OLIMP 44 by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 44 / rujan 2012. ISSN 1331-9523

LONDONSKI DNEVNIK: Dosad najuspješnije hrvatske Igre

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Polo - igra kraljeva

OLIMPIJSKE LEGENDE: Ivan Cipci

LONDON 2012.

A sad u Rio po sedam medalja!

Sadržaj

London 2012. A sad u Rio po sedam medalja!

Znanost i šport Druga strana realnosti

Olimpijske legende Ivica Cipci

Darovitost i šport Slon na bocama

Nastanak modernog športa Polo

Športska terminologija Polo

Žene i šport Badmintonska afera

Šport i međunarodne integracije EU Programi za financiranje športa

Prilog Povijest hrvatskog športa

Broj 44 / rujan 2012. ISSN 1331-9523

LONDONSKI DNEVNIK: Dosad najuspješnije hrvatske Igre

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Polo - igra kraljeva!

OLIMPIJSKE LEGENDE: Ivan Cipci

LONDON 2012.

A sad u Rio po sedam medalja!

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

i edukacija 54 Šport Pismo omiljenom športašu i šport 58 Društvo Treba li nam Zakon o sportskoj inspekciji

60 Internet Badminton Olimpa do Olimpa 62 Od Nagrada Dražen Petrović za 2012.

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 10 000 Zagreb

Dear Reader,

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

zastor je spušten: najveći športski događaj na planetu završio je. Sliježu se dojmovi, analiziraju nastupi i zbrajaju rezultati. Jedinstvena, unisona ocjena cijele Hrvatske je da su ovo za nas bile najuspješnije Igre dosad – i po broju naših športaša na OI i po broju osvojenih medalja. Podsjetimo se samo naše bilance: tri zlata, srebro i dvije bronce. Deseta zemlja po uspješnosti u Europi, sedma na svijetu po broju osvojenih medalja u odnosu na broj stanovnika. Fascinantno! Ako se osvrnete na prethodni broj Olimpa i moje osobne prognoze napisao sam ovako: osvojimo li pet medalja - fantastično, šest - više od fantastičnog, a sedam bi bio san, “dotaknuli bismo svemir”. Ispričavam se svim čitateljima ako su u ovom tekstu naslutili euforiju, budući da rijetko izražavam svoje unutarnje osjećaje, ali eto, u Londonu je ispalo „više od fantastičnog“. Dopustite mi da svim hrvatskim športašima, a pogotovo osvajačima medalja na OI u Londonu, njihovim trenerima i svim osobama u stručnim timovima, kao i svim predstavnicima Glavni tajnik Hrvatskog nacionalnih saveza, još jednom čestitam na iznimnom uspjehu. olimpijskog odbora Naravno, ne treba izostaviti, niti zaboraviti, zahvaliti se Vladi Secretary General of the RH i Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa koji su dali Croatian Olympic Committee značajnu financijsku podršku normalnom radu i djelovanju HOO-a, te na taj način pridonijeli ovom značajnom športskom Josip Čop, dipl. oec. uspjehu. A sada vraćanje u realnost, na poslove i zadaće koji nas očekuju. U prvom redu, to je izrada dva Projekta: Mediteranske igre u Mersinu 2013. godine i Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. Projekti se usvajaju zajedno s Proračunom HOO-a za 2013., na Veliki dan Hrvatskog olimpijskog odbora, 27. prosinca 2012., kada će se održati i Skupština HOO-a. U međuvremenu (22. listopada) održat će se i redovni izbori za predsjednika HOO-a. Nadam se da će HOO i u budućnosti postizati ovako dobre sportske rezultate, da će ova naša, vodeća, športska institucija, i nadalje ostati perjanica hrvatskog športa.

www.hoo.hr hoo@hoo.hr

The curtain is down: the biggest sports event on the planet is over. The impressions are settling down, the performances are being analyzed and the results summed up. The unique, unison opinion of the whole Croatia is that for Croatia these Olympics were the most successful ever – both concerning the number of our athletes performing at the Olympics and the number of medals won. Let's just remember our awards: three gold, one silver and two bronze medals. Tenth in Europe by success, seventh in the world by the number of medals won in relation to the size of the population. Fascinating! If you look in the previous number of Olimp and my personal forecasts, I wrote this: if we win five medals - fantastic, six - more than fantastic and seven would be a dream come true, "we would touch the universe”. I apologize to all readers if they sensed euphoria in this text, since I express my inner feelings very rarely, but in London the things were “more than fantastic”. Please allow me to congratulate once again all the Croatian athletes, especially the medal winners at the Olympic Games in London, their coaches and all the persons in professional teams as well as all the representatives of national federations on outstanding performance. Of course, we should not omit or forget to thank the Government of Republic of Croatia and the Ministry of Science, Education and Sports for significant financial support to the normal operation and activities of the COC, as their contribution to this remarkable athletic achievement. And now back to reality, to activities and tasks that await us. In the first place, it is drafting of two projects: the Mediterranean Games in Mersin in 2013 and the Olympics in Rio de Janeiro in 2017. The Projects will be adopted along with the COC budget for 2013 on the Big day of the Croatian Olympic Committee, December 27th, when the COC assembly will be held. In the meantime (on October 22nd), the regular elections for the President of the COC will be held. I hope that COC will continue achieving great sports results in the future as well, and that this, leading sports institution of ours will remain the flagship of Croatian sports. Olimp 5

Londonski dnevnik

Petar ud, Maro Joković, Ivan Buljubašić, Burić, Miho Bošković, Nikša Dob ir Dam ć, Pavi Josip : OLISTI ZLATNI VATERP n. Hinić, Paulo Obradović i Frano Vića Sandro Sukno, Samir Barač, Igor

Muslim, Andro Bušlje,

o p o i R u a d a As

Olimp 8

SREBRNI VESLAČI: David Šain, Martin Sinković, Damir Martin i Valent Sinković

Nakon dočeka hrvats kih olimpijaca na Trgu bana Jelačića u Zagrebu jedan je oduš evljeni navijač rekao: „Uspjeh je tako velik da će ga biti tešk o ponoviti!“. Da, tešk o; hoće li uopće netko imati hrabrost i najaviti - U Rio idem o po sedam medalja!

ZLATNI: Giovanni Cernogoraz

ZLATNA: Sandra Perković

Tekst: MARIN ŠAREC Fotografije: HINA

sedam medalja!

BRONČANI: Igor Vori, Mirko Alilović, Ivano Balić, Damir Bićanić, Jakov Gojun, Ivan Ninčević i Manuel Štrlek.

9 Olimp

BRONČANA: Lucija Zaninović

Londonski dnevnik

astup na Olimpijskim igrama u Londonu započeli smo, zapravo, “hendikepom”: Blanka Vlašić, koja je bila naša glavna uzdanica za (zlatno) olimpijsko odličje, nije zbog ozljede ni došla u London, a Snježana Pejčić i Filip Ude nisu obranili svoja sen zacionalna odličja iz Pekinga. Tako je hrvatska olimpijska delegacija već nakon prvog dana natjecanja na Igrama XXX. olimpijade bila na - “minus tri”. No, usprkos opisanoj uvertiri, Hrvatska je u Londonu osvojila rekordnih šest odličja, uz čak tri zlata. Dokaz je to da su špekulacije o nikad jačem hrvatskom olimpijskom izaslanstvu bile realne i utemeljene. Kao i očekivanja da će sigurno opet iznenaditi i netko na koga se uopće ne računa. Taj netko je u Londonu bio novigradski strijelac Giovanni Cernogoraz. U Pekingu smo zahvaljujući Josipu Glasnoviću (peti u finalu) saznali da “gađanje glinenih golubova” nije lovačka zabava, već vrlo uzbudljiva olimpijska disciplina. U Londonu smo prvo shvatili da Hrvatska u tom športu može i do olimpijskog odličja (dva strijelca u finalu!), da bi na kraju Cernogoraz uzeo upravo ono najsjajnije, zlatno!

„Daj da konačno razjasnimo kako se on, zapravo, preziva. Jedni kažu Cernogorac, drugi Černogorac, a treći Crnogorac“, raspitivalo se nekoliko kolega uoči konferencije za novinare sa senzacionalnim olimpijskim pobjednikom u Hrvatskoj kući. Saznali smo toga dana i to (Černogorac), ali i još puno toga o našem zlatnom trapašu, kako se nazivaju strijelci letećih meta. Primjerice to da bi volio dobiti posao u vojsci ili policiji kako bi lakše osigurao uvjete za trening u ovom skupom sportu (puška kojom je pucao u Londonu košta 8000 eura!). Istina, za razgovore nije bilo baš previše vremena jer Giovanni se već sljedećeg jutra vraćao u Novigrad. Turistička sezona bila je na vrhuncu,

Hrvatska je u Londonu osvojila rekordnih šest odličja, uz čak tri zlata. Dokaz je to da su špekulacije o nikad jačem hrvatskom olimpijskom izaslanstvu bile realne i utemeljene. Kao i očekivanja da će sigurno opet iznenaditi i netko na koga se uopće ne računa

pa je morao pomoći svojoj obitelji u restoranu „Giovanni“. - E, sad stvarno moram ići, hvala vam na svemu - rekao je odlazeći oko 1.30 sa svečanosti upriličene njemu u čast. Jest, dobili smo uistinu nesvakidašnjeg olimpijskog prvaka. Zlato je zlato, ali zašto bi zbog toga mijenjao išta u svojem životu? “Kad si zadnji put vidio da je neki hrvatski atletičar ili atletičarka srušio hrvatski rekord na nekom velikom natjecanju?“, pitao je kolega iz Jutarnjeg lista nakon što je Sandra Perković u trećoj seriji olimpijskog finala bacila disk 69.11 metara. Pitanje je, dakako, bilo retoričko jer teško se sjetiti kada je netko prije Sandre svoj i nacionalni najbolji rezultat ostvario baš onda kada je bilo najvažnije. Valjda je i zato Sandra Perković u Londonu osvojila prvo atletsko olimpijsko zlato za Hrvatsku. Već je prvim hicem (64.58) osigurala ulazak među osam najboljih, drugim (68.11) je “zakaparila” medalju, dok je rekordni treći (69.11) bio sasvim nedostižan za sve njezine suparnice u olimpijskom finalu. Pravo je, međutim, pitanje koliko dugo će to naše prvo atletsko zlato ostati i jedino? Blanka Vlašić kaže da namjerava nastupiti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine, ali i onima 2020. Svjetski juniorski

POBJEDNIČKO POSTOLJE U BACANJU DISKA: srebrna Darja Piščalnikova, zlatna Sandra Perković i brončana Yanfeng Li

Josip Pavić

SLAVLJE NA TRGU BANA JELAČIĆA: Miho Bošković, Paulo Obradović, Sandra Perković, Lucija i Ana Zaninović, Igor Hinić,11 Olimp Pero Kuterovac, Petar Muslim, Nikša Dobud i Ivan Buljubašić.

Londonski dnevnik doprvak u skoku s motkom Ivan Horvat u London je, prema vlastitoj izjavi, došao „skupljati autograme“, u Rio će po finale, a 2020. želi medalju. Dakako, i Sandra Perković je tek počela, 22 su joj godine. Čini se da će niz atletskih odličja koje je Blanka Vlašić započela srebrom u Pekingu, a Sandra Perković nastavila zlatom u Londonu potrajati malo dulje...

Andro Bušlje i Ratko Rudić

Pobjedom 8:6 protiv Italije u finalu olimpijskog turnira, Rudić je stavio “točku na i” neponovljive izborničke karijere, a kolekcionari neobičnih rekorda dobili su još jedan doseg koji će biti teško nadmašiti

Olimp 12

Ljubitelji rekordnih dosega i nesvakidašnjih pobjedničkih nizova zasigurno bi bili razočarani da hrvatski vaterpolisti u Londonu nisu osvojili zlato. Razlog se, dakako, zove Ratko Rudić. Najtrofejniji vaterpolski izbornik u povijesti toga športa dosad je svjetsko i olimpijsko zlato osvojio i s Jugoslavijom i s Italijom. Svjetsko zlato je s Hrvatskom osvojio 2007. u Melbourneu i bilo je sasvim jasno da mu nedostaje još samo jedno - olimpijsko zlato s hrvatskim vaterpolistima. Pobjedom 8:6 protiv Italije u finalu olimpijskog turnira, Rudić je stavio “točku na i” neponovljive izborničke karijere, a kolekcionari neobičnih re-

korda dobili su još jedan doseg koji će biti teško nadmašiti. Često pobjeđujući čovjek se nauči nositi s pobjedama. Primajući čestitke za vrlo uvjerljivu pobjedu u finalu (konačni rezultat nije realan!) Rudić je, međutim, želio naglasiti dominaciju Hrvatske na cijelom turniru. - Iznenađujuće lagana i uvjerljiva finalna pobjeda? Zašto samo finalna? Pa, Hrvatska je uvjerljivo pobijedila na svim utakmicama u Londonu! - ponavljao je Rudić odgovarajući do dugo u noć na brojna novinarska pitanja. A u zapisniku olimpijskog turnira u Londonu ostat će zapisanih osam pobjeda u osam nastupa još jedne velike Rudićeve momčadi... Može li se biti nezadovoljan srebrnom olimpijskom medaljom? Može ako ste Valent i Martin Sinković, David Šain i Damir Martin i veslate u hrvatskom četvercu na pariće. - Je, bili smo u prvi tren nezadovoljni jer smo ovdje očekivali zlato. Ali bilo je to samo u tim prvim trenucima nakon utrke. Kasnije smo shvatili što smo zapravo napravili - pričao nam je

Slavlje na riječkom Korzu: Damir Burić, Samir Barač, Zdravko Ćiro Kovačić, Petar Muslim i Igor Hinić

Valent Sinković na ramenima brata Martina

Olimp 13

Ivano Balić pozdravlja navijače na Trgu bana Jelačića

Giovanni Cernogoraz

Press centar kao oči i uši Hrvatske Press centar Hrvatske kuće u South Kensingtonu bitno je Igre u Londonu približio hrvatskoj javnosti. Za akreditirane i neakreditirane medije upriličeno je 20 konferencija za novinare s hrvatskim olimpijcima, a svim novinarima je osim toga omogućeno i druženje s olimpijskom pobjednicom Sandrom Perković u P&G Houseu te s hrvatskim vaterpolistima i rukometašima u Hrvatskoj kući 2 u Stratfordu. Slika iz Hrvatske kuće emitirana je na Sportskoj televiziji, Novoj TV, RTL Televiziji i HTV-u, a tonski zapisi su svakodnevno slani na više od 300 e-mail adresa u Hrvatskoj. Hrvatsku kuću je prvog dana Igara otvorio Predsjednik RH Ivo Josipović, a uoči vaterpolskog finala posjetio ju je i predsjednik Vlade Zoran Milanović.

David Šain čekajući da se u Hrvatskoj kući pojavi ostatak srebrne posade, “zalutao” negdje na putu od jezera Dorney do South Kensingtona. Naravno da ni jednom vrhunskom športašu nije drago jedinu utrku u sezoni izgubiti baš u finalu Olimpijskih igara. No, upravo su zato Olimpijske igre to što jesu. Jednom u četiri godine svi najbolji se nađu na istom mjestu, a onda odlučuju nijanse. Športskim kibicima malo će značiti priča o vjetru i pogrešno namještenim veslima. Možda bi onda zaostatak za pobjedničkim njemačkim čamcem bio manji, možda bi naš četverac došao i do zlata… Trener Nikola Bralić tvrdi da to uopće ne bi došlo u pitanje da on nije pogrešno procijenio kako će se razvijati situacija s vjetrom na veslačkom centru Eaton Dorney. Oko vrata Sinkovićima, Šainu i Martinu visi, međutim, londonsko srebro i to je naravno - veliki uspjeh! Rezultat za pamćenje posade 24-godišnjaka koja još puno toga ima reći na najvećim svjetskim regatama. I na OI u Rio de Janeiru 2016… Teško je, dakako, očekivati da će do olimpijskog odličja doći baš svi koji za to imaju izgleda. Još je teže očekivati da će do odličja u istom športu na istim Igrama doći obje sestre blizanke koje na njima nastupaju. Čak ni onda kada je jedna europska, a druga svjetska prvakinja. Ana Zaninović je svjetska prvakinja i službeno najbolja tekvondoašica sa Svjetskog prvenstva u Gyeongjuu 2011. I takve, međutim, na Olimpijskim igrama mogu natjecanje okončati

već u prvom krugu kvalifikacija. Upravo to se Ani dogodilo u kategoriji do 57 kilograma u Londonu. Nije osvojila olimpijsko odličje, ali jest simpatije športske javnosti svojim stavom nakon iznenađujuće i nesumnjivo problematične pobjede svoje suparnice: - Nisam bila dovoljno dobra i to je jedini razlog mojeg poraza! Sestra Lucija osvojila je brončanu medalju u kategoriji do 49 kg i nastavila tekvondoaški niz iz Pekinga. Tri medalje s dvije OI - tekvondo se prometnuo u jedan od naših najuspješnijih športova na Igrama. I hrvatski rukometaši došli su do trećeg odličja na Olimpijskim Igrama. Zlatu iz Atlante i Atene, u Londonu su pridodali broncu. Očekivali su i najavljivali sjajnije odličje, a sve utakmice osim polufinalne protiv Francuske bile su na tragu zlata. Takva dominacija na rukometnim parketima još nije viđena. No, na kraju, hrvatski rukometaši nisu dobili prigodu igrati za to zlato. Slavku Goluži i njegovim rukometašima to je bilo vrlo teško prihvatiti, dok su svi ostali njihovu medalju slavili onako kako olimpijska odličja i treba slaviti. Osim toga, bez te rukometne bronce ne bi bilo ni rekordnih šest hrvatskih odličja u Londonu. Može se na to i tako gledati… Nakon dočeka hrvatskih olimpijaca na Trgu bana Jelačića u Zagrebu jedan je oduševljeni navijač rekao: „Uspjeh je tako velik da će ga biti teško ponoviti!“ Da, teško. Hoće li uopće netko imati hrabrosti najaviti: „U Rio idemo po sedam medalja!“ 

→ Summary ←

In London Croatia ended the Olympics with record six medals, of which even three golds. This proves that the rumors about never stronger Croatian Olympic team were absolutely realistic and founded. In Beijing, thanks to Josip Glasnovic (who came in fifth in the finals), we learned that “clay pigeon shooting” is not a hunting party, but a very exciting Olympic discipline. In London first we realized that Croatia can win the Olympic medal (two shooters in the finals!) in this sports, but afterwards Cernogoraz won exactly the brightest one, gold! Sandra Perkovic won in London the first-ever Olympic athletics gold for Croatia. And since she is only 22, her discus will surely fly far at the next couple of Olympics as well. The most successful coach in water polo history won the World and Olympic gold with both Yugoslavia and Italy. He won the World gold with Croatia in 2007 in Melbourne and it was quite clear that he was missing just one thing - the Olympic gold with Croatian water polo team. With a dominant 8-6 victory against Italy in the Olympics finals, Rudic rounded the unique coaching career, and the collectors of unusual records have yet another accomplishment which will be hard to beat.... Can you be unhappy with a silver Olympic medal? Yes, if you are Valent and Martin Sinkovic, David Sain and Damir Martin and if you are in men’s quadruple sculls team. Of course, no top athlete is happy to lose the only race in the season exactly in finals of the Olympic Games. Therefore, they are already eagerly waiting the Olympics 2016 in Rio and race for the gold that slipped them away in London... Lucija Zaninovic won the bronze medal in the category up to 49 kg and continued thus the taekwondo series from Beijing. Three medals from two Olympics – the taekwondo turned into one of the most successful Croatian sports at the Olympics. The Croatian handball team also came up with a third medal at the Olympic Games, adding the bronze from London to their cabinet with gold from Atlanta and Athens. They were expecting and announcing the brightest medal, and all the matches except the semi-final one against France were on the trail of gold. Such domination on the handball floor has not been seen so far. But, at the end, one bad day took away the finals...

15 Olimp

Olimpijske legende

Legenda sa Zvončaca Tekst: DAVOR BURAZIN

Ivica Johan Cipci, nekada najbolji svjetski vaterpolski bek, i danas se s ljutnjom sjeća finala s Mađarima na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. kada je nepravično ostao bez zlatnog odličja. Nije ga nimalo utješilo što je na tim OI bio najbolji strijelac...

Marjan Žuželj, Ivo Cipci i Hrvoje Kačić

Olimp 18

d njegove kuće do bazena “Jadrana” na Zvončacu jedva je pedeset metara zračne linije, iako se može mirne duše konstatirati da je i “Jadran” njegova kuća, pa ionako dođe sve na isto. Nema toga što u “Jadranu” nije bio - plivač, vaterpolist, tajnik, predsjednik… Sve što možete zamisliti. Dandanas, kad uživa u zasluženoj mirovini u 80. godini života, Ivica Johan Cipci, nekada najbolji svjetski vaterpolski bek, zlatnim privjeskom na lančiću dokazuje pripadnost “Jadranovoj” obitelji. U tom su splitskom klubu plivali ili igrali vaterpolo i njegov brat Kruno, rođak Ničeno, sestre Nađa, Zdenka i Vesna, pa i supruga Majda. Logično je onda zaključiti da Cipcijevim venama teče “jadranaška” krv, ali svrstati ga samo u taj krug bilo bi pogrešno, jer Cipci je imao i vrlo aktivnu društvenu ulogu. Bio je ugledni sudac, pa prvi policajac Županije Splitsko-dalmatinske u vrijeme stvaranja neovisne Hrvatske, organizirao je i prve demokratske izbore, ali i imao čast među prvima ući u oslobođeni Knin. Teško je nabrojiti sve funkcije koje je obavljao i u kojim institucijama, vjerojatno bismo morali oteti velik dio prostora posvećenog, u prvom redu, razgovoru s najboljim strijelcem Olimpijskih igara u Melbourneu 1956. godine i osvajačem srebrne medalje.

- Bio sam jedan od prvih bekova koji je iz obrane plivao u napad, toga prije nije bilo. Znalo se tko što radi, kako u vaterpolu, tako i u nogometu. Mislim da je čuveni “Hajdukov” half Kokeza završio karijeru, a da nije prešao centar igrališta - smije se Cipci. Pa nastavlja: - Ja sam bio dosta brz na kratkim distancama, imao sam snažan i specifičan šut s velike daljine. U Melbourneu su naši napadači dali ukupno tri gola, a sve ostalo Žuželj, Kačić i ja iako smo bili obrambeni igrači. Na žalost, nije bilo dovoljno za zlatnu medalju. Mađarska je u finalu pobijedila Jugoslaviju, a Cipci nije htio izaći na svečanu dodjelu medalja. Bio je ljut, bijesan kao ris. Zašto? - Sudac, tada je sudio samo jedan sudac, očito nas je pokrao. Zbog Mađarske revolucije te godine, svugdje u svijetu Mađari su bili favorizirani, pa tako i u Melbourneu u svim športovima. Bili smo puno bolji od njih, ali nije nam dopušteno da osvojimo zlato. Ja to nisam mogao podnijeti, nisam htio izaći na ceremoniju, a medalju mi je donio kapetan Kovačić. Savez me htio kazniti zbog takvog ponašanja… Takav osjećaj za pravdom vjerojatno ga je i natjerao da završi Pravni fakultet i postane sudac. No, prije toga, Cipci je proglašen i

Vaterpolski “plemić” Ivica Cipci rođen je 25. travnja 1933. godine u Splitu, potomak je stare splitske plemićke obitelji. U “Jadranu” je počeo plivati 1946. godine, vrlo brzo se “prešaltao” na vaterpolo u kojemu je dosegao svjetsku slavu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je pedeset utakmica, osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Melbourneu, četiri godine poslije u Rimu bili su četvrti. Ima i srebro s Europskog prvenstva u Budimpešti 1958. godine, dok je s “Jadranom” triput bio prvak Jugoslavije (1954, 1957, 1961). Izabran je za najboljeg športaša Dalmacije 1959. godine. U Upravi “Jadrana” bio je od 1970. godine, a od 1974. pa sljedećih dvadeset godina bio je predsjednik ili vaterpolskog kluba ili športskog društva. Više od trideset godina proveo je kao sudac, potom prvi policajac Splitsko-dalmatinske županije. Dobitnik je mnogih priznanja u športu, a 2008. godine zaslužio je i životnu nagradu - Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara.

