Olimp 66. - ožujak 2018. by Hrvatski olimpijski odbor

BROJ 66 / OŽUJAK 2018. ISSN 1331-9523

INTERNET Digitalizacija HOO-a

OLIMPIJSKE LEGENDE Zoran Roje

OLIMPIJSKE NADE Miran Maričić

ZOI Pjongčang

Igre jače od svih podjela i hladnoće

ŽENE I ŠPORT Knjižnica HOO-a

otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna avantura

photo by damir fabijanić

photo by domagoj blažević

Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.

Sadržaj

ZO jongčang 2018. Igre jače od podjela

Znano t i ort Suradnja sustava športa i policije

Oli ij e na e Miran Maričić

rilog Povijest hrvatskog športa

Oli ij e legen e Zoran Roje

MOO Olimpizam kao snaga ujedinjenja

Dr t o i ort Hrvatska - skijanje da, ali rekreativno

Žene i ort Knjižnica HOO-a

BROJ 66 / OŽUJAK 2018. ISSN 1331-9523

Naslovnica: Hr at i oli ZO jongčang 2018 Snimio: Vinjo Knežević

ijci

INTERNET Digitalizacija HOO-a

OLIMPIJSKE LEGENDE Zoran Roje

OLIMPIJSKE NADE Miran Maričić

ZOI Pjongčang

Igre jače od svih podjela i hladnoće

ŽENE I ŠPORT Knjižnica HOO-a

Za na la ni a

Ure ni t o

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar ro

Ante Drpić Ure nica riloga o ije t Hr at

Ana Popovčić

Olimp 4

cija

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

la ni re ni

orta

O li o anje i rijelo

M 14 d.o.o

nternet 0 Digitalizacija HOO-a a tana o ernog Snowboard

orta

lici ti a 8 "Sportsko novinarstvo" Oli a o Oli a 62 OPedeseta skupština HOO-a

rije o

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb i a

Vjesnik d.d. Slavonska avenija 4 10000 Zagreb a la a: 2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

dva su velika natjecanja iza nas: Zimske olimpijske igre i europsko rukometno prvenstvo koje je održano u našim dvoranama. No, to ne znači da je „vrijeme stalo“, i domaća i svjetska športska pozornica svakodnevno obiluju događanjima koja nas potiču da svojom aktivnošću pomažemo savezima, našim članicama, te da istodobno radimo na kvalitetnom poboljšanju naših programa, projekata i dokumenata. U iščekivanju smo izlaska dva vrlo važna strateška dokumenta za hrvatski šport. Radi se o Nacrtu nacionalnog programa športa i Nacrtu Zakona o športu, a pojavila se i Opatijska inicijativa koja predlaže sasvim nove načine financiranja športa. Klub hrvatskih olimpijaca podržao je spomenutu Inicijativu, te vjerujemo da će se ti prijedlozi vidjeti i kroz ponuđene Nacrte spomenuta dva strateška dokumenta. Glavni tajnik Hrvatskog Nakon igara u Pjongčangu u kojem je velik dio naših olimpijskog odbora olimpijaca zapravo sticao neophodna iskustva za Secretary General of the Igre u Tokiju koje slijede za četiri godine, pred nama Croatian Olympic Committee su lipanjske Mediteranske igre u Tarragoni, te, u listopadu, Olimpijske igre mladih u Buenos Airesu. Josip Čop, dipl. oec. Nadam se da će i iz Tarragone i iz Buenos Airesa dolaziti dobre vijesti, drugim riječima - nove medalje koje ćemo moći upisati u hrvatske športske almanahe. Eto, aktivnosti ne nedostaje; kako bi se reklo „nema odmora“ ni za nas ni za športaše na borilištima, jedno natjecanje smjenjuje drugo. Na nama u HOO-u je da svakome osiguramo što bolje uvjete za pripreme i nastupe kako bi se hrvatska zastava mogla što češće vidjeti, a hrvatska himna što češće čuti. Na zadovoljstvo i ponos svih nas!

There are two great competitions behind us: the Winter Olympic Games and the European Handball Championships that was held in our arenas. However, this does not mean that “time stood still”, because the domestic and world sports stage are abundant every day in events that encourage us to support the federations and our members with our activity and to work - at the same time - on the quality improvement of our programs, projects and documents. We are awaiting the release of two very important strategic documents for the Croatian sports. It the Draft of the National Sports Program and the Draft of the Sports Act, followed by the Opatija Initiative that proposes quite new ways of financing sports. The Croatian Olympians’ Club supported the above Initiative and we believe that these proposals will also be reflected in the proposed Drafts of these two strategic documents. After the games in PyeongChang where a large part of our Olympians was actually gathering the necessary experience for the Tokyo Olympics that will take place in four years, we have ahead of us the Mediterranean Games in Tarragona in June and Youth Olympics in Buenos Aires in October. I hope that we will get good news from both Tarragona and Buenos Aires, in other words - new medals that we will be able to enter in Croatian sports almanacs. So, there is no lack of activity; what you’d call, “there is no rest” either for us or for athletes in the arenas, one competition comes after another. We in the Croatian Olympic Committee, must provide the best conditions for preparation and performance to all, so that the Croatian flag can be seen as often as possible and the Croatian anthem to be heard more and more often. To the pleasure and pride of all of us! Olimp 5

Zimske olimpijske igre: Pjongčang, 9. - 25. veljače 2018.

Igre jače od svih podjela i hladnoće

Olimp 6

i e KO K Ž otogra je JAK RA JA

KO K

Zi e oli ij e igre jongčang i i ale re ra ne ort e riče a je na o nji z ila e ao ertira taj oga aj - e on tracija oći oli iz a ao najjačeg irot ornog or žja ra etnoj t arno ti o ijeljenog ijeta

Zimske olimpijske igre: Pjongčang, 9. - 25. veljače 2018. eć je s prvim, izrazito pozitivnim dojmovima Pjongčang ušao “pod kožu” gotovo 3000 olimpijaca i olimpijki iz 92 države jer sva je olimpijska infrastruktura (inače, dovršena puno prije početka Igara), bila funkcionalna, prijevoz besprijekoran, osjećaj sigurnosti gotovo maksimalan… Zašto ne i maksimalan? Samo zbog “unutarnjeg neprijatelja”, prijetećeg norovirusa, koji je, srećom, ostao “podrezanih krila” u nakani djelovanja u zoni Olimpijskog sela... Ljubaznošću i neumornošću domaćina na svakom koraku učinkovito je rješavan i najsitniji problem, doduše ponekad i uz povećanu dozu strpljenja gostiju (i silne jezične akrobacije) jer sve je moralo biti po pravilima - Korejci ni ne znaju drugačije! Primjenom strogih higijenskih pravila, moglo se zaključiti da “olimpijske ambicije” norovirusa, koji izaziva povraćanje i želučane tegobe, žive samo u teoriji...

funkcionalnošću sustava u nekim gostima izazivala sjećanja na ZOI u Sočiju 2014., još više na ljetne OI u Riju 2016. godine, gdje se infrastrukturne i organizacijske nedostatke “krpalo” i nakon početka olimpijskih natjecanja, a tzv. sitne probleme jednostavno ignoriralo. Za razliku od Sočija, metereološki čak i pretoplog u vrijeme ZOI 2014., Pjongčang je bio prehladan. Toplu dobrodošlicu domaćina ubrzo je zamijenila okrutna stvarnost s dvadesetak stupnjeva minusa na prvim treninzima i upoznavanju borilišta. Činjenica da su se Norvežani žalili kako im je prehladno, samo nas je natjerala da se zamislimo kako li je tek Jamajčanima ili Brazilcima? Ta je prirodna neminovnost domaćinu bila vjerojatno jedina nerješiva enigma. Ipak, Zimske olimpijske igre u Pjongčangu ispisale su prekrasne športske priče, a jedna od njih zbila se kao uvertira u taj događaj - demonstracija moći olimpizma kao najjačeg mirotvornog oružja u raketnoj stvarnosti podijeljenog svijeta. Iako je olimpijski duh u nekoliko prethodnih navrata ujedinjavao dvije korejske države u mimohodima športaša na ZOI-ima, nastup zajedničke reprezentacije u ženskom hokeju na ledu 2018. godine, dao je novu dimenziju njihovim odnosima. Možda i putokaz za budućnost... Olimp 8

REZULTATI HRVATSKIH OLIMPIJACA Hr at je re ta ljalo 1 oli ijaca i oli ij i četiri orta. a trening oči očet a natjecanja ana Z a ni ozlije ila je oljeno i ta o o tala ez l ž enog e itant og na t a na ZO . A Ko

KO K JA J inacija Filip Zubčić - 12. mjesto, Natko Zrnčić-Dim - 19. mjesto er : Natko Zrnčić-Dim - 29. mjesto, Filip Zubčić - nije završio utrku ele lalo Filip Zubčić - 24. mjesto, Samuel Kolega - 37. mjesto lalo Istok Rodeš - 21. mjesto, Elias Kolega - 23. mjesto, Matej Vidović i Filip Zubčić - nisu završili prvu vožnju ele lalo ž Andrea Komšić - 32. mjesto, Ida Štimac - 34. mjesto, Leona Popović - pad u prvoj vožnji (potpuna ruptura prednjeg križnog ligamenta i djelomična ruptura medijalnog kolateralnog ligamenta) lalo ž Andrea Komšić - 31. mjesto, Ida Štimac - nije završila utrku ORD J KO K JA J iatlon Krešimir Crnković - 53. mjesto, Edi Dadić - odustao tijekom utrke lo o ni način 1 Krešimir Crnković - 47. mjesto, Edi Dadić - 53. mjesto (u konkurenciji 116 trkača koji su stigli do cilja) rint la ični načino Vedrana Malec - 64., Gabrijela Skender - 65.(od 68 skijašica), Edi Dadić 69. (od 80 skijaša) lo o ni til 10 Vedrana Malec - 71. mjesto u konkurenciji 90 skijašicatrkačica A JKA J Daria Obratov - 27. mjesto (od 28 natjecateljica s ostvarenim plasmanom) BOB D o je Dražen Silić (pilot) i Benedikt Nikpalj (kočničar) - 30. mjesto, bez prava na četvrtu finalnu vožnju et ero je Dražen Silić, Benedikt Nikpalj, Mate Mezulić i Antonio Zelić - 28. mjesto nakon tri vožnje, bez prava na četvrtu finalnu vožnju

ili Z

čić

Rez ltat

Bo čet ero je

a o t arenja na i oli ijaca ne to i o crte oče i anja ali ot r a otencijala nije izo tala

or ij a re rezentacija toje - Zoran en er i i Da ić. 9 Olimp Dr gi re - a rijela en er e rana Malec i orena Malec Mlinar

Zimske olimpijske igre: Pjongčang, 9. - 25. veljače 2018. - To je veliki uspjeh Međunarodnog olimpijskog odbora i predsjednika Thomasa Bacha. Nadmašuje športski aspekt Olimpijskih igara. Nakon Pjongčanga, sve bi trebalo biti bolje, razgovori koji su tamo vođeni dat će doprinos normalnijoj komunikaciji između dviju država - kazao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša u komentaru korejskog zajedništva na ZOI-ju. N nam poznati trofejni košarkaški stručnjak, Božidar Maljković, danas čelni čovjek olimpijske udruge naših istočnih susjeda: - Ono što je učinio Thomas Bach u Pjongčangu, ne bi mogli Putin i Trump ni zajedničkim snagama. Za sve ostale pomalo nevjerojatne priče pobrinuli su se sami olimpijci i olimpijke. Predstavnica Norveške, najuspješnije nacije Igara s rekordnih 39

Martin o rca e

kolajni (dvije više od SAD-a 2010.), legendarna skijaška trkačica Marit Bjoergen (37) sama je ugradila pet odličja u taj uspjeh, te s ukupno 15 medalja u karijeri profilirala se u najtrofejniju zimsku olimpijku svih vremena. Francuz Martin Fourcade osvojio je tri zlatna odličja u biatlonu, najbolji skijaš današnjice, Austrijanac Marcel Hirscher dvostruki je olimpijski pobjednik… Ali senzacionalnim osvajanjem zlata u superveleslalomu, snježna daskašica Ester Ledecka (22) dala je najvećoj priči ZOI-ja češki pridjevak, pogotovo kada je “pozlatila” nastup i u svom originalnom športu. Previše je bilo junak(inj)a u 15 športova, malo je prostora za spomenuti sve njih, ali bilo je i drugih pomalo nevjerojatnih priča. U jednoj od njih glavne akterice su američke hokejašice, sestre Brandt. Od trinaeste godine skupa su trenirale hokej, da bi u 25. godini Hannah nastupila za SAD, a posvojena Marissa za Južnu Koreju! Olimp 10

Bilo je i tzv. antijunakinja Igara (iz kategorije slavnog letačkog “zabušanta” Eddieja Edwardsa), poput Amerikanke Elizabeth Swaney (33) koja je neko vrijeme nastupala i za Venezuelu, a sad u Pjongčangu kao - osviještena Mađarica. I to u halfpipeu (skijanje slobodnim stilom), športu koji obiluje atraktivnim skijaškim bravurama i svemu drugome što je njoj potpuno strano. Svoje nastupe odrađivala je bez rizika, početnički mlako, pod geslom “samo da ne padnem”, ali svejedno je bila razočarana neulaskom u finale, odnosno posljednjim mjestom u izlučnim nastupima na ZOI-ju… Pomalo nevjerojatne priče vezane su i za našu, izvorno 20-eročlanu olimpijsku reprezentaciju. Na spektakularnoj svečanosti otvaranja Igara, visoki temperaturni minus s vrlo neugodnim vjetrom pokazao je da vrijeme neće biti saveznički nastrojeno prema olimpijskim krugovima. No, u blještavilu svjetlosnih efekata, raskošne koreografije i razigrane korejske mladosti u promociji vlastite tradicije i kulture - hladnoća je ostala u drugom planu. T nevjerojatna hrvatska priča s Korejskog poluotoka. Naša se mladost predstavila nekompletna, a od planiranih sudionika nedostajala je alpska skijašica Lana Zbašnik, dan prije svečanosti ozlijeđena na treningu. Željela je olimpijska debitantica makar i na štakama biti dijelom velike parade, članicom reprezentacije koja korača pod vlastitom trobojnicom, ali liječnici su izrekli presudno - ne. Podatak za rubriku “vjerovali ili ne”: u nedostatku hrvatskog liječnika na ZOI-ju, gornju preporuku izrekli su liječnici srpske i slovenske reprezentacije. Pritisak nekih skijaških krugova na šefa Misije hrvatskog izaslanstva Damira Šegotu bio je usmjeren na ispunjavanje Lanine želje za sudjelovanjem u mimohodu, ali Šegota je uvažio isključivo mišljenje liječničke struke iz susjedstva… Sukladno tradiciji, novinarski kolege iz domovine tražili su izjavu Natka Zrnčića Dima s najsvježijim dojmovima hrvatskog stjegonoše odmah po završetku mimohoda. Ovom prigodom izjava je “pala” još tijekom samoga čina. - Kako je, Natko, trebaš li zamjenu? - Ne, super je! Samo imam dojam da prebrzo koračamo… Natko je zapravo želio da tih pola sata, otkad je u ruke preuzeo hrvatski

stijeg, nikada ne završi. Koračao je odlučno, visoko držao stijeg, mahao je najdražom trobojnicom, borio se s vjetrom… Nakon svega, tražio je riječi da dočara ponos i čast kojima je bio ispunjen. Osim uzvišenosti samoga čina, Natku je moglo laskati i “društvo” ostalih stjegonoša, posebno japanskog i finskog - Noriakija Kasaija i Jannea Ahonena. Iako skijaši-letači, bili su sporiji od Natka… Ali bio je tu i stjegonoša na kojeg je ponosna mogla biti jedina nam sanjkašica (u povijesti) na ZOI-ju, Daria Obratov. Naime, indijsku zastavu u Pjongčangu nosio je sanjkaš Shiva Keshavan koji je svoj šesti olimpijski nastup osigurao na posuđenim Darijinim sanjkama u kanadskom Calgaryju. Reklo bi se za normu: “indijska, a hrvatska”, izborena je na našim sanjkama. Zapravo, na našim sanjkama izrađenim u jednoj američkoj garaži... Kompleksna priča, kao u slučaju državljanstva gore spomenute Elizabeth Swaney. Ili, kao Darijin put do olimpijskog debija. K riječ je o rekvizitu sa stopostotnim prebačajem (olimpijske) norme! Indijski olimpijski odbor darivao je Dariju uoči početka Igara za njezin fair play čin. Dar za Dariju - korektan način zahvale… Sve se to zbilo u eri enormne hladnoće u Pjongčangu, kada su zbog jakog, ledenog vjetra odgađana natjecanja u alpskom skijanju, a biatloncima i fotoreporterima smrzavali se prsti na “okidaču”. Naš biatlonac s normom skijaškog trkača, Krešimir Crnković, kao da je znao kako će biti s pucanjem, pa se na vrijeme ostavio puške i nastupio kao trkač. Ugodno je iznenadio 47. mjestom u utrci na 15 kilometara slobodnim načinom u konkurenciji čak 118 skijaša. Pohvale su mu stigle i od “srebrnog” Jakova Faka, uz „daskaša“ Žana Košira jedinog osvajača odličja za Sloveniju koja se u Pjongčangu predstavila sa čak 71 olimpijcem. - Svaka mu čast, ne znam kako bih kao biatlonac nastupio samo u skijaškom trčanju, nedostajala bi mi puška na leđima. Jednostavno, mora se taj teret osjetiti na leđima - pojasnio je Fak. No, Crnković je kasnije postao “medijska zvijezda druge vrste”, kada je putem društvenih mreža zakotrljao ustajali problem međuljudskih odnosa

An rea Ko

Daria O rato

ić

Mane ar oji za oli

je iz orni ij i na t

an ola a a

z orni

el Kolega

io i o iti o o aćina no i o er rijet o i ene nalažlji o ti...

o je

ola i o i ti

11 Olimp

Hr at

i na ijači

jongčang ni

te jeli gla nice

a ti ac

Zimske olimpijske igre: Pjongčang, 9. - 25. veljače 2018. u našoj nordijskoj reprezentaciji. Postao je glavni akter i još jedne pomalo nevjerojatne priče iz hrvatskog tabora tijekom ZOI-ja. Olimpijac, koji je, prema vlastitoj tvrdnji, nagovorom svog biatlonskog trenera u Pjongčang stigao s nakanom da za klasični maraton na 50 kilometara kupi skije izravno na Igrama, optužio je trenera “nordijaca” za prerani odlazak i odnošenje skijaškog servisa kojeg on (Crnković) nije ni koristio. Kupnja osnovnog sredstva za rad na samim Igrama!? Hrvatski izum ili… Ali, sve su to neki stari računi, stara “žabokrečina” koju treba p(r)očistiti, a nepobitnom potencijalu, Krešimiru Crnkoviću, dati potporu za nove rezultatske domete.

ovakvih turbulencija, Vedran Pavlek sve je (o)držao pod kontrolom. Sve, osim “više sile” - ozljeda. U slučaju Lane Zbašnik igralo se na dobre međususjedske odnose, ali kada se ozlijedila Leona Popović, naša najizglednija skijašica za visok plasman, nedostatak liječnika pokazao se ozbiljnim kadrovskim propustom. Pouka za neke buduće Igre... Rezultatska ostvarenja naših olimpijaca nešto su ispod crte očekivanja, ali potvrda potencijala nije izostala. Pomalo nevjerojatne športske priče iz alpskog skijanja u ne tako davno doba imale su hrvatski pridjevak. Legendarni Ante Kostelić vjeruje da su našem skijanju dobro aspektirana i buduća vremena. A kada to izgovori kreator hrvatskog skijaškog čuda kojemu se i danas divi cijeli svijet, osjetite kako se optimizam, izazvan njegovim riječima, trajno zaleđuje na korejskih -10…

prvi put na ZOI-ju u dvjema disciplinama – za početak dovoljno za zanimljivu priču. “Manevar” kojim je izbornik Ivan Šola uspio ishoditi od domaćina novi bob dvosjed za olimpijski nastup, spada u sferu rijetko viđene snalažljivosti. Vidio je spomenuti bob na televiziji u promotivnim akcijama ZOI-ja, dok su ga Korejci pokazivali po školama diljem države, zatražio je najam od domaćina i - uspio ga dobiti. Zašto bi nastupili u nekom izraubanom dvosjedu iz 2010., kada se od ljubaznih domaćina može unajmiti potpuno novi? Jedna noć bila je dovoljna da ga Šola crveno-bijelim naljepnicama potpuno “kroatizira”. Olimp 12

Nažalost, našoj posadi Dražen Silić, Benedikt Nikpalj, osim upoznavanja staze, ostala je zadaća i upoznati novi bob, a za to baš i nisu imali vremena. No, bez obzira na posljednje mjesto, kao i ono pretposljednje u četverosjedu (s Matom Mezulićem i ozlijeđenim Antoniom Zelićem), bob momčad donijela je Hrvatskoj novu sjajnu promociju. I ne samo na ledenoj stazi… Stalno su bili u središtu pozornosti, a posjet monegaškog kneza Alberta II. Ivanu Šoli i njegovim izabranicima bio je u domovini jedan od medijskih top-događaja. T imati i “drugo poluvrijeme”, navrati li knez Albert izborniku Šoli na gradele u vikendicu na Šolti. Nije isključeno, srdačno je pozvan, a uz to, monegaški je suveren i u Pjongčangu demonstrirao neovisnost o protokolu… Šport i turizam oduvijek su bili sjajna kombinacija, a i u te svrhe bobisti mogu poslužiti kao idealni “manekeni”. Tijekom prezentacije slovenskog i hrvatskog turizma za korejsko tržište, održane u Slovenskoj hiši (kući) u Pjongčangu, Šolin kvintet predstavljao je hrvatske olimpijce na sebi svojstven način. Prilikom izlaska na pozornicu, u rukama pilota Dražen Silića našla se plastična pločica s natpisom: “I feel Slovenia”. Uslijedio je dugotrajni pljesak prepune dvorane, proradile su kamere i bljeskalice, hrvatska bob posada slavljena je kao iznenadno rješenje (na obostranu korist!) svih slovensko-hrvatskih “začkoljica”. A onda opet - pomalo nevjerojatna priča… Nakon pohvala za spomenuti čin iz oba tabora, Dražen Silić je spontano i vrlo iskreno pojasnio što se dogodilo: - Ma ja sam samo podigao tu pločicu koju je Mate Mezulić srušio dok je ispred mene hodao na pozornicu… Hrvatski stjegonoša na zatvaranju Igara zaslužio je pljesak i za iskrenost, a njegov prijatelj i momčadski kolega iz boba četverosjeda, Mate Mezulić, i za “hrabrost”. Zaprosio je svoju Natašu tijekom ZOI u Pjongčangu i okrenuo novu stranicu u životu. I svi drugi hrvatski olimpijci okrenut će nakon Pjongčanga novu stranicu u svojim karijerama. Za novi olimpijski doživljaj i nove pomalo nevjerojatne športske priče čeka se Peking 2022. godine. Ponovno Daleki istok, a tad će, nadamo se, naši u Pjongčangu još mladi športaši imati zapaženije uloge... 

