OLIMP 47 by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 47 / lipanj 2013. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Maja Borić

ŠPORT NA INTERNETU: Boks je opet in

Novi mandat Josipa Čopa

OLIMPIJSKE LEGENDE: Zvonko Bego

ŽENE I ŠPORT: Dvostruki standard

XVII. Mediteranske igre u Mersinu (Turska)

Sadržaj

Izbor za glavnog tajnika HOO-a Novi mandat Josipa Čopa

Marketing i šport Poznati športaši u reklamama

Mersin 2013. XVII. Mediteranske igre u Turskoj

Žene i šport Dvostruki standardi

Olimpijske nade Maja Borić

Prilog Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende Zvonko Bego

Znanost i šport Unutarnji mir športaša

Nastanak modernog športa Jedrenje

Broj 47 / lipanj 2013. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Maja Borić

ŠPORT NA INTERNETU: Boks je opet in

OLIMPIJSKE LEGENDE: Zvonko Bego

Novi mandat Josipa Čopa

ŽENE I ŠPORT: Dvostruki standard

Snimio: Romeo Ibrišević

XVII. Mediteranske igre u Mersinu (Turska)

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

46 MOO Sve vrijednosti olimpizma 50 Internet Hrvatski boksački savez terminologija 52 Športska Što bismo bez lopte? publicistika 60 Športska “Zaveslaji života” Olimpa do Olimpa 62 Od Vijesti

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

na sjednici Vijeća HOO-a, održanoj 20. svibnja, ponovno sam izabran za glavnog tajnika HOO-a za razdoblje do 20.5. 2017.godine. Potpunu sreću i zadovoljstvo tim mojim novim mandatom, pomutile su nečiste radnje koje su se zbivale tijekom izbornog procesa. Srećom, predsjednik HOO-a, g. Mateša i 12 članova Vijeća, prepoznali su da se u prethodnim mandatima u HOO-u radilo (naravno, uz sudjelovanje stručnih službi HOO-a) dobro, transparentno i zakonito. I sve to u korist športa i športaša. Čime se bavimo ovog trenutka? U završnoj su fazi pripreme za odlazak naših športaša na Mediteranske igre u Mersin, te mladih športaša na EYOF u Utrecht. Uz to, radimo na tri strateški važna dokumenta koji će utjecati na šport i njegov status u RH. To su Kriteriji za vrednovanje programa nacionalnih športskih saveza, Pravilnik o kategorizaciji športaša te Pravilnik o sustavu natjecanja u RH. Istodobno želimo ponuditi bolja i kvalitetnija rješenja za realizaciju redovnih aktivnosti naših članica, bolja rješenja kada se govori o sudjelovanju športaša u razvojnim programima HOO-a za športaše te isto tako za trenere kada je riječ o o razvojnim programima HOO-a Glavni tajnik Hrvatskog za trenere. Ne treba gubiti iz vida da se, po tim programima, HOO olimpijskog odbora brine o gotovo 500 sudionika u športu na mjesečnoj razini. Veliku pozornost posvećujemo razvojnim programima lokalnog šporSecretary General of the ta, kao i edukaciji svih profila djelatnika u športu putem Hrvatske Croatian Olympic Committee olimpijske akademije. Nastojimo poboljšati brigu o športašima po završetku njihove karijere kroz program „Športaši i obrazovanje“ te Josip Čop, dipl. oec. „Karijera nakon karijere“. Putem Zaklade hrvatskih športaša želimo biti na pomoći onim športašima kojima je nužna egzistencijalna (financijska ili zdravstvena) pomoć. Uskoro slijedi natječaj za nagradu „Dražen Petrović“, priznanje najuspješnijim športašima mlađih dobnih kategorija. Nastojat ćemo i da što više domaćih športskih događanja bude prenošeno putem naše Športske televizije. I kao zaključak: puno obaveza, a malo vremena. No, tako je uvijek,navikli smo na takav ritam. Svi mi djelatnici HOO-a uporni smo radnici-športaši i volimo izazov ovakvih utakmica. Želim vam toplo, sunčano i nadasve mirno ljeto!

Dear Reader, At the COC session held on May 20th, I was elected again for the position of Secretary General of the COC for the period until May 20th, 2017. However, my full happiness and satisfaction with my new mandate were dimmed by the irregularities that occurred during the election process. Fortunately, the COC President Mr. Mateša and 12 members of the Council have recognized that in the previous mandates in the COC the actions were carried out (of course, with the participation of professional services of the COC) in a good, transparent and legal manner. And all this for the benefit of sports and athletes. What are we doing at this moment? The preparations for the departure of our athletes to the Mediterranean Games in Mersin and young athletes to the EYOF in Utrecht are in their final phase. In addition, we are working on three important strategic documents that will affect sports and its status in the Republic of Croatia. These are the criteria for evaluating the national sports federations, the Regulations on the classification of athletes and the Regulations on the competition system in the Republic of Croatia. At the same time we wish to offer better and high quality solutions for the realization of regular activities of our members, better solutions when it comes to participation of athletes in COC’s development programs for athletes and also for coaches regarding COC’s development programs for coaches. One should not forget that, with these these programs, COC takes care of nearly 500 participants in sports on a monthly basis. Great attention is paid to the local sports development programs, as well as education of all the employees in sports through the Croatian Olympic Academy. We strive to improve the care of athletes after the end of their careers through the program “Athletes and Education” and “Career after career.” Through the Croatian Athletes Foundation we wish help the athletes in need of (financial or medical) existential support. Soon there will be a contest for the “Drazen Petrovic” award, the recognition of the most successful athletes in younger age categories. We will try to broadcast as many sports events as possible via our Sports Television. In conclusion: a lot of commitments, and so little time. But it is always like this, we are used to this rhythm. We, the employees of the COC, are persistent employees-athletes and we love the challenge of these types of competitions. I wish you a warm, sunny and, above all, peaceful summer! Olimp 5

Glavni tajnik

Novi mandat za Josipa Čopa

Tekst: ZVONIMIR MATIĆ Snimio: ROMEO IBRIŠEVIĆ

Dobitna kombinacija se ne mijenja: nakon što je u listopadu prošle godine novi predsjednički mandat povjeren Zlatku Mateši, sada je i glavni tajnik Josip Čop zadržao svoju funkciju sljedeće četiri godine

V Biografija Josip Čop rodio se 14. listopada 1954. u Varaždinu. Diplomirani je ekonomist s dodiplomskim studijem poslovnog marketinga na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i viši trener nogometa Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Športska karijera Josipa Čopa počinje nogometom kojim se bavi od 1964. godine igrajući za Varteks, Dinamo, Zagreb i Hajduk, nakon čega odlazi u inozemstvo i nastupa za austrijski Sturm iz Graza i Wildon. Od 1995. do 1996. godine radi kao nogometni trener u NK Zelengaj i kao tehnički tajnik u NK Zagreb. Iskusni nogometaš i nogometni stručnjak, Josip Čop je 1996. godine prešao u Hrvatski nogometni savez gdje je od 1996. do 1998. bio glavni tajnik i neposredno sudjeluje u nastupu hrvatskih reprezentativaca na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj i na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Josip Čop bio je dva mandata (od 1996. do 2000.) dopredsjednik UEFA-ine Komisije za reprezentacije do 21 godine i delegat je Svjetske i Europske nogometne federacije. Nakon bogate športske karijere u nogometu, 1999. godine dolazi u Hrvatski olimpijski odbor i preuzima dužnost izvršnog direktora koju je obnašao do 2001. godine. Istodobno, četiri mjeseca obavlja i dužnost glavnog tajnika HOO-a. Od 2001. do 2004. Čop je na dužnosti direktora Ureda za lokalni šport, a od studenoga 2004. do lipnja 2005. je vršitelj dužnosti glavnog tajnika HOO-a, da bi u lipnju 2005. u potpunosti preuzeo dužnost glavnog tajnika s mandatom od četiri godine. Reizabran je 2009. za još jedno četverogodišnje mandatno razdoblje. U svibnju je dobio i treći četverogodišnji mandat koji traje do 2017. godine.

Olimp 6

ijeće Hrvatskog olimpijskog odbora odlučilo se za kontinuitet te je Josipu Čopu povjerilo treći uzastopni četverogodišnji mandat na dužnosti glavnog tajnika HOO-a na kojoj se nalazi od studenoga 2004. godine. Od 17 članova Vijeća, njih 13 je povjerenje dalo Čopu. - Apsolutno sam zadovoljan što ću i u sljedeće četiri godine biti glavni tajnik HOO-a. Naravno da je demokratsko pravo svakoga tko zadovoljava uvjete prijaviti se na natječaj za ovu dužnost, no nije me bilo strah protukandidata, jer sam iza sebe imao rezultate – izjavio je Čop neposredno nakon izbora.

Već do kraja ove godine postat ćete najdugovječniji glavni tajnik HOO-a, jer ćete na toj dužnosti provesti više vremena od Slavka Podgorelca, prvog glavnog tajnika koji je u Uredu boravio od rujna 1991. do listopada 2000. - Istina, kada odradim do kraja i ovaj treći mandat, imat ću 13 godina provedenih na ovoj dužnosti. Nadam se da ta trinaestica neće biti nesretna... Kakav je vaš program za sljedeće četverogodišnje razdoblje kojim ste zadobili povjerenje Komisije za pripremu izbora? - Naglaske svog programa prezentirao sam Komisiji koja je procijenila kako je on dovoljno dobar. I to me, dakako, čini zadovoljnim. Vaš protukandidat Tomislav Paš-

Dosadašnji glavni tajnici Josip Čop bit će i u idućem četvorogodišnjem radoblju glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora i to će mu biti treći mandat na dužnosti prvog operativca HOO-a. Naime, nakon prvog i još uvijek najdugovječnijeg glavnog tajnika naše krovne sportske organizacije legendarnog Slavka Podgorelca, koji je tu dužnost obnašao više od devet godina, nastupilo je turbulentno razdoblje u kojem su se na mjestu prvog operativca HOO-a promijenila tri glavna tajnika i dva vršitelja dužnosti. Prerana smrt razlog je što je drugi glavni tajnik HOO-a Andrija Mijačika (48) na toj dužnosti bio tek nešto više od godinu dana, a koncepcijsko neslaganje i gubitak izbora s protukandidatom Zlatkom Matešom za mjesto predsjednika HOO-a, razlozi su zbog kojih se Ivica Miočić Stošić na mjestu glavnog tajnika nije zadržao ni dvije godine. Tek je Josip Čop na dužnosti glavnog tajnika odradio dva puna mandata. Nakon smrti Andrije Mijačike, dužnost glavnog tajnika HOO-a osam je mjeseci obnašao Josip Guberina.

Svi glavni tajnici HOO-a: Slavko Podgorelec (16. 9. 1991. - 31. 10. 2000.) Josip Čop (1. 11. 2000. - 26. 2. 2001.) v.d. Andrija Mijačika (27. 2. 2001. - 27. 3. 2002.) Josip Guberina (2. 4. 2002. - 30. 11. 2002.) v.d. Ivica Miočić Stošić (1. 12. 2002. - 4. 11. 2004.) Josip Čop (4. 11. 2004. - 17. 6. 2005.) v.d. Josip Čop (lipanj 2005. do 2009.; od 2009. do 2013.; od 2013. nadalje)

kvalin imao je podršku Kluba hrvatskih olimpijaca. Je li vas to obeshrabrilo u utrci za novim mandatom? - To što nisam imao podršku Kluba olimpijaca nije me obeshrabrilo, jer taj klub ne predstavlja želje svih olimpijaca, pogotovo ne onih koji se sada natječu. Znao sam da imam dobre izglede za ostanak na ovoj poziciji, jer ako s nekim surađujete više od osam godina, kao s ja s predsjednikom HOO-a Zlatkom Matešom, onda znate je li daljnja suradnja moguća ili ne. Da nije, tada se ne bih niti kandidirao. Bili ste prvi suradnik predsjednika Mateše u pripremama za nastup na OI u Pekingu 2008. i Londonu 2012., te ZOI u Torinu 2006. i Vancouveru 2010. U tom razdoblju hrvatski su športaši ostvarili mnogo uspjeha osvojivši ukupno 16 olimpijskih medalja - tri u Torinu, pet u Pekingu, dvije u Vancouveru, te rekordnih šest u Londonu, od čega čak tri zlatne. - Posljednji olimpijski ciklus bio je najuspješniji od osamostaljenja, na OI u Londonu osvojili smo najviše medalja u povijesti. Projekt OI London započeo je četiri godine prije; imali smo 420 športaša u razvojnim programima HOO-a, 75 trenera u razvojnim programima za

trenere te osam razvojnih programa na lokalnoj razini. Sve to, sasvim sigurno, imalo je utjecaj na tako visoki športski domet u Londonu.

Vaši oponenti su kao argument zbog kojega bi na mjesto glavnog tajnika trebao biti izabran Tomislav Paškvalin iznosili tezu da “šport treba vratiti športašima”. - Podsjetit ću da sam ja bio ne samo klupski igrač, već i nogometni reprezentativac i to u vrijeme bivše države kada je konkurencija bila mnogo jača. U zemlji s više od 24 milijuna stanovnika, ja sam se izborio za odlazak na Europsko prvenstvo 1984. godine. Podsjetit ću da sam odigrao I 25 utakmica za olimpijsku reprezentaciju bivše države. Bio sam djelatnik u klubu i svom matičnom savezu prije dolaska u HOO, a uz sve to sam i završio ekonomski fakultet i višu trenesku školu. Ako me netko ne smatra športašem, onda bi se morala promijeniti definicija športaša. Puno se govori o kategorizaciji športova na kojoj radi skupina s vama na čelu. - Prvo da ispravim krivi navod - HOO ne radi nikakvu kategorizaciju športova, već radi na dokumentu pod nazivom Kriteriji za vrednovanje programa na-

→ Summary ←

The Council of the Croatian Olympic Committee opted for continuity and Josip Cop (58) was entrusted the third consecutive four-year mandate at the position of Secretary General of the COC which he has held since November 2004. Of the 17 members of the Council, 13 of them elected Cop, while the four remaining members elected his rival, the former water polo player of the national team Tomislav Paskvalin. Cop is a former great football player, he played in leading Croatian and Austrian clubs and he was a member of the national team of the former Yugoslavia. After the end of his career, he was engaged in coaching for some time and then he became the Secretary General of the Croatian Football Federation. For two mandates he held the function of the VicePresident of the UEFA Commission for national teams up to 21 years of age, and he is also a delegate of FIFA and UEFA. He graduated from the Faculty of Economics, and has a senior football coach’s degree from the Faculty of Kinesiology.

cionalnih športskih saveza. Nakon što Radna grupa HOO-a načini okvir, on će biti upućen na mišljenje Komisiji za razvoj športa HOO-a. Potom će ići kao radna verzija na Vijeće HOO-a, zatim na javnu raspravu, usuglašavanje kod naših članica, nacionalnih športskih saveza, pa tek onda, u konačnici, na usvajanje na Skupštini HOO-a. Kako će izgledati konačni prijedlog nemoguće je predvidjeti. Uostalom, može biti i potpuno različit od prijedloga radne skupine HOO-a. I još želim napomenuti nešto važno: nemaju li pravo i športaši koji se bave pikadom, sinkro plivanjem ili kajakom otići na SP, EP ili druga međunarodna natjecanja? Sredstva koja troše ti savezi su 20, pa i više puta manja od onih koja koriste, nazovimo to, savezi koji bi trebali biti od posebnog državnog interesa, kako se to artikulira u javnosti. Ne postoji li već na ovaj način diferencijacija športova izražena kroz razinu financiranja?  7 Olimp

XVII. Mediteranske igre

Šime Fantela

Giovanni Cernogoraz

Tekst: ROBERT ŠALINOVIĆ

Hrvatski športaši nastupaju u turskom Mersinu na svojim šestim Mediteranskim igrama. Nadamo se da će se broj naših dosad osvojenih medalja (141) bitno povećati...

Sanja Jovanović

Olimp 8

Nikša Dobud i Sandro Sukno

U Mersin

Sandra Perković

po nova odličja

Bojan Jovanović

9 Olimp

Ana Šimić

Tomislav Marjanović

XVII. Mediteranske igre

rvatske športaše sredinom lipnja očekuje ukupno šesti nastup na Mediteranskim igrama, a domaćin XVII. igara je turski grad Mersin. Najveća turska luka domaćin je Igara makar je na glasovanju prije četiri godine u Pescari dobila daleko manje glasova od grčkog Volosa i Rijeke, koja je tada imala četvrtu neuspješnu kandidaturu. No, kako se prvotno izabrani domaćin Volos zbog financijskog kolapsa u siječnju 2011. odrekao Igara, u novom glasovanju Mersin je dobio Igre u konkurenciji španjolske Tarragone i Tripolija. Mersin se, unatoč kratkom roku za pripreme, objeruč ke prihvatio organizacije Igara zemalja mediteranskog bazena, kao drugi turski grad nakon Izmira 1971. S obzirom na trenutnu gospodarsku, ali i političku situaciju na Mediteranu, Turska se doima kao jedini mogući organizator. Turska ne zna za gospodarsku krizu i recesiju, a njezino gospodarstvo i BDP rastu i preko

8 posto godišnje o čemu mogu sanjati i najjače gospodarske sile Europe. Mersin je grad u južnoj Turskoj s nešto manje od milijun stanovnika, najveća je turska luka, veliki sveučilišni centar s preko 30.000 studenata, a blizu grada se gradi i prva nuklearna centrala u Turskoj. Proračun Igara u Mersinu veći je od 200 milijuna eura. Četrdeset milijuna utrošeno je u gradnju čak dva Mediteranska sela, a 80 milijuna u gradnju potpuno novih borilišta, među kojima je i stadion u Yenisehiru od 25.000 mjesta na kojemu će biti svečanost otvorenja Igara 20. lipnja. Iako su imali samo 18 mjeseci za organizaciju, što je iznimno kratak rok za organizaciju jednog velikog multišportskog natjecanja, Turci su se odlučili na izgradnju potpuno novih 11 od ukupno 54 borilišta, a još na 28 je napravljena posvemašnja rekonstrukcija. - Mersin je praktički jedno veliko gradilište u kojem na svakom kraju

možete vidjeti građevinske radove. Dojam je da su Turci odlučili izgraditi jedan novi športski grad, s ogromnim Mediteranskim selom i lijepim stadionom - kazao je glavne urednik Sportske televizije Jura Ozmec, koji je nedavno posjetio Mersin. Predsjednik Organizacijskog odbora Igara je turski ministar športa i mladeži Suat Kilic, a on se pobrinuo da svi radovi budu dovršeni do početka Igara. - Svi objekti će biti dovršeni i neće biti ni minute kašnjenja. Ponosan sam na turske inženjere i radnike koji su napravili fenomenalan posao,. Izgradili smo pregršt lijepih športskih objekata koji će ostati na korištenje građanima Mersina i turskim športašima. Također, očekujemo rekordnih 6 tisuća športaša, pa možemo reći da ćemo u Mersinu imati male Olimpijske igre - izjavio je ministar Kilic, koji očekuje najmanje 200 tisuća posjetitelja za vrijeme Igara, što je broj jednak godišnjem broju turista koji posjete Mersin.

Naši športaši na XVII. Mediteranskim igrama Atletika (5): Ivana Lončarek – 100m prepone, Sandra Perković – disk, Ana Šimić – skok u vis, Martin Marić – disk, Marin Premeru – bacanje kugle Badminton (2): Zvonimir Đurkinjak, Zvonimir Holbling – pojedinačno i parovi Biciklizam (1): Josip Rumac – cestovna utrka Boćanje (2): Iva Vlahek – precizno izbijanje, Leo Brnić – brzinsko i precizno izbijanje Boks (1): Josip Bepo Filipi – do 91kg Gimnastika (2): Marijo Možnik – preča, Robert Seligman – konj s hvataljkama Hrvanje (3): Neven Žugaj – do 74kg, grčko – rimski način, Nenad Žugaj – do 84kg, grčko – rimski način, Dominik Etlinger – do 66kg, grčko - rimski način Jedrenje (6): Tina Mihelić – klasa Laser Radial, Enia Ninčević – klasa 470, Romana Župan – klasa 470 , Tonći Stipanović – klasa Laser, Šime Fantela – klasa 470, Igor Marenić – klasa 470 Judo (2): Marijana Mišković – do 63kg, Tomislav Marijanović – do 81kg Karate (5): Ivana Bebek – borbe do 61kg, Ana-Marija Čelan – borbe od 68kg, Jelena Kovačević – borbe do 55kg, Azra Saleš – borbe do 68kg, Danil Domjoni – borbe do 60kg Mačevanje (1): Bojan Jovanović – floret Odbojka - ž (12): Samanta Fabris, Karla Klarić, Laura Miloš, Bernarda Ćutuk, Ivona Ćaćić, Bernarda Brčić, Mirta Bašelović, Iva Jurišić, Lucija Mlinar, Anamarija Miljak, Martina Malević, Katarina Pilepić

Olimp 10

Odbojka na pijesku (2): Pero Križanović, Nikša Dell’Orco Plivanje (1): Sanja Jovanović – 50m leđno Rukomet - m (16): Ivan Pešić, Ivan Stevanovic, Hrvoje Batinović, Lovro Šprem, Jerko Matulić, Nik Dominik Tominec , Marino Marić, Filip Gavranović, Josip Vidović, Ivan Slišković, Marko Matić, Luka Stepančić, Robert Markotić, Igor Karačić, Stefan Vujić, Damir Batinović Rukomet - ž (15): Marina Razum, Ivana Kapitanović, Katarina Ježić, Dragica Džono, Andrea Čović, Nataša Janković, Ivana Milić, Iva Pongrac, Ekatarina Nemaškalo, Lana Franković, Jelena Vidović, Petra Oštarijaš, Sonja Bašić, Žana Čović, Iva Milanović Litre Skijanje na vodi (2): Pavle Zobundžija, Feruccio Mužić – slalom Sport invalida – plivanje (4): Marcela Mikulčić, Nataša Sobočan – 100m slobodno, Kristijan Mamić, Kristijan Vincetić – 100m slobodno Streljaštvo (5): Snježana Pejčić - 10m zračna puška, 50m puška trostav , Marija Marović - 10m zračni pištolj, 25m pištolj, Giovanni Cernogoraz - Leteće mete (trap), Bojan Đurković 50m puška trostav, 50m puška ležeći, 10m zračna puška, Saša Špirelja - 10m zračni pištolj Vaterpolo (13): Josip Pavić, Marko Bijač, Nikša Dobud, Ivan Krapić, Andro Bušlje, Ivan Milaković, Luka Lončar, Sandro Sukno, Petar Muslim, Luka Bukić, Maro Joković, Paulo Obradović, Anđelo Šetka Veslanje (1):Marcela Milošević – samac

11 Olimp

XVII. Mediteranske igre

Hrvatski športaši su dosad (od 1991. do 2009. godine) na Mediteranskim igrama osvojili 141 medalju - 32 zlatne, 50 srebrnih i 59 brončanih. Vjerujemo da će se nakon Mersina ove brojke zasigurno značajno promijeniti...

XII. MI Languedoc Roussilion 1993. Mediteranske igre u južnoj francuskoj provinciji Languedoc-Roussilion 1993. godine ostat će zauvijek upamćene kao prve na kojima je Hrvatska samostalno nastupila. Samo godinu dana nakon nastupa na ZOI u Albertvilleu i Olimpijskim igrama u Barceloni hrvatski športaši dobili su priliku još jednom nastupiti u hrvatskom dresu na velikom natjecanju koje je okupilo 2598 športaša iz 19 zemalja mediteranskog bazena. Hrvatska je na ove MI poslala 93 športaša koji su osvojili 9 zlatnih, 6 srebrnih i 19 brončanih odličja, a na ljestvici osvajača medalja zauzeli šesto mjesto. U Langedoc-Rousillonu svoje prvo međunarodno zlato osvojili su hrvatski rukometaši koji su igrali u najjačem sastavu koji će tri godine kasnije u Atlanti uzeti i olimpijskom zlato s Iztokom Pucem, Mirkom Bašićem, Zlatkom Saračevićem, Patrikom Ćavarem i Irfanom Smajlagićem.

Olimpijski stadion je ogledno zdanje cijelih Igara, a Turcima ne smeta činjenica da su u njegovim temeljima ostaci groblja iz davne 1748. godine. Stadion je izgrađen za samo 303 dana, a na njemu će nakon Igara svoje utakmice igrati donedavni nogometni prvoligaš Mersin Idmanyurdu. Kako je taj stadion izgrađen bez atletske staze, olimpijska prvakinja Sandra Perković za mediteransko zlato će se boriti na Nevin Yanit kompleksu, posebnom atletskom zdanju manjem od zagrebačke Mladosti. Turci se posebno ponose svojim novim plivačkim kompleksom, novoizgrađenim objektom s središtu grada, kapaciteta 1000 mjesta, a koji će nakon Igara postati i

Do zlata su došle i rukometašice na čelu sa Snježanom Petikom, te odbojkašice koje su predvodile Barbara Jelić i Irina Kirillova. Plivač Miloš Milošević bio je zlatni na 100 leptir, Ivan Mustapić u koplju, tenisačica Maja Murić pojedinačno i u paru sa Silvijom Talajom, a naša junakinja Igara bila je streljačica Jasminka Francki s dva zlata u malokalibarskoj i zračnoj pušci. Srebrno odličje osvojili su košarkaši za koje su igrali Dino Rađa i Stojko Vranković, kao i vaterpolisti, a pamtit će se i srebro našeg stolnoteniskog para Dragutin Šurbeka i Zorana Primorca.

XIII. MI Bari 1997 U Bari je Hrvatska poslala najbrojniju delegaciju koja je osvojila 33 odličja - šest zlatnih, 16 srebrnih i 11 brončanih. Bile su to Mediteranske igre koje su domaćini organizirali doslovce u zadnji trenutak, a čak i nakon što su natjecanja već započela

Olimp 12

Zlatni rukometaši - Bari 1997.

službena trening-baza turske plivačke reprezentacije. Organizatori su izgradili i posve novi teniski kompleks Macit Özcan koji može primiti 3000 gledatelja, najveću dvoranu Igara Servet Tazegul s 7500 mjesta (u kojem će se odigravati košarka i odbojka), a tu su još tri multifunkcionalne dvorane za borilačke športove i stolni tenis. Posebnu pozornost Turci su posvetili smještaju više od 4500 športaša, trenera i dužnosnika, pa su u rekordnom roku izgradili najveće Mediteransko selo usred sveučilišnog kampusa. Selo će nakon Igara biti pretvoreno u ogromni studentski dom,

mogli su se vidjeti radnici na borilištima. Iako nisu došli u najjačem sastavu, hrvatski rukometaši su osvojili zlatno odličje pobijedivši u finalu tadašnju SRJ. Zlata su se neočekivano domogle i košarkašice, a hrvatska himna u Bariju svirala se i u čast stolnotenisačica Tamare Boroš i Eldijane Aganović u paru, Suzane Skoko i Romana Špirelje u streljaštvu, te našeg četverca bez kormilara u sastavu Oliver Martinov, Krešimir Čuljak, Marko Banović i Branimir Vujević. Srebro je osvojio boksač Stipe Drviš, gimnastičar Aleksej Demjanov, Branko Zorko na 1500 metara, stolnotenisači Zoran Primorac i Tamara Boroš, te vaterpolisti i rukometašice, koje su izgubile u finalima. Bari će se pamtiti i po predstavljanju Rijeke kao kandidata za buduće MI.