19 Olimp

Olimpijske legende najboljim športašem Dalmacije. Bilo je to 1959. godine. - Vaterpolo je bio popularan, “Jadran” je osvajao prvenstva Jugoslavije, pa to nije bio problem. Kasnije je došlo do neravnoteže u izboru, uvijek su se pojavljivali nogometaši “Hajduka”, pa nisam siguran da bi danas Blanka Vlašić pobijedila Vladimira Bearu, bez obzira na svoje čudesne rezultate. S lulom u rukama, bez koje je teško zamisliti Ivicu Cipcija, razgovor teče lagano, bez napora. Odakle mu nadimak Johan? - Čim sam stigao na bazen, dobio sam taj nadimak, ali nisam siguran je li mi ga dao pokojni Veljko Bakašun ili moja sestra Nađa. S vremenom su me prestali zvati Ivica, za sve sam bio Johan, pa i na jednoj medalji piše Johan Cipci. “Jadran” i on, to je jedno te isto. Čuvene su njegove izjave u kojima je

Radovan Miškov, Ivo Cipci, Toni Nardelli (VK Jadran)

‘Spaladium Arena je zločin prema Splitu i Hrvatskoj, to je bio megalomanski projekt koji nije mogao uspjeti. Bila je jednostavno nepotrebna, stara dvorana na Gripama sagrađena prije više od trideset godina kvalitetnija je i sada. Trebalo je samo nju dotjerati’

iskazivao ljubav prema svom klubu i vaterpolu. Prva: „Dok me ne istiraju, ja ne odlazim“, druga: „Ja sam samo izdanak gromade leda koja viri iz mora“ i treća: „Moj je otac imao šestero djece, petero pametnih i jednog vaterpolista“. Oči su mu zaiskrile kad smo se dotakli zlatne medalje naših vaterpolista na nedavnim Olimpijskim igrama u Londonu. - Mali Ratko je naše, “Jadranovo” dite, ovdje je počeo karijeru. Nemojte mi zamjeriti što ga zovem „mali Ratko“, znam ga jako dobro još dok je bio mladić i ostali smo u jako dobrim odnosima. Dakle, Rudić je razlog broj jedan zašto smo osvojili zlato. Ja sam od stjecanja samostalnosti zagovarao njegov dolazak u Hrvatsku, ali moralo je proći jako puno vremena da se poslože stvari u glavama nekih ljudi. Žao mi je što odlazi, ali napravio je maksimum, više od ovoga se ne može. Nakon dvije utakmice bio sam siguran da ćemo osvojiti zlato, to se vidjelo na ponašanju naših igrača, njihovoj mirnoći, samouvjerenosti… Stanje u splitskom kolektivnom športu vrlo je teško. Tu sudbinu dijeli i “Jadran”, nekada dvostruki europski prvak. - Kako drugima, tako i nama. Nema u Splitu kluba kojemu je dobro. Situacija je loša i zato što šport više nije djelatnost od posebnog interesa što je bio u bivšoj državi, pa je u startu zakinut. Nekada se država brinula barem za hladni pogon, a tko je htio više, pronašao bi sponzora. Istina, sponzora je tada bilo, danas međutim u Splitu nemaš ništa - sve je propalo, nema te tko ozbiljnije financirati. Onda se pribjegava tim nakaradnim pretvorbama, a pretvorba bez sponzora opet ne znači ništa. Vidimo u kakvim je problemima “Hajduk” samo nekoliko godina nakon pretvorbe... Još kad vidi što se događa sa Spaladiumom Arenom, njenim zatvaranjem, Cipci se ražesti: - Spaladium Arena je zločin prema Splitu i Hrvatskoj, to je bio megalomanski projekt koji nije mogao uspjeti. Bila je jednostavno nepotrebna, stara dvorana na Gripama sagrađena prije više od trideset godina kvalitetnija je i sada. Trebalo je samo nju dotjerati. Niti nju splitski klubovi ne koriste previše, njezin kapacitet od pet tisuća sasvim je dovoljan za sve ozbiljnije športske događaje.

→ Summary ←

Ivica Cipci was born on 25th 1933 in Split, as a descendant of an old aristocratic Split family. He began to swim in “Jadran” in 1946, and very soon he “switched” to water polo in which he has reached a worldwide fame. He played fifty matches for the Yugoslavian national team, won a silver medal at the Olympic Games in Melbourne (1956) where he was the top shooter. He also has silver from the European Championship in Budapest in 1958, while with “Jadran” he was three times champion of Yugoslavia (in 1954, 1957 and 1961). In 1970 he joined the board of directors of “Jadran”, and since 1974 he was the president either of the water polo club or the whole sports club for the next twenty years.

Paralelno je, kaže, vodio dva života. Športski i društveni. - Više od trideset godina bio sam sudac, poslije sam prihvatio biti policijski načelnik, jer sam mislio da mogu pomoći. Proveo sam na području Splita prve stranačke i predsjedničke izbore, referendum o neovisnosti. Više od dvadeset godina bio sam predsjednik “Jadrana”, kluba koji je dvaput bio europski prvak u vrijeme stvaranja neovisne Hrvatske. Zaista ne znam na koliko sam sve funkcija bio... Ne može se reći da nije zaslužio uživati u mirovini, zajedno sa suprugom Majdom... 

Nastanak modernog športa

Igra kraljeva Tekst: ANA POPOVČIĆ

U srednjem vijeku polo je u Aziji općeprihvaćen kao najplemenitija razbibriga za kraljeve, careve, šahove, sultane, kanove i kalife, i iz tog razloga je na Istoku nazvan „Igrom kraljeva“

Olimp 22

ako mnogi povezuju polo s Britanskim carstvom, korijeni tog najstarijeg ekipnog športa sežu puno dalje u prošlost. Plemena središnje Azije još su prije četiri tisuće godina pripitomila divlje konje, migrirala na teritorij Perzije i usavršila vještinu ratovanja na konjima. U 5. st. pr. Kr. polo je bio vježba koju je prakticirala perzijska konjica, kraljevska straža i druge elitne postrojbe, a igra je ponekad imala i po stotinu igrača na svakoj strani i nalikovala je na pravu minijaturnu bitku. Žene su također igrale polo, ali naravno, samo one iz viših slojeva - kraljice i dvorske dame. To je vidljivo iz literature još od 6. stoljeća nadalje, a u kasnije vrijeme na glasu je, kao spretna igračica, bila Nurjehan, žena mongolskog cara Jahangira iz 19. stoljeća. Perzijska književnost daje i najbogatiji opis pola koji se prvi put spominje još u 5. stoljeću. Firdusi, slavni iranski pjesnik iz 9. st., u svom epu Shahnameh (Ep o kraljevima), opisuje

Prikaz pola, Tabriz (Iran), sredina 16. stoljeća brojne kraljevske polo utakmice, pa čak i jedan međunarodni meč između Irana i Turana. Ipak, vjerojatno najljepše referiranje na polo je Rubaiyata Omara Khayyama koji u 11. st. koristi tu igru kao metaforu za pobjedu Boga nad kaosom života: „U kozmičkoj igri pola ti si lopta Desni i lijevi kraj palice postaju tvoj cilj Onaj koji uzrokuje tvoje pokrete, tvoje dizanje i tvoj pad On je taj, jedini taj koji zna sve.“ U razdoblju srednjeg vijeka, polo se iz Perzije proširio u Bizant (gdje je nazivan tzykanion), a širenjem islama i u Egipat, te na područje Bliskog istoka, gdje je također bio rekreacija za vladajući sloj. Poznato je da su slavni sultani (kao što su Saladin i Bajbar) igrali polo i poticali tu igru na svojim dvorovima. Zahvaljujući vojnoj premoći svoje konjice, Perzija je proširila svoje carstvo i na istok, pa je konj, a s njim i polo, stigao i u Kinu, Japan i Tibet (naziv polo dolazi od

tibetanske riječi pulu koja označava loptu.) U srednjem vijeku polo je u Aziji općeprihvaćen kao najplemenitija razbibriga za kraljeve, careve, šahove, sultane, kanove i kalife, i iz tog razloga je na Istoku nazvan „igrom kraljeva“. U zapadnu kulturu polo je došao preko Indije, gdje su Perzijanci, kao mogulski vladari Indije u 16. i 17. stoljeću popularizirali taj šport. Oko 1850. zapazio ga je britanski časnik Joe Shearer, kojeg se očito jako dojmio jer je 1862., zajedno s drugim britanskim časnikom Robertom Stewartom, osnovao prvi polo klub - Calcutta Polo Club. Igra se brzinom munje proširila među konjičkim časnicima i indijskim prinčevima. Kult pola bio je toliko jak u Indiji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, da nikoga nije iznenadilo kada je jedan vojni zapovjednik u svojoj postrojbi zamijenio sve časnike koji nisu igrali polo, s onima koji su ga igrali! Polo je u Britanskoj Indiji bio ponajprije stvar prestiža. Svi koji su se

željeli istaknuti, bilo britanski časnici ili indijski prinčevi, trošili su na njega prava bogatstva i nerijetko zbog pola zapadali u teške dugove... Jer polo je, bio i ostao, jedan od rijetkih športova koji je potpuno rezerviran samo za one najbogatije. Skupa je i sama članarina u klubu, ali ono što ga čini nedostižnim za običan puk su - vrlo skupi konji. Za igranje pola potrebni su posebni konji, nastali križanjem nekoliko pasmina među kojima je najvažnija arapska. Konji (stari 6 do 12 godine) moraju biti dovoljno brzi, čvrste konstitucije, krotke naravi, inteligentni i moraju proći obuku koja traje najmanje dvije godine. Budući je polo tako blisko povezan s britanskim imperijalizmom, zanimljivo je malo pobliže objasniti važnost koju je šport općenito imao u širenju britanskog carstva. Način igranja ekipnih športova u britanskim školama - gdje se učenici sami grupiraju, biraju kapetana i organiziraju igru - izvrsno razvija karakterne osobine potrebne

23 Olimp

Nastanak modernog športa

Na Olimpijskim igrama polo je bio na programu prvi put 1900. pa sve do 1936. kada je igran posljednji put - tad je zlatnu medalju osvojila Argentina

za osvajanje i upravljanje imperijem: izdržljivost, oslanjanje na vlastitu inicijativu, potreba za dokazivanjem i ono najvažnije - zahtijevanje lojalnosti i poslušnosti. Osim toga, šport je dodatno hranio britanski etnocen-

trizam, osjećaj vlastite superiornosti i uvjerenje da bi se ostatak svijeta trebao preobratiti na njihov sustav vrijednosti. Ideja je bila da Britanci imaju pravo na dominaciju zbog svoje hrabrosti, discipline, racionalnosti,

odlučnosti i - športske vještine, a kriket, nogomet i ragbi poslužili su kao moralni alat u propagiranju britanske civilizacije, kulture i imperijalne moći. Čak su i brojni domoroci u osvojenim zemljama bili iskreno impresionirani Britancima i njihovim vrijednostima. Prosječan viktorijanski časnik (koji je najčešće dolazio iz višeg srednjeg sloja i bio polaznik privatnih škola gdje je šport bio na cijeni) trošio je više vremena na šport nego na bilo koju drugu aktivnost, uključujući svoje vojne dužnosti. Postojalo je čvrsto vjerovanje da šport razvija karakter, muževnost, srce i muskulaturu, a britanska premoć na športskom terenu opravdavala je moć i autoritet u puno širem kontekstu. To je razlog i britanskoj rezerviranosti u pogledu preuzimanja športova i igara od drugih nacija. U tom smislu polo je iznimka koja potvrđuje pravilo, i odličan primjer kako je tek među najbogatijima i najvišim slojevima britanski šport tolerirao različitosti. Maharadže Alwara, Kishengarha i Jaipura bili su među najboljim igračima u Carstvu, što je kao posljedicu dovelo do bliskog odnosa sa samim vrhom britanske vojske. Diplomat Sir Hercules Robins rekao je da je „sličnost ukusa u zabavi, garancija međusobne naklonosti u važnijim stvarima“. Sukladno tome, od indijske aristokracije nije prijetila nikakva opasnost po Britansko carstvo... Prva polo utakmica u Velikoj Britaniji odigrana je 1869. na Hunslow Heathu. Do te utakmice došlo je tako što je jedan časnik 10. Husarske koja je bila stacionirana u Aldershotu kraj Londona, pročitao članak o neobičnoj igri u jednom športskom listu. Bio je toliko impresioniran da je odmah zapovijedio svojim vojnicima da počnu trenirati. Netko je napisao da je utakmica ostala najviše zapamčena

po grubim psovkama koje su igrači izvikivali, no svejedno, u roku od godine dana, polo je postao standardna vježba za časnike britanske konjice. Godine 1874. osnovan je vodeći savez za polo u Velikoj Britaniji The Hurlingham Polo Association, koji je sve do 1983. predstavljao Međunarodni polo savez. Te je godine na Beverly Hillsu osnovan i Federation of International Polo. Polo su igrali i časnici u dijelovima zapadne i u južnoj Africi, ali svoj vrhunac je svakako doživio u južnoj Americi. U Argentinu su polo donijeli britanski stočari, i igra je ubrzo postala nacionalna strast. Svakog prosinca oko 30.000 ljubitelja pola dolazi na Argentina Open, najprestižniji turnir na svijetu koji se održava u Buenos Airesu. Uz argentinski i Hurlingham, treći najveći polo savez je onaj SAD-a (ta tri saveza zajedno predstavljaju više od pola igrača na cijelom svijetu). Polo je u SAD donio ekscentrični i dekadentni novinski izdavač James Gordon Bennett mlađi (1841. -1918.), koji je 1876., u Dickel's Riding Academy u New Yorku, organizirao prvi polo meč u Americi. Bennett je i jedan od osnivača prvog američkog kluba, Westchester Polo Club, koji je osnovan iste godine. Za najčuvenijeg polo igrača svih vremena, smatra se također jedan Amerikanac - Tommy Hitchcock koji je igrao od 1921. do 1941. godine. O prirodi pola svjedoči i to da je Hitchock bio inspiracija za dva lika u djelima F. Scott Fitzgeralda (Tom Buchanan u ‘Velikom Gatsbyu’ i Tommy Barban u ‘Blaga je noć’), pisca koji opisuje svijet superbogatih, mladih, lijepih i dekadentnih Amerikanaca početkom 20. stoljeća. Na Olimpijskim igrama polo je bio na programu prvi put 1900. pa sve do 1936. kada je igran posljednji put tad je zlatnu medalju osvojila Argentina. S obzirom na to da da je polo ekskluzivan šport koji se i danas igra u relativno malo zemalja, prvo svjetsko prvenstvo odigrano je prilično kasno, tek 1987. u Buenos Airesu. Povijesno gledajući, najbolji glasnogovornik pola bio je Winston Churchill, koji je igru naučio 1895., u vrijeme kada je bio mladi konjički časnik. Te godine pisao je svojoj majci moleći novac kojim bi kupio konje za polo: „Ne mogu više bez njih više od

→ Summary ←

Winston Churchill nekoliko dana“, napisao je, „osim ako odustanem od pola, što bi bilo strašno.“ Godinu kasnije, kada je bio stacioniran u Indiji, organizirao je polo klub i kupio 25 konja od jedne postrojbe s ciljem osvajanja prestižnog indijskog međuregionalnog natjecanja. Njegova momčad trenirala je svaki dan po nesnosnim vrućinama i otputovala preko 2000 km vlakom, skupa s konjima, kako bi odigrala utakmice! Zahvaljujući Churchillovoj nevjerojatnoj volji i odlučnosti, njegov je sastav konačno i osvojio međuregionalno natjecanje 1899. godine. On je nastavio igrati polo sve do svoje 52 godine, unatoč bolovima u dislociranom desnom ramenu zbog čega je morao igrati na način da ruku kojom udara drži priljubljenu uz tijelo. Kasnije je savjetovao roditeljima: „Nemojte svojim sinovima davati novac. Ako si to ikako možete priuštiti, poklonite im konje. Nitko nikada nije nastradao - osim ako nije časno nastradao - jašući konje. Nijedan sat života proveden u sedlu nije izgubljen. Mladići su često bili upropašteni zato što su imali konje ili se kladili na njih, ali nikada jašući ih; osim ako naravno, ne slome vrat, što je, ako se dogodi u galopu, zapravo jako dobar način za umrijeti.“ 

Although many people associate polo with the British Empire, the roots of this, the oldest team sport go back much further in time. Polo was first played in Persia, from where it spread further to the east to Tibet, India, China, Korea and Japan, and to the west all the way to Constantinople. Polo was brought to the Western culture via India, where in 1850 a British officer Joe Shearer noticed polo which obviously impressed him very much because in 1862, together with another British officer Robert Stewart, he founded the first polo club - Calcutta Polo Club. The game soon spread at a speed of light among the equestrian officers and Indian princes. The first polo match was played in the UK in 1869, at the Hunslow Heath. In 1874 the leading polo association in the UK, the Hurlingham Polo Association, was founded. This association represented the International Polo Club until 1983, when the Federation of International Polo was founded in Beverly Hills Polo was played also by the officers in several parts of western Africa and in southern Africa, but polo certainly experienced its peak in South America. British farmers brought polo to Argentina and the game soon became a national passion. Apart from Argentina and Hurlingham, the third largest polo association is that of the U.S., and those three associations together represent more than one half of the players in the whole world. Polo was brought to the United States by the eccentric and decadent newspaper publisher James Gordon Bennett Jr. who organized the first polo match in the U.S. in 1876 in New York. In 1900 polo appeared for the first time at the Olympics and it lasted until 1936, when it was played for the last time (when Argentina won the gold medal). Since polo is an exclusive sport that is still played professionally only in a few countries, the first World Polo Championship was held rather late, in 1987 in Buenos Aires.

LITERATURA: AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992. Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, Lomdon i New York, 2004.

25 Olimp

Žene i šport

Badmintonska

limpijske igre nisu samo kruna cijele olimpijade, nego i svojevrsni trenutak istine za sve velike športske sustave - nacionalne i međunarodne - koji žive orijentirani prema tom događaju. Naravno, to je jedan od razloga zašto su se Igre, još tamo od onih berlinskih 1936. pretvorile u akt najviše državne propagande, pa u tom smislu ni London nije bio iznimka. Ali, zahvaljujući unutarnjoj dijalektici bojnoga polja, želje svih sudionika predstave da ispadnu u najljepšem mogućem svjetlu, ne ostvare se uvijek. Vrijedi to za one na pozornici, kao i za one iza nje. Zapravo, ovaj tekst, pisan u vrijeme finiša Paraolimpijskih igara, bio je zamišljen kao dobrodošla revizija pretpostavki iznesenih u ovoj istoj rubrici u lipnju olimpijske 2008. godine. Otarasiti se proročanstava koja se, na sreću, nisu ispunila baš je, kako bi naši stari rekli, lasno. Nećemo sad o medaljama Sandre Perković, Lucije Zaninović..., jer one ipak nisu iznenađenje, ni o paraolimpijskoj kolajni Mi-

Olimp 26

i oko nje kele Ristoski; trebao je to biti tekst o našem ekipnome ženskom športu koji je pokazao da - nejunačkom vremenu usprkos - nije potonuo na velikoj sceni. Dapače. Rukometašice je samo ozljeda dvojca Penezić-Tatari spriječila da se bore za medalju. Podsjetimo da su naše u skupini nanijele jedini poraz srebrnim Crnogorkama, košarkašice su ostvarile prvi plasman na Igre u povijesti, a i treći veliki sustav - odbojkaški - upalio je svjetlo na kraju tunela, jer premda su reprezentativke na kvalifikacijama u Ankari trebale bolje, dokazale su da im je, ako ništa drugo,

uspjelo preživjeti administrativnu smrt vlastitog saveza. No, ipak nećemo o tome. Vratili bismo se ovdje na tekst iz proljetnoga Olimpa, čija djelomična revizija neće biti tako lasna. Podsjećamo: taj tekst posvećen je povijesnoj tekovini londonskih Igara - prvih u kojima su žene nastupile u svim športovima u kojima su nastupili i muškarci. Za ideju olimpizma, u kojoj je barun Coubertin žene vidio samo u publici, to je nesumnjivo velik korak. No, djelomična revizija toga velikoga koraka počiva na jednom skandalu, koji je na sreću prošao bez uobičajenog medijskog čerečenja (događaji na olimpijskoj pozornici

Tekst: RATKO CVETNIĆ

Poznavajući visoku hijerarhičnost azijskih športskih struktura, nitko ni ne sumnja da je naredba stigla s najvišega mjesta, a ta mjesta u sustavu drže samo provjereni kadrovi. U sva tri slučaja - Južna Koreja, Indonezija i Kina - oni su muškoga spola. Čini se da poligon za uspostavu power playa nije mogao biti bolji: muškarci kao naredbodavci, žene kao izvršitelji, a potom i kao krivci

redaju se brzinom koja nadilazi uobičajeni tempo društvene kronike), ali je ipak odmaknuo pozlaćenu zavjesu sa nekoliko velikih sastavnica olimpijske povorke. Radi se o diskvalifikaciji četiri ženska para s badmintonskog turnira: dva južnokorejska, te po jednog kineskog i indonezijskog. Treba napomenuti da se ta mjera izriče uistinu rijetko te je u zadnjih desetak olimpijskih igara izrečena svega pet puta, svaki put muškarcima, uglavnom prekršiteljima iz borilačkih športova. Priča ima svoju predigru u odluci Svjetske badmintonske federacije (BWF) o promjeni sustava natjecanja na Igrama. Naime, da bi se sistema isključila mogućnost „žute minute“, odnosno igrači(ca)ma dalo pravo na slab dan, odlučeno je da se preliminarni dio turnira u svakoj od pet konkurencija održi po skupinama, dakle „svak sa svakim“, a potom da najuspješniji iz skupina, od četvrtfinala nadalje, razigravaju za medalje.

Taj sustav, ne treba trošiti riječi, ima svoje jasno i logično športsko opravdanje. Međutim, kako to često biva kad se logički modeli primijene na mušićavu loptu (pa i onu koja nije okrugla), prvo mjesto u grupi ne mora istovremeno biti i najbolje, jer se, u susjednoj skupini, iz ovog ili onog razloga stvari mogu odigrati mimo predviđanja. Ukratko, čak četiri para iz dvije preliminarne skupine htjela su izbjeći suparnike iz grupe s kojom se se križali u četvrtfinalu. I još k tome, ta četiri para igrala su dva međusobna meča u zadnjem kolu preliminarnog dijela! Naravno uslijedio je vjerojatno najfarsičniji dio londonskoga programa i jedna od najsramotnijih epizoda badmintonske povijesti. U oba meča, igračice su se svojski potrudile da ne pobijede, uz sve glasnije negodovanje s tribina i sudačke opomene. Reakcija stegovnoga tijela BWF-a bila je brza i beskompromisna - sva četiri para trenutačno su diskvalificirana, a žalbe njihovih olimpijskih delegacija isti dan su reternirane u koš. U ovome dijelu nema se što prigovoriti. Ali, maknimo još jedan sloj zavjesa. Tko makar i površno poznaje odnose snaga u svjetskom badmintonu, neće za ovaj slučaj "tankiranja" optužiti samo igračice. Zapravo, poznavajući visoku hijerarhičnost azijskih športskih struktura, nitko ni ne sumnja da je naredba stigla s najvišega mjesta, a ta mjesta u sustavu drže samo provjereni kadrovi. U sva tri slučaja - Južna Koreja, Indonezija i Kina - oni su muškoga spola. Čini se da poligon za uspostavu power playa nije mogao biti bolji: muškarci kao naredbodavci, žene kao izvršitelji, a potom i kao krivci. Kineska olimpijska delegacija najavila je momentalnu istragu. Hoće li tko nedodirljivome mogulu kineskog i svjetskog badmintona Li Yongbou, koji je javno priznao svoju naredbu, prigovoriti zato što su mu reprezentativke osramoćene? Teško. Čovjek se vratio kući s onim što je planirao prije četiri godine u Pekingu, naime sa svih pet zlatnih medalja, a to je kolekcija kojoj se ne gleda u zube. Kineska varijanta Twittera - Sina Weibo – provela je anketu među korisnicima o ovom slučaju. Oko 70% odgovora, kako javlja BBC, podržalo je kineske igračice u namjeri da izgube svoj preliminarni meč! 