Predstavnica Norveške, najuspješnije nacije Igara s rekordnih 39 kolajni, legendarna skijaška trkačica Marit Bjoergen (37) sama je ugradila pet odličja u taj uspjeh, te s ukupno 15 medalja u karijeri profilirala se u najtrofejniju zimsku olimpijku svih vremena

PyeongChang as a demonstration of the power of Olympism

ter e ec a

The Winter Olympics in PyeongChang featured beautiful sports stories, one of them being an overture to this event - a demonstration of the power of Olympism as the most powerful miraculous weapon in the missile reality of the divided world. Although the Olympic spirit united - on several previous occasions - two Korean countries in the athletes’ Parade of Nations at the Winter Olympics, the performance of the united team in Women’ Ice Hockey in 2018 gave a new dimension to their relationship. Maybe this is also a roadmap for the future... “This is a great success of the International Olympic Committee and President Thomas Bach. It goes beyond the sports aspect of the Olympic Games. After PyeongChang, everything should be better, the conversations that took place there will make a contribution to more normal communication between those two countries”, said President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša in a comment on Korean union at the Winter Olympics. The representative of Norway, the most successful nation at the Olympics with the record 39 medals (two more than the United States in 2010), the legendary skier Marit Bjoergen (37) embedded five medals of her own in that success and - with a total of 15 medals in the career - she became the hottest winter Olympian of all time. Martin Fourcade from France won three gold medals in Biathlon, while the best skier today, Austrian Marcel Hirscher is a double Olympic winner... But it is the snowboarder Ester Ledecka (22) who gave the greatest Winter Olympics’ story - with a sensational win of gold medal in Super-G - a Czech adjective, followed by making her performance “golden” again in her original discipline. The results of our Olympians are somewhat below the line of expectations, but confirmation of the potentials did not lack. There is Beijing 2022 awaiting as a new Olympic adventure and new, unbelievable athletics stories. Again the Far East, where our - in PyeongChang still young athletes - will have, hopefully, more remarkable roles... (Vinko Knežević)

13 Olimp

Olimpijske nade: Miran Maričić

Ja an ogle re a o ij

eško da je mladi hrvatski strijelac Miran Maričić mogao poželjeti ljepši oproštaj od juniorske konkurencije i prelazak među seniore. Na svom posljednjem juniorskom natjecanju, svjetskom prvenstvu koje je održano u lipnju prošle godine u njemačkom Suhlu, Maričić je osvojio zlatnu medalju u disciplini zračna puška 10 metara u konkurenciji od čak 120 strijelaca iz cijelog svijeta. I to doslovno posljednjim metkom. - Nije se moglo dogoditi bolje - kazao je sa smiješkom.

Maričić je stigao do zlatne medalje u raspucavanju s Kinezom Liuom Yukunom. Prije posljednjeg hica Yukun je vodio, ali je Maričić tad iskazao svoju kvalitetu, ali i smirenost, te sjajnim hicem 10.5 osvojio zlato. Na koncu je zlato za jednu jedinu desetinku boda otišlo u Hrvatsku (246.6-246.5), baš kao i bronca koju

Olimp 14

je osvojio Dugorešanin Borna Petanjek. - U kvalifikacijama sam imao malo problema. Bio sam pod dojmom i u prve tri serije nisam briljirao. Međutim, uspio sam se primiriti i koncentrirati i kao šesti ući u finale. U finalu me nitko nije svrstavao u krug favorita što mi je bilo malo olakšanje, ali i dodatni poticaj - govori 21-godišnji Bjelovarac. i e D

U AR

Na svom posljednjem juniorskom natjecanju, svjetskom prvenstvu koje je održano lanjskoga lipnja, Maričić je osvojio zlatnu medalju u disciplini zračna puška 10 metara u konkurenciji od čak 120 strijelaca iz cijelog svijeta

Dodaje kako nije očekivao zlato, ali se nadao medalji. - Doista nisam očekivao svjetski naslov. Potajno sam se nadao plasmanu na postolje, odnosno trećem mjestu, ali o zlatu nisam ni razmišljao. Kada sam osigurao broncu laknulo mi. U završnici sam odlično pucao, poklopili su mi se i drugi rezultati i - pobijedio sam! P se u finalima puca na ispadanje zbog čega su natjecanja daleko neizvjesnija i svih osam finalista imaju jednake izglede bez obzira na rezultat u kvalifikacijama. - To je donijelo neizvjesnost, sada su natjecanja daleko napetija, ali je i teže doći do medalje - dodao je. Njegov sjajan nastup u Njemačkoj upotpunila je i svjetska momčadska bronca koju je osvojio zajedno s Bornom Petanjekom i Andrijom Mikuljanom. Svjetski naslov osvojili su strijelci Japana, dok su Kinezi bili drugi...

rener ini a itez Miran MariÄ?iÄ&#x2021; Marin erina i etar or a

15 Olimp

Olimpijske nade: Miran Maričić

Bright view towards Tokyo

- Iznimno mi je drago zbog te bronce. Borna, Andrija i ja odlična smo ekipa i prijatelji izvan borilišta - kazao je Maričić dodavši kako je s dečkima osvojio i srebro na europskom juniorskom prvenstvu. Priznaje kako se nakon dramatičnog finala lakše nosi sa stresom. Iskustvo iz Suhla nikada neće zaboraviti, posebice što mu je to prvo veliko zlato u karijeri.

i teška za pucati jer je gotovo nemoguće postići umirenje puške kao na treningu. Osjetio sam kako nakon SP-a lakše podnosim stres u finalima. Svjetsko prvenstvo je za mene bilo nezaboravno iskustvo. Sjajan dojam ostvario je i na svom prvom seniorskom ispitu, nedavnom europskom prvenstvu u mađarskom Győru. U pojedinačnoj konkurenciji je bio deseti, dok je u momčadskoj konkurenciji zajedno sa Petrom Goršom i Marinom Čerinom osvojio srebro. - Jako sam zadovoljan prvim seniorskim nastupom. Dojmovi iz Győra su izvanredni i zaista nisam mogao poželjeti bolju seniorsku premijeru priznao je. Streljaštvo je šport u kojem natjecatelj mora biti smiren i strpljiv. Kroz pucanje i težnju savršenstvu nauče

Odličan nastup u Njemačkoj upotpunila je i svjetska momčadska bronca koju je osvojio zajedno s Bornom Petanjekom i Andrijom Mikuljanom Olimp 16

se kontrolirati osjećaji, strah i trema. Marin ne skriva kako mu upravo te osobine pomažu u i u drugim segmentima života. - Puno mi to pomaže na fakultetu. Lakše podnosim stres prije ispita i kolokvije od svojih kolega. Streljaštvo me očeličilo - ne dvoji ovaj student druge godine varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike. Streljački treninzi mu traju u prosjeku oko dva sata. Trenira tri ili četiri puta tjedno, a dok traju natjecanja i više. Redovito odlazi na predavanja i priznaje kako mu dan prekratko traje. - Ponekad pomislim kako mi 24 sata nisu dovoljna. Najviše trpi moje slobodno vrijeme kojeg imam jako malo - naglašava. S u petom razredu osnovne škole u klubu Bjelovar 1874 čiji je i danas član. Kao prva trenerica njegov talent je otkrila Mirjana Gašparović, a posljednjih godina radi s trenerom Alenom Farkašom. - Do petog razreda nisam se bavio niti jednim drugim športom. Bjelovar ima dugu tradiciju i uspješne strijelce, kao što je Petar Gorša, pa sam se i ja odlučio okušati upravo u streljaštvu otkrio je dodavši: Na streljani je uvijek bila dobra ekipa i to je jedan od razloga zbog kojih sam odlučio ostati. Otkrio je kako je streljaštvo skup šport. Njegova puška košta oko 3500 eura, a tu su još i streljački kaput, hlače, cipele i druga oprema. Smeta ga što streljaštvo smatraju „malim športom“ premda naši strijelci ostvaruju sjajne rezultate i naporno treniraju.

Quite hard could the young Croatian shooter Miran Maričić (21) wish for a more beautiful farewell to the junior competition and the transition into seniors. At his last junior competition, the World Championships held in June last year in German city of Suhl, Maričić won a gold medal in a 10m Air Rifle in the competition of as many as 120 shooters from all over the world. And literally with the last bullet. His brilliant performance in Germany was completed by the world’s team bronze he won with Borna Petanjek and Andrija Mikuljan. He also made a great impression at his first senior exam, the recent European Championships in Hungary, Györ. In the individual competition he was tenth, while in team competition he won silver with Petar Gorša and Marin Čerin. Therefore, Miran is thinking - on justified grounds - about performance at the Tokyo Olympics. (Denis Lugarić)

Kinez i

n Maričić i etanje

- Znam da streljaštvo nije nogomet ili rukomet i da ne može privuči toliko gledatelja i sponzora, ali ulaganja i nagrade bi mogle biti veće - smatra. Njegov cilj su naravno, Olimpijske igre. Možda već Tokio 2020. godine. - Kao i svakom športašu moj san je nastup na Olimpijskim igrama, a onda i medalja. Nadam se da ću kroz sljedeće dvije godine izboriti kvotu za OI u Tokiju. Za kraj je htio naglasiti kako mu je u karijeri puno pomogla potpora obitelji koja je bila uz njega i u najtežim trenucima, kada nije bio ni blizu svjetskog vrha. Isto tako posebnu zahvalnost pridaje klubu SD Bjelovar 1874 koji ga vjerno prati na njegovom športskom putu. 

Olimpijske legende: Zoran Roje

re ro iz Mo e

zlato

iz o Angele a

ada je vaterpolo u pitanju, u bivšoj južnoslavenskoj državi, tijekom ‘60-ih, ‘70-ih, pa i ‘80-ih godina prošlog stoljeća, nositelji kvalitete bili su Mladost, Jug, splitski trojac Mornar, POŠK i Jadran te beogradski Partizan. Oni su osvajali trofeje, tamo su igrali najbolji igrači, a te su sredine, logično, generirale i reprezentativce. Da bi netko izvan tog kruga klubova dospio u reprezentaciju, u njoj se održao, postao jedan od stožernih igrača na najvećim svjetskim natjecanjima, trebao je posjedovati izvanserijsku kvalitetu, nedodirljivu nadarenost te do zaluđenosti izraženu predanost športu i radu. M prvenstveno iz razloga jer mi u to vrijeme nismo imali niti tehnologiju treninga, pa nismo ni dovoljno trenirali. Pa ako je i postojao neki talent, on se nije mogao ni pokazati. Tako je doslovno i bilo, jer su meni, recimo, na prvim testovima rekli: “Evo ti treninzi, pa ti radi, treniraj, a onda ako hoćeš dođi i drugi put, pa ćemo vidjeti što ćemo s tobom” - prisjeća se Zoran Roje (62). Upravo on je jedan od tih izvanserijskih vaterpolista, reprezentativac i olimpijac koji nije dolazio iz spomenutih tadašnjih „razvikanih“ klubova, već iz - Primorja. Klub iz Rijeke jest najstariji u hrvatskoj državi, povijest mu je briljantna, ali nakon Olimp 18

Zoran Roje (62) uz dvije olimpijske kolajne, u svojim vitrinama čuva i srebro sa EP-a i broncu sa SP-a, kao i srebrno odličje kojeg je osvojio u Kranju kao izbornik hrvatske reprezentacije

mu je bilo 12-13 godina, počeo njegov sportski put. - Vaterpolo mi je prvi šport. Nisam poput mnoge djece krenuo na plivanje, nego baš na vaterpolo. Prije toga, nešto sam koketirao, kojih 5-6 mjeseci, s nogometom u, Orijentu. Sve dok me jednog dana gotovo bura nije otpuhala; bilo mi je hladno i nije mi se nimalo svidjelo. A kako sam ljeta provodio u Splitu, obvezno sam išao gledati vaterpolo, Jadran i Mornar. Tu se zapravo stvorila neka veza vaterpola i mene.

Drugog svjetskog rata, klub s Kvarnera nije bio mjerljiv s ostalim velikanima. A onda se pojavio Roje, legenda Primorja i jedan od najboljih braniča u povijesti hrvatskog vaterpola... - Ja sam, u početku, nebrojeno puta morao trenirati sam i naravno da mi je stoga bilo teže. Uz to, mi u Primorju tada nismo ni igrali puno velikih utakmica na kojima bi vas lakše ili brže netko zapazio. No, imao sam i sreću što je krajem sedamdesetih izbornik tadašnje seniorske reprezentacije postao Trifun Ćirković. On je prethodno bio trener juniorske reprezentacije, pa je iz te momčadi uzeo Gopčevića, Krivokapića, Bobu Trifunovića i mene - dobro pamti Zoran. Obitelj Roje inače nije s Kvarnera, već su Dalmatinci. Zoran je rođen u Splitu, da bi s roditeljima kao dječak doselio u Rijeku i ondje je, kad

S u Rijeci, na Školjić, Zoran se i danas sjeća i to zato jer... - Ha, ha, ha, zato jer me je bilo sram... Ma, došao sam potpuno sam i doista mi je bilo jako neugodno, pa nisam ni ušao u bazen, već sam otišao doma. Sutradan sam se vratio, ali s mojim društvom iz razreda i onda mi je bilo lakše... Bilo je to godine 1968. Teško da je u tom trenutku itko mogao vjerovati, pa ni njegov trener Frane Nonković, kako mu je u bazen upravo uskočio dragulj, dječak koji će u nadolazećim godinama postati živuća legenda Primorja. Bez pretjerivanja, u rangu Ivice Jobe Kurtinija i Zdravka Ćire Kovačića! Taj će dječak s vremenom postati standardni igrač, pa kapetan, onda i trener, te konačno i športski direktor kluba. Roje, osvajač olimpijskog zlata i srebra, vječno je ostao vjeran klubu s Kvarnera, s iznimkom zadnjih osam godina igračke karijere koju je okončao u Italiji.

i e D A BAU R

O ajači re rene e alje na O Mo olić et o ić trener č če ozica R

i 1 80. toje lije a ir o ić trener Be ić ić Kri o a ić o če ić i ri no ić

ezilić. Roje Manojlo ić M

a ri re a a re rezentacije Bečej oči O o Angele 1 8 . toje lije a Kri o a ić Be ić ić o etro ić a alin Milano ić no letić o o ić i Roje.

t r

ić An rić

19 Olimp

Olimpijske legende: Zoran Roje

„U moje doba napad je trajao 45 sekundi, tu je bilo vremena da vi lijepo namještate loptu, malo stanete, ogledate se, dogovorite se sa suigračem. Sada sve morate raditi mudro, a ekspresno...“ Mo ča

ri orja iz 1 8 . oja je o ojila K

- Ondje sam otišao s 29 godina. To su bila sasvim drukčija vremena u kojima se klub nije moglo napustiti samo tako lako, kao danas. Prelasci su bili mogući samo uz vrlo jake političke veze. S J S prešao iz Juga u Mladost, ali je morao pauzirati tri godine!? To je danas teško objašnjivo... Ja sam imao neke ponude, ali iskreno nikada mi se nije previše odlazilo iz Primorja, tim više što se Primorje počelo dizati, rasti... Prvi znak tomu bila je godina 1979. kada je Primorje osvojilo nacionalni kup, prvi klupski trofej nakon 1938. Sljedeće godine slijedile su Olimpijske igre u Moskvi. U Rusiji je osvojio srebro, četiri godine kasnije u Los Angelesu zlato.

J go la ije Roje e ti lije a gornje re

- Kada se danas sjetim, jedne i druge Igre pamtim po političkom bojkotu. Prvenstveno zato jer mi je bilo iskreno žao mojih prijatelja iz drugih država kojih nije bilo u Moskvi odnosno u Kaliforniji. Jako se dobro sjećam prijatelja iz Rusije koliko je njima bilo teško što ne idu u Los Angeles... Na jednim i drugim Igrama zadnju smo utakmicu igrali protiv domaćina. Sustav natjecanja je bio drukčiji nego danas. Prvo su bile tri skupine sa po 4 momčadi, pa je onda, u drugom dijelu, formirana jedinstvena skupina 6 najboljih momčadi koje su igrale svaka sa svakim. U Moskvi smo tako zadnji dvoboj igrali protiv SSSR-a, izgubili sa 8-7. U Los Angelesu smo pak zadnju utakmicu remizirali s Amerikancima, ali to nam je bilo dovoljno da na gol-razliku osvojimo zlato.

OSO NI KARTON Ro en . li to a a 1 . ra lit Zani anje inženjer ro og ro eta grač a arijera 1 68. -1 8 . ri orje 1 8 .-1 0. anottieri a lj 1 0.1 2. a erta 1 2.-1 . olt rno rener a arijera 1 .-2010. ri orje 200 .-200 . r at i iz orni ro eji re rezentacijo igrač i zlato na O o Angele 1 8 . re ro na O Mo i 1 80. re ro na J n ing 1 . ronca na Za a no Berlin 1 8. zlato na M lit 1 . zlato na M a a lanci 1 8 . ro eji re rezentacijo trener i re ro na Kranj 200 . ro eji l o igrač i K J go la ije 1 . ri orje ro eji l o trener i Hr at i 1 . ri orje Olimp 20

Veselin Đuho, Milivoj Bebić, Goran Sukno i Zoran Roje. To je bio, tako kažu svjedoci vremena, nerazdvojni kvartet ne samo suigrača već i prijatelja koji su te veze održali do današnjih dana. Griješimo li kada nam se čini kao da su današnji športaši, reprezentativci u različitim športovima, manje prijatelji, a više skup profesionalaca koje samo okuplja isti motiv? R tijekom godine bili po 5-6 mjeseci zajedno na pripremama i turnirima. Često smo tako bili u Ateni i Barceloni koje sam znao bolje nego Zagreb, što je i logično jer Zagreb tad nije ni imao bazen. Da, danas vele za športaše, kada ih gledaju sa strane, kako su stalno na tim mobitelima, svatko sa samim sobom. No, svako vrijeme nosi svoje. Generacija prije moje, Bonačić, pokojni Antunović i ostali, oni bi recimo stalno pjevali... Moja generacija je imala neke druge rituale, ali kad gledam ove sadašnje reprezentativce, i oni su također skupina prijatelja. Nema tu zapravo neke velike razlike - tvrdi Roje. Pitamo ga ima li razlike u vaterpolu - koji je vaterpolo ljepši, onaj iz njegovog vremena ili današnji? - Meni je današnji ljepši jer je brži. Bilo je, istina, jedno razdoblje kada je vaterpolo postao dosadan, kada se svodio na igru na centra. Bitno je bilo njemu dati, 80% igre svodilo se na centra, a ostalo je igrač više. Meni je to bilo jako dosadno... Tako srećom više nije, igra se modernizirala, ubrzala, pozicija centra se malo promijenila jer on više nije dominantan, pojavili su se igrači poput primjerice našeg Sandra Sukna, Denesa Varge, Andrije

Prlainovića, ranije i Tamasa Kasasa koji sve rade brzo, ali i tehnički savršeno, lijepo, s driblinzima. Danas se puno više teži brzini, ali i fizičkoj snazi. U moje doba je napad trajao 45 sekundi, tu je bilo vremena da vi lijepo namještate loptu, malo stanete, ogledate se, dogovorite se sa suigračem. Sada sve morate raditi mudro, a ekspresno. Gledajte, ja sam bio među bržim plivačima i plivao sam 100 metara za 57,2 sekunde, a Sandro Sukno danas ide ispod 51 sekunde, čak šest sekundi brže! Zoran Roje od 2003. do 2004. vodio je „barakude“. S njima je osvojio srebro na EP u Kranju 2003., a na čelu reprezentacije bio je na OI u Ateni 2004. Njega je za kormilom te momčadi zamijenio Ratko Rudić. - Bez ikakve sumnje, ne samo A momčad, nego i mlađi uzrasti - odlični su. Silno je tu mnoštvo medalja, europskih i svjetskih naslova. Ono što je bitno, stalno smo u zoni medalja i imamo izgrađeni pobjednički mentalitet koji se stvara godinama. Seniorska reprezentacija je već došla do toga da ima svoj prepoznatljiv stil. Posebno u obrani, toliko je to pokretno i uigrano, moderno... Gledam mlade poput Vukičevića ili Fatovića, to je izvanredan, pokretan vaterpolo s puno kontre, pomaka, ulazaka... Jasno, bit će tu ponekad možda i padova, jer je šport takav, a ako se dogodi da nam Sandro više ne zaigra, to će se i te kako osjetiti... R a istodobno gospodina u vodi i izvan nje; čovjek je kojeg i danas u Italiji drže jednim od najboljih stranaca koji je ikada igrao u Seriji A, strateg koji je hrvatskom vaterpolu podario plejadu odličnih igrača poput Burića, Hinića, Barača, Benića, Glavana, Frankovića, Premuša, Cara... - Danas se malo odmaram. Dolazim na utakmice, ali na tribine, nemam neku dužnost u Primorju. U biti, najviše je profitirala moja supruga s kojom sam 40 godina u braku. Ja bih dugi niz godina od osam do deset navečer bio na treningu, na bazenu. Nedavno mi je rekla kako je konačno i ona došla na red, pa sad odemo navečer van, u kino, u šetnju, na kakav koncert... Paše mi sada ovako, ali vratit ću se ja uskoro opet vaterpolu - kaže na kraju razgovora Zoran Roje. 