XIV. MI Tunis 2001. Igre održane od 2. do 15. rujna trebale su biti grandiozne jer Tunižani nisu štedjeli ni truda i novca da se predstave svijetu. Gotovo sva borilišta bila su potpuno nova, posebno se isticao velebni šport-

ski kompleks s ogromnim stadionom usred pustinje u Radesu. Ipak, Igre je zasjenio teroristički napad na New York 11. rujna, četiri dana prije svečanog zatvaranja Igara, koje je bilo simbolično, bez predviđenog umjetničkog programa, ali osim europskih, ostale zemlje nisu imale zastave na pola koplja u čast nevinim žrtvama. Tunižani su se ipak pokazali dobrim domaćinima, a hrvatska mediteranska reprezentacija s 138 športaša osvojila je 20 medalja - sedam zlatnih, šest srebrnih i sedam brončanih, po čemu smo bili na 11. mjestu ljestvice osvajača medalja. Rukometaši su i na trećim Igrama zaredom osvojili zlatno odličje, a u Tunisu smo predstavili Ivana Balića, Slavka Golužu, Blaženka Lackovića i ostale naše igrače koji će uskoro zavladati svijetom. Svoje prvo mediteransko zlato u Tunisu je osvojila i Blanka Vlašić, a zlatnim odličjem su se okitili i skakač u dalj Siniša Ergotić, stolnotenisačica Tamara Boroš, plivači Marko Strahija i Vanja Rogulj, te ponovno košarkašice. Plivačica Sanja Jovanović je u Tunisu osvojila srebro

a procjenjuje se da je izgradnja koštala više od 45 milijuna eura. Uz Mersin, dobar dio natjecanja ugostit će 70-ak kilometara udaljena Adana, u kojoj će biti malo manje od 1000 športaša. U Adani će se tako hrvatski rukometaši i rukometašice boriti za medalje, a tu će biti i veslačka i kanuistička natjecanja. Gradovi Erdemil i Tarsus bit će domaćini nogometnog turnira, na kojem Hrvatska i opet nema svoju reprezentaciju. U Erdemilu se nalaze i streljane na kojima će u boj za medalje gađati Giovanni Cernogoraz i Snježana Pejčić. Možda i najbolje uvjete na igrama imat će jedriličari koje će ugostiti predivna marina u središtu Mersina, najveća na istočnom dijelu Mediterana s 500 ve-

Košarkaško zlato - Tunis 2001.

i broncu, Mate Arapov je srebrom u laseru donio i prvu jedriličarsku mediteransku medalju, a imali smo bronce i u karateu i boksu.

XV. MI Almeria 2005. U španjolskoj Almeriji, MI održanim od 24. lipnja do 3. srpnja 2005., sudjelovalo je 3500 športaša iz 21 mediteranske zemlje. U hrvatskoj mediteranskoj delegaciji bio je 201 natjecatelj, od čega čak 83 športašice. Na listi osvajača medalja Hrvatska je zauzela jedanaesto mjesto s 26 odličja - pet zlatnih, 10 srebrnih i 11 brončanih. Jug Andaluzije i lučki grad Almerija ugostili su Igre koje će se pamtiti po velikim udaljenostima između borilišta, a dojam je bio da je Španjolce na tim Igrama najviše zanimao - rukomet. Finalna utakmica između najjače španjolske vrste i naše B reprezentacije koju je vodio Irfan Smajla-

zova na moru i još 500 suhih vezova. Organizatori Igara u Mersinu se ne zadovoljavaju prosječnim, nisu žalili novaca ni truda da u samo 18 mjeseci organiziraju, kako vele, “najbolje Igre u povijesti”, a žele i rekorde. I dok očekuju barem 6000 športaša (što je doista teško očekivati), njihove Igre će, izvjesno je, biti rekordne po broju zemalja, jer će kao 24. članica po prvi puta nastupiti Makedonija. Hrvatski športaši su dosad (od 1991. do 2009. godine) na Mediteranskim igrama osvojili 141 medalju 32 zlatne, 50 srebrnih i 59 brončanih. Vjerujemo da će se nakon Mersina ove brojke zasigurno značajno promijeniti... 

gić bila je vrhunac Igara, a u svečanoj loži bili su španjolski kralj i premijer. Naši rukometaši nikako nisu mogli i do četvrtoga uzastopnog zlata, ali je i srebro bilo veliki uspjeh. Naši junaci na ovim Igrama bili su kanuisti Stjepan i Mićo Janić s dva zlata, stolnotenisačica Tamara Boroš je obranila zlato iz Tunisa, a mediteranskim prvacima postali su veslačica Mirna Rajle-Brođanac i Edis Elkasević u bacanju kugle. Košarkašice su ponovno uzele medalju - ovog puta srebrnu, rukometašice su bile brončane, a Sanja Jovanović je osvojila srebro na 50 leptir i broncu na 100 leđno. Boksači Marijo Šivolija, Borna Katalinić i Vedran Đipalo osvojili su bronce, a mogli smo se podičiti i s još četiri atletske i tri plivačke medalje. Rijeka se još jednom, po treći puta neuspješno kadidirala za domaćina

Braća Janić

→ Summary ←

So far Croatian athletes have won (from 1991 to 2009) at the Mediterranean Games 141 medals 32 gold, 50 silver and 59 bronze. At the Games in Mersin (Turkey), this number will probably significantly increase.Among 103 athletes that will participate from June 20th to 30th at the Games, the main candidates for winning the medals are certainly men’s water polo national team, men’s and women’s handball national team, women’s volleyball national team, Sandra Perkovic, Olympic champion in discus throwing, then shooters, sailors, karateists ...

Igara i izgubila u borbi s Pescarom, iako su riječku kandidaturu na glasovanju podržali Goran Ivanišević, Davor Šuker i Bernie Ecclestone.

XVI. MI Pescara 2009. Mediteranske igre u talijanskoj Pescari ugostile su preko 4000 športaša iz 23 zemlje mediteranskog bazena, no ove Igre umalo nisu održane jer je samo dva mjeseca ranije snažan potres pogodio upravo regiju Abruzzo. Talijani su opet u posljednji trenutak zgotovili radove na borilištima koje su samo renovirali, ali su zato priredili veličanstveno otvaranje Igara. Bio je to i prvi nastup Crne Gore kao samostalne države, a svjetske rekorde postigli su plivači - Talijanka Federica Pellegrini i Španjolac Aschwin Wildeboer Faber. Hrvatska je u Pescaru poslala 164 sportaša - 75 športašica i 89 športaša, koji su osvojili 28 odličja, od čega pet zlatnih, 12 srebrnih i 11 brončanih. Košarkaši su po prvi puta postali prvaci Mediterana, a s zlatnim odličjem iz Pescare otišli su streljačica Snježana Pejčić, karatistica Petra Volf, hrvač

Nenad Žugaj i plivač Mario Todorović. Naš srebrni junak iz Pekinga gimnastičar Filip Ude uzeo je i mediteransko srebro, košarkašice su broncom nastavile tradiciju medalja, kao i Sanja Jovanović plivačkom broncom. U Pescari su jedriličari osvojili čak tri srebra, Nenadov brat blizanac Neven Žugaj domogao se hrvačke bronce, a s dvije srebrne medalje okitili su

Filip Ude

se i boksači Filip Palić i Marko Tomasović. Nažalost, po četvrti put Rijeka je izgubila u borbi za domaćinstvo Mediteranskih igara i to od grčkog Volosa s omjerom 37:34 u drugom krugu glasovanja. Volos je samo godinu dana kasnije zbog financijskih problema otkazao domaćinstvo, a Igre je prihvatio turski grad Mersin, koji je u prvom krugu glasovanja u Pescari dobio 11 glasova manje od Rijeke... 13 Olimp

Olimpijske nade

Ludi ritam na putu do Rija Tekst: DENIS LUGARIĆ

Kad je riječ o skokovima u vodu, Hrvatska još nikada nije imala predstavnika na olimpijskim igrama. Nadarena Zagrepčanka Maja Borić (16) nada se da bi mogla nastupiti na Igrama u Riju 2016. godine

kokovi u vodu jedan su od rijetkih športova u kojima još uvijek nismo imali predstavnika na olimpijskim igrama. Do sada je najbliže bila Petra Balog kojoj je Peking zamalo izmakao. U kvalifikacijama za Peking (2008.) nastupili su i Šime Perić te Danijel Marentić, dok je Marcela Marić zapela na putu prema Londonu 2012. Uoči Rio de Janeira velike se nade polažu u 16-godišnju Maju Borić jednu od najperspektivnijih hrvatskih skakačica u vodu. Sasvim sigurno neće biti lako, put do OI je iznimno težak, samo su dva kvalifikacijska turnira - Svjetsko prvenstvo i Svjetski kup. No, Maja će sigurno putovati u Rio: naime, Svjetski kup se održava na bazenu na kojem će se održati i natjecanje na olimpijskim igrama: - Svakom športašu je san nastupiti na olimpijskim igrama. Ako ovako nastavim, gotovo sigurno putujem u Rio, ali na kvalifikacije. No, pitanje je hoću Olimp 14

li u Brazil ići dva puta - kazala nam je ova nadarena članica KSV Trešnjevka. Maja će pokušati izboriti OI u pojedinačnoj konkurenciji u skokovima s daske tri metra, te u sinkro-skokovima sa Marcelom Marić. - Realno je očekivati da Maja i Marcela izbore Rio. Imaju kvalitetu, prostora za napredak, dobre trenere i dobar program. Odlučivat će i niz drugih faktora, a potrebno je i malo sreće - kazala je Ana Kera, bivši izbornik seniorske i juniorske nacionalne vrste skokova u vodu, a danas glavna tajnica Hrvatskog saveza za skokove u vodu, te donedavna Hrvatskog jet ski saveza i Hrvatskog saveza za skijanje na vodi.

Maja Borić se skokovima bavi već sedam godina. Povukla ju sestra, došla je na bazen i svidjelo joj se. Priznaje kako u početku nije osjećala nikakav strah. - Tako je vjerojatno sa svima mladima, ničega se ne boje - kazala je sa smiješkom. No, što je starija, strah se povremeno ipak pojavi. - Najviše kada radimo nove skokove - kaže. Skokovi su iznimno atraktivan šport, no je li i opasan ? - Nije, premda ima ozljeda. No, sve su one kao i u drugim športovima. Zapravo, manjak koncentracije može biti opasan... Do sada je imala dvije ozljede koljena, no obje je zaradila izvan vode - prošle godine je operirala menisk na desnom

koljenu, a potom iščašila i lijevo. Maja je odlična učenica prvog razreda Sportske gimnazije, treninge ima šest dana u tjednu, po tri sata. Kada nema škole i kada se bliže natjecanja treninzi su i dvaput dnevno. Na njih putuje iz Hrvatskog Leskovca. I tako godinama. Razvozili su je svi članovi obitelji - roditelji, sestra i brat. Slobodnog vremena ima vrlo malo, pa niti ne čudi što je na razgovor stigla s bilješkama iz latinskog u ruci. Uči kada stigne i gdje stigne. Njezina majka, Ljerka, ujedno i tajnica KSV Trešnjevka, nam je priznala kako uza sebe uvijek ima dvije torbe: jednu sa športskom opremom, a jednu s knjigama. Kada je završavala osnovnu školu Brezovica dobila je tri nagrade - za najbolju učenicu, za prosjek 5.0, te za športašicu generacije. Svjesna je kako skokovi u vodu u Hrvatskoj nisu toliko popularan šport, no ne mari zbog toga. - Bilo je i teških trenutaka. Mnogo je odustajanja kada dođu teški skokovi. Imala sam i ja faza kada sam razmišljala o prestanku treniranja. Međutim, naprijed je guraju sjajni rezultati, a ima i sreću i što radi s Natašom Kolić, izbornicom seniorske reprezentacije i bivšom višestrukom prvakinjom Hrvatske. Medalje je prestala brojati, ima ih više od 150. No još uvijek pamti prvu medalju - treće mjesto na prvenstvu Zagreba na skokovima s jednometarske daske 2008. godine. Posebno pamti i prvu pobjedu

u skokovima s 5 metara na državnom prvenstvu. Istaknula je i sedmo mjesto u paru s Marcelom Marić na europskom juniorskom prvenstvu u Beogradu, te 10. u pojedinačnoj konkurenciji. Na prošlogodišnjem svjetskom prvenstvu u Adelaideu, Maja i Marcela su u sinkro skokovima s daske 3m osvojile 13. mjesto. Kako Marcela Marić živi u Zadru, zajedno treniraju tek uoči natjecanja ili na pripremama. - Nažalost, nemamo previše vremena za zajedničke treninge. Rezultati su nam dobri, no tko zna, možda bi bili još i bolji. Bila sam presretna kada smo ušle u finale europskog prvenstva. Bio je to poseban osjećaj - otkrila je. Premda u skokovima u vodu dominiraju Kinezi, Maji je uzor Talijanka Tania Cagnotto koja je na OI u Londonu osvojila dva četvrta mjesta. - Tania ima jako lijepu tehniku, Kinezi su kao roboti. Oni jednostavno ne rade pogreške. Koliko to savršeno rade, Maja bi trebala vidjeti uživo, jer bi krajem listopada trebala otputovati u Kinu. - Malo se užasavam što ću vidjeti... - kaže. Prije toga slijedi europsko juniorsko prvenstvo u poljskom Poznanju, pa možda i svjetsko u Barceloni. U kolovozu je seniorsko prvenstvo Hrvatske, a početkom rujna odlazi na pripreme na Floridu. - Naviknula sam se na ludi ritam i sada mi više nije teško - zaključila je na kraju. 

→ Summary ←

So far Croatia has had no representative at the Olympic Games in this sports and now has high hopes in 16-year-old Maja Boric. The road to the Olympics is very difficult and there are only two qualifying tournaments the World Championship and the World Cup. This talented member of the KSV (Diving Club) Trešnjevka will try to qualify for a performance in Rio 2016 in individual competition in diving from a three meter springboard and in-sync jumps with Marcela Maric. In her career so far she has won over 150 medals. Particularly memorable is the first medal - 3rd place at the Zagreb championship in diving from a one meter springboard in 2008. At the European Junior Championship in Belgrade in 2011, in pair with Marcela Maric she won seventh place and in individual competition on a one meter springboard she won 10th place. At the World Junior Championships last year in Adelaide, in sync-jumps from a three meter springboard in pair with Marcela, Maja won 13th place.

15 Olimp

Olimpijske legende

Dvjesto maraka

za olimpijsko zlato Tekst: JURICA RADIĆ

Nekoć veliki igrač Hajduka i reprezentativac bivše države Zvonko Bego, pozorno prati zbivanja u bijelom taboru, makar rijetko odlazi na utakmice. Rado se sjeća zlata na OI u Rimu 1960. godine...

vonko Bego svaki je dan na Poljudu. Nekoć veliki igrač Hajduka i reprezentativac bivše države, pozorno prati zbivanja u bijelom taboru, makar rijetko odlazi na utakmice. - Gledao sam, recimo, prvo poluvrijeme polufinala Kupa Hajduka i Belupa. Otišao sam kući na poluvremenu, ne mogu gledati kako igraju. Nema tu nikakvog gušta - kazao nam je Zvonko Bego bez ustručavanja. Kakav je bio igrač, takav je ostao i čovjek. Beskompromisan i prodoran. Lijevo krilo splitske momčadi od 1957. do 1967. godine. Počeo je sa 17 godina, a u to vrijeme samo su najbolji pozivani u seniore u tom ranom dobu. Debitirao je zgoditkom protiv Lokomotive u Zagrebu. - Od premije sam odmah kupio kockasto odijelo - rado se prisjetio barba Zvone. Prije 53 godine osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Zanimljivo je da je u polufinalu Jugoslavija preko novčića došla do finala. S Talijanima su odigrali 1-1, pa

Olimp 16

se finalist morao odrediti bacanjem novčića: - Poslije utakmice kapetani su sa sucem izašli na centar. Sudac je bacio novčić, pao je na našu stranu... U finalu pobijeđena je Danska s 3-1, a Bego je s nepunih dvadeset primio diplomu za osvojeno prvo mjesto na Igrama, jer tada su medalje dobivala samo ona jedanaestorica koja su igrala utakmicu. - Nije bilo ni zamjena ako se netko ozljedi... Samo 11 igrača, pa tko izdrži do kraja. Iz Hajduka su finale igrali Andrija Anković i Ante Žanetić. Dijelilo se samo 11 zlatnih medalja, a mi koji nismo igrali dobili smo diplome. I treneri također. Moja diploma i danas visi na zidu u stanu... Prvo i jedino olimpijsko nogometno zlato bivše države imalo je skromnu financijsku podršku za osvajače: - Selektor nam je priopćio - „svakome ide po 200 DEM“. Bili smo sretni, ali nije bilo nikakve fešte. Nas četvero iz Hajduka (uz Ankovića, Žanetića i mene bio je tu i Kozlina), iskrcali smo se iz aviona u Zagrebu, pa smo produžili za Split. Jedan običan povratak s putovanja. Nisu to bila vremena kada

se živjelo za uspjehe reprezentacije kao danas. Primanja u Saboru, općini, županiji, to nije postojalo 60-ih godina. Ali, barem smo se dobro zabavili na Igrama... Te 1960. u Rimu su glavne zvijezde Igara bili Cassius Clay (kasnije Muhamed Ali) i atletičarka Wilma Rudolph. Kada se Clay i Wilma spomenu, široko se nasmije šjor Zvone: - Eh, kako je Clay plesao sa Wilmom. Bili su odličan par. Svaku večer smo ih na plesnjaku u olimpijskom selu pažljivo promatrali. Inače, ja sam se puno družio i s Veljkom Rogošićem, bio sam njegov prvi asistent. U reprezentaciji Jugoslavije upisao je šest nastupa. Bilo bi i više utakmica u reprezentativnoj majici da je prihvatio ponudu Partizana: - Davne 1961. bio sam proglašen najboljim lijevim krilo Jugoslavije. Partizan mi je nudio vilu na Dedinju i status u reprezentaciji, a Hajduku je u zamjenu davao tri igrača - Hasanagića, Petrovića i Vislavskog. Zvao me i Šekularac u Zvezdu, ali iz Hajduka sam htio jedino u inozemstvo. Iz Splita je Zvonko Bego otišao

1967., neposredno prije osvajanja Kupa. Kaže kako tadašnji trener Nenković nije volio starije domaće igrače. Preselio se je u minhenski Bayern i dobio 80.000 DEM. Ogroman novac za igrača krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. - Kad sam podijelio novac koji sam dobio za potpis (Hajduku, treneru u Bayernu, menadžerima...) meni je na karaju ostalo samo 10.000 DEM. Nakon samo tri mjeseca morao sam otići iz Bayerna jer mi je njemački Savez osporio registraciju s obrazloženjem da sam zakasnio jedan dan u transferu. U tri mjeseca boravka u Bayernu odigrao je jednu prijateljsku utakmicu (protiv Augsburga), i na njoj je zabio tri zgoditka! Dijelio je svlačionicu s velikim njemačkim reprezentativcima, a šef svlačionice bio je „Kaiser Franz“: - Beckenbauer je bio gazda momčadi. I uvijek poseban. Pazio je što će jesti, kako trenira, što radi ekipa. Branio je Sepp Maier, igrao je veliki Schwarzenbeck, a posebno su me upozorili na jednog malog, rekli su mi „ima neki Gerhard Müller, puno zabija“.

OSOBNI KARTON Zvonko Bego rođeni je Splićanin (19. prosinca 1940.), u prvoj momčadi Hajduka debitirao je s nepunih 17 godina. Igrao je na poziciji lijevog krila i spojke. Prema osobnoj statistici u deset sezona igranja u Hajduku ima 420 nastupa i 175 zgoditaka. U Hajduku je igrao do 1967. (zajedno sa bratom Ivom Begom) kada je otišao u Bayern, ali zbog sporne registracije nije odigrao nijednu službenu utakmicu za minhenski klub. Nakon Bayerna godinu dana je proveo u Twenteu i potom sezonu u Bayer Leverkusenu. Za reprezentaciju Jugoslavije ima šest nastupa i osvojeno zlato na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine.

17 Olimp

Olimpijske legende

Počeo je sa 17 godina, a u to vrijeme samo su najbolji pozivani u seniore u tom ranom dobu. Debitirao je zgoditkom protiv Lokomotive u Zagrebu... - Od premije sam odmah kupio kockasto odijelo - rado se prisjetio barba Zvone.

Tek je ulazio u momčad, ali kakav je nos za gol imao, to je bilo strašno. Slavnog Müllera upoznao sam u njegovim počecima. Uživao sam igrati s Gerdom... Nakon Bayerna prešao je u nizozemski Twente, da bi karijeru završio u Bayeru iz Leverkusena. Uvijek će barba Zvoni biti žao što nije s Hajdukom osvojio trofej: - Imao sam tu nesreću da sam ušao u momčad kada je klub krenuo silaznom putanjom. Igrao sam taman između dvije velike generacije 50-ih i 70-ih kada je bila žetva trofeja. Da je meni kao Šurjaku bilo igrati s Jerkovićem, zabijao bi na svakoj utakmici. Danas živi skromno u skladnom braku sa suprugom Irenom. Vjeruje da bi se olimpijska medalja možda mogla pretočiti u mirovinu kao što to rade druge zemlje. - Danas živim od 2500 kuna mirovine. Sve se nekako nadam da ćemo dobiti te olimpijske penzije. Nazvao me negdašnji suigrač Olimp 18

Aleksandar Kozlina, samo nekoliko dana prije nego li je, početkom travnja, preminuo u Novom Sadu. Pitao me: „Je li Zvonko, kako živiš“. Rekao sam mu kolika mi je mirovina, a on se nasmijao i kazao mi: „Ovdje imamo tisuću eura penzije za naše zlato iz Rima“. Tko zna, možda i nama dođe mirovina, da me usreći u stare dane. Premda svaki dan navrati do kafića na poljudskom stadionu, kaže nam kako se razočarao u Hajduk. Objasnio je i zašto: - Prije dvije godine kada je Balakov zatvarao treninge, došao sam jednom pogledati kako rade mladići u bijelim dresovima. Ali, zaustavili su me na ulazu i rekli - „ne može“. U tom trenutku kroz vrata su prošla dva mlađa igrača. Pitao sam ih kako to ja ne mogu, a oni su mi uzvratili „Barba, došla su neka druga vrimena“. Ne znam koja su to druga vrimena... Odigrao sam 420 utakmica za bijele, bio sam i ostao hajdukovac, bez obzira tko je trener ili predsjednik. Nema za mene drugih vrimena... 

→ Summary ←

Zvonko Bego a native of Split (December 19TH, 1940) made his debut in his first team Hajduk with when he was almost 17. He played as left winger and half-back. According to the personal statistics, in ten seasons of playing for Hajduk he had 420 appearances and 175 goals. He played in Hajduk up to 1967, (together with his brother Ivo Bego) when he went to Bayern, but because of the disputed registration he has not played any official match for the Munich club. After Bayern, he spent one year in Twente and then a season in Bayer Leverkusen. For the Yugoslavian National Team he had six appearances and won gold at the Olympics in Rome in 1960.

Nastanak modernog športa: Jedrenje

Od lova na do America’s Cupa

„Ako ne znaš u koju luku jedriš, nijedan vjetar nije ti povoljan“ Lucius Annaeus Seneca

eki neformalni oblici utrkivanja brodovima s jedrima, stari su vjerojatno koliko i takvi brodovi sami, jer natjecanje i nadmetanje je jednostavno dio ljudske prirode. Ipak, službeni počeci športskog jedrenja smještaju se u Nizozemsku 17. stoljeća. Nizozemska je, radi svoje plitke obale i brojnih kanala, vrlo rano počela graditi male brze brodove na jedra - jahte. Jahta na većini stranih jezika, za razliku od hrvatskog označava sve brodove - motorne, kao i jedrilice - koji služe za rekreaciju i šport, a podrijetlo same riječi usko je vezano uz priču o nastanku športskog jedrenja. Riječ

Olimp 20

„jahta“ dolazi od nizozemske riječi jacht koja znači - lov, i u prošlosti je označavala lagane, brze jedrilice (brodove-lovce) koje je nizozemska mornarica koristila za lov na gusare i druge prijestupnike. Takve jahte, odnosno jedrilice, korištene su i za civilne zadaće, kao što je carina ili dovođenje peljara brodovima koji su čekali usidreni dalje od plitkih obalnih voda Nizozemske. Upravo ta civilna upotreba privukla je pažnju bogatih nizozemskih trgovaca, i oni počinju graditi privatne jahte - jedrilice, kako bi mogli isplovljavati u susret svojim teretnim brodovima koji su se vraćali u domovinu. Vrlo brzo se ti mali, brzi privatni brodovi počinju koristiti i za izlete i razonodu. Početkom 17. stoljeća u Nizozemskoj su postojale dvije kategorije jahti - speel-jachts (za šport i razonodu) i

oorlog-jachts ( za morske zadaće), a sredinom istog stoljeća nizozemska vlada počinje za posebne prigode organizirati velike revije privatnih i ratnih jahti - jedrilica, čime su zapravo postavljeni temelji jedriličarskog športa. Jedrenje u cilju rekreacije i športa proširilo se izvan granica Nizozemske zahvaljujući Engleskom građanskom ratu. Vrijeme Commonwealtha (1649. - 1660.), vladavine lorda protektora Olivera Cromwella, engleski kralj Karlo II. proveo je u egzilu u Francuskoj i Nizozemskoj gdje se jako zainteresirao za jedrenje. Kada se 1660. vratio u Englesku, bilo je to upravo na jednoj nizozemskoj jedrilici, a za vrijeme svoje vladavine (do 1685.) naručio ih je još 24, povrh dvije koje su mu nizozemske zemlje poklonile nakon ponovnog ustoličenja. Sasvim očekivano, po svom povratku pokrenuo je

gusare

Tekst: ANA POPOVČIĆ

Organiziranje jedriličarskog športa počinje u 18. stoljeću: 1720. godine osnovan je prvi jedriličarski klub Cork Harbour Water Club u Corku, na jugu Irske. Klub je kasnije promijenio ime u Royal Cork Yacht Club i postoji do danas

novu modu posjedovanja jedrilica, te su jedriličarske utrke ubrzo postale važni događaji među aristokracijom, a to se u kratkom roku proširilo i na druge europske zemlje. U Rusiji je, na primjer, modu započeo car Petar Veliki našavši, kao 16-godišnji dječak, olupinu malog ratnog jedrenjaka koju je navodno Ivan Grozni dobio na poklon od engleske kraljice Elizabete I. Taj brod, „Sveti Nikola“, kasnije je postao slavan jer je inspirirao Petra Velikog na stvaranje moćne mornarice; on ga spominje i u predgovoru Mornaričkom statutu, a koristio ga je i u mnogim državnim ceremonijama. No, za priču o jedriličarskom športu još je bitnije da je na „Svetom Nikoli“, Petar Veliki naučio jedriti, da se za kormilom tog broda natjecao na regatama i da je taj jedrenjak zapravo

pokrenuo jedriličarsku modu u Rusiji. Organiziranje jedriličarskog športa počinje u 18. stoljeću: 1720. godine osnovan je prvi jedriličarski klub Cork Harbour Water Club u Corku, na jugu Irske. Klub je kasnije promijenio ime u Royal Cork Yacht Club i postoji do danas. Godine 1775. osnovana je Cumberland Fleet, današnji Royal Thames Yacht Club, a 1812. Yacht Club u Cowesu, današnji Royal Yacht Squadron. Već u prvim desetljećima 19. stoljeća, osnivani su jedriličarski klubovi u svim mjestima na obali Engleske gdje su postojale mogućnosti za razvoj tog športa. U SAD-u su sa izvjesnim zakašnjenjem slijedili engleski primjer - prvi klubovi osnovani su 1811. u New Yorku, 1835. u Bostonu i 1839. u Detroitu, ali se nisu održali. Najstariji jedriličarski klub u SAD-u koji kontinuirano postoji od 1844., je New York Yacht

21 Olimp

Nastanak modernog športa: Jedrenje

America’s Cup je najstarije međunarodno natjecanje u nekom športu uopće, a drži i još jedan zanimljiv rekord - najduži pobjednički niz u povijesti športa. New York Yacht Club bio je vlasnik trofeja pune 132 godine bez prekida - od 1851. do 1983.