→ Summary ←

The Olympics reveal advantages and disadvantages of sports systems – both national and international ones. Even though in Croatia there were fears that the national female team sports could cease to exist because of the crisis, the London Olympics have revealed a new vitality of Croatian women’s handball and basketball and afterwards of the volleyball as well. On the other hand, although the London Olympics were the first Games in which women are equal to men on the sports field, the traditional forms of male domination in sports administration still exist, as demonstrated by rulings in the case of disqualification of women’s doubles at the Olympic badminton tournament.

Li Yongbou

27 Olimp

GODINA 44 • BROJ 162 • RUJAN 2012.

Povijest hrvatskog športa

OBLJETNICE - BERNARD HÜGL (Ivica Buljan)-----------------------------------------------------------str. 2 BURNI DANI HRVATSKOG ŠPORTSKOG NOVINARSTVA (Darko Draženović)----------------------------str. 7 IN MEMORIAM: IVICA HORVAT/VELJKO ROGOŠIĆ/ŽELJKO BARBIR/STANE KRSTULOVIĆ-----str. 9

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

Obljetnice: Bernard Hügl (1908.-1982.)

Prognanstvo velikog Piše: Ivica Buljan

Bio je jedna od glavnih poluga i kapetan šampionskog Građanskog. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen bio je oslonac momčadi Martina Bukovija. S Bivecom, a kasnije s Miroslavom Brozovićem, činio je jedan od najboljih braničkih parova tadašnjeg jugoslavenskog nogometa

ernard Hügl ili Benda (kako su ga zvali njegovi suigrači i prijatelji) bio je kapetan Građanskog i stalni reprezentativac Jugoslavije iz tridesetih godina te izbornik nogometne reprezentacije njemačkih oružanih snaga u NDH te posljednji izbornik reprezentacije NDH. Nakon rata osuđen je na šest godina robije od čega je odslužio pet u kaznionici u Staroj Gradišci da bi se po izlasku reaktivirao kao trener i postao jedan od najboljih nogometnih stručnjaka u tadašnjoj državi. Ove godine se navršava trideset godina od smrti Bernarda Hügla koji se rodio u Srpskom Miletiću u Vojvodini, 25. siječnja 1908., a ovaj veliki hrvatski nogometaš, trener i izbornik umro je u njemačkom gradiću Heilbronnu 10. travnja 1982. godine. Nogometaši stradalnici Nogometaši u pravilu nisu previše involvirani u politiku, niti su za nju osobito zainteresirani, a bogme ni talentirani. Naravno postoje i iznimke, no obično kada se na bilo koji način uključe u političke opcije, to ide uglavnom njima samima na štetu i gube onaj ugled koji su stekli kao igrači, treneri ili nogometni djelatnici. No, politika se često i te kako znala baviti ne samo nogometašima, nego i športašima općenito, i to na jako surov i poguban način osobito u prošlom turbulentnom stoljeću... Tako su neki zbog svojih političkih stavova i pripadnosti određenoj političkoj opciji izgubili i život. Među takve spadaju predratni igrači Građanskog (Svetozar Đanić) i Concordije (Nikola Pajević), koji su zbog svojih ljevičarskih ideja bili pogubljeni. Život je izgubio i Franjo Giller, legendarno krilo Građanskog, koji je bio mobiliziran u vojsku kao pripadnik njemačke nacionalne manjine, ali je zbog pokušaja bijega u partizane streljan od svojih sunarodnjaka. Na drugoj strani, poslije sloma 1945., stradavaju brojni nogometaši i športaši koji su bili aktivni za vrijeme trajanja NDH. Najgore je prošao Emil Perška, igrač slavne prve generacije Građanskog i kasnije novinar i

povjesničar športa kojem se nakon rata gubi svaki trag. Bolje je prošao njegov suigrač iz te prve generacije Građanskog Gustav Remec, koji je tridesetih i četrdesetih godina postao operni prvak HNK-a, ali kojem je nakon rata uskraćeno pravo na rad i bio je prisiljen trbuhom za kruhom otići u Njemačku gdje je i umro zaboravljen i u neimaštini. Nije bilo lako ni je Bernardu Hüglu: nakon rata osuđen je na šest godina robije... Školovanje i nogomet Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gdje je počeo i s igranjem nogometa. Istodobno, kako je bio i običaj u to vrijeme, nogometaši su vodili računa i o svom školovanju. Tako je Hügl maturirao u gimnaziji u vojvođanskom mjestu Kuli, dok je studij farmacije započeo u Novom Sadu, a završio i diplomirao na zagrebačkom fakultetu 1931. Po dolasku na studij u Zagreb, Hügl je pristupio HŠK Građanskom, gdje je bio standardni član prve momčadi, te s njim osvojio dva naslova prvaka države (1937. i 1940.). Bio je jedna od glavnih poluga šampionskog Građanskog koji se počeo stvarati u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon velike krize koja je zadesila najpopularniji zagrebački klub krajem dvadesetih i početkom tridesetih. S Bivecom, a kasnije s Miroslavom Brozovićem činio je jedan od najboljih braničkih parova tadašnjeg jugoslavenskog nogometa. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen bio je jedan od oslonaca momčadi Martina Bukovija od kojeg je počeo upijati i trenersko znanje. Odigrao je i 24 utakmice za jugoslavensku reprezentaciju. Zajedno s Franjom Glaserom i Jozom Matošićem predstavljao je poznati obrambeni trio u reprezentaciji. Karijeru je počeo kao pomagač i centrahalf, a kao desni branič postigao je najveću klasu svojega doba. Imao je izvanrednu skok igru, odličnu igru glavom te je bio odličan organizator obrane s osjećajem za poziciju i odličnim pregledom igre. Tako nogometni antologičari opisuju nogometne kvalitete Bernarda Hügla. Za reprezentaciju je debitirao u Sofiji protiv Bugarske

nogometaša i trenera nad Liverpoolom 1936. j je uspio veliki podvig - 3:1 pobjeda Pobjednička momčad Građanskog, kojo inšek, Kokotović, Kovačević Jazb e, ik, Hügl, Medarić, Pleš Lešn vić, olko Ant , ović Rajk , Urch k, Slijeva: Pogačni

18. ožujka 1934. godine (2:1), dok je zadnju utakmicu odigrao 26. travnja 1939. u Berlinu protiv Njemačke (2:3). Od 1931. do 1938. odigrao je i 15 utakmica za gradsku reprezentaciju Zagreba.

U to vrijeme 1:1 u Budimpešti značio je veliki uspjeh. A da smo postigli takav uspjeh u prvom redu treba zahvaliti izvanrednim obranama vratara Glasera i njegovim neprelaznim braničima Matošiću i Hüglu, koji su zaista bili junaci tog dvoboja” - piše dr. Šimić u knjizi koja je objavljena sedamdesetih godina.

Stup obrane Pružao je izvanredne igre u reprezentaciji. O tome u svojoj knjizi „Velemajstori našeg nogometa” piše i prijeratni nogometni djelatnik, a poslijeratni novinar i povjesničar sporta dr. Jerko Šimić. On navodi kako mu je u sjećanju ostala nezaboravna utakmica odigrana s tada našim najljućim nogometnim rivalima Mađarima, u proljeće 1937. godine u Budimpešti: “Sjajna mađarska navala neprestano je napadala. Igra se uglavnom vodila u našem kaznenom prostoru. Navala za navalom, udarac za udarcem, ali Glaser, Hügl i Matošić bili su nesavladivi. U jednoj protunavali Aleksandar Trnanić je pretrčao do blizini korner zastavice i ubacio loptu u sredinu. Loptu je dočekao izvanredni strijelac August Lešnik i postigao neobranjiv pogodak - 0:1. Nikad jeftinije nismo došli do pogotka. Mađari su već do tada mogli voditi i s nekoliko pogodaka. Tek pri kraju utakmice lijeva spojka Mađara, oštri i opasni Toldy, a nakon očiglednog prekršaja nad Hüglom, postigao je dugo očekivano izjednačenje 1:1.

Mladi trener i sjajna reprezentacija Kraj tridesetih i početak četrdesetih polako označava kraj izvanredne desetogodišnje nogometne karijere Bernarda Hügla i u svom drugom, a petom ukupnom osvajanju titule prvaka Građanskog, sudjeluje s manje igračkog udjela. No, kada je 1940. godine prestao igrati, ostaje u nogometu i odmah preuzima dužnost izbornika novoformirane hrvatske omladinske reprezentacije, koja samo mjesec dana poslije prvog nastupa seniorskih sastava, odigrava svoj prvi povijesni susret protiv adekvatne mađarske reprezentacije u Pečuhu. Osim rada u tadašnjim zagrebačkim nogometnim klubovima HŠK Ličaninu i NK Ferrariji, bio je i izbornik gradske reprezentacije Zagreba te, kao što smo i naveli, za vrijeme NDH bio je i trener momčadi njemačkih oružanih snaga i član stručnog stožera HNS–a. Nogometna reprezentacija NDH imala je sjajnu momčad sastavljenu od šampionskog Građanskog u kojem je kompletan sastav bio reprezentativni - od vratara Glasera, pa Dupca, Brozovića, Jazbinšeka, Ko-

Obljetnice: Bernard Hügl (1908.-1982.) kotovića, Lechnera, Cimermančića, Antolkovića, Plešea, Wölfla, Lešnika, Matekala i drugih, a kasnije će doći i Bobek, Lokošek i drugi. Naravno, tu su na izboru bili igrači i iz druga dva jaka zagrebačka kluba - Concordije (Monsider, Beda, Muradori, Golob, Pukšec, Pavletić...) i HAŠK-a (Duković, Peričić, I. Golac, Fink, Kiš te mladi naršataj predvođen braćom Čajkovski - Zlatkom i Željkom). Nažalost, ratno vrijeme i prilike ograničile su mogućnosti te reprezentacije koja je u četiri godine odigrala petnaest utakmica i to gotovo polovicu od njih sa Slovačkom koju su u sedam utakmica šest puta pobijedili i samo jednom remizirali. Prvi izbornik reprezentacije NDH bio je stariji Hitrec, Rudolf, a potom Bogdan Cuvaj koji je najviše puta vodio reprezentaciju u susretima odigranih za vrijeme ratnog vihora. Nakon Cuvaja, 27. prosinca 1943., državni vođa za tjelesnu kulturu i šport Miško Zebić, dekretom imenuje Hügla za izbornika. Hügl je odredio momčad Hrvatske za samo jednu utakmicu i to za susret u Zagrebu, protiv Slovačke (7:3), koja je odigrana 9. travnja 1944.. Bila je to ujedno i posljednja utakmica hrvatske reprezentacije u NDH. Te športske aktivnosti kasnije će Hügla nažalost koštati i šest godina robije... Pravac Gradiška Stara Nakon završetka rata, Hügl ne bježi na Zapad vjerujući, kao i brojni drugi, da se njemu kao športašu, koji se bavio isključivo nogometom za vrijeme rata, neće ništa dogoditi. Nažalost, prevario se te su i njega kao pripadnika njemačke nacionalne manjine i športskog dužnosnika NDH, nove vlasti šikanirale, zatvorile i na kraju osudile na 6 godina logora. U Staroj Gradiški izdržao je punih 5 godina. Uz pomoć športskih poznanstava uspio se izvući iz logora u Gradiški, ali preostalu godinu robije nije se smio udaljavati iz Zagreba. Premda je bio pod prismotrom, nije mu zabranjen rad u nogometu. Nakon što je iz Dinama otišao trener Karl Muntsch - koji je donio prvu titulu prvaka države novom klubu u sezoni 1947/48 - u klubu dovode za

trenera prvo Franju Glasera, a potom i Brunu Kneževića. No oni traju samo jednu sezonu i 1949. u klub dolazi Hügl. Sada već iskusan kao nogometni trener (istina, i s bremenitim i teškim trenucima sa robije), Hügl brzo hvata konce i formira trenerski tim kojem je on na čelu, a njegovi bivši suigrači Toni Pogačnik i Mirko Kokotović postaju voditelj omladinskog pogona (Pogačnik), odnosno pionira (Kokotović). Uočava da je Dinamu nužno podmlađivanje, i iz kluba odlaze sada već na konačnom kraju karijere, Lešnik, Jazbinšek i Pleše, ali zato vraća iz Lokomotive Cimermančića koji je u odličnoj formi i ostat će u Dinamu sve do 1954. godine. Od starijih tu su još uvijek Wölfl i Pukšec, koji su okosnica momčadi, a uz igrače u punom zenitu poput braće Horvat, Željka Čajkovskog, Senčara, Strnada, Hügl u momčad uvodi mlade i odlične mlade igrače Šikića, Dvornića, Cizarića, Režeka i po uzoru na svog trenerskog mentora i učitelja Bukovija, svakom pronalazi njegovo pravo mjesto u momčadi. U tri godine na klupi Dinama osvaja jedan kup, dva četvrta mjesta i jedno drugo mjesto u sezoni 1950/51., kada je Dinamo prosuo prednost od pet bodova tri kola prije kraja i zbog slabije gol razlike od Crvene Zvezde za dvanaest tisućinki gubi naslov. Mnogi će kasnije primijetiti da se to prvenstvo ili točnije posljednja tri kola više igralo izvan terena, nego na nogometnom borilištu. Tadašnjim tvrdokornim vladarima nogometa nikako nije odgovaralo da jedan robijaš i neprijatelj države, osvoji i naslov državnog prvaka. Bilo mu je već nagrada, smatrali su, i to što mu je dopušteno da trenira jedan od četiri najveća kluba u tadašnjoj državi... Pomoćnik Seppa Herbergera Nakon odlaska iz Dinama, postaje trener Veleža iz Mostara, kojega je u sezoni 1953/54 uspio uvesti u Prvu saveznu ligu. Pod njegovom paskom stasavaju odlični igrači Rebac, Barbarić, Zelenika i Mujić koji će biti prethodnica kasnijim sjajnim generacijama nogometaša iz grada sa Neretve. U tom razdoblju nekadašnji politički

Nakon rata osuđen je na šest godina robije od čega je odslužio pet u kaznionici u Staroj Gradišci, da bi se po izlasku reaktivirao kao trener i postao jedan od najboljih nogometnih stručnjaka u tadašnjoj državi Hügl kao trener NK Proleter (kasnije NK Osijek)

uznik čak postaje i trener B reprezentacije Jugoslavije, što je nagovještavalo da je postigao potpunu rehabilitaciju, ali to je potrajalo još samo izvjesno vrijeme. Kao priznati nogometni strateg sljedeći izazov pronalazi u Osijeku i preuzima treniranje tamošnjeg i tadašnjeg NK Proletera, kasnije NK Osijek. To će mu nažalost biti i posljednja stanica u trenerskoj karijeri u bivšoj državi. Već u sezoni 1955/56 izbija afera “Krznena lisica” u kojoj je klub optužen za podmićivanje sudaca Rončevića, Vlajkovića i Zečevića i kršenje amaterskih načela te postojanje crnog fonda. Hügl je dakako bio prvi na udaru i optužen je za umiješanost u tu aferu, pa je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru. Predsjednik Proletera tada je bio Ivan Špika koji je u mladosti igrao nogomet u osječkoj Olimpiji, a obnašao je funkciju generalnog direktora IPK Osijek. Špika je također bio pod sumnjom i uskoro je morao odstupiti s mjesta predsjednika kluba. No, prije toga se pobrinio za svog trenera, kojeg je veoma cijenio, i uspio mu je iznuditi putovnicu uz uvjet da mora napustiti zemlju, što je Hügl i učinio. U rujnu 1956., jedan od ponajboljih igrača svog vremena i uspješni nogometni trener Bernard Hügl napustio je zauvijek Hrvatsku... No njegovo trenersko umijeće je ostalo na cijeni i već po dolasku u Njemačku, odmah je uvršten u stručni stožer reprezentacije SR Njemačke i stavljen na raspolaganje izborniku Seppu Herbergeru. Nakon izvjesnog vremena odlazi u Stuttgart i preuzima treniranje momčadi Stuttgart Kickers. Potom je bio trener u Heilbronnu, gdje se razbolio i prestao aktivnom djelatnošću. Umro je u 74. godini, 10. travnja 1982. i pokopan na gradskom groblju u Heilbronnu, šestom po veličini gradu njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg (usput, grad se nalazi sjeverozapadno od Stuttgarta na rijeci Neckar, a posebno je poznat kao grad vina i vinove loze, koja se u okolici grada uzgaja na ukupno 514 hektara). Bernard Hügl u hrvatskim nogometnim antologijama više se pojavljuje na fotografijama nego što se o njemu pisalo, što znači da ga se u onom najaktivnijem razdoblju športske publicistike, kao nepodobnog, dobrim dijelom prešućivalo. No, upravo fotografije govore i svjedoče koliko je bio važan igrač za tadašnji Građanski i reprezentaciju. I on je, kao i brojni drugi nogometaši i športaši, bio prepušten zaboravu i prošlosti, ali svjedočanstva su ipak ostala i Hügl je našao svoje zasluženo mjesto u nogometnoj povijesti. Literatura AA. VV. Nogometni leksikon, Laksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2004. AA. VV. Enciklopedija jugoslavenskog nogometa, ur. Mladen Delić, Zagreb. AA. VV. Sportska publicistika u Hrvatskoj, ur. Vera Mudri-Škunca, Zagreb, 1987. Fredi Kramer, Monografija Croatia – nogometni klub, Zagreb 1999. dr. Jerko Šimić, Vlastita naklada, Zagreb 1973. materijali Hrvatskog športskog muzeja

Burni dani hrvatskog športskog novinarstva Piše: Mr. sc. Darko Draženović

Prije 20 godina, hrvatski su športski novinari na kongresu AIPSa u Budimpešti, postali članovi Međunarodne udruge športskih novinara (Associaton Internationale de la Presse Sportive). Ovo je sjećanje svjedoka na to burno vrijeme...

rvatski športsko-novinarski brod uplovio je u međunarodnu strukovnu luku prije 20 godina. U Budimpešti su hrvatski športski novinari 30. travnja 1992. godine, na 55. kongresu AIPS-a, postali članovima Međunarodne udruge sportskih novinara, odnosno Associaton Internationale de la Presse Sportive (AIPS), čak prije negoli je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) postalo članom Međunarodne novinarske organizacije (FIJ), što se zbilo na kongresu od 5. do 8. studenoga 1992. u Bruxellesu. Zbog čega je bilo važno postati članicom AIPS-a i kakvo je uopće značenje te institucije? Hoteći biti medijskim pionirima u promjenama nastalim agresijom hrvatskih Srba, Srbije i Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku 1991. godine, hrvatski športski novinari prepoznali su trenutak nemogućnosti daljnjeg djelovanja na jugoslavenskoj razini. Jer, Jugoslavija se raspa(da)la, pa stoga ništa jugoslavensko nije moglo opstati. Uostalom, Sekcija

SVJEDOČANSTVA sportskih novinara ni do tada nije bila uvažavana po mjeri svojih zasluga i za jugoslavensko športsko novinarstvo.

Povijesni i politički kontekst osamostaljenja hrvatskih športskih novinara Dramaturgiju izlaska Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i ulaska u AIPS prije dva desetljeća, teško mogu pojmiti mladi novinari i medijski konzumenti, neki tek rođeni tih godina. Još teže mogu se uživjeti u tadašnje političke prilike - bio je, jednostavno, rat! - u kojima ne da nisu tekli med i mlijeko, nego je bilo pitanje tko će sačuvati posao (nije se moglo s posvemašnjom sigurnošću znati tko će u tom ratu pobijediti) ili, čak, u najgorem scenariju, tko će uopće preživjeti. Da bi se, bar donekle, shvatilo okolnosti, jamačno je dostatno reći da je u tim kriznim, doslovce ratnim, vremenima HDSN organizirao utakmicu vrhunskih hrvatskih košarkaša u Čakovcu, naravno, u humanitarne svrhe. A predsjednik HDSN, dakle, organizatora, jedva jedvice dobio je u posljednji čas dopuštenje za izlazak iz Zagreba i kratkotrajni boravak u Čakovcu... Sve spomenuto bilo je nužno za oslikavanje vremena u kojemu je jedna od športsko-novinarskih sekcija bivše Jugoslavije predvidjela događanja i odlučila se za rješenja. Prije negoli ostali novinarski kolege ili mnoge ostale institucije...

Snimio: Ante Jelavić

Odlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz USNJ Dakle, zašto je hrvatsko športsko novinarstvo, odnosno, Sekcija sportskih novinara Hrvatske, “otišlo” iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (USNJ), nije naravno sporno. Paradoks je donekle u tome da je hrvatska športsko-novinarska sekcija praktički zasnovala Udruženje sportskih novinara Jugoslavije (USNJ). Bila je prva sekcija športskih novinara u Jugoslaviji (Sekcija sportskih novinara Hrvatske, osnovana je 1949., prvi predsjednik Miroslav Habunek; ostale su republike kasnile: Slovenija je osnovala sekciju tek deset godina kasnije, 1959., Bosna i Hercegovina 1960., Srbija tek 1964., Crna Gora 1965., Vojvodina 1966., Kosovo 1968., Makedonija 1970.). Da bi, po ustaljenoj povijesnoj matrici, gotovo sve, u športskom smislu, začeto u Zagrebu bilo rođeno u Beogradu. O čemu je mnogo pisano, premda jamačno nedostatno. Recimo, Sekcija sportskih novinara Hrvatske osnovana je u Zagrebu 1949., dvije republičke sekcije (Slovenija i BiH) desetljeće nakon toga, a srbijanska je utemeljena tek 15 godina nakon hrvatske. Pa ipak, u godini osnutka Sekcije sportskih novinara Srbije, osnovana je odmah i Skupština savezne sekcije, kasnije nazvana Udruženje sportskih novinara Jugoslavije. Predsjednikom je postao Radivoje Marković (Radio Beograd), a potpredsjednikom Miroslav Habunek (Sportske novosti), premda je vizijom i djelovanjem Habunek bio desetljeće i pol ispred svojega, inače uglednoga, beogradskoga kolege. Sjedište je, naravno, smješteno u Beograd, a

ne u Zagreb, Ljubljanu ili Sarajevo. Što se pak tiče vizionarstva, hrvatski i naglašeno jugoslavenski, novinarski doajen (u tiskanim medijima, radijski i televizijskim) Hrvoje Macanović još je 1933. godine zagovarao osnivanje športsko-novinarske institucije “jer u svijetu već postoji AIPS”. Koliko je 1991. bilo teško izići iz USNJ-a, još je teže bilo ući u AIPS i dobiti sva prava koja iz članstva proizlaze...

