OLIMP 42 by Hrvatski olimpijski odbor

naslovna innsbruck.indd 1

03.01.2012.

Broj 42 / ožujak 2012. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE: Duško Mrduljaš

OLIMPIJSKE NADE: Lea Rakovac

DOPING: Krijumčari uspjeha

Croatian YoUtH olYmpiC delegation innSBrUCK 2012

ladih

ske Prve zim

igre m e k s j i p lim

M I ZO

. 2 1 0 2 k c u r b s Inn

Sadržaj

Innsbruck 2012 Prve zimske Olimpijske igre mladih

Prilog Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende Duško Mrduljaš

MOO Izbor grada domaćina

Olimpijske nade Lea Rakovac

Znanost i šport Šport u očima ekonomije zdravstva

Nastanak modernog športa Kuglanje

Šport i međunarodne integracije Erasmus za sve

Doping Krijumčari uspjeha

03.01.2012. 12:18

ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE: Duško Mrduljaš

OLIMPIJSKE NADE: Lea Rakovac

DOPING: Krijumčari uspjeha

Croatian YoUtH olYmpiC delegation innSBrUCK 2012

Naslovna stranica: Istok Rodeš i Paulina Berislavić (Fotografija: GEPA)

naslovna innsbruck.indd 1

Broj 42 / ožujak 2012.

ske Prve zim

dih

ke igre mla

olimpijs

ZOIM

. k 2012

Innsbruc

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

terminologija 50 Športska Ispod površine

Društvo i šport Inžinjeri u športu

i šport 56 Žene Ravnopravnost športašica

58 Internet IRB Olimpa do Olimpa 60 Od Vijesti

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 10 000 Zagreb

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

www.hoo.hr hoo@hoo.hr

Od 13. do 22. siječnja Innsbruck je bio poprište prvih zimskih Olimpijskih igara mladih. Više od 1000 športaša iz 70 zemalja, 500 pratećih osoba i više od 1000 predstavnika medija, nazočilo je ovom događaju na kojem su se natjecali športaši starosti od 15 do 18 godina. Skijaški skokovi za žene, skijanje slobodnim stilom, mješovite štafete biatlonaca i skijaša-trkača samo su neke od novina koje je, kao novi format natjecanja, uveo MOO. Naših 9 športaša u Innsbrucku postiglo je sasvim solidne rezultate (opširnije o nastupima naših i općenito o natjecanju u Innsbrucku, možete pročitati odmah na uvodnim stranicama Olimpa). U skladu sa smjernicama Olimpijske povelje, a u suradnji s Međunarodnim olimpijskim odborom i Olimpijskim muzejom u Lausanni, Hrvatska olimpijska akademija je u zajedništvu s Hrvatskim olimpijskim odborom nastavila povezivanje športa i umjetnosti provedbom međunarodnog Glavni tajnik Hrvatskog natječaja „Olimpijski šport i umjetnost 2012.“ na nacionalolimpijskog odbora noj razini. Temeljem odluke ocjenjivačkog suda u kategoriji

kiparstva, slikarstva i grafike najboljim radovima proglašeSecretary General of the ni su „Olimpijski akvarel“, skulptura Borisa Sekulića i “Pla- Croatian Olympic Committee men naroda”, slika Miljenka Šimića. Josip Čop, dipl. oec. Pripreme za odlazak na OI u Londonu sveobuhvatne su i u punom jeku. Vesele nas plasmani svih športaša koji ostvare rezultat za odlazak na OI, ali posebno kada se to dogodi športašu iz športa u kojem nismo dugo imali svog predstavnika (kao što je to uspjelo našim judašima). Isto tako, veliko je zadovoljtstvo izazvao uspjeh naše bacačice diska Sandre Perković koja je, nakon odrađene kazne, nastup u Londonu osigurala uistinu izvanrednim rezultatom. Optimisti smo. Pomalo potajno sanjamo da će se hrvatska zastava često vijoriti na pobjedničkom postolju olimpijskih pobjednika u Londonu...

Dear Reader, From January 13th to 22nd Innsbruck was the place where the first Winter Youth Olympic Games took place. More than 1000 athletes from 70 countries, 500 accompanying persons and more than 1000 media representatives, attended this event where athletes aged from 15-18 competed. Women’s ski jumping, freestyle skiing, mixed relays of Biathlon- and ski-runners are just some of the new elements introduced by the IOC as the new form of competition. Nine of our athletes achieved quite good results in Innsbruck (you can read more about our athletes’ performances and generally on competition in Innsbruck in the prologue pages of Olimp magazine). According to the Olympic Charter guidelines, in cooperation with the International Olympic Committee and Olympic Museum in Lausanne, the Croatian Olympic Academy together with the Croatian Olympic Committee continued linking sports and art by implementation of international contest “Olympic Sport and Art 2012” on the national level. Based on the decision of the jury in the category of sculpture, painting and graphics, the best works were the “Olympic watercolor”, a sculpture by Boris Sekulic and “Flame of the people”, a painting by Miljenko Simic. Preparations for the London Olympics are comprehensive and in full swing. We are pleased with placements of all the athletes who achieve a result needed for going to the Olympics, but especially when it happens to an athlete from sports where we have not had a representative for a long time (as it happened with our judoists). Furthermore, another satisfaction was a big success of our discus thrower Sandra Perkovic whose performance in London, after the expiration of suspension, brought a truly outstanding result. We are optimistic. Somewhat secretly dreaming that the Croatian flag will often flaunt at the podium of Olympic winners in London...

Olimp 5

ZOIM 2012. Divno osvježavajuće Igre Tekst: MANUELA SENTĐERĐI Fotografije: GEPA & HOO

U austrijskom Innsbrucku održane su prve Zimske olimpijske igre mladih. Među više od tisuću mladih športaša iz 70 zemalja, nastupilo je i devetero naših i postiglo sasvim solidne rezultate. Predsjednik MOO-a Jacques Rogge, ZOIM 2012. nazvao je “divno osvježavajućim Igrama”...

03.01.2012. 12:1

Olimp 6

7 Olimp

ZOIM Innsbruck 2012

akon vrlo uspješnih Prvih olimpijskih igara mladih u Singapuru 2010., održano je i njihovo prvo zimsko izdanje u austrijskom Innsbrucku. Od 13. do 22. siječnja 2012. Innsbruck je ugostio više od 1000 mladih športaša iz 70 zemalja, 500 pratećih osoba, više od 1000 predstavnika medija te mnogobrojne zaljubljenike u zimske športove. Prvi put u povijesti, olimpijski je plamen plamtio tri puta u istom gradu domaćinu, pa čak i na istom stadionu, Bergiselu - 1964., 1976. i eto sada 2012. Olimpijsku baklju mladih niz stazu za skijaške skokove, a zatim kroz mnoštvo od 15.000 posjetitelja na stadionu, nosili su olimpijski pobjednici Leonhard Stock, Yuna Kim te neki od najistaknutijih austrijskih športaša. Prvi je Egon Zimmermann, skijaška legenda, upalio olimpijski plamen ZOI 1964., zatim je olimpijski pobjednik Franz upalio onaj ZOI 1976., CrKlammer oatian da bi na kraju predstavnik nove geneYoolimpijaca, UtH racije zvijezda u nordijskoj kombinaciji olYmpPaul iC Gerstgraser, upalio

delegation innSBrUCK 2012

olimpijski plamen mladih ZOIM 2012. Hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja nosio je alpski skijaš Istok Rodeš, a na svečanosti zatvaranja hokejaš na ledu Matija Miličić. Športašice i športaši u dobi od 15 do 18 godina natjecali su se u športovima koji će biti na na programu Zimskih olimpijskih igara (ZOI) u Sočiju 2014. Neki od športova i disciplina, poput skijaških skokova za žene, skijanja slobodnim stilom i snowboard slopestylea, doživjeli su u Innsbrucku olimpijsku premijeru. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) uveo je nove formate natjecanja. Tako su na primjer hokejašice i hokejaši na ledu pokazali svoje spretnosti u šest testova vještina (skills challenge), a skijaši-trkači i biatlonci nastupili su u zajedničkoj, mješovitoj štafeti. U osam dana natjecanja 63 puta su podijeljene medalje. Najviše medalja, njih 16, osvojili su njemački športaši, a s 14 medalja prate ih kineski. Po broju osvojenih medalja u samom su vrhu još Rusija, Japan, Austrija i Koreja. Hrvatsku su u Innsbrucku predstav-

HRVATSKA OLIMPIJSKA DELEGACIJA MLADIH ZOIM INNSBRUCK 2012.

Šef Misije: Damir Šegota Članovi misije: Petra Nosso, Igor Borić, Manuela Sentđerđi (press attache)

03.01.2012. 12:18

ŠPORTAŠI: Alpsko skijanje: Saša Tršinski, Istok Rodeš Skijaško trčanje: Rea Raušel (masovni start, sprint), Krešimir Crnković (masovni start, sprint) Snowboard: Paulina Berislavić (halfpipe, slopestyle) Hokej na ledu: Matija Miličić (skills challenge) Sanjkanje: Ema Bago (pojedinačno), Petra Petko (pojedinačno) Biatlon: Matej Burić (sprint, individualno) TRENERI: Davor Lažeta, Domagoj Ratkić (alpsko skijanje), Alen Abramović (skijaško trčanje), Darko Bilen (snowboard), Hrvoje Joja (hokej na ledu), Ivan Šola (sanjkanje), Georgi Fartunov, Robert Kontak (biatlon) 03.01.2012. 12:18

Olimp 8

ljali Saša Tršinski i Istok Rodeš u alpskom skijanju, Matej Burić u biatlonu, Matija Miličić u hokeju na ledu (skills challenge), Ema Bago i Petra Petko u sanjkanju, Rea Raušel i Krešimir Crnković u skijaškom trčanju te Paulina Berislavić u snowboardu. Istok Rodeš, učenik I. privatne gimnazije u Varaždinu, zauzeo je odlično 6. mjesto u veleslalomu te 9. mjesto u slalomu i superkombinaciji. Hokejaš na ledu Matija Miličić bio je 6. od 16 natjecatelja u skills challengeu. Šesnaestogodišnji Matija inače je član KHL Zagreb, trenira nekoliko tjedana svake godine u Kanadi, a nastup na ZOIM izborio je na kvalifikacijskom turniru održanom u finskom Vierumakiu. Saša Tršinski iz Zaboka, velika nada hrvatskog skijanja, u veleslalomu je bila 11., u superveleslalomu 12., a u superkombinaciji 14. Biatlonac Matej Burić, član BK Brod Moravice, svoj je 18. rođendan proslavio u krugu hrvatske olimpijske delegacije mladih na ZOIM - zauzeo je vrlo dobro 19. mjesto u sprint utrci na 7,5 km te 21. u utrci na 10 km u jakoj konkurenciji od 50 vrhunskih mladih biatlonaca. Splićanke Petra Petko i Ema Bago u sanjkama su se pojedinačno spustile niz stazu. Petra je bila 21. a Ema 22. Petru i Emu u sanjkanje je uveo Ivan Šola, športski entuzijast i „utemeljitelj“ hrvatskog boba. Zbog nedostatka snijega u rodnom gradu, sanjkašice velik dio godine treniraju „na suhom“ spuštajući se niz Marjan na sanjkama s kotačima... Sedamnaestogodišnja članica skijaškog kluba “Goranin” iz Delnica Rea Raušel, u utrci skijaškog trčanja na 5 km zauzela je 25. mjesto među 40 natjecateljica i 35. mjesto u sprint utrci. Također u skijaškom trčanju, Krešimir Crnković je bio 32. u utrci na 10 km, dok je u sprint utrci zauzeo 35. mjesto. Krešimir je inače član A reprezentacije u biatlonu koju trenira ugledni bugarski trener Georgi Fartunov. Snowboarderica Paulina Berislavić iz Rijeke zauzela je 13. mjesto u disciplini slopestyle i 16. mjesto izvodeći akrobacije u snježnom polucilindru. Iako provodi 150 dana godišnje na snijegu u Italiji, Francuskoj i Austriji, izvrsna je učenica 2. razreda opatijske Gimnazije Eugena Kumičića. Paulina, Istok i Saša inače su korisnici Razvojnih programa Hrvatskog

