i ideje o nekim promjenama uređivačke politike. Od 1996. godine list mijenja ime u „Povijest hrvatskog športa“, a 1999. na njegovim temeljima izrasta sasvim novi časopis, s novom moderniziranom koncepcijom. Naravno, riječ je o časopisu „Olimp“, unutar kojeg je, kao njegov središnji dio zadržan i podlistak „Povijest hrvatskog športa“. Prvih šest brojeva unutar „Olimpa“ uređivali su Franjo Frntić, Franjo Njegač i Krešimir Kristić, a od sedmog broja glavni urednik postaje Zdenko Jajčević. Profesor Jajčević dugi je niz godina bio i nositelj predmeta Povijest sporta na Kineziološkom fakultetu i ravnatelj Hrvatskog športskog muzeja, a uređivao je ovaj podlistak do 2010. godine i 33. broja kada se na vlastito inzistiranje povukao i nakon čega je uredništvo lista ponuđeno meni, što sam sa velikim zadovoljstvom i prihvatila. Od početka mojeg uređivanja, glavna namjera mi je bila proširiti broj autora koji sudjeluju u stvaranju lista i na taj način ga „otvoriti“ što većem broju suradnika, vodeći računa da se, koliko je god to moguće, pokrije cijeli teritorij Hrvatske i što veći broj športova, razdoblja i tema. Danas živimo u jednom sasvim drugom vremenu od onog u kojem je časopis „Povijest sporta“ nastajao. U doba interneta, društvenih mreža i nezamislivog gomilanja podataka i informacija svih vrsta, više ne postoji strah od toga da nešto neće biti zapisano pa će pasti u zaborav. Danas veća opasnost prijeti od toga da će bez obzira što je zapisano, ostati neprimjećeno i zatrpano u moru drugih zabilježenih podataka. U tom (vrlom) novom svijetu „Povijest hrvatskog športa“ pokušava zadržati svoju ulogu mjesta okupljanja zaljubljenika u povijest športa i ipak na neki način ostati na tragu ideja prvih osnivača — otvoren za sve zainteresirane autore bez obzira na njihovu originalnu struku i sa željom da donosi što više izvornog materijala i novih podataka iz hrvatske športske povijesti. 9


IN MEMORIAM

Zoran Maroević (Matulji, 27. travnja 1942. — Beograd, 24. travnja 2019.)

U

77. godini života preminuo je košarkaški olimpijac, osvajač srebrne medalje u Meksiku 1968. Zoran Maroević. Pripadao je generaciji jugoslavenskih košarkaša koja je započela s ispisivanjem najljepših stranica u povijesti naše košarke. Bio je odličan pod koševima, vrstan skakač i još bolji strijelac. Rođen je u Matuljima 27. travnja 1942. godine, premda mu obitelj potječe iz Starog Grada na otoku Hvaru. S obitelji se 1952. odselio u Osijek. Interes za šport pokazao je već 1957. godine kada je počeo igrati za rukometni klub „Slavija“ iz Osijeka. Po završetku gimnazije napušta Osijek i rukomet te dolazi u Zagreb i upisuje Veterinarski fakultet. Već tada je izrastao do 204 cm, pa ga je primijetio tehniko košarkaškog kluba „Lokomotiva“ Vladimir Anzulović. Pozvao ga je na prvi trening i tako je 1960. godine pristupio „Lokomotivi“ u kojoj je sreo već poznate košarkaše Zvonimira Petričevića, Mirka Novosela, Dragutina Kovačića i ostale tadašnje legende. No, u „Lokomotivi“ se zadržao samo polusezonu i napušta je u proljeće 1961. godine, odigravši svega 20 utakmica. Na poziv kluba „Mlada Bosna“ odlazi u Sarajevo, ali nakratko — te iste godine prelazi u sarajevski „Željezničar“ s kojim je 1961. godine ušao u Prvu saveznu ligu. Za „Željezničar“ je na poziciji centra odigrao oko 160 utakmica. U listopadu 1964. prelazi u OKK Beograd. Dres ovog kluba nosio je do 1972. godine i bio je jedan od igrača koji su u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća ispisali najljepše stranice u povijesti beogradskog kluba. Bio je standardni igrač momčadi koja je 1965. osvojila naslov prvaka Jugoslavije. Iste godine s Beogradom je igrao i u polufinalu Kupa europskih prvaka. Godine 1972., malo prije nego će otići iz Beograda, Maroević igra prvo finale Kupa Radivoja Koraća, koje je nazvano po njegovom bivšem suigraču. U tom finalu njegov bivši klub „Lokomotiva“ pobijedio je OKK Beograd. Nakon odigranih 412 utakmica, 1972. godine napušta Beograd i odlazi u Osijek, gdje je jedno vrijeme igrač i trener KK „Osijek“. Iste godine opet odlazi u Sarajevo, gdje ponovno postaje igrač i trener „Željezničara“ i u njemu ostaje proveo četiri godine. Posljednju sezonu u karijeri, 1976./77., proveo je u 10

„Igmanu“ iz Ilidže, gdje je također bio igrač i trener. U dresu reprezentacije Jugoslavije Zoran je igrao od 1965. do 1971. godine, odigravši 112 utakmica. Na Mediteranskim igrama 1967. godine bio je dio reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila zlatnu medalju. Na europskom prvenstvu u Italiji 1969. Jugoslavija je osvojila srebro, a Maroević je bio standardni član momčadi. Kruna karijere svakako su bile Olimpijske igre 1968. godine u Meksiku, gdje se okitio srebrenom medaljom. Pod vodstvom izbornika Ranka Žeravice, srebro su osvojili Aljoša Žorga, Radivoje Korać, Zoran Maroević, Trajko Rajković, Vladimir Cvetković, Dragoslav Ražnjatović, Ivo Daneu, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plečaš, Dragutin Čermak i Petar Skansi. Čak pet košarkaša koji pripadaju hrvatskoj košarci... Nakon završetka aktivnog igranja, posvetio se trenerskom pozivu. Godine 1983. u Istanbulu je trenirao košarkaški klub „Istanbul Bankasi — Yemsotir“. Potom je u sezoni 1984./85. trener „Trepče“ iz Kosovske Mitrovice. Kratko vrijeme radio je kao trener na Cipru i odatle je otišao na dužnost rukovodioca — instruktora košarkaške sekcije pri Međunarodnom olimpijskom odbora za Istočnu Aziju.

(Jurica Gizdić)


Povijest hrvatskog športa > broj 189 <

Zlatko Škorić (Zagreb, 27. srpnja 1941. — Zagreb, 23. svibnja 2019.)

U

78. godini života, nakon duge i teške bolesti, preminuo je proslavljeni vratar i sudionik Olimpijskih igara 1964. godine u Tokiju Zlatko Škorić. Športsku karijeru započeo je u zagrebačkom Elektrostroju 1955. godine. Mlad i talentiran brzo je napredovao, pa je vrlo brzo zapeo za oko stručnjacima zaduženim za pronalaženje i otkrivanje talenata. Već 1958. godine počinje braniti za prvu momčad, a ubrzo se našao i na širem popisu izbornika omladinske reprezentacije Jugoslavije. Dinamovi stručnjaci pratili su ga budnim okom, jer se radilo o neospornom talentu. Čekao se samo pogodan trenutak kad će Škorić prijeći u Maksimir. Prvi vratar Dinama Gordan Irović spremao se 1960. godine za odlazak u inozemstvo. Čelni ljudi Dinama iskoristili su priliku da Zlatka dovedu u svoje redove. Devetnaestogodišnjem mladiću ispunio se dječački san. Pred njime je bila lijepa budućnost, dobio je priliku uspjeti i on je to iskoristio na najbolji mogući način. Dinamo je s njim riješio pitanje vratara za duže razdoblje, a vrlo brzo uslijedio je i poziv za nastup u mladoj reprezentaciji Jugoslavije. Za A reprezentaciju branio je od 1964. do 1966. u osam navrata — debitirao je u Nišu 1. travnja 1964. u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske (1-0), a od dresa reprezenatcije oprostio se u Zagrebu 8. svibnja 1966. godine u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske (2-0). Sudionik je Olimpijskih igara 1964. godine u Tokiju. U dresu Dinama Zlatko Škorić je odigrao 325 utakmica. Osvojio je kup Jugoslavije u sezonama 1962./63., 1964./65. i 1968./69. Velikog udjela u osvajanju ovih vrijednih trofeja imao je upravo Škorić. U to vrijeme Dinamo je zasigurno imao najbolju obranu u ligi. Sa Zlatkom Škorićem na golu, Dinamo je 1967. godine postigao najveći uspjeh u povijesti postavši pobjednik Kupa velesajamskih gradova. U finalu su igrane dvije utakmice. U prvoj u Zagrebu Dinamo je pobijedio Leeds United 2-0., a u uzvratu je završilo 0-0. Golemi doprinos ovom velikom uspjehu dao je upravo Škorić. Maksimir napušta 1969. godine i odlazi u francuski Avignon. Međutim, ubrzo pristupa ljubljanskoj Olimpiji čiji je vratar od 1969. do 1971. Potom odlazi u Njemačku gdje je vratar Stuttgarta od 1971. do 1972. godine. Gol slavnog Bayerna iz Münchena

čuva od 1972. do 1973. godine, potom se ponovno vraća u francuski Avignon, gdje brani od 1973. do 1974. godine i s kojim ulazi u prvu ligu. Po završetku inozemne profesionalne karijere vraća se u rodni grad i čuva gol NK „Zagreb” od 1974. do 1975. te nakon toga završava karijeru. Nije gubio vrijeme, već je odmah upisao Višu trenersku školu u Zagrebu u klasi profesora Milivoja Gabrijelića. Tu je krajem 1977. godine obranio diplomski rad na temu „Priprema vratara za utakmicu”. Kao trener vodio je BSK iz Slavonskog Broda, zatim je tri i pol godine trener i izbornik reprezentacije Angole. Trenirao je i momčadi Karlovca, Čakovca i u dva navrata Samobora. Bio je član stručnog stožera reprezentacije Jugoslavije koja se pripremala za Svjetsko prvenstvo 1982. godine u Španjolskoj. Od 1984. bio je dugi niz godina trener vratara u Dinamu i nogometnoj školi Hitrec — Kacijan. Zlatko Škorić bio je vrsni vratar, profesionalac i nogometni stručnjak od glave do pete. Tih i blage naravi, bio je uvijek spreman dobronamjerno savjetovati i pomoći mladog igrača. Bio je profesionalac od povjerenja i za primjer.

(Jurica Gizdić) 11


IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 189 <

Josip Ćuk (Donja Stubica, 19. ožujka 1936. — Zagreb, 25. travnja 2019.)