Silver followed by gold at the Olympic Games Split native Zoran Roje (62) spent most of his active career playing in Rijeka’s club “Primorje”. He has won two Olympic medals with the Yugoslav National Team, silver at the Moscow Olympics in 1980 and gold in Los Angeles in 1984. In addition, he also holds silver from European Championships in Jönköping and bronze at the World Championships in West Berlin as well as the silver medal he won in Kranj as Manager of the Croatian National Team. He says that today’s water polo is more attractive than in his time, primarily because it is much faster. He is very happy that the Croatian National Team has been at the world top for many years and believes that this will stay the same in the future since younger athletes are very talented as well. (Dean Bauer)

21 Olimp

Društvo i šport

Hr at

OJKO RAD ZA R B

Hrvatska definitivno može dobrom mrežom jednostavnih skijališta za amatere omogućiti svojim građanima brojne ugodne aktivnosti, više boravka na otvorenom, a i – ne zaboravimo - uživanje u snijegu većini koja nema za otići do susjedne Slovenije ili još dalje

Olimp 22

ijanje a

re reati no

ali i e ORA otogra je

e nica

aman prije zadnjeg zahlađenja s dugotrajnim obilnim snijegom koji je krajem veljače i početkom ožujka zahvatio Hrvatsku, vaš se autor našao u manjem ličkom gradu. U nevezanom razgovoru sugovornik je pokazao obližnja brda i rekao: „Evo, da nam je barem jedna mala vučnica za mlade, kada padne snijeg, da imamo nekih sadržaja…“ I zaista, zanimljiva je to tema – u Hrvatskoj već preko 30 godina koketiramo sa skijanjem, ali nikako da se napravi neka primjenjiva i realna državna strategija što i kako. S jedne strane, imali smo Kosteliće.

Radi njih dvoje cijela Hrvatska je gledala skijanje strašću kako se do tada gledao samo nogomet. Dijelom i radi te popularnosti, došla je i Snježna kraljica na Sljeme. Ali, u međuvremenu, Kostelići su odradili uspješnu karijeru i više profesionalno ne nastupaju. Hrvatski olimpijski centar na Bjelolasici prije koju godinu dijelom je uništio požar, a od tada nikako da se nađe netko tko bi uložio u objekte. Uopće, gdje je problem? K za portal Index iznio Tomislav Paškvalin, dvostruki vaterpolski olimpijac koji je punih deset godina vodio Hrvatski

23 Olimp

Društvo i šport

Skiing in Croatia - yes, but just as recreation

lata

Hrvatska jednostavno nema uvjeta za kvalitetno profesionalno skijanje, pa tome i ne treba težiti i trošiti sve ograničenije javne novce olimpijski centar na Bjelolasici, prva oprema je tamo došla daleke 1984., nakon Olimpijade u Sarajevu. Postojali su planovi, ali onda se i klima promijenila. Bjelolasica je jednostavno preblizu moru, staze su okrenute prema jugu i tako je nemoguće išta unaprijed predviđati. A ni rekeativci ni profesionalci ne žele dolaziti na skijalište na kojem ih može dočekati kiša ili zelenilo. I S staza na Medvednici se održava ponajviše zahvaljujući ogromnom trudu ljudi, umjetnim snijegom, a kako nema ni potrebne infrastrukture, dovlače se montažni objekti za samo nekoliko dana natjecanja. Žičare davno nema, cesta rađena prije više od 100 godina nema odgovarajući parking (a niti želimo ogroman parking u Parku prirode!), uglavnom, lijepo je vidjeti vrhunske športaše na obroncima Medvednice, ali sve jako puno košta. Zagreb mora svake godine „dopuniti“ proračun natjecanja s nekoliko milijuna kuna i opravdano se postavlja pitanje – zašto sve to? Kostelići davno više ne nastupaju, za doći gore na natjecanje treba se gurati u autobusima, a sasvim realno gledano - niti jedan stranac neće doći u Zagreb da bi se turistički skijao na sljemenskim stazama ili općenito uživao na snijegu. Doći će turisti iz sto i jednog razloga, od ljepote gradova i prirode do hrane, ali radi uživanja Olimp 24

u snježnim radostima naših planina sigurno neće. Pisac Ante Tomić je simpatično primijetio kako natjecanja u skijanju u austrijskim, talijanskim ili francuskim skijalištima, gdje sezona traje mjesecima, predstavljaju nešto kao što je „ribarska noć“ ljeti u nas, dopunu već postojeće bogate turističke ponude. Hrvatska takve ponude nema – ovdje nitko neće dolaziti misleći na skijanje ili boravak na snijegu. S druge strane, jedna Medvednica je idealna za rekreacijske zimske športove. Skijanje, sanjkanje ili samo odmor u kakvom restoranu uz dobro jelo i piće. Gotovo milijunskom gradu neposredno ispod planine nedostaje samo suvremena žičara kako bi ljudi bez nervoze i gnjavaže zimske planinske vožnje lako došli do vrha. N svjetska natjecanja – dobiti snijeg profesionalne kvalitete na Medvednici u točno određeni dan je lutrija s vremenom i priličan atak na prirodu. Pa niti ne izgleda nešto jedna jedina staza usred zelenila... No, ako je Medvednica idealna za vikend-razonodu, za amatersko skijanje, onda je zato i trebamo koristiti. Imamo i Platak, a imamo i po Lici niz gradova i manjih mjesta gdje bi lokalno stanovništvo i turisti bili oduševljeni minimalnim uvjetima, ponekom žičarom ili barem vučnicom.

For thirty years, Croatia has been trying to develop winter sports, but with very little success. Furthermore, as the time goes by, we are experiencing climatic changes that have worsened the conditions, so there are winters when even the mountain peaks do not see any snow. On the other hand, most of the high mountains are close to the sea and therefore very problematic for maintaining a ski resort. The World Cup competition in Zagreb, at Sljeme, is nice, but it does neither contribute to the Croatian tourism nor will Croatia become a ski destination. Croatia simply does not have the conditions for high-quality professional skiing, so one should not strive to spend increasingly limited public money on that. However, Croatia has good conditions for recreational skiing and weekend skiers and generally – enough space for all those who wish to enjoy the snow. (Goran Vojković)

Neće sve to davati mjesece zimskog turizma, ali uz Hrvatsku premreženu autocestama, gdje se od Splita ili Zagreba do Like dođe za dva sata ugodne vožnje – može se razvijati rekreativni zimski turizam. Vikend je sa snijegom, može se doći na dan, dva ili tri. Uz relativno mala ulaganja može se omogućiti rekreacija i zabava, uz naravno i zaradu lokalnog stanovništva. Hrvatska jednostavno nema uvjeta za kvalitetno profesionalno skijanje, pa tome i ne treba težiti i trošiti sve ograničenije javne novce. Ali Hrvatska definitivno može dobrom mrežom jednostavnih skijališta za amatere omogućiti svojim građanima brojne ugodne aktivnosti, više boravka na otvorenom, a i – ne zaboravimo - uživanje u snijegu većini koja nema za otići do susjedne Slovenije ili još dalje. Sve je samo stvar organizacije i postavljanja ciljeva koji su realni, s obzirom na naše klimatske uvjete, ipak jedne mediteranske zemlje... 

Istra, Hrvatska

Pripreme profesionalnih sportaša i rekreativaca Četiri sportska centra Zatvorena i otvorena igrališta, teniski tereni Hotelski smještaj i prehrana prilagođeni sportašima Biciklističke staze

www.myporec.com

Znanost i šport

roz povijest čovječanstva pojmovi poput morala, istine, poštenja, ljubavi i tomu slično, često su bili u fokusu religijskih rasprava, filozofskih polemika, političkih konstrukta i znanstvenih ekspertiza. Međutim, čini se da se radi o terminima koje svatko tumači sa svoje vjerske, filozofske, političke i znanstvene točke, baš kao što svatko ima svoje tumačenje za sintagme poput uređenog društva, društva jednakih šansi ili vladavine prava. Da se ispod maski mirnih, nenametljivih i naoko religioznih ljudi ponekad krije nešto sasvim drugo, česta je društvena pojava, inspiracija brojnim piscima i filmskim režiserima, primjerice Larsu von Trieru koji jednu takvu pojavu dojmljivo opisuje u filmu „Dogville“, ali i izazov brojnim institucijama, počevši od onih vezanih uz obrazovanje, šport i zdravstvo, pa sve do pravosudnih institucija i policije. Iako se dodirne točke između Olimp 26

sustava športa i sustava policije najčešće vide u kontekstu sprječavanja navijačkog nasilja, odnosno u održavanju reda i sigurnosti građana na športskim utakmicama, veza ova dva sustava toliko je čvrsta da se uloga policijske profesije u športu slobodno može staviti u zajednički kontekst s ulogom zdravstvene profesije, nutricionista, športskih psihologa ili kondicijskih trenera.

- koji su kroz šport razvili poželjne crte ličnosti, etičnost, empatiju, savladali umijeće rješavanja unutarnjih i vanjskih konflikata, komunikacijske sposobnosti i moralnost - nakon karijere nastavilo je karijeru u policiji. Njihov idealizam i težnja da u svom svakodnevnom životu i profesionalnom radu plemenite vrijednosti dobivene kroz šport implementiraju u širu socijalnu zajednicu, dovoljan su razlog da im se posveti posebna pozornost,

što je i osnovna ideja ovog teksta. Koliko je šport važan u policijskoj profesiji dovoljno govori i program stručnog osposobljavanja koji se na Policijskoj akademiji u Hrvatskoj provodi u sklopu Policijske škole „Josip Jović“ i Visoke policijske škole. Tamo su, uz skupinu pravnih predmeta, stranih jezika i specifičnih predmeta vezanih uz policijsku profesiju, zastupljeni i predmeti vezani uz šport i samoobranu. Širok raspon policijskog djelovanja i specifičnih zahtjeva ove profesije zahtijeva dobro poznavanje vještina, ne samo vezanih uz judo, karate, boks, ju-jitsu s elementima policijske samoobrane, već i uz ronjenje, skijanje, padobranstvo, plivanje, auto-moto šport i brojne druge. Zajednički treninzi sa športašima izvan sustava policije, međusobno ustupanje športskih objekata i opreme za trening i natjecanje - prvi je vid moguće suradnje između ova dva

ra nja ta a orta i olicije i e M RO A HRŽ oto Ar i a MU HR

JAK

Iako se dodirne točke između sustava športa i sustava policije najčešće vide u kontekstu sprječavanja navijačkog nasilja, odnosno u održavanju reda i sigurnosti građana na športskim utakmicama, veza ova dva sustava toliko je čvrsta da se uloga policijske profesije u športu slobodno može staviti u zajednički kontekst s ulogom zdravstvene profesije, nutricionista, športskih psihologa ili kondicijskih trenera... sustava. Pritom, dakako, važno je naglasiti da prakticiranje određenih športova od policijskih službenika ne treba isključivo promatrati kroz prizmu specifičnih zadaća, primjerice specijalne ili interventne policije, već i kao redovite aktivnosti putem kojih je u značajnoj mjeri moguće ublažiti posljedice stresa, s obzirom na to da se radi o itekako stresnoj profesiji. N vrijedan projekt kojeg je Hrvatski olimpijski odbor razradio s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske (gdje je športašima nekih športova omogućeno da se zaposle u Ministarstvu obrane kao instruktori za specifična područja, a sustavu športa omogućeno korištenje vojnih objekata za potrebe pripreme športaša), nemoguće je ne primijetiti niz mogućnosti koje bi se kroz sličan zajednički projekt mogle ostvariti na relaciji šport - policija.

Posebno zanimljiv aspekt zajedničke suradnje sustava športa i policije vidljiv je kroz aspekt znanstvenoistraživačkog rada. Primjerice, Kineziološki fakultet od 1971. godine izdaje međunarodni znanstveni časopis „Kineziologija“, koji se već nekoliko godina nalazi u međunarodnoj citatnoj bazi. U časopisu su obrađene brojne teme vezane uz športski trening, fiziologiju, športsku medicinu, psihologiju i sl. S druge strane, vrlo kvalitetne znanstvene i stručne radove iz područja psihologije, sociologije, društvenog menadžmenta, specifičnih područja vezanih uz policijsku profesiju mogu se pronaći u časopisu kojeg Policijska akademija izdaje od 1992. godine - "Policija i sigurnost". Izrada zajedničkih projekata i provođenje istraživanja koja tematski povezuje segment športa i policije mogli bi dati nove perspektive u razvoju jednog i drugog znanstveno-istraživačkog područja.

Iako su se temeljna načela policijskog rada mijenjala kroz povijest i proživljavala promjene, kako bi danas bila usklađena sa suvremenim demokratskim načelima i poštivanjem prava svakog čovjeka, policija uživa velik ugled u društvu i čini moralnu vertikalu kod velikog broja ljudi, naročito djece i mladih. Svjesno te činjenice, Ministarstvo unutarnjih poslova priprema čitav niz humanitarnih i športskih događaja kako bi ostvarilo što kvali-

Znanost i šport

Koliko je šport važan u policijskoj profesiji dovoljno govori i program stručnog osposobljavanja koji se na Policijskoj akademiji u Hrvatskoj provodi u sklopu Policijske škole „Josip Jović“ i Visoke policijske škole

tetniju suradnju s građanima, suradnju koja se temelji na međusobnom povjerenju, zajedničkim ciljevima i stvaranju pozitivnih društvenih tendencija. J D policije, gdje se kroz zajedničke aktivnosti građana i policajaca - zajedničke utrke, provjeru motoričkih i funkcionalnih sposobnosti građana, demonstraciju tehnika sigurne vožnje, prikaz tehnika specijalne i interventne policije, itd. - nastoji ostvariti međusobna suradnja građana i policije. Osim na formalnoj razini suradnje između sustava športa i policije, možda još i veće mogućnosti pružaju neformalni aspekti suradnje ova dva sustava. Sustav obrazovanja u policijskoj profesiji usmjeren je na stvaranje kulturnog, obrazovanog, psihofizički spremnog policajca koji je sposoban

brzo i adekvatno reagirati u složenim i iznimno stresnim okolnostima. Zbog česte izloženosti najokrutnijim društvenim pojavama i stresu kojeg prolaze, pripadnici policijske profesije neminovno akumuliraju visoku razinu znanja i iskustava, velik senzibilitet prema ljudima i društvu, kvalitetnu životnu filozofiju i mudrost. Zato nimalo ne čudi da su u fokusu najvećih književnih i filmskih ostvarenja nerijetko junaci koji su, suočavajući se s najtamnijim aspektima čovjekove prirode, svojom unutarnjom snagom uspjeli prevladati najteže situacije te postali uzor mnogima, dokazujući kako najveća snaga čovjeka leži u sprezi hrabrosti i morala. Stoga bi, možda i najznačajnije od svega, mladi koji svoje uzore traže kroz šport, uključujući se u najrazličitije športove i discipline, lakše izgradili poželjne karakterne osobine i sustav vrijednosti kad bi, prolazeći kroz burna razdoblja emocionalnih i fizičkih športskih uspona i padova, uz podršku svojih roditelja i trenera, u stručnom timu imali i osobu koje će doživjeti kao športaša-policajca, a prije svega - prijatelja.  LITERAT RA https://www.mup.hr/ http://stari.mup.hr/12974.aspx

Olimp 28

Cooperation between the sports system and the police Despite the fact that sport is mostly reviewed through the prism of medals and media-exposed athletes, this social activity has far wider significance for man and the community, in terms of not only physical and mental health, but also in terms of moral tendencies, prevention of undesirable social phenomena such as violence, various addictions, etc. Because of this, sport is the subject of interest to many institutions - from those related to education, healthcare etc. up to the judicial institutions and the police. After the completion of active career, a large number of former top athletes continue their career in the police, implementing all the positive personality features they gained through sports - ethics, empathy, the ability to peacefully resolve conflicts etc. - in the wider community as members of the police profession. Joint cooperation between the sports and police system on the use of sports terrains, joint training and exchange of experience between police members and top athletes and coaches represents a further type of possible cooperation between these two systems. Thereby, the opportunities that the sports system can provide to the police is very important as per prevention and alleviation of the consequences of stress the police officers are experiencing in their daily work. Cooperation between the sports system and the police is also possible with regard to scientific and research cooperation, education, but also like the one initiated by the Croatian Olympic Committee with the Ministry of Defense of the Republic of Croatia which, among other things, involves the recruitment of athletes in the military i.e. making available the military facilities for the preparation Croatian athletes. The joint actions of the police and sports on the awareness of children and young people on the harm of undesirable forms of behavior, joint sports events - intended for all categories of society and numerous other contact-points - are sufficient reason for conclusion that these two systems have a great perspective in terms of further cooperation aimed at creating a healthy and stable society. (Miroslav Hrženjak)

GODINA 48 • BROJ 184 • OŽUJAK 2018.

DAVIS CUP NA ŠALATI (Velimir Cindrić) ------------------------------------------------------------------- str. 2 OSJEČKA OLIMPIJSKA PROŠLOST (Dragutin Kerže) --------------------------------------------------------- str. 6 PRVO HRVATSKO ZLATO VESLAČA S MATEJUŠKE (Herci Ganza) ----------------------------------------------- str. 8 MUZEJI I SPORT (Ana Popovčić) ------------------------------------------------------------------------- str. 12

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

DAVIS CUP NA ŠALATI

Dvoboj protiv Njemačke (Šalata 1936.)

ajsnažniji osjećaji koje sam u životu ikad doživio bili su u Davis Cupu. To su nevjerojatne stvari - pobjede i porazi. Jednostavno vas pogode na jedan poseban način. Radi se o sasvim drugoj razini zadovoljstva, drugoj razini tuge - rekao je jednom prilikom argentinski tenisač David Nalbandian, dok se njegov američki kolega Frank Parker još davno pridružio na istu temu: „Nitko osim igrača ne zna kakve su muke u završnici Davis Cupa. Godine 1939., kada smo izgubili od Australije, nakon što smo vodili 2-0, trebalo mi je tjedan dana da se oporavim od fizičkih i psihičkih napora“. Te iste 1939., jugoslavenska je reprezentacija, zahvaljujući legendarnim zagrebačkim tenisačima - Franji Punčecu, Josipu Paladi, Franji Kukuljeviću i Dragutinu Mitiću, bila pobjednik europske zone Davis Cupa. Bio je to logičan nastavak dvostrukog finalista te zone (1936., 1938.) i vrhunac jedne sjajne generacije koja je od 1936. harala Starim kontinentom. No, sve je ozbiljnije započelo 1930. izgradnjom teniskih terena na legendarnoj zagrebačkoj Šalati, gdje su odigrani svi domaći susreti Davis Cupa tih uzbudljivih teniskih sezona. Toj prekretnici u povijesti hrvatskog tenisa prethodila su četiri

desetljeća popularizacije teniske igre, započeta gradnjom prvog teniskog igrališta 1890. na posjedu grofa Montecuccolija u Samoboru. Potkraj stoljeća, ubrzano su nicala igrališta u Zagrebu, Puli, Malom Lošinju, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. U Istri i Dalmaciji igru su popularizirali austrijski pomorski časnici, dok je u Zagrebu, u ljeto 1893., Franjo Bučar organizirao tenisku obuku za članove Hrvatskog sokola. Prva teniska sekcija u Zagrebu utemeljena je 1904. pri I. Hrvatskom sklizačkom društvu, a godinu dana kasnije, u sklopu HAŠK-a, proradila je teniska sekcija koja će odigrati važnu ulogu u stasavanju hrvatskog tenisa. Sklizačko društvo izgradilo je 1906. teniska igrališta u Mihanovićevoj ulici, gdje Punčec i Palada

Dani slave naših teniskih „mušketira“ Piše: VELIMIR CINDRIĆ

Davis Cup krštenje Šalata je doživjela u lipnju 1931. kada je ugostila respektabilnu reprezentaciju Japana. Sve će kulminirati osam godina poslije pobjedom protiv Njemačke i osvajanjem naslova europskog pobjednika Susret parova: Hrvatska Njemačka na Šalati 1936. Slijeva: Kukuljević, von Cramm, Henkel i Mitić

je 1909. održano prvo tenisko prvenstvo Hrvatske, Slavonije i grada Zagreba. Prvo tenisko prvenstvo Jugoslavije održano je u rujnu 1920. u Zagrebu, baš kao i sva buduća, sve do početka Drugoga svjetskog rata. Svoju Davis Cup premijeru zagrebački je tenis doživio 1927., kada je odigran prvi susret protiv Indije, i to na

terenima HAŠK-a. No, pravi procvat koji će tenis doživjeti u glavnom gradu Hrvatske nagoviješten je tek gradnjom terena na Šalati 1930. Od tada, idilični brijeg iznad samog gradskog središta postao je žarištem hrvatskog tenisa, kolijevka koja je odgojila mnoge teniske talente. Davis Cup krštenje na Šalati protiv Japana Čini se vrlo znakovitim da su na tom brijegu, smještenome istočno od parka Ribnjak, stanovnici Vlaške ulice (Vesimali) nekad davno imali vrtove zasađene salatom, zbog čega je brdo i dobilo ime Šalata. Kažemo znakovitim, jer je poznata činjenica da pokal Davis Cupa od milja zovu „salatarom“, odnosno „zdjelom za salatu“. To zemljište, u međuvremenu obraslo šikarom, zagrebačke su vlasti 1928. dale u najam Akademskom teniskom klubu, a već naredne godine tu je izgrađeno središnje tenisko igralište (današnje klizalište), koje je 1930. upotpunjeno klupskom prostorijom i gledalištem. Istodobno, krenula je i izgradnja ostalih teniskih igrališta i maloga bazena (veliko plivalište je Šalata dobila tek 1946., a na mjestu središnjeg teniskog igrališta 1961. niklo je klizalište).

DAVIS CUP NA ŠALATI

Jaka ekipa, u sastavu Josip Palada, Franjo Punčec, Franjo Kukuljević i Dragutin Mitić, sjajnom igrom u Roland Garrosu svladala je originalne, francuske mušketire, prema kojima su naši igrači i dobili nadimak Davis Cup krštenje Šalata je doživjela u lipnju 1931. kada je ugostila tada respektabilnu reprezentaciju Japana. Važan događaj, iako s nepovoljnim ishodom za naše, zagrebački je tisak popratio s dužnom pažnjom: „Ovogodišnja tennis sezona započela je najljepšom i najinteresantnijom priredbom. Žrijebom je odlučeno da se ove godine borimo s jakom japanskom momčadi u natjecanjima za Davisov pehar. Veliki interes sportske publike s jedne strane i hvalevrijedne pripreme Jugoslavenskog tennis saveza s druge, omogućili su da je ta priredba bila na visini i u svemu uzorna. U tu svrhu na igralištima Akademskog tennis kluba „Zagreb“ bio je izgrađen specijalni stadion s tribinama u deset redova i uzdignutim stajaćim mjestima. U najveće sitnice bila je ta utakmica pripravljena: pače ni mikrofon, ni glazba za vrijeme pauza, ni radio prijenos nisu manjkali... Samo igralište bilo je, usprkos kiše, zaista izvrsno, a utakmicu je posjetio rekordan broj ljubitelja tennisa... Što se tiče samih igara, nismo se pobjedi ni mogli nadati, jer kvaliteta japanskih igrača spada među one najbolje svjetske klase. Svi oni koji su imali prilike biti svjedoci natjecanja, mogli su međutim s najvećim zadovoljstvom pratiti vanredan napredak naših reprezentativaca Franje Schäffera (Hašk) i Franje Kukuljevića (Z.D.K.). Usprkos poraznog rezultata 5:0, dali su sve najbolje što su mogli“. Izlazak na teren Henkela i Punčeca (Hrvatska-Njemačka na Šalati 1936.)