Club. Jedriličarski klubovi osnivaju se nakon toga i u drugim pomorskim zemljama: 1856. u Lisabonu, 1862. u Sydneyu, 1867. u Parizu, 1879. u Genovi, 1888. u Hamburgu. S razvojem jedriličarskog športa u Engleskoj, pojavljuje se potreba osnivanja nacionalnog udruženja jedriličarskih klubova koje će koordinirati akcije i rješavati pitanja odnosa klubova i razvoja tog športa, te je 1875. osnovan Yacht Racing Association,

koji je na svojoj prvoj skupštini odmah donio i regatna pravila, te pravila za baždarenje jahti. Međunarodni savez za natjecanje jedrilica, International Yacht Racing Union, osnovan je 1907., također u Londonu. Kao što je i počelo sa superbogatim nizozemskim trgovcima i kraljevskom patronažom u Engleskoj, jedrenje je i kasnije ostalo rezervirano samo za one najbogatije stanovnike našeg planeta. Osim što je taj šport među prvima imao svoje vlastite klupske prostore, kroz njega se i zapošljavao veliki broj ljudi. Tako je 1868. godine u Velikoj

Olimp 22

Britaniji bilo oko 200 vlasnika jedrilica koji su tijekom ljetnog perioda na poslovima vezanim uz te jedrilice zapošljavali oko 5700 radnika. Također, radi svojeg statusa športa rezerviranog samo za bogate par excellence, jedrenje je bilo relativno popularno i među ženama visoke klase koje su bile sigurne u svoju ženstvenost, kao i svoj društveni status. Natjecanja u jedrenju na OI održana su prvi put 1900. godine, na Igrama u Parizu. Od tada do danas, natjecanja su organizirana za 46 različitih klasa jedrilica. Inače, klase jedrilica su ili klase izgrađene po pravilima koja sadrže ograničenja unutar kojih postoje mogućnosti različitog oblikovanja trupa, jedara i opreme, ili pak klase jedinstvenog nacrta, monotipovi, sa točno određenim oblikom trupa, jedara i opreme. Razlozi za ukidanje određene klase na Olimpijskim igrama varirali su od ekonomskih, logističkih, tehnoloških, pa sve do emotivnih i političkih. Neke od ukinutih klasa ostale su još uvijek jake međunarodne ili nacionalne klase, druge su se dobro uklopile u specifičnim područjima kao što su na primjer jedriličarske škole ili lokalne utrke klubova, a neke klase su sasvim prestale postojati. Bivše olimpijske jedriličarske klase tvore važan i značajan dio povjesti jedrenja, a od 2008. godine organiziraju se i Stare jedriličarske igre (Vintage Yachting Games), natjecanja u ukinutim olimpijskim klasama. Vintage se održava u ljet-

nom olimpijskom cikusu, a inicijativa za pokretanje takvih igara došla je, sasvim prikladno, od Nizozemaca. Puno starijeg datuma od natjecanja na Olimpijskim igrama su natjecanja za America’s Cup koji je uostalom i najstarije aktivno međunarodno natjecanje u nekom športu uopće. Godine 1851. održana je prva utrka u organizaciji kluba Royal Yacht Squadron oko otoka Wight u Engleskoj - trofej se originalno zvao Royal Yacht Squadron Cup for One Hundred Sovereigns. Pobjedu je, na iznenađenje Engleza, odnijela američka škuna imenom „America“ po kojoj je trofej preimenovan u America’s Cup. Američki jedriličari koji su osvojili trofej, sastavili su ugovor, Deed of Gift, kojim su definirali da će trofej biti prijenosan i poklonili ga New York Yacht Clubu. Osim što je najstarije natjecanje, America’s Cup, drži još jedan zanimljiv rekord - najduži pobjednički niz u povijesti športa. New York Yacht Club bio je vlasnik trofeja pune 132

→ Summary ←

godine bez prekida - od 1851. do 1983. kada su ga osvojili Australci. Tu se mora pripomenuti da je za taj dugi neprekinuti niz pobjeda malo zaslužan i Deed of Gift, koji su Amerikanci još u dva navrata prepravljali i prilično zakomplicirali samo natjecanje, a pogotovo uvjete koje izazivač mora zadovoljiti. Prvi put se ugovor prepravljao kako bi se onemogućili svi klubovi izazivači koji nisu sa mora, pa je, između ostalog, pravilima određeno da klub iz kojeg dolazi izazivač mora svoju godišnju regatu održavati na moru, kao i da brod izazivač mora na svojem vlastitom dnu dojedriti do mjesta održavanja natjecanja (kao što je to uostalom učinila “America” kad je osvojila prvo natjecanje u Engleskoj). Sljedeći put kada su se pravila mijenjala bilo je nakon što je 1887. brod izazivač bio puno duži od onoga što je prvobitno bilo najavljeno. Te godine New York Yacht Club ponovno je uspješno obranio naslov, ali ih je potencijalni problem potaknuo da još jednom preprave Deed of Gift. Ta treća i konačna varijanta je puno duža i pisana je strogim pravničkim jezikom. Pravila za izazivače još su više postrožena (naravno, sada je i eksplicitno definirano da jedrilica izazivača ne smije biti duža od one branitelja trofeja!), što je izazvalo pravu pobunu među britanskim jedriličarima koji nikada nisu prežalili izgubljeni trofej, ali ga i do danas nikada više nisu ni povratili.

Pravila su nešto izmijenjena i nakon Drugog svjetskog rata, pa je na primjer maknuto ono koje zahtijeva da jedrilica izazivača mora na svojem dnu doploviti do mjesta natjecanja. To je uostalom omogućilo i senzaciju 2003. kada je pobjedu odnio brod iz države koja uopće nema izlaz na more - švicarska jedrilica Alinghi. Bez obzira na izlaz na more, Švicarska se jako dobro uklapa u cijelu priču o ovom natjecanju jer njegova povijest

i prestiž privlači ne samo najbolje jedriličare i brodograditelje, nego i najbogatije svjetske poduzetnike i sponzore. America’s Cup danas više nije samo natjecanje u jedriličarskoj vještini i konstrukciji broda, već jednako toliko i natjecanje u prikupljanju novca i menadžmentu.  LITERATURA: AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992.

Some informal ways of sailboat racing are probably as old as the boats themselves, because competing and racing are simply a part of human nature. However, the official beginnings of sports sailing took place in the Netherlands, where in the 17th century the construction of yachts began. The word “yacht” comes from the Dutch word ”jacht” meaning – the hunt, and indicating light, fast boats (hunting boats), which were used by the Dutch navy to hunt pirates and other outlaws. Soon after began the construction of private yachts, whose owners then used them for excursions and leisure. Sailing for the purpose of recreation and sports spread outside the borders of Netherlands thanks to the English Civil War. During the Commonwealth, the English King Charles II spent a part of his exile in the Netherlands, where he became very interested in sailing. The organization of sailing sports began in the 18th century: in 1720 the first yacht club Cork Harbour Water Club was founded in Cork, southern Ireland. The club later changed its name to The Royal Cork Yacht Club and still exists to this day. The sailing competitions at the Olympic Games were held for the first time in 1900, at the Olympic Games in Paris.

Since then, these competitions have been organized in 46 different boat classes. Of a much earlier date than the competition at the Olympic Games are the competitions for the America’s Cup, which is, after all, the oldest active international competition in any sports at all. The America’s Cup holds another interesting record - the longest winning streak in the history of sports. New York Yacht Club was the owner of the trophy for a total of 132 years without interruption - from 1851 up to 1983, when it was won by the Australians.

Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, London i New York, 2004.

23 Olimp

Marketing i šport

Kako poznate utječu na kupnju proizvoda Tekst: MIK MAXELL-MAJKIČ

Čini se da su športaši onoliko bogati koliko je moćan profit tvrtke koju reklamiraju, a kupci su onoliko ovisni koliko su poznatim osobama opčinjeni

osobe N

a američkom koledžu Eisenhower studenti i eksperti zajedno su napravili projekt u kojem su istraživali što ljudi kupuju i da li im to što kupuju uistinu treba. Rezultati su bili šokantni. Pokazalo se da od brojnih proizvoda koje si priuštimo, tek 0,5% toga nam je nužno potrebno, a ostalo je sve za naše zadovoljstvo. Kada se ljudi upute u u neki šoping centar vrlo često tamo uopće ne idu s namjerom kupnje, već zbog ”ubijanja” vremena ili se pak žele opustiti te malo zalutati u taj svijet iz kojeg se vraćaju doma nekim proizvodom koji ih čini sretnim (usput, oko 4 % kupaca, nakon šopinga se osjeća nezadovoljnim). Roba izložena u tim centrima nudi se tako da bude privlačna odnosno kako bi slučajnog posjetitelja pretvorili u kupca. Najstarija metoda te privlačnosti je reklama kojom poznate osobe športa, estrade, a ponekad i politike primame i na neki način natjeraju potencijalnog kupca da pozornost obrati na tu osobu, a neizravno i na proizvod kojim se oslikana osoba u reklami služi. A koliko su slavne i poznate osobe publici privlačne nije potrebno tumačiti.

Roditelji su sigurno dio priče djece koja, primjerice, žele kopačke koje nosi Zlatan Ibrahimović jer misle kako su s tim kopačkama i njihova djeca bliže Ibrahimovićevim nogometnim sposobnostima. Jednak je slučaj s ”jordanicama”, košarkaškim papučama nazvanim po velikanu NBA lige; roditeljima je zacijelo u glavi kako će njihov sin u tim tenisicama bolje iskazati svoje košarkaško umijeće. No, nije rijetko ni da djevojke ili žene, kad svojim mladićima ili muževima žele kupiti dar, prisjete se, recimo, reklame u kojoj se vidi Roger Federer kako se brije Gillete brijačem i pomisle - što se i moj muž ne bi brijao s tim brijačem kada Federer tako lijepo izgleda nakon brijanja... Okruženi smo slikama, napunjeni smo mnoštvom informacijama, svakodnevno slušamo stotine i stotine najrazličitijih poruka. Naš mozak jednostavno nije sposoban sve to primiti, a u tom sukobu najrazličitijih informacija, na kraju pobjednik ipak postane slika, reklama ili neka poruka, a ne naša potreba. Dakle, nije nikakva novost da ljudi nesvjesno padaju pod utjecaj reklame, ali zanimljivi su primjeri s poznatim osobama koje su sastavni dio tog natjecanja koje nije samo u športu, nego i na tržištu proizvoda od kojih kao da nema obrane. Zašto? Odgovor je jednostavan: većina ljudi žele biti poput njihovih idola što znači da ljudi automatski žele imati nešto čime se naši uzori koriste. Evo nekoliko egzaktnih primjera o učincima što ih postižu mega zvijezde športskog neba. Tiger Woods se, na primjer, pojavio na slikama Nikea porukom ”Just do it”. Od tada se povećao broj golf igrača, a majice koje su postale broj jedan na tržištu u drugi ili treći plan bacile su konkurenciju... Primjer broj dva: Thierry Henry, nekadašnja nogometna zvijezda ugovor s Pumom potpisao je 2004. godine. Do tad ”pumice” je koristilo tek nekoliko pojedinaca u svakoj momčadi.

→ Summary ←

We are surrounded by images, filled with numerous information, every day we hear hundreds of different messages. Our brains are simply not able to receive all of this, and in this conflict of different information at the end the winner is image, advertisement or a message, and not our need. So, it's no news that people unwittingly fall under the influence of advertising, but interesting are the examples of celebrities who are part of this competition – not only the competition in sports but also in the market of products against which – as it seems – we have no defense. Why? The answer is simple: most people want to be like their idols, which means that people automatically want to have something that our models are using. Some of the best examples in the recent history can be a tennis player Roger Federer (Gillette), Thierry Henry (Puma), David Beckham (Armani, Versace, H&M. ..). Basically, we conclude the following: it seems that the athletes are as rich as powerful the profit of the company they advertise is, and the customers are as much dependent on the advertised product as they are fascinated by the celebrities.

Danas je obuća ”Puma” rasprostranjena i poznata, a osobito u atletici zbog Huseina Bolta. Primjer tri: David Beckhamove brojne reklame za Armani, Versace, H&M i La Fashion donijele su modu i u šport, a tvrtkama profit. Nije Beckhamov negdašnji klub La Galaxy uzalud nosio Armanijeve dresove... Zaključimo: čini se da su športaši onoliko bogati koliko je moćan profit tvrtke koju reklamiraju, a kupci su onoliko ovisni o reklamiranim proizvodima koliko su poznatim osobama opčinjeni.  LITERATURA: http://www.eisenhowercollege.org/ http://www.olimpiamilano.com/ http://www.nike.com/se/en_gb/ http://www.gilette.com/language/index.html

25 Olimp

Žene i šport

Tekst: RATKO CVETNIĆ

Norveška autorica Kari Fasting zalaže se za promjenu cjelovite društvene paradigme: ideja društva, koja nužno obuhvaća i svijet športa, treba se promijeniti. Šport treba humanizirati, a središnje, noseće vrijednosti ženske kulture trebaju imati mnogo jači utjecaj na razvoj športa

Dvostruki standard Olimp 26

a svojoj 175. sjednici, održanoj prije sedam godina, Izvršno vijeće UNESCO-a poslalo je neku vrstu „promatračke misije“ u globalno polje športa i tjelesnoga odgoja, upravo sa ciljem da uoči i spriječi marginalizaciju žena na tome području. Tom je prilikom UNESCO locirao i glavna područja djelovanja, koje navodimo redoslijedom što su ga postavili predmetni dokumenti: - nužnost medijskoga prepoznavanja pozitivnih primjera ženske participacije u športu; - dorada obrazovnoga sustava pri uvođenju djevojčica u svijet športa; - zaštita od svake vrste nasilja nad ženama u športu; - povećanje broja žena u upravnim strukturama športskih organizacija. Nema sumnje, ciljevi jedan ljepši od drugih, što se na tako visokoj razi-

na koji se socijaliziraju djevojčice. Ovaj „dvostruki standard“ kako ga izrijekom naziva norveška autorica Kari Fasting, uvijek će ići na ruku muškom standardu da bi, nimalo paradoksalno, posljedovao onim što često vidimo u bojovnom feminizmu, naime da se govoreći o rodnoj ravnopravnosti ta ravnopravnost poima na muški način. Fasting rješenje vidi u promjeni cjelovite društvene paradigme: ideja društva, koja nužno obuhvaća i svijet športa, treba se promijeniti. Šport treba humanizirati, a središnje, noseće vrijedosti ženske kulture trebaju imati mnogo jači utjecaj na razvoj športa. Vratimo se u naše podneblje. U zadnje vrijeme u medijima i nekim javnim akcijama bilo je dosta riječi o novozagrebačkom naselju Trnsko; naime, ova, najstarija planska urbana cjelina prekosavskoga Zagreba, proslavila je pola stoljeća postojanja.

ni promatranja i očekuje. Problem je sa globalnim zaključcima uvijek jedan te isti - ono što se odnosi na sve obično ne obvezuje nikog. Da nije tako bio bi nam, u rasponu od Opće skupštine UN do skupštine NK Špičkovina (ili Vukovina), dovoljan samo jedan jedini zaključak - svijet bi trebalo učiniti boljim. I taj bi zaključak po svoj prilici bio donesen aklamacijom, na svim adresama koje smo gore spomenuli. Međutim, jedna zanimljiva primjedba dolazi iz horizonta kulturalnoga promišljanja, a sadržana je u tezi da muškarci i žene pripadaju različitim kulturama (slično nije isto, kako voli reći naš najveći lingvist, akademik Radoslav Katičić). To se osobito vidi u najranijim fazama odgoja, kad se razlika pojavljuje u načinu na koji se kroz šport socijaliziraju dečki, a

Tim je povodom održan čitav niz većih i manjih manifestacija, koncerata, tematskih skupova, športskih događaja... HRT je snimila dva odlično prihvaćena dokumentarca, Muzej grada priredio je veliku izložbu. Usprkos nepodijeljenim simpatijama publike, bilo „domorodačke“, bilo one izvan Trnskog, koju je ovaj svojevrsni pokret doživio, jedna primjedba provlačila se uz svaku od spomenutih akcija - naime, da u njima jedva da ima pokoja žena. I to je istina. Među organizatorima obljetničkih evenata, pretežito pedesetogodišnjacima, bilo je vrlo malo žena, a najbolje objašnjenje dala je upravo jedna od tih malobrojnih: - Dečki su prije tih pola stoljeća igrali nogomet, a mi smo skupljale salvete. Dečki i danas igraju nogomet... Evo, dakle, kulturalnih razlika koje su se, preskočivši desetljeća, ponovo pojavile kao jasan uzrok participativne neravnoteže: dečki su od malih nogu poticani na kolektivne akcije (nogomet, zajednički odlasci „u grad“ na čagu,

→ Summary ←

According to the thesis of the Norwegian sociologist Kari Fasting, men and women belong to different cultures, and the very notion of gender equality has been viewed in terms of male culture. In values set in such a way, sports as a means of socialization is much more open to boys than girls, and this difference will cause an imbalance in the later stages of their general socialization, i.e., in participation in the management of society as a whole. Therefore, without entering the values of women’s culture in sports, it is unlikely to expect a more humane distribution of power.

vojska, političke stranke, interesne skupine...), djevojčice na skupljanje salveta. Gang, klapa, škvadra, ekipa... su kolektivi koji su u svome temeljnom kulturalnom nacrtu zamišljeni kao muška društva. Na spomen ženske klape ili ženskoga športa prosječni će omiški šmeker odmahnuti rukom. Kad su se u „saldokontiranju“ športskih uspjeha Trnskog prebrojavale zvijezde, muška kolona bila je podugačka: Mihovil Nakić, Marko Mlinarić, Željko Grabušić, malonogometna momčad, spomenimo i da su dugogodišnji stanovnici Trnskog bili Goran Žuvela, pokojni Andrija Mijačika i mnogi drugi. Žensku vrstu zastupala je jedno gimnastičarka Kamenka Živčić. Kao što smo već naglasili, svijet bi trebalo učiniti boljim. Ostaje samo jedno pitanje: kako?  27 Olimp

GODINA 44 • BROJ 165 • LIPANJ 2013.

Povijest hrvatskog športa

OD ČVRSNICE I PRENJA DO MAGLIĆA I BIOČA (Željko Poljak)-------------------------------str. 2 TRAVARICA ZA SVA VREMENA (Jurica Gizdić)------------------------------------------------str. 6 POVIJEST VESLANJA U ŠIBENIKE (Mladen Cukrov)-------------------------------------------str. 8 IN MEMORIAM: IVAN TURINA / ZLATOMIR OBRADOV / ALEKSANDAR KOZLINA-----str. 11

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

OBLJETNICE

TRAVARICA ZA SVA VREMENA G

odine 1893. u Splitu je osnovan Hrvatski sokol. Treba istaknuti da se u to vrijeme u Splitu gajila tjelovježba u školama, te ponešto u vojsci. U Hrvatskom sokolu prvi učitelj gimnastike bili su Antun Novak i prof. Vjekoslav Siriščević, zatim učitelj Vjekoslav Radica, potom Matko Bergant, pa Ljubomir Nehroni i još neki mlađi bolji učitelji - vježbači. Učilo se i mačevanje čime se kasnije osobito bavio Šime Vučić - Đaković, koji je posebne satove tog športa davao privatno. Sokol je osim tih športova gajio i biciklizam, veslanje i hrvanje. Boks, odnosno šakanje, nije bilo još u modi kod nas, a za nogomet se nije ni znalo. No, na početku XX. stoljeća, točnije 1903. godine, u splitskom Hrvatskom sokolu nastaje zastoj u vježbanju. U to vrijeme starješina odnosno starosta, bio je dr. Josip Smodlaka, vođa dr. Ivan Majstrović, stariji prednjak bio je Vjekoslav Radica, sva trojica čelnika u to vrijeme već prilično stariji ljudi.

Oni daju nalog Ljubi Prijatelju, tada devetnaestogodišnjem mladiću, dobrom gimnastičaru, da on preuzme dužnost zamjenika učitelja u dvorani, što je on i prihvatio radeći na tome dvije godine. Mladi gimnastičar Ljubo Prijatelj, koji je u to vrijeme pratio razne športske časopise što ih je Sokol primao, kao na primjer bečki Sport Zeitung, opazio je da se u inozemstvu sve više počinje razvijati “football”, pa pomisli kako bi bilo da se i u Splitu uvede ta igra “baluna” koji se tuče nogama. Jedne večeri sakupio je Ljubo, izmedu vježbača-sokolaša svoticu novca i dao je Jakovu Paviću, članu Sokola, trgovcu i liferantu (dobavljaču majica, trikoa i ostalog vježbačkog pribora), da im nabavi loptu, zastavicu, svirak i sve što treba za tu igru. Pavić naruči loptu u Beču, kod svog nabavljača i tako “balun” stigne u Split... Treba naglasiti da je veliku zaslugu za nabavku prve lopte imao profesor Ante Katunarić, poznati športaš, slikar i književnik tog vremena. Međutim, čekajući loptu, Ljubo Prijatelj je kupio “Knjigu o footballu”, u

knjižari „Morpurgo“ u Splitu, proučio pravila, polje igre, položaje, granice, broj igrača itd. S nabavljenom loptom započeli su splitski gimnastičari-sokolaši vježbanjem. Igralo se, razumije se, primitivno, daleko od današnjeg igranja, bez ikakvog sustava. Glavno je bilo tko će kome ubaciti, dakako nogom, loptu u branku (bez mreže). Mladi su igrači trenirali svaki dan u dvorištu društva na današnjoj Vid Morpurgovoj poljani, koja je imala vježbaonicu u sadašnjoj dvorani kina “Karaman”. Igralo se i na Senjanovića njivi, blizu “Vile Ane” na Lovretu, a poslije se prešlo i na plac. Društvena glazba za vrijeme utakmice Prvi nogometaši u to vrijeme, jasno, nisu imali propisane cipele (kopačke), već obične gimnastičke papuče, bez petnjaka. Igralo se (vježbalo), svaki dan, a igru je, iz dana u dan, gledalo sve više dječaka među kojima i braća Fabjan i Luka Kaliterna. Već tada nogomet ima i popriličan broj gledatelja i prijatelja, najviše među maturantima srednjih škola. Iz tih godina spominju se Kruno Kolombatović (kasnije prvi predsjednik HNK “Hajduk”), Grga Anđelinović i Ivan Cuzzi. I, onda 21. lipnja 1903. godine, splitski sokolaši u Trogiru na igralištu zvanom Travarica, odigraše svoju prvu nogometnu utakmicu. Može se s pravom reći povijesnu. Na dan utakmice Splićani su krenuli na izlet parobrodima “Brač” i “Mosor” i u Trogiru priredili Gimnastička vježba na trogirskom igralištu, poljani zvanom Travarica, 21. lipnja 1903. godine, koja je prethodila povijesnoj nogometnoj utakmici članova Hrvatskog sokola Split. (lijevo) Ljubo Prijatelj - postigao je prvi zgoditak Piše: JURICA GIZDIĆ

Prije 110 godina odigrana je prva javna nogometna utakmica na splitskom području. Splitski sokolaši 21. lipnja 1903. godine, odigrali su u Trogiru, na igralištu zvanom Travarica, tu prvu nogometnu utakmicu

javnu gimnastičku vježbu. Poslije toga iznenadili su gledatelje igranjem nogometa, nepoznate igre za izletnike i brojne gledatelje. Bila je to prava senzacija. Igrači su se na terenu pojavili u dvjema različito obučenim skupinama: “crveni” u sokolskoj crvenoj košulji, i “bijeli” u gimnastičkim bijelim majicama. Jednu je momčad predvodio vođa društva Vjekoslav Radica, a drugu, najmlađi Ljubo Prijatelj. Od ostalih igrača spominju se kipar Toma Rosandić i brat mu Dinko, pravnik dr. Prvislav Grisogono, trgovac Josip Kraljević, posjednik Ljubo Mladineo, činovnik Milan Alačević, klesar Petar Barišković, književnik Marko Uvodić, Ljubo Rosić, Stjepan Buzolić, Radovniković, pomorski kapetan Frane Kirigin. Dan prije, za pripremu igrališta, pošli su iz Splita u Trogir, prof. Ante Katunarić, Vladimir Šore (jedan od osnivača “Hajduka”) i Miho - Mijo Juras Viskov, koji su vapnom označili polje za igru, napravili “pačetvorine”, postavili gredice za “branke” i kolce oko igrališta. Oko igrališta bio je pružen konop, posuđen od vatrogasaca. Utakmica je završila rezultatom 1-1. Za vrijeme utakmice svirala je društvena glazba pod ravnanjem Vjekoslava Lovrića - Zaparina, umirovljenog općinskog činovnika i odličnog glazbara mjesne Narodne glazbe. U glazbi su svirali Ćiril Jedlička (sin poznatog učitelja muzike u Dalmaciji, porijeklom iz Čehoslovačke), Pave Vlahović (otac Iva Vlahovića pisca “Splitskih fjaba”), Toma Blažević, trgovac Mate Cukrov, Kukoč, Marasović i drugi. Uz igralište su bile postavljene klupe, pozajmljene od trogirskih gostionica. Fiščot - prava senzaciju Sudac utakmice bio je prof. Ante Katunarić, koji je za tu prigodu imao “fiščot” (zviždaljku). Bila je to prava novost, senzacija u krugovima športaša i gledatelja... Ljubo Prijatelj, koji je kao centarfor prvi udario loptu na početku utakmice i postigao prvi gol, pričao je kako se ti prvi nogometaši nisu strogo držali pravila igre, niti su igrali propisano vrijeme, da se ne bi zamorila publika, ali i zato jer su morali na vrijeme završiti program zabavne priredbe. Sve je, naime, izletnike čekao pripravljen ručak. Zato je sudac prof. Ante Katunarić, prije vremena označio kraj igre. Glavna svrha ove igre bila je da gledatelji upoznaju tu novu igru i vide kako se ona igra. Ljubo Prijatelj bi koji puta udario loptu glavom, nakon čega bi uslijedio buran aplauz, samo da se i to pokaže gledateljima. Ovaj nogometni susret s pozicije nogometnog natjecanja nema nikakav značaj, ali je za povijest nogometa kako u Dalmaciji, tako i u Splitu i današnjoj Splitskodalmatinskoj županiji vrlo značajan jer je to bila prva nogometna utakmica pravog i „živog“ nogometa po engleskom uzoru, koja je odigrana u Splitu, odnosno u ovom slučaju u splitskom okružju.