U

Zagrebu je u 84. godini života preminuo hrvatski olimpijac u streljaštvu Josip Ćuk. Rođen je u Donjoj Stubici,

a za vrijeme streljačke karijere nastupao je za klubove „Zagreb 1786“ i „Dub“ iz Haludova (Malinska). Nastupio je na Olimpijskim igrama 1960. godine u Rimu, gdje je u disciplini puška 300 metara 3x40 osvojio 23. mjesto, dok je u malokalibarskoj pušci 50 metara, 60 hitaca ležeći ispao u prednatjecanju. Na Svjetskom prvenstvu u streljaštvu u Caracasu u Venezueli 1954., bio je dio momčadi koja je osvojila srebrnu medalju u pušci na 300 metara. Osim Ćuka, u sastavu su još bili hrvatski strijelci i olimpijci Zlatko Mašek i Stjepan Prauhardt. Posebno treba istaknuti da je Ćuk na Mediteranskim igrama 1959. u Bejrutu osvojio čak tri medalje. Zlato je osvojio u malokalibarskoj pušci 50 metara 60 hitaca ležeći, te u malokalibarskoj pušci 50 metara 3x40 hitaca pojedinačno, dok je u malom kalibru u pušci 50 metara momčadski osvojio brončano odličje. Josip Ćuk streljaštvom se počeo baviti kada je imao 19 godina. Veliki uspjeh postigao je na juniorskom europskom prvenstvu 1955. godine kada je osvojio prvo mjesto u gađanju malokalibarskom puškom iz stojećeg stava. Uz to što je bio europski prvak, bio je čak 17 puta prvak Jugoslavije te 22 puta prvak Hrvatske. Treba treći da je Ćuk posebno veliki trag ostavio u Športsko streljačkom klubu „Dub“ iz Malinske gdje je bio istaknuti član i jedan od osnivača. Po završetku natjecateljske karijere ostao je u streljačkom športu kao trener i istaknuti streljački djelatnik obnašajući razne funkcije u Hrvatskom streljačkom savezu. Tako je vodio hrvatsku streljačku reprezentaciju i na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine gdje su naši športaši prvi put nastupili na Ljetnim igrama pod hrvatskom zastavom. Prošle godine Josip Ćuk proslavio je i punih 40 godina trenerskog rada u streljaštvu. Znao je govoriti: „Za mene su recept za uspjeh rad, 12

upornost, strpljenje, mirnoća i koncentracija. Nakon toga dolaze rezultati koji stvaraju uspomene. Sjećanja na putovanja upoznavanja i rezultate, donose neopisiv osjećaj zadovoljstva koji čovjeka ispunjava dok je živ“. Za njega se s pravom govorilo da je legenda hrvatskog streljaštva, a za cjelokupni rad i doprinos streljačkom športu u Hrvatskoj, 2010. godine dodijeljena mu je državna nagrada „Franjo Bučar“. Za svoj doprinos streljaštvu proglašen je počasnim građaninom općine Malinska – Dubašnica, s obzirom na to da je, dok je živio u Malinskoj, tamo 1974. osnovao i klub „Dub“. Od rada s brojnim vrhunskim strijelcima, Ćuk je posebno isticao rad s Deanom Vignjevićem koji je 1987. godine postao svjetski juniorski prvak u gađanju zračnom puškom. Trenirao je pri kraju trenerske karijere i Andreja Krstinića koji je postao svjetski prvak u gađanju samostrelom. Sahranjen je na zagrebačkom Krematoriju.

(Jurica Gizdić)



NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: RONJENJE I PODVODNI ŠPORTOVI

Inspiracija i izazovi podmorja

Piše: ANA POPOVČIĆ

Športovi koji se ubrajaju u podvodne športove, osim klasičnog ronjenja, uključuju i neobične i neočekivane aktivnosti kao što su primjerice aquathlon (podvodno hrvanje), podvodni nogomet, podvodni hokej, podvodni hokej na ledu itd.

OLIMP ■ 42 ■

B

udući da voda zauzima oko 75% površine našeg planeta, sasvim je razumljivo da su ljudi oduvijek imali potrebu istražiti podmorje. Naravno da se radilo i o praktičnoj potrebi potrage za hranom i vrijednim resursima (školjke, biseri, koralji, spužve...), zaštitom ili prednosti u ratovanju, no čovjeka je nesumnjivo poticala i čista znatiželja, potreba da upozna predivan podvodni svijet, ali i istraži granicu opasnog i smrtonosnog. Baš zbog te neistraženosti i smrtonosnosti - podmorju, pa onda i ronjenju - oduvijek se pripisivala i neka mističnost, što se zadržalo sve do danas. Tragovi ronjenja u prošlosti mogu se pronaći u mnogim kulturama i na različitim dijelovima svijeta, od Južne Amerike, preko Sredozemlja sve do Japana i Australije, a čak i u hladnijim područjima kao što je recimo Skandinavija. Ronjenje se spominje i u starogrčkoj mitologiji, pa tako postoji priča o Tezeju koji je roneći iz dubine izvadio zlatni prsten kralja

Minosa kako bi dokazao svoje srodstvo s bogom mora Posejdonom. Herodot piše o Grku Skilijasu koji je spasio Grke od Perzijanaca tako što je uspio neprimijećen roneći ispod površine prerezati užad kojima su njihovi brodovi bili usidreni za vrijeme oluje, nakon čega su se brodovi razbili o stijene, a Tukidid kako su Grci pomoću ronioca na juriš osvojili Sirakuzu. Aleksandar Veliki je u svojim postrojbama imao ronioce za podvodno ratno djelovanje u vrijeme opsade Tire, a u starom Rimu djelovali su ronioci pod nazivom “urinatores” koji su imali ratne zadatke poput izgradnje podvodnih prepreka te su vadili dragocjene terete iz potopljenih brodova. Aristotel je prvi opisao i bolove ušnih bubnjića i krvarenja iz nosa nakon ronjenja kao tipične probleme ronilaca. Osobito je zanimljiva i poznata japanska ama, tradicija ronjenja bisera. Ama ronioci su gotovo isključivo žene, budući da se u Japanu u prošlosti smatralo da su žene bolji ronioci od muškaraca (sama



NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: RONJENJE I PODVODNI ŠPORTOVI

riječ "ama" znači žena mora). Povijest ovih ronilica datira najmanje 2000 godina. Tradicija se djelomično zadržala do današnjih dana, a u prošlosti se prenosila s majke na kćer. Djevojčice su počinjale vježbati vještinu ronjenja od 11. godine života, a do sedamnaeste vještinu su razvile do te mjere da su mogle roniti i do 35 metara koristeći utege pričvršćene za tijelo. Inače, ame tradicionalno nose bijelu odjeću za vrijeme zarona jer se smatralo da bijela boja štiti od morskih pasa, a lik japanske ame infiltrirao se čak i u zapadnu popularnu kulturu, pa je jedna prikazana i kao Bond djevojka u filmu o James Bondu "Samo dvaput se živi" iz 1967. godine. Potpuno je razumljivo da ljudi nisu samo pokušavali što duže zadržati dah i roniti, već da su si, još od najranijih vremena, pokušali na neki tehnički način omogućiti ili barem olakšati boravak pod vodom. Još je Aristotel pisao o tome kako su ronioci uzimali zrak pod vodom pomoću trske, a upravo on je zaslužan i za prvi uspješan pokušaj da se barem kraće vremensko razdoblje ostane pod vodom bez udisanja otrovnog zraka ili gotovo utapanja – pomoću "ronilačkog zvona". Zvono se držalo nekoliko metara iznad vode, a onda bi se i ronilac

Raimondo Bucher

OLIMP ■ 44 ■

Osobito je zanimljiva i poznata japanska ama, tradicija ronjenja bisera. Ama ronioci su gotovo isključivo žene, budući da se u Japanu u prošlosti smatralo da su žene bolji ronioci od muškaraca i zvono spuštali u vodu s glavom ronioca u gornjem dijelu zvona koji je sadržavao komprimirani zrak. Ronilac bi izašao iz zvona u istraživanje, a onda bi ponovno ušao po novi zrak i tako sve dok je u zvonu bilo zraka. S takvim bezbojnim staklenim zvonom, Aristotelov učenik, Aleksandar Veliki, zaronio je na 25 metara. U 16. stoljeću Gugliemo de Lorena konstruirao je prvo "moderno" ronilačko zvono u pokušaju da istraži brodske olupine iz antike. Taj cilj nije ostvario, no uz pomoć svojeg izuma bio je među prvima koji su pod vodom uspjeli provesti cijelih sat vremena. Stoljeće kasnije, kemičar i izumitelj Robert Boyle, počeo je proučavati odnos između tlaka vode i volumena plina u pokušaju stvaranja “idealnog” plina za disanje, te stvorio ono što će postati poznato kao “Boyleov zakon”. Taj zakon kaže da idealan plin nastaje kada su tlak vode i volumen plina konstantni. Sljedeća stepenica u razvoju ronilačke opreme bilo je korištenje drvenih bačvi, a nakon toga i kaciga za ronjenje. Šezdesetih godina 19. stoljeća dvojica francuskih izumitelja patentirali su "Aerophore", uređaj za disanje sa spremnikom za

komprimirani zrak koji je bio pričvršćen roniocu na leđa, no uskoro se pokazalo da disanje komprimiranog zraka uzrokuje dekompresijsku bolest. Veliku prekretnicu u razvoju ronilačke tehnologije napravio je Henry Fleuss koji je 1876. konačno konstruirao samoodržavajući aparat za disanje pod vodom, a godine 1908. izumljene su i prve ronilačke tablice koje pomažu roniocima da naprave plan zarona i zastoja kod izrona. U 20. stoljeću legendarni istraživač Jacques Cousteau i inžinjer Emile Gagnan razvili su podvodni sustav za disanje pod imenom Gagnan-Cousteau regulator ili "Aqua Lung" (odnosno vodena pluća) koji je neizmjerno olakšao ronjenje s bocama i zapravo revolucionarizirao cijeli proces. U konačnici, trud i domišljatost brojnih kemičara, matematičara i izumitelja koji su bili fascinirani podvodnim svijetom tijekom nekoliko stotina godina, dovela je do ronilačke tehnologije koju koristimo i danas. Nekada iznimno opasna aktivnost danas je u najvećoj mjeri sigurna, što dokazuje i broj rekreativnih ronioca, kao i mogućnosti zarona i za apsolutne početnike. Već na II. Olimpijskim igrama


Scuba diving and underwater sports

Jacques Cousteau

u Parizu, godine 1900. ronjenje je uvršteno na program, ali u sklopu natjecanja u plivanju. Bodovalo se kao zbroj vremena i daljine ronjenja, no nakon tih Igara izbačeno je sa programa iz sigurnosnih razloga. Bez obzira na tu relativno ranu premijeru, ronjenje kao športska djelatnost zapravo se razvilo tek nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1950. talijanski pilot Raimondo Bucher, porijeklom Mađar, za okladu je uspješno zaronio na 30 metara dubine uz pomoć kamena kao utega. Taj događaj smatra se na određeni način početkom sportsko-natjecateljskog ronjenja na dah i prvim svjetskim rekordom u tome športu. U godinama nakon toga događaja počele su se redati obavijesti o novim, dubljim uronima, odnosno rekordima. Šezdesete i sedamdesete godine obilježene su legendarnim rivalstvom dvojice ronioca na dah - Enza Maiorce i Jacquesa Mayola. O tom prijateljskom rivalstvu redatelj Luc Besson 1988. snimio je kultni film “Veliko plavetnilo” koji je uzrokovao i novi val popularnosti ronjenja na dah.

platforma za športsko nadmetanje. No osim tih natjecanja, postoje i različita natjecanja u ronjenju s bocama, kao i brojna natjecanja u različitim podvodnim športovima. Generalno, sva ta natjecanja dijele se na tri vrste: boravak pod vodom na dah, uz pomoć disalice i scuba (što je skraćenica od “Self-contained underwater breathing apparatus” ili samostalni podvodni aparat za disanje). Također, natjecanja se provode u prirodnim vodama na lokacijama kao što je otvoreno more; zaštićenim, odnosno ograničenim prirodnim lokacijama kao što su jezera ili pak na bazenima, a športovi koji se ubrajaju u podvodne športove, osim klasičnog ronjenja uključuju i neobične i neočekivane aktivnosti kao što su primjerice aquathlon (podvodno hrvanje), podvodni nogomet, podvodni hokej, podvodni hokej na ledu, pucanje itd. U svakom slučaju podmorje ostaje vječiti izazov, ali i inspiracija.