Davis Cup krštenje na Šalati protiv Japana 1931.

Nakon što je probijen led, tereni na Šalati postajali su sve življi, pa se u sljedećih pet godina iskristalizirala oveća skupina vrsnih tenisača koji su pretendirali za nastupe u reprezentaciji. Uz već iskusnog Kukuljevića, tu su sada bili i Zagrepčani Josip Palada, Franjo Punčec i Dragutin Mitić. Tako se formirala jaka četvorka koja će nešto kasnije biti krštena „teniskim mušketirima“. Senzacija u Parizu! Najsvjetlije godine, koje će kulminirati šampionskom 1939., navijestila je sezona 1936. U svibnju te godine na Šalatu su stigli Čehoslovaci, a njihov susret s domaćim mušketirima, usprkos pobjedi, tisak je komentirao šturo: „Nedavno su odigrane u Zagrebu Davis-cup utakmice između reprezentacija Čehoslovačke i Jugoslavije. Još nikada nisu tenis-utakmice u Zagrebu bile tako napete, osobito jer je prvi dan rezultat bio 1:1. Drugi dan poveli su Čehoslovaci sa 2:1, dok su trećeg dana naši okrenuli rezultat i slavili“. No, sljedećeg mjeseca, stigla je potpuno neočekivana pobjeda protiv Francuske u Parizu. Jaka ekipa, u sastavu Josip Palada, Franjo Punčec, Franjo Kukuljević i Dragutin Mitić, sjajnom igrom u Roland Garrosu svladala je originalne, francuske mušketire (prema kojima su i naši igrači dobili nadimak), Jeana Borotru, Christiana Boussusa i Bernarda Destremeaua, a taj je pothvat naglo povećao apetite navijača: „Pobjeda naših igrača u Parizu najveća je koju je do sada izvojevao naš sport uopće. Palada, Punčec, Kukuljević i Mitić pobijedili su u utakmici za Davisov cup Francusku. Francuzi su bili prvaci Evrope i poznato su izvrsni igrači. Sada naši igraju s Austrijom, a pobjednik u toj igri s Njemačkom. Tko pak bude tu pobjednikom, kao prvak Evrope, igra finalnu utakmicu u Wimbledonu s Australijom koja je prvak ostalih kontinenata. Tek pobjednik u toj zaključnoj igri dobiva Davisov cup“. Već naredni tjedan donio je novo kolo i gostovanje u Beču. Protiv jakih Austrijanaca na domaćem terenu pobjedu su očekivali samo oni najoptimističniji. No, mušketiri su postigli nemoguće: „Naši su igrači odigrali u Beču utakmicu za Davisov cup i pobijedili rezultatom 4:1 koji je zadivio sve vanjske sportske krugove. Sada naši igrači ulaze u finalnu borbu s Njemačkom koja će odlučiti tko će biti prvak Evrope i s Australijom se boriti za Davisov pehar. Zanimanje za ovu utakmicu je veliko u Zagrebu, kao i svim našim krajevima“. Reprezentativce je iz Beča u Zagrebu dočekalo 20 000 oduševljenih navijača. „Bilo je burno i srdačno“, pisale su novine, „a zbog silne stiske, govori nisu mogli biti održani. Dame su donijele cvijeće, a pobjednici su bili duboko potreseni ovakvim dočekom. Od kolodvora pa do Seljačkog doma nošeni su oni na ramenima uz neprekidno klicanje sveg svijeta, što je s njima krenuo u grad. Tu su posjedali u auto i preumorni se odvezli kući. Doček je snimljen ton-filmski, da se i na taj način populariziraju naši pobjednici u Davis cupu. Poslije Zagreba pohodili su Palada i Punčec i neka mjesta u Hrvatskoj i svagdje su bili oduševljeno dočekani.“ Tri finala europske zone s Nijemcima Nakon dva gostovanja, veliko europsko finale u srpnju bilo je rezervirano za Šalatu. Uzbuđenje u gradu doseglo je

Meč protiv Čehoslovačke: susret Punčec-Hecht (Šalata 1936.) vrhunac, a karte za sva tri dana rasprodane su učas. Ipak, sreće nije bilo, iako su naši bili vrlo blizu slavlju i tituli europskog prvaka. Novinski napisi, u općem razočaranju, ponovo su bili šturi: „Ukupni rezultat ove utakmice je 3:2 za Nijemce i oni ulaze u borbu za svjetsko prvenstvo s Australcima. Odlučile su single utakmice trećega dana kada je sve pokvario još i pljusak kiše. Odziv je publike bio izvanredno velik te su tribine igrališta na Šalati bile do zadnjeg mjesta zaposjednute“. Dvije godine poslije, mušketiri su ponovo bili u finalu (opet su izgubili od Njemačke s 2:3), no slast pobjede u finalu europske zone osjetili su već iduće 1939., napokon pobijedivši Nijemce (3:2). Novim europskim prvacima tada su, u borbi za prestižni pehar i naslov pobjednika Davis Cupa, prejaki bili Australci (1:4). No, bez obzira na ovaj razvoj događaja, hrvatski tenis tridesetih je godina dobio svoje, i u svijetu poznate teniske zvijezde, ovjenčane brojnim pobjedama. Nemala je stvar bila u samo nekoliko godina (1936., 1938. i 1939.) nanizati čak tri finala europske zone Davis Cupa. Istodobno, Zagreb je dobio i legendarnu Šalatu, koja je postala rasadnik talenata. Na žalost, daljnji uspon mušketira i razvoj talenata naglo je prekinuo Drugi svjetski rat, a Hrvati su na slavlje i popularnu „salataru“ trebali pričekati sve do prosinca 2005. LITERATURA: Ilustrirana revija Svijet, Zagreb, 1936. „Povijest tenisa u Hrvatskoj“ (TK Franjo Punčec, pripremio: Bojan Ružić, PDF) Pavao Cindrić: „Grički milenij“, 1965.

OSJEČKA OLIMPIJSKA PROŠLOST

Od Katice Ileš do Ivana Horvata Piše: DRAGUTIN KERŽE

Osječki šport na OI prvi put su predstavljali rukometašica Katica Ileš i veslač Darko Zibar, 1980. u Moskvi. Tad je, kao kapetanica izabrane vrste bivše države, Kaja nacionale donijela u rodni grad „srebro“

ogled u osječku olimpijsku prošlost samo za neupućene može se (u)činiti skromnim, posebice kad je u pitanju broj osvojenih odličja. Jer, u Osijek su, dosad, donesene samo četiri medalje, a olimpijsko ozračje osjetilo je tek 12 športašica i športaša. No, zna li se da u prosjeku gradske strukture izdvajaju za kompletan šport tek nešto više od 30 milijuna kuna (u što je uključen i iznos za održavanje športskih objekata!) djelomice postaje jasno zbog čega su Osječani, s punim pravom ponosni na svoje olimpijce. Osječki šport na OI prvi put su predstavljali rukometašica Katica Ileš i veslač Darko Zibar, 1980. u Moskvi kad je, kao kapetanica izabrane vrste bivše države, Kaja nacionale donijela u rodni grad „srebro“, a Zibar je, u kombiniranom četvercu na pariće, zauzeo šesto mjesto. Što se tiče preostalih medalja, s dvije se 1988. iz Seula vratila Jasna Šekarić (Građansko streljačko društvo Osijek 1784) pobijedivši sve konkurentice športskim pištoljem te zauzevši treće mjesto u gađanju MK pištoljem. Na novo olimpijsko odličje Osječani su morali čekati sve do 2012. i čuvenog naslova viceprvaka proslavljene hrvatske kombinacije četverca na pariće, u kojem je, uz braću Sinkovića i Martina, veslao i „iktusovac“ David Šain. Vratimo se u daleku povijest… Na OI 1984. u Los Angelesu „slavonijaš“ Novica Čanović nije uspio u skoku u vis proći kroz kvalifikacije (a ni do danas ga kao hrvatskog rekordera, 228 cm, nitko nije nadmašio!), da bi četiri godine kasnije, u Seulu, Slobodanka Čolović (AK Slavonija) bila četvrtoplasirana u utrci na 800 metara (i ona je još uvijek nenadmašena na vječnoj listi rekorderki, 1:56,51). Zanimljivo je da je u sastavu reprezentacije SFRJ na istoj priredbi bio i Davor Šuker (NK Osijek), ali je taj nastup prošao sasvim nezamijećen. Na prvim OI nakon Domovinskog rata, u svima dragoj Barceloni, veslač Ninoslav Saraga (još kao član matičnog Iktusa) u četvercu bez kormilara bio je sedmi, a Mirela Skoko (GSD Osijek 1784) debitirala je među olimpijkama zauzimanjem zapaženog četvrtog mjesta u gađanju športskim pištoljem i 11. mjesta u gađanju zračnim pištoljem. Mirela je bila u hrvatskoj olimpijskoj reprezentaciji i četiri godine kasnije gdje je već, uz djevojačko, nosila i udato prezime Kovačević (suprug je bio trener Zvonimir Kovačević), a zauzela je 10.

mjesto u gađanju zračnim i 36. mjesto u gađanju športskim pištoljem. Na istim Igrama 1996. u Atlanti, naturalizirani ruski gimnastičar Aleksej Demjanov (GD Osijek) razočarao je 57. mjestom u višeboju. Na raskrižju dvaju tisućljeća, u dalekom Sydneyu, osječki šport zastupao je samo veslač Ivan Jukić, kojem je u dvojcu na pariće s Karlovčaninom Tihomirom Jarnjevićem pripalo 14. mjesto. Natjecanje svjetske elite na poprištu utemeljenja olimpijskih natjecanja, u Ateni 2004. donijelo je i treće sudjelovanje iskusne Mirele Skoko. Tada s novim, današnjim muževljevim prezimenom Ćelić (Zoran je istaknuti športski djelatnik u osječkom streljaštvu), te 15. (zračni) i 27. mjestom (športski pištolj). Došao je i London i pothvat čuvenog „skif “ četverca na Temzi, dok je na olimpijskom stadionu daroviti Ivan Horvat (Ak Slavonija-Žito), najbolji hrvatski skakač s motkom, nedugo nakon naslova svjetskog juniorskog prvaka u Barceloni, kao najmlađi sudionik Igara podlegao tremi i zauzeo 20. mjesto. Horvat je i nedavno u Rio de Janeiru bio jedini osječki predstavnik, te u svom drugom olimpijskom predstavljanju bio još slabiji, na kraju 27. No, baš taj tamnoputi Eseker ima izglede da, kao prvi muškarac, po broju olimpijskih nastupa dostigne Mirelu Skoko-Ćelić. K tomu, budući da je Horvat ljetos proslavio tek 24. rođendan, uzevši u obzir i dugovječnost ponajboljih svjetskih „motkaša“, na najboljem je putu da iskorakne na sam vrh zviježđa osječkih športaš(ic)a u cjelini. Nemjerljiva je, pak, tuga ostala među ljubiteljima veslanja kad je karijeru zaključila Mirna Rajle Brođanac. Službeno proglašena najboljom hrvatskom veslačicom 20. stoljeća, naime, nikad nije sudjelovala na OI jer je sjajna dostignuća ostvarivala u lakom samcu koji je neolimpijska disciplina, a nikad joj, usprkos pokušajima i s partnericama iz inozemstva, nije uspjelo pronaći djevojku s kojom bi u dvojcu postala olimpijka. Na Paraolimpijskim igrama, od Osječana, sudjelovao je tandem u konjičkom športu, članovi udruge „Mogu“ - Boris Zrmanjac se u Sydneyu plasirao na 15. i 18., a Ivan Sršić u Ateni na 13. i 15. mjesto.

Ivan Horvat

David Šain

Zvonimir Kovačević, Jasna Šekarić i dr. Antun Tucak (slijeva), na OI 1988. u Seulu

Nezamjenjivi Stiv

sječki fizioterapeut, posebice omiljen među našim plivači(ca)ma i atletičarkama i atletičarima, postao je nezamjenjiv kad se sastavlja popis pratećeg osoblja hrvatskih olimpijaca. Naime, Stevo Kuric svojom stručnošću pripomogao je vrhunskim rezultatima naših reprezentativaca na čak šest posljednjih OI: od 1996. pa do 2016.!

Katica Ileš

Streljački trener Zvonimir Kovačević sudjelovao je na Igrama u Seulu, Barceloni i Atlanti. Zvjezdana Tuma-Pavlov (članica HOO-a) također ima tri olimpijske „kapice“, dok je dr. Vladimir Bošnjak dvaput pomagao našim športašima kad im je to ustrebalo. Po jedno sudjelovanje, od osječkih športskih djelatnika, zabilježili su

Franjo Vidaković, dr. Antun Tucak, dr. Damir Kovačić, Krešimir Ižaković, Nenad Komadina, Katica Ileš, Vjekoslav Oršolić (trebao je 2000. trčati u štafeti 4 x 100 m, ali ga je spriječila ozljeda), Josip Gašparac, Matija Gubica, Boris Milošević, Dejan Koronsovac i Hrvoje Livančić.

VESLAČKI KLUB GUSAR Na EP-u u Beogradu 1932. godine "gusaraški" osmerac osvojio je prvo europsko zlato u povijesti našeg športa. Zlatnu posadu činili su: Ivo Fabris, Vjekoslav Raffaelli, Elko Mrduljaš, Jure Mrduljaš, Petar Kukoč, Jakov Tironi, Luka Marasović, Bruno Marasović i kormilar Ljubomir Kraljević.

Prvo hrvatsko zlato veslača s Matejuške

rva hrvatska međunarodna medalja, ona srebrnog sjaja, koju je Gusarov osmerac osvojio na europskom prvenstvu u Bydgoszczu (Poljska) 1929. godine nije bila slučajnost, već sjajna uvertira veličanstvenog desetljeća u kojem su splitski momci na natjecanjima diljem Europe osvajali medalje, potvrđivali kvalitetu i postali najopasniji rivali velikim veslačkim silama. Sve su oči bile uprte u momke s Matejuške! Gusar je 1930. godine sa 640 redovitih članova bio najbrojniji klub u Jugoslaviji u kojoj je bilo 2510 redovitih te oko 1330 izvanrednih članova od čega ukupno 248 verificiranih članova - veslača. Od 125 brodova, koliko su ih posjedovali ondašnji klubovi, Gusar je kao vlasnik 18 brodova (8 outriggera, 2 preklopne gradnje, 6 jola i 2 ostale vrste) bio najopremljeniji klub u zemlji i jedini je imao vlastiti betonski dom, dok je deset klubova posjedovalo barake. Nakon što su u najboljem izdanju s 22 veslača „gusaraši“ nastupili na petnaest regata i osvojili devet pokala na državnom

prvenstvu i na međunarodnoj regati održanima na Bledu 1930. godine, članovi Gusarovog osmerca nastupili su i na europskom prvenstvu u belgijskom gradu Liègeu. Nažalost, ispali su već u prednatjecanju u kojem su zaostali za Dancima samo dvije desetinke sekunde. I na EP u Parizu 1931., Gusar nastupa kao državna reprezentacija u dvojcu na pariće i osmercu, no vraća se u Split bez medalje nakon što su u objema disciplinama ispali u prednatjecanju. EP u Beogradu pod dirigentskom palicom Splićana Godina 1932. bila je za veslački sport u ondašnjoj Jugoslaviji iznimno važna. Međunarodnoj veslačkoj federaciji FISA-i, osnovanoj 1892. godine, Jugoslavija je pristupila kao izvanredan član 1924. s jedinim pravom nastupa na europskim prvenstvima, da bi 1925. stekla status redovnog člana sa svim pravima i obvezama. Stoga je 1932. godine došao red na Jugoslaviju organizirati po prvi put europsko prvenstvo.

Gusarov dom na Matejuški bio je jedan od prepoznatljivih simbola Splita do rušenja 1990. godine. Taj spomenik arhitekture bio je svjedok modernosti Kluba koji je svoj Dom oblikovao u suvremenom europskom duhu

Zlatna medalje s Europskog prvenstva 1932. godine Piše: HERCI GANZA

Zlato Gusarovog osmerca na EP u Beogradu 1932., upisano je zlatnim slovima u povijest hrvatskoga športa kojem je to bila prva zlatna europska medalja Visoki standardi FISA-e podrazumijevali su regatnu stazu koja odgovara svim propisima, besprijekornu organizaciju i kvalitetan smještaj na odgovarajućoj razini te financijsku moć saveza koji će osigurati propisana novčana sredstva za podmirenje troškova dolaska svih gostiju i čamaca. Nakon potrage za regatnom vodom s najmanjom i podjednakom strujom za sve natjecatelje, izabran je dotad potpuno nepristupačan i nekultiviran predio Ade Ciganlije u Beogradu. Tijekom opsežnih i temeljitih priprema, splitski veslački oci predvođeni Ivom Staliom i Fabjanom Kaliternom bili su najvažniji organizacijski čimbenici ovog dotad najvećeg športskog događaja na ovim prostorima. Sagrađeno je moderno spremište za 80 brodova, svlačionice i tuševi za stotine veslača, pokrivene tribine, ciljna kućica s počasnom ložom, nasipi, ograde, splavi, osmišljena cijela potrebna infrastruktura, osiguran smještaj brojnim natjecateljima i uzvanicima, prilagođena regulacija prometa i ponuđena turistička putovanja kako bi se strancima predstavila i jadranska obala.

Osim organizacije prvenstva, Veslački savez sustavno je pripremao i domaće veslače za ovaj važni nastup. Aktualni savezni trener Frano Blažejowski cijelu je godinu proveo obilazeći sve klubove u državi i trenirajući ih. Razdoblje od 15. prosinca 1931. do veljače 1932. godine proveo je u Splitu gdje je radio s najboljim veslačima Gusara kojima je u to vrijeme trener bio Rus Petar Ivanov, bivši veslač zadarske Diadore. Nakon Ivanova, 1932. godine, glavni trener Gusara postao je Nijemac Waldemar Moder iz Karlsruhea. U srpnju 1932. godine na državnom prvenstvu u Beogradu deset je klubova iz cijele države odmjerilo snage. "Gusaraši" su pobijedili u dvojcu na pariće (Davor Jelaska i Josip Gattin) i četvercu s kormilarom (Petar Kukoč, Jakov Tironi, Luka Marasović, Bruno Marasović i korm. Ljubomir Miro Kraljević). Premda je Gusarov osmerac na ovom državnom prvenstvu poražen od šibenske Krke, tjedan dana prije Europskog prvenstva u Beogradu organizirano je izlučno natjecanje na kojem je osmerac Gusara pobijedio s izvanrednim vremenom te izborio reprezentativni status. Sve su oči bile uprte u momke s Matejuške Početkom rujna u Beogradu su se, na dugo očekivanom europskom prvenstvu, okupili veslači iz 12 zemalja s ukupno 56 momčadi, što je za pet premašilo prošlogodišnji rekord iz Pariza. Domaći su veslači sudjelovali u svih sedam kategorija, od kojih su u pet uspjeli ući u finale. „Gusaraši“ su nastupili u četvercu sa, dvojcu sa i osmercu. Četverac šibenske Krke osvojio je 3. mjesto, dok je zlato Gusarovog osmerca upisano na veliki prijelazni pehar Kraljevine Italije, ali i zlatnim slovima u povijest hrvatskoga športa kojem je ovo bila prva zlatna europska medalja. Završna regata održana je 4. rujna pred 10 000 gledatelja. Najopasniji suparnici „gusarašima“ bili su aktualni europski prvaci - kombinirana momčad Francuske, stilski savršeni mađarski osmerac te standardno jaki Poljaci i Česi. No, Gusar je vodio tijekom cijele završne utrke barem za pola duljine čamca pred Francuskom. Na 1750 m francuski osmerac, kako bi izbjegao "šiju" Gusara, udara u plovak i, razbivši pramac, ispada iz natjecanja. Naš osmerac, daleko pred mađarskim suparnikom, siječe vizirnu liniju u rekordnom vremenu od 6.11.4, za čak tri duljine broda prednosti! Šeširi, štapovi, cipele i rupci letjeli su iznad gledališta u zrak. Prepune tribine odjekivale su klicanjem, ljudi su se međusobno ljubili, plakali, čestitali, a mnogi su skočili u Savu. Pobjednički osmerac prišao je počasnoj splavi gdje je kormilaru Ljubomiru Kraljeviću predsjednik FISA-e predao, u duhu tradicije, lovorov vijenac. „Gusaraši“ Ivo Fabris, Vjekoslav Raffaelli, Elko i Jure Mrduljaš, Petar Kukoč Petraello, Jakov Tironi, Luka i Bruno Marasović te kormilar Ljubomir Miro Kraljević popeli su se na europski tron! Na svečanoj dodjeli nagrada, predsjednik FISA-e g. Fioroni „gusarašima“ je oko vrata stavio zlatne medalje uz zvuke državne himne pobjednika, a ministar, dr. Aleard Kraljević (otac Gusarovog kormilara), uručio im je pokal za najbolje plasiranu domaću momčad na europskom prvenstvu. Slavlje započeto u Beogradu nastavilo se u Splitu gdje je priređen veličanstven doček. Nepregledna rijeka ljudi dočekala je svoje pobjednike i zasula ih cvijećem i lovorovim vijencima. Pozdravili su ih najviši predstavnici Banovine i Općine, a cijeli grad i klupski Dom bili su svečano rasvijetljeni i okićeni.