ULOGA HRVATSKIH ALPINISTA U BIH

OD ČVRSNICE I PRENJA Piše: ŽELJKO POLJAK

Hrvati su kao pripadnici zapadne kulture bili glavni pokretači planinarstva u BiH, što je i razumljivo jer je planinarstvo izrazita tekovina građanske kulture Zapada

Čvrsnica: Veliki kuk (u pozadini Pešti brdo)

lanak „Povijesna uloga hrvatskih planinara u BiH“ objavljen u ovom časopisu 2012. godine završio je riječima: „Ovim sažetim prikazom nije obuhvaćeno djelovanje hrvatskih alpinista uoči Drugog svjetskog rata koji su svojim usponima u stijenama Čvrsnice i Prenja utemeljili penjačko planinarstvo u BiH stijenama - njihova djelatnost tek očekuje povijesno vrednovanje.” Tu prazninu pokušat ću donekle popuniti redcima koji slijede, a kao uvod ponavljam osnovne misli iz prvog članka, budući da vrijede i za alpinizam. Hrvati su kao pripadnici zapadne kulture bili glavni pokretači planinarstva u BiH, što je i razumljivo jer je planinarstvo izrazita tekovina građanske kulture Zapada. Kao brojčano najmanji od triju konstitutivnih naroda u BiH, Hrvati su stoljećima potiskivani od pripadnika istočnih kultura (islama i pravoslavlja), ali su temelji što su ih postavili u BiH poslužili drugima i značajno pridonijeli današnjoj kvaliteti BiH planinarstva. To isto vrijedi i za alpinizam (penjačko planinarstvo). O pretečama alpinizma u BiH stijenama objavio je dr. Halid Čaušević (1919.-2000.) dvije studije i ustvrdio da se nijedan uspon do tada ne bi mogao ocijeniti penjačkim. Najviše što se može reći jest da su neki pokušaji u BiH stijenama utrli put razumijevanju za osvajanje stijena. Alpinizam se u BiH ukorijenio tek onda kada su zagrebački alpinisti nakon nekoliko početničkih godina preusmjerili svoje djelovanje s Kleka i Alpa na BiH stijene. Razvoj alpinizma u Hrvatskoj kasnio je za onim u alpskim narodima, pa je stoga još više kasnio u BiH. Naime, Hrvatsko planinarsko društvo (HPD), pod utjecajem autoritativnog predsjednika Josipa Pasarića (1860.-1937.), dugo se između dva svjetska rata protivilo penjanju u stijenama kao „nepotrebnom

riskiranju života”. HPD je prihvatio alpinizam tek nakon Pasarićeve detronizacije na burnoj skupštini 1933. Godine 1935. osnovan je u HPD-u Alpinistički odsjek (u početku se zvao Alpinistička sekcija), koji je 1936. počeo redovno organizirati penjačke tečajeve i s velikim poletom nadoknadio kašnjenje za Europom. Godine 1942. i 1943. čak je održao penjačke tečajeve za tadašnju slovačku vojsku (Odjel armadnih pretekarov). Započela je epoha u kojoj su naši alpinisti bili obuzeti romantičarskim, danas teško shvatljivim zanosom. Iako slabo opremljeni - tek klinovima, čekićem i konopljanim užetom gotovo simbolične vrijednosti - s entuzijazmom su Klekovu stijenu iskrižali prvenstvenim smjerovima, a neki su u njoj i život izgubili. O tome i danas u dvorištu Frankopanske tvrđave u Ogulinu svjedoči spomenik u obliku stijene sa sedam imena. Stekavši potrebno iskustvo, zagrebački su se alpinisti preusmjerili s Kleka najprije na Alpe, a zatim na eldorado još netaknutih stijena u hercegovačkim planinama - Prenju i Čvrsnici. Naime, tada su penjači osobito cijenili „prvenstvene” uspone koje su mogli nazvati svojim imenom (npr. Dragmanov solo uspon u Kleku). Njihovim pohodima ekspedicijskih razmjera u stijene Prenja, Čvrsnice i Maglića počevši od 1939. stvarno je započelo penjačko planinarstvo u BiH. Rezultat je bio niz prvenstvenih penjačkih uspona, dokumentiranih opisom smjerova, fotografijama i člancima u planinarskom tisku. Otada je alpinizam u BiH neprestano imao uzlaznu liniju te su ga postupno prihvatila i druga dva konstitutivna naroda u toj zemlji. Razdoblje u BiH do 1939. možemo nazvati pripremnim, a njegove bosanske sudionike, i opet mahom Hrvate, koliko god oni bili požrtvovni, samo pretečama alpinizma. Istina,

DO MAGLIĆA I BIOČA Čaušević spominje da članovi Društva planinara u BiH „1938. godine organiziraju prvi kurs za alpiniste i gorske spasavaoce”, ali u Flegerovoj opsežnoj studiji o tom društvu nema ni spomena o takvom kursu. Do Drugoga svjetskog rata bilo je među BiH planinarima samo individualnih penjačkih akcija. Među njima su se tada posebno isticali Drago Šefer i Josip Sigmund, obojica iz Sarajeva. Oni zavrjeđuju da im se posveti nekoliko redaka.

nama, a osobito je propagirao zimski alpinizam. Tako je od 14. do 21. ožujka 1937. na Bjelašnici održao za Ski sekciju svog društva „skijaški tečaj za visoko alpsko planinarenje”. Osim toga, prvi je u BiH stijenama dokumentirao jedan prvenstveni uspon. Izveo ga je u listopadu 1937. O svojim usponima i planinarskoj viziji objavio je desetak članaka u časopisu “Hrvatski planinar” bez kojih se danas ne može govoriti o povijesti alpinizma u BiH. Po zanimanju je bio željeznički tehničar, a bio je i politički aktivan član Komunističke partije, što ga je koštalo života. Uhapšen je 1942. i strijeljan 1943. u Sarajevu. Bio je to velik gubitak za planinarstvo u BiH, posebno za alpinizam. Njegovim je imenom nazvan velik i lijep planinarski dom na Treskavici sagrađen 1951. (spaljen u ratu nakon raspada Jugoslavije).

Drago Šefer i prvi alpinistički odsjek u Bosni Iste godine kad je osnovan prvi alpinistički odjek u Zagrebu (1935.) osnovao je takav odsjek u sarajevskom PD-u “Prijatelj prirode” Hrvat Drago Šefer (1908.-1996.). On je zabilježio da je s nekoliko prijatelja i bratom Josipom počeo penjati u Djevojačkim stijenama na Romaniji već 1. listopada 1929. Njegov odsjek se nije održao, i to iz dva razloga. Prvi je taj što ga ni matično društvo nije podržalo, a drugi nesloga penjača. U knjizi svojih uspomena Šefer piše: „Individualizam i ljubomora nisu nam dali da se Drago Šefer ujedinimo i zajednički djelujemo” i, osim toga, (1908.- 1996.) „nijedno planinarsko društvo nije pokazivalo želju da nam pomogne … pa je bilo nemoguće organizovano djelovanje, već isključivo individualne akcije”. Kao prije toga u Zagrebu, i planinarska društva u BiH pružala su otpor penjaštvu, pa je tako „… Marko Ilić, dugogodišnji predsjednik PD-a ‘Romanija’, 30-tih godina riječju i perom anatemizirao svaki pokušaj alpinističke aktivnosti u planinarskoj organizaciji, a bilo je i drugih Josip Sigmund koji su ga slijedili” (str. 160). (1912. - 1943.) Šefer je dobio zadovoljštinu tek 1980., kada je u sarajevskom hotelu Bristol, tadašnji predsjednik Planinarskog saveza BiH Petar Simoneti (porijeklom iz Istre), otvorio proslavu 50-godišnjice BiH alpinizma (jedino nije jasno s kojim se događajem povezuje ta 50-godišnjica). Šefer se poslije umirovljenja preselio u Makarsku, gdje je 1974. obnovio rad Planinarskog društva Biokovo i život završio kao njegov počasni predsjednik. Vizionar Josip Sigmund i njegov tragičan kraj Za razliku od Šefera, Josip Sigmund (1912. – 1943.) imao je, barem u početku, više sreće i bolju taktiku. Započeo je djelovati u sarajevskom HPD-u Bjelašnica kao član vodstva i voditelj omladinske sekcije. Postupno je mlade članove zagrijavao za velike i pionirske pothvate u stije-

Marijan Dragman (1910.-1945.)

Slavko Brezovečki (1911.-1991.)

Zagrebački navez Brezovečki - Dragman Slavko Brezovečki (1911.-1991.) i Marijan Dragman (1910.-1945.) bili su najuspješniji hrvatski penjački navez do Drugog svjetskog rata. Obojica su po struci bili grafičari, a briljirali su penjačkom tehnikom. Dragman je, slično kao i Sigmund, bio uhapšen kao aktivan član Komunističke partije i 1945. nestao prilikom transporta iz Lepoglave u Jasenovac. Za tadašnje je prilike izvodio upravo spektakularne uspone, a usto se bavio boksom i bio državni prvak u poluteškoj kategoriji. Brezovečki je poslije rata postao u neku ruku naš prvi profesionalni planinar (alpinistički instruktor i plaćeni tajnik Planinarskog saveza Hrvatske). S njim sam kao alpinist i urednik planinarskog časopisa mnogo surađivao, pa će za ovu temu možda biti zanimljivo nekoliko mojih sjećanja. Po osnutku Banovine Hrvatske, za ravnatelja Prve klasične gimnazije u Zagrebu iz Bosne je 1939. došao prof. Ivan Rengjeo (1884.-1962.), istaknuti član vodstva sarajevskog HPD-a Bjelašnica. Rengjeo je sljedeće godine postao i urednikom časopisa “Hrvatski planinar”, pa nije čudno što se taj časopis mogao čitati i u gimnazijskoj knjižnici. Kao učenik te gimnazije slučajno sam u dvobroju 8-9 iz 1940. naišao na članak Slavka Brezovečkog, tada „alpinista broj jedan” u Hrvatskoj. Bio je to dramatičan opis osvajanja tisućumetarske stijene Velikoga kuka na Čvrsnici, koje je svojim herojstvom toliko uzbudilo maštu mene četrnaestogodišnjaka da mi je uvelike odredio budućnost:

ULOGA HRVATSKIH ALPINISTA U BIH desetak godina poslije postao sam autorov učenik u stijeni, a dvadesetak godina poslije urednik “Hrvatskog planinara” i to ostao pune 42 godine. Kad je na alpinističkom tečaju zagrebačkih studenata (Durmitor, 1949.) poginuo naš instruktor Josip Komen (1925.-1949.), došao ga je zamijeniti upravo Brezovečki. Navečer oko logorske vatre na obali Crnog jezera rado nam je pričao o svojim penjačkim uspomenama. Iskoristio sam priliku i upitao ga koji mu je uspon bio najteži i najopasniji, a on je bez mnogo razmišljanja odgovorio - Veliki kuk na Čvrsnici prije deset godina. Danas znamo da su Dragman i Brezovečki tim usponom označili početak suvremenog alpinizma u BiH. No, prepustimo dalje riječ samom Brezovečkom i poslužimo se citatima iz njegova uzbudljivog putopisa. Otkriće i dramatično osvajanje Velikoga kuka na Čvrsnici Brezovečki je bio očaran već prvim pogledom na tu stijenu: „Nju kao da je izmislila najsmjelija ljudska mašta, tu je usredotočen sav ljudski pojam strmine, veličine i nepobjedivosti u isti čas. Stijena Velikog kuka nadilazi svojom visi-

Smjer Dragman – Brezovečki u Velikom kuku 1939. nom i čuvenu sjevernu stijenu Triglava, koju mi također vrlo dobro poznajemo. Gotovo nitko od mojih drugova nije mogao povjerovati da u te krajeve još nije stupila noga planinara-penjača. Stijene, koje su se iznad naših glava uzdizale u modro nebo, bile su u alpinističkim krugovima potpuno nepoznate.” Ali bile su vrlo teške i opasne: „.opasnost od kamenja koje neprestano pada… sve police nagnute prema dolini … silna vrućina toga dana … Iz lijevog dijela stijene dopre do nas strašna tutnjava. Bio je to veći odron kamenja, koje je sada kroz velike kamine jurilo poput vlaka u dolinu.” Nakon jednog opasnog detalja priznaje: „Osjećam da mi popuštaju sile, i sa strahom pomišljam na duboku tamu poda mnom.” Prenoćili su u polovici stijene: „Poslije skromne večere čvrsto smo zaspali. Pred zoru prenula nas je iza sna snažna

detonacija. Bilo je to opet kamenje, koje je padalo i rušilo se u našoj neposrednoj blizini.» Oko dva sata popodne proživljavali su Brezovečki i njegov partner Marijan Dragman tešku krizu zbog žeđi. «U međuvremenu pojavio se na samome vrhu naš drug Bumba, bio je u društvu s Laszowskim i Šporčićem (članovi AO HPD-a iz Zagreba - nap. Ž.P.). Donijeli su vodu i mnogo užeta. Napokon nam spustiše vodu na užetu preko 100 m dugačkom. Neopisiva su bila čuvstva, koja su se tada rađala u nama, kada je nekoliko boca zazvonilo iznad naših glava i spuštalo se polagano do nas. Pričinilo mi se, da slušam veličanstveni andante izveden u silnim akordima, koji su nam donosili novi život poslije velike i mučne borbe.« Na vrhu je ustanovio: „Moj visinomjer pokazivao je točnu visinu stijene: 1300 m, kroz koju smo se probili za puna 33 i pol sata. Stijena je prema tome visoka točno 1050 m ne uračunavši ovamo onih 250 m ulaznog žlijeba. Tehnički je stijena krajnje teška i nužno su potrebni klinovi i pomoćne zamke za svladavanje nepredvidivih zapreka.” Putopis je završio riječima: „Jedan sat kasnije već smo sjedili u lijepoj novootvorenoj i vrlo udobno namještenoj planinarskoj kući pod Velikim Vilincem (1961 m), koju je sagradila naša vrijedna podružnica H.P.D. Bjelašnica iz Sarajeva. Tu smo u ugodnom raspoloženju prepričavali svoje doživljaje i postavljali osnove novim usponima”. A o tim novim usponima neka govore sljedeći redci. Pustolovni pohod na Čvrsnicu 1941. Fantastične priče koje su stizale iz hercegovačkih stijena djelovale su poput droge na zagrebačke penjače, pa ih ni rat kojim je upravo bila srušena Jugoslavija, ni oružane pobune koje su započele u Hrvatskoj i Bosni nisu odvratile od nauma da ih posjete. Ljeti 1941. devetero članova zagrebačkog AO-a jedva je dočekalo da nestane snijeg iz stijena i bez obzira na alarmantne vijesti o nemirima, pripremilo je gotovo zanesenjački hazardnu ljetnu ekspediciju na Čvrsnicu. Izvrsno su je planirali, čak su unaprijed vlakom otpremili sanduke s hranom u Jablanicu. O nekim delikatnim pojedinostima doznao sam od svog rođaka (ženina strica) prof. Vladimira Stahuljaka (1876.1960.) koji je 1941. imenovan za povjerenika NDH u HPDu. Uklonjen je dotadašnji HSS-ovski predsjednik HPD-a dr. Josip Torbar (1899.-1963.) i poslije zatvoren u Lepoglavi. U tom prijelaznom razdoblju zavladala je u HPD-u prilična zbrka i samovlašće. Neki članovi planiranog pohoda na Čvrsnicu bili su uhapšeni, drugi mobilizirani, a treći su uzalud došli u određeno vrijeme na kolodvor. No, ostatak ekipe ipak je sljedeći tjedan krenuo na put, a poslije su im pristigli još neki drugovi, tako da ih je ukupno bilo devet: Ivan Bumba, Zdravko Ceraj, Marijan Dragman, Slavko Brezovečki, Pavao Halavanja, Dragan Horvat, Emil Laszowski, Krešo Mihaljević i Franjo Šaško. Dio hrane koja ih je čekala u sanducima u međuvremenu se pokvario, a kuću na Vilincu našli su provaljenu i opustošenu.

„Provaljen i oštećen krov, odnesen je najveći dio posuđa i sva ćebad” - javlja HPD-u u Zagreb podružnica Bjelašnica iz Sarajeva. Na povratku su, kao sumnjivi, pet dana bili zadržani u Sarajevu. Putovanje je 1942. opisao Mihaljević, ali je tada morao prešutjeti uzroke neprilika što su ih doživjeli; o njima su javno progovorili tek poslije 1945. Unatoč svemu, postigli su zapažene uspjehe: čvrsničke stijene iskrižali su prvenstvenim smjerovima i o tome objavili niz članaka u “Hrvatskom planinaru”. Tehničke opise svih prvenstvenih uspona, kao i ostalih koji se spominju u ovom članku, sabrao je Zlatko Smerke u svojim alpinističkim vodičima pa ih ovdje nije potrebno nabrajati. Alpinistička ekspedicija na Čvrsnicu 1948. Slijedilo je osam godina zastoja, što zbog rata, što zbog poslijeratne mukotrpne obnove planinarstva („Planinarstvo je buržoaska izmišljotina” - izjavio je jednom Josip Broz). Zagrebački alpinisti nisu zaboravili Čvrsnicu ni čar njenih stijena i jedva su dočekali prvu priliku. Kad je 1948. nova vlast konačno planinarima dopustila osnivanje samostalnih društava, alpinisti su u kolovozu te godine organizirali do tada najzamašniji pothvat u povijesti hrvatskog alpinizma - penjački pohod na Čvrsnicu u ekspedicijskom stilu, s 19 članova. Bili su to Stjepan Brlečić (1920.-2007.), Ivo Gropuzzo (1925.-1971.), Drago Kivač (1903.-1982.), Josip Mesarić (1916.-1971.), Maksimilijan Plotnikov (1909.-1954.), Edvin Rakoš (1924.-1998.), Mirko Zgaga (1925.-2010.) i drugi. Među njima bilo je i pet djevojaka: Lota Arh, Jelena Špiler-Čuča, Anđela Bedeniković, Vilma Čać i Josipa Ferenčina. Pokrenuto je i mjesno stanovništvo, koje je na svaki način pomagalo planinarima. Pohod je iscrpno opisao na desetak stranica tadašnji vodeći penjač Slavko Brezovečki, a ovdje ćemo izdvojiti samo nekoliko zanimljivih pojedinosti. Petero članova s Mesarićem na čelu otišlo je prije da pripremi sve potrebno, a ostali su krenuli vlakom u Jablanicu i odatle kamionom u selo Doljane. Dio prtljage otpremljen je u planinu konjskom karavanom, a oko 200 kg iznijeli su planinari na svojim leđima svladavši visinsku razliku od 1400 metara. Kuću na Vilincu našli su opustošenu, bez vrata i prozora, i trebalo je puno truda da se osposobi za boravak. U duhu tadašnjeg vremena izdali su i jedan broj zidnih novina „koji je oštro lupao po raznim nedostacima pojedinaca”. Kada su se jednog dana rasporedili u penjačke naveze i krenuli u stijenu Pešti-brda, tamo im se izgubila iz vida dvojka Stjepan Brlečić - Josipa Ferenčina. Nakon pet sati traganja jedva su ih pronašli, zahvaljujući Josipinim pozivima u pomoć. Brlečiću su se iščupali klinovi iz stijene, pao je desetak metara duboko i slomio noge. Formirana je momčad za spašavanje, koja ga je u dramatičnim okolnostima uspjela otpremiti u mostarsku bolnicu. „Ovaj slučaj bio je za nas ispit zrelosti, velika tehnička škola i ogledalo kod vršenja tehničkih dužnosti” - zaključio je Brezovečki

- „ali ćemo ponovno posjetiti Čvrsnicu, koju smo zavoljeli ne samo zato što nam njeni teški tereni odgajaju prvoklasne alpinističke kadrove, već i radi njezine posebne ljepote i srdačnosti naroda koji u njoj obitava.” Brlečić je uskoro ozdravio i poslije je Brezovečkog naslijedio na dužnosti tajnika Planinarskog saveza Hrvatske. Prenj, Maglić, Volujak Temu ćemo zaokružiti sažetim podacima o pionirskim pothvatima zagrebačkih alpinista u do tada penjački gotovo netaknutim stijenama Prenja i Maglićeve skupine. Alpinistička sekcija HPD-a organizirala je u kolovozu 1940. penjački pohod radi istraživanja stijena u Prenju. Sudjelovali su Drago Brlečić, Zdravko Ceraj, ing. Božo Dilber, Joža Mesarić, Krešo Mihaljević i Drago Šafar pod vodstvom Slavka Brezovečkog te izveli deset prvenstvenih uspona. Ceraj (1920.-2011.) se poslije istaknuo kao atletičar te postao olimpijac i višestruki prvak Jugoslavije. Mnogo poslije (1969.) izveli su članovi penjačkog logora zagrebačkog PD-a Željezničar na Prenju veći broj prvenstvenih uspona. U kolovozu 1949. prvi je put zabijen alpinistički klin u skupini Maglića. Tom su prilikom zagrebački penjači Mirko Zgaga, B. Matković, Ivo Gropuzzo, Nino Kućan, Edvin Rakoš i Krešo Mihaljević zabilježili četiri prvenstvena uspona. Dodajmo ovdje da je najplodnije bilo ljeto 1954. kada je AO Velebit iz Zagreba pod vodstvom Zdenka Šimunovića izveo niz prvenstvenih uspona u Volujaku, Trnovačkom Durmitoru i Bioču. U pohodu je sudjelovalo više mladih penjača i, po prvi put, nekoliko ženskih naveza (Ljerka Zajec, Višnja Boltar, Ivanka Kosec). Nakon pionirskih pothvata zagrebačkih penjača, a istodobno s poslijeratnom obnovom planinarstva u BiH, počela je alpinistička misao prodirati i među pripadnike ostala dva konstitutivna naroda u BiH. No. to više nije tema ovoga članka... Literatura (Kratice: HP - Hrvatski planinar; NP - Naše planine)

Poljak, Ž. Povijesna uloga hrvatskih planinara u BiH. Povijest hrvatskog športa 44, 160, ožujak 2012, str. 6 Čaušević, H. Pothvati slični alpinizmu u BiH. NP 1979, 129. Čaušević, H. Dileme na tragovima prvih penjača. NP 1986, 97. Iz Alpinističkog odsjeka H.P.D. Zagreb. HP 1942, 135; Alpinistički odsjek. HP 1943,105. Čaušević, H. Razvitak planinarstva u BiH do 1941. godine. Prilozi za istoriju fizičke kulture u BiH, sv. 8,19-39. Sarajevo 1974. Fleger, J. Društvo planinara u BiH. HP 1941, 25-53. Šefer, D. Planinarski zapisi. PS BiH, Sarajevo, 1984. Batinić, T. Hrvatsko planinarsko društvo Bjelašnica 1923 Sarajevo. HKD Napredak, Sarajevo, 2008. Sigmund, J. Prvenstveni penjački uspon preko sjeverne stijene Klapavice, Čvrsnica. HP 1938, 65 Brezovečki, S. Jugoistočna stijena Velikoga kuka (1.850 m) na Čvrsnici; Prvenstveni uspon 10. i 11. VIII. HP 1940, 225. Promjene u upravi H.P.D-a. HP 1941, 195. Mihaljević, K. Alpinisti na dopustu. HP 1942, 6-14. Smerke, Z. Alpinistički vodič. Zagreb, 1963. Smerke, Z. Alpinistički vodič Stijene Jugoslavije, knjiga II. Varaždin, 1979. Brezovečki, S. Čvrsnica. NP, 1949, 10-20. Brezovečki, S: Preko stijena i grebena Prenj-planine. HP 1941, 216; Prenj. NP 1949, 349. Leskovšek, J. Planinar, str. 47. Zagreb 1970. Suplement NP br. 1-2, 1971. Mihaljević, K. Kroz planine Bosne i Crne Gore. NP 1949, 228. Prvenstveni alpinistički usponi AO „Velebita”. NP 1949, 423.

POVIJEST VESLANJA U ŠIBENIKU

Osmerac „Krke“ na prvenstvu Europe 1933.g. u Budimpešti kad je osvojeno 3. mjesto i brončana medalja. Slijeva: Mile Blaće, Branko Alujević, Vice Jurišić, Stipe Krnčević, Slavko Roša, Josip Turk, Špiro Grubišić, Linardo Bujas i kormilar Ante Soltišek Piše: MLADEN CUKROV

Dugačka je i bogata povijest šibenskog veslanja. Eto pripovijesti kako je sve počelo: od prvih klubova „Sicum“ i „Libertas“ do veslačkog velikana „Krke“

UPRI “KRKA”, NEK PUCAJU VESLA ....

eslanje spada sigurno u najstarije športove na prostoru Dalmacije. Samim time što su naselili područja uz more, naši preci su bili prisiljeni naučiti pomorske vještine, pa tako i veslanje. Osim borbe za životne potrebe, u prošlosti je bilo trenutaka kada su se željeli dokazati i nadmetanjem u pomorskim vještinama. Obično se to događalo prilikom nekih blagdana i svečanosti. O takvim nadmetanjima postoje pisani podaci iz XVII. i XVIII. stoljeća. Svojim prisustvom i Mlečani su dali svoj doprinos razvoju tradicije veslanja u našim krajevima. Osim natjecanja muškaraca, bilo je i žena koje su aktivno sudjelovale u veslanju. Tako je u zadarskom „Narodnom listu“ 1888. objavljen članak o posjetu austrijske nadvojvodkinje Stefanie Šibeniku. Na brodu „Greif “ ona je posjetila i vodopade rijeke Krke. U njenu čast priređena je regata u kojoj su sudjelovale i žene šibenskoga kraja. To ne iznenađuje pogotovo zato što je bio običaj u šibenskoj okolici i otocima da žene ravnopravno s muškarcima veslaju u velikim gajetama kad se odlazilo do polja, obično daleko od mjesta stanovanja.

Veslači „Krke“ na jednom od svojih izleta na otok Zlarin 1932.godine

Početkom XX. stoljeća osim sokolskih društava nije bilo organiziranih športskih aktivnosti. Nakon osnivanja dva biciklistička kluba „Veloce“ i „Libertas“ 1911., u Šibeniku je osnovano u travnju 1912. društvo „Sicum“, koje je njegovalo i promicalo pomorske športove. Osim ovog društva i talijanski biciklistički klub „Libertas“, koji je djelovao u Šibeniku do 1914., imao je, osim gimnastičke i mačevalačke, i veslačku sekciju. Veslački klub „Jadran“ Početak I. svjetskog rata donio je gašenje svih organiziranih športskih aktivnosti u Šibeniku. Tek nakon rata počinju se ponovo sakupljati entuzijasti i zaljubljenici veslačkog športa. Treba istaknuti da se jedan dio veslača i iskusnih veslačkih radnika tijekom 1919. i 1920. iz Zadra iselio, dijelom u Šibenik a dijelom u Split. Vrijedno je znati da je Veslački klub „Jadran“ osnovan 31. kolovoza 1908., a promijenio je ime 27. siječnja 1911. u Hrvatsko veslačko društvo „Jadran“. Nakon I. svjetskog rata, točnije 22. travnja 1920., klub dobiva ime Jugoslavensko veslačko društvo „Jadran“.