Kada se govori o športskim natjecanjima u ronjenju, nekako automatski pomislimo na ronjenje na dah, koje je i puno prirodnija

http://swimming.epicsports.com/scuba-divinghistory.html

IZVORI: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977

Ivan Drviš, Kratka povijest freedivinga, pronađeno na http://www.scubalife.hr/magazin/savjeti/ kratka-povijest-freedivinga/

Since water occupies around 75% of our planet’s surface, it is quite understandable that people have always had the need to explore the underwater world. Of course it was also about the practical need to search for food and valuable resources (shells, pearls, corals, sponges...), protection or advantage in warfare, but a human was undoubtedly encouraged to it also by pure curiosity, both the need to meet the beautiful underwater world and to investigate the boundary of the dangerous and deadly. Because of these unexplored and deadly features - the underwater world, and then diving – have always been characterized as something mystical, which has remained until today. Traces of diving in the past can be found in many cultures and in different parts of the world, from South America, across the Mediterranean to Japan and Australia, and even in colder areas such as for example. Scandinavia. It is particularly interesting and very much known to the Japanese 2000 years old Ama, a tradition of women diving for pearls. It is completely understandable that people were not only trying to hold their breath and dive longer, but that they tried, since the earliest times, to enable in some technical way or at least facilitate their underwater stay. Yet Aristotle wrote about how divers were taking air underwater by using a cane. In the 20th century, the legendary researcher Jacques Cousteau and engineer Emile Gagnan developed an underwater breathing system under the name of Gagnan-Cousteau regulator or “Aqua Lung” i.e. a water lung that immensely facilitated scuba diving and actually revolutionized the entire process. Sports included in underwater sports, besides classical diving, comprise also the unusual and unexpected activities such as aquathlon (underwater wrestling), underwater football, underwater hockey, underwater ice hockey, etc. Ana Popovčić ■ 45 ■ OLIMP


ŽENE I ŠPORT

Londonske Igre i londonsko predgrađe Piše: RATKO CVETNIĆ

S jedne strane imamo londonske Olimpijske igre, na kojima su se i Saudijska Arabija i Katar morali pojaviti sa športašicama, a s druge strane imamo pojavu iz londonskih predgrađa da muslimanske zajednice ne dopuštaju djevojčicama sudjelovanje u športskim i dramskim školskim aktivnostima

R

ubrika „Žene i šport“ uvedena je u „Olimp“ 2007. godine, a prvi tekst bio je posvećen medijskom tretmanu žene u športu. Ta je tema, čini se, ostala u špici sve do danas, ne stoga što bi to bila posebna autorova namjera, nego baš zbog tvrdnje izrečene u tome davnom članku, tvrdnje nimalo originalne, ali teško oborive - mediji odražavaju postojeću društvenu hijerarhiju. Naravno, jubilej „Olimpa“ prilika je da se i na ovim stranicama sravne početna i aktualna pozicija, da se podsjetimo starog rimskog upozorenja kako se vremena mijenjaju i da provjerimo koliko se mi sami, i svijet oko nas, mijenjamo u toj rijeci. Da bismo lakše izašli na kraj sa zadatkom, pomoći će nam dvije knjige, dva medijska markera na stazi koja se prostire u dubinu od 12 godina - publicistički naslov “Power Play: Sport, the Media and Popular Culture”, škotskog autorskog dvojca, medijskih stručnjaka Raymonda Boylea i Richarda Haynesa, koji je bio u žiži u vrijeme kad je pokrenuta ova rubrika, te knjiga britanskog povjesničara Douglasa Murraya “Čudna smrt Europe”, lani proglaOLIMP ■ 46 ■


šena za publicistički naslov godine, a koja je ove godine izazvala nemali interes i kod nas. Započeli bismo pitanjem Boylea i Haynesa, iz poglavlja posvećenog odnosu roda i športskih medija, postavljenoga, dakle, 2007. godine: „Koliko danas, kad se bližimo kraju prvoga desetljeća novog tisućljeća, vrijedi tvrdnja da je slaba vidljivost žena u športu zapravo plod medijskog inženjeringa koji podržava patrijarhalnu strukturu zapadnoga društva?“ U toj konstrukciji, tvrde autori, leži sublimna poruka: šport je muška stvar; športom se bave muškarci, gledaju ga muškarci i muškarci na tome zarađuju. A ženama je mjesto, eventualno, u publici (poseban osvrt zaslužila bi i napomena autorskog dvojca o tome koliko malo žena ima među športskim novinarima). Možemo reći da je prije desetak i više godina takva tvrdnja bila malo pretjerana, ali nema nikakve sumnje da nastupaju godine velikih promjena. Sami autori već navode pad jedne od tvrđava muškog tradicionalizma: upravo je 2007. godine Wimbledon izjednačio nagradni fond muškog i ženskog turnira. Nekoliko godina kasnije na istom mjestu, u Londonu 2012. godine, dogodit će se “Ženska olimpijada” kako su je nazvali: prve Igre u kojima je svaki nacionalni olimpijski tim morao imati športašice i u kojima ni jedan šport nije bio zabranjen za žene. U borbi za olimpijsku ravnopravnost, to je datum koji stoji rame uz rame s Parizom iz 1900. i nastupima prvih olimpijki... Međutim, u “patrijarhalnoj strukturi zapadnog društva” - a to je društvo u kojem se šport rodio i odrastao - proteklih se godina pojavila kategorija oko koje je Murray svio svoju poslanicu, a pojam je u međuvremenu postao „viralan“ - demografija. Naime, demografski stečaj Staroga kontinenta vidljiv je od pedesetih godina prošlog stoljeća i obilježava vrijeme u kojem Europa živi period naj-

većeg blagostanja u svojoj povijesti. Ostavimo po strani razloge za tu pojavu (a koji su središnja tema Murrayeve knjige) i pogledajmo konkretne posljedice. Najprije, tu je nedostatak radne snage. Razvili smo kulturu koja se smatra superiornom, ali nema tko održavati njeno potpalublje. Problem s progresom je uvijek u tome što progres nije biološki održiv. S oko 500 milijuna stanovnika, Europska unija i njene najsnažnije sastavnice svoje brojno stanje već naraštajima održavaju imigracijom. Ta nova radna snaga uglavnom ne dijeli ono što se naziva tradicionalnim europskim vrijednostima, nego se, sad već i u trećoj generaciji, tvrdoglavo drži „svojih“ vrijednosti. S jedne, dakle, strane imamo londonske Igre, na kojima su se i Saudijska Arabija i Katar morali pojaviti sa športašicama, a s druge strane imamo pojavu iz londonskih predgrađa, na koju je upozoravao engleski prosvjetar Ray Honeyford, naime da muslimanske zajednice ne dopuštaju djevojčicama sudjelovanje u športskim i dramskim školskim aktivnostima. Činjenica da britanski industrijski pogoni i gradska komunalna poduzeća trebaju te ljude, a da ih je, s druge strane, nemoguće prisiliti na integraciju ili kazniti zato što se drže svojih vjerskih, kulturnih, svjetonazornih itd. načela, u ovom je slučaju riješena jednostavno Honeyford je otjeran u penziju i ušutkan. Međutim, isto se događa u Parizu, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švedskoj..., tamo gdje se bajke o integraciji, asimilaciji i sličnim, u osnovi vrlo licemjernim tehnikama suživota, krčme već desetljećima. Na koncu je i Mutti Merkel, jedna od zagovornica tog bajkovitog koncepta, morala priznati “Multikulturalizam je mrtav”, a za njom su to odmah, kao poslušni sinovi, ponovili Cameron i Macron. Ako Europa još uvijek

London Olympics and London suburbs In the past 12 years, as long as the section “Women and Sports” is present in the magazine, many doors in the world’s sports and Olympic community have opened to women. However, the social environment where women fought for and successfully obtained these rights shows itself as demographically unsustainable, and it must maintain its numbers by importing the workforce from the traditionalistic backgrounds. Therefore, it happens that the problems resolved in the Western civilization in the early stages of sports history re-appear at the same places, and the political elites of the European Community do not have satisfactory solutions for them. On one hand, we have London Olympics at which both Saudi Arabia and Qatar had to show up with female athletes, and on the other hand, we have the phenomenon from the London suburbs that Muslim communities do not allow girls to participate in sports and school drama activities... Ratko Cvetnić

jest patrijarhalna, ona to nije zbog svoje tradicije ( jer patrijarhalna društva nemaju demografskih problema), nego upravo zbog svojih novih stanovnika. I što sad? Prve lipanjske subote odigrano je finale iznimno uzbudljive ovosezonske Lige prvaka. U tvrdoj, izjednačenoj utakmici susrela su se dva engleska kluba, jedan iz Londona, drugi iz Liverpoola. Tko je bio najveća medijska zvijezda utakmice? Egipćanin Mohamed Salah? Kenijski Belgijanac Divock Origi? Nijemac Klopp? Ako prevrtimo medije dileme nema: Kinsey Wolanski, bujna prankerica koja je polugola utrčala na teren i - kako se to kaže - ukrala show dvadesetdvojici majstora skupljenih doslovno sa svih strana svijeta. Zaludu preporuke da se takvim egzibicionistima ne posvećuje medijska pažnja, upravo su britanski mediji jedinstveni u zaključku: bio je to najljepši trenutak utakmice. Tako to vide mediji na kraju nogometne sezone 2018-19. Ostaje nam pitanje hoće li “najljepši trenutak” motivirati muslimanske zajednice u Londonu i Liverpoolu da svoje djevojčice uključe u školske športske klubove? ■ 47 ■ OLIMP


MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

O

vogodišnji Svjetski kongres mobilne tehnologije okupio je više od 2000 stručnjaka u Barceloni, gradu domaćinu Olimpijskih igara iz 1992. godine, te predstavio novosti i svjetske trendove na području digitalne mobilne tehnologije. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach održao je govor, izloživši viziju i promišljanja u svojstvu čelnika organizacije koja ove godine slavi 125 godina postojanja, ali ipak se vrlo agilno i spretno koristi tehnološkim novostima ne bi li na taj način pokušala približiti iskustvo Olimpijskih igara ljudima diljem svijeta. Zanimljivo je sagledati kako MOO, koji svoje temelje duguje naslijeđu antike starijem od 3000 godina, prilikom obilježavanja OLIMP ■ 48 ■

125. rođendana sudjeluje na sajmu inovacijskih digitalnih tehnologija kao važan protagonist. Predsjednik Bach, ovu naoko oprečnu činjenicu, objašnjava ističući kako digitalna tehnologija jednako kao i Olimpijske igre posjeduje zajedničku odrednicu, a to je povezivanje ljudi. Doista, Olimpijske igre jedino su športsko natjecanje (ali i više od toga) koje pod olimpijskim primirjem – nasljednikom antičke Ekecheiriae – uz sudjelovanje 206 nacionalnih olimpijskih odbora iz cijeloga svijeta osigurava uvjete i omogućuje (ponekad s uspjehom, a ponekad, na veliku žalost, s manje uspjeha), mirno i individualno natjecanje športaša, a ne nacija – inspirirajući na taj način ljude diljem svijeta; olimpijskim vrijednostima poput izvrsnosti, prijateljstva i uvažavanja. Za MOO Olimpijske igre pred-

Piše: SAŠA CERAJ Fotografije: IOC

MOO mladima mora ponuditi više od zabave, odnosno upravo one sadržaje koji će biti obrazovni i kvalitetni, te ih potaknuti da postanu bolje osobe ulažući u vlastitost, ljudskost, znanje te osobni razvoj i rast


stavljaju određenu vrstu društvene mreže koja se pojavljuje u razdoblju prije interneta i društvenih mreža kakve danas poznajemo, jer Igre stvaraju uvjete za povezivanje ljudi, štoviše, razmjenu iskustava i izgradnju zajednica. Na taj način prepoznaju se neki od temeljnih elemenata modernih društvenih mreža i digitalnih medija te samim time i njihovih polaznih osnova. Uistinu, športaši za vrijeme Olimpijskih igara provode zajednički vrijeme živeći u olimpijskom selu, natječući se zajedno, dijeleći osnovne elemente suživota, poštivajući i uvažavajući jedan drugoga, dijeleći emocije u porazu i pobjedi. Kao pripadnike potpuno različitih kulturoloških sredina, povezuju ih olimpijske vrijednosti, poput izostanka diskriminacije i natjecanja pod istim pravilima, čime Olim-

Pet krugova za 5G

pijske igre postaju važan događaj za širenje mira i razumijevanja među ljudima.

Zimske olimpijske igre u Pjongčangu 2018. najsvježiji su primjer i medijski adut za potvrdu značaja MOO-a na polju športske diplomacije, ali ishodi kroz povijest nažalost nisu uvijek tako uspješni, na što sablasno upozoravaju grozote Igara u Münchenu 1972. godine. Začetnik modernih Olimpijskih igara barun Pierre de Coubertin jednom je zgodom zapisao: „Olimpijske igre hodočasnik su prošlosti i čin vjere u budućnost“, a budućnost kao nedohvatna kategorija ljudskoga života podložna je samim time i vrlo plastičnim tumačenjima svakog vremena za sebe. Bach u svojem pozivnom govoru ističe kako je vizija budućnosti proizvođača mobilne tehnologije

također ista ona vizija budućnosti Olimpijskih igara – što zvuči pomalo zastrašujuće, ako se promatra u cjelovitosti. Naime, ako se upućene riječi promatraju isključivo na način omogućavanja različitih oblika tehnološkog prijenosa Olimpijskih igara do gledatelja, tada se takva vizija budućnosti može opravdati, međutim, svjedoci smo sve snažnijeg i agresivnijeg razvitka tehnologije pri čemu dolaze do izražaja i njezine štetne posljedice, počevši od onih zdravstvenih, pedagoških, društvenih i tako redom. Stoga je zadaća MOO-a jasno naglasiti odmak olimpijskog pokreta od takvih ciljeva i takve budućnosti, jer se ne smije zaboraviti kako je funkcija olimpizma u svojoj esenciji i obrazovna.