Prvi red zdesna: Zvone Mornar, Zlatko Maćešić, Ervin Ico Kerhin, Vilko Luncer, Mladen Delić, Davorin Bošnjak, Milka Babović Drugi red zdesna: Slavo Svoboda, Žarko Susić, Rudi Stipković, Radiša Mladenović i Ante Škrtić

I tako je ušla u - AIPS. Ali, to nije bilo lako, naprotiv... Izlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije izazvao je željene, ali i neželjene učinke. Željeni učinak svakako je bio upozorenje na prijeteću opasnost s istoka za šport, i ne samo šport, na nemogućnost da se hrvatski športaši natječu sa športašima iz sredina odakle se potiče, priprema i već vodi rat, te shvaćanje da novinarsko djelovanje u takvim okolnostima ne bi bilo ni politički oportuno, ni novinarski etično, ni ljudski moralno. Nakon dvaju sastanaka održanih na inicijativu športske rubrike Večernjeg lista (2. i 8. kolovoza 1991.) donesena je Izjava, u kojoj je, među ostalim, zapisano: “Dok traje rat u Hrvatskoj, sudionici sastanka u svom će se radu voditi dogovorom da ne propagiraju natjecanja u ligama u kojima ne sudjeluju predstavnici Hrvatske. Isto će se odnositi i spram jugoslavenskih reprezentacija koje to, bez hrvatskih sportaša, više ne mogu biti...” Neki se mediji nisu odmah priklonili Izjavi, jer još su vjerovali u mogućnost opstanka Jugoslavije, stoga i jugoslavenskih liga, pa onda i u korist izvješćivanja o njima. No, ubrzo su shvatili zabludu... Na idućem sastanku donesena je Odluka u kojoj je najvažnija točka glasila: “Predlaže se Sekciji sportskih novinara Hrvatske da istupi iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i da usporedo pokrene inicijativu za primanje u AIPS...” U Beogradu “izgubljeni” hrvatski akreditivi za Olimpijske igre Tada se vodstvo hrvatskoga športskoga novinarstva i inicijatora promjena sučelilo s neželjenim posljedicama. Tjedan dana kasnije, već 13. kolovoza 1991., oglasio se Savez za fizičku kulturu Jugoslavije (SFKJ) sa Stavovima uperenim Savezu za fizičku kulturu Hrvatske (SFKH), istomišljenikom Sekcije sportskih novinara Hrvatske, a u posebnom odjeljku i prema hrvatskim športskim novinarima i inicijatorima promjena. U njemu je stajalo: “Novinari iz Hrvatske žele istupiti iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Zbog toga će njihove akreditacije za predstojeće Olimpijske igre biti povučene...” Hrvatska je, bar u nekim športovima, dobila priliku sudjelovati na idućim Olimpijskim igrama (u međuvremenu osnovan je Hrvatski olimpijski odbor (HOO), čiji je suosnivač bio HDSN), ali što se izvješćivanja tiče vladala je, dakle, potpuna neizvjesnost, gotovo rezignacija. Jer, medijski odjek rezultata i uopće nastupa hrvatskih olimpijaca u Albertvilleu (zimi) i Barceloni (ljeti), oslonjeni samo na inozemne agencije, bio bi, blago rečeno, skroman. Sa športskog, novinarskog, pa i političkog motrišta. A akreditivi za obje Olimpijske igre bili su u Beogradu, u kancelariji Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Bilo

je već proljeće 1992. godine, a niti jedan akreditiv još nije dospio u Hrvatsku. A sve u skladu sa Stavovima, koje je potpisao tadašnji predsjednik SFKJ Tome Drakulevski. Jedina nada da se dođe do akreditiva bila je ulazak u AIPS, pa onda njegovo možebitno posredovanje... I onda se dogodila Budimpešta i 55. kongres AIPS-a. I ulazak Hrvatske u AIPS, dugo snivana želja, jedva moguća da bi bila usklađena s pravilima te institucije. Ipak, dogodilo se. Kako? Zacijelo su tadašnje političke prilike u Europi (rušenje Berlinskoga zida, raspad SSSR-a, pad komunizma, osamostaljenja mnogih država u Europi, pa i nekih južnoslavenskih...) bile od utjecaja na zbivanja u Budimpešti. Napokon, Mađarska je, kao država, u tom procesu sudjelovala i bilo je prirodno očekivati njezin doprinos ili bar empatiju spram Hrvatske. Međutim, Mađarska je bila samo domaćin kongresa, a glasački listići bili su i u rukama nekih delegata iz zemalja potencijalno nesklonih kandidatima. Međutim, Englez, predsjednik AIPS-a, Frank Taylor, družio se s hrvatskom delegacijom (Darko Draženović, predsjednik; Žarko Susić, dopredsjednik) i više negoli je bilo očekivano, pokazujući da aktualni šport i novinarstvo mogu nadjačati davne političke prijepore. Time se istodobno ne može dovesti u pitanje mađarska potpora. Jesu li dobri medijatori bili glavni tajnik AIPSa Istvan Gyulai i Jeno Boskovics, predsjednik mađarske športsko-novinarske organizacije i predsjednik Organizacijskog odbora 55. kongresa, neporecivo vrlo utjecajan član AIPS-a (podrijetlom bunjevački Hrvat, premda, nažalost, nismo uspjeli prozboriti ni jedne hrvatske riječi, sve ih je zaboravio, ako ih je ikada i znao), teško je reći, ali da su nam Mađari iskazali velike simpatije, to je nedvojbeno. Uglavnom iskazana je empatija ne samo spram hrvatskih novinara, nego i za novinare iz još 12 zemalja kandidatkinja za primanje u AIPS (Albanija, Bjelorusija, Estonija, Gruzija, Latvija, Litva, Južnoafrička Republika, Mongolija, Nepal, Rusija, Slovenija i Ukrajina). Sjećanje na Dubrovnik i Split Ono što je išlo u prilog našim nastojanjima, bila je zasigurno i činjenica da su dva vrlo uspješna kongresa AIPS-a održana kod nas, u Dubrovniku 1970. i Splitu 1978. Naravno, pod kapom Udruženja sportskih novinara Jugoslavije, premda su skup u Splitu organizirale samo i jedino sekcije Hrvatske i BiH. Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama bila je AIPS-ova statutarna odredba po kojoj je za kandidiranje nužan uvjet - dvije godine postojanja. Mnogi taj uvjet nisu ispunjavali, pa ni mi, jer su prije manje od godine osnivale nove novinarske udruge, ali športski fleksibilan vrh AIPS-a tu je odredbu uoči glasanja ukinuo. Tako su sve zemlje kandidatkinje aklamacijom primljene

SVJEDOČANSTVA

Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama bila je AIPS-ova statutarna odredba po kojoj je za kandidiranje nužan uvjet - dvije godine postojanja. Mnogi taj uvjet nisu ispunjavali, pa ni Hrvatska, ali je športski fleksibilan vrh AIPS-a tu odredbu uoči glasanja ukinuo u AIPS i obitelj, toga trenutka, od 113. članica. Tada još formalno postojeće Udruženje sportskih novinara Jugoslavije (USNJ) zastupao je glavni tajnik Radomir Jeremić Piri, što je bila prigoda da se sazna sudbina hrvatskih akreditiva za Olimpijske igre. Uz hrvatske delegate (Draženović, Susić) i Jeremića, sudjelovao je, kao moderator, Slovenac Evgent Bergant, u tom trenutku dopredsjednik Europske športsko-novinarske organizacije (UEPS), još uvijek predstavnik USNJ-a, a kao svojevrsni arbitar i Michel Verdier, direktorica za medije Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Sastanak nije bio uspješan, osim ako se doživio kao osveta HZSN-u za “nevjeru” spram USNJ-a, istodobno, čak prvenstveno, i Jugoslavije, a što je, za vrijeme sastanka vrlo šutljiva gospođa Verdier čini se potpuno shvatila. Jeremić je, naime, ustvrdio da “hrvatskih (i slovenskih) akreditiva naprosto više nema, jer su već podeljeni”, a na pitanje gospođe Verdier: “Kome, kako i zašto?”, nije ni znao ni htio odgovoriti. Bilo je jasno da suradnje s USNJ-om jednostavno više ne može biti, što će pokazati i idući Kongres AIPS-a u Istanbulu, kada je Jeremić rekao ono što će 20-ak godina poslije, na drugi način, ponoviti tek izabrani srbijanski predsjednik Nikolić 2012. godine. Jeremić je tad izrekao nešto vrlo ružno, neprispodobivo znanstvenom ili bar stručnom članku (ali već je objavljeno u Večernjem listu, pa ga je moguće ponoviti). Nužno ga je citirati da bi se shvatio kontekst i tadašnje prilike: “K.... ćemo vam ikada vratiti Vukovar”. Ne u četiri oka, svjedoka je bilo nekoliko iz više država. Nešto slično ponovio je srbijanski predsjednik Nikolić, upravo na 20. obljetnicu HZSN-a tvrdnjom da je “Vukovar srpski grad u koji se Hrvati nemaju zašto vraćati.” Srbijanski politički kontinuitet očito je nastavljen i tu hrvatski športski žurnalisti više nisu mogli ni profesionalno ni zanatski djelovati. Stoga, prirodno, tada više nije ni bilo komunikacije s Beogradom. Razgovarali smo, ili češće dopisivali se, s MOO-om (osobito s Michel Verdier, premda ne samo s njom), a rezultat toga je bio da su 1992. sa zimskih igara izvješćivala petorica hrvatskih novinara, a s ljetnih čak dvadesetorica. “Izgubljene” akreditive dobili su, također izravno od MOO-a, i slovenski novinari. Činjenica da je AIPS član Međunarodnoga olimpijskog odbora priznat od svih međunarodnih športskih federacija, štoviše, priznat je i od Ujedinjenih naroda, govori o njegovu značaju i značenju. Nije, naravno, zanemariva ni

višestruka korist od članstva u njemu. Jer, kada na velikim natjecanjima (olimpijske igre, svjetska prvenstva...) medijsko zanimanje nadmaši kapacitete domaćina, prednost imaju članovi AIPS-a. U vrijeme postojanja Sekcije sportskih novinara Hrvatske (do 1991.) AIPS-ove iskaznice imalo je, u različitim razdobljima, 13 do 15 hrvatskih novinara od 223 člana kasnijega HZSN-a (1993.). Potom se broj članova HZSN-a i AIPS-a iz godine u godinu znatno mijenjao. Donekle je čudno da se broj članova HZSN-a i AIPS-a u nekim razdobljima i smanjivao (ovisno o predstojećim velikim natjecanjima i nužnosti ulaska u AIPS, u koji se nije moglo ući osim preko HZSN-a), pa je tako u posljednjih desetak analiziranih godina broj članova HZSN-a i AIPS-a (214 - 84) značajno pao (114 - 53). A što je uopće AIPS? Športaši osnivači AIPS-a 1924. godine Međunarodno športsko udruženje novinara rođeno je na ideji iznikloj u vrijeme Igara u Antwerpenu 1920. Začetnici ideje bili su Belgijanac Victor Boin i Francuz Frantz Reichel, obojica vrlo uspješni športaši prije negoli su postali novinari. Nakon brojnih kontakata s novinarima najvećih športskih listova u svijetu, u vrijeme Olimpijskih igara u Parizu 1924. godine, Boin i Reichel, s predstavnicima 29 država, organizirali su osnivački kongres komisije (1. do 3. srpnja), prethodnice AIPS-a. Sudjelovao je i Count Bailliet-Latour, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, rekavši: "Pored zaštite svojih vlastitih financijskih interesa, njihov novinarski cilj je pridonositi napretku i obrazovanju... Športski novinari mogu biti primjer nepristrane pravednosti i lojalnog mišljenja." Prvi predsjednik (tada još komisije) bio je Frantz Reichel (Francuska), dopredsjednik Victor Boin (Belgija), a glavni tajnik Georges Bruni (Francuska). Države utemeljitelice bile su: Francuska, Belgija, Švedska, Italija, Mađarska, Poljska, Njemačka i Austrija. Na 55. kongresu AIPS-a u Budimpešti 1992. predloženo je da stoga 2. srpnja postane Svjetski dan športskih novinara, a na idućem kongresu, u Parizu, to je i prihvaćeno. Nažalost, malo ljudi to zna, čak i malo novinara, pa nije ni čudno da u dva desetljeća hrvatske nazočnosti u AIPS-u, niti jedan športski savez, klub ili pojedinac nije uputio čestitku HZSN-u, redakcijama ili pojedincima, u povodu Svjetskoga dana športskih novinara. Literatura Arhiva autora Arhiva HZSN-a Bošnjak, M (ur): HND prvo stoljeće, Medijska agencija Hrvatskog novinarskog društva, Zagreb, 2010. Draženović, D: Ostvarenje Macanovićeve i Habunekove vizije: u “Sjećanje na novinarstvo”, 2009. HZSN, Zagreb, str. 12. Draženović, D: Od Vjesnikovog podruma do AIPS-a: u “Sjećanje na novinarstvo”, 2009. HZSN, Zagreb, str. 18. Draženović, D.: Udruge hrvatskih sportskih novinara, u: HND prvo stoljeće, 2010., str. 419. Gyarfas, T. (ur) A.I.P.S. NEWS 4/94. Habunek, M.(ur): USNJ, četvrt vijeka udruženja sportskih novinara Jugoslavije, 1964-1989., Savez novinara Jugoslavije, Zagreb, 1989. Salmenkyla, M.: Vrijednost AIPS-kartice; u A.I.P.S NEWS, 4/94, Budimpešta, str. 2. Sporidis, E. 70 godina AIPS-a (1924-1994); u A.I. P.S., 4/94, Budimpešta, str. 4. Šarec, M. (ur): Sjećanje na novinarstvo, HZSN, Zagreb, 2009.

IN MEMORIAM

IVICA HORVAT

(Sisak, 16. srpnja 1926. - Krk, 27. kolovoza 2012.)

Osim što je bio jedan od najvećih hrvatskih i Dinamovih nogometaša u povijesti, nakon završetka karijere postao je i iznimno uspješan trener

a odmoru, u obiteljskoj kući na otoku Krku, 27. kolovoza 2012. preminuo je jedan od najvećih hrvatskih i Dinamovih nogometaša u povijesti, Ivica Horvat. Spada među najbolje hrvatske obrambene nogometaše svih vremena. Bio je sjajan u skoku, odličan u čuvanju protivničkih napadača, precizan u proigravanju, tehnički na visokoj razini, najčešće je igrao na poziciji centarhalfa, a uspješno je igrao braniča i desno krilo. Bio je gotovo neprelazan. Ivica Horvat, rođen je u Sisku, 16. srpnja 1926. godine. Nogomet je počeo igrati u zagrebačkoj Ferrariji. Za Dinamo je nastupao od 1945. do 1957. odigravši u plavoj majici čak 507 utakmica postigavši 29 pogodaka. S Dinamom je osvojio prvenstva Jugoslavije u sezonama 1947/48 i 1953/54, kao i Kup Jugoslavije 1951. godine. U sezoni 1955/56, dobitnik je Žute majice Sportskih novosti kao najbolji igrač prvenstva. Od 1957. do 1960. igrao je za Eintracht iz Frankfurta. Za reprezentaciju Jugoslavije, od 1946. do 1956., odigrao je 60 utakmica. Debitirao je u prvoj utakmici reprezentacije Jugoslavije odigranoj nakon završetka Drugog svjetskog rata, u Pragu, 9. svibnja 1946. godine protiv Čehoslovačke, u utakmici u kojoj je Jugoslavija slavila sa 2:0, a posljednji put u Londonu, 28. studenog 1956. u prijateljskoj utakmici protiv Engleske, u kojoj su domaćini pobijedili sa 3:0. Čak 19 puta bio je kapetan reprezentacije Jugoslavije. Sudjelovao je na dva Svjetska nogometna prvenstva: 1950. godine u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Sudionik je Olimpijskih igara 1952. u Helsinkiju i nositelj srebrne olimpijske medalje. Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Bio je pomoćni trener u Eintrachtu, potom trener u Schalkeu 04, Rot-weiss Essenu i zagrebačkom Dinamu. Sa Schalkeom je 1972. godine bio drugi u Bundesligi i osvojio njemački kup pobijedivši u finalu Kaiserslautern sa 5:0. S Dinamom, kojega je trenirao od 1967. do 1970. godine, osvojio je Kup velesajamskih gradova vodeći u finalu momčad koju je preuzeo od Branka Zebeca, te Kup Jugoslavije u sezoni 1968./69. Ivica Horvat bio je vrlo svestran. Bio je atletičar u Concordiji iz Zagreba - odlično je trčao na 110 metara prepone, skakao u dalj i u vis, a igrao je i rukomet u Concordiji. U omladinskoj momčadi Ferrarije igrao je

zajedno sa starijom braćom Vladom i Dragom. Bio je i vrlo dobar igrač stolnog tenisa. „Ivica Horvat bio je moj idol, moj igrački uzor. Kao dječak obožavao sam njegovu igru, moja djevojka iz tog doba poklonila mi je Horvatovu sliku koju i danas čuvam. Kad sam došao u Dinamo on je odlazio, no biti i pet minuta u društvu s takvom igračkom veličinom kao što je Ivica, za mene je ispunjenje dječačkih snova. Kao osoba bio je prepun vrlina, principijelan i iznimno korektan. Kao športaš odlikovao se rijetko viđenom fernesom, bio je istinska nogometna veličina. Za mene je bio najbolji centarhalf na svijetu, potvrdio je i to izbor u najbolju momčad Svjetskog prvenstva u Brazilu. Bio je ponos Dinamovih navijača, nametnuo je visoke kriterije za sve nas koji smo kasnije nosili plavi dres igrajući na njegovom mjestu. Ivica Horvat je bio plemeniti nogometni div“! Tako je Ivicu Horvata opisao njegov nasljednik u plavoj majici s brojem pet na leđima Vlatko Marković, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. I ostali iz nogometnog svijeta kada se o Ivici Horvatu povede riječ, skidaju kapu i nižu samo komplimente. Debitirao je još kao dječak sa 16 godina, zaigrao je za Ferrariju protiv Građanskog. Čuvao je velikog strijelca Augusta Lešnika i Beli se uz njega nije naigrao. I mnogi drugi slavni golgeteri toga doba isto su prošli kada je na suprotnoj strani bio Ivica Horvat. Njegov trener u tim danima bio je slavni Milan Antolković, koji je o njemu jednom zapisao: „Ivica Horvat je bio profesionalac od glave do pete. Odličan igrač, imao je udarac s obje noge, a glavom je igrao savršeno. Uvijek je bio borben, ali volio je nadigravanje, nije bio od onih koji su napucavali loptu. Imao je izražen momčadski duh, suigrači su ga voljeli i uvažavali i kao nogometaša i kao osobu“ Posebno je Ivica Horvat bio sretan, što je s njime na klupi Dinamo 1967. godine osvojio Kup velesajamskih gradova. Vodio je jednu veliku momčad koja je u finalu bila bolja od Leedsa. Iz tih dana ostalo je zapisano o Horvatu treneru: „Došao je, vidio i - pobijedio.“ I za kraj rečenica koju je Ivica Horvat rado isticao: „Bilo je časno raditi u Dinamu“. Doista, bilo je časno, kada su bili časni ljudi, kakav je i Ivica Horvat. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

VELJKO ROGOŠIĆ

(Kaštel Lukšić, 21. srpnja 1941. - Split, 7. kolovoza 2012.)

Suvremena znanost kaže da je more kolijevka života. Ako je to tako, naš Veljko, čovjek koji je živio za more i uz more, sada mirno počiva u toj kolijevci koju je tako volio

tišao je, možda je prikladnije reći, otplivao je u legendu jedan od istinskih športskih velikana, veliki plivač, osobito maratonac, Veljko Rogošić. Teško je nabrojiti sve trofeje i titule koje je osvojio u prebogatoj športskoj karijeri. Plivao je i planirao nove pothvate do posljednjeg daha. Rođen je u Kaštel Lukšiću 21. srpnja 1941. godine. Prema vlastitom kazivanju prvo morsko iskustvo imao je kao dvogodišnjak padom u more, i to u veljači. Sam je doplivao do obale... Športskim plivanjem se počeo i za ono vrijeme kasno baviti: na preporuku ortopeda da što više pliva (poslije jednog pada s jarbola u Kaštel Lukšiću), u osamnaestoj je godini pristupio splitskom plivačkom klubu „Jadran“. Međutim, velikim talentom i ogromnom voljom, uz pravi stručni rad s trenerom Nikšom Tudorom s kojim je ostao dugi niz godina, i uz podršku kakvu je imao u tom velikom splitskom plivačkom klubu, ostvario je gotovo sve u plivačkim disciplinama kojima se bavio.. Njegovi amaterski plivački uspjesi vezani su za plivački klub „Jadran“ u kojemu je ostavio dubok i neizbrisiv trag. U „Jadranu” je bio od 1959. do 1973. godine, a njegovo ime i uspjesi zapisani su u svim monografijama i izdanjima vezanim za ovaj klub. Nije nimalo jednostavno registrirati sve Veljkove rezultate ostvarene u amaterskom plivanju, zato izdvajam samo neke: prvak bivše države bio je 45 puta, u sedam disciplina osvajao je naslove - na 200, 400 i 1500 metara slobodnim stilom, 100 i 200 metara leptirovim stilom, 200 i 400 metara mješovitim stilom. Također je vlasnik naslova u štafetama 4x100 mješovito i 4x200 metara slobodno. Ima 203 nastupa za državnu reprezentaciju, kojoj je bio kapetan punih 15 godina. Godine 1962. plivao je u finalu prvenstva Europe u Utrechtu na 1500 metara. Nositelj je srebrnih medalja na 400 i 1500 metara, te brončane medalje 4x200 metara slobodnim stilom na IV. Mediteranskim igrama 1963. godine u Napulju. Sudjelovao je i na MI u Tunisu i Izmiru. Rekorder je Balkanskih igara na 200 metara delfinovim stilom. Bio je i sudionik dvaju olimpijskih igara (Rim, 1960. i Tokio 1964.) Još kao dječaku izazov su mu bile daljine, plivao je od Kaštel Lukšića do Čiova, zato i ne čudi da se je po prestanku plivačke karijere u bazenima, odlučio se na daljinsko plivanje. Svoj prvi maraton otplivao je 1971. - od Supetra do

Splita. Pet puta proglašavan je najboljim maratoncem svijeta, bio je pobjednik na brojnim plivačkim maratonima širom svijeta, a pobijedio je i na prvom Starogradskom plivačkom maratonu (Faros), na otoku Hvaru 1976. godine. Vrijedno je spomenuti Veljkove uspjehe na maratonu Vis-Split 1975. godine (53,8 kilometara) i onaj preko La Manche 2004. godine (32 kilometra). Ovaj drugi maraton za Veljka je bio od posebnog značaja, ostvario je svoj davni san - preplivao je Kanal između Francuske i Engleske obale u svojoj 63. godini. Tim pothvatom postao je prvi Hrvat i najstariji čovjek kojemu je to uspjelo. Savudrija-Prevlaka 2005. godine, bio je veliki izazov duljine od 1000 kilometara (u etapama plivao je 57 dana). Prije njega nitko nije dulje plivao, tako da je ovo bio svjetski rekord u etapnom plivanju. Dionicom od 171 kilometra između obale Tunisa i Sicilije 2008. povezao je afrički i europski kontinent. Bio je prepoznatljiv i po svom finišu delfinovim stilom... Veljko Rogošić je za svoje velike uspjehe primio mnogobrojne nagrade i priznanja. Uz ostalo, Franjo Tuđman mu je za zasluge u hrvatskoj ratnoj mornarici dodijelio Spomenicu Domovinskog rata i čin poručnika fregate. Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara za športska dostignuća 2002. godine, primio je iz ruku Stjepana Mesića. Dobitnik je odlikovanja, Red hrvatskog trolista za zasluge u Domovinskom ratu. Hrvatski olimpijski odbor dodijelio mu je posebno priznanje za športska ostvarenja 2005., a Državna nagrada Franjo Bučar za životno djelo uručena mu je 2006. godine. O Veljku Rogošiću napisano je pet knjiga i snimljena su tri dokumentarna filma... Suvremena znanost kaže da je more kolijevka života. Ako je to tako, naš Veljko, čovjek koji je živio za more i uz more, sada mirno počiva u toj kolijevci koju je tako volio. (Robert Kučić)

Prim. dr. ŽELJKO BARBIR (Split 31. 3. 1931. - Split 14. 7. 2012.)