VESLAČKI KLUB GUSAR Želeći iskazati posebnu pažnju Gusaru predsjednik FISA-e, Rico Fioroni, doputovao je u Split. Priređen mu je svečani doček. Obišao je Marjan i Gusarov dom te toplim riječima upućenima splitskim veslačima i članovima Uprave jasno pokazao koliko cijeni uspjeh naših veslača, kao i izvanredan napredak Gusara. Prigodom ispraćaja uvaženog gosta, Gusarovi čamci pratili su daleko parobrod izražavajući mu svoju privrženost i zahvalnost. Reprezentacija „velog mista“ Osam naočitih, snažnih veslača i sitni kormilar vrelo su devet zanimljivih životnih priča koje dočaravaju život u Splitu između dvaju svjetskih ratova, pa ih možemo zamisliti kao protagoniste Tijardovićevog „Spli'skog akvarela“ ili pak Smojinog „Velog mista“. Zavirimo li u tu romantičnu povijesnu škrinju teško je izabrati najzanimljivije detalje koje oslikavaju mentalitet grada koji je upravo kroz šport zakoračio u Europu. Svi su rođeni u razdoblju od 1902. do 1915. godine te su u vrijeme osvajanja zlatne medalje imali između 17 i 30 godina, dakle u naponu životne i športske snage. Štrokeru Brunu Marasoviću, marljivom građevinaru, u posebnom sjećanju po povratku iz Beograda ostao je veliki doček njegove brojne velovaroške obitelji te najljepši poklon za vrhunski športski rezultat koji mu je priredila majka Anježa dočekavši ga s punim pjatom hrskavih friganih krumpira. Kršnog i snažnog Luku Marasovića zapazili su veslači Gusara dok je u luci pripremao bačve za jematvu te ga pozvali da vesla s njima. On je pozlatio svoju športsku karijeru te potom postao trener posvetivši cijeli život veslanju za što je 1991. godine dobio i Nagradu grada Splita. Tada gimnazijalac, a poslije doktor znanosti na području političke ekonomije i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu,

U Split su "gusaraši" donijeli veliki pokal Kraljevine Italije koji je svoj put kroz ruke pobjednika europskih prvenstava započeo 1893. godine i otada je bio 12 puta u vlasništvu Belgijaca, 8 puta Francuza, 4 puta Švicaraca i Talijana, dvaput Nizozemaca, a po jednom Nijemaca i Amerikanaca. Gusaraši su za ondašnju Jugoslaviju bili 33. osvajači ovog vrijednog srebrnog pokala. Tijekom 40-godišnje povijesti europska prvenstva nisu se održala tijekom Prvoga svjetskog rata te 1928. godine zbog Olimpijskih igara u Amsterdamu. Godine 1932., uz 32 srebrne pločice s ugraviranim imenima svih pobjedničkih klubova i momčadi, na podnožje pehara zataknuta je i Gusarova pločica. Prigodom tradicionalnog Gusarovog plesa u veljači 1933. godine u Narodnom kazalištu, ovaj je sjajni trofej bio izložen i pokazan svim prijateljima Kluba.

"Gusaraši" na okupu pred Domom na Matejuški nakon osvojenog europskog zlata 1932. godine. Brojnom veslačkom članstvu uvijek su leđa držali članovi uprave Kluba te brojni podupiratelji veslanja, što su im veslači vraćali izvrsnim rezultatima. Jakov Tironi bio je proglašen najboljim veslačem EP u Beogradu, a kao veslač bio je i u prvoj olimpijskoj reprezentaciji 1936. godine. Svestrani inspicijent splitskog kazališta Petar Kukoč Petraello bavio se tehnikom, mehanikom, elektrotehnikom, radiotehnikom, projektiranjem, tehničkim crtanjem, pa je tako upravo u Gusaru projektirao prvu veslaonicu 1950. godine u klupskom domu na Matejuški. Na mjestima 3 i 4 u zlatnom osmercu veslala su dvojica braće Mrduljaš, jedne od najšportskijih splitskih obitelji. Mišićavi, snažni općinski činovnik Jure, najkorpulentniji član te posade, bio je veliki zaljubljenik u brodove. Otmicu njegove drvene jedrilice „Mutni“ od talijanskih vojnika nakon kapitulacije u ratu, spasila je teta Jelica koja ju je djelomice zakopala u obiteljskom vrtu i prekrila granjem. Tako je „Mutni“ i dandanas u vlasništvu obitelji Mrduljaš, dok je njen stasiti vlasnik Jure s još desetak antifašista, kao organizator akcije prebacivanja oružja partizanima, strijeljan davne 1941. godine u trogirskoj kuli Kamerlengo. Mlađi brat Elko, također nositelj partizanske spomenice 1941. godine, nakon rata pokrenuo je obnovu veslačkog športa, osnovao odbor za ujedinjenje predratnih dvaju klubova Gusara i HVK-a te postao prvi poslijeratni predsjednik jedinstvenog HVK Gusar u čijoj je upravi ostao aktivan do kraja života. Kao dugogodišnji direktor Elektrodalmacije uvelike je zaslužan za poslijeratnu elektrifikaciju Splita. Na broju 1 zlatnog osmerca veslao je brodogradilišni tokar i mehaničar Ivo Fabris koji se od djetinjstva bavio športom – prvo kao „sokolaš“, a potom kao boksač u srednjoj lakoj kategoriji, ali i jedan od redovitih sudionika međuratnih motociklističkih utrka. Najsitniji među njima bio je, kako to zahtijeva pozicija u brodu, 17-godišnji kormilar Ljubomir Miro Kraljević koji je kasnije završio medicinu te 42 godine radio kao liječnik, kirurg, čije su specijalnosti bile transplatacijska kirurgija, balistika strijeljnih rana i implatancija aloplastičnih kirurških mrežica. Čak 22 godine bio je šef splitske bolnice. Zanimljivo

"Gusaraši" 1932. na Adi Ciganliji u Beogradu. Slijeva stoje: Bruno Marasović i Vjekoslav Raffaelli. Slijeva sjede: Nikša Sabioncello, Elko Mrduljaš, Ivo Fabris, Dragi Glavinović, Jure Mrduljaš, Miro Kraljević, Luka Marasović (sa šeširom), Jakov Tironi, Petar Kukoč Petraelo i krajnje desno, u bijeloj majici, trener Waldemar Moder

je spomenuti kako je izvršio čak 38 000 operacija, više nego što je prije rata Split imao stanovnika! Trener zlatnog osmerca bio je Nijemac Waldemar Moder. U Gusar ga je početkom 1932. godine doveo predsjednik Ivo Stalio, a u toj se ulozi zadržao ukupno dvije godine tijekom kojih je uveo neke novine u trenažni postupak. Uveo je karantene što je podrazumijevalo da su uoči regate svi regatni veslači, nakon večere u svojim kućama, bili obavezni uvečer doći u Gusarov dom na spavanje. Uveo je veći broj treninga i prvi je uveo drugi trening u danu. Prvi i najvažniji trening bio je onaj jutarnji na vodi po jutarnjoj bonaci. Moder koji je bio malen i lagan, obavezno je bio na kormilu. Trening duljine 12 km u Bračkom kanalu započeo bi od Gusarovog pontona na Matejuški prema zelenoj lanterni na "đigi" odakle se veslalo prema Braču, pa prema Šolti te Čiovu i uz Sustipan natrag u Gusar. "Žuto za žuto" Predstavljajući članove ove posade preskočili smo najstarijeg veslača na broju 2 čiju nam je zanimljivu priču ispričao njegov sin Davor koji je davno odselio u daleki Čile odnijevši na drugi kraj svijeta prekrasna sjećanja i uspomene s kojima je rastao. Vjekoslav Raffaelli (1902.-1964.) bio je najstarije od četvero djece oca Filipa, potomka hvarske plemićke obitelji, i majke Cvite. Po zanimanju je bio drvodjelac. Zanat je učio kod vrsnog meštra Kaje Jelaske koji mu je prenio veliko znanje, ali i ljubav prema drvu te mu pomogao kasnije osamostaliti se i otvoriti vlastitu drvodjelsku radionicu. Vjekoslav je iznimno volio rezbarenje namještaja u čemu je bio pravi meštar. Premda je Gusar u to vrijeme bio klub građanske elite, njegova stručnost i odanost poslu, kao i tjelesna snaga i izdržljivost, otvorili su mu vrata Matejuške te je Vjekoslav zvani Điđi postao „gusaraš“. No, ovo članstvo nije ga izgradilo samo kao športaša već i kao čovjeka, utjecalo je na njegove nazore, ponašanje i uvelo ga u krug ljudi s kojima se rado i često družio do kraja života. Često je Điđi svom sinu pričao o rivalitetu sa Šibenčanima,

o nastupu u trima disciplinama u jednom danu na državnom prvenstvu 1931. godine, od čega je s Ivom Fabrisom odnio naslov državnog prvaka u dvojcu sa i bez kormilara. Govorio mu je o naporima i slavi koju su doživjeli na europskom prvenstvu 1932. godine kao pravi amateri koji nisu imali niti ujednačene dresove, već su dobili bijele majice s grbom ondašnje Jugoslavije za taj nastup, a dolje su odjenuli tko je što imao — mudantine ili kratke hlače. S posebnim oduševljenjem pričao je o neočekivanom dočeku u rodnom gradu za koji su, po dolasku, u čudu pitali: „Šta je ova gužva u gradu? Šta se događa?“ Neka im je prolaznica usput odgovorila: „Neki su naši momci osvojili zlato u veslanju...“ Sve im je uskoro bilo mnogo jasnije kad su ih digli na ruke i tako prenijeli do ondašnjeg Gusarovog doma. Sjeća se Davor i zlatne medalje koju su doma čuvali sve do ratne 1942. godine kad su je, pritisnuti glađu, mijenjali po jedinom važećem tečaju “žuto za žuto”. I koliko je vrijedila, pitate se? 20 kg pure (palente)! U Gusaru su mu nakon rata obećali izliti novu, ali se Davor ne sjeća je li to ikada napravljeno. Sjeća se, međutim, kako su se poslije rata svi preživjeli članovi tog osmerca okupili u Gusaru i zajedno zaveslali, a potom je organizirana večera na kojoj im je uručeno zlatno prstenje s likom veslača - skifista. Taj zlatni prsten naslijedio je Davor po očevoj smrti, a on ga je darovao svom sinu koji, u duhu tradicije, nosi didovo ime — Vjekoslav. No, i unuk Vjekoslav u dalekom Čileu ima sina Vjekoslava u čijem je vlasništvu sada ova najdraža uspomena na pradida po kojem nosi ime... BIBLIOGRAFIJA: Ganza Čaljkušić, H. (2009.): 1929. – 2009. : 80. obljetnica prvog Gusarovog međunarodnog odličja Ganza Čaljkušić, H. (2014.): Spomenica HVK Gusar Marović, D. – Radja, M. (2006.): Povijest sporta u Splitu : 1918. – 1941. Marović, D. (1990.): Povijest sporta u Splitu : Od antičkih igara do Prvog svjetskog rata Matošić, J. (1990.): Sto godina veslanja u Splitu Spomenica F. D. Gusar (1945.) Spomenica Veslački klub Gusar 1914-1964. (1964.)

NOĆ MUZEJA

Muzeji i sport Piše: ANA POPOVČIĆ

Pod olimpijskim geslom „Važno je sudjelovati“ fokus ovogodišnje Noći muzeja bio je na analizi postojećih zbirki na temu športa i stvaranju novih, te na poticanju lokalnih inicijativa u očuvanju i vrednovanju sporta kao kulturološke vrijednosti

rvatsko muzejsko društvo u suradnji s brojnim hrvatskim muzejima i drugim baštinskim institucijama, 26. siječnja od šest popodne do jedan sat poslije ponoći, trinaesti put je organiziralo manifestaciju Noć muzeja. Ove godine tema je bila Muzeji i sport. Pod olimpijskim geslom „Važno je sudjelovati“ fokus ovogodišnje manifestacije bio je na analizi postojećih zbirki na temu športa i stvaranju novih, te na poticanju lokalnih inicijativa u očuvanju i vrednovanju sporta kao kulturološke vrijednosti. Muzeji i druge institucije tradicionalno su za Noć muzeja priredili prigodne programe, izložbe, koncerte, predavanja, radionice, a ovogodišnja Noć muzeja s temom športa službeno je počela u zgradi Hrvatskog sokola u Zagrebu. Tamo je u suradnji s Hrvatskim športskim muzejem postavljena izložba „Hrvatski sokol“ pripremljena u povodu obilježavanja 140. obljetnice izlaska prvog broja najstarijeg hrvatskog časopisa posvećenog tjelovježbi i športu „Sokol“ te 135. obljetnice izgradnje prve tjelovježbene i športske dvorane, Hrvatskog sokola, koja je do danas zadržala svoju funkciju. U gotovo svim ustanovama diljem Hrvatske pripremljena su iznimno zanimljiva događanja vezana uz šport i inspirirana športom, pa je tako u Zagrebu Hrvatski državni arhiv prikazao filmove Maksimilijana Paspe o tome kako je šport izgledao tridesetih godina prošlog stoljeća, Hrvatski povijesni muzej priredio je „Večer boksa“ u povodu 40. obljetnice meča Parlov - Cuello, a Galerija Mala postavila je instalaciju s umjetninama na temu šaha. Hrvatski školski muzej podsjetio je „kako se nekada jačalo u školama“, a Hrvatski glazbeni zavod iskoristio je činjenicu da su u njihovim prostorijama u prošlosti bili održavani i mačevalački turniri, pa je organizirana demonstracija mačevanja u Velikoj dvorani. Izvan Zagreba više ustanova podsjetilo je na povijest

športa specifičnog za njihov kraj i organiziralo športske igre za djecu. Muzej Like Gospić posvetio je program planinarenju, Muzej betinske drvene brodogradnje na Murteru jedriličarstvu, Udruga Kovan iz Generalskog Stola ukazala je na značaj športa osoba s invaliditetom u djelovanju Udruge HVIDRA, a Javna ustanova Spomen područje Jasenovac organizirala je izložbu o Borisu Hanžekoviću i memorijalu, posvećenom atletičaru poginulom u proboju iz logora Jasenovac. Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu otvorila je izložbu "Konjićevo novo ruho", Muzej prehrane Podravka u Koprivnici podsjetio na „Sportski duh podravkaša“, a Zavičajni muzej Slatina organizirao je, među ostalim, okrugli stol „Druga strana sporta“, s navijačima, policijom, psiholozima, liječnicima. Gradski muzej Vukovar svečano je otvorio Reviju vukovarskih športskih klubova i izložbu „Od Vukovara do Olimpijskih igara“, a Muzej vučedolske kulture predstavio je prapovijesne športove i drevni labirint. U Osijeku su se posjetitelji Muzeja likovne umjetnosti mogli upoznati s japanskim borilačkim športovima, u Gradskom muzeju u Sisku među ostalim događanjima treba istaknuti predavanje Hrvoja Klasića, profesora povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta – „Nogometni rat Tita i Staljina 1952.“, a u splitskoj podružnici Hrvatske matice iseljenika program je bio posvećen Hajduku i Torcidi te je između ostalog prikazan film Mate Prlića „1950. – godina Hajduka i Torcide“. Iako se u Hrvatskoj od polovice prošlog stoljeća sustavno prikuplja građa vezana za povijest i razvoj športa, športska baština nije adekvatno zastupljena i prezentirana u hrvatskim muzejima. No tema športa izuzetno je zanimljiva najširoj populaciji, a to dokazuje i činjenica da je ovo najposjećenija Noć muzeja do sada - u 230 gradova i općina na 120 lokacija, muzejske programe posjetilo je 260 509 posjetitelja, tako da je to odličan poticaj za daljnje proučavanje i prezentaciju povijesti i društvenih aspekata športa u javnosti.

Croatia Airlines - lagano do cilja!

Odaberite Croatia Airlines za svoja putovanja! Dugogodišnji partner Hrvatskog olimpijskog odbora nudi vam modernu flotu, pažljivo sastavljen red letenja i izvrsnu uslugu na letu. Posjetite našu web stranicu i kupite kartu!

072 500 505, +385 1 6676 555

croatiaairlines.hr Službeni prijevoznik olimpijaca

Međunarodni olimpijski pokret

Oli

iza

ao naga je injenja

vrijednostima olimpizma i športa često se govori, međutim, kada su te vrijednosti vidljive u praksi, uvijek ostavljaju vrlo snažnu impresiju i poseban dojam. Svjedoci smo prvoklasnog primjera snage olimpizma i športa koja se na neobičan i pomalo iznenađujući način prikazala na svjetskoj pozornici, na nedugo završenim Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu. Događaj je to koji je promaknuo olimpizam (i vrijednosti koje on prenosi, posebice mir) u globalnog protagonista, zahvativši one

Olimp 42

dijelove društva i čelnike država gdje su tiha diplomacija, ali i razmetljivo i prijeteće „zveckanje“ atomskog oružja u potpunosti zakazalo - pokazujući još jednom kako je uvažavanje dijaloga i pozitivnog pristupa vrjednije od svakog oblika nasilja i rata.

u Istočnoj Aziji na Korejskom poluotoku i razdvojenu više od pola stoljeća - dakako, radi se o Koreji, točnije o Sjevernoj i Južnoj Koreji. Da se nešto posebno događa, bilo je jasno nakon niza sastanka kojima

je bio domaćin Međunarodni olimpijski odbor, a što je rezultirao Olimpijskom deklaracijom Korejskog poluotoka. Deklaracija je predstavljala temelj koji je omogućio suradnju dvaju Koreja na delegacijskoj razini, ali i na onoj športskoj, poput nastupa pod zajedničkom zastavom prilikom svečanosti otvaranja, te formiranja jedinstvene športske reprezentacije u hokeju. Doista, rezultati su impresivni, tim više kada se uzme u obzir da niti jedna druga opcija nije omogućila bilo kakvo približavanje ovih dviju zemalja, a posebice kada se u obzir uzme i otvo-

reni verbalni konflikt između Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Američkih Država koji je po svome scenariju sve žešće počeo podsjećati na 1962. godinu i Kubansku krizu, dakako s različitim akterima (tadašnji SSSR zamijenila je ovaj puta Sjeverna Koreja; zanimljivo sličnog državotvornog uređenja), ali s fizijom u prvom planu, pa samim time i istim sadržajem - nuklearnim oružjem. Da se radi o ozbiljnoj situaciji postajalo je sve jasnije Amerikancima i Korejancima, ali i cijelom svijetu, kada su stanje počeli pogoršavati predsjednici obaju država svojim impulzivnim retorikama iz kojih se dalo iščitati kako su odnosi sve gori. N M odbora, zaogrnuti pod drevnom tradicijom olimpijskog primirja (Ekecherie) koji svoj postanak vuče još iz antičke Grčke i 9. stoljeća prije Krista kada su tri kralja ugovorom osigurali da tijekom razdoblja rata, športaši, umjetnici i njihove obitelji, kao i obični hodočasnici, mogu nesmetano putovati i sudjelovati na Olimpijskim igrama, te se po završetku sigurno vratiti u svoje zemlje. Uzimajući u obzir globalni kontekst u kojem egzistiraju šport i Olimpijske igre, MOO je odlučio oživjeti drevni koncept olimpijskog primirja s ciljem zaštite, koliko je to moguće, interesa športaša i športa općenito te potaknuti potragu za mirnim i diplomatskim rješenjima sukoba diljem svijeta. Ovim globalnim i simboličkim konceptom MOO želi promovirati olimpijski ideal mira među mladima, koristiti šport kao sredstvo za uspostavu dijaloga između sukobljenih strana, pružiti humanitarnu pomoć zemljama pogođenima ratom te stvoriti mogućnosti za ostvarivanje dijaloga i pomirenja. Zanimljivo je kako je - nakon što su Olimpijske igre obnovljene 1894. u Parizu - trebalo proći stoljeće da bi olimpijsko primirje dobilo novu šansu. MOO je pod vodstvom predsjednika Samarancha u suradnji s Ujedinjenim narodima uspio postići stvaranje konsenzusa i donošenja odluke kojom je Glavna skupština UN-a 1993. godine pozvala sve zemlje članice na održavanje i poštivanje olimpijskog primirja na svim budućim Olimpijskim igrama. UN predstavlja važnog partnera MOO-u, pa je, u skladu s tim, Glavna skupština UN-a prošle godine usvojila rezoluciju o olimpijskom primirju i za

Zimske olimpijske i paraolimpijske igre u Pjongčangu 2018. godine. Važno je istaknuti kako olimpijsko primirje ne bi opstojalo da u navedeni proces nije uključeno više partnera, poput MOO-a, vlade zemlje domaćina (koja pomaže organizacijskom odboru Olimpijskih igara pri razvijanju različitih programa namijenjenih promicanju prijateljstva, uvažavanja i mira u svijetu), zatim UN-a, Zaklade međunarodnog olimpijskog primirja (čija je misija promicanje olimpijskog ideala putem športa i kulture kao sredstva za poticanje mira, prijateljstva, međusobnog razumijevanja u svijetu i drevne grčke

i e

A A

rama. Četiri godine kasnije, Ujedinjeno Kraljevstvo provodilo je obrazovni program pod nazivom Get Set for the Olympic Truce za Igre u Londonu, putem kojeg je 24 000 škola podučavalo učenike o olimpijskom primirju uz ključni aspekt namijenjen uspostavljanju dijaloga i konstruktivne rasprave uz razne kreativne projekte koji su poticali rješavanje sukoba unutar lokalnih zajednica. U skladu s navedenim i Južna Koreja je slijedila vlastiti pristup olimpijskom primirju i uz MOO i UN stvorila ozračje pomirenja i otvaranje dijaloga u trenutcima kada je to bilo najpotrebnije.