Vidljivo je kako MOO jača poziciju na polju tehnološkog razvitka sklapajući sporazume s emi■ 49 ■ OLIMP


MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Za MOO Olimpijske igre predstavljaju određenu vrstu društvene mreže koja se pojavljuje u razdoblju prije interneta i društvenih mreža kakve danas poznajemo, jer Igre stvaraju uvjete za povezivanje ljudi, štoviše, razmjenu iskustava i izgradnju zajednica nentnim partnerima poput Intela, Alibabe, Samsunga, Vise i Omege te također i putem lansiranja vlastitog Olimpijskog kanala u 2016. godini, čime oblikuje digitalnu budućnost olimpijskog pokreta. Na ovaj način MOO očito ne želi čekati interes i inicijativu gledatelja, već se putem Olimpijskih igara i različitih oblika digitalnih medija poput weba, mobilne telefonije, internetskih televizija i društvenih mreža, želi približiti i ponuditi sadržaje „svima i svugdje“. Ovakav pristup mogao bi predstavljati problem, međutim, ako se navedenim pristupom žele dostaviti snažne i motivirajuće poruke utemeljene na olimpijskim i humanističkim vrijednostima, tada su one važne i imaju smisao. S druge strane, ako se navedeni pristup pretvori u digitalno „tepih bombardiranje“ javnosti 24 sata dnevno, 365 dana u godini s propagandnim porukama te profitom kao ključnom kategorijom i poticanjem konzumerizma – tada će takva budućnost postati nešto sasvim drugo utapajući se u negativnim trendovima današnjice. Valja istaknuti kako je prema istraživanjima MOO-a čak 80 posto gledatelja Igara mlađe od 35 godina (pretežito između 20 i 29 godina), čime MOO preuzima veliku odgovornost prema navedenoj populaciji, čiju će svijest i način ponašanja oblikovati upravo digitalni sadržaji, a njihovo djelovanje biti ključni faktor u razvoju društva sutrašnjice. Iz tog je razloga odgovornost u osmišljavanju takvih OLIMP ■ 50 ■

prijenosa još značajnija, jer MOO mladima mora ponuditi više od zabave, odnosno upravo one sadržaje koji će biti obrazovni i kvalitetni, te ih potaknuti da postanu bolje osobe ulažući u vlastitost, ljudskost, znanje te osobni razvoj i rast. Sve navedeno događa se pod prilikama i u kontekstu predstavljanja jednog od značajnih trendova, a to je uvođenje 5G tehnologije o kojoj se vode brojne rasprave, posebice o njezinim zdravstvenim učincima na čovječanstvo. Širokopojasna tehnologija 5G koristila se već na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu 2018. kao pilot program, omogućujući novi, brži prijenos podataka i virtualne stvarnosti u realnom vremenu koju je osigurao Intel. Mogućnost gledanja, odnosno sudjelovanja u nastupu športaša od strane gledatelja putem njihova kuta gledanja (Point of View) u realnom vremenu, te više kamera postavljenih na bob sanjke predstavile su zapanjujuće snimke Glavni izvršni ravnatelj Intela Bob Swan i predsjednik MOO-a Thomas Bach

i uzbudljivo iskustvo za gledatelje, zatraživši od njih i dozu odvažnosti. Doista, biti dio skijaškog skoka, spuštanja boba, ostvarivanja visokih brzina u skijaškom spustu ili simulaciji virtualne stvarnosti, jedinstveno je iskustvo koje ovakva tehnologija može omogućiti gledateljima te samim time podići granicu zanimljivosti Olimpijskih igara, kako gledateljima, tako i povećanom interesu sponzora. Činjenica je da će 5G tehnologija revolucionirati emitiranje olimpijskog programa, jer će donijeti kvalitetniji TV signal produkcijskim kućama, te podržati koncept tzv. „pametnih gradova“ koji će između ostalog revolucionirati promet i mobilnost (primjer Toyotina automatskog vozača). U športskom smislu mogla bi omogućiti kvalitetnije odluke sudaca (poput primjerice pripreme digitalnog suđenja nastupa gimnastičara i gimnastičarki na Olimpijskim


igrama u Tokiju 2020.), te također unijeti određene promjene u same treninge športaša i njihove pripreme za nastup. Kao što možemo vidjeti iz medija u Hrvatskoj, uvođenje 5G tehnologije prvenstveno postaje političko pitanje ispod kojeg škakljivo vibriraju i naziru se potencijalne financijske koristi, ali i glasačke preferencije te politički populizam. Tako se može čuti kako država ulaganjem 850 milijuna kuna od poreznih obveznika i aktiviranjem još dvostruko toliko financijskih sredstava od operatera, može u nekim optimističkim izračunima i prognozama za dvije godine u Hrvatsku uvesti 5G tehnologiju. Najveću korist od takve mreže imale bi visoko tehnološki sofisticirane i robotizirane tvornice o kojima nema riječi i koje nemaju uvjete poslovanja (primjer stanovite inovativne tvornice električnih automobila i baterija iz Hrvatske upravo je – i nažalost – ogledni reagens sustavnog nedostatka uvjeta razvoja takvih inicijativa koje na svakom koraku putem cijelog niza birokratski propisa guše napredak, a naveden primjer uspjeh zahvaljuje isključivo zauzetosti i predanosti mladog poduzetnika), ali pozitivna ocjena operatera na svako ulaganje države svakako im je prihvatljiva, jer će dodatno generirati profit, ali i dug o čemu se ne raspravlja te se rasprava o tome vješto izbjegava. Dolazak 5G mreže svakako je neizbježna činjenica, kako za neke zbog različitih interesa, tako za neke zbog napretka civilizacije,

međutim, druga strana medalje ne dobiva dovoljno medijskog prostora, a ona je vrlo upozoravajuća i alarmantna. U skladu s tim, potrebno je istaknuti apel i upozorenje 180 znanstvenika i liječnika iz 36 zemalja na opasnost koju će donijeti 5G tehnologija, posebice u masovnom povećanju prisilnog izlaganja ljudi elektromagnetskom zračenju, tražeći Europsku uniju da slijedi Rezoluciju 1815 Vijeća Europe i osnuje neovisnu radnu skupinu za preispitivanje učinaka na zdravlje stanovnika. Naime, kako bi se omogućilo širenje mreže 5G i brži bežični prijenos većih količina podataka, potrebno je instalirati značajno veći broj baznih stanica (antena) u urbanim područjima čime – prema tvrdnjama znanstvenika – više nitko neće moći izbjeći potencijalno štetne i intenzivnije učinke zračenja koji će se samo nadodati na već ustaljeno izlaganje 2G, 3G, 4G i Wi-Fi zračenju današnjice. Zbog svoje univerzalnosti i globalističkog stremljenja, Olimpijske igre priliku vide i sve se dinamičnije vežu uz moderne tehnologije o čemu dovoljno govori činjenica kako je pola svjetske populacije pratilo Olimpijske igre u Riju 2016., a dvije godine kasnije u Pjongčangu zabilježena je nova rekordna gledanost posebice na području digitalne tehnologije i mobilne telefonije koju je najviše koristila populacija od 20 do 29 godina starosti. Važno je da napredak ne postane sam sebi svrhom te da posluži i koristi se za pozitivne promjene u društvu, pri čemu će biti neophodan i važan pozitivistički osmišljeni pristup MOO-a, ali i svih drugih sudionika, prilikom korištenja i upotrebe modernih tehnologija. Literatura: www.olympic.org

IOC in the Digital era? This year’s Mobile World Congress gathered over 2000 experts in Barcelona, the host city of 1992 Olympics, presenting news and global trends in the field of digital mobile technology. The President of the International Olympic Committee Thomas Bach gave a speech by presenting the vision and views as the Head of the organization that – although this year it celebrates as many as 125 years of existence – still uses the technological news very agile and skillfully, with the goal of bringing closer the experience of Olympic Games to people around the world. For the IOC, Olympic Games represent a particular type of social network, which – in terms of time - appeared long before the Internet and social networks we know today, because the Olympics create conditions for not only connecting people, but also for sharing experiences and building communities, thus recognizing some of the fundamental elements of modern social networks and digital media, and therefore their baselines. It is evident that the International Olympic Committee is strengthening the position in the field of technological development by concluding agreements with eminent partners such as Intel, Alibaba, Samsung, Visa and Omega, as well as through launching its own Olympic channel in 2016, thus shaping the digital future of the Olympic movement. This way the International Olympic Committee obviously does not want to wait for the viewers’ interest and initiative, but wishes to come closer and offer - through the Olympics and various forms of digital media such as web, mobile telephony, Internet television, social networks – the contents to “everyone and everywhere”. It should be noted that according to the IOC research, as many as 80% of viewers are under 35 years old (a large proportion of them are between 20 and 29 years old), allowing the IOC to take great responsibility towards the aforementioned population, whose awareness and manner of behavior will be shaped by those digital contents and their action will be a key factor in the development of the tomorrow’s society. For this reason, the responsibility in designing such broadcasts is even more significant, because the IOC has to offer to young people more than entertainment, namely the content that will be educational, quality and encourage them to become better persons by investing in their personality, humanity, knowledge and personal development and growth. Saša Ceraj ■ 51 ■ OLIMP



www.erstebank.hr Info telefon: 0800 7890

#vjerujusebe


ŠPORT NA INTERNETU

Ili online ili ništa Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

U današnjem se umreženom svijetu treba snaći. U gomili informacija koje prestižu jedna drugu, korisnicima — a to je više od polovice stanovnika planeta s pristupom internetu — treba ponuditi brze, zanimljive i točne informacije da bi se vratili. Upravo su zato internet i društveni mediji moćan alat za kreiranje sadržaja izvan interesa ili dometa onoga što smo nekad zvali klasičnim medijima. Tko to ne učini, tko se ne prilagodi, izgubit će utakmicu Poslan prvi e-mail World Wide Web

Registrirana domena google.com

I

nternet otvara olimpijski pokret svijetu • rekao je 1998. godine Juan Antonio Samaranch, sedmi predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (od 1980. do 2001.), vjerojatno samo sluteći kakve bi se tektonske promjene mogle zbiti u iduća dva desetljeća. U mnogo čemu vizionar, predstavljajući tada redizajnirane mrežne stranice MOO-a koje su nastale 1995., shvatio je da je internet, kao najbrže rastući medij, idealan za pokrivanje i športskih događaja. Doba je to prve generacije digitalnih domorodaca, tzv. generacije z ili djece rođene između 1996. i 2010., s internetom, Facebookom (od 2004.), pametnim telefonima koji se strelovito šire od 2007., pristupom sadržajima bilo gdje u svijetu i to kada oni žele. Prethodna generacija nazvana y ili milenijalci, osobe rođene između 1980. i 1995., prva je tijekom odrastanja počela rabiti računala, OLIMP ■ 54 ■

guglati i otkrivati Wikipediju koja je lansirana 2001. Kao i generacija z, milenijalci su neprekidno online, koriste se naizmjence servisima kao što su Viber, WhatsApp, Skype…, no za razliku od „domorodaca“, već su na tržištu rada • odlučuju, nameću trendove, konzumiraju i kreiraju sadržaj. Nakon ovih dviju, stiže generacija nazvana Alfa • rođeni nakon 2011., čijim pripadnicima tehnologija nije pomagalo ili alat, nego dio života. Kao što je mnogima nekad bio fiksni telefon, radio ili TV. Pomalo zastrašujuće, s obzirom na to da je krunidba Elizabete II. u lipnju 1953. bila prvi međunarodni TV prijenos, a TV Zagreb je, primjerice, prvi izravni športski prijenos realizirao u svibnju 1957. s nogometne utakmice Jugoslavija – Italija. Prije samo ili već 62 godine, ovisno o tome kojoj generaciji pripadamo.... U takvom umreženom svijetu, uz

sprinterski životni tempo koji nam nameću i informacijsko-komunikacijske tehnologije, treba se snaći. U gomili informacija što prestižu jedna drugu, a onda i u gomili lažnih vijesti (engl. fake news) nije