Petra Petko

Darko Bilen & Paulina Berislavić

Rea Raušel Matej Burić

Matija Miličić

Ema Bago

Krešimir Crnković

Saša Tršinski

ZOIM Innsbruck 2012

Osim športskog nadmetanja, važan sastavni dio Igara mladih bio je i kulturni i obrazovni program sa svojih 27 različitih aktivnosti. Mladi športaši imali su priliku družiti se sa svojim športskim uzorima, raspravljati s vrhunskim športašima poput Lindsey Vonn, vježbati medijske nastupe, učiti o zdravoj prehrani ili se jednostavno zabavljati uz ples ili bubnjanje. Cilj kulturnog i obrazovnog programa je zbližiti mlade športaše iz cijelog svijeta te im približiti vrijednosti

olimpizma - izvrsnost, prijateljstvo i poštovanje. - OIM su savršena prilika za kulturno obrazovanje mladih. U športu se ne radi samo o rezultatu, već i o ponašanju i obrazovanju - rekao je predsjednik MOO-a Jacques Rogge, sudionik ZOI Innsbruck 1976. u svojstvu Šefa misije belgijske športske delegacije i najjači zagovaratelj OIM-a. Rogge rado naglašava važnost obrazovnog aspekta među mladim športašima te ističe koliko je važno druženje i međusobno učenje, ali u svom stavu prema nadmetanju vrlo je jasan. - Nadmetanje je vrlo važno. Bez njega ne bi došli niti športaši niti

03.01.2012. 12:18

Moramo pomladiti olimpijski pokret. Moramo program Olimpijskih igara prilagoditi željama i potrebama mladih, ne smijemo biti previše konzervativni - Jacques Rogge, uoči ZOIM Innsbruck 2012.

Olimp 10

posjetitelji. Ovo nije kamp za izviđače, ovdje su se okupili najbolji mladi športaši svijeta koji nastoje biti što uspješniji - odgovorio je Rogge na pitanje o prvobitnoj ideji o ukidanju medalja na Olimpijskim igrama mladih. Promotori ZOIM Innsbruck 2012. bili su alpski skijaši Lindsey Vonn i Benjamin Raich, skijaš slobodnim stilom Kevin Rolland, klizačica Yuna Kim te hokejaš na ledu Sid Crosby zvani „Sid the Kid“. MOO je pokrenuo i program Mladi veleposlanik („Young Ambassador“) u kojem je 33 športaša i športskih djelatnika, među kojima i hrvatska skijašica Ana Jelušić, podržavalo MOO u nastojanju da se što više mladih športaša uključi u kulturni i obrazovni program. Cilj organizacijskog odbora ZOIM Innsbruck 2012. bio je organizirati skromne, ali srdačne Igre pod krilaticom „Be a part of it“ (Uključi se), a pri tome svijetu predstaviti pokrajinu Tirol kao mladenačku, modernu i zanimljivu destinaciju za mlade turiste, što mu je pošlo za rukom. Predsjednik organizacijskog odbora Peter Bayer rekao je kako su nastojali stvoriti Igre za lokalno stanovništvo. Najveći dio od 1400 volontera u dobi između 18 i 75 godina bio je iz Tirola, a oko 80.000 isključivo besplatnih ulaznica za natjecanja bile su podijeljene dan prije svečanog otvaranja. Skromnost, ekonomičnost, ekološka svijest i socijalni aspekti određivali su odluke organizatora i postavili nove standarde za buduće Igre. Olimpijsko selo sastojalo se od 13 kuća s 375 stanova koji će se prodati nakon Igara, a radi se o najvećem naselju tzv. pasivnih kuća u Europi. Drvo za namještaj potiče iz Tirola, jer su kod opremanja Olimpijskog sela angažirane samo lokalne tvrtke, koje su pri tome imale obavezu zaposliti dugotrajno nezaposlene osobe. Od ogromnih količina zastava i bannera izrađenih za ZOIM, nakon Igara će se izrađivati torbe i drugi asesoari koje će kreirati studenti visoke škole za modu u Innsbrucku. Za razliku od OIM u Singapuru, gdje je sustav integracije podataka koštao 1,7 milijuna eura, u Innsbrucku je isti posao odradila jedna lokalna tvrtka za 180 tisuća eura. Zanimljiv je i podatak da je Olimpijski plamen na dan svečanog otvaranja radi uštede energije plamtio samo

olimpijskog odbora kroz koje HOO osigurava dugoročnu financijsku i stručnu potporu športaša - od najmlađih dobnih kategorija do onih vrhunskih.

11 Olimp

ZOIM Innsbruck 2012 sat vremena u kojih troši energiju dovoljnu za grijanje 2500 prosječnih stanova... Uključeni u organizaciju Igara, osim austrijske vojske, bili su i mnogobrojni učenici lokalnih škola te studenti. Učenici su se natjecali u sklopu projekta Školski športski izazov (School Sport Challenge). U suradnji s nacionalnim športskim savezima, školski su razredi počeli trenirati već 2010. neke od športova zastupljene na ZOIM kako bi se za vrijeme Igara natjecali na olimpijskim borilištima. Studenti iz Innsbrucka držali su radionice u sklopu kulturnog i obrazovnog programa, pisali članke i snimali TV priloge za lokalne medije, studentice visoke škole za turizam preuzeli su poslove hostesa,

Olimp 12

a studenti visoke škole za modu u Innsbrucku kreirali su ogrtače i majice za nositelje olimpijske baklje na svečanom otvaranju. - Prve ZOIM u svakom su pogledu premašile očekivanja i stvorile čvrste temelje za buduće Igre mladih. Bile su ovo divno osvježavajuće Igre - izjavio je Rogge u svom govoru tijekom svečanog zatvaranja. ZOIM Innsbruck 2012. ostat će svim sudionicima u sjećanju kao dobro organizirane Igre koje su se usredotočile na šport i športaše ne odvlačeći pažnju pompom i specijalnim efektima. Nakon ovih povijesnih prvih ZOIM očekuju nas druge OIM u Nanjingu (NR Kina) 2014., te 2. ZOIM u Lillehammeru (Norveška) 2016. 

→ Summary ←

The first Winter Youth Olympic Games were held in Innsbruck, Austria. Among more than a thousand young athletes from 70 countries, nine of our athletes achieved quite good results. The IOC President Jacques Rogge called the YOG 2012 “superbly refreshing Games”. The aim of the Organizing committee of YOG Innsbruck 2012 was both to organize modest, but friendly games under the slogan “Be a part of it” and to present the province of Tyrol to the world as youthful, modern and interesting destination for young tourists, and succeeded in the same. The chairman of the Organizing Committee Peter Bayer said that they were trying to create Games for the local population. The YOG Innsbruck 2012 will remain in memory of all the participants as well-organized Games, focused on sports and athletes, not drawing attention to fuss and special effects. After these first Winter Youth Olympic Games, the following Youth Olympic Games will be held in Nanjing (People’s Republic of China) in 2014 and the second Winter Youth Olympic Games in Lillehammer (Norway) in 2016.

13 Olimp

Tekst: DAVOR BURAZIN

Najveći uspjeh splitskog veslača Duška Mrduljaša jest osvajanje brončane medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, u paru sa Zlatkom Celentom i kormilarom Josipom Reićem

bitelj Mrduljaš je sinonim za veslanje, ali i za jedan od najvećih športskih klubova u Hrvatskoj - za “Gusar”. Tradicija je to koja se prenosila s koljena na koljeno: obitelj Mrduljaš ima europske prvake i osvajača olimpijske medalje, a o državnim naslovima ne treba ni trošiti riječi. Duško Mrduljaš (60) s ponosom priča o toj obiteljskoj vezanosti za veslanje, za šport općenito, kriveći malo i jedrilicu “Mutni” koja je u njegovu obitelj došla 1935. godine… - Ta je jedrilica bila vrlo važan dio naše obitelji, s njom se puno plovilo, ljeti se mjesec i pol dana provodilo na Šolti. Praktički smo se preko nje vezali za vodene športove. Ja sam slijedio tradiciju i otišao u veslanje, ali braća Nikša i Marin su završili u jedrenju, u “Labudu”. Nikša je osvojio Mrdujsku regatu, Marin je bio prvak države u finnu. Suprugu Vinku sam upoznao u “Gusaru”, a moja mama Tonka, djevojački Radica, bila je plivačica “Jadrana”, prvakinja u štafeti. Za ovu je priču važno naglasiti da su otac Elko i stric Jure bili europski prvaci u osmercu, još tamo 1932. godine. I da je Duško od rođenja bio član “Gusara”. Najveći uspjeh Duška Mrduljaša svakako je osvajanje brončane medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. U paru sa Zlatkom Celentom i kormilarom Josipom Reićem. Osam godina su Mrduljaš i Celent veslali zajedno, puno puta su bili četvrti, a onda su uoči Moskve odlučili iz dvojca bez, otići u dvojac sa. - Ja sam i prije udruživanja sa Celentom imao iznimne rezultate. S Nikšom Mardešićem nastupio sam na Olimpijskim igrama u Münchenu, prije toga smo bili peti na Svjetskom prvenstvu. Mislim da smo bili vrijedni medalje u