RAJ

Bili smo svjedoci prvoklasnog primjera snage olimpizma i športa koja se na neobičan i pomalo iznenađujući način prikazala na svjetskoj pozornici, na nedugo završenim Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu tradicije primirja, te nacionalnih olimpijskih odbora i nacionalnih paraolimpijskih odbora, lokalne samouprave, gradova, nevladinih organizacija i drugih partnera. S specifičan način pristupa provedbi olimpijskog primirja u sklopu domaćinstva Olimpijskih igara. Tijekom Igara u Pekingu 2008., primjerice, djeca iz 210 kineskih škola kontaktirala su sa više od 300 olimpijskih i paraolimpijskih odbora u drugim zemljama što im je omogućilo povezivanje sa školama u navedenim dijelovima svijeta i predstavljalo inicijalni korak za stvaranje programa razmjene na temelju kojih bi se učenicima omogućilo stjecanje novih znanja o športu i drugim kultu-

Prema riječima Yune Kim, olimpijske pobjednice i počasne veleposlanice Olimpijskih i Paraolimpijskih igara u Pjongčangu 2018. koja je izjavila kako „čvrsto vjeruje da će Zimske olimpijske i Paraolimpijske igre 2018. pomoći proširiti poruku mira putem jednog od rijetkih jezika koji ima moć ujediniti ljude širom svijeta: graciozan i univerzalni jezik športa“, pristup Južne Koreje čini se da je dobro i pomno odabran. Koreja se oslonila na olimpijsko primirje koje simbolizira golubica mira s tradicionalnim olimpijskim plamenom u pozadini. U svijetu kojeg muče ratovi i neprijateljstvo, simbol golubice predstavlja jedan od ideala MOO-a kojim se želi izgraditi miran i bolji svijet putem športa i vrijednosti koje prenosi olimpijski ideal. Olimpij43 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret ski plamen donio je toplinu prijateljstva ljudima diljem svijeta putem zajedništva i to u simbolu plamena koji se sastoji od šarenih elemenata - podsjećajući na taj način na važnost proslave ljudskoga duha i ujedno upozoravajući kako navedeni elementi predstavljaju ljude svih rasa u zajedništvu. J R predsjednika MOO-a, koji je 2007. godine izjavio kako „samo šport ne može poticati ili održavati mir, ali ima vitalnu ulogu u izgradnji boljeg i mirnijeg svijeta“, cijelom je svijetu jasno kako su problemi na Korejskom poluotoku izrazito složeni i da navedena olimpijska inicijativa neće riješiti nuklearno pitanje preko noći, niti ga pak trajno riješiti, ali ipak čini se kako je barem zaustavila eskalaciju tinjajućeg sukoba. Međutim, ono što svakako i provjereno može, jest omekšati tenzije i otupiti oštrice neprijateljstva, upravo dovoljno onoliko koliko je potrebno kako bi se omogućio zdrav i otvoren dijalog koji pak predstavlja važan korak u pravom smjeru prema ostvarenju mira.  LITERAT RA www.olympic.org

Olympism as the power of unification One often talks about the values of Olympism and sports, however, when these values come into practice, they always leave a strong and special impression. We have recently witnessed a first-rate example of the strength of Olympism and sports, shown - in a bit strange and somewhat surprising way - on the world stage - at the recently finished Winter Olympics in PyeongChang 2018. This event promoted Olympism and the values spread by it - especially peace - into a global player, capturing those parts of the society and country leaders where both silent diplomacy and dreadful and threatening “snare” of atomic weapons, have completely failed. Once again it was demonstrated that appreciation of dialogue and positive approach is more valuable than any form of violence and war. After a series of meetings hosted by the International Olympic Committee - resulting in the Olympic Korean Peninsula Declaration - it was quite clear that something special was happening. The Declaration represented the basis that allowed the cooperation of two Koreas at not only the delegation level, but also at the sports one, such as participation under the joint flag at the Opening Ceremony and formation of a unique Korean Olympic Hockey Team. Indeed, the results are impressive, more so when one takes into account that no other option has allowed any kind of closer relations between these two countries. According to the former IOC Chairman Jacques Rogge , who said in 2007 that “only sport cannot foster or maintain peace, but it has a vital role in building a better and more peaceful world”, the whole world understands that the problems at the Korean Peninsula are extremely complex and that the Olympic Initiative will neither solve the nuclear issue overnight not will it permanently resolved it, but it seems that the said initiative has stopped at least the escalation of a smoldering conflict. However, it can most certainly soften the tensions and overcome the blades of hostility as much as it is necessary to provide a healthy and open dialogue that is an important step in the right direction - towards achieving peace. (Saša Ceraj)

Sačuvajte komadić za kasnije (Saša Ceraj)

Zaposleni ste, imate obitelj ili je planirate osnovati? Mislite na blisku budućnost. Sigurno ne razmišljate o danima koji su daleko ili kako će vaš život izgledati kada ostarite. Osigurajte se na vrijeme! Štednjom u CROATIA OSIGURANJE dobrovoljnom mirovinskom fondu ostvarit ćete dodatna primanja uz mirovinu uz brojne pogodnosti, od kojih izdvajamo: — država uplatom iz proračuna potiče vašu mirovinsku štednju – poticaji iznose 15% na sve uplate do 5000 kuna godišnje — vi birate visinu, trajanje i dinamiku uplata ovisno o vlastitim mogućnostima — sredstva su u potpunosti nasljedna i tijekom primanja mirovine te raspoloživa već od 50. godine života Sačuvajte komadić za kasnije, jer nikada ne znate kada će vam zatrebati.

0800 1884 www.crosig.hr | www.crosig-trecistup.hr

Žene i šport

Knjižnica Hr at og oli ij og o ora i e RA KO

Voditeljica Odjela za informiranje i izdavaštvo Hrvatskog olimpijskog odbora Radica Jurkin, autorica je knjižnice HOO-a, zamašnog projekta koji je nedavno ugledao svjetlo dana port se kao sastavnica kulturnoga života - shvaćenog u najširem smislu - pojavljuje zajedno s jednim od najvećih izuma industrijalizacije: radi se naime o slobodnom vremenu. Starofrancuski pojam “desporter”, koji je spadao u ekskluzivni žargon aristokracije, u građanskim je uvjetima naprije “zapalio” akademske krugove; podsjetimo se da su temelji hrvatskog olimpizma vezani uz intelektualce širokog spektra, poput Bučara i Kršnjavija, a sličnih su interesa bili i njihovi sljedbenici

Olimp 46

i nasljednici u Zagrebu, Splitu i drugim centrima onodobnog hrvatskog športskog i akademskog života. Tomu zahvaljujemo činjenicu da su prvi koraci ostali vrlo dobro dokumentirani, svijest o važnosti konstitutivnog materijala (nazovimo ga tako), važan je dio građanskog kurikula. Naravno, širenjem športa, njegovim sve većim prodorom u narodno tkivo, gube se tijesne veze između športa i njegovih kroničara i taj se dio postupno prebacuje na pleća profesionalaca (kojih je malo) i entuzijasta (čije poznavanje struke nije uvijek dostatno). Svaki istraživač športske povijesti zna koja je vrijednost onih samozatajnih sakupljača - najčešće usko vezanih uz svoj kraj i/ili svoj šport - što ih je vodila svijest da će njihov napor dobiti na vrijednosti tek s vremenom, kad propadljivost ljudskog pamćenja po tko zna koji put potvrdi staru latinsku - scripta manent. Kao voditeljica Odjela za informiranje i izdavaštvo Hrvatskog olimpijskog odbora Radica Jurkin mogla si je dopustiti luksuz da spoji profesiju i entuzijazam. Od športskog novinarstva, potom različitih dužnosničkih funkcija u športu, stalnih dodira s literaturom

i kazalištem za djecu - osobito za najmlađe „športiće“, ovo ju je suputništvo s maticom hrvatskog športa u okvirima njenog Odjela i Komisije za izdavaštvo i informiranje HOO-a dovelo do koncepta koji u svjetlu navedenih činjenica možemo, u znatnom dijelu, nazvati autorskim: do ideje knjižnice HOO-a. Što je bio osnovni pokretač za ovaj zamašni projekt? - Naše vrhovno športsko tijelo HOO, više od četvrt stoljeća intenzivno surađuje sa svjetskim olimpijskim pokretom. Zahvaljujući tome priku-

pljena je bogata građa o olimpijskoj ideji, Igrama, uz bogatu izvještajnu i povijesnu građu. Red je da se pristup omogući svima koji se bave istraživanjima hrvatskog i svjetskog olimpijskog pokreta.

ri t o raz ije a i o re en i te atizacij gra e - Tako je. Osnivanje knjižnice pretpostavlja uređenje nesistematizirane, javnosti uglavnom nedostupne i nepoznate građe, u smislenu, organiziranu, stručno obrađenu i trajno

zaštićenu knjižnu zbirku, s perspektivom razvoja u športsko-bibliotečni referentni centar. Inicijativa je bila dodatno potaknuta interesom pojedinih vrhunskih športaša-studenata za korištenjem podataka i publikacija koje su u vlasništvu HOO-a, a obraćaju nam se i mnogi športski dužnosnici i djelatnici, autori i drugi.

a o gra o HOO ana ra olaže - Prema procjeni, raspolažemo s više od 800 naslova, odnosno s više

od tisuću i petsto jedinica knjižne građe, među kojima su knjige, monografije, časopisi, bilteni, revije, brošure, vodiči s višešportskih priredbi, priručnici, programi, letci, zatim multimedijalna izdanja i druga domaća i strana izdanja iz olimpijskog i športskog područja. Ta vrlo bogata građa uglavnom je nedostupna širem krugu korisnika zbog malih i prigodnih naklada, pa sačuvani primjerci već samim tim imaju osobitu vrijednost. Posebno napominjem građu iz međunarodnog olimpijskog pokreta, kao 47 Olimp

Žene i šport

A tor te

ta Rat o

etnić a Ra ico

J r in

Ohrabruje nas snažna potpora čelništva HOO-a, predsjednika Zlatka Mateše i Josipa Čopa, bez čega HOO ne bi imao knjižnicu nego bi i dalje samo ‘imao knjige’ što je primjerice ona o 100 godina ideje Igara Međunarodnog olimpijskog odbora ili kandidature gradova za Olimpijske igre. Uz to, knjižnica raspolaže dramatičnom i povijesno važnom prepiskom sa MOO-om koja prethodi prvom nastupu hrvatskih športaša pod svojim stijegom, na ZOI u Albertvilleu 1992.

U toj gra i na la ni t o HOO-a a a o i a o e n log - Od prve publikacije, zapisa sa osnivačke skupštine 10. rujna 1991. i vodiča za prvo hrvatsko olimpijsko izaslanstvo u Albertville 1992., HOO je producirao više desetaka prigodnih i stručnih publikacija, monografija te vodiča i brošura višesportskih priredbi. Tomu treba dodati 65 brojeva časopisa Olimp koji iduće godine, pod vodstvom športskog novinara i urednika Hine Ante Drpića, obilježava dvadeset godina izlaženja. Ovdje bih istakla uspješnu digitalizaciju kataloga sadržaja Olimpa koji je spreman za

Olimp 48

internetsko pretraživanje (www.hoo. hr). Uz to, spomenimo da HOO danas ima brojna periodična i prigodna izdanja svojih članica, stoga ih pozivamo da nam ubuduće ustupe po primjerak svojih izdanja.

Ka o ratite na la nič jelatno t članica - Naša rubrika "Publicistika i multimediji" u časopisu Olimp uvedena je još 2005. godine. U njoj pratimo najnovija publicistička, ali i multimedijska izdanja, da spomenem samo filmove o velikanima hrvatskog športa poput Dražena Petrovića ili Tamare Boroš. Koji a gla ni artneri roje t njižnice - Ovakvi projekti mogu nastati samo suradnjom srodnih djelatnosti, kao što su arhivska, muzeološka i knjižničarska. Neupitna je u ovom slučaju suradnja s Hrvatskim športskim muzejom, a osobitu potrebu za suradnjom vidim u razmjeni s bibliotekama naših

kinezioloških fakulteta. Ne skrivamo očekivanja od suradnje s Hrvatskom olimpijskom akademijom čija je misija, uz olimpijsko obrazovanje, školovanje i stručno osposobljavanje ljudi u športu. To su sve kolege koji itekako razumiju ideju kojom se vodimo. Ponovo ističem doprinos članica HOO-a, među kojima se izdavačkom djelatnošću ističu Hrvatski judo savez, Hrvatski planinarski savez, Hrvatski nogometni savez, Hrvatski atletski savez i Sportska zajednica Primorskogoranske županije. Ali ima ih još... Naravno, u važnu građu spada zbirka svih olimpijskih vijesti koje su kreirane u suradnji HOO-a s Hrvatskom izvještajnom novinskom agencijom, a ta praksa postoji od osnivanja obaju institucija.

o en li te igitalizacij Oli a. to je igitalizacijo o tale gra e - Idemo postupno, sukladno procjeni prioriteta. Prema pravilima knjižni-

čarske struke, informatičkih i drugih znanja materijal najprije organiziramo u knjižnične zbirke. Kroz digitalizirani katalog građa će biti dostupna za pretraživanje na internetskoj platformi www.hoo.hr uz mogućnost posudbe građe u knjižnici, smještenoj u sjedištu HOO-a u zagrebačkom Domu sportova. Ova knjižnica treba stvoriti mogućnost interaktivnog rada što podrazumijeva istraživanje knjižnične građe, posudbu, te korisnički rad s multimedijskom građom u prostoru knjižnice.

Koli o o la oče jete ta o a iciozno o l it o a gla ni ra nici - Terminski plan predviđa oko dvije godine, a koordinaciju vodi Odjel za informiranje i izdavaštvo na čelu s voditeljem. Zasad su nam, uz arhivara HOO-a, glavni suradnici dva vrsna knjižničara koji i sami upravljaju knjižničnim sustavom u svojim sredinama. Oni ideji donose neprocjenjivo iskustvo, ali i entuzijazam na čemu sam im zahvalna. Tu je i naša Komisija za informiranje i izdavaštvo u kojoj, pod vodstvom Jure Ozmeca, športskog novinara i glavnog urednika Sportske televizije, sjede ugledna imena iz struke. Ohrabruje nas snažna potpora čelništva HOO-a, predsjednika Zlatka Mateše i Josipa Čopa, bez čega HOO ne bi imao knjižnicu nego bi i dalje samo - „imao knjige“. Zahvaljujući tome, knjižnica HOO-a dat će kulturološki doprinos cjelokupnom nacionalnom znanju iz područja sporta i sačuvati od zaborava brojna, posebice manja izdanja o klubovima i društvima - kaže Radica Jurkin. Kad je Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora prošle godine podržalo projekt, dajući mu odgovarajuću organizacijsku, materijalnu i financijsku potporu, predsjednik Zlatko Mateša je u zaključku ustvrdio da se zapravo radi o osnivanju informacijsko-dokumentacijskog centra za hrvatske športaše i športske djelatnike. U športu se to zove “postavljanjem letvice”, a na Radici Jurkin i njenim suradnicima je da ovaj ambiciozni projekt dovrše u športsko-knjižničarskom ritmu u kojem su ga započeli. 

The Croatian Olympic Committee’s Sports Library The idea of the Croatian Olympic Committee’s Sports Library emerged with desire to have the rich book heritage and multimedia materials, collected at the Croatian Olympic Committee, organized in accordance with the rules of profession and made available to the users. This project, led by the Head of the Publishing and Public Relations Department Ms. Radica Jurkin, takes place with a wide range of partner support, which should result in an information and documentation center for Croatian athletes and sports staff in two years. (Ratko Cvetnić)

Šport na internetu: hoo.hr

rije no ti o

la o o t i e MAR JA A M KA

i a

Članci iz dosadašnjih 65 brojeva „Olimpa“ - njih gotovo 2100 - mogu se odnedavna pretraživati po ključnim riječima, rubrikama ili autorima, u skladu s trendovima sve zahtjevnijih korisnika današnjeg digitalnog svijeta

Digitalizirani atalog Oli a je no ta no retraži anje o lj čni riječi a r ri a a ili a tori a ao i o go ina a i roje i a

i ta ez inergije ro l HOO-a na ace oo

z današnje perspektive kad nam je gotovo sve dostupno jednim klikom, bilo da želimo raditi ili se zabaviti, sljedeće riječi zvuče začudno i digitalnim imigrantima, a kako ne bi digitalnim domorocima: „Ako bi se novinaru žurilo, morao je sam hvatati rezultate na osnovi onoga što je uspio pohvatati od službenog spikera.“, ili „U Rimu je IBM pokušao kompjutorsku obradu rezultata, ali ta je na prevelikim papirima stizala, poprilično nepregledna, tek drugog dana.“ Prva se rečenica odnosi na VII. Zimske olimpijske igre u Cortini d'Ampezzo 1956. godine, druga na XVII. Olimpijske igre 1960. godine u Rimu, njihov autor je nestor našeg športskog novinarstva Žarko Susić (1915. - 2010.), a dostupne su na internetskim stranicama Hrvatskog olimpijskog odbora

(HOO), koji je krajem veljače digitalizirao sve brojeve magazina „Olimp“.

Olimp 50

iduće godine, članci iz dosadašnjih 65 brojeva mogu se pretraživati po ključnim riječima, rubrikama ili autorima, u skladu s trendovima sve zahtjevnijih korisnika današnjeg digitalnog svijeta, koji u potrazi za informacijama ne kane previše lutati i istraživati. Pa onda često posežu za neprovjerenim informacijama, kopiraju i lijepe prvo što im dođe pod ruku, a toga na internetu ima i previše. Zato je, primjerice, važno i da su na stranicama HOO-a, nekoliko dana nakon Olimpijskih igara u Riju 2016. na kojima su naši športaši osvojili čak deset odličja, objavljene službene biografije olimpijaca, s provjerenim podacima s natjecanja najvišeg ranga. Dvije

acionalni er i ije ti HOO-a ort a Hr at a o atni je e ij i ro tor za iz je ta anje o ort i oga aji a

trećine od 933 biografije prevedene su i postavljene na webu, a uskoro slijedi preostala trećina. Športska literatura u Hrvatskoj nije, na žalost, osobito opsežna, pa sve što se o športu piše mimo dnevnog izvještavanja, što se problematizira, ističe kao pozitivan primjer, o čemu se promišlja - vrijedno je štivo i treba biti lako dostupno svima koje zanima. „Olimp“ postavlja pitanja i traži odgovore na njih. Bez pretjerivanja, možemo reći da se malo medija propituje o športskim i olimpijskim vrijednostima, o ženama u športu, piše o športskoj publicistici i multimedijama, o stanju različitih zajednica unutar športa… Osim što se distribuira knjižnicama osnovnih i srednjih škola te visokih učilišta i sveučilišta, a može se i preuzeti s interneta ili čitati na

Šport na internetu: hoo.hr

U projektu digitaliziranog kataloga „Olimpa“ najizazovnije je bilo tehnički učiniti lako dostupnom tako veliku građu, izabrati riječi koje su „ključ“ uspješnog pretraživanja, a da se članci mogu lako pratiti mreži, „Olimp“ će se sada moći i lako pretraživati. Bila je to i misao vodilja Odjela za informiranje i izdavaštvo HOO-a čija nam voditeljica Radica Jurkin, ujedno i tajnica Komisije za informiranje i izdavaštvo, kaže kako je projekt izrade digitaliziranog kataloga bio jedan od dugoročnih planova Odjela, a za izradu su iznimno važni bili partneri u digitalizaciji koji imaju iskustava u sveučilišnim rješenjima. I jedne od prvih u međunarodnoj olimpijskoj obitelji, promijenile su od 1996. godine do danas nekoliko koncepcijskih i dizajnerskih rješenja, godine 2012. obogaćene su nacionalnim servisom vijesti HOO-a Sportska Hrvatska, krajem 2014. prilagođene su mobilnoj telefoniji, stalno se dodaju novi sadržaji, pa je i digitalizirani katalog „Olimpa“ logičan korak. U 21. stoljeću, s općom se javnošću i športskom zajednicom najbrže i najlakše komunicira digitalnim medijima. Kao krovna organizacija hrvatskog športa čija je primarna zadaća promicanje športa i olimpizma, HOO ne može očekivati od medija, koji su u stalnoj utrci za oglašivačima i čitateljima, da plasiraju sve informacije koje su važne za šport. Ali zato HOO može i treba, slaže se Radica Jurkin, i sam raditi na tome jer javnost zanima i ima pravo znati što se radi na promicanju športa i olimpizma, što se poduzima protiv nasilja na športskim terenima, kako se obrazuju vrhunski športaši i što rade nakon športske karijere, kako se šport financira, kakva je budućnost športskih objekata… U medijima za to uglavnom nema mjesta, ali HOO ga je, projektima poput „Olimpa“ i servisa Sportska Hrvatska, stvorio i kontinuirano izvještava o športskim novostima i temama neovisno o drugim medijima. Recimo i da se servis Sportska Hrvatska, za koji je HOO godine 2013. dobio nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara,

Olimp 52

može implementirati na svim razinama športske zajednice. — Baš zato što vjerujemo da se neke športske teme isključuju iz izvještavanja, bilo da nisu dovoljno zanimljive ili senzacionalističke, želimo stvoriti i zauzeti medijski prostor i neprekidno izvještavati o tome što se događa u športu, dati svakoj priči ili događaju u športskoj zajednici mjesto koje zaslužuju. Ako nema Sportske Hrvatske i „Olimpa“, onda nema medija koji propituju te teme — kaže voditeljica Odjela za informiranje i izdavaštvo HOO-a. U projektu digitaliziranog kataloga „Olimpa“ najizazovnije je bilo tehnički učiniti lako dostupnom tako veliku građu, izabrati riječi koje su „ključ“ uspješnog pretraživanja, a da se članci mogu lako pratiti. O koliko je građe riječ najbolje ilustriraju brojke: dosad je, naime, izašlo 65 brojeva, a kako u svakome ima više od 24 000 riječi, radi se o gotovo 1,6 milijuna riječi materijala! O ključnih riječi za učinkovito pretraživanje sadržaja bio je i te kako ozbiljan zadatak. U Odjelu za informiranje i izdavaštvo vjeruju da su ga dobro odradili, a ako i ima pogrešaka, one se lako mogu popraviti. Važno je da su svi članci, a njih je gotovo 2100, lako dostupni. Internetske stranice nisu više samo osobne karte institucija, nego izvor podataka o svemu vezanom uz neku instituciju, a nužno im je pridružiti i društvene mreže. Bilo da dolazi iz časopisa, s internetske stranice ili s nekog servisa, svaka se važnija tema mora podijeliti i na društvenim mrežama. — Bez takve sinergije ne možemo ispuniti svoj cilj, a to je izvještavanje o onome što radimo. Kao jednom od pionira weba sredinom 90-ih godina, HOO-u nije teško razumjeti prednosti internetskih platformi i koristiti se njima — zaključuje Radica Jurkin. 