Instagram HOO-a


Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

lako naći put do izvora i prave informacije. Upravo su zato internet i njegovi mediji, društvene mreže, spomenimo samo Facebook, Instagram i Twitter, nevjerojatno moćan i (relativno) besplatan medij koji se može upotrijebiti za kreiranje sadržaja izvan interesa ili dometa onoga što smo nekad zvali klasičnim medijima. Zapravo se mora upotrijebiti jer organizacija koja to ne učini, ne prilagodi se i nije online, izgubit će utakmicu. Rubrika „Šport na internetu“ nastala je 2010. predstavljanjem redizajniranih stranica Hrvatskog olimpijskog odbora, koje su rođene uoči Olimpijskih igara u Atlanti 1996. kada je samo desetak europskih olimpijskih odbora imalo svoj web. Ideja je bila nastaviti je s predstavljanjem stranica domaćih saveza, ali kako su one bile tek u začecima i više nalik oglasnim pločama, prednost su dobili veliki svjetski savezi i organizacije poput MOO-a, Fife, Uefe… Prvi obrađeni domaći savez bio je badmintonski 2012., s trogodišnjim službenim stažem na mreži i misijom „biti ažuran“. Većini je saveza i klubova nedostajalo i ljudi i znanja da se još i predstavljaju na internetu. Mrežne su im stranice olakšavale rad, članovi su se na njima informirali, registrirali, doznavali informacije o natjecanjima. Već je i to smanjilo pritisak svakodnevnog, višesatnog telefoniranja, kasnije i slanja elektroničke pošte. Postupno su se dodavale vijesti, zanimljivi članci, poveznice, shvatilo se da ne treba zanemariti ni Twitter ni Facebook, platforme idealne za dodatno širenje, pozicioniranje i popularizaciju, kao ni mrežu YouTube i videosadržaje. Rastom Instagrama bilo je sve više i prostora i • posla. Dakako, ne mogu svi savezi biti jednako aktivni na svim mrežama niti mogu svi biti jednako uspješni, ali mnogi angažiraju ljude koji to znaju raditi ili se savjetuju s njima, svjesni koliko je to važno. A kako ne bi bilo? Na svijetu živi

oko 7,7 milijardi ljudi. Prema izvještaju Global Digitala, oko 4,4 milijarde svakodnevno je na internetu, korisnika društvenih mreža više je od 3,5 milijardi. Prema istraživanju agencije Ipsos u suradnji s 24sata, internet je u Hrvatskoj glavni izvor informacija za 78 posto ispitanika (u Japanu je to manje od 30 posto) i devet od 10 ljudi različite dobi koriste se njime više puta dnevno. Prema statističkim pokazateljima, oko 75 hrvatskih stanovnika rabi internet u poslovne i privatne svrhe. Prema analizi marketinške agencije Arbone, Facebook i Instagram najjače su društvene mreže u nas • Facebook s 1,9, a Instagram s 1,1 milijun korisnika. Velik je to i oglašivački potencijal, što ide na ruku „velikim“ športovima i jakim savezima, ali i platforma za informiranje i jačanje popularnosti. Veća vidljivost, brendiranje, neposredan kontakt, moć uvjeravanja, kreiranje mišljenja 24 sata dnevno, viralnost, pozicioniranje • samo su neke od prednosti korištenja moći koja nam je na raspolaganju. To su podaci koji se ne mogu zanemariti. „Četvrta sila“, kako se medijima neformalno tepalo prije oko 150 godina kad su ih svrstavali uz bok zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, a zbog utjecaja na javno mnijenje, danas je definitivno promijenila vlasnika pa s pravom govorimo o društvenim mrežama kao o medijima. Pojedinci i organizacije, dakle i športski savezi, klubovi, natjecatelji… dobili su moć da vlastitim kanalima dopru do sljedbenika, bez posrednika, bez uredničkih intervencija, cenzure, bilo kada i iz bilo kojeg zakutka planeta. Taj bi potencijal bilo šteta ne iskoristiti. No, usporedno valja raditi na jačanju medijske pismenosti, podizati odgovornost društva, dosljednije primjenjivati zakonske propise jer su neslućene mogućnosti koje internet nudi samo jedna strana priče. Moć se, znamo, uvijek može i zloupotrijebiti.

Social networks as a powerful medium Internet opens the Olympic Movement to the world, said the President of the International Olympic Committee Juan Antonio Samaranch (from 1980 to 2001) in 1998, probably just anticipating that tectonic changes could occur within the next two decades. It is not to find a way in today ‘s networked and hectic world. In a pile of information, including fake news, one must find a way to the source and the right information. That’s why the Internet or social media, such as Facebook, Instagram and Twitter, represent the powerful media that can be used to create contents beyond the interest or range of what we used to call classic media. Actually, it has to be used because whoever fails to do it, who doesn’t adapt and isn’t online, will lose the game. The section “Sports on the Internet” regularly published in this magazine first-appeared in 2010 by presenting the redesigned pages of the Croatian Olympic Committee that were made on the eve of of the Atlanta Olympics 1996, when only a dozen of European Olympic Committees had their own websites. The first national federation we wrote about on these pages was the Croatian Badminton Federation in 2012, with a three-year-long official online status and mission - to be up-to-date. Most of the federations still lacked both people and knowledge to present themselves on the Internet. Today, only seven years later, the federations are active on social networks, aware of how important it is. Individuals and organizations, therefore, sports federations, clubs, competitors, etc. got the power to reach out to their followers through their own channels, without intermediaries, without editorial interventions, censorship, at any time and from any place on the planet. It would be a pity not to use that potential. But I guess one must work in parallel on strengthening the media literacy and responsibility, because the unimagined opportunities offered by the Internet are just one side of the story. Marijana Mikašinović ■ 55 ■ OLIMP


ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

MIRKO VANIĆ LALA – od Retfale do Caracasa Autor: Eduard Hemar Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 136 Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi Biblioteka: Hrvatski sportski portreti XX. stoljeća Izdavač: Društvo za povijest sporta i tjelovježbe, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Urednik d.o.o. Tisak: OG grafika d.o.o. Dostupnost: Nacionalna i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku, Rijeci, Puli, Splitu, i Zadru, knjižnica HOO-a, info: Društvo za povijest sporta i tjelovježbe, 10 000 Zagreb Cijena: prigodno izdanje

„Sezonu“ knjiga o trčanju zatvaramo knjigom koja svom čitatelju neće reći baš ništa o tehnici ili treningu trčanja, izboru prikladne opreme, potrebi za vitaminizacijom… Knjiga „Mirko Vanić Lala - od Retfale do Caracasa“ životna je storija o najstarijem hrvatskom atletičaru, devedesetipetogodišnjaku koji je živio u šest različitih država i čiji su život obilježili športski uspjesi, ljubavna priča s kolegicom atletičarkom i odlazak u emigraciju. Ova životna i poučna priča podijeljena je u devet poglavlja u kojima je sukus, ali i začini dvaju života, Mirka Vanića Lale i njegove supruge, životne suputnice i „suborca“, Biserke Rauch. Životni put danas 95-godišnjeg Mirka Vanića započeo je u osječkoj četvrti Retfala, a prvo poglavlje knjige donosi kratku obiteljsku povijest i Lalino djetinjstvo. Okolnostima oko očeve smrti čitatelj ulazi u novu životnu etapu Vanićeva puta, preseljenje u Petrovgrad (Zrenjanin) i prvi kontakt s trčanjem i atletikom te inficiranost tim športom usprkos lošim uvjetima za treninge. Čitatelj potom prati prva natjecanja i pobjede te četverostruki naslov juniorskog prvaka Srbije 1940. godine. Već godinu poslije perspektivni se atletičar našao na životnoj prekretnici kojom ga je II. Svjetski rat trajno odveo iz Banata, a čitatelj biva uveden u treće poglavlje. Ono donosi preseljenje u Zagreb te Mirkovu atletsku afirmaciju u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj. Iako je Drugi svjetski rat uzrokovao neodržavanje Olimpijskih igara, Lala je u rujnu 1942. debitirao za atletsku reprezentaciju NDH i nastupao na međunarodnim susretima i Igrama europske mladeži. Od ljeta 1943. do svibnja 1945. bio je u domobranskoj uniformi kao ročnik u prosvjetnoj bojnoj, pa u 21. pješačkoj pukoviji, sretno se provukavši kroz ratno razdoblje - ne vidjevši bojišta. Nakon rata, završio je u JNA, no opet je raspoređen najprije u prosvjetnu jedinicu, pa prekomandiran u Konjičku brigadu. U drugom dijelu 1945., kao pripadnik JNA, već nastupa, a godinu poslije trostruki je državni prvak. Ipak, 1948. bila je Lalina najbolja poratna godina – postao je prvak Hrvatske na 200 m, te viceprvak tadašnje države u istoj disciplini, treći na 100 m i državni prvak u obje štafete. Uslijedio je novi vojni rok, pa fatalan susret sa šesnaestogodišnjom Biserkom Rauch, najperspektivnijom atletičarkom Zagreba. U samo godinu i pol treniranja Biserka je postala najuspješnijom klupskom natjecateljicom, a postala je i Lalinom ljubavi. Ipak, trostruka prvakinja Hrvatske odlučila je ne vratiti se u domovinu s prijateljskog susreta reprezentacija u Münchenu 1953. Iako je Lala imao dobar posao u Narodnoj banci, ni Lala se, godinu kasnije, s izleta u Beč djelatnika Narodne banke nije vratio. Oboje su se u Hrvatsku vratili nakon pola stoljeća emigracije, iz Venezuele, a Vanić tada zahvaljujući odličnoj memoriji i velikoj osobnoj arhivi postaje važan svjedok i suradnik povjesničara športa u Hrvatskoj i Srbiji. Osim što je najstariji hrvatski atletičar, Lala je i posljednji živući prvak i reprezentativac Hrvatske iz razdoblja II. svjetskog rata.

OLIMP ■ 56 ■

70 GODINA A JOŠ SE BAVI SPORTOM…: Hrvatski zbor

sportskih novinara 1949. – 2019.

Autori: Marijan Bakić Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 124 Format: 22,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski zbor sportskih novinara, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Tiskara Pečarić-Radočaj d.o.o., Karlovac Tisak: Tiskara Pečarić-Radočaj d.o.o., Karlovac Dostupnost: Nacionalna i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku, Rijeci, Puli, Splitu, i Zadru, Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, Karlovac Knjižnica HOO-a; informacije: Hrvatski zbor sportskih novinara, Perkovčeva 2, 10 000 Zagreb, tel.: +385 1482 8333, e-mail: hzsn@hzsn.hr Cijena: prigodno izdanje