Ispred novog doma „Krke“ u Docu krštena su 5. kolovoza 1938. dva nova čamca. Jedan je bio dvojac, a drugi četverac bez kormilara. Sami čin krštenja obavio je don Niko Plančić uz sudjelovanje veslača i velikog broja građanstva.Tom prigodom govor je održao predsjednik dr. Juraj Dominis zahvalivši se svima na pomoći i razumjevanju. Obznanio je da će se dvojac zvati „Dolac“, a četverac „Šibenik“ Društvu je u Zadru bio onemogućen daljnji rad zbog talijanizacije grada, a poglavito nakon Rapalskog ugovora 12. studenoga 1920., kada je Zadar postao talijanski teritorij. Obustavljena je sva športska aktivnost veslačkog društva „Jadran“, tim više što su 16. srpnja 1920. zadarski talijanaši zapalili klupsku baraku. Nakon požara na svojoj baraci, veslački radnici Zadra su ipak uspjeli spasiti tri čamca. Filip Babić kao posljednji predjednik „Jadrana“, zajedno sa Josipom Brčićem uspio je te čamce prebaciti u Sv. Filip i Jakov. Ta vožnja je trajala dugih pet sati, a čamce su sakrili kod obitelji Huberta Borellija, velikog hrvatskog rodoljuba. Iako je Filip Babić želio da čamci budu darovani gradu Šibeniku, oni su završili u Splitu. Naime većina zaslužnih veslačkih djelatnika iselila se u Split i priklonila Veslačkom klubu „Gusar“... Na prostoru Jadrije u Šibenskom kanalu, okupljali su se mladi i stari Šibenčani kako bi se, osim plivanja, bavili i ostalim športovima. Pokrenuta je inicijativa za osnivanje kluba, uglavnom od studenata koji su ljeti boravili u svom rodnom gradu. Tako su se stekli uvjeti da se 30. lipnja 1922. održi osnivačka Skupština Pomorskog športskog kluba „Jadrija“. Nakon što su prihvaćena klupska pravila izabrana je uprava: predsjednik Ivo Juras, tajnik Milivoj Ivčić, blagajnik Miroslav Lučev, zamjenik blagajnika Dalibor Koštan, te odbornici Frane Bakašun i Ante Vitale. Fuzija “Jadrije” i “Krke” Pomorski športski klub „Jadrija“ počeo je sa intenzivnijim aktvnostima u ljeto 1923. Osigurana je klupska baraka na predjelu Dolac. U isto vrijeme djeluje i Pomorski športski klub „Krka“. Dogovor klubova bio je da se fuzioniraju u jedan klub, a svečana osnivačka Skupština održana je 1. studenog 1923. u prostoru Narodne kavane na Poljani. Na Skupštinu je došao veliki broj športskih entuzijasta koji su jednoglasno odlučili

da klub nosi ime „Krka“. Na Skupštini je bila izabrana i prva Uprava u koju su ušli: Julije Gazari kao prvi predsjednik, potpredsjednik Miloš Šupuk, tajnik Filip Babić, blagajnik dr Mile Iljadica, vođa veslača i plivača Miro Čaleta, ekonom Mario Bačinić, te kao odbornici Josip Jadronja, Vinko Vučić, prof. Vratović, Ante Frua, Ljubomir Montana, Vaso Čok, Emil Bumber, dr Krste Ježina, Jole Karađole, Ivo Belamarić, Ivo Štrkalj i Nikola Šarac. Za revizore su bili izabrani Marko Triva i Drago Anić. Uz njih treba spomenuti Egidija Benkovića kao jednog od utemeljitelja kluba. Prvi trener - Filip Babić U Šibeniku prva Uprava traži podršku građana kako bi prikupila novčana sredstva potrebna za normalan rad ovog pomorskog kluba. Odaziv građana bio je iznad očekivanja. Svoje priloge između ostalog dali su: društvo „Monte Promina“, dr. Julije Gazzari, dr. Vinko Vučić, Vlade Kulić, Jakov Torić, Petar Kolombo, Mile Vučić, Grgo Radić, Ljubomir Montana, dr. Julije Dominis, Vilim Beroš, dr. Marko Kožul brodogradilište „Braća Torić“, dr. Spalatin i mnogi drugi. Tako su stvoreni uvjeti za početak športskog života veslačkog kluba „Krka“. Prvi trener bio je tajnik Kluba Filip Babić. Iako je bila u novinama najavljena, „Krka“ nije bila još spremna sudjelovati na Prvom državnom prvenstvu koje je održano 8. rujna 1923. u Crikvenici. Na ovom prvenstvu nastupili su klubovi: „Jadran“(Sušak), HVK (Zagreb) i „Gusar“ (Split). Osim „Krke“ odustali su još „Neptun“ (Dubrovnik), „Adria“ (Split) i „Vukovar“. Prvi veliki dobrotvor i donator bio je dr. Dragomir Montana koji je klubu darovao jolu četvorku. Njegov primjer slijedili su dr. Juraj Dominis i inž. Tonko Milić koji su zajednički nabavili osmerku. Krajem 1926. industrijalac Tonko Milić poklonio je i prvi glatki osme-

POVIJEST VESLANJA U ŠIBENIKU

Međunarodni rezultati veslača PŠK „Krka“

Dr. Juraj Dominis (1888. – 1958.) dugogodišnji predsjednik „Krke“ (od 1927. do 1941.) Od malog provincijskog kluba stvorio je ugledan europski veslački klub, koji je i danas ponos grada Šibenika. Bio je i predsjednik Jugoslavensko veslačkog saveza (1933. – 1935.)

1. Prvenstvo Europe 1927. (Como - Italija) - osmerac - 5. mjesto u finalu (P. Iljadica, J. Despot, J. Kužina, D. Bujas, Sroša, I. Juras, V. Arneri, J. Beloti i korm. M. Chiabov) 2. Prvenstvo Europe 1932. (Beograd - Jugoslavija) - četverac bez - 3. mjesto u finalu (J. Lukatela, A Baljas, S. Krnčević, A. Jurinić) 3. Prvenstvo Europe 1933. (Budimpešta - Mađarska) - osmerac - 3 mjesto u finalu (L. Bujas, Š. Grubišić, J. Turk, S. Roša, S. Krnčević, V. Jurišić, B. Alujević, M. Blaće i korm. A. Juriović) 4. Prvenstvo Europe 1934. (Luzern - Švicarska) osmerac - 5. mjesto u finalu 5. Prvenstvo Europe 1935. (Berlin - Grunau - Njemačka) - osmerac - ispao u prednatjecanju 6. Prvenstvo Europe 1937. (Amsterdam - Nizozemska) - osmerac - ispao u prednatjecanju

Predsjednici PŠK „Krka“ do 1941. g. 1. dr. Julije Gazzari ......................... 1923. do 1924. g. 2. dr. Dragomir Montana ............... 1924. do 1927. g. 3. dr. Juraj Dominis ....................... 1927. do 1941. g.

rac i od tada počinje novo razdoblje „Krke“ u kojem su ostvareni veliki rezultati koji su proslavili klub i grad Šibenik. Na natjecanjima za prvenstvo Jugoslavije od 1927. do 1940. „Krka“ je bila prvak 1927. u Splitu (osmerac), 1928. na Paliću (osmerac i četverac bez kormilara), 1929. u Beogradu ( četverac s kormilarom i četverac bez kormilara), 1930. na Bledu (osmerac), 1932. u Beogradu (osmerac), 1933. u Splitu (osmerac, četverac s kormilarom i četverac bez kormilara), 1935. u Beogradu (osmerac), 1936. u Beogradu (osmerac i četverac s kormilarom), 1937. u Šibeniku (osmerac), 1939. u Beogradu (osmerac, četverac s kormilarom, četverac bez kormilara i dvojac s kormilarom) te 1940. u Dubrovniku (dvojac s kormilarom. Osmerac - devet puta državni prvak Za športske uspjehe u ovom razdoblju sigurno je najzaslužniji trener Petar Ivanov. Nakon što je došao iz Zadra odgojio je više generacija šibenskih veslača. Za čitavo ovo vrijeme vrijedni domar je bio Ivan Polombito. Radi velikih nesuglasica s Jugoslavenskim veslačkim savezom, “Krka“ je nakon završenog prvenstva 1930. istupila iz Saveza, čije je sjedište, u to vrijeme, bilo u Splitu. Sve je kulminiralo odlukom Saveza da na Europsko prvenstvo u Liege putuje osmerac „Gusara“ iz Splita, umjesto osmerca „Krke“ koji je te godine bio državni prvak. Nakon godinu dana, „Krka“ se vratila u Savez suočena športskom izolacijom i financijskim problemima. Za svoj veliki doprinos veslačkom športu, Savez je 1933. prešao u Šibenik, a za predsjednika je izabran dr. Juraj

Dominis, inače dugogodišnji predsjednik „Krke“. Antagonizam između Šibenika i Splita ostao je i dalje prisutan što je dovelo do slabljenja veslačkog športa u Dalmaciji. To su iskoristili tzv. kontinetalni klubovi tako da je Savez 1935. prešao u Beograd, a za predsjednika je izabran inž. Mihajlo Petrović - Obučina. Iako suočeni s teškom materijalom situacijom i bez veće podrške JVS-a, veslači „Krke“ su i dalje ostvarili dobre rezultate na državnim prvenstvima. Posebno će se pamtiti 1939. godina kada su na Jadranskoj regati u Sušaku u svih pet disciplina, u kojima su nastupili, osvojili prva mjesta. Ovaj uspjeh ponovili su i na državnom prvenstvu u Beogradu. Nastupili su u 4 discipline (četverac bez, četverac sa kormilarom, dvojac sa kormilarom i osmerac) i premoćno pobijedili. Posebno treba istaknuti osmerac „Krke“ koji je u razdoblju od 1923. do 1941. bio 9 puta državni prvak, što nije uspjelo ni njihovim „ljutim“ rivalima iz splitskog „Gusara“, koji su u toj „kraljevskoj disciplini“ pobijedili samo 6 puta (treba znati da je VK „Gusar“ jedan od najuspješnijih klubova u povijesti hrvatskog športa). Uz Filipa Babića, kao velike entuzijaste i predane dugogodišnje veslačke djelatnike, treba spomenuti inž. Jakova Despota i Maria Lušića. Oni su ostavili duboki trag u razvoju VK „Krka“. Dolaskom talijanske okupatorske vojske zamrla je športska aktivnost u Šibeniku... Literatura: Nikola Bego, Pedeset godina Krke, Veslački klub Krka- Šibenik, Šibenik 1973.g. 50 godina Veslačkog saveza Jugoslavije, Veslački savez Jugoslavije, Vojna štamparija Split 1972. Čedo Škorić i Drago Marić, Povijest veslanja u Zadru 1885 – 1997, Veslački klub Jadran, Zadar 1998.g.

IN MEMORIAM

IVAN TURINA (3. listopada 1980. - 2. svibnja 2013.)

van Turina rođen je u Zagrebu 3. listopada 1980. godine. Nogometnu karijeru započeo je u Dinamovim mlađim uzrastima, a u ljeto 1998. godine potpisao je prvi profesionalnu ugovor. U to vrijeme u Dinamu su bila tri reprezentativna čuvara mreže - Dražen Ladić, Tomislav Butina i Vladimir Vasilj, a Turina, da ne bi bio četvrti vratar u klubu, a pred kojim je budućnost, prihvatio je prijedlog stručnog stožera kluba i otišao na posudbu. U sezoni 1999./2000. bio je vratar Croatie iz Sesveta, u sezoni 2001./02. čuva gol Kamen Ingrada iz Velike, sezonu 2002./03, proveo je na posudbi u NK Osijek. Kratko vrijeme bio je na posudbi i u NK Dubrava. U svim navedenim sredinama pokazalo se da je odličan vratar i da njegovo vrijeme mora doći. Nažalost, vratareva pozicija je takva da može braniti samo jedan, a svi ostali koji su u klubu osuđeni su na čekanje šanse. Pred početak sezone 2003./04., Ivan Turina se vratio u Dinamo i uskoro postao prvi vratar kluba. Nekoliko sezona suvereno čuva vrata Dinama, kako u domaćim tako i u međunarodnim natjecanjima. Međutim, u sezoni 2006./07., Filip Lončarić postaje prvi vratar, Ivan Turina sve više i više grije klupu, a uskoro klupsko čelništvo dovodi iskusnog Nijemca Georga Kocha, pa Turina donosi odluku da je došlo vrijeme za promjenu sredine. Inače, na vratima Dinama Turina je osvojio prvenstvo Hrvatske u sezonama 2005./06. i 2006./07., kao i hrvatski nogometni kup u sezonama 2003./04. i 2006./07. U ljeto 2007. godine otišao je na posudbu u grčki Xanthi, gdje je branio u sezoni 2007./08. Nakon godine dana provedene u Grčkoj, Ivan Turina u ljeto 2008. godine odlazi u Poljsku i postaje vratar Lecha iz Poznanja. Nakon dvije turbulentne sezone, konačno se skrasio u Poljskoj i sa puno samopouzdanja debitirao je za svoju novu momčad. Tamo mu je u početku bilo idealno, klub je igrao i u Kupu UEFA. Inače, poljski nogomet tad je bio u zamahu, jer je nešto ranije ova zemlja, zajedno s Ukrajinom, dobila domaćinstvo Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine. Po dolasku u Poznjan dočekan je kao prava zvijezda. Ljudi su ga na ulici zaustavljali, fotografirali se s njim. Malo je bilo naporno, ali govorio je Ivan da je to lijep osjećaj. Odlazak u Poljsku vratio ga je u nogometni život: u startu svi su ga prihvatili i bili zadovoljni s njim. Pet kola zaredom nije bio primio gol... U Poljskoj se Turina zadržao samo u sezoni 2008./09. U rujnu 2009. raskinuo je ugovor s Poljacima i vratio se u Dinamo. Prije toga govorio je da je Dinamovo dijete, i da se želi jednom vratiti na gol svog kluba. U Dinamu je potpisao ugovor do kraja sezone 2009./10. Branio je malo, ali je ipak bio član momčadi koja je u navedenoj sezoni postala prvak Hrvatske. U svibnju 2010. godine Ivan Turina otišao je u redove švedskog prvaka AIK iz Stockholma. Bio je član svih mladih selekcija Hrvatske, od pionirske do mlade. Za A reprezentaciju Hrvatske, Ivan Turina kao vratar Dinama 2006. godine ima jedan nastup - branio je 1. veljače 2006.godine u Hong Kongu, u utakmici za Carlsbergov pehar u kojoj je Hrvatska pobijedila reprezentaciju Hong Konga sa 4-0. Ivan Turina iznenada je preminuo od zatajenja srca u Stockholmu, u noći 2. svibnja 2013., a sahranjen je 17. svibnja na zagrebačkom groblju Miroševac. (Jurica Gizdić)

ZLATOMIR OBRADOV (25. siječnja 1941. - 24. travnja 2013.)

Pločama je 24. travnja 2013. u 73. godini preminuo bivši nogometaš Hajduka, Zlatomir Obradov. Rođen je u Bašaidu u Vojvodini, 25. siječnja 1941. godine. U rodnom selu igrao je za lokalnu momčad, a nešto kasnije u Kikindi za momčad Odreda. Poslije tri godine nastupanja u Odredu, prešao je u Proleter iz Zrenjanina. Kada je dolazio u Hajduk, u ljeto 1966. godine, bio je poznat samo onima koji prate utakmice Druge savezne lige, istočna skupina… U karijeri je najviše igrao u veznom redu, a po potrebi i u napadu. U Proleteru je bio najbolji igrač i strijelac. Svojim igrama u Zrenjaninu zapeo je za oko dužnosnicima mnogih klubova, izbornicima također, pa je odigrao i nekoliko utakmica za reprezentaciju Istočne grupe Druge savezne nogometne lige. Normalno, s obzirom na navedene kvalitete, uoči prijelaznog roka 1966. godine moglo se čuti kako Obradov sigurno prelazi u jedan od beogradskih klubova. U prvom redu spominjan je Partizan. S druge strane isto takve vijesti lansirane su i od uprave Crvene zvezde, a ni Vojvodina nije mirovala. Hajduk je također nešto ranije kontaktirao Obradova. U tim razgovorima Obradov je dao čvrstu riječ da dolazi u Split. Nakon potpisivanja ugovora za Hajduk izjavio je: “Nisam želio produžiti ugovor s Proleterom, pa su me kaznili s pet mjeseci zabrane igranja. Željan sam afirmacije u jednom jačem klubu. Stoga sam i prešao u Hajduk, jer je to klub s bogatom tradicijom, a volim i more. Nije bilo nikakvih šansi da izigram dogovor s upravom Hajduka. Je, bilo

 11



je pritisaka i poziva iz Crvene zvezde i Partizana… Ja sam prije nekoliko dana doputovao u Dalmaciju. U Hajduku se pri tome nikome nisam javio. Želio sam osobno ocijeniti situciju. Da vidim kako izgleda među Hajdukovim navijačima. O tome sam čuo mnogo priča kojima, da budem iskren, nisam u cijelosti vjerovao. Uvjerio sam se da je ipak sve tako. Naime, otputovao sam na Korčulu, mještani su uskoro saznali tko sam i što namjeravam. Primili su me izvanredno i evo me sada tu.” Njegov gol u Splitu u finalu Kupa protiv Sarajeva, 24. svibnja 1967. godine, obilježio je Hajdukovu povijest. Zgoditkom koji je postigao u 52. minuti za vodstvo Hajduka od 2-0 trasiran je put osvajanju prvog Kupa Jugoslavije u povijesti kluba. Zlatomir Obradov na toj povijesnoj utakmici igrao je na lijevom krilu. Treba reći da je cijeli Split nekoliko dana prije živio za tu utakmicu. Čitav Split je bio na nogama. Staro i mlado, žene i djeca, svi su željeli vidjeti susret stoljeća kako je ta utakmica u Splitu nazivana. A, kada je utakmica završila, nad Starim placom vatromet. Čitav je Split jednim srcem, jednim grlom u toj sveopćoj grmljavini i mirijadi raketa slavio prvi zaslužni trijumf Hajduka - prvi Kup u svojim vitrinama. Zlatomir Obradov u Hajduku je igrao do 1968. godine. U tom je razdoblju odigrao 86 utakmica i postigao čak 46 zgoditaka. Nakon igračke karijere jedno vrijeme bavio se trenerskim pozivom. U polusezoni sezone 1975./76. trener je momčadi Splita, a trenirao je i Jadran iz Ploča. Nogometaš koji se nije dugo zadržao u Splitu, ali je tim svojim zgoditkom Sarajevu dao obol velikom klupskom trijumfu. Osvajanje kupa 1967. godine otvorilo je ponovno Hajduku put slave, koji će se superiorno nastaviti sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sahranjen je na Gradskom groblju u Pločama. (jg)

ALEKSANDAR KOZLINA (20. prosinca 1938. - 10. travnja 2013.)

oš jedna istinska Hajdukova legenda 10. travnja 2013. u Novom Sadu, otišla je u povijest. Bio je miljenik Hajdukovih navijača. Istok na Starom placu bio je njegov. Znao je da Splićani vole pravi „balun“. Uživali su u njegovim vragolijama na terenu. Dobivao je ovacije kada bi kome „proturio balun“ kroz noge, pa onda varka tijelom, „lažnjak“. Protivnici su padali po travi, a navijači Hajduka uživali. Aleksandar Kozlina bio je vezni igrač i half, jugoslavenski nogometni reprezentativac. Rođen je u Donjem Skradu 20. prosinca 1938. godine. Kao dijete navijao je za Hajduk, diveći se bravurama velikog Vukasa. S nogometom je počeo još u danima djetinjstva, najprije u Vojvodini, potom u drugom novosadskom klubu - Novi Sad. Međutim, u mislima mu je bio samo Hajduk. Kada je s prijateljem Antunom Nepilom otišao u Split kod rodbine, Kozlina se odmah uputio na Stari plac. Došavši do vrata kroz koja se izlazi na igralište, ugledao je onižeg čovjeka za kojeg su mu rekli da je trener. Izustio je: „Ja bi danas trenirao s vama.“ Trener ga pogleda i reče: „Mali, juniorski trening je završio, ovo je trening prve momčadi!“ Rekavši to, trener se nasmijao i otišao. Momak je za njim povikao: „Zovem se Aleksandar Kozlina, nisam dijete, imam 18 godina, zapamtite moje ime!“ Taj trener je bio Ive Radovniković. Kozlina se vratio u Novi Sad, sve je bolje igrao, pa su ga zvali Partizan i Crvena Zvezda, ali u srcu mu je bio samo Hajduk. Onda je stigao dan o kojem je stalno sanjao. Tog popodneva došla su dvojica muškaraca koji su govorili „po splitski“. Bili su to Jere Burazin i Lenko Grčić. Kad su mu rekli: „Mi smo iz Hajduka, došli smo po tebe, vodimo te autom u Split!“, nije ni sekunde razmišljao. Spakirao je stvari i pravac Split. Kozlina je zauvijek pamtio ponovni susret s Ivom Radovnikovićem, koji mu je prišao, dao mu ruku i kazao: „Sićan te se, sićan se kad si lani tija trenirat s prvom momčadi. Ja te nisam shvaća ozbiljno. Onda su nam javili da u Novom Sadu ima neki mali Kozlina koji je odličan dribler, sitija sam se toga prezimena… Drago mi je da si s nama!” Taj se dolazak Aleksandra Kozline u Hajduk zbio 1958. godine, a bijeli će dres nositi punih devet godina. Odigrao je za Hajduk 177 utakmica na kojima je postigao 12 zgoditaka. U sezoni 1966./67., u kojoj je Hajduk osvojio prvi Kup Jugoslavije, Kozlina je nastupao u jesenskom dijelu. Nakon Hajduka, od 1967. do 1973. godine igrao je u belgijskom Liegu, potom do 1975. u klubu Victoria iz Kölna, a nastupao je i za Tilleur i Borussiju. U Njemačkoj je završio višu trenersku školu, a čuveni Sepp Herbeger mu je bio jedan od profesora. Državna reprezentacija predstavlja vrlo važno poglavlje u Kozlinovoj športskoj biografiji. Sudionik je OI 1960. godine u Rimu i nositelj zlatne olimpijske medalje. Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 9 utakmica. Debitirao je na prijateljskoj utakmici protiv Maroka u Casablanci 1. siječnja 1960. godine (5-0), a od reprezentativnog se dresa oprostio u Jakarti 7. prosinca 1961. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Indonezije (5-1). Iz svojeg boravka u Splitu sjećao se razdoblja kada Hajduku nisu baš cvjetale ruže, kada su se treneri često mijenjali. Od svih tadašnjih Hajdukovih trenera, govorio je najviše mu je u srcu ostao „šjor” Leo Lemešić. “Pravi gospodin”, divan čovjek i veliki nogometni znalac, veliki šjor Leo – naglašavao je Kozlina. Smatrao je da mu je najveći kompliment dao pokojni Roman Garber, novinar koji je jednom napisao: „Aleksandar Kozlina svojim driblinzima podsjeća na Bernarda Vukasa!“ Potražio je Garbera i zahvalio mu. „Usporedio me je“, isticao je Kozlina, „s najvećim europskim nogometašem svih vremena, s mojim idolom Vukasom. Tresao sam se od straha kada sam s Vukasom prvi put sjeo u svlačionicu Hajduka, kada sam spoznao da ću igrati s njim u istoj momčadi. A sada me Garber uspoređuje s Bajdom…!“ Sahranjen je na gradskom groblju u Novom Sadu. (jg)

Znanost i šport

eovisno o tome je li riječ o ozbiljnom sukobu ili običnoj birokratskoj spletki, sve počinje pričom o unutarnjem ili vanjskom neprijatelju. Fikcija unutarnjeg i vanjskog neprijatelja brzo pogađa cilj, s obzirom na to da ima uporište u elementu mita, arhetipske forme koja živi u čovjekovoj podsvijesti, te itekako utječe na njegovo svjesno ponašanje. Mediji u svojem izvještavanju koriste element mita kako bi povećali čitanost ili gledanost. Tako, primjerice, u športskom izvještavanju prepoznajemo brojne elemente mita. Priča o športašu koji bez ičije pomoći, samo uz pomoć

svoje junačke snage, uspijeva pobijediti daleko nadmoćnijeg protivnika zapravo je mit koji pronalazimo već u afričkim plemenima, staroj Grčkoj, među sjevernoameričkim indijancima, itd. Nadalje, suprotstavljanje pojedinca društvu ili, primjerice, športaša upravi svog kluba ili saveza, zapravo je mit o borbi junaka i zmaja, gdje junak svojom hrabrošću uspijeva ubiti neman i tako osloboditi djevojku, spasiti selo i sl. Međutim, mudrost i životno iskustvo svjedoče da je jedini stvarni sukob onaj pojedinca sa samim sobom. Tako i mit o borbi junaka i zmaja zapravo ima mnogo dublju simboliku, a to je

pobjeda našeg ja nad našim nazadnim težnjama. Radi se o nesvjesnoj strani naše mračne i negativne osobnosti, našoj potisnutoj agresivnosti i tomu slično. Pobjeda zmaja zapravo je ovladavanje svim onim aspektima naše osobnosti koji, iako se ne nalaze na svjesnoj razini, iz pozadine djeluju na brojne okolnosti našeg života, okolnosti koje volimo tumačiti kao slučajnost. Radi se o potisnutoj agresivnosti, našem unutarnjem neprijatelju i mogućem načinu tumačenja brojnih pitanja, pa i onih vezanih za šport. Suvremena psihologija najčešće agresivnost tumači kao instrumental-

Unutarnji mir športaša Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Športaši koji umjesto unutarnjeg neprijatelja imaju unutarnji mir ili unutarnjeg prijatelja, sposobni su dugo godina egzistirati u samom vrhu svjetskog športa. Kako u športu, tako i kasnije u životu, oni dobro podnose stres koji pruža športski neuspjeh, ali i stres koji donosi uspjeh u športu

Olimp 42

43 Olimp

Znanost i šport

Športaši koji imaju unutarnji mir itekako su svjesni da bez stalnog rada na unutarnjem prostoru ne mogu očekivati naklonost vanjskog svijeta, športske sreće i dobrog rezultata

one unutarnje, potisnute agresivnosti. Primjera je mnogo. Športaš koji trenira pod nadzorom najvećih stručnjaka, konzumira najbolju moguću prehranu, koristi najsuvremenije metode oporavka, prima najveća financijska sredstva kao naknadu za trening i sl., redovito se ozljeđuje ili ne postiže očekivane rezultate. Zaposleni muškarac je stalno primoran mijenjati poslove jer svaki puta ima nepremostiv sukob sa svojim nadređenim.

nu, dakle pozitivnu, usmjerenu prema postizanju ciljeva, i neprijateljsku agresivnost, dakle onu koja za cilj ima nanošenje boli drugom. Podsvjesnu agresivnost pronalazimo kod Freuda, koji je vjerovao da su neka sjećanja neugodna i bolna, a neki porivi neprihvatljivi. Zbog toga ih ljudi izbacuju iz svijesti ili potiskuju kako bi izbjegli osjećaj tjeskobe, krivnje ili srama. Neprijateljska agresivnost vanjski je neprijatelj čovjeka, a posljedice takve agresivnosti, iako znaju biti velike, niti izbliza nisu tako opasne kao posljedice

Žena se rastaje od muškarca koji je psihički obezvrjeđuje, kako bi u ušla u novi brak s muškarcem sličnih ili još gorih sklonosti. Bez obzira što će u ovim pričama športaš vjerojatno ući u sukob s upravom kluba i dati medijima svoje tužno viđenje problema, muškarac okriviti čitav svijet za svoj neuspjeh, a žena će se po drugi ili treći puta udati iz inata bivšem suprugu, nitko od njih troje neće riješiti problem dok god ga ne počne rješavati u svom uzroku, dok ne krenu od samih sebe. Do tog trenutka, svoj unutarnji mentalni prostor vješto će preslikavati na okolni svijet i pokušati ući u sukob sa

svima, samo da bi sačuvali ili ponovno oživjeli lažnu sliku o sebi. Ovaj aspekt čovjekovog mentalnog prostora posebno je zanimljiv sa športskog stanovišta. Baveći se športom, športaš u kontroliranim uvjetima kroz aspekt pobjede i poraza ima mogućnost dubljeg uvida u vlastite psihičke procese, takozvane „okidače“ putem kojih se aktiviraju određena raspoloženja, psihička stanja, potisnuti problemi i sl. Uz kvalitetnog trenera, dakle trenera koji sam nema visoku razinu potisnute agresije, dijete postepeno osvjetljava svoja potisnuta emocionalna iskustva, podiže razinu svjesnosti i sposobnosti prihvaćanja teških, ali i lijepih životnih situacija. Nažalost, ako športaševo okru ženje, bilo da se radi o roditeljskom domu ili športskom klubu, povećava razinu te vrste agresivnosti metodom guranja prašine pod tepih, športaš će naučiti tehniku do savršenstva, trenirat će više nego svi ostali, ali, uspjeh će nekako izostati. Paralela se može povući s raznim društvenim uglednicima koji su nevjerojatan napor uložili u stjecanju visokog obrazovanja, a sve

→ Summary ←

u namjeri da zatome svoju podsvjesnu agresiju. Za razliku od onih koji su obrazovanje stjecali zbog ljubavi prema određenoj profesiji, te su u poslu kasnije postizali iznimne rezultate, ovi drugi, neovisno o besprijekornoj retorici, besprijekornom CV-u, savršenom poslovnom držanju i precizno zavezanoj kravati jednostavno ne uspijevaju. Športaši koji su uz pomoć športa naučili pobjeđivati onog mitskog zmaja iz prvog dijela teksta, već za vrijeme športske karijere u svakoj će teškoj situaciji vidjeti priliku za osobni razvoj. Po završetku športske karijere, takav športaš imat će skladne i kvalitetne odnose s okolinom, društvom, tvrtkom u kojoj radi i sl. Njegova životna filozofija neće biti osuđivanje svijeta oko sebe, već prihvaćanje i razumijevanje uzroka zbog kojih se neka pojava događa, prilika da se iz svake životne situacije, koliko god ona teška bila, izađe kao pobjednik. U protivnom, unutarnji prostor postat će sve glasniji, a samim time i buka koju je potrebno stvoriti u vanjskom svijetu. Ako sustav stvaranja športaša ili obrazovni sustav, isključivo ostane usmjeren na podizanje razine vanjskog znanja, a ne vodi računa o unutarnjem znanju ili mudrosti svjesnog prihvaćanja, svaka će sljedeća generacija biti sve obrazovanija. Ipak, većina problema koji muče današnjeg čovjeka ne samo da će ostati, nego će se i povećati.