Splitu je, 14. srpnja 2012. u 82. godini života preminuo prim. dr. Željko Barbir, doajen športske medicine u Splitu. Angažiranje dr. Barbira u splitskom nogometu započinje u tadašnjem Splitskom nogometnom podsavezu u proljeće 1958. godine. Na prijedlog Lea Lemešića, kooptiran je za člana Upravnog odbora, a kroz nekoliko idućih sjednica potpuno se upoznao s problematikom zdravstvene zaštite nogometaša, da bi vrlo brzo dr. Barbir dobio zadatak i slobodne ruke da organizira zdravstvenu zaštitu nogometaša na najbolji mogući način. Kako je to za njega tada bilo nepoznato područje, omogućeno mu je da prisustvuje seminaru iz športske medicine, koji se u lipnju mjesecu 1958. godine održavao u Opatiji s ciljem da stekne neka saznanja iz tog područja. Što se tiče pregleda, u Splitu je samo formalno postojala športska ambulanta koja je počela sa radom 1950. godine. No ona nije imala riješen status, što znači da nisu postojale prostorije, oprema i osoblje te stoga nije ni čudno što se nogometaši nisu imali gdje pregledavati. Ovjera športskih iskaznica obavljala se nerijetko bez pregleda, najčešće gdje je tko stigao. Dakle, trebalo je početi ispočetka. Stoga je dr. Željko Barbir najprije formirao Zdravstvenu komisiju koja će raditi u duhu Pravilnika koji je donijela Zdravstvena komisija Nogometnog saveza Hrvatske. Komisiju su sačinjavali brojni ugledni splitski liječnici i od tada se ozbiljnije pristupa zdravstvenoj zaštiti športaša. Vrlo brzo zaživjela je u pravom smislu riječi i športska ambulanta, s najsuvremenijom opremom tog vremena, a doktor Željko Barbir obnašao je dužnost voditelja ambulante od 1962. do 1965. godine. Potom, zbog njegove specijalizacije športske medicine od 1965. do 1968., ambulantu je vodio dr. Branko Gršković, a po povratku Barbira sa specijalizacije (od 1968. pa do mirovine) bio je voditelj ordinacije športske medicine u Splitu. Treba reći da je dr. Barbir ostavio posebno veliki trag u zdravstvenoj zaštiti nogometaša Hajduka, gdje je više desetljeća obnašao dužnost klupskog liječnika svih uzrasta. Dugi niz godina obnašao je i dužnost predsjednika Zdravstvene komisije Hajduka, a kada se zbog bolesti povukao s te dužnosti, sve do smrti dr. Barbir bio je počasni predsjednik Hajdukove Zdravstvene komisije. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

IN MEMORIAM

STANE KRSTULOVIĆ (Split, 17. lipnja 1929. - Split, 14. travnja 2012.)

Od 1949. do 1958. Stane Krstulović je nastupao za Hajduk odigravši za svoje “bijele” 305 utakmica na kojima je postigao 119 golova. S Hajdukom je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije - 1950. i 1952. godine, te u

udna je povijest našeg nogometa. Stane Krstulović nastupio je jednom za hrvatsku reprezentaciju, kao nogometaš Hajduka, 1956. godine. Zbilo se to 12. rujna u Zagrebu, u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Indonezije (5:2), čak je i zgoditak postigao. Hrvatska je tada bila dio Jugoslavije, međutim, odlukom Hrvatskog nogometnog saveza ta se utakmica vodi kao službena utakmica hrvatske državne reprezentacije. Tako je i Stani Krstuloviću priznata jedna službena utakmica za Hrvatsku... Krstulović je rođen u Splitu 17. lipnja 1929. godine. Igrao je na mjestima centarfora, centarhalfa i spojke. Poslije jedne utakmice njegove Realke protiv Klasične gimnazije na Starom placu 1947. godine, Krstulovića je za rame uhvatio Frane Matošić, te mu rekao: “Mali, dođi sutra na trening juniora Hajduka”. Nekoliko godina nakon toga Stane je pitao Matošića zašto je na onoj utakmici primijetio baš njega koji je bio nedovoljno očvrsnuo i izrazito mršav momak. Zanimalo ga je što je veliki Frane u njemu tada vidio. Ovaj mu je odgovorio: “Vidija san da znaš igrat balun!” Stane Krstulović odmah je ušao u prvu juniorsku momčad Hajduka. O toj generaciji je govorio: “Bili smo prvaci Hrvatske, u deset utakmica zabilježili smo deset pobjeda.” U toj generaciji nastupali su: Beara, Geza Šenauer, Biće Mladinić, Zdravko Juričko, Delić, Nenad Peović, Zlatko Bošnjak… Prvotimac Hajduka postao je s nepunih dvadeset, u sezoni 1948/49. Krstulović se rado sjećao tog vremena. Bilo je to 15. svibnja 1949. godine. U Splitu na Starom placu gostovala je momčad Ponziane iz Trsta. Hajduk je pobijedio s 5:1, Stane je igrao centarfora te zabio svoj prvi gol u 71. minuti. Prva prvoligaška utakmica za Hajduk i prvi gol, tko sretniji od njega! Od te 1949. pa do 1958. Stane Krstulović je nastupao za Hajduk odigravši za svoje “bijele” 305 utakmica na kojima je postigao 119 golova. S

Hajdukom je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije - 1950. i 1952. godine, te u sezoni 1954./55. Od 1958. do 1961. godine nastupa za momčad susjednog RNK Split. Posebno se sjećao prvog poslijeratnog naslova prvaka Jugoslavije osvojenog 1950. godine bez ijednog poraza. Pet godina poslije Hajduk je osvojio prvenstvo gotovo rutinski. No, prvenstvo osvojeno 1952. godine bilo je iznimno dramatično. U osvajanju tog naslova, Stane je odigrao vrlo značajnu ulogu. Te godine igralo se doigravanje za prvaka: u finale su se plasirale četiri momčadi - Hajduk, Dinamo, Crvena Zvezda i zagrebačka Lokomotiva. U presudnoj utakmici za naslov, protiv Lokomotive u Zagrebu 22. lipnja 1952. godine Hajduk je pobijedio s 4:2, a Stane Krstulović je postigao 3 zgoditka. Pred kraj igračke karijere prešao je u susjedni Split s kojim je igrao u prvoj ligi u sezoni 1960/61. Iako je Split tada ispao iz prve lige, Stane je tvrdio kako je, usprkos ispadanju, Split tada igrao najljepši nogomet u prvoj ligi. Nikada nije nastupio za A reprezentaciju Jugoslavije, iako je desetak puta bio na klupi za rezervne igrače. Tada su pred njim u državnoj momčadi na mjestu centarfora prednost imali Stjepan Bobek i Rajko Mitić. Kada je prešao na mjesto centarhalfa, na tom je mjestu zaigrao Branko Zebec. Ipak, neki koji su igrali u reprezentaciji sigurno nisu bili kvalitetniji od Stane... Od svih trenera koji su ga trenirali, posebno je isticao legendarnog Luku Kaliternu kojeg je nazivao trenerom za sva vremena. Govorio je kako je kod njega sve bilo jednostavno, ali je iz svake njegove rečenice “virio balun”. Nositelj je zlatne kapetanske Hajdukove trake. Za tog velikog čovjeka i velikog športaša svi kažu da je bio “duša od čovika”. Stane Krstulović, preminuo je u Splitu, 14. travnja 2012. godine i sahranjen je na groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić)

Znanost i šport

Druga strana

Olimp 42

realnosti

tatistike koje se bave brojem volontera angažiranih u športu, (primjerice na velikim športskim natjecanjima), ali i u drugim djelatnostima, ukazuju na stupanj društvene svijesti, ekonomsku perspektivu, te na brojne druge aspekte svakodnevnog života žitelja neke zemlje. Stoga i ne čudi što UNESCO i Europska unija posebnu pažnju posvećuju upravo toj kategoriji ljudi. Volonteri su ljudi čije je djelovanje usmjereno prema ostvarivanju dobrobiti za drugu osobu, djelatnost, neki viši društveni interes, što je u psihologiji prepoznato kao prosocijalno ponašanje. Među takvim ljudima nerijetko pronalazimo i altruiste, dakle one koji imaju želju za pomaganjem drugoj osobi, čak i ako to podrazumijeva određen gubitak za osobu koja pomaže. Osobine poput suosjećanja, empatije i tomu slično, poželjne su kod svih onih koji rade s ljudima - od zdravstvenih djelatnika, učitelja i nastavnika u školama, pa do športskih trenera, pedagoga, športskih psihologa... Povjerenje koje dijetešportaš razvija prema treneru takvih osobina, bitan je faktor zdravog psihičkog i fizičkog razvoja športaša i otvara dimenziju kreativnog športskog izražavanja koja nerijetko vodi do športske izvrsnosti, usuđujem se reći i genijalnosti. U kontekstu ove teme, nazire se veza između tjelesne i zdravstvene kulture i, primjerice, likovne i glazbene kulture. Upra-

vo sposobnost glazbenog kompozitora, slikara ili pisca književnog djela da izrazi najdublje i najsuptilnije planove svog bića kroz umjetničko djelo, takvog umjetnika čini prepoznatljivim, a njegovo djelo genijalnim. Jednako tako, športaši koji uspijevaju dosegnuti tu razinu kreativnosti i staviti je u kontekst športskog izražaja nerijetko ulaze u povijest kao legende. Nasuprot prosocijalnom ponašanju, nalazi se asocijalno i antisocijalno ponašanje koje nalazimo u brojnim aspektima društva, nažalost i u športu. Značaj koji poremećene ličnosti uživaju u svijesti današnjeg čovjeka najbolje je mjerljiv kroz udio crnih kronika u dnevnim tabloidima, ali, što je vrlo zabrinjavajuće, i kroz osobine koje se smatraju poželjnim za uspjeh u onim djelatnostima koje danas volimo nazivati realnim sektorom. Uspjeh u nekom tržišnom natjecanju ovisi o agresivnosti, čak i beskrupuloznosti raznih menadžera, a trendovi koji su malo-pomalo zavladali u suvremenom svijetu stvorili su generacije roditelja koji čak i vlastito dijete promatraju kao tržišnog konkurenta, konkurenta koji mu oduzima dragocjeno vrijeme. A vrijeme je novac... Ako gledamo kroz naočale ekonomije profita, smanjivanje broja zaposlenih, smanjivanje cijene rada, povećavanje radnih normi, smanjivanje prava zaposlenika i sl. vodi do dobrih poslovnih rezultata. Shodno tome, pitanje je vremena kada će termin realni sektor biti zamijenjen terminom realnost, a sve drugo

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Budućnost športa u mnogo čemu će ovisiti o broju volontera, odnosno spremnosti ljudi da se dobrovoljno uključe u organizaciju određenih športskih programa. Sustav vrijednosti koji prepoznaje altruiste, te ističe empatiju kao pozitivan model ponašanja vodi u kreativnost, razvoj i prosperitet, kako zdravstveni, športski, kulturni, tako i onaj ekonomski 43 Olimp

Znanost i šport postati ne-realnost. U takvoj izvrnutoj verziji svijeta, kao u nekom SF scenariju, ljudi s naglašenim prosocijalnim crtama ličnosti, dakle razni altruisti, mogli bi biti tretirani kao nenormalninerealni pojedinci u normalnom-realnom svijetu te, zahvaljujući tome dobiti medicinsku dijagnozu poremećene ličnosti. Iako šport daje neslućene mogućnosti u borbi za zdrav razum u borbi u kojoj volonteri i razni športski altruisti zauzimaju itekako važnu ulogu, stvari i ovdje mogu biti bitno drukčije u odnosu na to kako izgledaju na prvi pogled. Primjerice, volonteri u športu su i razni sudionici u upravljačkim tijelima športskih klubova i saveza, članovi raznih povjerenstva, odbora i sl. Među njima su i roditelji športaša koji svojim sudjelovanjem u upravi kluba ili doprinosom u organizaciji nekog klupskog natjecanja, aktivno pomažu u radu kluba, doprinose športskom razvoju svog djeteta, ali i druge djece. Nadalje, zahvaljujući medijskom interesu za šport, upravna i druga tijela zanimljiva su svima onima koji će djelujući u športu dobiti medijski značaj, odnosno ostvariti vlastitu promidžbu. U tu kategoriju spadaju pojedinci različitih političkih aspiracija, predstavnici sponzora i slično. Postoji još jedna kategorija športskih dobrotvora i volontera čije se osobine nalaze u rasponu od simpatičnog do grotesknog. Nekima od njih članstvo u raznim športskim forumima daje priliku za bijeg od svakodnevnog monotonog života, bračnog partnera s kojim provodi posljednjih trideset i više godina i što je najvažnije, značaj pred prijateljima. Česta zakazivanja sjednica u kasnim popodnevnim satima, beskrajne polemike oko toga je li „sport“ ili „šport“, sjećanje na neka davna vremena, športske anegdote, te prijateljsko čavrljanje u lokalu koji djeluje u sklopu nekog športskog objekta, doista znaju biti zanimljiva, a nerijetko i vrlo duhovita. Međutim, postoje i slučajevi kada se u redovima takvih športskih volontera

Olimp 44

nađu osobe koje su nezadovoljne svojim životom, brakom, osobe s velikim odstupanjem između životnih očekivanja i dostignuća. Preslikavanje njihovih osobnih drama na odnose unutar klubova i saveza, stvara privid stalnih sukoba u športskim klubovima i organizacijama, što nerijetko prerasta i u otvoreni sukob, a o čemu svjedoči i dnevni tisak. Stoga i ne čude učestale sudske parnice između različitih subjekata u športu, odnosno pokušaju pravnog razrješavanja problema koji svoj uzrok imaju daleko od športa. Žrtve takvih sukoba nerijetko su sami športaši, a slika koja se stvara o športu daleko je od one poželjne. Postoje i brojne druge kategorije volontera i športskih dobrotvora čije stalno isticanje kako u športu nemaju nikakav vlastiti interes upućuje na oprez. Neovisno o tome, većina volontera u športu veliki su humanisti i najveći im je motiv osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva do kojeg dolaze nakon što učine nešto korisno za društvo. Bez njih, brojne športske manifestacije, primjerice, uopće se ne bi mogle održati, s obzirom na visoku cijenu. Spremnost za pomoć drugima, a bez postojanja vlastitog financijskog interesa, poruka je koju šport daje, možda više od ijedne druge djelatnosti u društvu. Stoga, volonteri zaslužuju daleko veći medijski prostor, veći društven značaj i ugled. Nažalost, sve teži ekonomski standard, sve manje raspoloživog slobodnog vremena, sve veća zabrinutost za sutrašnjicu i sl., pred pojedinca stavlja neke druge prioritete, tako da je u posljednje vrijeme volontera u športu sve manje. U svakom slučaju, budućnost športa u mnogo čemu će ovisiti o broju volontera, odnosno spremnosti ljudi da se dobrovoljno uključe u organizaciju određenih športskih programa. Međutim, veza između volonterstva i osobina ličnosti koje u tekstu navodim kao prosocijalno ponašanje, upućuje na zaključak da će problematika športskih volontera ukazivati na smjer u kojem se društvo u cjelini razvija, odnosno u kojem se razvija društvena svijest. Sustav vrijednosti koji prepoznaje altruiste, te ističe empatiju kao pozitivan model ponašanja vodi u kreativnost, razvoj i prosperitet, kako zdravstveni, športski, kulturni, tako i onaj ekonomski. Nasuprot tome, sebičnost, egocentričnost i asocijalnost kao dominantne odrednice sustava vrijednosti vode prema, usuđujem se reći, psihopatskom

→ Summary ←

Volunteers in sports represent an important link in preserving the sports system. Regardless of whether the volunteers at sports events or, for example, various members of the boards of directors - the motive of those who help the sports system with no tangible benefit thereof lies within the characteristics of a person, such as altruism. Most volunteers in sports are great humanists who cherish general social interests more than their own. And the process of creative creation, such as the creation of a top athlete, requires a great deal of empathy, altruism and positive intentions on the side of the coach. This relationship stimulates the athlete’s creativity and subtle plans which, combined with talent and appropriate training, create the highest level of quality and success. The same characteristics are required for success in almost any business, especially in one related to the people, and exactly these characteristics are the basis of social, cultural and economic prosperity of each country. Therefore, the fact that these qualities are often ridiculed, i.e., that people with these characteristics are declared insufficiently competitive for real life, is really troublesome. Whether the people engaged in prosocial behavior will be treated in the future as unrealistic, inadequate or sick, and various egocentrics as realistic, balanced and normal, only the time will tell. Sports will surely have an important role in preventing such SF scenarios, and the number of volunteers in sports will be an indicator of direction in which the development of social awareness and future is going.

modelu društva. Što će biti realno, a što nerealno, reći će budućnost, a ljudi će morati paziti da se ne nađu na suprotnoj strani od realnosti.  Literatura: Batson, C. D. (1991). The altruism question: Toward a socialpsychological answer. Hillsdale, NJ: Erlbaum Batson, C. D. (1998). Altruism and prosocial behavior. In D. T. Gilbert, S. T. Fiske and G. Lindzey (Eds.), The handbook of social psychology ( 4 th ed., Vol. 2. pp. 282-316). New York: McGraw-Hill. Eisenberg, N., Guthrie. I. K., Murphy, B. C., Shepard, S. A., Cumberland, A., and Carlo, G. (1999). Consistency and development of prosocial dispositions: A longitudinal study. Child Development, 70, 1360-1372. Hrženjak, M., Jozić, M., Ceraj, S., (2007). Sport u državama i regijama Alpe-Jadran u službi razvoja i suradnje država i regija pri Vijeću Europe. UD. Gracin, F. i Klobučar, B. (ur.), VII Konferencija o sportu RZ Alpe-Jadran, Zbornik radova međunarodne konferencije, Opatija, 31. svibnja – 3. lipnja., str. 39-51. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

Darovitost i šport

Slon

Tekst: ŽELJKO MATAJA

na bocama

ad se spominjala darovitost za vrhunske domete, dugo se robovalo pretpostavkama kako se sve može naučiti ili savladati upornim radom. Navodili su se primjeri u kojima nije izostajao dril, i štošta iz repertoara prisile pod sintagmom „što više radimo - bit ćemo uspješniji“. Poznavao sam pedagoga koji je svojim uvjerenjima davao poticaj sljedećom tvrdnjom: ako slon može naučiti stajati na bocama, onda svatko može naučiti odgovarajuću vježbu. I to je točno! Međutim slon koji ovlada stajanjem na bocama zbog drila, nije postao umjetnik nego samo - slon na bocama. Zbog takvih uvjerenja mnoga su djeca žrtve ambicija, najčešće svojih roditelja, ali i pedagoških okruženja u kojima je afirmiran stav o socijalnoj ili zdravstvenoj vrijednosti športa,

Olimp 46

Može se reći da gotovo nema osobe koja nije darovita i koja nije kreativna. Drugo je pitanje za što: za koju djelatnost odnosno za koji šport netko ima dara ili stvaralačkog smisla i do kojeg je stupnja netko darovit

zanemarujući pritom činjenicu da nije sve za svakoga odnosno da nije svatko za sve sposoban ili svemu dorastao. Jednostavno rečeno: u bocu od litre ne može se uliti onoliko koliko netko želi, nego samo onoliko koliko stane. Čovjek svojim rođenjem ili genetičkim naslijeđem, raspolaže svim svojim kvalitetama, ali i nedostacima. U tom smislu, prirodna sposobnost za bilo koju djelatnost je dar, pa tako i u športu. Može se reći da gotovo nema osobe koja nije darovita i koja nije kreativna. Drugo je pitanje za što: za koju djelatnost odnosno za koji šport netko ima dara ili stvaralačkog smisla i do kojeg je stupnja netko darovit. No, jedno je sigurno: sklonost i maštovitost za bilo koju djelatnost ne može se razviti kod ljudi koji nisu,

kako se to kaže, rođeni za nešto. Tako čovjek bez sluha glazbu može slušati, ali ne i izvoditi. Jednako tako, čovjek, ovisno o svojim mišićnim sposobnostima, može izabrati šport primjeren njegovoj ulozi u izabranom športu. Jednako kao i u glazbi instrumentu za glazbenu izvedbu kojoj je dorastao... Djeca nedorasla bavljenju športom najčešće pružaju otpor. Mnogi to tumače lijenošću (umjesto nedoraslosti za neku aktivnost), pa onda

prilaze različitim dosjetkama poticanja djeteta. Roditeljski odabir športa, bez dječje privole, ponekad dovodi do tjelesnih trauma koje se, za razliku od psihičkih, odmah prepoznaju. U svakom slučaju, krivo je nastojanje kad se stimuliranje za ranu aktivnost započne usporedbom u smislu „vidiš kako oni to mogu, a i mlađi su“. Darovita djeca za bilo koju aktivnost sama pokazuju svoj interes ili ga pak gube kad uvide da nisu u stanju pratiti izazov ili mogućnosti naprednijih u svojem okruženju. To, naravno, ne znači da djeca koja ponekad odustanu u nekoj dobi, u kasnijoj fazi svojeg odrastanja ne mogu pokazati interes i sposobnosti kojima nadmašuju upravo one koji su ih obeshrabrili u njihovim prvotnom nastojanjima. Budući da se čovjekovo odrastanje, a s njim i darovitost za nešto ne razvijaju kalendarski nego biološki, postoje djeca koja svoje sposobnosti mogu izraziti ranije, a neka kasnije. Kao što u prirodi ne postoje pravila, tako i u čovjekovu odrastanju postoje brojne nepredvidivosti ovisne o vanjskim utjecajima koji djeluju na unutarnje čimbenike među kojima je značajna hormonalna distribucija. Na pitanje kad bi valjalo započeti baviti se nekim športom, točan je odgovor - što ranije. No, kad je to “što ranije”, ovisi o mentalnoj i tjelesnoj sposobnosti djeteta. Kao što ne postoji odjeća i obuća za dob, tako ne postoje ni jednake mentalne sposobnosti dječjeg odrastanja. Djeca koja nisu u stanju percipirati gibanje ili ga nisu u stanju mišićno pratiti, uzaludno započinju izabranim športom, štoviše - oni koji na tome nastoje, izlažu djecu svojevrsnom nasilju. Svaki razvoj traži odgovarajući podražaj (čitaj: vježbu), prilagodbu na podražaj (vrijeme za učinak vježbe) i rezultat (domet vježbe). Dakle, za razvoj darovitosti potrebno je odgovarajuće vrijeme koje je usporedivo s nekadašnjom tehnologijom fotografskog aparata koji je, ovisno o uvjetima slikanja i osjetljivosti filma, tražio više ili manje svjetlosti uz pomoć blende, ali i osjetljivosti filma za prijem svjetlosti. Zatim je za perfekciju bilo odlučno razvijanje filma u rastvoru kemikalija. Drugim riječima, uz podražaj vježbe za razvoj talenta traže se odgovarajući uvjeti koje čine kvalitetna prehrana,

higijenski način života, suzbijanje morbidnih utjecaja i pozitivno socijalno okruženje. U praksi je prepoznato puno primjera da su se, kako se to kaže, već otpisani športaši, pokazali uspješnijim od športaša što su bili označeni perspektivnim. Bilo bi uzaludno nabrajati čimbenike koji nam, u tom smislu, ništa ne objašnjavaju, ali upućuju na različite načine interpretiranja o nečijem uspjehu ili pak neuspjehu. Tako se često veli za nekog športaša kojeg je ozljeda ili bolest spriječila u postizanju uspjeha kako je imao peh. No, valja znati da je zdravlje jedna među bitnim pretpostavkama darovitosti, jer zdravlje je također dar. Darovitost za vrhunske domete često se dovodila u vezu s tvrdnjom o nekakvim postocima u kojima je dovoljno deset posto pripisati urođenosti (talentu), a devedeset posto radu (upornosti). Za vrhunski uspjeh u bilo čemu potrebno je raspolagati motivom (voljom za uspjeh), snagom (tjelesnim i zdravstvenim sposobnostima) i vještinom (ovladavanje tehnikom). Koliko je pak vremena potrebno da se harmoniziraju htijenje, moć i znanje, upitnik je od neba do zemlje ili pak kombinacija s tri znaka u športskoj prognozi. Naime, neki žele i mogu kad nedovoljno znaju, a neki s dovoljno znanja ne žele ili ne mogu. Brojni športovi i športske discipline nisu nastale da bi se usavršile nečije sposobnosti, nego su ljudi ovisno o sposobnostima izabrali športove. Bacači kugle nisu visoki i jaki zato što bacaju kuglu. Izabrali su šport koji im daje prednost. Ni košarkaši nisu rasli u visinu zato što su igrali košarku, niti su dizači utega niskog rasta zato što dižu utege. Kao što visina daje prednost u nekim športovima, tako i ljudi niskog rasta imaju prednost u gimnastici ili u dizanju utega. Antropološke dimenzije mogu dati prednosti u izabranom športu. Proizvođači športske opreme iz dana u dan nude rekvizite koji doslovce otkrivaju neslućene ljudske sposobnosti. Daskari se (borda) u svim agregatnim stanjima, a biciklima i skijama izvode se prave vratolomije. Travnjake je potisnuo asfalt, a sposobnosti što ih pokazuju koturaljkaši i plesači na asfaltu izniman su dar