Digitized „Olimp“ The Croatian Olympic Committee has recently digitized all the numbers of “Olimp”, the magazine that will celebrate its 20th anniversary in 2019. Articles from 65 numbers so far, almost 2100 of them, can be searched by keywords, columns or authors, as well as by numbers and years. As previously, the magazine will be distributed to the libraries of elementary and high schools, universities and colleges and it can also be downloaded from the internet or read on the web. The website hoo.hr, one of the first in the international Olympic family, have changed since 1996 until the present day a couple of conceptual and design solutions; in 2012 it was enriched with the Croatian Olympic Committee’s national news service Sportska Hrvatska (Sports Croatia); since 2014 they are adapted to mobile telephony, new contents are constantly being added, making therefore the digitized “Olimp” catalogue a logical step. In the 21st century the fastest and easiest way of communicating with the general public and sports community is through the digital media. In the project of digitized “Olimp” catalogue, the most technically challenging issue was to make such a large quantity of material easily accessible, choose the words to be used as a “key” of successful searching, having the articles easily tracked at the same time. For the Croatian Olympic Committee it is not difficult, as one of the pioneers of the web in the mid 90’s, to understand the benefits of internet platforms and use them. Therefore - besides the on-going work on the website the Croatian Olympic Committee is also very active on social networks, constantly reporting the public on what it is doing. (Marijana Mikašinović)

a tana

o ernog

orta

oar

ort oji la i la o t i lo o

ožda neobično zvuči, no snowboard po svemu sudeći ima neke puno starije korijene nego što se misli, drugim riječima postoje primjeri iz daleke prošlosti koji se mogu povezati s tim športom. Konkretno, u istočnoj Turskoj postoji mjesto gdje ljudi prakticiraju nešto vrlo srodno snowboardu već tri stoljeća. Priča kaže da je to spuštanje snijegom na dasci prvi osmislio dječak koji je bio zadužen da čisti očev molitveni tepih. Jednom je, kako bi si skratio i pojednostavio zadatak, gurao tepih po snijegu stojeći na njemu te tako otkrio i započeo novu zabavu i tradiciju u svojem kraju... Sličnih primjera, vrlo vjerojatno, ima na više mjesta po svijetu. Za pretpostaviti je da su ljudi s prostora koji su zimi prekriveni snijegom u prošlosti pronalazili različite načine za igru, zabavu ili svladavanje snijegom prekrivenih površina. Ipak, današnji snowboard nema izravne veze ni sa jednom od tih varijanti, jer kao jedan od mlađih športova, ima jasno defini-

rano porijeklo i okolnosti u kojima je nastao. Počeci snowboarda datiraju u šezdesete godine prošlog stoljeća, a nastao je kao mješavina surfanja na valovima, skateboardinga i skijanja, odnosno kada su surferi i skejteri tražili zimsku alternativu svom omiljenom športu.

iz savezne države Michigan, Sherman Poppen, inače zaljubljenik u surfanje, izradio je za svoju kćer Wendy igračku koju je nazvao Snurfer (snow + surfer). To je bila oko 1,20 metara dugačka plastična daska, preciznije dvije spojene dječje skije za skijanje na vodi. I pokazala se kao totalni hit! Već dogodine započela je masovna proizvodnja, a samo 1966. prodano je više od pola milijuna primjeraka. Godine 1968. Poppen je na skijalištu u Michiganu organizirao i prvo natjecanje. Bez obzira na to natjecanje, Snurfer je primarno ostao izvanredno popularna dječja igračka čija je najveća vrijednost u tome što su je koristila

brojna djeca i koja je zapravo inspirirala buduće inovatore ovog športa. Nakon Poppena koji se i službeno uzima kao otac današnjeg snowboarda, iduća stepenica u razvoju vezana je uz Dimitrija Milovicha, Amerikanca koji je osnivač Wintersticka, prve tvrtke za proizvodnju snowboarda. Početkom sedamdesetih Winterstick daske dobile su veliki publicitet u Americi, a članci o njima objavljeni su i u časopisima kao što je SKI, Newsweek i Playboy. Ipak, novi šport nije se širio željenom brzinom. Tvrtka Winterstick poslovala je s gubitkom, pa je Milovich na kraju ugasio proizvodnju (1987.). Bilo je to samo nekoliko godina prije nego je snowboard doživio prvi val masovne popularnosti. Ime Winterstick kasnije je preuzela nova firma koja nije imala nikakve veze s Milovichem... K obilježilo je rivalstvo, kako na natjecateljskom, tako i na proizvođačkom terenu dvaju novih pionira i inovatora ovog športa. Oni su Jake Burton Car-

i e A A O O

Počeci snowboarda datiraju u šezdesete godine prošlog stoljeća, a nastao je kao mješavina surfanja na valovima, skateboardinga i skijanja, odnosno kada su surferi i skejteri tražili zimsku alternativu svom omiljenom športu

55 Olimp

a tana

o ernog

orta

oar

Za Božić 1964. godine, inženjer iz savezne države Michigan, Sherman Poppen inače zaljubljenik u surfanje, izradio je za svoju kćer Wendy igračku koju je nazvao Snurfer

penter, osnivač Burton Snowboardsa i Tom Sims, osnivač Sims Snowboardsa. Godine 1977. Burton je na dasku dodao prvi oblik vezova, odnosno trake za fiksiranje stopala te počeo drvo savijati uz pomoć pare. Već 1979. Tom Sims i Chuck Barffot izradili su prvi snowboard od fiberglasa. Uz njihovo nadmetanje, postupan napredak tehnologije, dodavanjem plastike, metalnih rubnika (1985.) i drugih novih materijala, snowboardi su postajali sve sličniji današnjima. I S zapravo je bio riješen i prije negoli je započeo. Sims je, bez obzira na jaku poziciju koju je u industriji snowboarda imao početkom 90-ih, u duši zapravo bio surfer koji je puno više mario za hvatanje savršenog vala na oceanu nego za vođenje biznisa, a Burton je, s druge strane, bio potpuno posvećen cilju da postane vodeća osoba u industriji što je do sredine 90-ih i postigao. U osamdesetim godinama većina skijališta nije dopuštala snowborderima pristup na svoje staze. Neki su se ograđivali da ne žele biti odgovorni za potencijalne nesreće, ali zapravo se radilo o tome da nisu željeli da mladi buntovni snowborderi, sa svojim nadobudnim stavom, otkvačenim modnim kombinacijama i često ignoriranjem nekih nepisanih pravila na stazi, iritiraju postojeću dobrostojeću skijašku klijentelu. Istina je da većina skijaša nije blaOlimp 56

gonaklono gledala na bordere (uglavnom tinejdžere koji su se i ponašali onako kako se tinejdžeri obično ponašaju), tako da je pokrenuta kampanja kako bi se to promijenilo. Godine 1985. samo je 7% skijališta u Sjevernoj Americi i Europi dopuštalo pristup borderima, a već 1997. ta brojka se popela na 97% u cijelom svijetu. Otprilike u isto vrijeme dogodile su se i druge vrlo važne stvari za razvoj tog športa. Godine 1982. u Suicide Sixu (savezna država Vermont), održano je prvo međunarodno snowboard natjecanje u SAD-u, u disciplinama spust i veleslalom. Iduće godine organizaciju je preuzeo Burton, a 1985. natjecanje je preseljeno u Stratton Mountain, također u Vermontu, gdje je preimenovan u U.S. Open Snowboarding Championship. Danas je to jedno od najprestižnijih natjecanja u snowboardu. Godine 1983. Sims je organizirao prvo halfpipe natjecanje u Soda Springsu u Kaliforniji. Prvo natjecanje Svjetskog kupa održano je u austrijskom mjestu Zürs, 1985., kada je snowboard priznat kao službeni sport, a 1990. osnovan je i međunarodni savez - International Snowboarding Federation (ISF). T stilovi i discipline (1991. boardercross), mnoga natjecanja koja poznajemo i danas (Air & Style, X Games), pojavila su se neka od najvećih imena u povijesti ovog športa poput Terje

Haakonsena, a popularnost je porasla i kod ženske populacije. Veliku ulogu u svemu tome imali su filmovi i spotovi koji su dokumentirali evoluciju ovog športa i pritom lansirali među zvijezde profesionalne snowboardere koji su se međusobno natjecali tko će izvesti atraktivniji trik i savladati opasniju padinu. Danas je snowboard jedan od najgledanijih i najatraktivnijih športova na programu ZOI-a, ali olimpijski početak ovog športa ni na koji način nije ukazivao na tako svijetlu budućnost. Godine 1995. kada je snowboard (u pokušaju MOO-a da privuče mlađu publiku) uvršten na program ZOI, taj šport smatran je kontrakulturom samo nekoliko godina ranije Times ga je proglasio „najgorim novim športom“. Također, MOO je za krovnu organizaciju snowboarda u to vrijeme priznavao Međunarodni skijaški savez (FIS), a ne ISF kojeg su osnovali i priznavali sami boarderi. I N Terje Haakonsen, u to vrijeme sigurno najbolji snowboarder na svijetu, bojkotirao prve Igre 1988. u Naganu. Problemima tu nije bio kraj. Olimpijski pobjednik, Kanađanin Ross Rebagliati na doping testu bio je pozitivan na marihuanu, pa mu je medalja nakratko oduzeta (ubrzo je vraćena jer marihuana nije zapravo bila na popisu zabranjenih supstanci); dvije američke snowboarderice odbile su nositi nacionalnu trenirku na doručku u olimpijskom selu, a naknadno se saznalo da treneri koji su bili u pratnji američke reprezentacije uopće nisu snowboarderi. Ukratko - loš početak. No unatoč tomu, nastavak je bio više nego uspješan. Tako je na ovogo-

Ja e B rton ar enter

dišnjim Igrama u Pjongčangu snowboard bio zastupljen sa pet disciplina, a Čehinja Ester Ledecka ušla je u povijest kao prva športašica koja je osvojila zlatne medalje u dva različita športa na istim Zimskim olimpijskim igrama - u superveleslalomu u alpskom skijanju te u paralelnom veleslalomu u snowboardu. Time su nekako i simbolički pomirena ova dva športa koja su u početku teško podnosila suživot na stazi. U novom tisućljeću snowboard je doživio vrhunac i postao masovni šport kakvim ga poznajemo danas. Ukratko, transformirao se od teško upravljive krute drvene daske bez rubnika i vezova, u elegantni, lagani i fleksibilni proizvod potpuno prilagodljiv korisniku. Natjecanja su se preobrazila od pogibeljnog ravnog spusta do nevjerojatnih akrobacija, a jedan neprihvaćeni šport postao je općeprihvaćen zadržavši pri tome svoju vlastitu posebnu energiju. Snowboard je u svojim počecima bio revolucija, slavljenje mladosti i slobode, a to je u najboljem smislu ostao i danas.  LITERAT RA Majda Gregorović Čolović, Kratka povijest snowboarda https://www.skijanje.hr/ snowboard/info/clanak/kratka-povijest-snowboarda?id=12435 Paul J. MacArthur, The Top Ten Important Moments in Snowboarding History https://www.smithsonianmag.com/history/the-top-ten-important-moments-insnowboarding-history-6851590/ http://www.bulgariaski.com/snowboarding.shtml

Sport that celebrates youth and freedom It may sound strange, but snowboarding seems to have some older roots and there are examples from the past that can be linked to this sport. However, today's snowboarding has nothing to do with any of these variants of the past, because - as one of the younger sports -it has clearly defined origins and the circumstances in which it originated. The beginnings of snowboarding date back to the 60’s of the last century and the sport was created as a mixture of surfing, skateboarding and skiing i.e. when surfers and skaters were looking for a winter alternative to their favorite sport. In the 90’s, an important role in popularizing snowboarding was played by movies and music videos that documented the evolution of this sport and launched professional snowboarders - mutually competing to perform a more attractive trick and overcome a more dangerous slope among the stars. Today, snowboarding is one of the most watched and most attractive sports on the program of the Olympic Games, but the Olympic start of this sport has in no way indicated such a bright future. In 1995, when snowboarding (in an IOC’s attempt to attract younger audience) was included in the Winter Olympics’ program, that sport was considered counter-culture - only a few years earlier the British Times declared it the "worst new sport". In the new millennium, snowboarding reached its peak and became a mass sport as we know it today. In its beginning, snowboarding was a revolution, celebration of youth and freedom and it has remained as such - in the best sense - until the present day. (Ana Popovčić)

57 Olimp

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA PRIČA O POBJEDI

SPORTSKO NOVINARSTVO

Autor: Rosie Kugli Ilustrator: Goran Telak Godina i mjesto izdavanja: 2016, Zagreb Stranica: 172 Format: 16 x 20,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Školska knjiga, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Grafičko-likovna redakcija Školske knjige Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb Dostupnost: Knjižare i knjižnice diljem Hrvatske Cijena: 149,00 kuna

Autor: Miroslav Vasilj Recenzenti: dr. sc. Damir Kukić, dr. sc. Najil Kurtić, dr. sc. Đorđe Obradović, Zdravko Reić, dr. sc. Marko Sapunar, dr. sc. Zoran Tomić Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb/Sarajevo/Mostar Stranica: 264 Format: 17 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Synopsis, Zagreb, Synopsis, Sarajevo Oblikovanje i priprema za tisak: Fram-Ziral, Mostar Tisak: Fram-Ziral, Mostar Dostupnost: knjižare VBZ-a, e-knjižara Synopsisa - http:// www.synopsisbook.com, knjižnice diljem Hrvatske cijena: 190,00 kuna / 40 KM

riča o pobjedi još jedan je roman za djecu iz ciklusa knjiga o poznatim športašima i prati profesionalnu plivačku karijeru Gordana Kožulja. U Gordanov život ulazimo u trenutku trenerove odluke da ga ne povede na juniorsko prvenstvo Europe. Uslijedila je tuga, pa razočaranje, pa defetizam i možda prva važna životna lekcija o tome da odustati može svatko, ali da oni koji prepreku prođu postaju čvršćima i boljima. Lekcija o upornosti, koju ne može zamijeniti ni talent, ni genijalnost ni obrazovanje: jer svijet je prepun neuspješnih talentiranih ljudi, neshvaćenih genija i obrazovanih, a propalih ljudi, dok su upornost i odlučnost šifra za postizanje bilo kojeg cilja. Gordan je odlučio biti uporan i svakim sljedećim treningom sve snažniji, sve bliži uspjehu kojeg je želio. Istodobno, ovo je knjiga o obitelji, njezinoj ulozi u formiranju športaša. Priče o pobjedi možda ne bi bilo bez dnevnika Gordanova oca koji je pedantno bilježio odrastanje i napredak Gordana i njegove starije sestre Martine te vlastite želje i analize njihovih rezultata, podsjetivši time Gordana na sve važne lekcije usvojene putem. Roman je to o prijateljstvima i suparništvu, o športskim počecima i tome pronađe li disciplina športaša ili športaš disciplinu, o usponima i padovima, o Gordanovim snovima, iskoraku u mladenaštvo, maštanju o onome: „jednog dana… kad odrastem“ te njegovu putu u sve kvalitetnije plivačke rezultate. Zanimljiva je struktura kojom mladog čitatelja uranja u Gordanove plivačke početke, pa vraća u onaj neodlazak na Europsko prvenstvo, u dane u kojima je umjesto odustajanja postavio cilj - odlazak na Europsko juniorsko prvenstvu u Istanbulu godinu kasnije i povećao ulog - dodatnim, tzv. „suhim“ treninzima. Odlučnost, rad, upornost i opipljiv, godinu dana udaljen cilj, bili su dobitna kombinacija - osobni rekord ostvaren u kvalifikacijama, pa novi u polufinalu i još jedan četiri sekunde brži osobni rekord u B finalu. Dvojbe je li Gordan plivač za reprezentaciju ili nije više nije bilo. Put jednoj velikoj športskoj karijeri bio je otvoren. Promjena trenera donijela je nov entuzijazam, nove rekorde, i novo zasađeno sjeme mudrosti „sudbina pravog športaša jest borba protiv svojih i tuđih slabosti“. A onda je stigla operacija, još jedan test upornosti, no tada Gordan više nije imao sumnji, iako je time morao propustiti Svjetsko juniorko prvenstvo. Uslijedile su nove medalje, ali i odlazak na studij u Ameriku, novi trener, novo nezadovoljstvo, još jedna promjena trenera, Mike Bottom, novi pristup plivanju, usavršavanje finesa, svjetski vrijedni rekordi i medalje, četvore Olimpijske igre, naslov prvaka Svjetskog kupa i svjetskog rekordera pa ljubav i završetak jedne, a početak druge karijere koju Gordan još ispisuje. Olimp 58

ako je potreba za kretanjem i igrom svojstvena ljudskom rodu, još od vremena gladijatorskih igara ljudi pokazuju veliko zanimanje i njeguju posredovano participiranje u športskim aktivnostima, pa ne čudi što je športska rubrika odnosno redakcija jedna od pet tradicionalnih u masovnim medijima. Zahvaljujući sve jačem društveno-komercijalnom značaju športa, športske vijesti redovito zauzimaju značajan prostor naslovnih stranica kako tiskanih informativno-političkih dnevnika, tako i online medija te najava dnevnih informativnih emisija elektroničkih medija. Knjiga „Sportsko novinarstvo“ pregledan je, poučan i analitičan pregled cjelokupnosti športskog novinarstva koji kroz sedam cjelina pruža znanstven i praktičan pogled na širok opseg načina, žanrova, emisija i postupaka kojima informacije iz svijeta športa dolaze do sve šire publike. Prva cjelina - Sport i mediji - govori o povezanosti športa i medija, kompetencijama športskih novinara i etičkim dvojbama koje suvremenost stavlja pred njih te donosi teoriju selekcije vijesti u športu. Druga cjelina - Tisak - kako joj i ime govori, prezentira vrste športskog tiska i specifičnosti žanrova, upoznaje nas s vrstama lidova te obrađuje najave športskih događaja i opremu tekstova, poentirajući na efektnim završecima istih. Treća cjelina - Radio - obrađuje vrste športskih radijskih emisija i žanrove, s posebnim naglaskom na izravnim i kombiniranim radijskim prijenosima športskih događaja. Četvrto poglavlje - Televizija - posvećeno je najutjecajnijem mediju, televizijskim športskim emisijama, žanrovima, povijesti izravnih prijenosa te kompetencijama, znanjima i vještinama športskih komentatora u ulozi stručnih sukomentatora športskih prijenosa. Peta cjelina posvećena je rastućem sektoru online novinarstva, njegovim specifičnostima, izvještavanju o događajima koji su u tijeku, pisanju bloga te ostalim specifičnostima pisanja u online novinarstvu, dok šesta govori o praćenju športskih tema u razdobljima kada nema natjecanja te o istraživačkom novinarstvu. Posljednje poglavlje govori o ustroju športske redakcije, nadležnostima i obvezama članova redakcije te budućnosti športskog novinarstva. Knjiga je namijenjena studentima novinarstva, komunikologije i odnosa s javnošću, kao i djelatnicima u odnosima s javnošću pri športskim klubovima i institucijama, no nesumnjivo je zanimljivo, kvalitetno, poučno i korisno štivo i svima onima koji se namjeravaju baviti ili se već bave športskim novinarstvom, čemu svjedoče i riječi Zdravka Reića, dugogodišnjeg novinara Sportskih novosti i Slobodne Dalmacije: „..kad bi mladi novinari, oni koji kreću u karijeru sportskog novinara, temeljito proučili ovu knjigu, siguran sam da bi brže napredovali, bili bolji, učinkovitiji, korektniji, objektivniji.“

i e

AJA A OBRADO

DRAŽEN: ŽIVOT I OSTAVŠTINA KOŠARKAŠKOG MOZARTA

AEROKLUB ZADAR: NAŠIH 70 GODINA

Autor: Todd Spehr Prijevod: Marin Popović Godina i mjesto izdavanja: 2016., Zagreb Stranica: 280 Format: 16,5 x 24 cm Uvez: meki, s klapnom Izdavač: Mozaik knjiga, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Marko Katičić / Eva Vidmar Tisak: Denona, Zagreb Dostupnost: knjižnice i knjižare diljem Hrvatske cijena: 99,00 kuna

Autor: Ladislav Radulić Godina i mjesto izdavanja: 2017., Zadar Stranica: 50 Format: 16 x 24 cm Uvez: meki Izdavač: Aeroklub Zadar Oblikovanje i priprema za tisak: Dpi grafika, Zadar Tisak: Dpi grafika, Zadar Dostupnost: informacije u Aeroklubu Zadar, Put bokanjca 26, 23000 Zadar, tel./fax: 023 322 355, mob: 091 5238 598 cijena: prigodno izdanje

njiga australskog autora - negdašnjeg košarkaša, košarkaškog trenera i novinara - za sve je čitatelje koji su bili dionici vremena života i karijere Dražena Petrovića još jedna, zanimljiva i emotivna, prilika za obnovu sjećanja, a za mlade čitatelje izvor je inspiracije i nadahnuća za ostvarenje maštom ocrtanih snova i postavljenih ciljeva. U Uvodnoj riječi autor nas vraća u 1985. i uvodi u vlastita sjećanja, podsjećajući pritom čitatelja kako je Dražen dobio nadimak košarkaški Mozart. U Predgovoru riječ prepušta Diggeru Phelpsu koji se prisjeća svog prvog susreta s Draženom, svoje želje i pokušaja da Dražen postane dijelom košarkaške momčadi sveučilišta Notre Dame, vlastita razočarenja kad mu to nije pošlo za rukom te Draženova pogreba za koji kaže kako je bio dan „svojevrsnog primirja“, Draženu u čast. Uvod nas vraća u Zagreb 1989. na posljednje ekskluzivno europsko košarkaško prvenstvo, jer ubrzo je postalo jasno da najbolji europski igrači odlaze graditi karijeru u NBA ligu, realizirajući što prijašnje generacije najboljih europskih igrača nisu mogle. Slijede dvadeset i dva poglavlja koja prate Draženovu karijeru od početaka njegova zanimanja za košarku 60ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, košarkaškog uspona u tinejdžerskim danima od 1979. do 1982., prisjeća nas na Draženov status zvijezde i izgubljeni naslov (1982. / 1983.). U četvrtom poglavlju pratimo Dražena na odsluženju vojnog roka i okolnosti koje su iznjedrile Phelpsovu ponudu za nastavak karijere na američkom sveučilištu, ali i Draženovu odluku da „potpiše“ za Cibonu. Ta odluka dovela je Cibonu do najbolje momčadi Europe u sezoni 1984./1985., a Dražena do statusa najboljeg igrača Starog kontinenta sezonu kasnije. Sedmo poglavlje progovara o pokušajima zaobilaženja pravila prema kojemu igrači mlađi od 28 godina nisu imali dopuštenje države za nastavak karijere u inozemstvu, u osmom Dražen je već u redovima madridskog Reala, slijede novi pokušaji za Draženov transfer u Ameriku, pa „borba za mjesto pod suncem u Portlandu krajem 80ih, Draženova želja da bude razmijenjen, „novi život“ 1990. /1991., pa napokon američki uspon krajem 1991. i sazrijevanje u godini međunarodnog priznanja Hrvatske i njezinog prvog samostalnog nastupa na olimpijskim igrama. Slijede poglavlja „Bek zvjezdanog statusa 1992./1993.“ i „U NBA ligi sam dokazao sve što sam želio dokazati, proljeće 1993. godine“, pa prvi tjedan lipnja 1993. u kojemu se Draženova budućnost činila neizvjesnom i Draženov ulazak u vječnost 7. lipnja 1993. Poglavlje o životu nakon Draženove smrti i spoznaja da je Dražen posuo trajne podsjetnike u svijesti svih ljubitelja športa, pripadajući svima onima koji i danas posjećuju njegov grob, sjećaju se jedne velike karijere i jednog izvanserijskog čovjeka.