Veslanje

kao način života

Münchenu, ali nismo se snašli na velikim valovima. S Celentom je krenuo 1973. godine, uglavnom su veslali bez kormilara i onda su, pred Moskvu, procijenili da će bolje izglede za medalju imati u dvojcu s kormilarom. - Naša je nesreća da su isto pomislile još neke posade, pa smo opet upali u jaku disciplinu. U finalu su bile posade DDR-a, SSSR-a, Bugarske, Rumunjske, Čehoslovačke i mi. Istočni blok. Zamislite, čuvena talijanska braća Abagnale nisu tad vidjeli finale, a samo godinu dana kasnije postali su svjetski prvaci. Zato što su sve posade iz toga finala prestale veslati… Zlatko i ja smo vodili 1100 metara, ali onda smo počeli malo veslati na snagu, ostali smo bez brzine. Pretekli su nas Istočni Nijemci i Sovjeti… Nakon Moskve, Mrduljaš se okrenuo skifu koji ga je uvijek privlačio, htio je vidjeti kako se snalazi u tehnički izuzetno zahtjevnoj disciplini. - Prijelaz s jednog na dva vesla nije jednostavan, ali ja sam uvijek bio tehnički jak i odmah sam postao prvak države. Međutim, u klubu nisu imali

sluha za moje ambicije, nisam imao ni trenera, a bez podrške se ne može. Takva su vremena bila, niti olimpijska medalja nije imala specifičnu težinu. Mrduljaš se ubrzo odlučio oprostiti, ali ostao je u klubu. Velikom klubu. - Ne znam za trofejniji klub, ako ćemo suditi prema medaljama. “Gusar” ima olimpijske pobjednike, svjetske i europske prvake, makar se europska prvenstva ne održavaju više od trideset godina. Čak petnaest medalja s Olimpijskih igara smo osvojili, trinaest veslača, od toga su braća Siniša i Nikša Skelin uzeli po dvije. To su fenomenalni rezultati za koje su zaslužni tradicija, ali i grad Split koji ima karizmu. Kad se u Gusaru pojavi kvaliteta, s priličnom sigurnošću možete znati da će uspjeti. Ali kako do kvalitete? Sve se mijenja, šport više nije na prvom mjestu među mladima. Pogotovo zahtjevni športovi kao što je veslanje. - Trenutno ni u “Gusaru” situacija nije blistava, događa se ono na što sam upozoravao prije petnaest godi-

na. Više nemamo kvalitetne trenere za rad s mladima, a to je osnovno. Imamo sređen klub, dobre uvjete, kod nas dolaze veslači iz drugih sredina, ali moramo stvoriti i vlastiti kadar. Nekada je dom “Gusara” bio u gradskoj luci, Matejuška je bila magnet, pogotovo preko vikenda kad bi riva bila puna. Nije nam trebalo nagovarati mlade da dođu veslati. Mrduljaš je od 2000. godine član Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora. Dobro je upoznat sa stanjem u hrvatskom športu. - Što se tiče medalja, olimpijskih medalja, mislim da je stanje jako dobro. Pogotovo pritom mislim na medalje sa Zimskih olimpijskih igara. Prije u tim športovima nismo ni postojali. Ono na čemu se mora još više raditi jest buđenje interesa kod mladih. Mislim na vrhunski šport, to je u padu, jer je vrlo naporno i djeci se to više ne da raditi. Imaju širok izbor, najčešće ih je teško odvojiti od kompjutera. Split ima još jedan problem... - Na žalost, što se financiranja športa tiče, Split je katastrofa. U “Gusaru”

15 Olimp

Olimpijske legende

‘Ne znam za trofejniji klub, ako ćemo suditi prema medaljama. “Gusar” ima olimpijske pobjednike, svjetske i europske prvake… Čak petnaest medalja s Olimpijskih igara smo osvojili!’

na Olimpijske igre u Londonu i što očekuje od naših športaša? - Svatko tko prati šport, lako može zaključiti od koga se mogu očekivati medalje. S tim da nije nikome zabranjeno iznenaditi. Dakle, Blanka Vlašić i Sandra Perković u atletici, sestre Ana i Lucija Zaninović u taekwondou, imamo četiri jake posade u jedrenju, pa tradicionalno rukomet i vaterpolo kao kandidate za visoki plasman. I to je otprilike to.

smo odavno shvatili da moramo sami osigurati vlastita sredstva, tako da uglavnom nemamo tih problema. Za šport su ključni vrijeme i novac, bez toga je teško zamisliti vrhunska dostignuća. Kako on kao vijećnik HOO-a gleda

Olimp 16

Čekajte malo, gospodine Mrduljaš, je li moguće da ste zaboravili na naš veslački četverac? - Ha, ha! Eto, sve je moguće... Naravno, taj naš četverac je zaista izvanredan, tri godine su u svjetskom vrhu. Štoviše, mislim da nikada nisu veslali tako dobro kao ove godine! Naravno da su i oni u najužem krugu kandidata za odličje u Londonu… 

→ Summary ←

Rowing is part of the heritage of the Split family Mrduljas. So Dusko Mrduljas started rowing, and his greatest success came at the Olympic Games in Moscow in 1980. At that time, together with with Zlatko Celent and skipper Joseph Reic he won the bronze medal in the discipline men’s coxed pairs. He is proud of the fact that he was a member of the “Pirat” (pirate) club – the rowers of that club won even 15 medals at the Olympic Games. Since 2000, Mrduljas is a member of the COC Council. He is very familiar with the situation in Croatian sports and says that more should be done to awaken an interest in sports among young people that has been decreasing . He claims that kids find playing sports hard since they have a wide variety of other easier activities and often it is very difficult to get them away from the computer.

Olimpijske nade

a nju je sve, kao i za tolike klince željne športske igre, počelo kao dobra zezancija. Igrala je nogomet i košarku s dečkima, trenirala kratko i tenis, da bi otac Kruno kupio stol za stolni tenis te ga „instalirao“ na tavanu obiteljske kuće u zagrebačkim Mikulićima. Kada je tada osmogodišnja Lea napokon dobila priliku zaigrati za tim prvim stolom s tatom i bratom Robijem, dogodila se, kako sama kaže – «kemija». - Svidjelo mi se, odmah sam poželjela igrati čim više mogu. Tata je vrlo brzo shvatio da imam smisla za stolni tenis i pitao me želim li probati trenirati u klubu. Doveo me u STK Marathon i tamo je sve počelo. Nakon samo mjesec dana prepoznao me Ivan Vidolin, trener s kojim i danas sjajno surađujem, u kojem imam ogromnu potporu i kojeg doživljavam kao jednog od najboljih trenera u Europi. On

na kontinentalnoj smotri u ruskom Kazanu: srebrom u mješovitim parovima s kolegom Filipom Zeljkom te broncama u pojedinačnoj konkurenciji i konkurenciji parova s Rumunjkom Bernardette Balint. - Na tom sam prvenstvu dokazala da mi je mjesto u vrhu europskog stolnog tenisa. Čak sam i u ekipnom dijelu natjecanja igrala dobro, pobijedila prvu, drugu i treću igračicu na europskoj rang-listi i imala skor 12-2. Šteta što i tu nismo uzele medalju, ali ispravit ćemo to već ove godine na juniorskom EP-u, koje će se u srpnju održati u Austriji. Osvajanje jakih međunarodnih turnira za nju je postalo normalno još od samih početaka karijere. Već prvi natjecateljski prelazak preko granice donio joj je vrijedan naslov u Francuskoj.

škole, prebacila se u školu Dr. Časla u kojoj je dobila idealan edukativnošportski paket. - S obzirom da nam šport ne ostavlja previše slobodnog vremena, moramo si znati organizirati dan. Meni je svaki posložen gotovo u minutu. Ujutro sam oslobođena prva dva sata na nastavi zbog treninga, pa od 9 sati odradim sat i pol, sve u sklopu škole. Od 10.45 sam na nastavi, koja traje do 16.30. Slijedi novi trening, okvirno od 17.00 do 18.30 i odlazak kući. I tada moram učiti jer u školi nemam popusta. Jedina mi je prednost u odnosu na ostale učenike što se mogu dogovoriti za termin odgovaranja. S obzirom na to da mi je raspored jako važan, ponosna sam što nikada nisam iznevjerila dogovor i izbjegla školu kada sam trebala odgovarati. Osim škole i treninga nema mnogo

Na putu uspjeha Tekst: TOMISLAV POLJAK Fotografije: ROMEO IBRIŠEVIĆ

Lea Rakovac, 16-godišnja Zagrepčanka lani je dokazala da je jedna od najboljih kadetkinja Europe okitivši se trima medaljama na kontinentalnoj smotri u ruskom Kazanu: srebrom u mješovitim parovima s kolegom Filipom Zeljkom te broncama u pojedinačnoj konkurenciji i konkurenciji parova s Rumunjkom Bernardette Balint savršeno razumije igru, najbolje me poznaje i u svakom trenutku zna kako se osjećam - objašnjava 16-godišnja stolnotenisačica o kojoj se sve više priča izvan krugova usko vezanih za „pingić“. Za to je zaslužna sama jer sve ozbiljnijim rezultatima iz godine u godinu podiže letvicu očekivanja i množi pohvale koje na njezinu adresu serviraju i najveći hrvatski stolnoteniski autoriteti. U 2011. je dokazala da je jedna od najboljih kadetkinja Europe okitivši se trima medaljama Olimp 18

- Ne sjećam se jesam li imala 11 ili 12 godina. Išla sam na Eurominichamps i osvojila prvo mjesto. Kako je 16 najboljih s tog turnira pozvano u Bruxelles, na europski Top 16, tamo sam dobila novu priliku za potvrdu kvalitete. I u Belgiji sam bila najbolja, pa sam shvatila da zaista imam nešto posebno u sebi. S tim je naslovom krenulo i zanimanje za tadašnju učenicu OŠ Medvedgrad, pa je poboljšanje uvjeta treniranja i obrazovanja za tako veliki talent bio logičan slijed događaja. Nešto kasnije, u osmom razredu osnovne

vremena za preostale aktivnosti u životu, toliko zanimljive njezinim vršnjacima. - Ponekad vikendom izađem s društvom ili s prijateljicama odem na rolanje po Jarunu, ali uglavnom su tada turniri, pa zapravo i nemam mnogo takvih prilika. Znam da mi je športski način života jako bitan ako želim uspjeti u stolnom tenisu, a ja sam jako motivirana da to napravim. Uostalom, na kvaliteti treninga osjetim čak i ako dulje u noć ostanem budna zbog učenja, a kamoli ne bih da večer prije provedem vani. Zato poku-

I USPJES kom a europs

šavam imati redovit san, odmarati se kada treba i kvalitetno se hraniti. Zbog ozbiljnosti i predanosti koji se očituju u svakoj Leinoj riječi, ali i talenta oplemenjenog velikim radom i sjajnim rezultatima, i neke od najvećih „faca“ stolnog tenisa u Hrvata izrazili su nade da je ona nova, velika priča iz Hrvatske. Tako je, primjerice, Zoran Primorac kazao kako vjeruje da će upravo Lea biti okosnica hrvatske reprezentacije u godinama koje dolaze. Slično se o njoj nedavno izrazila i Tamara Boroš. - Da, čula sam da me hvale... Što

mogu reći osim da mi je ogromna čast i zadovoljstvo da je tako. Ako oni koji imaju toliko iskustva vide u meni potencijal, onda on valjda doista i postoji. S Tamarom Boroš je već dijelila i reprezentativnu svlačionicu. Prvog poziva u nacionalni seniorski dres zauvijek će se sjećati. - Bilo je to neponovljivo iskustvo. Igrale smo reprezentativni meč u Rumunjskoj, a izbornik Neven Cegnar mi je dao veliku priliku. Nakon što sam izgubila svoj pojedinačni meč, stavio

ro u dalje n vu (sreb  tri me prvenst m paru) o u k s i t kade inačno d je o p e a ronc kao šest miksu, b avršila je z u in d o g  prošlu e ja Europ in a svijeta k t e d a k . juniork 1 dine 0 1 je o n dvije go č a a t ij u c n n re re t  nku i u istoj dina (ko . u Europ do 18 go 6 3 i a) ) a ic rač g godišt starijih ig od svoje a vić m d ro t e e ji (s ražen P D e kategori d ra g ica je na ektivnu  dobitn lju persp o jb a n a HOO-a z u 2011. igračicom športašic ajboljom n je a n še  progla a 2011. Zagiping