→ Summary ←

It can be said that there is almost no person who is not talented and creative. Another question is for what: for which activity or sports is a person talented or has a creative sense and to which extent. Anyway, one thing is certain - the love and vision for any activity cannot be developed in people who were not, as it is said, born for something. Just as a man with poor musical pitch can listen to the music, but cannot play it, likewise a man, depending on his muscle capacity, can choose a sports according to his gift for practicing exactly this sports and not another one. Numerous sports and sports disciplines were not created to improve someone’s abilities, but to help people choose the right one in accordance with their capacities. Shot putters are not tall and strong because of shot putting. They just chose the sports that gives them an advantage. Neither are the basketball players tall because they played basketball, nor are the weightlifters short because of weightlifting…

i umjetnička izvedba bez premca u tjelesnim zahtjevima. Čovjek jednostavno nije svjestan za što je sve nadaren, a sasvim je drugo pitanje može li svaki dar biti socijalno podržan, vrednovan, poštovan i nagrađivan. No, sve što bi valjalo smatrati darovitošću traži odgovor u poimanju čovjeka kao neponovljive biološke jedinke čiji razvoj značajno ovisi o socijalnim uvjetima koji mogu djeci bez uvjeta biti motiv da budu bolji od onih koji imaju idealne životne uvjete. No, valjalo bi zaboraviti na mogućnost da u bilo kojem športu oni nedaroviti mogu uspjeti, ma koliko imali izvanredne uvjete i financijsku potporu...  Literatura: Mataja Ž., Život za sport i od sporta, NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 2003. Crow F.J. Beleške iz genetike, Savremena administracija Bgd. 1967. Od Gee do sebičnog gena: Zbornik radova, priredila Rusan R., Jesenski i Turk, Zgb 1997. Pavelić K. Čuda moderne medicine, (Nadanja i strepnje), NZ Globus, Zagreb, 2004.

47 Olimp

Športska terminologija

Tekst: DARIJA OMRČEN

Svoje ime ovaj je šport dobio prema riječi iz jednoga od tibetskih jezika i znači - lopta. Polo je svoj naziv posudio za tvorbu naziva još jednoga športa, a to je - vaterpolo

Polo

olo pripada skupini konjičkih športova. Smatra se da je star više od dvije tisuće godina, a prema nekim su ga izvorima (npr. SPORTPOLO Corporation, 1996-2012) prvi igrali nomadi ratnici. Naziv polo dolazi od riječi iz jednoga od tibetskih jezika i znači lopta (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999; Longman Dictionary of Contemporary English, 2005). Drugim riječima, polo je igra loptom. Polo je utakmica podijeljena u četiri do šest (u iznimnim situacijama i osam) razdoblja igre od po 7 minuta. Ta se razdoblja u engleskome jeziku nazivaju chukka(s) ili chukker(s), a ponekad se rabi i varijanta potonje riječi koja glasi chukkar(s). Riječ chukka/ chukker podrijetlom je iz hindskoga, i to od riječi cakkar, odnosno iz sanskrta od riječi cakra, što je kotač ili krug (Collins Dictionary, 2012). Značenja koja navode neki engleski rječnici odnose se ili na navedeno razdoblje utakmice u polu ili na cipelu/čizmu visine gležnja koja se veže kroz dva ili tri para rupica. Poveznica između potonjeg značenja i pola je u tome, što igrači pola nose obuću sličnu navedenoj (American Heritage Dictionary of the English Language, prema LoveToKnow, Corp., 1996-2012). Što se prvotne uporabe riječi chukka i chukker tiče, različiti izvori navode različite podatke o tome. Na

primjer, Merriam Webster Online Dictionary (Merriam Webster Inc., 20062007) kao period u kojemu se riječ po prvi puta rabi u engleskome jeziku, navodi 19. stoljeće, dok je Collins Dictionary (2012) manje precizan i govori o 19., odnosno 20. stoljeću. Dvadeseto stoljeće kao početak uporabe riječi chukka (chukkar/chukker) potvrđuju i neki drugi izvori - npr. Random House Webster’s Unabridged Dictionary (1999). Međutim, Random House Webster’s Unabridged Dictionary (1999) navodi 19. stoljeće kao vrijeme u kojemu se riječ chukker, dakle, ne varijanta chukka, počinje po prvi put koristiti. Iz povijesti pola poznato je da prva pravila nastaju sredinom 19. stoljeća. U Engleskoj je prva utakmica odigrana 1869. (SPORTPOLO Corporation, 19962012), a krajem osamdesetih godina 19. stoljeća polo dolazi u Sjedinjene Američke Države i tijekom sljedećih pedeset godina postaje popularan među sve većim brojem ljudi. Od 1900. polo je bio i olimpijski šport, sve do 1936. kada više nije bio dijelom olimpijskoga programa (SPORTPOLO Corporation, 1996-2012).

Kad se u engleskome jeziku govori o konjima na kojima se igra polo, o njima se govori kao o ponies (jednina: pony), odnosno kao o ponijima. Dakle, ne rabi se riječ horse, što je uobičajen naziv za konja u engleskome jeziku. Razlog je tomu što pravila igre ne propisuju visinu konja, te je moguće igrati na konjima različitih visina (poni je pasmina konja poznata po niskom rastu). Lopta se udara palicom koja se u engleskome jeziku naziva mallet, a ponekad i stick. Riječ mallet u tome jeziku primarno označava čekić, bat, odnosno drveno kladivo. S obzirom na to da je palica koja se rabi u polu u obliku čekića, poveznica je između njegova izgleda i prethodno navedenoga značenja s jedne strane, i, s druge, značenja palica u polu, jasna. Riječ je mallet u engleski jezik ušla iz starofrancuskoga, od riječi mail u značenju čekić, a u starofrancuski dolazi iz latinskoga, i to od riječi malleus, također u značenju čekić, odnosno mlat (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999; Gluhak, 1993:416). Riječ se mlat, odnosno latinska riječ malleus, može u hrvatskome povezati i s riječju malj, a malj je veliki čekić, za koju Gluhak (1993:397) kaže da je posuđenica iz balkanskog latinskog. 49 Olimp

Športska terminologija

→ Summary ←

As all other sports, polo has its terminology. Terms like chukka, off side, near side, mallet, etc. are interesting for analysis. What makes them specific is that, although some of them are used in other sports as well, e.g. off-side in football and throw-in in football and team handball, their meanings in different sports are not the same. To understand them correctly, the knowledge of the rules of the game of each sport in question is necessary.

Kad se u engleskome jeziku govori o konjima na kojima se igra polo, o njima se govori kao o ponies (jednina: pony), odnosno kao o ponijima. Dakle, ne rabi se riječ horse, što je uobičajen naziv za konja u engleskome jeziku Engleski je naziv off-side poznat širokoj publici. Međutim, ne po značenju koje ima u polu, već po značenju zaleđe koje ima u nogometu. Isti naziv u polu označava desnu stranu konja. Naime, riječ se off kao pridjev kombinira s drugima, pa npr. off horse znači desni konj, a off hand side znači desna strana. U kriketu imenica off, kao i naziv off side, označava suprotnu stranu vrata (sastavljenih od tri stupića) ili igrališta od one na kojoj stoji udarač (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999). Jedno je od značenja riječi off i početak utrke, npr. konjičke (Longman Dictionary of Contemporary English, 2005). Lijeva strana konja u engleskome se naziva near-side. Naziv near-side nastaje spajanjem dvije riječi - near i side. Prva je riječ najčešće poznata po značenju blizu. Međutim, osim tog značenja ima i druga, a jedno je od njih - lijevi. Dakle, near-side znači lije-

va strana (engl. side = strana). Prema pravilima, u polu nema ljevorukih igrača: igrač ili igra desnom rukom ili ne može sudjelovati u nadmetanju! Naziv throw-in je naziv koji je nogometnoj i rukometnoj publici dobro poznat. U oba navedena športa označava ubacivanje, odnosno radi se o ubacivanju lopte u igru iz prostora izvan granica igrališta, i to nakon što je loptu u taj prostor preko uzdužne crte izbacio igrač ekipe koja je u tome trenutku u fazi obrane i nije u posjedu lopte. Izvođenje se ubacivanja u nogometu i rukometu razlikuje. Na primjer, kod ubacivanja u nogometu, igrač mora barem s jednim dijelom svakoga stopala stajati na tlu, vrhovi kopački ne smiju prelaziti unutarnji rub uzdužne crte, loptu mora baciti iza i iznad glave, i to s obje ruke. U rukometu igrač pri izvođenju ubacivanja mora jednom nogom stati na uzdužnu crtu igrališta.

Za razliku od nogometa i rukometa, ubacivanje u polu ne izvodi igrač, već sudac, i to za početak utakmice, a loptu ubacuje između dvije u vrste posložene suparničke ekipe koje se, kada se igra na otvorenome, sastoje od četiri igrača svaka. Polo je svoj naziv posudio za tvorbu naziva još jednoga športa, a to je - vaterpolo (engl. water polo). Taj naziv nastaje od riječi water (voda) i riječi polo (lopta). Prema tome, vaterpolo je šport koji se igra loptom u vodi. Iako postoje nedoumice vezane za nastanak naziva vaterpolo (a odnose se na upit o tome zašto je za taj naziv odabrana baš riječ polo, a ne npr. riječ ball), neki izvori smatraju da je to stoga što je vaterpolu prethodila igra u kojoj su igrači sjedili na bačvama, poput igrača pola na konjima, polegnutima u vodi. Bilo to točno ili ne, činjenica je da polo i vaterpolo imaju u svome nazivu istu riječ, koja ih na neki način zasigurno povezuje...  Literatura i izvori: Collins Dictionary (2012). www.collinsdictionary .com/dictionary/english/chukka Longman Dictionary of Contemporary English. Writing Assistant Edition CD-ROM (2005). Harlow: Pearson Education Limited.

LoveToKnow, Corp. (1996-2012). Your Dictionary. The Dictionary You Can Understand. www.yourdictionary.com/chukka Merriam Webster, Inc. (2006-2007). Merriam Webster Online Dictionary, www.merriam-webster .com/dictionary/chukka Random House Webster’s Unabridged Dictionary. 1999. V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0 for 32bit Windows systems, Random House, Inc. Collexion Reference Software (1998) Lemout & Housepie SPORTPOLO Corporation. (1996-2012). History. http://www.sportpolo.com/History/default.htm

Olimp 50

Šport i međunarodne integracije

EU Programi

za financiranje športa

inancijska kriza koja je osim potresa na polju financiranja i monetarne ekonomije Europske unije u prvi plan iznijela i strateške odrednice razvoja Europske unije, postavljajući primarno pitanje daljnjeg određenja europskog povezivanja i smjernica na kojima će se temeljiti - onim bankarskim ili političkim - neizbježno se odrazila i na športsku djelatnost. Usprkos nedostatnom financiranju, šport se u Europi u ovim kriznim vremenima prepoznaje kao sredstvo izgradnje europskog identiteta i jačanja europske suradnje, čime mu se nedvojbeno priznaju kulturne odrednice i mogućnost povezivanja europskih naroda. Međutim, kako bi europsko društvo moglo osjetiti pozitivne karakteristike športa, neophodno je osigurati njegovo prioritetno financiranje u sklopu egzistirajućih europskih programa za mlade, obrazovanje, kulturu, zdravstvo, turizam, regionalni razvoj i razvoj novih tehnologija s posebnim naglaskom na sljedeće razdoblje financiranja (2014. - 2020.)

Programi kojima je moguće osigurati sufinanciranje športskih aktivnosti obuhvaćaju Instrument pretpristupne pomoći IPA (Instrument for Pre-Accession assistance), čija je provedba određena za razdoblje 2007.2013., mijenjajući dotadašnje programe Pomoć zajednice u obnovi, razvoju i stabilizaciji (Community Assistance For Reconstruction, Development and Olimp 52

Tekst: SAŠA CERAJ

Usprkos nedostatnom financiranju, šport se u Europi u ovim kriznim vremenima prepoznaje kao sredstvo izgradnje europskog identiteta i jačanja europske suradnje, čime mu se nedvojbeno priznaju kulturne odrednice i mogućnost povezivanja europskih naroda

Stabilisation – CARDS), Program pomoći zemljama istočne Europe (The Programme of Community aid to the countries of Central and Eastern Europe - PHARE), Pomoć državama kandidatkinjama u pripremama za članstvo (Instrument for Structural Policies for Pre-Accession - ISPA) i Posebna pretpristupna pomoć za poljoprivredu i ruralni razvoj (Special Accession Programme for Agriculture and Rural Development – SAPARD). Osnovni ciljevi IPA programa predstavljaju pružanje pomoći državama kandidatkinjama i državama potencijalnim kandidatkinjama u njihovu usklađivanju i provedbi pravne stečevine Europske unije te u pripremi za korištenje strukturnih fondova. Republika Hrvatska korisnica je IPA programa od 2007. godine i koristit će ga do trenutka stupanja u članstvo Europske unije. Za koordinaciju programa IPA u Hrvatskoj zadužen je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije, a za financijsko upravljanje Ministarstvo financija. Program se sastoji od pet komponenti: pomoć u tranziciji i izgradnja institucija, prekogranična suradnja, regionalni razvoj, razvoj ljudskih potencijala i ruralni razvoj. Europska komisija namijenila je za provedbu IPA programa u Hrvatskoj do 2010. godine sredstva u iznosu od 589,9 milijuna eura, a posebnu zanimljivost predstavlja IV. komponenta ovoga programa koja se odnosi na razvoj ljudskih potencijala slijedom koje je moguće financirati školovanje

i stručno usavršavanje trenerskog kadra u športu. Trajanje programa Mladi na djelu predviđeno je za razdoblje 2007. 2013. s ukupnim proračunom od 885 milijuna eura, a cilj mu je promicanje mobilnosti i neformalnog obrazovanja mladih u dobi između 13 i 30 godina, te poticanje osjećaja europske građanske pripadnosti među mladima uključujući ih na taj način u izgradnju Europe. Program se sastoji od aktivnosti: Mladi za Europu, Europske volonterske službe, Mladi u svijetu, uključujući i Sustav podrške mladima. Putem financiranja športskih programa u sklopu programa Mladi na djelu moguće je promovirati razvoj multikulturalnog dijaloga i zdravog načina života među mladima. Program Europa za građane podržava širok spektar aktivnosti koje promiču uključivanje građana i organizacija civilnoga društva u procese europskih integracija s ukupnim proračunom od 215 milijuna eura, a vrijeme trajanja predviđeno je u razdoblju od 2007. do 2013. godine. Program uključuje sljedeće aktivnosti: Aktivni građani za Europu, Aktivno civilno društvo za Europu, Zajedno za Europu i Aktivno europsko sjećanje. Putem ovoga programa moguće je financirati športske projekte koji uključuju suradnju i povezivanje s glavnim europskim gradovima. Program Cjeloživotno učenje podržan je s proračunom od 7 milijardi eura za razdoblje od 2007. do 2013. godine, a nasljednik je programa Socrates, Leonardo da Vinci i E-učenje. Naznačeni program uključuje aktivnosti: Comenius, Erasmus, Leonardo da Vinci (strukovno obrazovanje i osposobljavanje), Grundtvig, Transverzalni program i Jean Monnet. Program obuhvaća sve sektore obrazovanja, te je stoga moguće sudjelovati putem projekata koji su rezultat suradnje obrazovnih institucija, a tiču se obrazovanja trenera ili športskih djelatnika. Također je moguće osigurati obrazovanje volontera, profesionalizaciju športskih saveza te implementaciju Europskog kvalifikacijskog okvira (European Qualifications Framework). U razdoblju od 2007. do 2013. godine, 35,7% od ukupnog proračuna Europske unije, približno 347,41 milijardi eura namijenjeno je regionalnoj

i lokalnoj samoupravi. Unutar ovoga programa moguće je financirati športsku infrastrukturu putem Europskog fonda za regionalni razvoj, a Europski socijalni fond može se koristiti za poboljšanje kvalifikacija sudionika u športskom pokretu. Uz navedene, interesni programi za šport predstavljaju i Progress te Program volontiranja u športu (koji uključuju ravnopravnost spolova, antidiskriminaciju, socijalnu uključenost i poboljšanje radnih uvjeta). Šport predstavlja najmasovniju nevladinu organizacijsku aktivnost diljem Europe s više volontera i sudionika od bilo koje druge društvene aktivnosti. Europska unija procjenjuje kako postoji više od 700.000 športskih klubova u 27 država članica, a 86% od tih športskih klubova egzistira na volonterskoj osnovi. U skladu s tim, športski klubovi čine vitalni dio urbanog i ruralnog tkiva te doprinose razvoju društva, zdravlja i kulturnog identiteta. Bez volontera ova važna društvena infrastruktura ne bi opstala, te iz tog razloga promicanje volontiranja također podrazumijeva svojevrsno jačanje društva, a jedan od načina predstavljao je i lani završeni projekt Europske komisije - Europska godina volontiranja 2011. Uz navedene programe šport može aplicirati i na programe razvoja zdravlja (Health Programme), Daphne (sprečavanje rasizma i nasilja nad ženama, djecom i mladima u športu), tehnološkog razvoja Seventh Framework Programme (koji uključuje pitanja borbe protiv dopinga i razvoja rekreacije) te program Life+ u koji se mogu uključiti športski programi čiji je interes u sklopu natjecanja usmjeren na ekološka pitanja i izgradnju „zelene“ športske infrastrukture. Svakako je važno istaknuti kako je programima Europske unije moguće financirati nacionalne i regionalne športske aktivnosti koje ispunjavaju odrednice projekta usmjerenog na specifična interesna područja obrazovanja, kulture, zdravstva, socijalnih pitanja, zaštite okoliša, istraživanja, razvoja, međunarodne suradnje uz naglasak na doprinos ciljevima i prioritetima svakog od navedenih programa.  Literatura: Europski fondovi za hrvatske projekte, SDURF, Zagreb, 2009.

→ Summary ←

Despite the lack of funding, in these times of crisis in Europe sports is recognized as a means of building the European identity and strengthening the European cooperation. However, in order to make possible for the European society to feel the positive characteristics of sports, it is necessary to ensure its priority funding within the coexisting European programs for youth, education, culture, health, tourism, regional development and development of new technologies. This way, for example, through the financing of sports programs within the program “Youth in Action” it is possible to promote the development of intercultural dialogue and a healthy lifestyle among young people, and thanks to the program “Europe for the citizens” it is possible to finance the sports projects involving cooperation and networking with major European cities. There many other programs that can provide co-financing of sports activities: they can be used for financing national and regional sports activities that meet the guidelines of the project focused on specific area of interest in education, culture, health, social affairs, environmental protection, research, development and international cooperation, along with emphasizing the contribution to the goals and priorities of each of the individual programs.

Europa za građane, Vlada RH, Zagreb, 2009.