Ljeto je razdoblje intenzivne športske aktivnosti, a ljeto je i vrijeme utemeljenja Svjetske udruge sportskih novinara (AIPS). Ove godine športski novinari diljem svijeta obilježavaju 95. obljetnicu AIPS-a, možda i nesvjesni da utemeljenje njihove organizacije nije „išlo glatko“. Od ideje na Olimpijskim igrama u Antwerpenu do dogovora u Parizu (2. srpnja 1924.) prošla je cijela olimpijada i tek je osam država tada imalo profesionalna udruženja športskih novinara. Danas, AIPS broji 152 države članice i više od 20 000 članova, a ljetni, svečarski broj povodom 20. obljetnice izlaženja Olimpa idealan je za prikaz knjige posvećene 70. obljetnici djelovanja Hrvatskog zbora športskih novinara. Kako i priliči onima koji (između ostaloga) i pišu, športski su novinari svoju povijest, ovoga puta ispisanu perom Marijana Brkića, ukoričili već treći put, ostavivši tako uz tonske, video i novinske zapise u arhivima institucija, redakcija i knjižnica i ovo svečarsko prisjećanje na likove i djela svojih članova. Baš kao športska slava, i život je prolazan, pa i karijere športskih novinara. Mnogih velikana športskog novinarstva fizički više nema, no u sjećanjima ljubitelja športa njihov je trag neizbrisiv. Hrvatski zbor sportskih novinara, tada „sekcija novinara koji rade u fiskulturnim rubrikama“, na prijedlog je redakcije Narodnog sporta, a uz podršku Upravnog odbora Društva novinara Hrvatske, osnovan 6. travnja 1949. godine. Monografija „70 godina, a još se bavi sportom…“ čitatelju uz sjećanja na inicijatore osnivanja Zbora i njegove predsjednike – Miroslava Habuneka, Zvonu Mornara, Žarka Susića, Milku Babović, Stanaka Kučana, Miroslava Redea, Darka Kolomba, Ivicu Vukotića, Slavka Cvitkovića, Dražena Draženovića, Zorana Kovačevića i Juru Ozmeca, pruža uvid u povijest i rad Zbora te se prisjeća nagrada i priznanja dodijeljenih športskim novinarima i djelatnicima koji su djelovanjem u području športskog novinarstva ili suradnje sa športskim novinarima ostali upisani u povijest. Knjiga ne staje na povijesti već donosi i popis trenutačnog članstva Zbora, Kodeks profesionalnih standarda ponašanja AIPS-a, čitatelja upućuje u suradnju s AIPS-om i SEESJA-om (South East European Sport Journalists Association), upoznaje sa sekcijama u Karlovcu, Međimurju, Rijeci, Splitu i Zadru te s vodstvom Zbora u predstojećem razdoblju… „Imati 70, a još se baviti sportom“ možda nekima zvuči kao oksimoron, no kad predsjednik Zbora kaže: „Kad sam nedavno postao svjestan da je Milka Babović svoj prvi novinski uradak napisala tek nekoliko mjeseci nakon osnivanja udruženja koje se danas diči imenom Hrvatski zbor sportskih novinara, shvatio sam da uživo, gledajući nju, zapravo gledam, cijelu tu ogromnu i za jednu knjigu preveliku povijest.“ - jasno je da sportsko novinarstvo ima kontinuitet, a športski novinarski doajeni žive kroz entuzijazam i znanje koje su mentorski prenijeli novim naraštajima, ostavši nezaboravljeni baš poput Milke Babović koja je na izmaku 69 godine djelovanja Udruženja sportskih novinara dobila nagradu Franjo Bučar za životno djelo.


Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

POČETCI SVJETSKE I HRVATSKE GIMNASTIKE Autor: Željko Iveljić Recenzenti: dr. sc. Ana Popovčić, prof. dr. sc. Karmenka Živčić Marković, mr. sc. Zlatko Virc Godina i mjesto izdavanja: 2018., Vinkovci Stranica: 254 Format: 21 x 30 cm Uvez: meki, s klapnama Izdavač: Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima Oblikovanje i priprema za tisak: Željko Iveljić Tisak: Zebra, Vinkovci Dostupnost i info: Nacionalna i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku, Rijeci, Puli, Splitu, i Zadru, knjižnica HOO-a, info: Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima, Jurja Dalmatinca 22, 32100 Vinkovci, maticavk@gmail.com Cijena: 300,00 kuna

„Pojavu gimnastike najbolje možemo shvatiti kao čovjekovu težnju, od najranijih njegovih početaka, da raznim vježbama stječe potrebnu snagu i vještinu da bi preživio. U početcima posebnu ulogu kod ljudi imali su instinkti koji su se javili kao refleks borbe za preživljavanje i težnje za produženje roda. Čovjek je od početka bio upućen na svoje tjelesne kvalitete. Da bi opstao, morao je sposobnost trčanja, penjanja, skokova i bacanja podići na višu razinu jer mu je o tome često ovisilo preživljavanje.“ Kako već i naslov monografije sugerira, „Početci svjetske i hrvatske gimnastike“ čitatelju nastoje sažeto i kontekstualno logično, na temelju autoru dostupnih podataka o nastanku gimnastike u svijetu i iz izvora prikupljenih istraživanjem u Hrvatskoj, ponuditi pregled nastanka tog športa. Monografija je, kako autor navodi, namijenjena širokom krugu čitatelja, prvenstveno onih koji se za gimnastiku zanimaju. Podijeljena je u dvije osnovne cjeline – svjetsku i hrvatsku gimnastiku. Bogata je ilustracijama koje, kao i tekst, obuhvaćaju razdoblje od gimnastičkih prapočetaka do 1904. odnosno godine formiranja Hrvatskog saveza sokolskih organizacija. Cjelina koja se odnosi na početke svjetske gimnastike obuhvaća osam poglavlja i niz potpoglavlja koja čitatelju pojašnjavaju razliku između mita i stvarnosti, prapočetke gimnastike - od prvobitne zajednice i početaka razvoja gimnastike u Africi, Aziji, Americi, Australiji i Europi - preko razvoja gimnastike u srednjem vijeku, do njena novog poleta u razdoblju humanizma, prosvjetiteljstva i filantropizma. Značajan dio cjeline posvećen je gimnastičkim sustavima i udrugama pojedinih zemalja. Druga cjelina započinje razvojem gimnastike na hrvatskim područjima u starom vijeku, pa slijede poglavlja o razvoju gimnastike u Hrvatskoj od prvih tjelovježbenih aktivnosti do uloge školstva u gimnastičkoj povijesti, jer gimnastika se i u Hrvatskoj najprije pojavljuje u vojnim, a potom i u civilnim školama. Obujmom najveći dio monografije obuhvaća osnivanje i razvoj prvih gimnastičkih društva i u njemu je obrađen rad postojećih društava te događanja značajna za razvoj gimnastike u Hrvatskoj. Završna razmatranja donose pregled gimnastičko strukovnog nazivlja - gimnastičke terminologije, organiziranja vježbanja u društvima, pravila organizacije natjecanja i suđenja, pregled prostora za vježbanje, sprava i odjeće vježbača, znakovlja hrvatskih gimnastičkih društava te gimnastičkih nadmetanja, monografijskih i periodičnih publikacija i članka o gimnastici. O značaju ove monografije možda najbolje govori izvadak iz jedne o recenzija: „…suvremena hrvatska historiografija relativno je siromašna istraživanjima iz područja sporta, te će ovaj rad biti prilog za proučavanje povijesti hrvatskog sporta. Za poželjeti je da će potaknuti nove interpretacije o povijesti gimnastike, kao i nova istraživanja povijesti sporta u širem smislu te da će omogućiti bolje vrednovanje društvenog značaja gimnastičkog sporta u suvremenoj hrvatskoj historiografiji.“

ŽENE I MEDIJI:

PREPORUKE ZA PRAĆENJE ŽENSKOG SPORTA U ELEKTRONIČKIM MEDIJIMA Autori: Romana Eibl, Dea Redžić, Marin Šarec Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 64 Format: 16,5 x 23,5 cm Uvez: meki Izdavač: Agencija za elektroničke medije Oblikovanje i priprema za tisak: Duplerica d.o.o. Dostupnost: Agencija za elektroničke medije, Jagićeva 31, 10 000 Zagreb, +385 (0)1 488 2610, info@aem.hr i knjižnica HOO-a Cijena: besplatna publikacija

57„Žene i mediji: Preporuke za praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima“ kvalitetan su doprinos razumijevanju problematike rodne ravnopravnosti u športu i smjernice za buduće djelovanje kako novinara, urednika, vlasnika i upravljačkog kadra u medijima tako i regulatornih tijela. Donose opsežan pregled stanja praćenosti ženskog športa u medijima, koristeći, prateći, citirajući i pozivajući se na relevantne znanstvene izvore i istraživanja. Značaj ove publikacije leži upravo u njezinoj izvorišnoj relevantnosti te u cjelovitom pregledu kako regulatornih, zakonskih okvira rodne ravnopravnosti u športu u Republici Hrvatskoj, tako i u ponuđenom pregledu povijesnih, bioloških i ekonomskih uzroka postojeće nejednakosti te dosadašnjih studija, ali i u vlastitom, premda neznanstvenom i informativnom istraživanju stava dijela nacionalnih športskih saveza i vodećih medija. Unutar pregleda dostupnih studija i istraživanja o prisutnosti ženskog športa u športskim vijestima i prikazu realnosti spolova u športu, čitatelj će naići na zanimljive podatke da je udio ženskog športa u vijestima nacionalnih televizija u Hrvatskoj tek četiri posto, da športašice u SAD-u imaju manje prostora danas no što su ga imale 1989., kako se „bilda“ uzbudljivost muških športova… Publikacija prikazuje i analizira i one studije koje donose prijedloge i rješenja kroz „primjere dobre prakse“, među kojima se ističe Francuska, ali i rezultate globalne studije Nielsen Sportsa provedene u osam zemalja (svjetskih športskih velesila), koja je pokazala da 51 % muške navijačke populacije prati ženski šport, iako je činjenica da opća populacija navijača više zanimanja pokazuje za natjecanja na kojima športaši i športašice nastupaju zajedno (atletika, tenis). Nažalost, detektiraju prisutnost rodnih stereotipova i seksizma u športu i u pozitivnim pričama o športašicama i njihovim postignućima, pa čak i pri izvještavanju s Olimpijskih igara. Anketa provedena u hrvatskim športskim savezima i elektroničkim medijima pokazala je da nacionalni savezi uzroke nezadovoljavajućoj zastupljenosti ženskog športa vide u kraćem trajanju ženskih karijera, lošijim rezultatima športašica, premalom ulaganju u šport i prevelikoj međuovisnosti ulaganja u ženski šport i financijske isplativosti istog, dok mediji kao najveći problem ističu komercijalnu neisplativost sadržaja. Navode da plasman sadržaja određuju prema popularnosti športa, posjeti na tribinama te čitanosti odnosno gledanosti priloga o ženskom športu. Vode se istovremeno i inozemnom konkurencijom te podatcima o čitanosti članaka o ženskom športu koji su porazni, zaključujući pritom da je ženski šport kada se sagledaju te brojke i previše zastupljen. Smatraju da sami ne mogu učiniti mnogo u svrhu poboljšanja stanja i pozivaju regulatorna tijela na suradnju, smatrajući kako bi prikladna regulativa i načelan dogovor između športskih redakcija pridonijeli boljitku. Naposljetku, autori taksativno sumiraju „Preporuke za elektroničke medije“ i „Preporuke za sportske saveze i klubove“.

■ 57 ■ OLIMP


OD OLIMPA DO OLIMPA Mirai Towa što u prijevodu znači vječna budućnost. Uz predstavnike brojnih medija te mnogih gostiju, svečanosti su nazočili glavni tajnik HOO-a Josip Čop i njegov pomoćnik za marketing Ranko Ćetković.

Održan 18. Olimpijski festival dječjih vrtića

Pod vodstvom HOO-ova ureda za programe športa na lokalnoj razini, u svibnju je diljem Hrvatske održan 18. Olimpijski festival dječjih vrtića. Unatoč čestim svibanjskim kišama, Festival je okupio više od 16 tisuća djece koja su s radošću prirođenoj dječjoj dobi sudjelovala u više oblika športskih aktivnosti prilagođenih njihovom uzrastu. Pod sloganom „I ja ću biti olimpijac“ djevojčice i dječaci mogli su se okušati u nogometu, bacanju loptice, trčanju na 25 metara, štafeti 4×25 metara i skoku u dalj. Osnovna zamisao festivala je da se športske aktivnosti kroz igru i razonodu već u najranijoj dobi učine djeci privlačnima, a Festival je, kao i svake godine, i ovaj put poslužio i za poduku o fair ponašanju, prijateljstvu, suradnji i razumijevanju - općim vrijednostima važnim za ispravno odrastanje najmlađih članova društva. Na 18. OFDV-u sudjelovalo je 370 dječjih vrtića iz tridesetak gradova sa svih strana Hrvatske.