19 Olimp

Olimpijske nade

‘Vjerujem da ću jednoga dana biti u vrhu europskog stolnog tenisa, ali iskreno, nisam sigurna da ću se moći, ni ja ni ostale Europljanke, boriti s Kineskinjama’

→ Summary ←

Lea Rakovac, a 16-year old table tennis player, is a member of the Zagreb STK (table tennis club) Dr. Casl and the leader of a very talented generation of Croatian juniors. With one year older Ivana Tubikanec and two years older Mateja Jeger, she will compete for the team title at the European Junior Championship in Austria. Last season she won three medals at the European Youth Championships (singles, women’s doubles, mixed doubles). She has been playing table tennis since she was eight, nowadays she figures as the greatest hope of Croatian “pingic”. Already last year she made her debut for the senior national team by performing in the Senior European Championship in Gdansk. In our opinion, it was only the first of many major senior championships of this young table tennis player, for whom even top table tennis players, like Tamara Boros and Zoran Primorac, predict a bright future.

me u odlučujući par pri rezultatu 2-2. Igrala sam s našom Kineskinjom Tian Yuan i povele smo sa 2-0 u setovima. Kada su se protivnice vratile na 2-2, mislila sam da je gotovo, jer u takvim situacijama obično slave oni koji preokreću rezultat. Međutim, mi smo se dignule i uzele taj peti set i ukupnu pobjedu. Takvo je iskustvo za mene neprocjenjivo. Zoran Primorac pohvalio je i odluku izbornika Cegnara da prošle godine povede Leu na Europsko seniorsko prvenstvo u Gdanjsk. „Sjećam se koliko je meni bilo važno da kao mlad igrač dobijem priliku na takvim natjecanjima. Neće ona sada postati prvakinja Europe, ali bitno je da se kali“, kazao je šesterostruki olimpijac. - Za mene je to bio susret s nekim novim svijetom. Izbliza sam mogla vidjeti najbolje europske igračice i igrače, čak i igrati s nekima od njih. Za peto mjesto u reprezentaciji za EP, izborila sam se na pozivnom turniru kojeg je izbornik Cegnar organizirao...

Olimp 20

Nakon prolaska kvalifikacijske skupine, u prvom je kolu ispala od institucije mađarskog stolnog tenisa, 37-godišnje Krisztine Toth, gospođe koja ima i više nego dovoljno godina da joj bude majka. - Nisam imala šanse, malo me držala i trema koja mi je onemogućila da pokažem sve što mogu. Zato se nada da će na već spomenutom juniorskom EP-u u Austriji odigrati još važniju ulogu. S kolegicama Ivanom Tubikanec i Matejom Jeger napadat će, kaže, i europski naslov. - Imamo kvalitetu za velike stvari. I inače su mi cure iz kluba i reprezentacije jako drage, družimo se i izvan treninga, s nekima i u školi, a svaki njihov uspjeh doživljavam kao novi podstrek. U klubu su mi još i Paola Markatin i Sara Mikac, kvalitetne igračice s kojima imam i odličnu bazu za sparing. Sve više Lea sparira i s dečkima, čak i s onima najboljima u Hrvatskoj. To je u trenutačno najorganiziranijem klubu u Hrvatskoj, STK Dr. Časl, gotovo savršeno posloženo.

- Nemjerljiva je važnost treninga s igračima kao što su Tomislav Kolarek ili Tan Ruiwu. Oni nam pomažu da se priviknemo na kvalitetnije igračice i jače udarce. Govoreći o kvaliteti, Lea ne ide dalje od najjače stolnoteniske nacije svijeta. - Kinezima je stolni tenis isto što i Europljanima nogomet i zato im ne možemo ništa! Oni cijeli dan treniraju, ne idu u školu i imaju svoje centre u kojima proizvode igrače-strojeve. Zato vjerujem da ću jednoga dana biti u vrhu europskog stolnog tenisa, ali, iskreno, nisam sigurna da ću se moći, ni ja ni ostale Europljanke, boriti s Kineskinjama. Na opasku da se bavi športom koji, barem kod nas, nije baš financijski najisplativiji, mlada Zagrepčanka poseže u „škrinjicu mudrosti“. - Igram ga zbog ljubavi, a ne da bih zaradila. Naravno, ako nešto novca dođe, bit ću jako sretna. Ako ne, imam obrazovanje i s njime moram osigurati budućnost. 

Nastanak modernog športa: kuglanje

Igre s

kuglama Tekst: ANA POPOVČIĆ

Mnoge srednjovjekovne njemačke kronike zabilježile su da se igra kuglanja održavala po njemačkim samostanima, gdje je kuglanje imalo i određenu odgojnomoralizatorsku svrhu: čunj je naime simbolizirao zlo

gra s kuglama jedna je od najstarijih i najpopularnijih na svijetu. Ona je u pravom smislu riječi igra, jer svoje porijeklo vuče iz čiste dokolice i razbibrige, za razliku od brojnih drugih športova koji su nastali kao poslijedica aktivnosti koje su ljudima bile nužne za preživljavanje ili unapređivanje života (skijanje, veslanje, borilački sportovi i dr.). Varijante igre su brojne, a u grubo se mogu podijeliti na dvije: jednu u kojoj se kuglom gađa predmet ili više njih (npr. čunj) i drugu u kojoj se kugla pokušava čim više približiti određenom mjestu ili predmetu (npr. bulinu). Najstariji nalaz koji ukazuje na kuglačku igru datira iz 3200. g. pr. Kr. Radi se o kugli i čunjevima koji su vjerojatno služili za neki primitivan oblik kuglanja, a koje je britanski antropoOlimp 22

log Sir Flinders Petrie 1930. pronašao u dječjem grobu u Egiptu. Slični artefakti pronađeni su i u grobovima drugih antičkih naroda, što je dokaz rasprostranjenosti različitih oblika igre sa kuglama. Tako se izum boća pripisuje Spartancu Timokratesu (500. g. pr. Kr.). Mnoge srednjovjekovne njemačke kronike zabilježile su da se igra kuglanja održavala po njemačkim samostanima, gdje je kuglanje imalo i određenu odgojno-moralizatorsku svrhu: čunj je naime simbolizirao zlo. Iz tog razloga samostanski klerici su se, prema nekim izvorima, za unapređenje svog statusa morali podvrgnuti testu kuglanja da bi obaranjem čunja potvrdili svoju krepost. Potkraj srednjeg vijeka kuglanjem se u njemačkim gradovima bavilo gra-

đanstvo, a većina zamaka imala je i uređene kuglane. Broj čunjeva varirao je od 3 do 17. Usprkos popularnosti te igre u njemačkim gradovima, njemački pjesnik Hugo von Trimberg (13. st.) u svojoj didaktičkoj poemi Der Renner (Trkač) nepovoljno se izražava o kuglanju. Međutim, Martin Luther (1483.-1546.), začetnik protestantizma, podupirao je organiziranje kuglanja pred crkvama, pa se ono kod Nijemaca nazivalo i „Lutherovom igrom“, a upravo se Lutheru pripisuje i igra sa 9 čunjeva. I danas postoje različite varijante igara s kuglama od kojih neke uključuju čunjeve, a druge ne, već su sličnije boćanju. U prošlosti je tih varijacija bilo naravno neusporedivo više, budući da je komunikacija među ljudima

bila nezamislivo sporija nego danas, nije bilo unificiranih pravila, ali niti želje za njima. Jedan od neobičnijih oblika igre i danas se može vidjeti u Edinburghu: u toj igri igrač zamahuje kuglom među nogama, baca je prema čunjevima i pri tome obavezno pada trbuhom na stazu. U Engleskoj je kuglanje, kao i neki drugi športovi (u prvom redu nogomet) kroz povijest svako malo bilo zabranjivano. Prva zabrana datira iz 1366. i uvedena je kako bi se puk više bavio (odnosno uvježbavao) streličarstvom koje je bilo vojna vještina. Bilo je zabrana kuglanja i drugdje, u razna vremena i iz raznih pobuda, jer se ono često znalo izroditi u mjesta pijančevanja,

tučnjava i hazarda, ili zbog opasnosti da kuglači ne ozlijede kuglama ili čunjevima prolaznike ili gledaoce. Iz tog razloga su se potkraj 18. stoljeća počele graditi prve zatvorene kuglane u raznim europskim zemljama. Zabrane su često uvođene i radi vremena koje je puk provodio u igri umjesto radeći. Ipak, teško je procijeniti koliko su zakonske zabrane imale stvarnog efekta... Iako je načelno smatrano igrom za običan puk, kuglanje su u prošlosti voljeli i vladari. Poznato je da je James I. (1566.-1625.) osobno uživao u kuglanju, makar ga je izrijekom zabranio svojim podanicima

deklaracijom iz 1617., poznatijom kao Book of Sports. Slavna je i anegdota o Sir Francisu Drakeu. On je 1588. u Plymouthu iščekivao dolazak španjolske Armade koju je katolički kralj Filip II. poslao da kazni Engleze za njihovo konstantno gusarenje i herezu - protestantizam. Drake je, uočivši dolazak Armade, odbio krenuti odmah u bitku već je inzistirao na dovršetku kuglačke partije koju je u tom trenutku igrao. Partiju je navodno izgubio, ali je zato pomorsku bitku slavno dobio. Priča je možda čak i istinita, budući da je razina mora (plima) toga dana bila takva da brodovi jednostavno nisu mogli sigurno isploviti iz Plymoutha sve do večeri, a ni španjolski brodovi nisu se kretali velikom brzinom. Početkom kuglačkog športa može se smatrati 1769. godina kada je u 23 Olimp