53 Olimp

Šport i eduklacija

Pismo omiljenom športašu Tekst: IVO AŠČIĆ Fotografije: Ivo Aščić, UPU

Više od milijun djece iz 55 država sa svih kontinenata, pisalo je pisma svojim športskim idolima, a za najuspješnije izabrano je pismo 14-godišnjeg Mariosa Chatzidimou iz Grčke, upućeno olimpijskom pobjedniku, tenisaču Rogeru Federeru

apiši omiljenom športašu/športašici pismo u kojem ćeš objasniti što tebi znače Olimpijske igre - bila je ovogodišnja, 41. po redu tema međunarodnog natjecanja mladih za najljepše pismo, u organizaciji jedne od najstarijih i najmanjih agencija Ujedinjenih naroda, Svjetske poštanske unije (UPU od eng. Universal Postal Union), sa sjedištem u glavnom gradu Švicarske. Više od milijun djece iz 55 država sa svih kontinenata, pisala su pisma svojim športskim idolima. Natjecanje se organizira po strogo utvrđenim pravilima (pismo pišu djeca do 15. godina starosti, sadržaj pisma mora imati od 500 do 800 riječi, u pismu se treba suzdržavati od promoviranja bilo kojeg političkog ili religijskog mišljenja, pismo mora biti novijeg datuma i napisano rukom, mora imati elemente pisma i sl.) još od 1972. godine i provodi ga UPU, u suradnji s različitim organizacijama UN-a kao što je UNESCO (organizacija UN-a za obrazovanje, znanost i kulturu) te sa 192 poštanske uprave iz cijeloga svijeta koje temeljem natječaja u svojoj zemlji, najljepše pismo šalju na međunarodno natjecanje. Različite teme kao što su: Pismo liku iz bajke, Zašto je potrebna tolerancija?, AIDS - zašto je važno razgovarati o tome? i druge teme, te različiti pobjednici koji dolaze uglavnom iz manje poznatih (Kazahstan, Benin, Madagaskar, Vijetnam i dr.) i siromašnih zemalja (Etiopija, Pakistan, Zambija, Bangladeš i dr.) čine ovo

Olimp 54

Dear Roger Federer, one of My name is Marios, ns. A your thousands of fa arios small, insignificant M t of compared to one gian am sports. The reason I ou writing is to thank y orts for making me love sp en and tennis! I have be es and following your match courts your efforts in tennis

Mr Roger Federer Tennis Sport Club of Bas el Switzerland išnji Federeru, 14-god u tenisu Rogeru jcu pi ske unije. im ol an št om po tn e Pismom zla dalju Svjetsk me u tn zla je jio ou osvo Marios Chatzidim

55 Olimp

Šport i eduklacija natjecanje ne samo zanimljivim nego daje i doprinos u poboljšavanju i razvijanju pismenosti koju su UN proglasili desetljećem pismenosti (2003. - 2012.). „Olimpijsko“ natjecanje je započelo još prošle godine i izravno je povezano s ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Londonu. I ovim natjecanjem, iako nije športsko, nastojalo se podići svijest o važnosti olimpijskog duha te stvaranje boljeg svijeta uz pomoć športa, promicanjem univerzalnih vrijednosti izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja. Kako bi djeci što više približili natjecanje te radi jednoobraznosti za sve, UPU je u suradnji s nacionalnim poštanskim operatorima i najvišim državnim edukativnim institucijama propisao jasna pravila natjecanja te pobliže objasnio temu . Tako je, primjerice, u ovogodišnjim pravilima navedeno: „Ova je tema vezana uz olimpizam kao životnu filozofiju kojom se slave i sjedinjuju u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela, volje i uma. Cilj olimpizma je stavljanje športa u službu skladnog razvoja čovjeka radi stvaranja mirnog

društva koje nastoji očuvati ljudsko dostojanstvo. Spajajući šport s kulturom i obrazovanjem, olimpizam teži stvaranju takvog načina života koji se temelji na radosti koja proizlazi iz napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog primjera i poštovanju univerzalnih etičkih načela. Međunarodno stručno povjerenstvo, članovi Olimpijskog odbora za kulturu i edukaciju u sastavu: Elizabeth Longworth zamjenica glavnog direktora za društvene i humanističke znanosti pri UNESCO-a u Parizu, Jean Durry, pisac i povjesničar za šport i olimpijske igre, Norbert Müller, profesor s Instituta za športske znanosti u Mainzu i Juliana Nel, direktorica UPUovog ureda za komunikacije, izabrali su za najuspješnije pismo 14-godišnjeg Mariosa Chatzidimou iz Grčke, upućenog olimpijskom pobjedniku, tenisaču Rogeru Federeru. U briljantnom i vrlo domišljatom pismu, Marios vodećeg svjetskog tenisača smješta u vrijeme antičke Olimpije, među športaše kao što su Diagoras s Rodosa i Polidamas te dočarava razgovor s njim. Prema ocjeni Povjerenstva, njegovo pismo je originalno, vrlo osobno i stilski kreativno,

Najljepše hrvatsko pismo napisao je Fran Zamaklar, učenik šestog razreda iz Belišća - uputio ga je Ivici Kosteliću a u kojemu su vrijednosti modernih i povijesnih olimpijskih igara istaknute vrlo uvjerljivo. Između ostalog, on piše kako želi da i ovogodišnje igre, baš kao i one drevne u njegovoj zemlji budu u duhu prijateljstva, fair playa, mira i bez uporabe nedozvoljenih stimulativnih sredstava i misli na financijsku korist. Drugo mjesto osvojila je 15-godišnja Valentine Chimba iz Kenije s pismom atletičaru i vlasniku svjetskog rekorda

→ Summary ←

na 800 metara Davidu Rudishau, a treće Ukrajinka Aliona Kučanskaja (15) koja je napisala pismo paraolimpijki Eleni Jurkovskaji te Ellise Mangarro (11) s Trinidada i Tobaga (pismo Haselyju Crawfordu, prvom osvajaču zlatne olimpijske medalje za njenu zemlju 1976.). Također, posebna priznanja osvojili su autori pisama iz Rusije, Brazila, Indonezije, Benina i Crne Gore. Hrvatski nacionalni poštanski operator na području Hrvatske kontinuirano provodi ovo natjecanje od 2005. godine, a autora najljepšeg pisma zajedno s njegovim razredom, nagrađuje jednodnevnim izletom po želji na području Republike Hrvatske (npr. posjet Nacionalnom parku Brijuni ili Dvorcima Hrvatskog zagorja i sl.). I ove godine u natjecanje se uključilo tisuće učenika iz osnovnih škola Republike Hrvatske. Djeca su najčešće pisala Ivici Kosteliću, Blanki Vlašić, Mirku Filipoviću, Leu Messiju te uglavnom drugim športašima koji su trenutačno najpoznatiji. Iz pisama je vidljivo da djeca osim što prate športska natjecanja, pobjede i uspjehe hrvatskih športaša, aktivno su uključena u različite športske klubove. Najljepše hrvatsko pismo napisao je Fran Zamaklar, učenik šestog razreda iz Belišća. Stručno povjerenstvo, viši savjetnici za hrvatski jezik iz Agencije za odgoj i obrazovanje predvođeno piscem Miroslavom Mićanovićem osvrnulo se na nagrađeno pismo: „Pisac pisma se obraća svom najdražem športašu Ivici Kosteliću, iako se bave različitim športovima, jer bi i on htio doseći najveće športske uspjehe i popeti se na olimpijsko postolje. Fran

Zamaklar vrlo lijepo i razložno govori o svojoj vezanosti za šport, zašto mu je važan, zašto voli šport 's kojim se smiješ i plačeš, odrastaš i zaljubljuješ se'. Ono što odabire kao dodatni poticaj - oči, suze i smijeh olimpijskog pobjednika - govori o njegovoj neposrednosti, iskrenosti, ali i vjeri da su svijet športa i Olimpijske igre idealan način da se piše i misli, sanja o univerzalnim vrijednostima, prijateljstvu i poštovanju.“ Između ostalog hrvatski pobjednik u pismu piše: “Svaki športaš bar jednom u životu sanja da postane olimpijski pobjednik. Olimpijske igre spajaju ljude baš kao prstenovi koji se spajaju na bijeloj zastavi simbolizirajući mir, prijateljstvo, nadmetanje - tko će biti bolji u poštenoj igri... Tko jednom osvoji medalju na tom ‘festivalu športa’, njegovo ime ostaje za vječnost. Na njegovoj glavi zauvijek ostaje lovorov vijenac. Oči, suze, osmijeh olimpijskog pobjednika dali su mi dodatni poticaj, pokazali su mi kako su i oni najbolji samo ljudi koji se lome i podižu, plaču i smiju se nad uspjesima i neuspjesima, ali i kako je veliko i gordo biti na olimpijskom postolju. Uspjeti na Olimpijskim igrama mogu samo najbolji od najboljih, veliki športaši i veliki ljudi. Ti si se na to postolje uspeo i stoga ti se divim...” Drugo mjesto prema ocjeni povjerenstva pripalo je Martinu Štefanecu, učeniku 1. razreda iz Barilovića, treće mjesto osvojila je Marta Kunštić, učenica 3. razreda iz Koprivnice, dok je posebnu pohvalu dobio Karlo Plehandžić, učenik 6. razreda iz Slavonskog Broda. 

Write your favorite sportsman / sportswoman a letter and explain what the Olympic Games mean to you – was this year’s, the 41st topic of the international youth competition for the most beautiful letter, organized by one of the oldest and smallest agencies of the United Nations, the Universal Postal Union (UPU) with headquarters in the capital of Switzerland. More than one million children from 55 countries from all the continents wrote letters to their sports idols. The competition is organized in accordance with the strictly defined rules (the letter must be written by children up to15 years of age, the letter must consist of 500-800 words, the letter should refrain from promoting any political or religious opinions, the letters should be of newer date and handwritten, the letters must contain elements of letters, etc.). This competition was officially launched in 1972 and since then it is carried out by the UPU in cooperation with various UN organizations such as UNESCO (the UN organization for education, science and culture) and with 192 postal administrations from all around the world which, on the basis of competition in their own country, send the most beautiful letter to the International competition. UPU’s top letter for 2012 was the one written by a 14-yearold Marios Chatzidimoua from Greece, sent to the Olympic champion, tennis player Roger Federer

57 Olimp

Društvo i šport

Ima li smisla Zakon o sportskoj inspekciji?

Olimp 58

rvatski sabor je neposredno pred ovogodišnju ljetnu stanku, 13. srpnja, u hitnom postupku izglasao Zakon o sportskoj inspekciji. Prema zapisniku Sabora, Zakon je donesen uz 97 glasova “za”, 36 “protiv” te 1 “suzdržan”. Kako je Zakon donesen i od početka kolovoza na snazi, nećemo ulaziti u to je li taj hitan postupak bio baš tako neophodan (i to citiramo: „zbog osobito opravdanih državnih razloga“), no pogledajmo što predlagač, Vlada Republike Hrvatske, kaže zašto je športsku inspekciju bilo potrebno urediti posebnim zakonskim propisom. Ista je naime predviđena i jednim člankom Zakona o športu iz 2006. godine (koji je ovog ljeta i službeno preimenovan u Zakon o sportu). Što kaže predlagač? U obrazloženju prijedloga Zakona o sportskoj inspekciji navodi se, među ostalim, kako se navedenim prijedlogom propisuje ustroj, poslovi, način rada, prava, dužnosti i ovlasti sportske inspekcije. Sportska inspekcija organizira se na način da poslove inspekcije u prvom stupnju obavljaju sportski inspektori i viši sportski inspektori u uredima državne uprave u županijama, odnosno u Gradskom uredu Grada Zagreba, a u drugom stupnju državni sportski inspektori, viši državni sportski inspektori i glavni sportski inspektor ministarstva nadležnog za sport. Inspekcijski postupak pokreće se po službenoj dužnosti. O pokretanju inspekcijskog postupka odlučuje ovlaštena osoba za inspekciju u uredu državne uprave u županiji ili Gradskom uredu Grada Zagreba, odnosno glavni sportski inspektor. Kada nađe da je povrijeđen zakon ili drugi propis koji je ovlašten nadzirati, inspektor će poduzeti mjere odnosno izvršiti radnje za koje je ovlašten zakonom ili drugim propisom. Kada inspektor uoči povredu pravila za čiju provedbu je nadležno neko od sportskih tijela, inspektor će o povredi izvijestiti to tijelo, a ako ocijeni da postoji sumnja u počinjenje kaznenog djela, o tome će izvijestiti nadležno tijelo progona. Na temelju utvrđenih činjenica inspektor može izreći naredbu ili zabranu te izdati prekršajni nalog odnosno podnijeti optužni prijedlog nadležnome prekršajnom sudu, ako je povre-

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

Inspekcija se, recimo, neće baviti pitanjima kako športski klubovi, formalno udruge građana, posluju s milijunima makar su u blokadi. Nadajmo se da će se barem baviti pitanjima tipa je li lokalni športski klub namjenski troši sredstva koja je dobio za obuku mladih...

dom propisa počinjen prekršaj. Glavni inspektor ovlašten je davati naloge i naputke za rad, pratiti izvršenje poslova, nadzirati zakonitost rada i postupanja državnih inspektora te s tom svrhom tražiti izvješća i obrazloženja. Glavni inspektor naredit će obustavu daljnjih postupaka te poduzeti radnje za koje je ovlašten ako utvrdi nezakonitost rada i postupanja odnosno propust ili prekoračenje ovlasti. Navedene ovlasti ima rukovodeća osoba inspekcije u uredu državne uprave u županiji, odnosno Gradskom uredu Grada Zagreba prema inspektorima koji obavljaju inspekcijske poslove u tim uredima. Ovaj vrlo sažet izvod iz novih zakonskih odredbi (koga zanima šire - otvoriti www.nn.hr, broj 86 iz ove godine) pokazuje vrlo široki i ambiciozni sustav nadzora športskih djelatnosti na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Nije baš jasno odakle će se ti ljudi naći, hoće li se novi zapošljavati ili će sam Zakon ostati napola proveden? Nadalje, kada govorimo o strukturi inspekcije, vaš autor, koji se i znanstveno bavio pitanjem inspekcijskog nadzora, vrlo je skeptičan glede efikasnosti decentraliziranih, županijskih inspekcija u vrlo specijaliziranim područjima kao što je šport - Hrvatska je mala zemlja, u nekom gradu, pa i županiji, gotovo svi aktivni športski djelatnici se poznaju. Vrlo je teško tu biti neutralan i objektivno provoditi nadzor.

A oko čega je nadzor? Zakon kaže da inspektor utvrđuje stanje u vezi s obavljanjem sportske djelatnosti sukladno odredbama Zakona o sportu, a osobito (navodimo najvažnije): izvršavaju li se u sustavu sporta zadaće utvrđene Zakonom o sportu; poštuju li se propisi o upisu u registar sportskih djelatnosti, registar profesionalnih sportskih klubova; ima li pravna osoba u sustavu sporta propisane opće akte; je li sastav predstavničkog i izvršnog tijela, odnosno tijela upravljanja i nadzora pravne osobe u sportu u skladu sa Zakonom o sportu; postoje li za osobe koje obavljaju poslove u sportu zapreke u smislu odredaba Zakona o sportu; donose li se odluke i drugi pojedinačni akti u skladu sa Zakonom o sportu i na temelju njega donesenih propisa; obavlja li stručne poslove u sportu osoba koja za to ne ispunjava propisane uvjete; obavlja li se sportska djelatnost u skladu s propisanim tehničkim i zdravstvenim uvjetima; organiziraju li se sportska natjecanja u skladu sa Zakonom o sportu i na temelju njega donesenih propisa; imaju li osobe koje sudjeluju u sportskim natjecanjima odgovarajuću zdravstvenu sposobnost; te poštuju li se pravila o korištenju nedopuštenih sredstava (doping). Kako se vidi, nadzor je primarno administrativne, upravne prirode, (osim u dijelu oko ispunjavanja tehničkih i zdravstvenih uvjeta te dopinga), i kao takav mogao se obavljati i bez posebnog zakona, kao upravni nadzor od tijela zaduženih za općenit rad udruga (jer su u nas gotovo sve športske organizacije formalno udruge). Nadalje, lako je primijetiti - nema nadzora financijskog poslovanja, tj. ono je očigledno ostavljeno već postojećim inspekcijskim tijelima. Dakle, inspekcija se neće baviti pitanjima kako športski klubovi, formalno udruge građana, posluju s milijunima makar su u blokadi. Nadajmo se da će se barem baviti pitanjima tipa je li lokalni športski klub namjenski troši sredstva koja je dobio za obuku mladih. Sigurno ćemo se složiti da u hrvatskome športu puno toga naopako, ali poseban zakon i posebna inspekcija koja će se baviti upravnim, administrativnim dijelom nepravilnosti, a ne dirajući one zasigurno i najveće - financijske, i to još sastavljena od lo-

→ Summary ←

In early July 2012, the Croatian Parliament adopted the Sport Inspection Act, by which the inspection in sports, previously mentioned in only one article of the Sports act, is defined more precisely. The new Act provides for a very complex structure of sport inspectors at several levels, from local to national, as well as for a wide range of supervisory powers. However, the supervisory powers relate primarily to governing, administrative part of activities performed in sports, particularly in relation to legal entities operating in sports (associations, professional clubs) and not to finances. Therefore it is questionable whether a particular legal act was really necessary, because such supervision could be performed under the existing acts as well

kalnih ljudi s terena, mogla bi lako se pretvoriti u samo još jedan formalni, uglavnom upravni nadzor. Kada govorimo o učinkovitosti državne i javne uprave postoji nepogrešivo mjerilo - vrijeme i koliko je odrađeno u nekom vremenu. Do kraja mandata ove Vlade je tri godine, sasvim dovoljno za pričekati i upitati nadležne za postignute rezultate, jer ono olimpijsko „važno je sudjelovati“ nije dovoljno dobar rezultat. Kada je već ovakav okvir postavljen - treba donijeti jasne rezultate!  59 Olimp

Šport na internetu: www.bwfbadminton.org www.bwfbadminton.org

Svjetski badmintonski savez: edukacija je važna

www.cba.hr

Hrvatski badmintonski savez na internetu je od 1997. godine

Ažurnost, a ne šminka

adminton je, prema statistikama, pri vrhu ljestvice športova kojim se bavi najviše ljudi na svijetu - procjenjuje se da je riječ o više od 200 milijuna igrača, rekreativaca svih dobi i profesionalaca. Nije to nimalo začuđujući podatak uzmemo li u obzir činjenicu da gotovo svi imamo barem par badmintonskih reketa u kući, kao i činjenicu da je badminton iznimno popularan u Aziji. Sukladno raširenosti športa, koji je od Barcelone 1992. u olimpijskom programu, a demonstracijski je šport bio 1972. u Münchenu i 1988. u Seulu, Svjetski badmintonski savez (BWF) osigurao je iznimnu internetsku pokrivenost koja, osim službene stranice, uključuje i facebook, twitter te kanale youtube s velikim brojem poklonika. Istim stopama idu i stranice kontinentalnog saveza (Badminton Europe), koje jasno govore o popularnosti ovoga športa na našem kontinentu. Sjajan uzor i za Hrvatski badmintonski savez (www.cba.hr) koji se, istina, na lokalnoj razini ne može nadmetati u popularnosti s „velikim“ športovima, ali u odnosu na broj stanovnika također ima velik broj poklonika. Prema riječima Ratka Cvetnića, člana Upravnog odbora Saveza i urednika njegova portala od početka 1997. godine (kad je stranicu konstruirao i dizajnirao jedan od pionira badmintona u Hrvatskoj Tvrtko Macan), badmintonom se Olimp 60

u Hrvatskoj aktivno bavi više od 10.000 ljudi. - Hrvatski badmintonski savez ima 20 članica, a još je otprilike toliko klubova u Hrvatskoj koji nisu u našoj mreži. Imamo 400 registriranih natjecatelja te nešto više od 1000 u školskom badmintonu. Broj rekreativaca nije lako procijeniti, ali recimo samo da najveći rekreativni badmintonski pogon u Zagrebu, na Velesajmu, ima 3000 članova. Još najmanje toliko ih

Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Hrvatski badmintonski savez, svjestan trenutka i svoje uloge, svoju je internetsku priču prilagodio osnovnom cilju - informirati sve koje badminton zanima, ažurno objavljivati vijesti, podatke s turnira, organizirati prijave… Bez prevelikih tehnoloških vrludanja, u skladu s mogućnostima i s mnogo entuzijazma tu ulogu odlično odrađuje

aktivno igra u Zagrebu te isto toliko u ostalim dijelovima Hrvatske - ističe Cvetnić. Da je Savezu prisutnost na internetu i te kako važna, jasno je i iz činjenice da je funkcija internetskih stranica HBS-a ugrađena i u Statut. Web je osnovno i najvažnije komunikacijsko sučelje Saveza, kako s vlastitim članstvom, tako i sa svim ostalim zainteresiranim javnostima. Iz dostupnih statističkih podataka koje redovito prate, u HBS-u točno znaju kakva im je posjećenost, koje su sekcije i podsekcije zanimljive posjetiteljima te sukladno tome ulažu vrijeme, znanje i novac. Na godišnjoj razini stranice Saveza zabilježe „ulaze“ s otprilike 10.000 različitih adresa, od čega su polovica stalni posjetitelji, odnosno oni koji su prisutni najmanje jednom tjedno. Na dnevnoj razini pak, broj posjeta varira ovisno o intenzitetu športskih događanja - od desetak do nekoliko stotina. Najzanimljivije sekcije i podsekcije su aktualna natjecanja, kako službena, tako i ona rekreativna. Rang-liste, poreci, turnirski ždrijeb i rezultati, najviše zanimaju posjetitelje HBSovih stranica. Usporedimo li to sa stranicama Svjetske badmintonske organizacije, primijetit ćemo da je i tamo najviše prostora posvećeno upravo informacijama o nadolazećim turnirima, onima u tijeku i onima koji su prošli, rang-

badmintoneurope.com

→ Summary ←

Badmintonska Europa odlično je prezentirana na webu listama natjecatelja po kategorijama. Hoće li mrežni nastup Hrvatskog badmintonskog saveza krenuti putem velikih marketinških alata - društvenih mreža, ovisit će o resursima. Zasad, takvo što nije u planu. HBS se drži onoga čime raspolaže i što udovoljava potrebama, bez pomodarskih iskoraka u svijet najnovijih komunikacijskih tehnologija samo zato što je cool koristiti ih i biti prisutan. - U razvoju internetske prisutnosti zasad smo ograničeni resursima. Osim toga, postojeći model pokazuje se dovoljnim. No, voljeli bismo uspostaviti određene baze podataka koje bi ažurirali sami klubovi, slično kao što sada imamo riješenu e-prijavu za natjecanja. To je pravac u kojem ćemo se dalje razvijati. Naše su stranice prije svega informativni alat, tako stoji i u našem Poslovniku, a i objektivne okolnosti na to upućuju. Istina, upravo razvijamo program za medije i marketing, pa će vjerojatno mlađe snage u Savezu predložiti neku od akcija usmjerenih na društvene mreže - pojašnjava Cvetnić. Jedna od dodatnih mogućnosti koju otvara internet je i specifično obraćanje stručnoj javnosti, dodatne edukacije, jeftiniji pristup priručnicima, pravilnicima… Svjetska organizacija na webu je i u tom dijelu vrlo jaka (razumljivo, jer riječ je i o komercijalnoj djelatnosti), a i u Hrvatskoj je prepo-

znata mogućnost za informiranje stručne javnosti, kreiranje kutka koji je zanimljiv trenerima, natjecateljima i pravim zaljubljenicima u badminton. No, kako je najčešće riječ o multimedijskim materijalima, poput videoudžbenika, koji prelaze kapacitete weba, ne objavljuju se u cijelosti nego samo kao informacija o mogućnostima i uvjetima nabave, s poveznicom na vanjsku stranicu. Internet kao medij za jeftinije seminare također ima smisla, ali se trenutačno sav stručni rad u Savezu planira „uživo“, uz praktičnu primjenu. - Iskustva su trenutno takva da rezultate vidimo samo ako postoji interakcija uživo. Čak smo pokušali s websastancima Upravnog odbora, ali ni tu nismo zadovoljni s rezultatima, tako da ćemo takvu komunikacijsku ulogu našeg interneta još malo odgodit - zaključuje Cvetnić. Internetski pristup Hrvatskog badmintonskog saveza primjer je prilagodbe postojećim uvjetima i izvlačenja maksimuma iz onoga što je trenutačno na raspolaganju. U Savezu su odavno shvatili ono što je bitno i što je u osnovi interneta kao medija - brzina i ažurnost u održavanju stranica, sadržaj, a ne šminka. Kad je riječ o ažurnosti, novac i resursi nisu presudni. Važni su znanje i entuzijazam, a u športu toga ne bi smjelo nedostajati. 

Badminton is among the most played sports in the world - it is estimated that there are more than 200 million players, amateurs and professionals. In accordance with the popularity of this sport, which is since Barcelona 1992 on the Olympic program, the Badminton World Federation (BWF) has provided the exceptional coverage of badminton on the Internet that, in addition to the official website, includes Facebook, Twitter and YouTube channels. The pages of the continental confederation are going in the same direction, showing very obviously the popularity of badminton on our continent. The Croatian Badminton Association (www.cba.hr) at the local level cannot compete in popularity with the “major” sports, but taking into account the number of the residents, it also has a large number of fans. According to Mr. Ratko Cvetnic, member of the board of directors of CBA and editor of its portal since the very beginning in 1997, in Croatia badminton is actively played by more than 10.000 people. The presence on the Internet is very important to the Association, which is shown also by the fact that the function of CBA web pages is incorporated in its Statute as well: web is the main communication interface of the Association. On a basis the pages record “visitors” from over 10000 different addresses, of which half are regular visitors present at least once a week. The Alliance realized long time ago what is essential and what makes the base of Internet as a medium - speed and being up-to-date. When it comes to updating, money and resources are not crucial. Important are knowledge and enthusiasm, and in sports we should not miss this.

61 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Hrvatski olimpijski dan 2012.