Potiskivanje agresije u dublje razine čovjekove podsvijesti uz sve veće inzistiranje na vanjskim formama realna je opasnost, ali, za razliku od brojnih djelatnosti koje su „vukove u janjećoj koži“ eksponirale na pijedestal uspješnih menadžera, da bi im tvrtka već u sljedećem koraku propala, šport je u Hrvatskoj još uvijek ostao jedna od najuspješnijih djelatnosti, obzirom da je medalja osnovno mjerilo uspjeha u športu. Športaši koji umjesto unutarnjeg neprijatelja imaju unutarnji mir ili unutarnjeg prijatelja, sposobni su dugo godina egzistirati u samom vrhu svjetskog športa. Kako u športu, tako i kasnije u životu, oni dobro podnose stres koji pruža športski neuspjeh, ali i stres koji donosi uspjeh u športu. Oni su itekako svjesni da bez stalnog rada na unutarnjem prostoru ne mogu očekivati naklonost vanjskog svijeta, športske sreće i dobrog rezultata. Ako je istina da treba učiti od najboljih, tada možda i ova tema promatrana kroz prizmu istinskih športskih zvijezda može biti putokaz u promatranju stvarnosti, ne samo na razini posljedica, već i u korijenu samih uzroka.  Literatura: Aronson, E., Wilson, T. D., Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb, Mate d.o.o. Bern, E. (1980). Koju igru igraš. Beograd, Nolit Jung, C. G.(1973). Čovjek i njegovi simboli. Zagreb, Mladost

Numerous issues in sports, but also in life in general, still represent the great unknown. How, for example, the world experts in the field of economics are not able to successfully run a business or how it is possible that an athlete who has a great talent, ideal conditions for training, the best coaches and the like cannot reach even the threshold of success in sports. It is also a mystery why some people always find themselves in some cases in negative life circumstances and always blame someone else for that. One of the possible answers to these questions lies in subconscious or repressed aggression. Unlike positive aggression that is so necessary for success in any business activity, as well as in sports, or hostile aggression which is, although unpleasant, usually easily recognizable from the outside, repressed aggression often hides behind even seemingly peaceful cultural, highly educated and socially acceptable individuals. This type of aggression is often a dangerous enemy of Man, with a very significant impact on almost all aspects of his life. The reasons for this aggression are numerous: from repression of unpleasant and painful memories in order to avoid the feelings of anxiety, shame, etc., up to identification with certain life fictions and myths, which we often find in sports. Solving problems in what causes them by consciously accepting all the positive and negative circumstances that led to this problem is something that helps the athlete achieve the score maximum with greater ease, and retain it for a longer period of time. Repressed aggression is something that an athlete has to overcome, and in order to overcome it, one must first be aware that there is such a thing as this dimension of human mental space.

Spencer, A. (2001). Temelji psihologije. Jasterbarsko, Naklada Slap

45 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret

Sve vrijednosti

olimpizma Tekst: SAŠA CERAJ

Vrijednosti olimpizma ujedno su i vrijednosti kojima teži moderno društvo, jer osim krucijalnih vrijednosti olimpijskog pokreta poput izvrsnosti, prijateljstva i međusobnog uvažavanja, olimpizam se temelji i na borbi protiv raznih oblika diskriminacije, održivosti na ekonomskom i socijalnom polju te zaštiti okoliša

sprkos svojoj dugoj povijesti, olimpizam i danas predstavlja okosnicu i esenciju olimpijskog pokreta, ali i dublji smisao modernog športa posebice vidljivog prilikom održavanja olimpijskih igara. Doista, rođenje olimpizma može se pratiti još od vremena antike, međutim, danas se mogu susresti pitanja o svrsishodnosti olimpizma, odnosno, što olimpizam može ponuditi suvremenom društvu i čovjeku. Je li olimpizam samo idealistička ostavština i dah nekih prastarih vremena koji u današnjem svijetu - isforsiranom neoliberalnim sustavom kapitalizma - predstavlja neprovedivu relikviju? Novi društveni trendovi, diktirani po određenim ideološkim obrascima, doista mijenjaju sliku društva te se stječe dojam da je u takvim prilikama, kada se sve svodi na profit i tehnološki napredak pod svaku cijenu, humanizam, usprkos uvođenja brojnih ljudskih prava, u potpunosti ugrožen. Navedeni postupci jasno se zrcale na svim društvenim razinama, od znanosti - gdje se humanističke i društvene znanosti podređuju prirodoslovnim i tehničkim - pa do sustava športa koji se sve snažnije koristi za osobnu promidžbu i ostvarivanje kvantitativno-financijske koristi pojedinaca i interesnih grupa. Međutim, nikako se ne smije zaboraviti da su u povijesti čovječanstva neka od epohalnih otkrića iznjedrili upravo humanisti i humanistički pogled na svijet, koji se na posebno lijep način prezentirao u renesansnom vremenu, razdoblju koje je ponovno oživjelo duh antike i podjednaki razvoj tijela i duha. Sagledavajući na taj način i prateći razvoj društva, jasno se može

Olimp 46

konstatirati kako isključivi i dehumanizirani napredak i razvoj u konačnici ne donosi one rezultate koji bi trebali donijeti sreću i prosperitet današnjem čovjeku. U skladu s tim, važno je naglasiti kako se olimpijski pokret i danas temelji na olimpizmu i vrijednostima koje su prvenstveno humanističkog karaktera, a jasno su navedene u Olimpijskoj povelji kao podsjetnik na vrijednosti olimpizma, ali i u statutu, odnosno, osnovnim pravnim odrednicama uređenja i djelovanja Međunarodnoga olimpijskog odbora (MOO). Olimpijska povelja ističe važnost koju Međunarodni olimpijski odbor pridaje olimpizmu i na čijim vrijednostima temelji vlastito djelovanje koje se putem športa sve više šire na razna područja društvene djelatnosti. Tako se slobodno može govoriti da su vrijednosti olimpizma ujedno i vrijednosti kojima teži moderno društvo, jer osim tri krucijalnih vrijednosti olimpijskog pokreta poput izvrsnosti, prijateljstva i međusobnog uvažavanja, olimpizam se temelji i na borbi protiv raznih oblika diskriminacije, održivosti na ekonomskom i socijalnom polju te zaštiti okoliša. Također, olimpizam promiče solidarnost i šport kao aktivnost od velikog utjecaja na društvena gibanja, a koji može donijeti odgovore na neke od društvenih problema. Uz promicanje bavljenja športom kao prava svakog čovjeka, sve se intenzivnije prepoznaje i ključna uloga olimpizma kao poveznice športa, obrazovanja, kulture i multikulturalnosti. Nisu li navede vrijednosti i danas aktualne i ne teži li društvo - ako ništa drugo, barem deklarativno - upravo njima?

Međunarodni olimpijski pokret

Prinos u očuvanju mira u svijetu jasno prezentira i Međunarodna olimpijska akademija koja će u suradnji sa sveučilištem Georgetown (Washington, SAD) od 23. lipnja do 3. srpnja, u antičkoj Olimpiji održati program pod nazivom „Olympism4Humanity“ (O4H) U skladu s tim, i olimpijske vrijednosti u modernom olimpijskom pokretu moraju biti adekvatno valorizirane. Također, jasno je kako međunarodni olimpijski pokret putem olimpizma pruža pomoć u rješavanju kriza i izazova i u širem društvenom kontekstu, a ne samo u onom športskom. U prilog tomu govori i sve snažnije povezivanje Međunarodnoga olimpijskog odbora i Ujedinjenih naroda (UN) osobito na polju očuvanja mira u svijetu, što je u Olimpijskoj povelji na više mjesta jasno istaknuto, a svoje korijene temelji na dvadesetidevet stoljeća staroj antičkoj tradiciji pod nazivom εκεχειρία ili Olimpijskom primirju. Upravo je navedena ideja primirja predstavljala glavnu smjernicu Pierru de Coubertinu prilikom obnove olimpijskih igara kada mu je prioritet bio osiguravanje mira među narodima upravo putem olimpijskih igara. Danas, na tragu osnivača modernoga olimpijskog pokreta, u partnerskoj suradnji s Ujedinjenim narodima djeluje i Međunarodni olimpijski odbor, a u skladu s tim od 3. do 5. lipnja 2013. godine u glavnom sjedištu UN-a u New Yorku održao se je III. Međunarodni forum o športu u funkciji mira i razvoja. Forumu održanom u suradnji Međunarodnoga olimpijskog odbora i UN-a s glavnom temom „Stvaranje zajedničke vizije“, cilj je bio procijeniti mogućnosti korištenja športa kao alata za promicanje mira i razvoja putem pet glavnih smjernica. Prinos u očuvanju mira u svijetu jasno prezentira i Međunarodna olimpijska akademija koja će u suradnji sa sveučilištem Georgetown (WashinOlimp 48

gton, SAD) od 23. lipnja do 3. srpnja 2013. godine, u antičkoj Olimpiji održati program pod nazivom „Olympism4Humanity (O4H)“ koji predstavlja prvi program osposobljavanja i usavršavanja u olimpijskim vrijednostima kao mogućnosti utjecaja na društvo. Antička Olimpija nije slučajno odabrana za provedbu navedenog programa, jer osim što je mjesto rođenja olimpijskog duha, u antičkoj Olimpiji izvorno su uvedeni bitni elementi izvrsnosti poput olimpizma, izgradnje mira, demokracije, filozofije, znanosti i umjetnosti, a koji predstavljaju sastavnicu cjelovite obrazovne filozofije uravnoteženosti tijela, uma i duha. Od obnove olimpijskih igara 1896. godine do danas, olimpijski pokret zalagao se da putem olimpizma i olimpijskih vrijednosti društvo uvidi mogućnosti koje šport pruža u razvoju čovječanstva i društava u cjelini. Međunarodni olimpijski pokret svojim kontinuiranim zalaganjem, usavršavanjem i provedbom vlastitih razvojnih programa osigurava relevantnost športa kao važnog čimbenika u suvremenom društvu i na međunarodnom planu, što je posebno vidljivo na olimpijskim igrama kada nastupaju športaši iz više od 200 različitih zemalja diljem svijeta. Prepoznatljive su i pokrenute inicijative Međunarodnoga olimpijskog odbora koje podižu značaj športa u društvu, a vrlo važan uspjeh predstavlja povezivanje MOO-a s Ujedinjenim narodima i provedba projekta „Šport za mir“. Uz djelovanje na polju mira, Međunarodni olimpijski odbor provodi intenzivne korake na području promicanja zdravlja i društvenog razvoja, ravnopravnosti spolova, borbe protiv dopinga u športu, održivosti okoliša, obrazovanja, kulture i umjetnosti, a navedene aktivnosti evidentno su inspirirane i pod utjecajem olimpijskih vrijednosti, predstavljajući time ključan element i esenciju olimpijskog pokreta te samim time i njegova uspjeha i daljnjeg razvoja.  Literatura: Norbert, Müller (ur.), „Pierrre de Coubertin, Olympism - Selected Writings, International Olympic Committee, 2000. http://www.olympic.org/ http://olympism4humanity.com/ http://www.un.org/wcm/content/site/sport/ https://www.un.org/events/olympictruce/

→ Summary ←

With the promotion of sports activity as the right of every man, the key role of Olympism is more intensely recognized as a link of sports, education, culture and multiculturalism. It is clear that the international Olympic movement provides, through Olympism, assistance in resolving crises and challenges even in the broader social context, and not only sports related ones. This is supported by the ever increasing connection of the International Olympic Committee (IOC) and the United Nations (UN), especially in the field of preserving peace in the world, which is clearly stated on many occasions in the Olympic Charter, basing its roots on the twenty nine century long ancient tradition called εκεχειρία or the Olympic Truce. Also recognizable are the initiatives launched by the IOC that increase the importance of sports in society, and a very important success is the connection of the IOC with the UN and the implementation of the project “Sports for Development and Peace”. The IOC is taking intensive steps in the field of promotion of health and social development, gender equality, fight against doping in sports, environmental sustainability, education, culture and arts, and those activities are clearly inspired and influenced by the Olympic values, thus representing the key element and the essence of the Olympic Movement and its success and further development.

Šport na internetu: www.boks-savez.hr

ustavni rad i smislena strategija razvoja športa, što uključuje i medije među kojima oni internetski više nikako nisu zanemarivi, iznimno je jednostavna formula koja će održavati ili podići popularnost nekog športa ili ponovno svrnuti pozornost na njega. Posljednje bi se svakako moglo odnositi na hrvatski boks, koji je opet postao zanimljiv do te mjere da je, prema riječima predsjednika Hrvatskog boksačkog saveza Roberta Pauletića, na travanjskom prvenstvu Hrvatske u Zadru, u kvalifikacijskom danu bilo

Boks je opet in

Izvješće s turnira „Zlatko Hrbić“ na internetskim stranicama AIBA-e

više publike nego na tri prethodna finala Prvenstva Hrvatske zajedno. Ili, u obliku facebook statusa objavljenog na Pauletićevu profilu 18. travnja, to je izgledalo otprilike ovako: „…dvorana je toliko puna da više ni igla ne stane, ljudi čekaju na vratima i redari ih ne puštaju unutra! To se ne pamti kad je boks u pitanju.“ Pauletić je pravi sugovornik kad se govori o moći interneta i o tome što se sve može za šport napraviti i u virtualnom prostoru. Kao predsjednik Saveza angažirao se i u medijima, ali i na svom facebook profilu, koristeći spoj privatnog i - možda ne poslovnog, ali službene dužnosti koju obnaša. Među njegovim objavama ima i boksačkih, a vidi ih gotovo 5000 ljudi, koliko ih je okupio, što je velika „tiraža“ i velik doseg. - Istina, objavljujem i statuse o boksu na svom facebook profilu, ali za hrvatski je boks važnije što smo posljednjih nekoliko velikih događaja, primjerice međunarodni turnir „Zlatko Hrbić“ u Zagrebu i nacionalno prvenstvo u Zadru, nemjerljivo jače najavili u medijima nego prošlih godina. GoOlimp 50

Hrvatski boksački savez na internetu je od 2007. godine

vorim i o nacionalnim televizijama, i o radijskim postajama, i o novinama i o portalima. Kad se zbroje svi ti prilozi i tekstovi, uvjeren sam da je samo o tom jednom događaju u Zadru, napisano i emitirano više nego za sve ostale događaje o tzv. otvorenom boksu (open boxing), bivšem olimpijskom, u povijesti samostalne Hrvatske! - kaže Pauletić. To je prvenstvo čelnik HBS-a nazvao dijelom projekta procvata hrvat-

skog boksa, ocjenjujući da se nakon Zadra u našem boksu promijenilo - sve. - Prvenstvo je bilo briljantno organizirano, a kad je riječ o statusu otvorenog boksa u nas, treba spomenuti i veliku ulogu Hrvatskog olimpijskog odbora, na čelu s predsjednikom Zlatkom Matešom i glavnim tajnikom Josipom Čopom, koji nam pružaju presudnu podršku i obojica su u Zadru bili počasni gosti. Predsjednik Mateša

Piše: Marijana Mikašinović

Nakon travanjskog Prvenstva Hrvatske u Zadru u našem se boksu promijenilo sve, kaže predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza Robert Pauletić, najavljujući pojačanu prisutnost Saveza i u svijetu društvenih mreža

mjeri i marketinški alat, kako za tvrtke sponzore Saveza, tako i za natjecanja. Kad je riječ o webu kao mogućnosti za jeftiniju organizaciju stručne podrške trenerima i ostalom stručnom osoblju uz pomoć „zatvorene“ sekcije, Marović kaže da se i o tome razmišlja, s obzirom na to da na svjetskoj razini već postoje online prijave za razna natjecanja: - Surađuje se s drugim borilačkim savezima, koji to već imaju riješeno, da takav sistem provedemo na nacionalnoj razini. Što se web-seminara tiče, upravo je u razvoju jedan takav sa Svjetskom boksačkom asocijacijom, AIBA-om, za suce. Kako je internet najbrži način da se dopre do velikog broja ljudi – natjecatelja, navijača, a onda i sponzora - tako se i putem web-stranica, a onda i društvenih mreža, najlakše mogu plasirati informacije koje medijima nisu toliko zanimljive. Govoreći o daljnjoj internetskoj strategiji Saveza, Pauletić kaže da se na Facebook stranice Svjetske boksačke asocijacija, AIBA sjednici Izvršnog odbora HBS-a razgovaralo o tome da „pojačanog administratora koji održava stramo prisutnost Saveza u svijetu drušnicu i puni je informacijama koje prima tvenih mreža, ali morate znati i to da od HBS-a i članica, kao i neke bitne je HBS, osim glavnog tajnika koji je na informacije vezane uz naš sport koje plaći, strukturiran kompletno volonterdolaze izvan Saveza te neke adminiski te da nije lako povećavati broj obstrativne obavijesti, poput informacija veza ljudima koji u hrvatski boks ulažu o upisima u škole i fakultete - kaže gotovo cijelo svoje slobodno vrijeme. Marović. Ipak, uvjeren sam da ćemo ove godine dobiti i pravu, ozbiljnu facebook straniTočnih podataka o posjećenosti cu posvećenu hrvatskom boksu. Bilo je nema, ali postoje podaci o streamingu nekih pokušaja, ali to nije bilo ozbiljno i uživo dvoboja s lanjskog državnog prsustavno vođeno. Sve što se radi u ime venstva i ovogodišnjeg turnira „Zlatko Saveza mora biti odlično, ili barem vrlo Hrbić“, što je dosezalo i do 1000 spodobro. A ne da se nešto odradi samo jenih računala odjednom. zbog toga da se odradi.“ - Ako gledamo posjećenost u odnoPočetkom 2013. Pauletić je postao su na prošlu godinu, prema vanjskim članom AIBA-ine Komisije za športaše i pokazateljima, prenesenim vijestima s mladež. Boksu ga je svojedobno privunaše stranice, posjećenost je u znatkla činjenica da se poslije treninga odnom porastu - dodaje glavni tajnik. lično osjećao, jer se boksačkim treninNajposjećenije rubrike su vijesti, gom izbaci kompletan stres. Mladima bi slijedi rubrika dokumenti na kojoj pak preporučio boks iz više razloga. su rezultati te dokumenti potrebni - Prvo, znanje boksa pruža samopoza rad klubova sa Savezom, potom uzdanje. Nasilje se rađa iz straha, pa kalendari natjecanja. Stranica je poonaj koji nema straha nema potrebe najprije informacijski kanal, jer preko ni za nasiljem. Drugo, trening je blanje klubovi dobivaju obavijesti nužne godat za tijelo, čovjek se nemjerljivo za natjecanja - od rasporeda, ždrijeba bolje osjeća nakon žestokog treninga. pa nadalje. Djelomično je, ali u manjoj nam je doveo i počasnog predsjednika HOO-a, Antuna Vrdoljaka, što mi je posebno drago. U Hrvatskom boksačkom savezu djeluje 53 kluba, ali neki su, s obzirom na financijsko stanje, ove godine zatražili status mirovanja te ne sudjeluju u radu, doznajemo od glavnog tajnika HBS-a Marka Marovića, među ostalim zaduženog i za internetske stranice Saveza. Web boks-savez.hr postoji od 2007. godine. Stranica je prošla facelifting u prosincu 2011., kad je poprimila trenutni izgled. - Od početka do danas imamo jed-

→ Summary ←

Systematic work and meaningful strategy of sports development, including also the media among which those on the Internet are by no means negligible, is an extremely simple formula that will maintain or raise the popularity of a certain sports or again decrease it. The latter could certainly refer to the Croatian boxing, which again became interesting to such an extent that - according to the president of Croatian Boxing Federation Robert Pauletic - at the Croatian Championship in Zadar in April on the qualifying day there were more audience than at the previous three Croatian championship finals in total. The website boks-savez.hr exists from 2007. The site has undergone a facelift in December 2011, when it took the current layout. There are no data on the total site visits, but there are data about live streaming of the matches from last year’s State championship and this year’s tournament “Zlatko Hrbic”, which reached up to 1.000 connected computers at once. Further Internet strategy is to increase the presence of the Federation in the world of social networking, and therefore the HBS (Croatian Boxing Federation) should get this year a real, serious Facebook page dedicated to Croatian boxing.

Treće, boksači se uglavnom regrutiraju iz redova „tvrdih momaka“ koji se treningom miču s ulice, pa tako boks ima i pozitivnu društvenu ulogu. Nisu u hrvatskom boksu samo momci, ima i djevojaka, i to sve više. Registriranih je boksačica šezdesetak, što je bitno više nego prije: - To je nešto manje od 10 posto ukupnog broja registriranih boksača. Radi se na tome da se broj boksačica poveća, to je jedna od strateških odluka Saveza. Zasad u tijelima Saveza nema žena, jer u njima ne smiju biti aktivni boksači i boksačice. - Vrlo bismo rado inkorporirali predstavnicu ženskog boksa u Izvršni odbor, no s obzirom na mali broj žena koje su se u prošlosti bavile boksom, još nema toliko kvalitetnih stručnjakinja koje bismo uključili u rad Saveza. Ali mislimo na to, u bliskoj budućnosti sigurno će biti žena u vrhu našeg boksa - obećava Pauletić te zaključuje: - Boks ide nabolje i nadam se da će se tako i nastaviti, bez obzira na to tko bio na čelu HBS-a.  51 Olimp

Športska terminologija

Što bismo

bez lopte? Tekst: DARIJA OMRČEN

S obzirom na činjenicu da je lopta jedan od predmeta koji se od drevnih vremena koristio bilo u natjecateljskome športu, bilo u kontekstu rekreacije, bit će zanimljivo analizirati nazive za taj rekvizit u raznim jezicima

Olimp 52

opta je rekvizit koji se rabi u brojnim športovima - nogomet, košarka, ragbi, tenis, vaterpolo..., samo su neke od igara u kojima se taj predmet udara, hvata, za njime se trči, služi za bacanje i šutiranje, njime se postižu pogoci, za njega se bori. Pogrešno bi, međutim, bilo reći da je lopta okrugla. Ona je doista okrugla u nekim igrama loptom, recimo u odbojci, rukometu, košarci, tenisu, golfu itd., dok je u drugima jajolika, npr. u ragbiju, američkome nogometu, irskome nogometu, kanadskome nogometu itd. Okrugla je lopta ipak češća varijanta toga predmeta, a taj se oblik implicira i u etimologiji naziva za loptu u brojnim jezicima. Kroz povijest su je ljudi izrađivali od različitih materijala, pa su tako lopte bile od palminih listova, vlakana papirusa i slame u starome Egiptu, od kože i ispunjene dlakama i perjem u staroj Kini, a s vremenom ih se počinje izrađivati i od drveta, dok su u moderno doba od gume, ali i plastike te drugih sintetičkih materijala. Danas su igre loptom dio natjecateljskoga športa. Kroz povijest im se status, međutim, nije uvijek zadržavao u kontekstu športskoga nadmetanja. Tako su stari Egipćani igrali igre loptom kao dio svojih religioznih obreda. Pripisuje im se i „izum hokeja“ i to hokeja na travi, kao jednoga od najstarijih oblika igara loptom i palicom. Stari su Grci igre loptom smatrali aktivnošću koja je služila kao dopuna športskome treningu, dok su za stare Rimljane igre loptom bile vezane za kupelj i rekreaciju. Igre loptom igrali su i Maje, Inke i Azteci. I neki likovi iz mitova koriste loptu - tako se npr. Cú Chulainn, ratnik u irskoj mitologiji, smatra vrsnim udaračem lopte u aktivnosti koja je u stvarnome svijetu poznata kao hurling. S obzirom na činjenicu da je, dakle, lopta jedan od predmeta koji se od drevnih vremena koristio bilo u natjecateljskome športu, bilo u kontekstu rekreacije, bit će zanimljivo analizirati nazive za taj rekvizit u raznim jezicima. U hrvatskome se jeziku riječ lopta toliko udomaćila da relativno malo ljudi zna da joj je podrijetlo u mađarskome jeziku. U engleskome, norveškome i njemačkome jeziku lopta se naziva ball/ Ball, u švedskome boll, u nizozemskome bal, u francuskome balle, u talijanskome

palla, a u portugalskome bola. Nogometna lopta u talijanskome jeziku ima, međutim, drukčiji naziv od naziva palla, a taj naziv glasi pallone (Mazza, 2002: 17). U španjolskome postoji nekoliko naziva za loptu, i to pelota, bola i balón. Ruski je naziv za loptu мяч, ako se radi o lopti u nogometu, ragbiju ili tenisu, te мячик, ukoliko se pak radi o lopti(ci) u golfu ili stolnome tenisu (Thompson, 2006: 477). U poljskome se jeziku lopta naziva piłka, a u grčkome μπάλα (Collins English Dictionary, 2013a). Za riječ μπάλα Watts (1997: 228) navodi da se radi o nazivu za npr. nogometnu loptu. Latinska riječ za loptu je globus (globulus), a ista riječ označava i sferu (World Lingo, 2013) za koju u tome jeziku postoji i naziv sphæra (Dictionary.com, 2013b). The Pocket Oxford Latin Dictionary (2001: 167), pod uredništvom Jamesa Morwooda, kao naziv u latinskome jeziku za loptu za igru navodi riječ pila. Za englesku se riječ ball smatra da u srednjoengleski dolazi iz staronordijskoga od riječi böllr, i to od pragermanskoga ballu-z, te da je srodna starovisokonjemačkoj riječi ballo, tj. pallo, koja potječe od pragermanskoga *ballôn (Dictionary. com, 2013a). Prema tome izvoru, osnova je u indoeuropskome prajeziku glasila *bhel- i imala je značenje nateći. U starogrčkome je uz riječ πάλλα postojala i riječ σφαίρα (sfera), koja danas označava okrugli predmet, dok je riječ lopta u kontekstu športa, kako je već rečeno, proširila svoje značenje i na druge lopte koje nisu nužno okrugle. Stari su Rimljani, u navedenome kontekstu kupelji (thermae) i rekreacije, malu loptu nazivali pila, tešku loptu napunjenu perjem paganica, a npr. kožnatu napuhanu loptu follis (Wikipedia - The Free Encyclopedia, 2013). U čakavskome narječju hrvatskoga jezika lopta se, npr. u nogometu, naziva balún (Magner i Jutronić, 2006: 8), balũn (Šimunović, 2009: 97). Ista se riječ koristi i kao naziv za jednu od igara loptom, i to za nogomet. Uporaba riječi balun kao naziv za igru loptom nije, međutim, specifična samo za hrvatski. Harper (2013a) za riječ balloon koja se rabi u engleskome jeziku navodi da je u drugoj polovici 16. stoljeća označavala igru koja se igrala velikom napuhanom kožnom 53 Olimp

Športska terminologija

→ Summary ←

loptom. Isti izvor za podrijetlo te riječi navodi talijansku riječ pallone koja označava veliku loptu. Lopta nije i jedini okrugli rekvizit koji se rabi u športu. Drugi je okrugli predmet - kugla. Riječ je kugla u hrvatski jezik ušla iz njemačkoga, od riječi Kugel, a u tome jeziku označava loptu, tj. sferu, dakle, okrugli predmet. Podrijetlo joj je u srednjovisokonjemačkome, u riječi ball, koja je značila lopta. Riječ sfera dolazi, kako je već prethodno navedeno, iz grčkoga - od riječi σφαίρα (sphaira) u značenju lopta, odnosno okrugli predmet (Harper, 2013b), a moguće ju je pronaći i u drugim indoeuropskim jezicima, primjerice u hrvatskome (sfera), talijanskome (sfera), francuskome (sphère), španjolskome i portugalskome (esfera) te ruskome (сфéра). U mađarskome, koji ne pripada porodici indoeuropskih, nego porodici uralskih jezika, i to skupini ugrofinskih jezika, također postoji riječ istoga korijena i glasi szféra (SZTAKIszótár, 2012a). Međutim, u mađarskome se jeziku riječ szféra više rabi u smislu svemirskoga tijela, dok se kugla, odnosno lopta naziva gömb te labda (SZTAKIszótár, 2012b). Potonja riječ, labda, ulazi u hrvatski jezik i u njemu se, kako je već rečeno, udomaćuje u obliku lopta. U ruskome se pak jeziku osim riječi сфéра rabi i njezina istoznačnica шар (Thompson, 2006: 477). Prema Harperu (2013b), prvi zapis o značenju riječi sfera u smislu lopte, odnosno tijela okrugla oblika datira od srednjovjekovnoga značenja u astronomiji, a to je značenje podrazumijevalo „jedno od osam (kasnije deset) koncentričnih, transparentnih, šupljih kugli za koje se vjerovalo da se okeću oko zemlje i da nose svemirska tijela“.