Nastanak modernog športa: kuglanje

Engleski, nizozemski i njemački doseljenici donijeli su igru kuglanja u SAD, gdje se ona naročito razvijala u krajevima gdje su bili kopači zlata. U New Yorku i u gradovima u neposrednoj blizini zlatnih rudnika počele su se graditi kuglane Njemačkoj učinjen pokušaj stvaranja jedinstvenih pravila. No, organizirano športsko kuglanje razvilo se u Europi tek potkraj 19. st., nakon što je 1885. osnovan jedan od prvih saveza - Deutcher Keglerbund (Savez njemačkih kuglačkih klubova) u Dresdenu, kojem je za kratko vrijeme pristupilo više od 220 klubova. U Engleskoj su u 19. st. cvjetali športski klubovi koji su postali centralni fokus društvenog života odraslih muškaraca, posebno onih iz radničke klase. Ti klubovi, s prosječnim brojem članova između 500 i 700, do kraja stoljeća znali su dosezati i do nekoliko tisuća članova, pa je potpuno izgubljena bliskost i osjećaj klupskog zajedništva među članstvom. U toj situaciji kuglanje je bilo ključni šport

u formiranju intimnih manjih klubova. Oženjeni muškarci u 30-im godinama (osim rijetkih fanatika) uglavnom su prestajali igrati nogomet i ragbi, športove koji ne samo da fizički iscrpljuju, već traže i silnu emocionalnu (momčadsku) energiju - i najčešće su prelazili na mirnije športove kao što je kuglanje. Ono je pružalo s jedne strane i urbani i ruralni, s druge i individualni i momčadski aspekt. Najčešće se igralo jedan na jedan, ali natjecanja su uglavnom bila organizirana među klubovima čije je rivalstvo znalo biti jako izraženo, iako ipak blaže nego u slučaju nogometa i ragbija. Engleski, nizozemski i njemački doseljenici donijeli su igru kuglanja u SAD, gdje se ona naročito razvijala u

krajevima gdje su bili kopači zlata. U New Yorku i u gradovima u neposrednoj blizini zlatnih rudnika počele su se graditi kuglane. Prva poznata američka lokacija za kuglanje na travi nalazila se na području New York Battery. Danas je to središte financijske četvrti, a stariji stanovnici New Yorka ga još uvijek nazivaju Bowling Green. Uz kuglačke centre sasvim očekivano razvile su se i hazardne igre. To je bio povod zakonskoj zabrani kuglanja u svim gradovima SAD-a (1840.). Budući da se ta zabrana odnosila na kuglanje sa 9 čunjeva (bowling ninepins), jedna grupa dovitljivih ljudi uvela je 40 godina kasnije u igru deseti čunj, stvorivši igru sa 10 čunjeva (bowling tenpins), i tako izigrala zakon iz 1840. Godine 1895. u SAD-u

je osnovan American Bowling Congress (ABC) koji je propisao jedinstvena pravila igre i dimenzije staza, čunjeva, kugli i ostalog pribora. Žene se ozbiljnije počinju baviti kuglanjem tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Godine 1917. održava se Women’s International Bowling Congress u St. Louisu. Konačno, ohrabrene sudjelovanjem na turnirima, žene osnivaju Women’s National Bowling Association. Istovremeno, tehnologija čini veliki korak naprijed. Stare drvene kugle 1905. godine zamjenjuju prve „rubber“ kugle - Evertue, a 1914. Brunswick promovira Mineralite kugle. S utvrđenim standardima i unificiranim pravilima igre, popularnost kuglanja brzo je rasla. Pogotovo nakon što je 1951. tvrtka koja se bavila proizvodnjom strojeva za pekarnice kupila patent za automatsko postavljanje čunjeva. Konačno, 1952. uvodi se automatsko postavljanje čunjeva na žalost mnogobrojnih dječaka „pinboysa“ koji su do tada zarađivali džeparac ručno postavljajući čunjeve. Prvi Međunarodni kuglački savez (International Bowling Association, IBA) osnovan je 1926. u Stockholmu, i to kao tijelo koje je u okviru svojih nadležnosti imalo samo američki sistem kuglanja sa 10 čunjeva. Na prvom kongresu nakon Drugog svjetskog rata izabran je i predsjednik sekcije za kuglanje sa 9 čunjeva, budući da američki sistem nije u Europi (osim u Švedskoj, Finskoj i Njemačkoj), uhvatio dubljeg korijena. Osnivanjem sekcije za igru sa 9 čunjeva htjeli su

privući nove članove, a onda putem Saveza utjecati na njih da prihvate i američki sistem kuglanja. Taj pristup je, očekivano rezultirao određenim neslaganjima, te je 27. siječnja 1952. u Hamburgu održan osnivački kongres novog Međunarodnog kuglačkog saveza (Fédération Internationale des Quilleurs, FIQ), koji je 1979. priznat od MOO-a kao vrhovno tijelo kuglačkog športa. Prve športske organizacije boćara nastaju potkraj 19. stoljeća. Godine 1898. osnovana je Unione Bocciofila Piemontese, iz koje se ubrzo razvila Unione Bocciofila Italiana. Nakon toga nastaju međunarodni savez Unione Bocciofila Internazionale (UBI) sa sjedištem u Lyonu i Federazione Internationale Giocata Bocce (FIGB) sa sjedištem u Luganu. U Europi je danas najjači Međunarodni boćarski savez Fédération Internationale de Boules (FIB) (osnovan 14. travnja 1946. u Ville-la-Grand u Francuskoj), koji je dio Confédération Mondiale des Sports de Boules, najvišeg tijela boćarskog športa koje je priznato od strane MOO-a.  LITERATURA : AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. John Arlott i Arthur Daley, Pageantry of Sport: From the Age of Chivalry to the Age of Victoria, Hawthorn Books, Inc., New York, 1968. Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992. Robert Lacey, Great Tales from English History, Abacus, London, 2007. http://www.bowling-hr.com/O_bowlingu/povijest_bowl

→ Summary ←

Playing with balls is one of the oldest and most popular in the world. It is a game in the true sense of the word, because its origin comes from the pure leisure and entertainment, unlike many other sports that developed as a result of activities people found necessary for survival or improvement of life (skiing, rowing, martial arts, etc.). Game varieties are numerous, but roughly it could be divided into two main ones: one in which the ball is used to shoot one or more objects (eg, cone) and another in which the aim is to bring the ball as close as possible to the particular place or object (eg bulin). The earliest finding indicating to a bowling game dates back from 3200 BC, and it was found in the children’s tomb in Egypt. Many medieval German chronicles recorded that bowling was held in German monasteries, where it also had a specific educational and moralizing purpose - namely the cone represented a symbol of evil. We consider the year 1769 to be the beginning of bowling, when in Germany a man tried, for the first time, to create uniform rules. However, organized bowling developed in Europe and the United States in the later part of the 19th century.

25 Olimp

Doping i šport

port se uvijek nudi kao čimbenik zdravlja, no dobiva značenje koje diktiraju oni koji ga materijalno i financijski usmjeravaju, a samim tim postao je sredstvo ostvarivanja socijalnih ciljeva, ekonomskih interesa, tržišnih izazova i političkih motiva. Da bi ispunili očekivanja onih koji im osiguravaju uvjete i sredstva koja u njih ulažu sponzori, pokrovitelji i najčešće država preko svojih vladinih i nevladinih institucija, športaši nerijetko posežu za nedopuštenim sredstvima koja imaju opći naziv - doping. On je, s jedne strane, neupitno štetan i često za

zdravlje poguban, a s druge čini nelegalnu konkurenciju u natjecanju. Pojava dopinga višeslojno je pitanje i moralna dilema koja zadire u prirodu civilizacije (a koja je nemilosrdna spram svih prirodnih resursa), a u športu stimulira čovjekove mogućnosti odgađajući umor, otupljujući bol ili pak pridonosi mišićnoj masi. Za nedopuštenim sredstvima, da bi bili uspješni, ne posežu samo športaši, ali samo u športu sudac i porota su laboratoriji MOO-a kroz koje poput švercera prolaze mnogi od onih čiji uzorak nije detektiran kao zabranjeno sredstvo.

rijumčari uspjeha

Olimp 26

Rekorderi u prinosu mesa jednako koriste anabolička sredstva, baš kao i rekorderi u prinosu žitarica koji imaju zgodan naziv za zloupotrebu, a zove se - „zaštita bilja“. Bilje se uistinu štiti od insekata pesticidima, a korov uništavaju herbicidi, kako bi konzumenti, a to smo mi, ovisili o zdravoj probavi, a ne o zdravoj hrani. Ništa od svega što unapređuje uvjete za procese treninga i ništa od sredstva što se koriste u športu nije stvarano zbog športa. Šport jednostavno koristi tehnološke domete što je najjednostavnije prepoznati u olimpijadama. Naime, razdoblje od četiri godine razumijemo olimpijadom čija su kruna Igre u kojima se od 1956. ne nadmeću samo športaši već i tehnologija. Posljednje romantičarske Igre bile su u Helsinkiju (1952.) da bi od Melbournea (1956.) svake igre u šport uvodile tehničke i tehnološke prednosti što se kreću od sintetiziranih podloga i materijala, pa sve do farmacijskih proteza nutricionizma koji integrira puno toga što razumijemo dopingom. Što se pak samog dopinga tiče, kontrola je službeno uvedena u Münchenu 1972. godine. Dr. Fischbach je kao predsjednik Zdravstvene komisije MOO-a objavio listu dopuštenih i nedopuštenih sredstava koje su do tog vremena koristili športaši za poboljšanje svojih rezultata anaboliziranjem ili pak nadoknađivanjem deficitarnih tvari u procesima treninga i natjecanja. Olimpijske igre u Münchenu doslovce su najavile rat korisnicima dopinga i otvorile prostor jednog drugog nadmetanja u kojem je, nekad tzv. prljavi doping, danas već ustupio mjesto sofisticiranom dopingu u kojem se nadmeću i sami laboratoriji, odnosno, oni koji svojim spoznajnim dometom mogu priuštiti stanovite prednosti športašima koji koriste ono što se u većini laboratorija ne može detektirati. Ukratko, sve je više onih drugih igara koje neodoljivo asociraju na carinike i krijumčare... Zbog dopinga diskvalificirani sprinter Ben Johnson (Seul, 1988.) u predgovoru knjige „Doručak šampiona» između ostalog je napisao: Osim novčanih dobitaka za natjecatelje i njihove matične saveze, veliki interes da športaši što više koriste nedopuštena sredstva, imale su i farmaceutske tvrtke koje su proizvodile iste. Dolaskom sve sofisticiranijih metoda dopinške kontrole, takve su tvrtke sta-

vile športaše u drugi plan i počele se međusobno natjecati tko će od njih prvi na tržište izbaciti novi, poboljšan i na testiranju „nevidljiv“ preparat. Na kraju je to postao pravi ruski rulet za športaše koji su bez pravih dokaza o dugoročnim posljedicama po njihovo zdravlje uzimali takve nove «lijekove». Već sam dugo uvjeren da su treneri ljudi koji su, na neki način, ispred onog što zovemo strukom. Da bi bili uspješni, u trenažnim procesima primjenjuju novine iz spoznajnog prostora bioloških, nutricionističkih ili tehnoloških novina. Nisu medicinske spoznaje sugerirale treninge u uvjetima fiziološkog zagađenja, nego su treneri športaše koje treniraju svojim uvjerenjima svjesno ili nesvjesno stavljali u istraživački poligon u kojemu su oni bili eksperimentalni uzorci brojnim znanostima. Ili su pak puno toga što je farmakologija proizvela kao lijek bolesnima za ozdravljenje, poslužili zdravima za postizanje boljih rezultata. Duga je lista i bogata je mašta za sve one dosjetke kojima su športaši skloni za postizanje uspjeha. Svijet molekula otvorio je posve nove prostore i izazove u kojima ništa manju ulogu nemaju proizvođači športske opreme i rekvizita. Sve što danas nudi tehnologija i njena industrijska proizvodnja posljedica je sintagme: „živjeti znači uspjeti“. Uspjeti u onome čime se bavimo. Dovoljno je u tom smislu baciti pogled na špicu Eurosporta na TV-u i uvjeriti se u činjenicu da su proizvođači športske opreme i rekvizita osmislili surfanje u svim agregatnim stanjima i ponudili brojna natjecanja u kojima nije bitno biti prvi nego ostati živ. Čovjek se popeo na visine s kojih je otjerao orlove i spušta se niz padine s kojih su tutnjale lavine. Uz pomoć dasaka prkosi se moćnim valovima, a motorima i biciklima izvode se vratolomni skokovi koji u biti ne proslavljaju športaša nego tvrtku čiji je on maneken. Tekst: ŽELJKO MATAJA

Doping je neupitno štetan, baš kao i svaki rad u okruženju kemijskog, biološkog, radioaktivnog i svakog drugog zagađenja. Športaš je dužan sam ustanoviti je li uspjeh u životu vredniji od života!