HOO je 10. rujna proslavio utemeljiteljski dan - Hrvatski olimpijski dan posvećen promicanju športskih i olimpijskih vrijednosti u društvu. Pod vodstvom nadležnog ureda za programe lokalnog športa, širom Hrvatske brojne su športske zajednice svoje aktivnosti posvetile rođendanu HOO-a koji je 1992. godine bio presudan za ulazak u međunarodnu obitelj i nastup hrvatskih športaša na Olimpijskim igrama pod vlastitim, hrvatskim stijegom. Pod motom „Izaberi šport“ u Zagrebu je održana velebna priredba HOO-a u suradnji s HAŠK Mladost (koji je slavio 60. obljetnicu), a na priredbi u športskom parku najmlađi su imali prigodu, uz druženje sa športašima, upoznati osnovne vještine atletike, juda, mačevanja, plivanja, ragbija, stolnog tenisa, vaterpola... Potičući na obrazovanje i šport (koji su nedjeljive društvene discpline), na prigodnim štandovima predstavili su se zagrebačka Športska gimnazija i Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Izvrsnost u učenju športskih vještina pokazali su najmlađi članovi hrvatskog društva u brojnim sredinama Hrvatske. Tako su u Sv. Križu Začretje učenici osnovne škole i polaznici dječjeg vrtića odigrali štafetne igre i trčali kros na nogometnom igralištu NK Jedinstva i školskom igralištu. U Kninu je Savez športova grada Knina, u suradnji sa športskim klubovima i društvima te dječjim vrtićem „Cvrčak“, tradicionalno održao pokazne treninge karate klubova „Knin“ i „Tigar“, uz nastupe mlađih i starijih pionira NK „Dinara“. U zajedničkoj organizaciji Grada Karlovca, Karlovačke športske zajednice i PU karlovačke, proslava je održana na Vunskom polju gdje su se djeca iz Karlovca natjecala u nizu športskih disciplina. O proslavi u drugim sredinama izvještava i uredništvo www.lokalnahrvatska.hr

Četrdeset tisuća kuna za RK Pitomača i HK Gospić Predajom čekova od po 40 tisuća kuna za športske škole Rukometnog kluba Pitomača i Hrvačkog kluba Gospić završila je u rujnu ove godine serija od 12 zajedničkih donacija HOO-a i Hrvatske lutrije športskim školama županijskih športskih zajednica. U Pitomači su, u nazočnosti rukometašica RK Pitomača, glavni tajnik HOO-a Josip Čop i član Uprave HL Marko Lacković uručili ček ženskom rukometnom klubu Pitomača kojeg je primila rukometašica Nina Ferić. Prigodnoj svečanosti nazočili su i pomoćnik glavnog tajnika za programe lokalnog športa Siniša Krajač, predsjednik i glavni tajnik Športske zajednice Virovitičko-podravske županije Ivan Kućan i Želimir Holer, predsjednik i glavni tajnik Športske zajednice općine Pitomača Neven Olimp 62

Bedeković i Zlatko Novak, načelnik općine Pitomača Željko Grgačić, trenerica kluba Ana Simić Kaša, voditelj škole rukometa Marko Bijuk i drugi uglednici. U Gospiću je pak u nazočnosti zamjenika župana Ličkosenjske županije Milana Krmpotića i zamjenika gradonačelnika grada Gospića Ivana Biljana, vrhunski hrvatski hrvač Božo Starčević (član HK Gospić) simbolički preuzeo ček na 40 tisuća kuna od glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa I direktorice ureda za podršku Hrvatske lutrije Arete Čuturaš. Time je završena serija zajedničkih donacija HOO I HL (prema modelu suradnje još iz 2006. godine) na sufinanciranju športskih projekata programa športa lokalne razine. Od studenoga 2011. do rujna 2012. čekove u iznosu do 40 tisuća kuna u ukupnoj vrijednosti od 480 tisuća kuna od prodaje srećke “Jurilica” i financijske potpore HOO-a dobili su: Nogometni klub Lobor (Športska zajednica Krapinsko-zagorske županije) Košarkaški klub Jolly Jadranska banka iz Šibenika (Savez športova županije Šibensko-kninske), Košarkaški klub Poličnik (Športska zajednica HK Gospić Zadarske županije, Poličnik), Šahovski klub Ban Jelačić iz Zaprešića (Zajednica športskih udruga i saveza Zagrebačke županije), Odbojkaški klub Karlovac (Savez športova Karlovačke županije), Ženski RK Pitomača rukometni klub Zrinski iz Čakovca (Zajednica športskih udruga i saveza Međimurske županije), Atletski klub Križevci (Zajednica športova Koprivničko-križevačke županije), Atletski klub Zagreb Ulix (Zagrebački športski savez), Hrvatski stolnoteniski klub Lokomotiva iz Vinkovaca (Županijski savez športova Vukovarsko-srijemske županije), Rukometni klub Slavonka Nova Gradiška (Zajednica športskih udruga i saveza Brodsko-posavske županije), Ženski rukometni klub Pitomača (Športska zajednica Virovitičko-podravske županije) te Hrvački klub Gospić (Savez športova Ličko-senjske županije).

Izborna skupština 22. listopada Zaokružen sa šest izvanrednih odličja hrvatskih športaša na Igrama u Londonu, završava četverogodišnji mandat upravljanja u Hrvatskom olimpijskom odboru (2008. - 2012.). Izborna skupština HOO-a održat će se 22. listopada u Zagrebu. Novost u izborima za novo mandatno razdoblje je osnivanje Komisije za športaše koja je, po uzoru na organizaciju Međunarodnog olimpijskog odbora, konstitutivni dio HOO-a i jedan od tri njegova predstavnika u Skupštini izravno ulazi u Vijeće HOO-a. HOO je svojim članovima (80 nacionalnih športskih saveza među kojima je 70 punopravnih, 8 pridruženih i 2 privremena, te 21 športska zajednica u županijama i Gradu Zagrebu te 9 udruga i ustanova), dao preporuku o izboru što većeg broja žena u Skupštinu, a u skladu s Na-

Tekst: RADICA JURKIN

cionalnom politikom za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj te s ciljem 40 postotne uravnoteženosti do 2015. godine.

Zlatno sponzorstvo Ine

Hrvatski olimpijski odbor i naftna multinacionalna kompanija INA, obnovili su zlatnim sponzorskim ugovorom plodonosan partnerski odnos koji, uz stanku od tri godine, traje više od desetljeća. U nazočnosti predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, pomoćnika glavnog tajnika za marketing Ranka Ćetkovića (domaćina svečanosti u sjedištu HOO-a) te uglednih gostiju među kojima ministar znanosti i obrazovanja i sporta Željko Jovanović, jednogodišnji ugovor o zlatnom sponzorstvu potpisali su 5. rujna glavni tajnik HOO-a Josip Čop i predsjednik uprave Ine Zoltán Áldott koji je naglasio da INA u svakom športskom uspjehu hrvatskog športaša vidi dodatnu energiju za daljnji napredak i razvijanje poslovne izvrsnosti ove društveno odgovorne naftne kompanije. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša potvrdio je zadovoljstvo hrvatske olimpijske obitelji zbog obnove ugovornog odnosa s tvrtkom koja već niz godina investira u vrhunski hrvatski šport, a što podrazumijeva i nastup na Olimpijskim igrama poput ovogodišnjih u Londonu.

Olimpijcima prigodna značka OS RH Olimpijci, njih 14, pripadnici Oružanih snaga (OS) Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH), na svečanosti 5. rujna u sjedištu Ministarstva u Zagrebu, dobili su prigodne “olimpijske značke” OS-a. Značke im je u nazočnosti brojnih športskih i vojnih uglednika (među kojima i predsjednik i glavni tajnik HOO-a Zlatko Mateša i Josip Čop), uručio ministar obrane Ante Kotromanović u znak priznanja za uspjeh i časnu ulogu na najvišoj svjetskog športskoj priredbi. A dobili su ih: Damir Martin, Martin SinkoLucija Zaninović vić, Valent Sinković, Snježana Pejčić, Bojan Đurković, Lucija Zaninović, Šime Fantela, Ivan Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Tina Mihelić, Tonći Stipanović, Neven Žugaj, Nenad Žugaj i David Šain. Potvrdivši da je sporazum MORH-a i HOO-a projekt bezrezervne podrške Ministarstva u nesmetanom napredovanju športaša pripadnika OS-a u športskim i časničkim zvanjima, ministar Kotromanović čestitao je za svaki rezultat

Golden partnership with INA

Croatian Olympic Committee and the multinational oil company INA renewed with a golden sponsorship contract their fruitful partnership that lasts, with a break of three years, for more than a decade. In the presence of the COC President Mr. Zlatko Matesa, the Assistant of Secretary General for Marketing Mr. Ranko Cetkovic (host of the event held in the COC headquarters) and distinguished guests, including the Minister of Education, Science and Sports, Mr. Zeljko Jovanovic, on September 5th the Contract on golden sponsorship in duration of one year was signed by the Secretary General of the COC, Mr. Josip Cop, and CEO of INA, Mr. Zoltán Áldott. Mr. Áldott pointed out that in every sports success of a Croatian athlete INA recognizes the extra energy for further progress and development of business excellence of this socially responsible oil company. President of the COC, Mr. Zlatko Matesa, confirmed that the Croatian Olympic family is very happy with the renewal of the contractual relationship with the company investing for years in top Croatian sports, including in participating at the Olympics, like participating at this year’s Olympics in London.

Olympians awarded the Olympic badges of the CAF

The Olympians, 14 of them, members of the Armed Forces (AF) of the Croatian Ministry of Defence (MORH), were awarded the “Olympic badges” of the CAF at the ceremony held on September 5th at the Ministry headquarters in Zagreb. In the presence of numerous sports and military notables (including the President and Secretary General of the Croatian Olympic Committee Mr. Zlatko Matesa and Mr. Josip Cop), the badges were awarded by the Minister of Defence, Mr. Ante Kotromanic, as a sign of recognition of success and honorable role at the world’s top sports event. And the awards went to: Damir Martin, Martin Sinkovic, Valent Sinkovic, Snjezana Pejcic, Bojan Durkovic, Lucija Zaninovic, Sime Fantela, Ivan Kljakovic Gaspic, Igor Marenic, Tina Mihelic, Tonci Stipanovic, Neven Zugaj, Nenad Zugaj and David Sain. After confirming that the agreement between the MORH and the COC is a project of absolute support of the Ministry to the smooth progress of the athletes-CAF members in sports and officer ranks, Minister Kotromanovic congratulated them for each result achieved at the London Olympics, acknowledging that for him all of them are – the winners. The Deputy Chief of General Staff General Slavko Baric also congratulated the Olympians and the Olympian Lucija Zaninovic, winner of Olympic bronze medal in taekwondo, thanked on behalf of the athletes.

COC and 361° company for Croatian Olympians

On July 8th 2012, at the swimming pool of the Sports Park Mladost in Zagreb; Croatian Olympic Committee organized the occasional fashion show of athletic apparel by the Chinese partner and manufacturer 361°, with whom he entered into a sponsorship agreement. Besides the models, the event was attended by Croatian wrestlers Nenad and Neven Zugaj, swordsman Bojan Jovanovic, shooter Anton Glasnovic, members of the Olympic handball team Ivana Lovric, Andrea Penezic, Sonja Basic, Jelena Grubisic and Vesna Milanovic Litre and basketball player Emanuela Salopek. Founded in 2003, the company 361°, with more than 7800 stores worldwide, is one of the fast growing manufacturers of athletic apparel, whose quality and high standard has been recognized also by other national Olympic committees, international sports federations and athletes including the NBA basketball player Kevin Love, pole vaulter Steve Hooker, swimmer Sun Yang, Jamaican athletes Michael Frater, Brigitte Foster, Natasha Ruddock, Josef Robertson and many others.

Cooperation with the Olympic committees of Oman and Indonesia

London Olympics represented a great place and opportunity for many bilateral meetings between leaderships of national Olympic committees and the Croatian house, organized in London by the COC, represented the meeting place of sports and economic ideas and incentives for new agreements of national Olympic committees. On July 29th, the President of Croatian Olympic Committee Mr. Zlatko Matesa met with the Vice-Chairman of Oman Olympic Committee Mr. Habib Macki and on July 30th with General Suwarno, the executive Vice President of the Indonesian Olympic Committee, and signed the cooperation agreements. The agreements with these national Olympic committees are based on education and top sports skills, possibility of studying at the faculties of kinesiology, especially at the Croatian University, and the use of sports camps and other benefits that Oman, Indonesia and Croatia can offer one another. The Oman Olympic Committee is particularly interested in field hockey coaching skills, while the Indonesian Olympic Committee wants to learn more about tennis, sailing, basketball and football.

Olimp 63

Od Olimpa do Olimpa koji su ostvarili na londonskim Igrama, dajući do znanja da su za njega svi - pobjednici. Olimpijcima je čestitao i zamjenik načelnika Glavnog stožera OS RH general Slavko Barić, a u ime športaša zahvalila se olimpijka Lucija Zaninović, nositeljica brončane olimpijske medalje u taekwondou.

Dobitnici Nagrade

HOO i tvrka 361° za hrvatske olimpijce Hrvatski olimpijski odbor organizirao je 8. srpnja 2012. na plivalištu Športskog parka Mladost u Zagrebu, prigodnu modnu reviju športske odjeće kineskog partnera i proizvođača 361° s kojim je sklopio ugovor o sponzorstvu. Među manekenima našli su se hrvatski hrvači Nenad i Neven Žugaj, mačevalac Bojan Jovanović, strijelac Anton Glasnović, članice rukometne olimpijske reprezentacije Ivana Lovrić, Andrea Penezić, Sonja Bašić, Jelena Grubišić, Vesna Milanović Litre te košarkašica Emanuela Salopek. Osnovana 2003., tvrtka 361° s više od 7800 prodavaonica u svijetu, jedan je od brže rastućih proizvođača športske odjeće, a kvalitetu i visoki standard prepoznali su i drugi nacionalni olimpijski odbori, međunarodni športski savezi kao i športaši među kojima su NBA košarkaš Kevin Love, skakač s motkom Steve Hooker, plivač Sun Yang, jamajčanski športaši Michael Frater, Brigitte Foster, Natasha Ruddock, Josef Robertson i mnogi drugi.

Suradnja s olimpijskim odborima Omana i Indonezije

Predsjednik HOO Zlatko Mateša u Londonu se susreo sa svojim kolegama iz Omana (lijevo) i Indonezije

Olimpijske igre u Londonu bile su izvrsno mjesto i prigoda za brojne bilateralne susrete vodstva nacionalnih olimpijskih odbora, a Hrvatska kuća koju je HOO organizirao u Londonu kao stjecište športskih i gospodarskih ideja i poticaja za nova sporazumijevanja nacionalnih olimpijskih odbora. Tako se 29. srpnja predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sastao s predsjednikom Omanskog olimpijskog odbora Habibom Mackijem, a 30. srpnja s generalom Suwarnom, izvršnim dopredsjednikom Indonezijskog olimpijskog odbora te potpisao sporazume o suradnji. Sporazumi s ovim nacionalnim olimpijskim odborima temelje se na obrazovanju i vrhunskim športskim znanjima, mogućnosti studiranja na kineziološkim fakultetima, posebno Sveučilištu u Hrvatskoj, te korištenja kampova i drugih športskih pogodnosti koje Oman, Indonezija i Hrvatska mogu ponuditi jedna drugoj. Omanski olimpijski odbor posebno je zainteresiran za trenerska znanja u hokeju na travi, a indonezijski želi više naučiti o tenisu, jedrenju, košarci i nogometu.

Olimp 64

Najuspješniji sportaš Ivan Horvat u društvu Biserke Petrović i Sandre Perković.

Mateji Kunović, nagradu je uručio veslač Damir Marton.

nazočnosti brojnih uglednika športskog i političkog života, u Muzeju Dražena Petrovića, utemeljenome u čast tragično poginulog hrvatskog košarkaša, nositelja triju olimpijskih odličja (a po kojem je i nazvana nagrada za mlade vrhunske športaše), upriličena je šesta dodjela ovih prestižnih priznanja HOO-a. Svečanosti su, uz vrhunske športaše i olimpijce, te domaćine, predsjednika i glavnog tajnika HOO-a, Zlatka Matešu i Josipa Čopa te Draženovu majku Biserku Petrović, nazočili i prvi predsjednik HOO-a i počasni član MOO-a Antun Vrdoljak, svi članovi Vijeća HOO-a, pomoćnik ministra za sport Petar Skansi, predsjednica saborskog Odbora za obitelj, mladež i šport Jadranka Kosor, predsjednik Skupštine grada Zagreba Davor Bernardić i drugi uzvanici. Za izvanredne športske rezultate u olimpijskoj 2012. i u konkurenciji koja ulijeva poštovanje, najuspješnijom športašicom mlađih dobnih kategorija proglašena je taekwondašica Mateja Kunović koja je osvojila 3. mjesto u kategoriji do 46kg na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2012. Najuspješniji mladi športaš 2012. je skakač s motkom, hrvatski olimpijac iz Londona Ivan Horvat koji je osim nastupa na Igrama, osvojio 2. mjesto i srebrno odličje na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni. Ivan Horvat prvi je hrvatski skakač s motkom koji je nastupio na olimpijskim igara. U konkurenciji ženskih ekipa nagrada je pripala hrvatskoj juniorskoj stolnoteniskoj reprezentaciji u sastavu Lea Rakovac, Matea Jeger, Ivana Tubikanec i Ida Jazbec koje su osvojile broncu na Europskom juniorskom prvenstvu 2012. Nagradu Dražen Petrović dobila je i zlatna postava hrvatske juniorske košarkaške reprezentacije - Marko Proleta, Tomislav Gabrić, Karlo Lebo, Jakov Mustapić, Lovro Demo, Dario Šarić, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Črnjević, Daniel Zovko, Marin Marić i Karlo Žganec, a koja je na Europskom prvenstvu U18 u Litvi i Latviji osvojila zlatnu medalju. Najvećom nadom među športašicama Ocjenjivački odbor HOO-a proglasio je aktualnu europska kadetsku prvakinju u judu Brigitu Matić, a među športašima, strijelca Antu Krišto koji je bio drugi na Europskom juniorskom prvenstvu 2012. u gađanju 10 m pištoljem. Najuspješniji športski par (u čijoj su konkurenciji još i posade i štafete) su plesači akrobatskog rock’n’rolla Alen Mikić i Ana Silaj, osvajači zlatnog odličja na Svjetskom juniorskom prvenstvu.

Tekst: RADICA JURKIN

foto FaH (Denis CERIĆ)

Dražen Petrović za 2012.

Juniorska košarkaška reprezentacija U18

Juniorska stolnoteniska reprezentacija

NOMINACIJE: Najuspješnija športašica: Mateja Kunović - taekwondo; Tanja Perec - streljaštvo; Valentina Pereglin - streljaštvo; Ana Đerek - gimnastika; Sara Vilić - triatlon; Brigita Matić - judo; Lea Rakovac - stolni tenis; Matea Jeger - stolni tenis Najuspješniji športaš: Ivan Horvat - atletika; Dominik Etlinger - hrvanje; Ante Krišto - streljaštvo; Matija Gazibara - pikado; Andrej Korosteljev - gimnastika; Mihovil Čužić - tajlandski boks; Ivan Martinac - karate; Ante Vukičević - vaterpolo Najuspješniji športski par, štafeta ili posada : Alen Mikić i Ana Silaj - akrobatski rock’n’roll; Patrik Prnjak, Mile Čakarun, Mate Ledenko, Ivan Piton - veslački četverac bez kormilara Najuspješnije mlade reprezentacije: Juniorska košarkaška reprezentacija U18: Marko Proleta, Tomislav Gabrić, Karlo Lebo, Jakov Mustapić, Lovro Demo, Dario Šarić, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Črnjević, Daniel Zovko, Marin Marić, Karlo Žganec. Juniorska vaterpolska reprezentacija: Ivan Marcelić, Deni Šarić, Lovre Miloš, Andro Gagulić, Slavko Čalić, Ivan Živković, Luka Lozina, Antonio Buha, Antun Goreta, Marino Divković, Marino Čagalj, Luka Bukić, Mate Anić. Juniorska košarkaška reprezentacija U16: Josip Gulam, Ivan Jukić, Paolo Marinelli, Domagoj Bošnjak, Mario Hezonja, Andrija Ćorić, Dorian Jelenek, Tomislav Gabrić, David Škara, Marko Arapović, Ivan Bender, Karlo Žganec. Juniorska rukometna reprezentacija: Filip Ivić, Luka Prezelj, Ivan Bačić, Martin Marčec, Marko Buvinić, Ante Tokić, Teo Čorić, Dominik Smojver, Leon Šušnja, Stipe Mandalinić, Domagoj Pavlović, Ante Kaleb, Ivan Horvat, Sandro Obradović, Ivan Sršen, Šime Ivić, Jakov Vranković Juniorska streljačka reprezentacija samostrel field: Valentina Pereglin, Marijan Kajfeš, Donik Begaj Najveća nada hrvatskog športa u ženskoj konkurenciji: Brigita Matić - judo Ana Konjuh - tenis

Svečanosti su prisustvovali uz športaše i brojni športski i politički uzvanici

Najveća nada hrvatskog športa u muškoj konkurenciji: Ante Krišto - streljaštvo Andrej Korosteljev – gimnastika O dobitnicima Nagrade Dražen Petrović 2012. odlučivao je Odbor pod vodstvom predsjednika Zvonimira Bobana, uz članove Hrvatskog kluba olimpijaca (Zoran Primorac, Martina Zubčić, Tamara Boroš), Vijeća HOO-a (Marijan Maras, Zvjezdana Tuma Pavlov, Dragutin Kamenski) te Hrvatskog zbora sportskih novinara (Iva Perdec-Augustić, Romana Caput-Jogunica i Vinko Knežević).

Winners of the award “Drazen Petrovic” 2012

At the Museum of Drazen Petrovic, founded in the honor of this tragically killed Croatian basketball player, three-time Olympic medalist (after which the award for young top athletes was named), in the presence of numerous notables from sports and political life, the sixth award ceremony of these prestigious COC acknowledgements was held. Besides the top athletes and Olympians and the hosts, the President and the Secretary General of COC, Mr. Zlatko Matesa and Mr. Josip Cop and Drazen Petrovic’s mother Biserka, the ceremony was attended by the first President of the COC and honorary IOC member Mr. Antun Vrdoljak, all the members of the COC Council, Assistant Minister of Sports Mr. Petar Skansi, President of the Parliamentary Committee for Family, Youth and Sports Ms. Jadranka Kosor, President of the Zagreb City Assembly Mr. Davor Bernardic and other guests. For outstanding sports results in the Olympic year 2012 and in the competition that requires respect, the most successful female athlete of younger age groups is the taekwondo fighter Mateja Kunovic, who won third place in the category up to 46 kg at the World Junior Championship 2012. The most successful young athlete for 2012 is the pole vaulter, Croatian Olympian Ivan Horvat who, besides the performance at London Olympics, won the second place and silver medal at the World Junior Championship in Barcelona. Ivan Horvat is the first Croatian pole vaulter who performed at the Olympic Games. Concerning the female teams, the award went to the Croatian national junior table tennis team composed of Lea Rakovac, Matea Jeger, Ivana Tubikanec and Ida Jazbec, the winners of bronze medal at the European Junior Championship 2012. The award Drazen Petrovic went also to the gold setup Croatian junior basketball team Marko Proleta. Tomislav Gabric, Karlo Lebo, Jakov Mustapic, Lovro Demo, Dario Saric, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Crnjevic, Daniel Zovko, Marin Maric and Karlo Zganec, the winners of gold medal at the U18 Championship in Lithuania and Latvia. The COC Selection Committee declared Brigita Matic, the actual European cadet champion in judo, the greatest hope among female athletes. The greatest hope among male athletes was declared the shooter Anto Kristo, who won the second place at the European Junior Championship 2012 in 10 m air pistol shooting. The most successful sports couple (in competition with sports crew and relay race) are acrobatic rock’’ n’’ roll dancers Alen Mikic and Ana Silaj, the winners of gold medal at the World Junior Championship.

65 Olimp