Olimp 54

Ball is one of the most important requisites in sport. It is used in many team sports, e.g. football, basketball, volleyball, etc., and individual sports, e.g. tennis, golf, squash, etc. However, it is not the only spherical implement used in sports – a shot is used in a track and field event termed shot put. The aim of the investigation was to research into the etymology of the words ball, sphere and shot. The analysis showed that the meanings of these three words are interrelated, however, their usage, particularly within the domain of sport, varies in different languages.

U engleskome se jeziku kugla u športskome kontekstu ne naziva sphere, iako takva riječ u tome jeziku postoji, nego se rabi drugi naziv koji glasi shot - npr. naziv za bacanje kugle u atletici u engleskome glasi shot put. Podrijetlo je riječi shot u staroengleskome (staroengleska je riječ glasila scot), a povezana je sa staronordijskom riječju skot i starovisokonjemačkom scoz u značenju (eng.) missile, tj. projektil, sredstvo ili oružje koje se baca (Collins English Dictionary, 2013b). Bacanje se kugle u francuskome naziva lancer du poids, u talijanskome getto del peso, na španjolskome lanzamiento de pesos, na ruskome tолкание ядра, a na njemačkome Kugelstoßen. Očigledno je da se u navedenim jezicima za kuglu u odabranoj kolokaciji bacanje kugle rabe riječi koje nisu internacionalizam nastao od grčke riječi σφαίρα (sphaira). To, drugim riječima, znači da istoznačnice koje u pojedinim jezicima označavaju okrugli predmet nisu uvijek i nazivi za predmet toga oblika u određenome kontekstu. Danas se lopta ne rabi samo u športu: ona je bila i ostala omiljeni rekvizit za dječju igru - raznobojne lopte različitih dimenzija napravljene od različitih materijala, radost su brojnih mališana na dječjim igralištima, u vrtićima, u obiteljskim domovima, na vodi, na tlu, a baloni, „leteće“ lopte na napuhavanje, dodatak su dječjemu veselju. 

Literatura Collins English Dictionary (2013a). Definition of “ball”. http://www.collinsdictionary.com/dictionary/ english/ball, s mreže skinuto: 22.5.2013. Collins English Dictionary (2013b). Definition of “ball”. http://www.collinsdictionary.com/dictionary/ english/shot, s mreže skinuto: 22.5.2013. Dictionary.com (2013a). Ball. http://dictionary. reference.com/etymology/ball, s mreže skinuto: 30.5.2013. Dictionary.com (2013b). Sphere. http://dictionary. reference.com/etymology/sphere, s mreže skinuto: 30.5.2013. Harper, D. (2013a). Online etymology dictionary. http://www.etymonline.com/index. php?term=balloon, s mreže skinuto: 30.5.2013. Harper, D. (2013b). Online etymology dictionary. http://www.etymonline.com/index. php?term=sphere, s mreže skinuto: 30.5.2013. Magner, T.F. i Jutronić, D. (2006). Rječnik splitskog govora./A dictionary of Split dialect. Dubrovnik: Dubrovnik University Press. Mazza, D. (2002). Oxford paperback Italian dictionary. Oxford: Oxford University Press. Morwood, J. (2001). The Pocket Oxford Latin Dictionary. Oxford: Oxford University Press. SZTAKIszótár (2012a). English-Hungarian dictionary. http://szotar.sztaki.hu/en/search?froml ang=eng&tolang=hun&searchWord=sphere&langc ode=en&u=0&langprefix=en%2F&searchMode=W ORD_PREFIX&viewMode=full&ignoreAccents=0, s mreže skinuto: 30.5.2013. SZTAKIszótár (2012b). English-Hungarian dictionary. http://szotar.sztaki.hu/en/search?from lang=eng&tolang=hun&searchWord=ball&langcod e=en&u=0&langprefix=en%2F&searchMode=WO RD_PREFIX&viewMode=full&ignoreAccents=0, s mreže skinuto: 30.5.2013. Šimunović, P. (2009). Rječnik bračkih čakavskih govora. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. Thompson, D. (ur.) (2006). Pocket Oxford Russian dictionary. Oxford: Oxford University Press. Watts, N. (1997). Oxford paperback Greek dictionary. Oxford: Oxford University Press. Wikipedia – The Free Encyclopedia. (2013). Ball. http://en.wikipedia.org/wiki/Ball, s mreže skinuto: 22.5.2013. World Lingo (2013). Latin Dictionaries – English to Latin. University of Notre Dame. http://cawley. archives.nd.edu/cgi-bin/lookdown.pl?ball, s mreže skinuto: 30.5.2013.

Društvo i šport

Državno financiranje

profesionalnog športa

rošlo je već gotovo punih 12 godina otkada je Republika Hrvatska potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji simbolički označava prvi konkretan korak prema Europskoj uniji. Još je više vremena prošlo otkada je službena hrvatska politika pokrenula zemlju prema europskim integracijama. Učinio je to, danas se pomalo zaboravlja, predsjednik Franjo Tuđman, zaduživši ministricu Ljerku Mintas Hodak za sektor europskih integracija danas već davne 1998. godine. Dvanaest, odnosno petnaest godina dovoljno je za puno toga – djeca u tom razdoblju postanu tinejdžeri, tinejdžeri odrasli obiteljski ljudi, a Amerikancima je manje trebalo za poslati ljude na Mjesec. No, Hrvati valjda ne bi bili Hrvati da ne rješavamo stvari zadnji čas, pa onda nekoliko mjeseci pred ulazak u Europsku uniju pročitamo kako se od 1. srpnja javnim novcem više neće smjeti financirati profesionalni šport, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta mora precizno urediti financiranje športa i uskladiti ga s pravnom stečevinom Europske unije. Navedeno je, prema novinskim tekstovima, zatražila Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Gdje je problem? Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja je, općenito govoreći, iznimno važna i utjecajna organizacija u svakoj razvijenoj državi tržišnog gospodarstva (naravno, sam naziv i organizacijski oblik zna biti različit). Ima vrlo jake i izvršne ovlasti, može izravno istraživa-

Olimp 56

ti, pregledavati dokumentaciju donositi zabrane – što i nije naš (pa ni europski) izum; Amerikanci se svoje Federal Trade Commission plaše više nego poreznika, a porezna administracija je negdje na vrhu fobija u tamošnjem društvu. Pravila su jasna: u Europskoj uniji državnom potporom se smatra svaka prednost koju je, u bilo kojem obliku, nacionalno tijelo javne vlasti selektivno dodijelilo nekom poduzetniku. A nedopuštena je ona potpora koja davanjem prednosti nekim poduzetnicima narušava ili prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja te je stoga nespojiva sa zajedničkim tržištem. Ukratko, jer o tome bi mogli i knjige pisati, selektivne državne potpore su Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

Ulaskom u Europsku uniju, javnim se novcem više neće smjeti financirati profesionalni šport. On će se morati orijentirati na način kako se to u razvijenom svijetu radi primarno od strane jakih privatnih kompanija, u vidu sponzorstava. To što ih u Hrvatskoj baš i nemamo, naš je interni problem...

zabranjene (osim nekih izuzetaka i takozvanih potpora male vrijednosti - do 200.000 eura u tri godine po poduzetniku). Većina će kod nas reći: „Ali mi nemamo poduzetnika, naši športski klubovi su neprofitne organizacije!“ Osim naravno Hajduka koji je za sada jedino športsko dioničko društvo. No, Europska unija, odnosno sudovi Europske unije stvari postavljaju na malo drugačiji način. Naše pravo i pravna praksa (kako upravna tako i sudska) temelji se na strogom poštivanju formalne norme i općenito striktnom tumačenju iste. No, Europa u koju ulazimo je nešto drugo, što ćemo se morati i u praksi navići. Gleda se ono stvarno, ono ciljno, dakle ono što jest, a ne sama forma. Zato i europske direktive imaju vrlo opširne uvode koji znaju biti dugi i trećinu propisa – da bi svi znali zašto se nešto uvodi. Europski sudovi u Luksemburgu, općenito tumače normu šire od naših. Realna je mogućnost da, ne naravno tjedan nakon našeg ulaska, ali kroz neko vrijeme, kada pitanje dođe do njih, zauzmu stav da je organizacijski oblik udruženja nebitan, bio on udruga, športsko dioničko društvo ili nešto treće. Jednostavno, ako je aktivnost športske udruge takva da ima karakteristike poduzetništva, u pitanju je poduzetništvo. A ono ne smije, osim po posebnim uvjetima, dobivati novce države i lokal-

57 Olimp

Društvo i šport ne samouprave jer je predmet zaštite tržišnog natjecanja. Kao što državne novce više ne smiju kao do sada primati ni brodogradilišta ni „Croatia Airlines“. Što će se točno dogoditi – naravno nije moguće precizno prognozirati. No, za pretpostaviti je da, iz razloga koje smo naveli, javno financiranje profesionalnog športa neće biti dobro prihvaćeno. Naglasak je naravno na – profesionalno, za zaradu, uključivo i onu menadžera i drugih u sustavu. Dakle, nije problem (dapače, i poželjno je!) pomagati rekreativce, a naravno nitko neće raditi probleme (još će i pohvala doći) ako država i lokalna samou-

prava ulažu u športske aktivnosti mladih. Za komercijalni športski turizam, tko ima ideju, može se čak i za projekt aplicirati i osigurati sufinanciranje od strane Unije. Naravno, i olimpizam je tu izvan priče o tržišnom natjecanju, olimpijske aktivnosti ne spadaju u poduzetništvo. No, dati novce lokalnom, najčešće nogometnom, klubu iz proračuna lokalne samouprave, klubu koji od toga plaća profesionalce, a još se i dodatno zaradi od prodaje igrača – moglo bi postati vrlo upitno. Profesionalni šport tog tipa morat će se orijentirati na financiranje onako kako se to u razvi-

jenom svijetu radi - primarno od strane jakih privatnih kompanija, u vidu sponzorstava. To što ih u Hrvatskoj baš i nemamo, naš je interni problem. Država tu svakako može pomoći, prvenstveno poreznom valorizacijom uplata u profesionalni šport, o čemu svakako postoje i svjetski primjeri i trebalo bi ih proučiti. Hoće li novca biti dovoljno – ne, barem na početku. Ali, trebat će se prilagoditi. No, s druge strane, zabrana preusmjeravanja proračunskog novca u profesionalni šport, imat će i neke prednosti. Lokalni političari neće pred izbore moći preusmjeriti dio novca poreznih obveznika u športski klub, kojeg su im puna usta (ne naravno radi kluba, već radi njih samih!) i poslije te četiri godine na šport općenito zaboraviti. Nadalje, situacija koju sada imamo, da samo neki, oni iz bogatijih gradova i općina, imaju javno financiranje – nije dobra za sam šport. Ne mogu se ravnopravno natjecati onaj koji ima nulu i onaj koji ima milijun. Dovodi to i do neželjenih regionalnih i drugih tenzija. Privatni sponzori (posebno ako im se to poreznim propisima olakša) ipak će više paziti na rezultat kluba, jer uspješniji klub znači i veću isplativost ulaganja, pa će i oni iz siromašnijih krajeva, ako budu uspješni, moći računati i na izdašnija sredstva. 

→ Summary ←

TISSOT VISODATE AUTOMATIC

odabrao Tony Parker – Profesionalni košarkaš Klasični sat iz kolekcije Heritage izrađen od 316L nehrđajučeg otpornim na grebanje i vodootpornošću do 3 bara.

Get in touch at www.tissot.ch

Olimp 58

IN TOUCH WITH YOUR TIME

Ekskluzivni distributer Prodajna mjesta na www.marli.hr

The accession of the Republic of Croatia to the European Union on July 1st, 2013 will also mean more severe control of competition rules. Since certain professional sports clubs are co-financed by the public authorities, the question arises whether such financing will fall under the rules of competition which in the European Union prohibit selective public financing of entrepreneurship. The article analyzes what in the activities of professional clubs may be incompatible with the European practice and states that professional sports will have to adjust primarily to the financing by private sponsors.

Vaπe emocije...

...naπa su energija. Gdje nalazimo svoju energiju? U vaπim emocijama, u vaπoj strasti za stvaranjem, u vaπoj æelji za znanjem. U svakom trenutku i na svakom mjestu, vi ste naπe nadahnuÊe. ZahvaljujuÊi vama naπi izvori energije su neiscrpni. Kao druπtveno odgovorna kompanija, posebno smo ponosni πto tu energiju ulaæemo i za dobrobit naπe zajednice - pomaæuÊi humanitarne, kulturne, sportske, obrazovne i mnoge druge projekte. INA - vi ste naπa energija.

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA hrvatska olimpijska obitelj - HOO 1991. - 2011.

225 godina športa u hrvatskoj

Autori: Radica Jurkin Lugović i Ante Drpić Recenzent: Jura Ozmec Godina i mjesto izdavanja: 2011., Zagreb Stranica: 240 Format: 23x33 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski olimpijski odbor, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Marin Stojić Tisak: Tehničar Copyservis Dostupnost: on-line izdanje potražite na web stranicama HOO - www.hoo.hr; tiskano izdanje u knjižnicama diljem Hrvatske, a informacije: Hrvatski olimpijski odbor, Trg Krešimira Ćosića 11, 10000 Zagreb, tel: +385(0)1 3650-576 Cijena: prigodno izdanje

Autor: Zdenko Jajčević Urednica i redaktorica: Smiljana Jelčić Ivanošić Godina i mjesto izdavanja: 2010., Osijek Stranica: 278 Format: 16,5x24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Streljački savez Osječko-baranjske županije Oblikovanje i priprema za tisak: Domagoj Verović Tisak: Gradska tiskara Osijek Dostupnost: Streljački savez Osječko-baranjske županije, Šandora Petefija bb, Streljana “PAMPAS”, 31000 Osijek, tel: +385 (0)31 302 450, www.superknjizara.hr; u knjižnicama diljem Hrvatske Cijena: 250,00 kn

Ova reprezentativna monografija, iako prigodno objavljena povodom dvadesete godišnjice osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora, sveobuhvatno je izdanje koje javnosti predstavlja rad Hrvatskog olimpijskog odbora, ideju olimpizma i olimpijski šport na hrvatskom tlu, ali i cjelovit prikaz nastupa svih hrvatskih olimpijaca na Olimpijskim igrama od 1900. godine. Prvi dio monografije posvećen je uvodnim riječima Jacquesa Roggea - predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, Antuna Vrdoljaka - prvog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora i člana Međunarodnog olimpijskog odbora, Patricka Hickeya - predsjednika Europskog olimpijskog odbora te Zlatka Mateše i Josipa Čopa - predsjednika i glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora te ideji olimpizma, njenom zaživljavaju na hrvatskom tlu od razdoblja Austro-Ugarske monarhije do utemeljenja Hrvatskog olimpijskog odbora u turbulentnom razdoblju osamostaljivanja i priznavanja Republike Hrvatske. Na velikim, kvalitetnim fotografijama, pred čitateljem se u krupnom kadru smjenjuju lica hrvatskih olimpijaca, osvajača olimpijskih medalja, ali i športskih legendi koje su ostavile neizbrisiv trag u hrvatskom športu i olimpizmu iako nisu stale na olimpijsko postolje. Legende hrvatskog športa i legende športskog novinarstva, koje nisu više s nama - Dražen Petrović, Matija Ljubek, Krešimir Ćosić, Mate Parlov, Velimir Kljaić, Žarko Susić, Zvone Mornar, Boris Mutić i Zdenko Jajčević - ponovno oživljavaju u našim mislima i srcima. Ova vrijedna knjiga objedinjuje i uspjehe svih onih športaša koji su nas svojim športskim umijećem i izvedbama oduševljavali u posljednja dva desetljeća i čija postignuća još i danas grudi nadimaju ponosom i emocijom. Podsjetimo, olimpijada je razdoblje između dvojih Olimpijskih igra, a kroz dobro osmišljen koncept prikaza športa tijekom svake od olimpijada od hrvatske samostalnosti, zabilježena su i sva odličja na juniorskim i seniorskim svjetskim i europskim prvenstvima, kao i nastupi hrvatskih športaša na Mediteranskim igrama, ali i aktivnosti HOO-a u tim razdobljima. Počevši od Barcelone 1992. pa do Vancouvera 2010. monografija nam donosi popise svih hrvatskih olimpijskih delegacija i olimpijaca po športovima, a posebne stranice posvećuje biografijama svih osvajača olimpijskih medalja. Hrvatska olimpijska obitelj čitatelju nudi i popis svih dobitnika nagrade Dražen Petrović koja se od 2006. dodjeljuje darovitim mladim športašima te popis najuspješnijih športaša i ekipa u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora od 1995. do 2010. Svakog ljubitelja športa zasigurno će razveseliti i popis svih hrvatskih olimpijskih odličnika od 1900. godine, a čak i one koji šport prate tek za velikih svjetskih natjecanja i tek jednim okom na našim športašima ova monografija neće ostaviti ravnodušnima i mnogi će je poželjeti imati u svojoj biblioteci, usprkos limitiranosti naklade i prigodnom karakteru knjige.

Iako je poticaj za objavu knjige bila 225 godišnjica streljaštva, kao prvog organiziranog športa u Hrvatskoj, izniklog iz potreba obrane, autor nas bogatim izborom fotografija i tekstom natopljenim povijesnim činjenicama vodi kroz hrvatsku športsku povijest od rimskog doba i prvih građevina namijenjenih tjelesnoj aktivnosti, rekreaciji i rehabilitaciji, preko srednjovjekovnih dodola, viteških turnira i prvih tjelovježbenih nadmetanja građana, od kojih korijene vuče i današnja Sinjska alka, sve do doba modernog športa i postignuća hrvatskih športaša. Da športovi s loptom nisu popularni samo danas, već je loptanje omiljena zanimacija građanstva kroz povijest, govore i brojne zabrane loptanja po gradskim trgovima, s kaznama čak do dvomjesečnog zatvora (u Splitu 1735.) Vrijedan povjesničar bilježi i da je najpopularniji šport u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća bio biciklizam, a do 20. stoljeća na ovim se prostorima razvija još deset športova. Iz poglavlja u poglavlje, kroz povijesne cjeline, pratimo iznimno zanimljiv i iscrpan prikaz razvoja svih športova u Hrvatskoj. Razdoblje od 1903. do 1918. obuhvaća razvoj osam športova između ostalih i nogometa, ali i kraljice športova, pa saznajemo da najveće zasluge za razvoj športa kojim se danas ponosimo kao prepoznatljivim izvoznim proizvodom, pripadaju Prvom nogometnom i športskom klubu (PNIŠK) i Hrvatskom akademskom športskom klubu (HAŠK) osnovanima 1903. ali i da su pioniri hrvatske atletike zagrebačkih nogometaši, kao i to da je 1903. u Samoboru osnovana prva sekcija hokeja na travi. Nogomet je u međuratnom razdoblju već najpopularniji, a pratimo razvoj i postignuća hrvatskih športaša u još 14 novih športova, od boksa i jedrenja preko niza danas popularnih športova s loptom, do biljara i bridža. Knjiga će otkriti kako je Drugi svjetski rat utjecao na aktivnosti splitskog Hajduka, ali i da šport u Hrvatskoj nakon 1945. obilježava i razvoj 17 novih športova. Da je Franjo Bučar “otac hrvatskog športa” zasigurno znaju mnogi, no knjiga nam donosi cjelokupni prikaz njegova djelovanja kojim je zaslužio taj laskavi epitet. S autorom hodamo tragom olimpizma u Hrvata, od osnivanja Međunarodnog olimpijskog odbora 1894. do olimpijskog pokreta u samostalnoj Hrvatskoj. Saznajemo ponešto o povijesti tjelesnog odgoja i športske rekreacije, dobivamo vrijedan uvid u značaj Hrvatskog sokola i sokolskog pokreta za razvoj tjelovježbe, športa, ali i publicističke djelatnost u Hrvatskoj te spoznajemo okolnosti koje dovode do osnivanja Hrvatskog športskog saveza i inicijative za njegovo međunarodno priznanje. “Ova je knjiga sukus naše športske povijesti i naše športske kulture” - kaže u predgovoru knjige Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i na sažet način najbolje prikazuje vrijednost ovog štiva koje bi svaki poklonik športa trebao pročitati.

Olimp 60

Pripremila: Tajana OBRADOVIĆ

ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG BOĆANJA

ZAVESLAJI ŽIVOTA

Autori: Damir Škarpa i Eduard Hermar Glavna urednica i redaktorica: Smiljana Jelčić Ivanošić Godina i mjesto izdavanja: 2012., Zagreb Stranica: 305 Format: 22,5x30 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Libera Editio d.o.o. i Hrvatski boćarski savez Oblikovanje i priprema za tisak: Domagoj Verović Tisak: GZH - Grafički Zavod Hrvatske Dostupnost: Libera Editio d.o.o., Selska cesta 7/c, 10000 Zagreb, tel: +385 (0)1 3778 798; Hrvatski boćarski savez, Trg Krešimira Ćosića 11, 10000 Zagreb, tel: +385 (0)1/6196 660; e-mail: hrvbocarski-savez@zg.t-com.hr i knjižnice diljem Hrvatske Cijena: 230,00 kn

Autor: Igor Boraska Recenzent: Saša Ljubičić Godina i mjesto izdavanja: 2009., Split Stranica: 308 Format: 19,5x23,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: HVK Gusar i VK Val, Split Oblikovanje i priprema za tisak: Bojan Lončar Tisak: Slobodna Dalmacija d.d. Dostupnost: www.ljevak.hr; HVK Gusar, Špinutska 69, 21000 Split, + 385 (0)21 386 707 i knjižnice diljem Hrvatske Cijena: 190,00 kuna

„Zlatna knjiga hrvatskog boćanja“ svečarski je poklon svim ljubiteljima boćanja povodom šezdesetog jubileja Hrvatskog boćarskog saveza. Ipak, boćanje je mnogo starije i od Saveza i od organiziranog boćarskog športa, pa ovo opsežno izdanje, tekstom i slikom, prati višestoljetni razvoj ove nekad omiljene zabavne igre i rekreacije stanovništva primorskih krajeva do ustroja boćanja u organizirani šport. Ova velika, bogata knjiga, satkana je, kako u uvodnoj riječi kaže Mario Milanović-Litre, glavni tajnik Zagrebačkog boćarskog saveza i izbornik hrvatske ženske reprezentacije, “od boćarske prošlosti i sadašnjosti” i samim time je dobar zalog za budućnost športa čiji su pojedinci svojim uspjesima obilježili velika međunarodna natjecanja unatrag dva desetljeća. Ako o boćanju i boćarskoj igri čitatelj i ne zna mnogo, „Zlatna knjiga hrvatskog boćanja“ demistificirat će osnove ovog športa i vrste boćanja. Ipak, ona nije udžbenik već poslastica i za prekaljene ljubitelje boćanja. Knjiga je podijeljena u šest cjelina. U prvom poglavlju s Damirom Škarpom putujemo kroz vrijeme - od prapovijesnih početaka boćarske igre, razvoja i organiziranja športskog boćanja u svijetu, do početaka boćarskih igra u priobalnoj Hrvatskoj i Lici, širenja boćanja na cijelu Hrvatsku, ustroja i razvoja športskog boćanja sve do raspada Jugoslavije. Pratimo aktivnosti oko, zbog rata otkazane, organizacije Svjetskog prvenstva, ali i novu priliku, 1994., kada je Hrvatska zablistala u organizaciji Europskog prvenstva, ali i zlatom Dinka Beakovića u preciznom i broncom Valtera Ivančića u brzinskom izbijanju. U vremenu od samostalnosti Hrvatske, talent, ulaganje u infrastrukturu i kvalitetan rad polučuju rezultate i imena naših boćara kontinuirano odjekuju s pobjednički postolja svjetskih i europskih prvenstva, a čitatelj, iz stranice u stranicu, prati boćare na tom putu. Drugo poglavlje prikazuje razvoj hrvatskih klubova, a treće županijskih saveza. U četvrtom nas autor upoznaje s ljepšom stranom ovog športa - ženskim boćanjem i uspjesima naših djevojaka. U posljednja dva poglavlja autorsko pero preuzima Eduard Hermar i donosi nam biografski leksikon hrvatskog boćanja koji obuhvaća 85 osoba značajnih za hrvatsko boćanje od osnivanja boćanja kao organiziranog športa u Hrvatskoj 1951. do danas. U završnom poglavlju, na svoje će doći i ljubitelji športske statistike u pregledu rezultata hrvatskih boćara na međunarodnim nastupima za negdašnju reprezentaciju Jugoslavije te rezultata svih dobnih kategorija boćara i boćarki pod zastavom Republike Hrvatske od 1992. do 2011. Tu je i popis najuspješnijih boćara i boćarki, kao i rezultati s državnih prvenstava bivše države, Republike Hrvatske, Kupa Hrvatske i 1. Hrvatske boćarske lige, te popis hrvatskih klubova sudionika europskih kupova.