Pojam športaša već odavna ne korespondira s antičkim uzorom jer danas je šport demokratiziran do mjere u kojoj većina građana nosi trenirku i športsku obuću kao dio suvremene garderobe koja se koristi za različite aktivnosti. Jednu skupinu takvih športaša čine i kultivisti tijela (bodybuilding) koji svoje mišiće njeguju i oblikuju u brojnim fitness centrima. Oni su bez kontrole prepušteni osobnom riziku pogubnijem od onog nad kojim doping kontrolom brinu brojni laboratoriji kako bi športaši što nastupaju na službenim natjecanjima svoja ostvarenja postizali bez prisutnosti nedopuštenih sredstava. I dok na jednoj strani postoji masovna i skupa kontrola, na drugoj se strani nitko ne osvrće na prostor pristalica njegovanja tijela pod nazivom bodybuilding. Korištenje nedopuštenih sredstava u toj je djelatnosti dosegla upravo katastrofalne razmjere, baš kao i njihove mišićne tvorevine koje jednako prkose razumu, kao i estetskom izgledu. Doping se nažalost u športu nikad neće iskorijeniti, jer šport nije samo igra nego i spektakl u kojem športaši postaju protagonisti surovog rata za novčane nagrade, za nacionalni ili za državni prestiž i za tržišnu dominaciju. Stoga nema tog sredstva kojeg športaš neće koristiti ako je uvjeren da će mu ono biti od koristi. Naime, športaš postaje neka vrst javnog vlasništva. Svi polažu prava na njihove uspjehe i uzimaju si pravo osuđivati ih za njihove neuspjehe. U takvom ozračju teško je odoljeti izazovu svega što podrazumijevamo kao uspjeh. Javnost se uporno bombardira temama i pričama o štetnosti alkohola, o opasnostima prebrze vožnje i, naravno, o žrtvama droge ili o dopingu športaša. Mislim da to ljudi više i ne prate s nekim osobitim zanimanjem. No, kad se dogodi da s vremena na vrijeme netko od športaša „padne“ na kontroli, javnost se negativno senzibilizira, zgraža i čudi se, unisono ih osuđujući. Športaše zbog dopinga možemo žaliti, ali ne i osuđivati, jer su oni slijedili imperativ progresa koji je jednako nemilosrdan o čemu svjedoče, recimo, norme koje valja ispuniti za odlazak na OI. Naravno, publika nije informirana o uzrocima i doživljava samo posljedice. Koliko je spomenuta činjenica točna možemo se uvjeriti primjerom rekordera u prinosu žitarica. Rekorder nikad neće dobiti ni približan publicitet kao što će ga imati nogometaš, tenisač ili bilo koja

→ Summary ←

In order to fulfill the expectations of those who provide the requirements and means invested in them by the sponsors, patrons, and most often the countries through their governmental and nongovernmental institutions, the athletes reach for illicit means under a common name - doping. On the one hand, it is unquestionably harmful and often fatal for the health, on the other it makes an illegal competition in competing. The emergence of doping represents a multilayered issue and the moral dilemma that reaches back into the nature of civilization, and in sports it stimulates man’s opportunities by delaying fatigue, numbing the pain or contributing to the muscle mass. For prohibited substances, in order to be successful, do not reach only the athletes, but only in sports judge and jury are the IOC’s laboratories through which like smugglers many of those whose pattern was not detected as a prohibited means pass.

druga zvijezda na nebu športske galaksije. Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva nisu samo športski nego su i tržišni izazov u kojem su športaši - manekeni. Oko njih je tisak, kamere i reflektori koji im daju sjaj... Čini se da suzbijanje dopinga ima sve više sličnosti s borbom protiv zagađenja, alkoholizma, pušenja i svih drugih štetnih utjecaja kojima su ljudi skloni da bi živjeli ili pak preživjeli. Sve što razumijemo pod napretkom znanosti i tehnologije pustošilo je prirodu da bi društvu omogućilo hiperprodukciju koja ne služi često samo životu nego njegovom izobilju. Šport samo slijedi natjecanje tržišta ostvarenjem pojedinaca koji ga reklamiraju. U tom smislu, vrijednost športaša nije ekvivalent tjelesnog napora nego tržišta koje olimpijskog pobjednika u skokovima u vodu neće proslavljati sve dok ne skoči sa coca-colom jer se prodaje piće, a ne gaće u kojima skače. Doping je neupitno štetan, baš kao i svaki rad u okruženju kemijskog, biološkog, radioaktivnog i svakog drugog zagađenja. Športaš je dužan sam ustanoviti je li uspjeh u životu vredniji od života!  Literatura: Željko Mataja, Život za sport i od sporta, NZMH, Zagreb, 2003. G. Tepšić&C. Francis, Doručak šampiona, Lexia d.o.o

27 Olimp

GODINA 44 • BROJ 160 • OŽUJAK 2012.

Povijest hrvatskog športa

SOKOLSKO DRUŠTVO U ŠIBENIKU (Mladen Cukrov)......................................................... str. 2 POVIJESNA ULOGA HRVATSKIH PLANINARA U BiH (Željko Poljak)................................ str. 6 IN MEMORIAM: MILORAD BIBIĆ-MOSOR / DUŠKO ANTUNOVIĆ / VINKO CUZZI.......str. 10-12

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

HRVATSKI SOKOL

Sokolski pokret u Šibeniku P Tekst: Mladen Cukrov

Radi dobivanja što više pristalica, pravaši 6. kolovoza 1889. osnivaju u Šibeniku sokolsko društvo. Uprava u Zadru potvrdila je pravila Hrvatskog sokola u Šibeniku već u lipnju te godine. Sokolsko društvo je krajem 19. stoljeća bilo jedini nositelj športskog života u gradu...

Muško članstvo sokola Šibenik na javnoj vježbi 1908. godine

rvo sokolsko društvo u Dalmaciji osnovano je 15. svibnja 1885. u Zadru pod imenom Hrvatski sokol, a starosta (vođa) je bio Hubert knez Borelli Vranski. Nakon Zadra sokolski pokret je uzeo maha i osvojio ostale gradove Dalmacije: u Splitu je osnovano Hrvatsko sokolsko društvo 1893., a u Makarskoj 1984. godine. Na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, Šibenik se, kao i drugi gradovi Dalmacije nalazio pod upravom Austrougarske monarhije. Za razliku od ostalog dijela Hrvatske, Dalmacija je imala zaseban sabor u Zadru, koji je bio odgovoran carskom vijeću u Beču. Upravo radi toga, čitavo ovo razdoblje okarakterizirano je borbom za sjedinjenje s ostalim dijelom Hrvatske, borbom za narodni jezik u javnom i političkom životu. Druga polovica 19. stoljeća donijela je Šibeniku ekonomski napredak koji se svakako odrazio kako na po-

niku se u to vrijeme spominju Niko Blažević, Jakov Kapitanović, Stipe Stošić, Josip Tambača, Iviša Zorić, Ante Protega, Bogde Bogdan i Jakov Zaninović, a kao zamjenici prednjaka: Josip Drezga, Josip Iljadica, Šime Berović, Nikola Panjkota, Stanislav Jurišić, Vice Protega, Marko Karađole, Ivan Svirčić i Josip Tikulin. Kako Hrvatski sokol u Šibeniku nije imao dvorane, vježbalo se na različitim mjestima i površinama do kojih se moglo doći. Jedno od vježbališta bilo je u dvorištu kuće Fabri, zatim kod obitelji Novak, na tvrđavi Sv. Ana itd. To je trajalo do 1904. godine kada se prešlo s vježbanjem u dvorište vatrogasnog doma. Kako su se stvorili puno bolji uvjeti za rad te iste 1904. godine osniva se muški podmladak, a tri godine kasnije i ženski podmladak. Oba podmladka redovito su sudjelovala na javnim nastupima i izletima koje je organiziralo sokolsko društvo. Prvi javni nastup Hrvatskog sokola iz Šibenika održan je 1902. prigodom izleta u Murter i Betinu. U svom gradu sokolaši su se predstavili 1904. i to u svojim novim društvenim prostorijama. Do proslave

Hubert knez Borelli-Vranski (1854. - 1938.) starješina prvog sokolskog društva u Dalmaciji osnovanog 1885. g. u Zadru. Svoj život posvetio je vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost.Već kao mladić u Zadru osnovao je 1885. društvo „Hrvatski sokol“ i bio njegov prvi starješina. Zajedno s dr. Perom Klaićem borio se za identitet hrvatskog naroda. Dugo godina obnašao je i dužnost općinskog načelnika u Biogradu. Omiljen i cijenjen od puka za svoj predan rad, posljednje godine života proveo je u Šibeniku. litički tako i na društveni život grada. Šibenik dobiva konture pravog grada jer se otvara bolnica, kazalište, tiskara, parabrodarsko društvo itd. Otvaraju se nove škole, gradi se nova obala, uređuje željeznički kolodvor, grade se tvornice, postavlja se vodovod, uvodi električna struja i dr. Bio je to veliki iskorak za jedan uglavnom težački grad. Osim početaka kulturnih zbivanja osnivaju se i društva koja propagiraju tjelovježbu i šport. Veliki utjecaj na formiranje tih društava imale su prije svega političke stranke koje su u tome vidjele mogućnost ostvarenja svojih političkih ciljeva. U tom miljeu političkih stranaka posebno su se isticali talijanaši, narodnjaci i pravaši. Radi dobivanja što više pristalica, pravaši - na čijem čelu je bio dr. Ivo Krstelj - osnivaju u Šibeniku sokolsko društvo koje je ustanovljeno 6. kolovoza 1899. u prostorijama Hrvatske čitaonice. Uprava u Zadru potvrdila je pravila Hrvatskog sokola u Šibeniku već u lipnju te godine. Sokolsko društvo je krajem 19. stoljeća bilo jedini nositelj športskog života u gradu. Prvi javni nastup na Murteru U prvu upravu ušli su: kao starješina (starosta) dr. Filip Smolčić, a kao članovi Josip Karađole, Ivan Marković, Vladimir Kulić, Ivo Šoljan, Jakov Kapitanović i Joso Trlaja. Dr. Filip Smolčić bio je na čelu šibenskih sokolaša do 1901. kada je morao radi poslovnih obveza preseliti u Dubrovnik. Za novog vođu (starješinu) biran je dr. Ivo Krstelj koji je tu funkciju obavljao sve do početka Prvog svjetskog rata, kada je djelovanje društva bilo zabranjeno. Uloga starješine, vođe (staroste) sokolskog društva bila je veoma važna u svakom ovakvom društvu. On je bio zadužen za stručni dio rada i vježbe. U šibenskom Hrvatskom sokolu kao vođe spominju se Niko Blažević, Ljubomir Nehroni (vođa splitskih sokolaša koji je povremeno dolazio u Šibenik i vježbao sa šibenskim sokolašima), S. Krasnik, Mrzjak, J. Uduć i V. Kranjčević. Osim vođe, pri sokolskim društvima postojali su i predvodnici (prednjaci) koji su bili zaduženi za rad s pojedinim grupama sokolaša. Kao prednjaci u Šibe-