HOO i Toyota potvrdili svoje partnerstvo

Hrvatski olimpijski odbor i japanska tvrtka Toyota, partner za mobilnost Međunarodnog olimpijskog odbora sve do Olimpijskih igara u Parizu 2024., potvrdili su 18. lipnja ove godine početak partnerstva za hrvatske olimpijske ciljeve, a osobito za nastup hrvatskih športaša na Igrama u Tokiju 2020. godine. Prigodni datum za obilježavanje početka suradnje bio je ispraćaj športaša na 2. Europske igre u Minsku u zagrebačkom hotelu Westin, a o važnosti suradnje govorili su predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i predsjednik Toyote Adria Kensuke Tsuchiya. Početku kampanje Toyote i HOO-a pod motom „Započni svoje nemoguće“ (Star Your Impossible), prisustvovali su osvajač zlata u trapu iz Rija 2016. Josip Glasnović, srebrni veslački samac, također iz Rija, Damir Martin, brončana streljašica iz Pekinga 2008. Snježana Pejčić te trostruki plivački paraolimpijac Kristijan Vincetić. Svečanosti obilježavanja partnerstva HOO-a i Toyote, nazočila je i veleposlanica Japana Misako Kaji koja je u ime predsjednika Organizacijskog odbora Igara u Tokiju Yoshira Morija predala dar – maskotu Igara OLIMP ■ 58 ■

Prvi dobitnici nove Nagrade HOO-a „Milan Neralić”

Hrvatski olimpijski odbor ove je godine po prvi put dodijelio nagradu „Milan Neralić“ za izniman doprinos razvoju športa na lokalnoj razini. Nagradu koja nosi ime legendarnog slunjskog mačevaoca, prvog Hrvata osvajača olimpijske medalje (bronca na OI u Parizu 1900.) prvi su dobili Anton Peruško (Sportska zajednica Istarske županije), Slobodan Gračaković (Zajednica sportova Primorskogoranske županije), Emil Pravdić (Savez sportske rekreacije „Sport za sve“ Osječko-baranjske županije), Zlatko Lasan (ŽRK Dugo Selo ‘55) i jedna udruga - Sportska zajednica grada Zadra u čije ime je priznanje primila njezina predsjednica Snježana Jurinić. Nagrada se sastoji od pisane povelje te skulpture povezane s Neralićevim likom i djelom koju je izradio student Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Matija Gajić Puškarić. Njegov originalni uradak na svečanosti je uručen Ivanu Požegi, zamjeniku gradonačelnika Slunja, rodnog grada Milana Neralića. Svečanost dodjele ovog priznanja održana je u zagrebačkom hotelu Westin 4. lipnja ove godine u nazočnosti brojnih uglednika hrvatskog športa i javnog života, a članovi prvog Ocjenjivačkog suda bili su: Mladen Pavičević (predsjednik), Darko Ivošević, Mario Meštrović, Ante Tanfara, Zvjezdana Tuma Pavlov, Sanda Čorak i Siniša Krajač.

Suradnik Olimpa Ratko Cvetnić dobitnik Nagrade HAZU-a

Jedan od najdugovječnijih suradnika i član uredništva „Olimpa“ Ratko Cvetnić, dobitnik je nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2018. godinu za područje književnosti. Cvetnić je dobio nagradu za roman “Blato u dvorištu” u kojem tematizira obiteljsku povijest i građansku kulturu po završetku Drugoga svjetskog rata. Na visokom priznanju Ratku Cvetniću čestitali su brojni športski djelatnici, čelnici HOO-a, te posebice uredništvo časopisa „Olimp“ u kojem je napisao više od 50 članaka na temu žene i šport, a naslovi priloga poput “Kako se oduprijeti tvornici stereotipa?“,“Športska tijela siromašna ženama“,


Piše: RADICA JURKIN

„Paradoks rodne ravnopravnosti“, samo su neki u kojima ovaj vrsni romanopisac i športski dužnosnik propitkuje pitanja ravnopravnosti spolova i ženskog potencijala u športu i društvu općenito. Nagradu HAZU-a , dobitnicima je uručena 30. travnja, a u ime svih nagrađenih biranim riječima zahvalio se upravo Ratko Cvetnić kojemu i mi, u ime svih autora i članova uredništva „Olimpa“, upućujemo iskrene čestitke.

Stojko Vranković izabran za člana Upravnog odbora Fibe

Aktualni predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Stojko Vranković, trostruki olimpijac i nositelj dvaju srebrnih olimpijska odličja (Seul i Barcelona) izabran je u svibnju ove godine za člana Upravnog odbora Fibe, krovne udruge europske košarke. Stojko Vranković je nakon bivšeg predsjednika HKS-a Borisa Lalića i pokojnog glavnog tajnika Željka Drakšića, treći hrvatski predstavnik u ovom upravljačkom tijelu košarkaškog udruženja koja ima velike ovlasti u kreiranju strategije i razvoja europske košarke.

Hrvatskom zboru sportskih novinara dodijeljena Povelja Republike Hrvatske

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila je prigodom proslave Dana državnosti, Hrvatskom zboru sportskih novinara Povelju Republike Hrvatske. Uručivši Povelju, predsjednica je izrazila uvjerenje da će osim priznanja za učinjeno u burnih 7o godina djelovanja HZSN-a (osnovan u Zagrebu 1949.) ono biti poticaj u budućem radu športskih novinara i razvoju športskog novinarstva u Hrvatskoj. Spomenimo da je Hrvatski zbor sportskih novinara u travnju ove godine svečano proslavio obljetnicu uručenjem nagrada zaslužnim članovima i posebnim izdanjem knjige „70 godina, a još se bavi sportom…“ na čijim su stranicama zabilježene bitne činjenice o utjecaju i postignućima ovog udruženja. Povelju Republike Hrvatske primio je predsjednik HZSN-a Jura Ozmec s najbližim suradnicima, članicom Izvršnog odbora Ivanom Lukačić-Krajina i glavnim tajnikom Marijanom Bakićem.

Hrvatsko-korejski doprinos promociji taekwondoa

U posjetu Hrvatskom olimpijskom odboru, 23. svibnja boravilo je peteročlano športsko i diplomatsko izaslanstvo iz Južne Koreje predvođeno Shin

Croatian-Korean contribution to the taekwondo promotion A five-member sports and diplomatic delegation from South Korea, led by the Special Envoy of the Korean Minister of Culture, Tourism and Sports Shin Kinam, visited the Croatian Olympic Committee on May 23rd. Their host, President Zlatko Mateša, received the guests accompanied by the Head of the Korean-Croatian Business Club Zoran Horvat and former taekwondoka, coach and eminent taekwondo officer Tamara Pradegan. The main motif of the reception, attended also by the Croatian Ambassador to South Korea Damir Kušen, was the wish of the World Taekwondo Federation from Seoul to use, as efficient as possible, the fact that the city of Rijeka was selected to be the next European Capital of Culture during Olympic year’s 2020. On this occasion, the World Taekwondo Federation signed the Agreement on Cooperation with the University of Rijeka. The South Korean guests highlighted that they are monitoring all the successes of Croatian male and female taekwondokas at large international competitions and honored the fact that Martina Zubčić and Sandra Šarić (Beijing Olympics 2008) and Lucija Zaninović (London Olympics 2012) won bronze medals. Stojko Vranković elected a member of the FIBA Europe Board Current President of the Croatian Basketball Federation Stojko Vranković, triple Olympian and holder of two Olympic silver medals (Seoul and Barcelona), was elected on Sunday a member of the FIBA Europe Board, umbrella organization of the European basketball. After the former President of the Croatian Basketball Federation Boris Lalić and the late Secretary General Željko Drakšić, Stojko Vranković is only the third Croatian representative in the governing body of this basketball organization with great authorizations in creating the strategy and development of the European basketball. Celebration of the International Olympic Day Birthday celebration (June 23rd) of the modern Olympic Movement, the International Olympic Day, under the slogan “Move, Learn and Discover” has been marked in Croatia with a series of sports activities, educational workshops and presentations, organized by the Croatian Olympic Academy and the Croatian Olympic Committee’s Office for Sports Programs at the Local Level. The celebration of the International Olympic Day dedicated to mutual appreciation and understanding of diversities and cultures, as well as to responsibility in evaluation and protection of natural heritage, was concluded by the Jarun Lake race named Olympic Day Run that was organized in Croatia for the first time and involved hundreds of runners. The race ambassadors, Olympian and top tennis player Ana Konjuh, double silver Olympian rower Damir Martin (London and Rio) and golden Olympian from Rio Josip Glasnović actively supported the project believing in its basic message – it is important to practice! Top Croatian athlete, a four-time-Olympian, holder of bronze medal from Sydney (2000) Igor Boraska joined the promotion of sports activities and Olympic values for personal and social

■ 59 ■ OLIMP


OD OLIMPA DO OLIMPA Kinamom, posebnim izaslanikom korejskog ministra kulture, turizma i športa. Njihov domaćin, predsjednik Zlatko Mateša goste je primio u društvu čelnika Korejsko-hrvatskog poslovnog kluba Zorana Horvata i bivše taekwondašice, trenerice, istaknute taekwondaške djelatnice Tamare Pradegan. Glavni motiv prijama, kojem je nazočio i hrvatski veleposlanik u Južnoj Koreji Damir Kušen, je želja Svjetske taekwondo federacije iz Seula da što učinkovitije iskoristi činjenicu da je Rijeka izabrana da tijekom olimpijske 2020. godine bude europska prijestolnica kulture. Tim povodom je Svjetska taekwondo federacija potpisala sporazum o suradnji s riječkim Sveučilištem. Gosti iz Južne Koreje naglasili su da prate sve uspjehe hrvatskih taekwondaša i taekwondašica na velikim međunarodnim natjecanjima te odali prizanje činjenici da su Martina Zubčić i Sandra Šarić (OI Peking 2008.) te Lucija Zaninović (OI London 2012.), osvojile brončana olimpijska odličja.

S CoSportom do Tokija i Olimpijskih igara 2020.

Službeni distributer ulaznica za Olimpijske igre u Tokiju 2020. i partner Hrvatskog olimpijskog odbor CoSport, otvorio je u svibnju ove godine online sustav narudžbi ulaznica iz fonda Organizacijskog odbora namijenjenog Hrvatskoj. CoSport nudi ulaznice u

različitim fazama Olimpijskih igara, a prve prijave u razdoblju podnošenja zahtjeva pokazuju iznimno zanimanje. Sve ponude isključivo su dostupne putem mrežnih stranica https://www.cosport.com/ „Olimpijske igre uvijek izazovu posebnu znatiželju i motivaciju za praćenje ovog neponovljivog športskog događaja. Naši športaši zaslužuju da se s njima podijeli radost nastupa navijanjem na licu mjesta“, kazao je pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za marketing Ranko Ćetković, potvrđujući veliki interes hrvatskih građana.

Posjet japanske veleposlanice Kaji

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša primio je tročlano izaslanstvo japanskog veleposlanstva u Republici Hrvatskoj pod vodstvom nove veleposlanice Nj. E. Misako Kaji. Tema razgovora bile su Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine te nastavak suradnje hrvatskih športaša i njihovih japanskih prijatelja, ponajprije iz gradića Tokamachija koji će u pripremama za nastup već ove godine, kao i uoči Igara 2020., ugostiti hrvatske športaše iz biciklizma, džuda, karatea, taekwondoa i streljaštva u disciplini trap.

Proslavljen Međunarodni olimpijski dan

P

roslava rođendana (23. lipnja) modernog olimpijskog pokreta Međunarodni olimpijski dan (Olympic Day) pod sloganom „Kreći se, uči i otkrivaj“ (Move, learn and discover) obilježena je u Hrvatskoj čitavim nizom športskih aktivnosti, edukativnih radionica i predavanja kojima su se posvetili Hrvatska olimpijska akademija i HOO-ov ured za programe športa na lokalnoj razini. Proslava MOD-a posvećenog međusobnom uva-

OLIMP ■ 60 ■

žavanju i razumijevanju različitosti i kultura, ali i odgovornosti u promišljanju i zaštiti prirodne baštine, zaključena je jarunskom utrkom Olympic Day Run, prvi put organiziranoj u Hrvatskoj, a u kojoj je sudjelovalo više stotina trkača. Veleposlanici utrke, olimpijka i vrhunska tenisačica Ana Konjuh, dvostruki srebrni olimpijac veslač Damir Martin (London i Rio), zlatni olimpijac iz Rija Josip Glasnović

te olimpijska maratonka Marija Vrajić, aktivno su podržali projekt vjerujući u njegovu temeljnu poruku – važno je vježbati! Vrhunski hrvatski športaš, četverostruki olimpijac, nositelj brončane medalje iz Sydneya (2000.) Igor Boraska priključio se promicanju športskih aktivnosti i olimpijskih vrijednosti za osobni i društveni boljitak, sudjelujući u radionicama HOA-e u Novalji na Pagu, a zlatna olimpijka (Rio 2016.) u bacanju koplja Sara Kolak

pridružila se proslavi Olimpijskog dana učenicima osnovne škole „Dr. Ivan Merz“ u Zagrebu. Kao dio proslave Olimpijskog dana, HOA-a je u suradnji s Ronilačkim centrom Big Blue, Turističkom zajednicom grada Bola i općinom Bol, organizirala međunarodnu akciju čišćenja morskog podmorja uz sudjelovanje stotinjak ronilaca iz Hrvatske, Slovenije, Češke, Njemačke i Srbije. Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uz


Piše: RADICA JURKIN

Nj. E. Misako Kaji potvrdila je da Tokio s nestrpljenjem iščekuje dolazak športaša iz cijelog svijeta, pa tako i iz Hrvatske koji uživaju veliki ugled u Japanu, posebice tenisač Marin Čilić i majstor borilačkih vještina Mirko Filipović. Srdačnom razgovorima NJ.E. Kaji i predsjednika Mateše nazočili su prva tajnica japanskog veleposlanstva Chie Oshima, otpravnik poslova Kazumasa Miyazaki te voditeljica HOO-ova Odjela za međunarodnu suradnju Liljana Ujlaki Šubić.