Autobiografija Igora Boraske priča je o hrvatskom veslanju, ali i društvu tijekom dva različita desetljeća - onom prije informatičke ere, u kojem se vrijeme posvećivalo osobnim kontaktima, improvizacijama i druženju te desetljeću u kojem se stvari stubokom mijenjaju, a veslanje postaje profesionalnije. Priča je to i o djetinjstvu provedenom u kvartovskom jurcanju za loptom i o gotovo petogodišnjem nogometnom stažu, prvim suočavanjima s nepravdama selekcija i sustava, o sudbonosnom odlasku u Gusar, susretu s Tihomirom Francetićem s kojim će kasnije osvajati brojne naslove i medalje. Priča je to i o suhim veslačkim treninzima koji su mnoge odbili od tog športa, ali i o upornosti koja dovodio do prvog otiskivanja od pontona, o treninzima u praskozorje i izlasku sunca iza Mosora. Možda su baš ranojutarnji treninzi bili ono što je odredilo Igorovu športsku i životnu karijeru usađujući mu radne navike i disciplinu. A s radom dolaze i prvi juniorski uspjesi. Autorovim očima pratimo i raspad Jugoslavije, odluku Hrvatskog veslačkog saveza o nenastupanju hrvatskih veslača u posadama jugoslavenske selekcije na Svjetskom prvenstvu u Beču, susret s Markom Banovićem koji mu preokreće život. Poziv iz Amerike, odlazak na Sveučilište Brown iz frankfurtske zračne luke bez položenih stručnih ispita i međunarodnog ispita iz engleskog jezika. Stipendija, aklimatizacija, studij. Za Brown 1993. osvaja tzv. trostruku krunu, iste godine osvaja broncu s Frankovićem i Adamovićem u dvojcu s kormilarom na Mediteranskim igrama. Slijede dvije diplome, petnaestak godina nastupa na velikim svjetskim natjecanjima i niz medalja osvojenih na svjetskim prvenstvima, mediteranskim igrama, najvećim svjetskim regatama i kao kruna - olimpijska bronca iz Sydneya 2000. S Igorom prolazimo kroz pripreme i natjecateljsku sezonu, kroz druženja i atmosferu olimpijskog sela, kroz zajedništvo, ali i napore i bol prije euforije osvojenih medalja. Pratimo ga u zasićenosti veslanjem nakon Sydneya, uskakanju u bob i ostvarenju dječačkog sna iz vremena olimpijskog Sarajeva, u spuštanju bob stazom koje ga vodi i do Zimskih olimpijskih igra u Salt Lake Cityju 2002., ali i vraća veslanju i četvrtom olimpijskom nastupu 2004. Kroz športski životopis Boraska vješto provlači i sudbinu nekoliko veslačkih generacija, obiteljski život, putovanja, vlastita razmišljanja i emocije te kritički promišlja hrvatsku svakodnevicu u kojoj se premalo cijene talent, znanje i rad, a podobnost se nagrađuje. Vjerojatno najbolji sukus svoje autobiografije daje sam: “To sam htio zapisati...: muku i ljepotu veslanja, zaveslaje kojima smo stigli do športskih uspjeha, ali i koji su nas vodili kroz život. Ako mladi čitatelj u ovoj našoj priči prepozna vrijednosti koje su nas pretvorile u uspješne sportaše i sretne ljude, onda će ona ispuniti svoju svrhu.” 61 Olimp

Od Olimpa do Olimpa

Aktualne europske karate prvakinje s vodstvom HOO-a Akualne europske prvakinje u karateu Ivona Tubić, Azra Saleš, Ana-Marija Čelan i Ana Lenard primili su 22. svibnja u sjedištu HOO, njegovi čelnici, predsjednik i glavni tajnik Zlatko Mateša i Josip Čop. Prvo zlatno odličje u ženskoj ekipnoj konkurenciji na Europskom prvenstvu u Budimpešti u svibnju 2013. rezultat je višegodišnjeg uspona hrvatskog ženskog karatea koji bilježi treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Beogradu 2010., i dva druga 2012. - na SP u Parizu i EP na Tenerifima. Pobjeda na EP u Budimpešti nad aktualnim svjetskim prvakinjama Francuskinjama (u konkurenciji više od 500 natjecatelja iz 45 zemalja), novi je poticaj brojnim djevojkama i mladićima, hrvatskim karatistima koji su okupljeni u vrlo organiziranom i uspješnom Hrvatskom karate savezu na čelu s dugogodišnjim predsjednikom Stjepanom Čelanom. U izaslanstvu Hrvatskog karate saveza uz predsjednika Čelana (koji je u travnju ove godine dobio još jedan mandat na mjestu dopredsjednika Europskog karate saveza), bili su još izbornik Drago Galina, glavni tajnik HKS-a Darko Šimunec i tehnički tajnik Davor Cipek.

Milivoj Bebić u Kući slavnih Dvostruki olimpijac sa zlatnim i srebrnim odličjem Milivoj Bebić, jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista i najbolji strijelac svijeta 80-ih godina, od 12. svibnja 2013. šesti je Hrvat u Hall of Fameu, u Kući slavnih vodenih športova u američkom Fort Lauderdaleu. Prije njega, svoja su mjesta zauzeli vrhunski vaterpolisti Zdravko Ćiro Kovačić (1984. ), Ratko Rudić (2007.), Perica Bukić (2008.), Zdravko Ježić Pucko (2010.) te utemeljitelj hvarskog Faros maratona u daljinskom plivanju Vicko Šoljan (2008.) u kategoriji istaknutih športskih dužnosnika. Jedina Hrvatica u Kući je zlatna i srebrna olimpijka u plivanju Đurđica Bjedov (1987.). Milivoj Bebić rođen je u Splitu 29. kolovoza 1959. godine. Vaterpolo je počeo igrati s nepunih deset godina u splitskom POŠK-u za čiju je prvu momčad nastupao od 1976. do 1986. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao

Olimp 62

je od 1977. do 1986. i odigrao 300 utakmica i postigao rekordnih 620 zgoditaka, a svjetski je rekorder po broju golova postignutih u jednoj utakmici (28). Bilo je to na Univerzijadi u Kobeu 1985. (Jugoslavija - Gvatemala 620). FINA ga je tri puta proglasila najboljim vaterpolistom svijeta (1982., 1984. i 1985.). Nastupio je na OI u Moskvi 1980. gdje je osvojio srebrno, a 1984. u Los Angelesu zlatno odličje. Osvojio je i srebro na EP u Sofiji 1985., dva zlata na MI (u Splitu 1979. i Casablanci 1983.), a s momčadi POŠK-a dva Kupa kupova Europe, dva Mediteranska kupa, dva kupa bivše Jugoslavije i jedan europski Superkup. Nakon aktivnog igranja, Milivoj Bebić radi kao športski dužnosnik u POŠK-u i Hrvatskom vaterpolskom savezu. Kao športski direktor POŠK-a, koji je jedno vrijeme nastupao pod imenima Slobodna Dalmacija i Splitska banka, osvaja prvenstvo Hrvatske 1998., hrvatski nacionalni kup 2000. te Kup prvaka Europe 1999. godine. Bio je i član Poglavarstva Grada Splita zadužen za šport te direktor ustanove za upravljanje športskim objektima grada Splita. Dobitnik je Nagrade grada Splita 1984. godine i Državne nagrade za šport Franjo Bučar 2000. godine. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1999. godine ordenom Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara.

Olimpijski dan: Pokreni se, uči i otkrij! Više od 800 učenika osnovnih škola iz cijele Hrvatske, stotinu voditelja, nastavnika, roditelja, kao i dvjestotinjak djece-navijača i poklonika školskog športa, proslavili su 28. svibnja 2013. u Zagrebu, u športsko-rekreacijskom centru Mladost, međunarodni Olimpijski dan (Olympic Day) posvećen proslavi olimijske ideje i vrijednosti svjetske športske zajednice. Njima u potpori bila su vrhunska športska i olimpijska imena: Dubravko Šimenc, Karlo Stipanić, Ninoslav Saraga, Martina Zubčić, Ratko Rudić, Stjepan Deverić, Josip Pavić, Damir Martin, Martin Sinković, Mihovil Nakić, Igor Boraska i Danira Bilić koja je ujedno bila i koordinatorica proslave Olimpijskog dana 2013. Demonstrirajući športska znanja i vještine na 6. danima Univerzalne športske škole u organizaciji Hrvatskog školskog športskog saveza (a u suradnji s Hrvatskom

Tekst: RADICA JURKIN

olimpijskom akademijom te Hrvatskim klubom olimpijaca), učenici su pokazali ne samo športsku izvrsnost, nego i izvanrednu radost druženja, prijateljstvo i međusobno uvažavanje. Proslava Olimpijskog dana HOO-a ima za zadaću promociju ideje svjetskog pokreta među najmlađima, a pod sloganom - Pokreni se, uči i otkrij! Proslavi je posvećena i završnica prvenstva športskih društava osnovnih i srednjih škola Hrvatske, koje se održalo od 30. travnja do 3. svibnja 2013. u Poreču, inače gradu-partneru HOO-a. Hrvatski športski muzej u suradnji s Hrvatskim školskim sportskim savezom organizirao je za djecu osnovnih i srednjih škola desetak radionica na temu “Pierre de Coubertin - utemeljitelj MOO i obnovitelj modernih olimpijskih igara”, a u spomen na 150. godišnjicu njegova rođenja.

ZOI Soči 2014. sve bliže

Sochi Winter Olympics 2014 closer and closer Until the 22nd Winter Olympic Games which will be held from February 7th to 23rd 2014 in the town of Sochi, situated in the beautiful surroundings of the Russian region of Krasnodar, there are a little bit more than two hundred days left. Sochi will host around 2.800 participants from 80 countries, and the Games will be broadcasted by a number of media which will include, for the first time at the Winter Olympics, our Sports Television, founded by the COC. In the group of Top Olympic candidates is Ivica Kostelic, one of the best Croatian athletes of all times, the winner of three Olympic silver medals in alpine skiing. At the Winter Olympics he performed three times in Salt Lake City in 2002, in Turin in 2006 (where he won the first Croatian Olympic medal in the men’s competition at the Winter Games in general), and in Vancouver in 2010, where he won two silver medals. In group A of potential Olympic candidates there are two alpine skiers and one snowboarder. These are Natko Zrncic - Dim and Dalibor Samsal that is Anja Stefan. The list of potential B Olympic candidates is somewhat broader. From a total of 18 candidates most of them are alpine skiers. These are: Sofija Novoselic, Sasa Trsinski, Andrea Komsic, Filip Zubcic, Matej Vidovic, Istok Rodes (alpine skiing), Andrej Buric, Nina Broznic, Edi Dadic, Vedrana Malec (cross country), Morena Makar (snowboard), Zvonimir Tadejevic, Jurica Veverec, Dino Butković (biathlon), Daria Obratov (sleighing), Igor Maric, Mate Mezulic, Drazen Silic (bobsleigh). Olympic Day: Move, Learn and Discover!

Do 22. zimskih olimpijskih igara koje će se održati od 7. do 23. veljače 2014 u gradu Sočiju, smještenom u prekrasnom ambijentu ruske regije Krasnodar, nešto je više od dvjestotinjak dana. Soči će ugostiti oko 2800 natjecatelja iz 80-ak zemalja, a Igre će pratiti brojni mediji među kojima će, prvi put na Zimskim olimpijskim igrama, biti i naša Sportska televizija, čiji je osnivač HOO. U skupini Top olimpijskog kandidata, jedan je od najboljih hrvatskih športaša svih vremena Ivica Kostelić, osvajač triju olimpijskih srebrnih medalja u alpskom skijanju. Na ZOI je nastupio tri puta: u Salt Lake Cityju 2002., u Torinu 2006. (gdje je osvojio prvo hrvatsko olimpijsko odličje u muškoj konkurenciji na zimskim igrama uopće) te u Vancouveru 2010., gdje je osvojio još dva srebrna odličja. U skupini potencijalnih A olimpijskih kandidati dva su alpska skijaša i jedna snowboardašica. To su Natko Zrnčić-Dim i Dalibor Šamšal odnosno Anja Štefan. Lista potencijalnih B olimpijskih kandidata nešto je šira. Od ukupno 18 kandidata većina njih su alpski skijaši. To su Sofija Novoselić, Saša Tršinski, Andrea Komšić, Filip Zubčić, Matej Vidović, Istok Rodeš (alpsko skijanje),

More than 800 students from elementary schools from all over the Croatia, hundreds of leaders, teachers, parents, and two hundred children-fans and admirers of school sports, celebrated on May 28th, 2013, in Sports and Recreational Center Mladost in Zagreb, the International Olympic Day, dedicated to the celebration of the Olympic idea and values of the global sports community. They were supported by the top-sports and Olympic athletes: Dubravko Simenc, Karlo Stipanic, Ninoslav Saraga, Martina Zubcic, Ratko Rudic, Stjepan Deveric, Josip Pavic, Damir Martin, Martin Sinkovic, Mihovil Nakic, Igor Boraska and Danira Bilic, who was also the coordinator of the celebration of the Olympic day 2013 By demonstrating sporting skills at the 6th Days of Universal school sports school organized by the Croatian School Sports Federation (in cooperation with the Croatian Olympic Academy and the Croatian Olympians Club), the students showed not only sporting excellence, but also an extraordinary joy of companionship, friendship and mutual respect. The celebration of COC’s Olympic day has the task of promoting the idea of worldwide movement among the youngest, under the slogan – Get moving, learn and discover! The finals of Croatian elementary and high schools’ sports federations championship, held on April 30th, 2013 in Porec, the town-partner of the COC, were dedicated to the celebration. The Croatian Sports Museum, in cooperation with the Croatian Olympic Academy, organized a workshop on the theme “Pierre de Coubertin founder of the IOC and the restorer of the modern Olympic Games”, in memory of the 150th anniversary of his birth.

Olimp 63

Od Olimpa do Olimpa Andrej Burić, Nina Broznić, Edi Dadić, Vedrana Malec (skijaško trčanje), Morena Makar (snowboard), Zvonimir Tadejević, Jurica Veverec, Dino Butković (biathlon), Daria Obratov (sanjkanje), Igor Marić, Mate Mezulić, Dražen Silić (bob).

Lista za Rio

Makar je do Olimpijskih igara u Riju 2016. još dosta vremena, već sad je svaki dan dragocjen za provjeru forme i rezultata svih koji su na listi potencijalnih kandidata, a njih je trenutno 57, razvrstanih u dvije skupine. U skupini Top olimpijskih zlatnih, srebrnih i brončanih kandidata (ovisno koju medalju su osvojili na Igrama u Pekingu 2008. ili Londonu 2012.), nalazi se njih 43. Zlatni olimpijci: Sandra Perković (disk), Giovanni Cernogoraz (leteće mete – trap); srebrni olimpijci: Blanka Vlašić (skok u vis), Filip Ude (konj s hvataljkama), Valent Sinković, Martin Sinković, David Šain, Damir Martin (četverac na pariće); brončani olimpijci: Snježana Pejčić (zračna puška 10m), Lucija Zaninović (taekwondo), te dvije reprezentacije s Igara u Londonu - zlatna vaterpolska i srebrna rukometna muška reprezentacija. U skupini potencijalnih “A” olimpijskih kandidata nalaze se Božo Starčević, Nenad Žugaj (hrvanje), Marijana Mišković, Tomislav Marijanović (judo), Ivan Kljaković Gašpić (klasa finn), Šime Fantela, Igor Marenić (klasa 470), Tonći Stipanović (klasa laser), Bojan Đurković (puška), Anton Glasnović (leteće mete trap), Josip Glasnović (leteće mete trap), Marija Marović (zračni pištolj), Tan Rui Wu (stolni tenis) i Marin Ćilić (tenis).

nim sredinama dali vrsni poznavatelji ove materije. Tako su o ulozi lokalnih zajednica u strategiji razvoja hrvatskoga športa govorili glavna tajnica Riječkog športskog saveza Verica Mance, v.d. glavnog tajnika Zagrebačkog športskog saveza Stjepan Puhak i glavni tajnik Zajednice športskih udruga i saveza Zagrebačke županije Juro Horvat. O Zakonu o sportu i Zakonu o sportskoj inspekciji izlagao je načelnik Sektora za razvoj sporta Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Darko Vučić, a o aktualnim projektima HOO-a u lokalnim športskim sredinama glavna tajnica Zajednice športskih udruga grada Vinkovaca - Odbor za sport djece i mladeži Mia Bošnjak Kobaš, glavni tajnik Zajednice športskih udruga i saveza Osječko-baranjske županije - Odbor za razvoj športa u gradovima Dubravko Ižaković, te pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za program lokalnog športa Siniša Krajač, koji je ujedno bio i moderator skupa. O zdravstvenoj zaštiti športaša kao prioritetnoj zadaći HOO-a , govorila je Mimi Vurdelja, voditeljica zdrastvene skrbi u HOO-u, a o fiskalnoj odgovornosti u športskim udrugama i reviziji, predsjednica HZRIF-a iz Udruge računovođa i financijskih djelatnika Istre Silvana Kostešić, rukovoditelj programa športa u Riječkom športskom savezu Bojan Sušanj te unutarnja revizorica u HOO-u Evica Obadić. Skupu je nazočilo oko stotinjak predstavnika lokalnih športskih zajednica, a zaključci su njihov doprinos promišljanju Nacionalne strategije športa u uvjetima ulaska u Europsku uniju 1. srpnja ove godine. Skup održan u hotelu Laguna Materada grada Poreča, člana hrvatske marketinške obitelji HOO-a, otvorili su dopredsjednik HOO-a i predsjednik Odbora lokalnih sportskih zajednica Luciano Sušanj te glavni tajnik HOO-a Josip Čop.

Filatelistička izložba „Olimpijske igre“ Da postoji neraskidiva veza športa i filatelije u promicanju svjetskog olimpizma i međunarodnog uspjeha hrvatskog športa, dokazala je atraktivna filatelistička izložba „Olimpijske igre“ Hrvatskog društva olimpijske filatelije i memorabilije (HDOFM) organizirana povodom proslave 20. obljetnice djelovanja toga društva. Društvo utemeljeno početkom 1993. na inicijativu

Županijske športske zajednice znaju kako Financijsko upravljanje i revizija, odgovornost u športskim udrugama, športska inspekcija, Zakon o sportu, zdravstvena skrb o športašu - dio su tema dvodnevnog tematskog skupa predstavnika županijskih športskih zajednica održanoga u Poreču, 7. i 8. lipnja 2013. u organizaciji HOO-a i ureda za programe lokalnog športa Svoja su viđenja sadašnjosti i budućnosti športa u lokalOlimp 64

Marko Ćurković, Andrea Zavorović, Ivan Librić i Stjepan Zdenko Brezarić

Tekst: RADICA JURKIN

uglednih zagrebačkih filatelista, slikara Ivana Lackovića Croate ujedno i prvog predsjednika (do 2001.) te Ivana Librića, današnjeg predsjednika Društva (od 2001.), po rezultatima i aktivnostima danas, dvadeset godina kasnije, spada u sam vrh organizirane hrvatske i svjetske filatelije. HDOFM je suosnivač Međunarodnog saveza olimpijske filatelije (FIPO) i član je HOOa od 1993., te Hrvatskog filatelističkog saveza. Na izložbi organiziranoj u suradnji s Hrvatskom poštom u Jurišićevoj 13 u Zagrebu, 20. svibnja predstavljeno je 429 prigodnih filatelijskih izdanja koja su nastala od 1993. Svečanosti otvorenja izložbe nazočili su brojni uglednici hrvatske filatelije kao i ugledna športska imena među kojima Marko Ćurković, izaslanik predsjednika HOOa Zlatka Mateše.

EU - prilika za bolje financiranje hrvatskog športa

Folker Hellmund, Josip Čop, Zlatko Mateša, Ratko Rudić i Petar Skansi

Članstvo Hrvatske u Europskoj uniji trebala bi biti prilika za još veće i bolje financiranje športa u našoj zemlji, a ne povod za dovođenje u pitanje državne potpore športu ili narušavanje sustava financiranja športa - jedna je od ključnih poruka s Konferencije o politici Europske unije u području zaštite tržišnog natjecanja u dijelu koji se odnosi na državne potpore športu, a koja je održana u Zagrebu, 3. lipnja u hotelu Westin, u organizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora. U nazočnosti brojnih športskih uglednika, više od 80 predstavnika nacionalnih športskih saveza i drugih članica HOO-a, uvod u temu dao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, a o politici Europske unije u području zaštite tržišnog natjecanja kad je riječ o financiranju športa iz državne potpore, govorio je direktor EOC EU ureda Folker Hellmund. Hellmund je naglasio da Europska komisija u praksi prihvaća i odobrava državnu potporu športskim projektima koji nisu ekonomski isplativi i zanimljivi tržišnim uvjetima; u pogledu izgradnje športske infrastrukture odobrava onu

Milivoj Bebic in the Hall of Fame Double Olympian with a gold and silver medal Milivoj Bebic, one of the best Croatian water polo players and top scorer of the world of the 80’s, from May 12th, 2013 is the sixth Croat in the International Swimming Hall of Fame in the U.S. Fort Lauderdale. Before him, top Croatian water polo players Zdravko Ciro Kovacic (1984), Ratko Rudic (2007), Perica Bukić (2008), Zdravko Jezic Pucko and founder of Hvar’s Pharos marathon in long-distance swimming, Vicko Soljan, found there their places in the category of prominent sports officials. The only Croat in the Hall of Fame is the winner of the gold and silver, the Olympian in swimming Durdica Bjedov (1987). Milivoj Bebic was born in Split on August 29th, 1959. At the age of ten, he started playing in the Split club POŠK-in for which he played from 1976 until 1986. For the Yugoslav national team he played from 1977 until 1986 and he played 300 games and scored the record of 620 goals, which made him the world record holder for the number of goals scored in a single game (28). It was at the Universiade in Kobe in 1985 (Yugoslavia - Guatemala 620). FINA proclaimed him three times the best water polo player of the world (1982, 1984 and 1985). He competed at the Olympic Games in Moscow in 1980 where he won silver, and in 1984 in Los Angeles he won a gold medal. He won the silver medal at the European Championship in Sofia in 1985, two gold medals at the MG (Split 1979 and Casablanca 1983), and with the POSK team he won two European Cup of the Cups, two Mediterranean Cups, two cups of the former Yugoslavia and one European Super Cup. After actively playing, Milivoj Bebic worked as a sports official in the POSKand Croatian Water Polo Federation. As the sports director of POSK, which at one time performed under the name Slobodna Dalmacija and Splitska Banka, he won the Croatian championship in 1998, the Croatian National Cup in 2000 and the European Champions’ Cup in 1999. He was also a member of the City Government of Split in charge of sports and the director of the institution for managing sports facilities of the town of Split. He won the award of the town of Split in 1984 and the Franjo Bucar State Award for Sports in 2000. The Croatian President presented him in 1999 with the award of the Order of Danica Hrvatska (the Croatian Daystar) with the figure of Franjo Bucar. List for Rio Although the Olympic Games in Rio in 2016 are still quite far away, already now every day is precious to check the form and results of all those on the list of potential candidates. Among them the largest number refers to former Olympians, Olympic medal winners. On the list of potential candidates for Rio, there are currently 57 athletes, divided into two groups. In the group Top Olympic gold, silver and bronze candidates (depending which medal they won at the Beijing Games 2008 or London 2012.) there are 43 candidates. Golden Olympians: Sandra Perkovic (discus throwing), Giovanni Cernogoraz (flying targets - Trap) silver Olympians: Blanka Vlasic (high jump), Filip Ude (pommel horse), Valent Sinković, Martin Sinković, David Sain, Damir Martin (Quadruple Sculls) and bronze Olympians - Snjezana Pejcic (air rifle 10 m), Lucija Zaninovic (taekwondo), and two national teams from the London Olympics – national water polo team with gold and national handball team (m) with silver. In the group of potential “A” Olympic candidates there are Bozo Starcevic, Nenad Zugaj (wrestling), Marijana Miskovic, Tomislav Marijanović (judo), Ivan Kljakovic Gaspic (Finn class), Sime Fantela, Igor Marenić (470 class), Tonci Stipanović (laser class), Bojan Durkovic (rifle), Anton Glasnović (flying targets - trap), Josip Glasnovic (flying targets - trap), Marija Marovic (air pistol), Tan Rui Wu (table tennis) and Marin Cilic (tennis).

65 Olimp

Od Olimpa do Olimpa koja je javni interes, ali ni u kojem slučaju ne pogoduje samo jednoj športskoj udruzi ili poslovnom subjektu. Primjeri Francuske koja uz odobrenje Europske komisije dodjeljuje državnu potporu profesionalnim športskim klubovima, te Mađarske koja na isti način dodjeljuje državnu potporu za športsku infrastrukturu, pokazuju da ulaganje države u šport nije “ugroženo”, nego da ono mora biti transparentno i utemeljeno na zakonima i propisanim procedurama. Kao jedna od najbrže rastućih industrija, športska industrija može očekivati sve veću financijsku potporu EU. Članice Europske unije prilično izdašno koriste programe i fondove EU za športske projekte, bilo kroz izravna ulaganja u športsko-rekreacijsku infrastrukturu i razvoj ljudskih potencijala u športskoj djelatnosti, bilo kroz druge djelatnosti, kao što je primjerice turizam. Skupu su nazočili gotovo svi članovi Vijeća HOO-a, glavni tajnik HOO-a Josip Čop, koordinatorica za EU programe I fondove u HOO-u Alma Papić, direktor Sektora državne potpore Zlatan Janeš, predsjednica vijeća Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Olgica Spevec, pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta Petar Skansi te savjetnik ministra Ratko Rudić

Josip Čop ostaje glavni tajnik HOO-a Josip Čop će i sljedeće četiri godine obavljati dužnost glavnog tajnika te će mu ovo biti treći mandat od kada je po prvi put 2005. imenovan na tu funkciju u punom mandatu. Diplomirani ekonomist, nekadašnji vrhunski nogometaš, reprezentativac, nogometni stručnjak i trener, dobio je 13 od ukupno 17 mogućih glasova članova Vijeća HOO na sjednici održanoj 20. svibnja a pod vodstvom predsjednika Zlatka Mateša. Josip Čop, rođen u Varaždinu došao je u Hrvatski olimpijski odbor 1999. godine na položaj izvršnog direktora i jedan je od pet glavnih tajnika HOO-a od osnutka najviše športske institucije Hrvatske (1991.). Na natječaj za izbor glavnog tajnika HOO-a svoju je kandidaturu istaknuo i Tomislav Paškvalin, dvostruki osvajač zlatnih olimpijskih odličja, (OI Los Angeles 1984. i OI Seoul 1988.) ujedno i predsjednik Zagrebačkog kluba olimpijaca te ravnatelj Centra za istraživanje i razvoj športa pri Zagrebačkom športskom savezu.

HOO 2013. - što racionalnije Glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop održao je 4. travnja 2013. godišnji kolegij s prvim operativcima nacionalnih športskih saveza, glavnim tajnicima, a na temu proračuna HOO-a 2013. i njegove provedbe. Prvi put u povijesti HOO-a, kako je izvijestio Čop, program javnih potreba o kojima skrbi nema redovnih prihoda iz Državnog proračuna RH. Glavni izvor su igre na sreću, Olimpijska solidarnost MOO-a i vlastita marketinška aktivnost. Hrvatski olimpijski odbor raspolaže sa 7,32 % manje novaca nego prethodne godine, a iznosi 123.664.354 kuna.

EU - an opportunity for better funding of Croatian Sports Croatian membership in the EU should be an opportunity for even bigger and better funding of sports in our country, and not the reason for questioning the issue of the state’s support for the sports or distortion of sports’ funding system – is one of the key messages from the Conference on the EU policy in the field of protection of competition in the part relating to state support to the sports, held on June 3rd at the Westin Hotel in Zagreb, organized by the Croatian Olympic Committee. In the presence of numerous sports notables, more than 80 representatives of national sports federations and other COC members, the President of the COC Zlatko Matesa gave an introduction into the topic on the EU policy in the field of protection of competition when it comes to funding of sports from government grants , said the director of the EOC EU Office Folker Hellmund. As one of the fastest-growing industries, the sports industry can expect the increasing financial support from the EU. Members of the European Union rather profusely use the EU programs and funds for sports projects, either through direct investment in sports-recreational infrastructure and human resource development in the sports industry, or through other activities, such as. for example, tourism. The event was attended by almost all the members of the COC Council, COC Secretary General Josip Cop, COC’s coordinator of EU programs and funds Alma Papic, director of State aid sector Zlatan Janes, president of Council of the Croatian Competition Agency Olgica Spevec, Assistant to the Minister of Science, Education and Sports Petar Skansi and Adviser to the Minister Ratko Rudic

U takvim uvjetima, Vijeće HOO-a poduzelo je mjere racionalizacije poput smanjivanja plaća djelatnicima, ali ne i stipendije športaša i plaće trenera. Racionalno ponašanje produbljuje se na svaku stavku programa, a isto takav stav i praksu Vijeće očekuje od članica HOO-a. Racionalniji pristup očituje se i u činjenici da će na Mediteranske igre u Mersin 2013. maksimalno 100 športaša uz samo onaj obvezan broj službenih osoba, što u konačnici znači oko 2,1 milijun kuna manje u odnosu na dosadašnje nastupe na MI. Riječi je bilo i o projektu Olimpijskih igara u Riju 2016. i top olimpijskim kandidatima koji su taj status dobili osvajanjem medalja na prethodnim igrama (Peking 2008. i London 2012.) te potencijalnim A kandidatima čiji status proizlazi iz drugih kriterijskih rezultata. Glavni tajnik je naglasio ozbiljnost zadatka izrade kriterija za vrednovanje programa športa te očekuje da savezi aktivno sudjeluju u promišljanjima koje bi najkasnije do kraja 2013. godine trebalo uroditi prijedlogom. Uz glavnog tajnika Josipa Čopa, kolegiju je nazočila pomoćnica glavnog tajnika HOO-a za pravne i zajedničke poslove Biserka Vrbek, pomoćnik za programe nacionalnih športskih saveza Robert Gojević te pomoćnik za programe športa na lokalnoj razini Siniša Krajač.