Dr. Ivan Krstelj (1867. - 1949.) jedan od prvih sokolaša i starješina „Hrvatskog sokola“ i „Krešimirove župe“ u Šibeniku. Ove dužnosti obnašao je od 1901. do 1914. g. Bio je i narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru.

desetogodišnjice postojanja, sokolaši su ostvarili 26 javnih nastupa, od čega 5 u Šibeniku i 21 izvan svoga grada. Prilikom proslave trideset godina Hrvatskog sokola u Zagrebu 1905. godine nastupila su i dvojica Šibenčana - Vladimir Kulić i Dinko Sirovica. Na V. sveslavenskom sletu u Pragu 1905. (na kome je sudjelovalo 10 članova Hrvatskog sokola iz Šibenika i 15 članova iz okolnih sokolskih društava), posebno se istakao Ivan Svirčić. On je u konkurenciji pedesetak plivača osvojio drugo mjesto u disciplini 100 m slobodno s rezultatom 1:52 i dobio nagradu. Hrvatski sokol u Šibeniku, osim vježbanja, organizirao je i razne športske, kulturne i zabavne manifestacije. Pri sokolskom društvu djelovao je i „Zabavno

HRVATSKI SOKOL Ante Vlahović - osnivač sokolskog društva u Mandalini kraj Šibenika 1904. godine

Za izučavanje povijesti športa u Šibeniku posebno je važno spomenuti i sokolsko društvo u Mandalini, jer je ono prvo hrvatsko seosko sokolsko društvo. Mandalina je danas predgrađe Šibenika, a nalazi se uz more, jugoistočno od grada. Do Prvog svjetskog rata bila je udaljena od Šibenika 3 kilometra, sa svega nekoliko stotina stanovnika

diletanski klub“ koji je posebno njegovao hrvatski jezik i brinuo o kulturnoj baštini. Često su se priređivali plesovi u društvenim prostorijama. Na tim plesovima dolazilo je do druženja viđenih građana i političara. Posebno je bio jak utjecaj pravaša koji su preko sokolskog društva utjecali na društvena i ekonomska kretanja u Šibeniku, pa su tako među ostalim otvorene „Poljodjelska blagajna“ i „Radnička zadruga“, kao i tiskare koje su tiskale novine na hrvatskom jeziku. Svakako da je Hrvatski sokol imao utjecaja na osnivanje i razvoj sokolskih društava na širem području Šibenika. Tako su osnovana sokolska društva u Drnišu 1903., Mandalini 1904., Vodicama i Tisnome 1905., Betini 1906. te Murteru 1907. godine. U Zatonu je postojalo sokolsko društvo kao ogranak vodičkog sokolskog društva. Da bi što kvalitetnije radili i koordinirali svoj rad, sokolska društva se udružuju u župe, a župe u Savez.

vježbe, kao i vježbe na spravama. Najviše simpatija pobrao je ženski podmladak šibenskog sokola. U Krešimirovu župu bilo je učlanjeno sedam sokolskih društava: Betina, Drniš, Mandalina, Murter, Tisno, Vodice i Šibenik. Iste godine Savez sokolskih društava preimenovan je u Hrvatski sokolski savez u Zagrebu. Uz gimnastičke vježbe sokolaši su se bavili dizanjem utega, mačevanjem, boksom, lakoatletikom, biciklizmom, veslanjem i dr., pa su svojim djelovanjem stvorili pretpostavku ne samo za gimnastiku, nego i za neke druge športove koji su se kasnije osamostalili. Uz sve ovo, treba naglasiti kolika je bila važna uloga sokolskog društva u afirmaciji i razvitku ženske tjelovježbe, te samim time i uvođenje žena u svijet športa. Raskol u Hrvatskom sokolu - Šibenik i osnivanje Krešimirova sokola Unutar šibenskih pravaša došlo je 1913.godine do nesuglasica i suprotnih stavova. Te nesuglasice nisu mogle mimoići ni Hrvatski sokol u kojem dolazi do podvojenosti. Na jednoj strani bili su oni koji su se zalagali za zajedništvo sa drugim slavenskim narodima, a suprotna strana se zalagala za isključivo hrvatsku opredjeljenost i samostalnost. To je dovelo do rasipanja članstva, a

Osnivanje Krešimirove Župe u Šibeniku U Sušaku se 6. studenoga 1904. osnovao Savez hrvatskih sokolskih društava sa sjedištem u Zagrebu. Tom podjelom u Dalmaciji su nastale četiri župe: Sokolska župa Bana Paližane u Zadru, Krešimirova u Šibeniku, Zvonimirova (kasnije Vojvode Hrvoja) u Splitu te Gundulićeva u Dubrovniku. Krešimirova župa osnovana je na sjednici Skupštine 23. kolovoza 1908. U prvu upravu ušli su: dr. Ivo Krstelj starosta, Pavao Nakić iz Drniša - njegov zamjenik, Dinko Sirovica iz Šibenika - tajnik, a Ante Vlahović iz Mandaline - blagajnik. Za vođu (prednjaka) izabran je Josip Regner iz Drniša, a njegovog zamjenika Niko Blažević iz Šibenika. U organizaciji Hrvatskog sokola priređen je, tog dana, veličanstven slet svih sokolskih društava. Poslije podne održan je slet na Poljani koja je za taj događaj bila posebno ukrašena i uređena. Pored podignutih tribina za sjedenje i stajanje, Poljana je bila okićena zelenilom, zastavama i grbovima hrvatskih krajeva. Osim Krešimirove župe nastupila su sokolska društva iz Splita, Zadra, Zastave Sokolskog društva „ Šibenik“, koje je izradio sokolaš i akademski slikar Zvonimir Rakamarić. Biograda i Crikvenice. Na programu su bile tzv. proste

Sudionici I. sleta Hrvatske sokolske župe „Krešimir“ 1908. u Šibeniku. samim time počele su se gasiti aktivnosti sokolskog društva. Sazvana je izvanredna sjednica Skupštine 25. lipnja 1913. na kojoj je umjesto zamjenika starješine dr. Frane Dulibića izabran dr. Vinko Smolčić, a umjesto tajnika Josipa Barovića, Šime Antić. Izostavljen je u novoj Upravi i odbornik Justo Matačić. Svi oni koji se nisu slagali s politikom Ive Krstelja, te su prestali biti članovi Hrvatskog sokola, osnovali su 18. veljače 1914. novo sokolsko društvo pod imenom Krešimirov sokol. Digla se velika prašina u gradu, a o tome su pisale i novine toga doba. Tako je u novinama “Hrvatska misao“ koje su izdavali odcijepljeni pravaši izašao članak koji najbolje prikazuje razloge sukoba unutar pravaške stranke i Hrvatskog sokola: „Hrvatsko sokolstvo postepeno se gubi u moru srpstva i slavenstva, hrvatski značaj izčezava sve više. Za nas pristaše Starčevičeve nauke, koji vjerujemo u ostvarenje hrvatskog kraljevstva, ova infiltracija jedne političke ideje, nasuprotnoj ideji hrvatskoj, ne može biti stvar indiferentna... Bit hrvatskog sokola jest u tome da sokolstvo bude za hrvatsku misao, narodna vojska, nikakva druga svrha nije spojiva sa zadaćom hrvatskog sokola.“ Osnivačka sjednica Skupštine Krešimirovog sokola održana je 29. ožujka 1914., a bilo je prisutno oko 400 članova i simpatizera. Za vođu (starješinu) je izabran Ante Dulibić a u upravu su još ušli: dr. Justo Matačić,

Josip Brović, Justo Dellagiovanna, Grko Škugor, Toma Ninić i Joso Bego. U tim svađama i razmiricama sokolskih društva došao je Prvi svjetski rat, tako da su sve sokolske aktivnosti prestale. Austro-ugarske vlasti raspuštaju sokolska društva i zatvaraju neke od uglednih članova poput dr. Mate Drinkovića, Ivana Krstelja, Dinka Sirovice, Nike Blaviža, Ante Vlahovića i dr. Sokolsko društvo u Mandalini Za izučavanje povijesti športa u Šibeniku posebno je važno spomenuti i sokolsko društvo u Mandalini, jer je ono prvo hrvatsko seosko sokolsko društvo. Mandalina je danas predgrađe Šibenika, a nalazi se uz more, jugoistočno od grada. Do Prvog svjetskog rata bila je udaljena od Šibenika 3 kilometra, sa svega nekoliko stotina stanovnika. U prvo vrijeme mandalinski sokol bio je samo sekcija šibenskog Hrvatskog sokola. Velika želja upornih sokolaša na čelu sa Antom Vlahovićem bila je da osnuju svoje sokolsko društvo. Tu želju ostvarili su 7. ožujka 1904. kada je uz prisustvo tridesetak članova i simpatizera održana sjednica Skupštine, na kojoj je osnovano samostalno sokolsko društvo. Literatura : - Milivoj Petković, Počeci organiziranog sportskog rada u Šibeniku u: Povijest športa br. 7, 1971. - Sokolstvo u župi Zadar – Šibenik, u: Soko na Jadranu br. 6. - 7., 1931. - Slavensko sokolstvo, Savez sokola Kraljevine Jugoslavije, 1930.