Posjet dopredsjednika olimpijskog odbora Šri Lanke

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša primio je u sjedištu HOO-a dopredsjednika Olimpijskog odbora Šri Lanke Asangu Seneviratnea. Razgovor dvojice čelnika nacionalnih olimpijskih odbora koji su 2010. godine potpisali prvi četverogodišnji sporazum o suradnji, a obnovili ga u studenome 2019. godine, nastavak je i uspostava novih oblika suradnje posebice na rukometnom planu te razmjeni znanja o športskoj infrastrukturi i trenerskim poslovima. Predsjednik Mateša pozvao je nacionalne selekcije Šri Lanke u rukometu na pripreme u Hrvatsku pod stručnim vodstvom naših trenera, s čime se složio dopredsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Zoran Gobac. Prijamu visokog športskog dužnosnika iz Šri Lanke

športske aktivnosti djece pod vodstvom studenata Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, održano je niz športskih vježbaonica od kojih i simulacija (u malom) svečanosti otvaranja Olimpijskih igara. Olimpijski dan obilježen je u sklopu 9. smotre Univerzalne sportske škole Saveza sportskih društava Primorsko-goranske županije; u Poreču uz 6. judo festival u suradnji s Hrvatskim judo savezom, a u Trogiru u sklopu završnih natjecanja svjetskog školskog prvenstva u atletici. U Poreču je otvorena i

izložba najboljih plakata s natječaja Školski šport i olimpijski pokret u organizaciji HOA-e i i Hrvatskog školskog sportskog saveza. Olimpijski dan proslavili su i djevojčice i dječaci SOS dječjeg sela Ladimirovci učeći mačevanje, američki nogomet, jahanje te izrađujući crteže na temu šport i olimpizam. Utrke u Šibeniku i na Platku te aktivnosti predškolaca na više lokacija u Hrvatskoj, među kojima i na zagrebačkoj legendarnoj Šalati u organizaciji Ustanove za upravljanje objektima, dio je sveobuhvatne proslave Međunarodnog olimpijskog dana diljem svijeta, dio je sveobuhvatne proslave Međunarodnog olimpijskog dana diljem svijeta.

prosperity, participating in the Croatian Olympic Academy’s workshops in Novalja on the island of Pag, and golden Olympian (Rio 2016) in Javelin Throw, Sara Kolak, joined the Olympic Day celebration of pupils of elementary school “Dr. Ivan Merz” in Zagreb. As part of the celebration of the Olympic Day, the Croatian Olympic Academy - in cooperation with the Big Blue Diving Center, the tourist Board of the city of Bol and the Municipality of Bol organized the international action of cleaning the sea underwater that involved about a hundred of divers from Croatia, Slovenia, Czech Republic, Germany and Serbia. At the Faculty of Teacher Education of the University of Zagreb, besides sport activities for children under the guidance of students of the Faculty of Kinesiology in Zagreb, a series of sports workshops were held, including the simulation (in a smaller version) of Olympic Games’ Opening Ceremony. The Olympic Day was marked as part of the 9th Parade of the Universal Sports School of the Association of Sports Communities of the Primorsko-goranska County; in Poreč with the 6th Judo Festival in cooperation with the Croatian Judo Federation and in Trogir as part of the finals of the World School Championships in Athletics. Poreč also featured the exhibition of the best posters from the School Sports and Olympic Movement contest, organized by the Croatian Olympic Academy and the Croatian School Sports Federation. The Olympic Day was also celebrated by the girls and boys of the SOS Children’s Village Ladimirovci by learning fencing, American football and making drawings on the topic of sports and Olympism. The races in Šibenik and on Platak as well as the activities of pre-schoolers at several locations in Croatia with numerous disciplines organized by Croatian Olympic Committee’s Office for Sports Programs at the Local Level, are part of the comprehensive celebration of the International Olympic Day around the world. Chinese investors visited the Croatian Olympic Committee President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša received with his associates on April 19th the Chinese director and majority owner of the company Z-Run WellTon Industry CO.LTD. Jiang Yu, who was staying in Croatia as member of the numerous Chinese political-business delegation. Various modalities of investments in Croatia and possibility of reviving the former Croatian Olympic Center Bjelolasica, as well as possible investments in several locations in the Hrvatsko Zagorje in health tourism facilities, very attractive to this Chinese company were discussed. The Chinese business team was especially interested in the information the President Mateša mentioned on sports cooperation between China and Croatia as well as on the possibility of

■ 61 ■ OLIMP


OD OLIMPA DO OLIMPA

Piše: RADICA JURKIN

nazočila je i voditeljica HOO-ova Odjela za međunarodnu suradnju Ljiljana Ujlaki Šubić.

participation of best Chinese water polo players in the Regional League whose founder is the Croatian Water Polo Federation and counts the largest number of clubs in exactly that League. The meeting was also attended by the President and Vice President of the Chinese Southeast European Business Association (CSEBA) Mario Rendulić and Zvonimir Zlopaša and economic expert, former Minister of Tourism in the Croatian Government Ivan Herak.

Kineski poduzetnici posjetili HOO

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sa suradnicima primio je 16. travnja ravnateljicu i većinsku vlasnicu tvrtke Z-Run WellTon Industry CO. LTD., Jiang Yu, koja je boravila u Hrvatskoj kao članica brojnog kineskog političko-poslovnog izaslanstva. Razgovaralo se o različitim modalitetima investiranja u Hrvatskoj te mogućim opcijama revitalizacije nekadašnjeg Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, ali i u moguća ulaganja na nekoliko lokacija u Hrvatskom zagorju u objekte zdravstvenog turizma koji su u središnjem interesu ove kineske tvrtke. Posebnu pozornost kineskog poduzetničkog tima izazvala je informacija predsjednika Mateše o športskoj suradnji Kine i Hrvatske te mogućnosti sudjelovanja najboljih kineskih vaterpolista u Regionalnoj ligi čiji je osnivač Hrvatski vaterpolski savez koji u toj ligi ima i najveći broj klubova. Sastanku su nazočili predsjednik i dopredsjednik CSEBA-e (Chinese Southest European Business Association) Mario Rendulić i Zvonimir Zlopaša te ekonomski stručnjak i bivši ministar turizma u Vladi RH Ivan Herak.

Čelnici HOO-a u posjetu Iranu

Predsjednik i glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i Josip Čop boravili su od 25. do 29. travnja u Teheranu gdje su se susreli s predsjednikom Iranskog olimpijskog odbora Rezom Salehi Amirijem i ministrom za mlade i šport u iranskoj vladi Masoudom Soltanifarom. U pratnji našeg olimpijskog izaslanstva bili su predstavnici Veleposlanstva RH u Iranu na čelu s veleposlanikom dr. Dragom Štambukom. Tražeći modele športske suradnje, čelnici dvaju olimpijskih odbora susret su zaokružili potpisivanjem Sporazuma o suradnji, a na čijim temeljima je potpisan Memorandum o razumijevanju između Iranskog i Hrvatskog rukometnog savezaw, a kojeg su potpisali predsjednica Iranskog rukometnog saveza Alireza Pakdel i predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac. Uz Grahovca, u hrvatskom olimpijskom izaslanstvu bile su i dopredsjednica HOO-a Sanda Čorak i voditeljica HOO-ova Odjela za međunarodnu suradnju Ljiljana Ujlaki Šubić. Sanda Čorak , koja je i čelnica Hrvatskog judo saveza, sastala se i s predsjednikom Iranskog judo saveza Arashom Miresmaeilijem s kojim je potpisala Memorandum o suradnji te dogovorila suradnju u edukaciji trenera te organizaciji zajedničkih priprema iranskih i hrvatskih judaša. Temeljem potpisanih sporazuma očekuje se da će u srpnju 2019. godine Zagreb ugostiti ponajbolje iranske judoke predvođene aktualnim svjetskim prvakom u kategoriji do 81 kg Saeidom Mollaeijem. Tijekom susreta istaknuto je uvjerenje da će ovaj sporazum otvoriti mogućnost suradnje i u drugim športovima, prije svega u košarci, hrvanju i wushuu za što je pokazan obostrani interes. OLIMP ■ 62 ■

Visit of the Japanese Ambassador Kaji President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša received a three-member delegation of the Japanese Embassy in the Republic of Croatia, led by the new Ambassador H.E. Misako Kaji. The main topic of the talks were the Tokyo Olympics 2020 and continuation of sports cooperation between Croatian athletes and their Japanese friends, primarily from the city of Tokamachi. This summer, as well as during the next year, Tokamachi will be hosting Croatian athletes from several sports – cycling, judo, karate, taekwondo and shooting (trap) – and help them in preparations for their participation at the Games. H. E. Misako Kaji said that Tokyo is eagerly awaiting the arrival of athletes from around the world, among which the Croats take a special place in terms of popularity in Japan, especially tennis player Marin Čilić and martial arts master Mirko Filipović. Besides H. e. Kaji and President Mateša, the pleasant meeting was attended by the Japanese Embassy’s First Secretary Chie Oshima and Counsellor and Chargé d’affaires a.i. Kazumasa Miyazaki and Head of CNOC International Cooperation Department Liljana Ujlaki Šubić. Heads of the Croatian Olympic Committee visited Iran The Croatian Olympic Committee’s President and Secretary General Zlatko Mateša and Josip Čop stayed from April 25th to 29th in Tehran, where they met with the President of the Iranian Olympic Committee Reza Salehi Amiri and Minister for Youth and Sports in the Iranian government Masoud Soltanifar. Our Olympic delegation counted also the representatives of the Croatian Embassy in Iran, led by the Ambassador Dr. Drago Štambuk. Considering the sports cooperation models, the Head of both NOCs rounded up the meeting by signing the Agreement on Cooperation that served as basis for the Memorandum on Understanding between the Iranian and Croatian Handball Federation, signed by the President of the Iranian Handball Federation Alireza Pakdel and President of the Croatian Handball Federation Tomislav Grahovac. Besides Grahovac, the Croatian Olympic delegation counted also the Croatian Olympic Committee’s Vice President Sanda Čorak and Head of the Croatian Olympic Committee’s International Cooperation Department Ljiljana Ujlaki Šubić. Sanda Čorak, also the Head of the Croatian Judo Federation, met also with the President of the Iranian Judo Federation Arash Miresmaeili, with whom she signed the Memorandum on Cooperation and agreed the cooperation in training of coaches and organization of joint preparations of Iranian and Croatian judokas. Based on the signed agreements, in July 2019 Zagreb will host the best Iranian judokas, led by the current World Champion in the category up to 81 kg Saeid Mollaei. During the meeting, both parties expressed their opinion that this Agreement will open the door to possible cooperation in other sports as well, especially in basketball, wrestling and wushu, for which mutual interest was shown.


Istra, Hrvatska

Sve je spremno za vaše treninge u blizini mora. Pripreme profesionalnih sportaša i rekreativaca | Četiri sportska centra | Zatvorena i otvorena igrališta, teniski tereni | Hotelski smještaj i prehrana prilagođeni sportašima | Biciklističke staze

www.myporec.com


Trebam se nositi dostojanstveno i s pobjedom i s porazom (Međunarodni fair play odbor)

” ”

” ”




otkrijte svoju pri훾u na hrvatska.hr

Puna avantura photo by alan 훾aplar

Ne ispunjavajte 탑ivot danima, ispunite dane 탑ivotom.



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.