ovodom sedamdesete obljetnice postojanja Aerokluba Zadar, autor nas upoznaje ne samo s poviješću kluba i letenja na zadarskom području, već i s cjelokupnom poviješću letenja, od najranijih ljudskih teorija koje ostaju na razini legendi i mitova, poput onog antičkog pjesnika Homera o letu Dedala i Ikara, pa preko Leonarda da Vincija, Fausta Vrančića, braće Montgolfier i Garnerin, Krste Mazarovića (čiji let balonom 1789. u Zagrebu, simbolički predstavlja godinu stvaranja hrvatskog zrakoplovstva), biskupa Josipa Franje Domina, zagrebačkog trgovca drvom Davida Schwarza i pruskog generala grofa Ferdinanda Zeppelina te Talijana Merighija, sve do braće Wright koji su 17. prosinca 1903. prvi, umjesto balonom poletjeli zrakoplovom i tim činom označili početak modernog zrakoplovstva. Već 1905. u Parizu se, na inicijativu Francuske, Belgije i Njemačke, utemeljuje FIA - Svjetska zrakoplovna federacija. Pet godina poslije, zrakoplovom konstruktora Eduarda Slavoljuba Penkale u Zagrebu polijeće i Dragutin Novak, a dvije godine poslije leti se i u Zadru. Ivan Meštrović, 1915., polaže pilotski ispit u Bečkom Novom Mjestu i postaje prvi zadarski pilot. Povijest se nastavila pisati, a iz stranice u stranicu donosi nam je i autor, sve do 1947. godine koja otvara temu zadarskog športskog zrakoplovstva, koje je, na inicijativu Vladimira Popova, startalo 18. svibnja, utemeljenjem zrakoplovnog društva Mladi pilot. Klub se počinje baviti zrakoplovnim modelarstvom i širenjem zrakoplovno-športske propagande među zadarskom mladeži i već sljedeće, 1948. godine, organizira letenje jedrilicama, a 1949. na prvi padobranski tečaj Kluba upisuje se više od 50 polaznika iz grada i mnogo djevojaka i mladića iz prigradskih naselja. Od 1954., kad klub dobiva jedrilicu tipa Roda, malo zatim i Čavku te autovitlo za povlačenje jedrilice tipa Herkules, zrakoplovni šport sve intenzivnije buja u Zadru, a čitatelj upoznaje ljude koji su u tom rastu imali značajnu ulogu te spoznaje razmjere sve atraktivnijih tečajeva i letačkih aktivnosti kroz riječi i fotografije koje prizivaju neka minula vremena sve do 1991. kada zadarski letači svoja znanja i sposobnosti, ali i svoje zrakoplove i padobrane (njih 32 ustupljena za dostavu hrane, streljiva i lijekova Vukovaru) stavljaju u službu obrane domovine. U srpnju 1993. zadarsko je uzletište ponovo otvoreno, a padobranska aktivnost se sve više razvija, klub organizira i državno padobransko prvenstvo, a 2011. Hrvatska prvi put ima predstavnike na svjetskom kupu i europskom prvenstvu, u disciplini freefly. Među njima je i zadarski padobranac Rinaldo Berović. Od 2012. AK Zadar postaje ovlaštena organizacija za osposobljavanje pilota - Private Pilot Licence, a od 2014. i za osposobljavanje pilota za noćno letenje. 59 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA HZ o ijelio go i nje nagra e naj olji ort i no inari a

Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) dodijelio je 5. ožujka na prigodnoj svečanosti u Novinarskom domu, nakon 28. Sabora HZSN-a, tradicionalne godišnje nagrade najboljim športskim novinarima i medijskim suradnicima. Prestižnu nagradu Novinara godine dobio je Marko Cvijanović (na slici) iz riječkog Novog lista, a nagradu mu je uručio predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša. Nagradu za životno djelo dobila je dugogodišnja novinarka i urednica regionalnih izdanja Sportskih novosti Ankica Jagodar te posthumno novinarska legenda Tomislav Židak čijoj je supruzi Snježani nagradu uručio glavni tajnik HOO-a Josip Čop. Priznanje za lokalno novinarstvo pripalo je Darku Pribaniću iz Ogulina, a nagradu mu je uručio pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za sport na lokalnoj razini Siniša Krajač. Priznanje HZSN-a za fotografiju dobio je fotoreporter Pixsella Goran Stanzl, nagradu za TV reportažu HTV-ov novinar Edin Mahmuljin, dok je novinar portala Goal.hr Hrvoje Tironi nagrađen u kategoriji intervjua. Posebno priznanje za suradnju s medijima dobio je svjetski gimnastički prvak Tin Srbić, a priznanje za najbolju press službu - Rukometni klub PPD Zagreb - uručeno je glasnogovorniku Goranu Rokniću.

tra ag .o.o. zlatni oli ijaca

onzor r at

Hrvatski olimpijski odbor (HOO) i vodeća tvrtka u svjetskom građevinskom sektoru, Strabag d.o.o. (www.strabag. hr) potpisali su 19. siječnja u sjedištu HOO-a u Zagrebu,

Olimp 62

sponzorski ugovor zlatnog sjaja. Tvrtka Strabag, koja u Hrvatskoj djeluje više od dvadeset godina, ima 74 tisuće zaposlenih i godišnji prihod veći od 15 milijardi eura, prva je građevinska tvrtka koja je odlučila stati iza hrvatskih olimpijaca. Ugovor na razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. godine potpisali su glavni tajnik HOO-a Josip Čop, te direktor i prokurist Strabaga Daniel Stepinac i Sven Müller. U pozdravnoj riječi predstavnicima novog sponzora predsjednik HOO-a Zlatko Mateša istaknuo je da hrvatsku olimpijsku obitelj iznimno veseli činjenica da je Strabag d.o.o. pokazao visok stupanj društvene odgovornosti i odlučio graditi ne samo velebne građevinske objekte poput autoceste Zagreb - Macelj ili Mosta Franje Tuđmana u Dubrovniku, nego i športske uspjehe hrvatskih olimpijaca. Svečanom potpisivanju ugovora između HOO-a i Strabaga nazočila je i prva hrvatska sanjkaška olimpijka, sudionica ZOI u Pjongčangu 2018. Daria Obratov. Osim potpisnika ugovora, Strabag d.o.o. predstavljali su i voditelji poslovnog područja Jugoistočna Europa - Herbert Krutina (ujedno i predsjednik Nadzornog odbora), te Dragan Pavelić (član Strabagova Nadzornog odbora), kao i savjetnik tvrtke Đuro Kovačev, a u ime Hrvatskog olimpijskog odbora potpisivanju ugovora nazočio je i pomoćnik glavnog tajnika za marketing Ranko Ćetković.

e e eta

tina HOO-a

U zagrebačkom hotelu Panorama 28. veljače ove godine održana je pedeseta skupština Hrvatskog olimpijskog odbora. Skupštinari su jednoglasno usvojili Programsko i financijsko izvješće HOO-a za predolimpijsku 2017. godinu koja je završila ispunjavanjem svih programskih obveza HOO-a posebice prema nacionalnim športskim savezima. Također jednoglasno, usvojili su i izmjenu Financijskog plana za 2018. koji je uvećan za tri milijuna kuna po završnom obračunu prihoda od igara na sreću. Tako će za program javnih potreba športa državne razine HOO imati 154.067.209 kuna umjesto predviđenih 151.067.209 kuna. Tri milijuna kuna u cjelosti se raspoređuju nacionalnim športskim savezima za pripreme i natjecanja hrvatskih športaša što povećava redovne programe športskih saveza s oko 82,6 na 85,6 milijuna kuna. Skupština HOO-a prihvatila je promjenu kriterija kategorizacije športaša za 43 športa, izvješće Nadzornog odbora, revizijsko izvješće, izmjenu članka u Statutu zbog ulaska HOO-a u sustav PDV-a i druge prijedloge Vijeća kao što je izbor vanjske revizorske kuće.

i e RAD A JURK

Mla i ort i no inar ili Ož olt iza ran za rogra o e MOO-a Mladi športski novinar Filip Ožbolt iz Rijeke, izabran je za jednog od četiri predstavnika Europe na MOO-ovom programu obuke mladih novinara na Olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu u listopadu 2018. godine. Filip će biti jedan od 30 mladih novinara iz cijelog svijeta, koji će imati priliku učiti s iskusnim mentorima iz nekoliko država. Dokaže li svoj novinarski potencijal na OIM u Buenos Airesu, može ući u top 15 mladih novinara s pet kontinenata koji će obuku nastaviti i na Zimskim olimpijskim igrama mladih (ZOIM) u Lausanni početkom 2020. godine. Sve troškove puta i "školovanja" Filipa Ožbolta snosit će MOO. Inače, Filipa Ožbolta je na natječaj MOO-a još u listopadu prošle godine prijavilo četveročlano povjerenstvo HOO-a i HZSN-a koje je uz Filipa na natječaj kandidirao i Simonu Margetić, iz Koprivničkih Brega.

eteročlano oli Ko o a HOO-

ij o iza lan t o

Young sports reporter Filip Ožbolt selected for the IOC's media training Young sports reporter Filip Ožbolt from Rijeka has been selected for one of four European representatives at this year's IOC media training for young reporters that will take place at the Youth Olympic Games in Buenos Aires in October. Filip will be one of 30 young reporters from all around the world that will be given the chance to learn with experienced mentors from several countries. If he proves his journalistic potential at the Youth Olympics in Bueno Aires, he can enter the Top 15 young reporters from five continents that will continue their training at the Winter Olympic Games (ZOIM) in Lausanne in early 2020. All travel and "training" expenses of Filip Ožbolt will be borne by the International Olympic Committee. Filip Ožbolt was entered for the IOC competition in October last year by the four-member board of the Croatian Olympic Committee and Croatian Sports Journalists Association (HZSN), along with Simona Margetić.

Kosovo’s five-member Delegation visited the Croatian Olympic Committee

U sklopu međunarodnog olimpijskog obrazovanja i razmjena znanja, stručna služba Hrvatskog olimpijskog odbora pod vodstvom glavnog tajnika Josipa Čopa, ugostila je od 5. do 7. ožujka u Zagrebu, peteročlano izaslanstvo Kosovskog olimpijskog odbora. U radnom trodnevnom posjetu izaslanstvo iz Prištine u kojem su bili voditelj projektnog odjela Jeton Rudari, financijski direktor Endrit Syla, izvršna pomoćnica direktora Rejhan Halili, pravna referentica Blerina Imeri i glasnogovornik KOO-a Kushtrim Krasniqi, odradilo je niz poslovnih susreta na temu hrvatska i kosovska iskustva u projektima Olimpijske solidarnosti, olimpijskih i razvojnih projekata, EU fondova, športa u lokalnoj zajednici, športske arbitraže, financija, medijske suradnje i drugih područja. Kosovski olimpijski odbor, koji je priznat od Međunarodnog olimpijskog odbora 22. listopada 2014. godine, već je zabilježio povijesni uspjeh svojih športaša osvajanjem zlatne olimpijske medalje u judu Majlinde Kelmendi u Riju 2016. godine. „Hrvatski olimpijski odbor koji je, ipak ne tako davno, prošao povijesni put samostalnog nastupa hrvatskih športaša, dat će KOO-u maksimalnu stručnu i savjetodavnu pomoć“, istaknuo je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša u pozdravnom govoru kosovskim olimpijskim kolegama.

As part of the international Olympic education and knowledge exchange, the Croatian Olympic Committee's expert team - under the leadership of the Secretary General Josip Čop - hosted a five-member Delegation of the Kosovo Olympic Committee (KOC) from 5th to 7th March in Zagreb. In a three-day working visit, the Delegation from Pristina consisting of: Head of the Project Department Jeton Rudari, Financial Director Endrit Syla, Executive Assisstant Director Rejhan Halili, Legal Advisor Blerina Imeri and KOC spokesman Kushtrim Krasniqi attended a series of business meetings on the topics of Croatian and Kosovo experiences in the Olympic Solidarity projects, Olympic and development projects, EU funds, sports in the local community, sports arbitration, finances, media cooperation and other areas. The Kosovo Olympic Committee, which was recognized by the International Olympic Committee on October 22nd, 2014, has already noted its athletes' historical success – the Olympic gold medal won by Majlinda Kelmendi in Judo at the Rio Olympics 2016. "The Croatian Olympic Committee, which – not so long ago – went through the historical path of independent performance of its athletes, will give the KOO maximum professional and advisory assistance", said the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša in the welcoming speech to his Olympic colleagues of Kosovo.



63 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA

ro o iran r i nara taj r at in tr tora e lanja

Hrvatska olimpijska akademija (HOA) promovirala je 14. veljače prvi naraštaj instruktora veslanja školovanih u suradnji s Hrvatskim veslačkim savezom (HVS). Među 22 polaznika koji su uspješno završili program za instruktore veslanja su i olimpijci Marko Banović (OI Barcelona i Atlanta) i Hrvoje Telišman (OI Atlanta), kao i prve žene-instruktorice Iva Dujmešić i Lucija Nuskern Karaica, a pored njih diplome instruktora dobili su i Željko Belec, Matija Božić, Marijan Filipović, Krešimir Kavčić, Krunoslav Klak, Krešimir Kuhar, Branko Markota, Mićo Mikulić, Aleksandar Naumović, Goran Nuskern, Danijel Puzjak, Ante Ramadan, Željko Ravlić, Andrej Smilović, Matija Sudić, Dario Šabić, Filip Šimunović i Dražen Škoda. Svečanost uručivanja diploma u zagrebačkom hotelu Panorama svojom nazočnosti uveličali su glavni tajnik HOO-a Josip Čop, dopredsjednici HOO-a Sanda Čorak i Damir Martin (dvostruki srebrni olimpijac, London i Rio), Valent Sinković (zlatni i srebrni olimpijac, Rio i London), predsjednik i glavni tajnik HVS-a Branimir Bašić i Zdravko Gajšak, članica Nacionalnog vijeća za sport Danira Bilić, načelnik sektora za razvoj sporta pri SDUŠ-u Darko Vučić, članovi Upravnog vijeća HOA-e Jasenka Wolf-Cvitak i Damir Klanac, predsjednik Stručnog vijeća HOA-e Goran Sporiš, voditeljica za osposobljavanje i stručno usavršavanje kadrova u sportu i stručna suradnica HOA-e Marina Uremović i Velinka Katić te druga ugledna imena hrvatskog športa. Ravnatelj Akademije Saša Ceraj naglasio je značaj prvih instruktora veslanja za naš šport te biranim riječima zahvalio timu vrhunskih hrvatskih kinezioloških stručnjaka na čelu s najuspješnijim trenerom u izboru Svjetske veslačke federacije (FISA) 2015., višestrukim laureatom HOO-a Nikolom Bralićem, kojemu je ravnatelj Ceraj uručio posebne zahvalnice koje su dobili i Drago Vujević, Goran Fruk i Goran Nuskern.

ri r ženo član t o za o aranje r c eerlea ing en o i o erli ting Četiri od sedam nacionalnih športskih saveza, koji su bili na dvogodišnjem "čekanju" i imali privremeno članstvo, od siječnja 2018. godine postali su pridruženi članovi što je korak do redovnog članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru.

Olimp 64

Pridruženi članovi postali su Hrvatski savez za obaranje ruku, Hrvatski cheerleading savez, Hrvatski kendo savez i Hrvatski powerlifting savez. Hrvatski savez za obaranje ruku http://www.obaranjeruke.hr/ sa sjedištem u Zagrebu, Medulićeva 2, član je Svjetskog saveza za obaranje ruke (World Armwrestling Federation) i Europskog saveza za obaranje ruke (European Armwrestling Federation) čiji je dopredsjednik Hrvat, predsjednik našeg Saveza Aleksandar Jakovac (tajnica Saveza je Jolanda Jurević). Hrvatski cheerleading savez http://www.cheerleading. hr/ sa sjedištem u Splitu, Pujanke 77, član je Međunarodnog cheerliding udruženja (International Cheer Union). Predsjednica Saveza je Slavica Donkov, a tajnik Siniša Stankov. Hrvatski kendo savez http://www.kendo.hr/ sa sjedištem u Zagrebu, Zvonimira Cimermančića 2, član je Međunarodnog kendo saveza (International Kendo Federation) i Europskog kendo saveza (European Kendo Federation). Predsjednik Saveza je Marko Lukić, tajnik Tomislav Pandurić. Hrvatski powerlifting savez http://www.hpls-powerlifting.hr/ sa sjedištem u Virovitici, Matije Gupca 63, član je Svjetskog powerlifting saveza (International Powerlifting Federation) i Europskog powerlifting saveza (European Powerlifting Federation) Predsjednik Saveza je Danijel Škopec. Status privremenog članstva imaju još Hrvatski korfball savez, Hrvatski savez američkog nogometa i Hrvatski jujitsu savez.

D a e et go ina Ko i ije za ra no ra no t olo a ort U nazočnosti brojnih uglednika hrvatskog športa među kojima je bio i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, Komisija za ravnopravnost spolova u športu Hrvatskog olimpijskog odbora obilježila je u prosincu prošle godine u zagrebačkom hotelu Panorama 20. obljetnicu uspješnog djelovanja. Jedna od najagilnijih Komisija HOO-a od samih početaka (kada se zvala Odborom za skrb o ženama u sportu), intenzivno ustrajava na pitanjima uključenosti žena na svim razinama športa. Njena predsjednica Morana Paliković Gruden, dopredsjednica HOO-a i članica Vijeća u više mandata,

u uvodnoj riječi je dala sažetak rada Komisije, stavljajući do znanja da posao nije gotov, da neravnopravnost u športu postoji, posebice u upravljačkom prostoru. Dvadeset godina ova Komisija - čija je prva predsjednica bila bivša vrhunska hrvatska rukometašica, srebrna olimpijka (OI Moskva 1980) i dvostruka svjetska prvakinja Kaja Ileš - ustrajala je na iznimno važnim pitanjima žena u športu, od djevojčica do seniorki: obrazovanje, treniranje, zapošljavanje, razvoj, sigurnost, uključenost u šport i druga područja. Komisija je inicirala osnivanje mreže koordinatorica u nacionalnim športskim savezima i županijskim športskim zajednicama koja danas čini važnu poveznicu s pitanjima žena u športu. Uz pomoć specijalističkih i humanističkih znanja, a u suradnji sa Ženskim studijima, medijima te sudjelovanjem na hrvatskim i međunarodnim tematskim skupovima, Komisija drži korak s globalnim zahtjevom da se ojača uloga žene u društvu i športu. Svečanosti je nazočila ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH Helena Štimac Radin kojoj je uručeno posebno priznanje za učinkovitu suradnju u dosadašnjem razdoblju. Priznanje za zasluge u radu na ravnopravnosti spolova u športu dobile su sve tri predsjednice od utemeljenja Komisije: Katica Ileš (1997.-2000.), Iva Gavez (2001.-2004.) i Morana Paliković Gruden (od 2004.), njihove dvije tajnice - Dubravka Lukić i Gordana Borko, te Zajednica športova Karlovačke županije i Športska zajednica Bjelovarsko-bilogorske županije.

HOA i Hr at i ai i o a ez ro o irali r i nara taj trenera ai i a Hrvatska olimpijska akademija i Hrvatski aikido savez promovirali su u ožujku 2018. na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prvi naraštaj trenera aikida, njih 22 od kojih je i jedna žena. U desetomjesečnoj edukaciji, zvanje trenera aikida zaslužili su: Mario Agić, Jakša Alfirević, Željko Brajković, Boris Buklijaš, Marko Delić, Marko Galiot, Robert Gorički, Džemal Jodanović, Predrag Jukić, Goran Kalinić, Davor Karlović, Davor Lichwa, Rijad Makić, Robert Malić, Siniša Necko, Ines Oguić, Kristian Pavić, Ivan Penović, Rade Sikirić, Alen Zita i Ivan Zafranović. Promociji organiziranoj u okviru Međunarodnog aikido susreta u Zagrebu, nazočili su japanski veleposlanik u RH Keiji Takiguchi, predsjednik Upravnog odbora HOA-e, ujedno i predsjednik Hrvatskog aikido saveza Tonči Tadić te ravnatelj HOA-e Saša Ceraj sa suradnicima.

Associated membership for armwrestling, cheerleading, kendo and powerlifting

Four of seven national sports federations, who were put on a two-year hold and had a temporary membership, became associated members as of January 2018, which is a step towards regular membership at the Croatian Olympic Committee. The Croatian Armwrestling Federation, the Croatian Cheerleading Federation, the Croatian Kendo Federation and the Croatian Powerlifting Federation became associate members. The Croatian Armwrestling Federation http://www. obaranje-ruke.hr/, with headquarters in Zagreb, Medulićeva 2, is a member of the World Armwrestling Federation and the European Armwrestling Federation whose Vice President is a Croat, the President of our Federation, Aleksandar Jakovac (Federation Secretary is Jolanda Jurević). The Croatian Cheerleading Federation http://www. cheerleading.hr/ with headquarters in Split, Pujanke 77, is a member of the International Cheer Union. The President of the Federation is Slavica Donkov and the Secretary is Siniša Stankov. The Croatian Kendo Federation http://www.kendo.hr/, with headquarters in Zagreb, Zvonimira Cimermančića 2, is a member of the International Kendo Federation and the European Kendo Federation. The President of the Federation is Marko Lukić and the Secretary is Tomislav Pandurić. The Croatian Powerlifting Federation http://www.hplspowerlifting.hr/ with headquarters in Virovitica, Matije Gupca 63, is a member of the International Powerlifting Federation and European Powerlifting Federation. The President of the Federation is Danijel Škopec. The Croatian Korfball Federation, the Croatian American Football Association and the Croatian Ju-Jitsu Federation are in the status of provisional members.

65 Olimp