Hrvatsko planinarstvo u Bosni i Hercegovini

Povijesna uloga hrvatskih planinara u BiH P ovijesna uloga hrvatskih planinara u Bosni i Hercegovini, njihova organizacijska povezanost s planinarima u Hrvatskoj i duhovna veza koja ne poznaje granica, opravdavaju ovu temu iako je riječ o drugoj državi. Bilo bi neoprostivo prešutjeti hrvatsko planinarstvo u BiH kao dio sveukupne hrvatske kulture, pogotovo jer o tome postoji obilje izvora i građe zahvaljujući iznimnoj predanosti planinara pisanoj riječi i dokumentiranju svoje djelatnosti. Iako su Hrvati kao pripadnici zapadne kulture bili glavni pokretači planinarstva u BiH, što je i razumljivo jer je planinarstvo izrazita tekovina građanske kulture Zapada, bili su kao brojčano najmanji od triju konstitutivnih naroda u BiH stoljećima potiskivani od pripadnika istočnih kultura (islama, pravoslavlja) i stoga planinarski protagonizam Hrvata u tako teškim okolnostima ima posebnu vrijednost. Hrvatsko planinarstvo u BiH osobito je došlo do izražaja u Kraljevini Jugoslaviji nakon propasti austro-ugarske uprave, kad su u BiH prevladali istočni utjecaji. Ne samo da su u Društvu planinara Bosne i Hercegovine, najjačoj međuratnoj planinarskoj organizaciji u BiH, Hrvati imali golemu većinu i davali joj svoje obilježje, nego su uz to osnivali i podružnice Hrvatskog planinarskog društva iz Zagreba, što je tada zakonski bilo moguće. Oba društva imala su mrežu podružnica po cijeloj BiH, dok su ostala društva mahom bila od lokalnog značenja. Kad su se ta dva hrvatska društva 1940. fuzionirala, moglo se planinarstvo u BiH po broju članova, mrežom podružnica i brojem kuća gotovo identificirati s hrvatstvom. Bosansko-hercegovački turistički klub Prvu planinarsku organizaciju u BiH osnovalo je dvadesetak činovnika austro-ugarske uprave 21. rujna 1892. u Sarajevu. Zvala se Bosnischherzegovinischer Touristen-Verein in Sarajevo (BHTV). Prvi predsjednik bio je Lothar Berg, potpredsjednik Franz Mollinary, tajnik Ludwig Prereira, dakle, sve od reda stranci. Iako su potkraj 19. stoljeća u društvu prevladali domaći ljudi i hrvatski kao službeni jezik - društvo je čak i ime promijenilo u Bosansko-hercegovački turistički klub - prilikom njegove 90-godišnjice (1982.) bila je planinarska javnost u BiH podvojena o tome treba li proslaviti jubilej “tuđinske tvorevine“. Stota godišnjica ipak je proslavljena

Tekst: ŽELJKO POLJAK

Bilo bi neoprostivo prešutjeti hrvatsko planinarstvo u BiH kao dio sveukupne hrvatske kulture, pogotovo jer o tome postoji obilje izvora i građe zahvaljujući iznimnoj predanosti planinara pisanoj riječi i dokumentiranju svoje djelatnosti.

1992. pod granatama u podrumu jednoga srušenog sarajevskog hotela, a 110-godišnjicu je Planinarski savez Herceg-Bosne (PSHB) obilježio svečanom akademijom 2002. u Mostaru. Danas je godina osnutka BHTV-a uklopljena u grb Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine (PS BiH). Zahvaljujući potpori vlasti, BHTV je krajem 19. stoljeća sagradio kuću na Trebeviću, 1909. na Jahorini i 1910. sklonište na Dobroj vodi te organizirao izlete, markirao staze i tiskao planinarsku kartu okolice Sarajeva. Zadnja skupština je održana 7. ožujka 1914.

Prof. dr. Josip Fleger (1896.-1966.), liječnik, predsjednik HPD-a Bjelašnica 1928.-1941.

Društvo planinara u Bosni i Hercegovini i njegova fuzija s HPD-om Poslije Prvog svjetskog rata tradiciju predratnog BHTV-a nastavilo je Društvo planinara u Bosni i Hercegovini (DPBH). Osnovali su ga 1921. Ivan Rengjeo, Josip Leinert, Vejsil Čurčić, Stipo Sukić, Suljo Suljagić, Jure Filipović, Josip Trojer, Lavoslav Steiner, dr. Milan Maraković, Hinko Lisac i Vlado Sarnavaka. Za razliku od Hrvatske, Slovenije i Srbije, gdje su u to doba djelovala planinarska društva s nacionalnom naznakom u svom imenu, u nacionalno mješovitoj BiH društva su izbjegavala takvu praksu, pa iako su pretežno okupljala članove jednog naroda ili vjere, nazivala su se neutralnim imenima kao

Kuća Vilinac na Čvrsnici 1939. godine. S nadmorskom visinom od 1961 metar «najviša» je kuća koju su ikad sagradili hrvatski planinari. Danas je na njezinim temeljima nova kuća bošnjačkog planinarskog društva iz Jablanice što su DPBH (Hrvati), Đerzeles (Muslimani), Romanija (Srbi), Prijatelj prirode (radničko, klasno obilježeno), Kosmos i Slavija. Među društvima bila je netrpeljivost vrlo rijetka, što je i inače izraženo svojstvo planinara. Tako su npr. sva sarajevska društva zajednički tiskala Popovićev vodič Kroz planine Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1935). DPBH neslužbeno je okupljalo bosanske Hrvate, ali je bilo znatno otvorenije prema pripadnicima drugih naroda nego sarajevska podružnica zagrebačkog Hrvatskog planinarskog društva (HPD) Bjelašnica osnovanog 1923. O njihovu odnosu ovako govori tadašnji predsjednik Bjelašnice: “Time nije došlo do kolizije s HPD-om jer su DPBH vodili također Hrvati, koji su išli s pretpostavke da se pod drugim uvjetima, a u ovim katkada vrlo teškim prilikama, ne bi moglo, a ni dalo ni izdaleka postići na polju planinarstva ono, što se postići imalo.” (Fleger, 1941.) DPBH je preuzeo ostavštinu predratnog Bosanskohercegovačkog turističkog kluba i s vremenom se razvio u najjače društvo u BiH (1928. imao je 1550 članova). Njegovi su predsjednici bili redom: 1. Milan Blažeković (1921- 4), 2. Đuro Telar {1924- 8), 3. dr. Ivan Pavičić (1928-9), 4. dr. Ivan Šubašić (1930-2), 5. Jure Filipović (1932-5), 6. Mahmud Behmen (1935-7), 7. dr. Vjekoslav Jelavić (1938-9), i 8. dr. Ivan Šubašić (1939-40). DPBH je organizirao i podružnice po bosanskim gradovima. Na-

zivale su se po svom sjedištu, a bilo ih je osam: 1. Banja Luka, 2. Usora, 3. Tuzla, 4. Bugojno, 5. Travnik, 6. Zavidovići, 7. Rogatica i 8. Fojnica. Osobit je uspjeh postigao podizanjem planinarskih kuća i imao ih je više nego sva ostala društva u BiH zajedno. Nakon 19 godina rada DPBH se 1940. fuzionirao s HPD-om, što je bio događaj bez presedana. Uoči skupštine 1939. bilo je u Sarajevu otpora: “Po člancima, iznesenim u dnevnoj štampi, nakon objave dnevnog reda glavne skupštine, bilo je jasno, da će se jedan dio članova oprijeti namjeravanoj fuziji. Međutim, prijedlog o spajanju ipak nije došao na dnevni red Skupštine, jer je policijska uprava, na intervenciju te manjine, pitanje fuzije skinula s dnevnog reda obrazloživši to formalnim razlozima.” (Fleger, 1940.) Odobrenje vlasti stiglo je tek 1940. kada je »konačno sazvana i održana posljednja 18. glavna skupština dne 18. X. 1940. u prostorijama Hrv. pjevačkog društva Trebević. Skupština je jednoglasno primila prijedlog o spajanju DPBH-a s HPD-om, Središnjicom u Zagrebu, nakon 19-godišnjeg opstanka društva i besprimjernog planinarskog rada u BiH.» Tom fuzijom je zagrebački HPD dobio sve podružnice DPBH-a i njegovih 14 kuća. U takvim se uvjetima mogao očekivati pravi procvat planinarstva u BIH, ali je njegova sudbina bila tragična: već godinu dana poslije, u ratnom vihoru, planinarska

Hrvatsko planinarstvo u Bosni i Hercegovini

HPD Bjelašnica svečano otvara svoju kuću na Bukoviku iznad Sarajeva 16. 10. 1935. Godine 1945. oduzeta joj je i poslije predana drugom društvu

Ovim sažetim prikazom nije obuhvaćeno djelovanje hrvatskih alpinista uoči Drugog svjetskog rata koji su svojim usponima u stijenama Čvrsnice i Prenja utemeljili penjačko planinarstvo u BiH stijenama; njihova djelatnost tek očekuje povijesno vrednovanje je organizacija raspršena, a domovi su jedan za drugim izgubljeni kao žrtve pljačke i paljevine. Jednako tako je postradalo i pet objekata HPD-ovih podružnica - Bjelašnice iz Sarajeva, Bitovnje iz Kreševa i Stožera iz Bugojna. Nekoliko kuća koje su preživjele rat, a i temelje onih koje su srušene, iskoristila su poslijeratna nova društva u toku planinarske obnove. Novi planinarski naraštaji većinom ne znaju za ovu povijesnu činjenicu i korisno je na nju podsjetiti sljedećim popisom. Planinarske kuće i skloništa DPBH-a od 1921. do 1940. godine ▶ Hrasnički stan (1311 m), naslijeđen od BH-TV-a, spaljen 1942. ▶ Stini do pod Bjelašnicom (1576 m), uređen 1923. u zgradi unajmljenoj od Pokrajinske uprave, spaljen 1942. ▶ Jablan do na Treskavici (1631 m), sagr. 1925., propao za vrijeme Drugog svj. rata. ▶ Trnovo pod Treskavicom (844 m), sagr. 1925., propao za vrijeme Drugog svj. rata. ▶ Vukelina voda na Jahorini, sagr. 1925., stečena fuzijom s PD-om Jahorina, spaljena 1941. ▶ Bitovnja (Ščavnje, 1662 m), otvorena 1929., spaljena 1942.

▶ Svatovac kod Tuzle (338 m), otvorila ju je podružnica Tuzla 1931. ▶ Devečani na Vlašiću (1763), sagr. ju je podružnica Travnik 1932., spaljena 1942. (obnovljena 1959.). ▶ Dom na Trebeviću (1609 m), sagr. 1932. na temeljima stare kuće (obnovljen poslije drugog svj. rata, a zatim izgorio). ▶ Pogorelica (1222 m), sagr. 1932., opljačkana 1941., propala za drugog svj. rata (ponovno sagr. 1951.). ▶ Konjuh planina (1328 m), sagr. ju je podružnica Tuzla 1934. ▶ Semeć-planina (1450 m) nad Rogaticom, sagr. ju je 1935. podružnica Rogatica. ▶ Tajan (1218 m) iznad Zavidovića, sagr. ju je 1935. podružnica Zavidovići ▶ Prokoško jezero na Vranici (1640 m), sagr. 1932, uništena 1941. (obnovljena 1952. izgorjela 1982). ▶ Kraljičina voda na Vlašiću (1580 m), počela ju je graditi podružnica Travnik i 1939. stavila pod krov, spaljena 1942. ▶ Blatničko jezero kod Teslića (300 m), sagrađena 1929. ▶ Obratković na planini Borji (Očauš, 972 m) Podružnice HPD-a iz Zagreba Iako nije bilo znakova rivalstva između HPD-a i DPBHa, zagrebački HPD je osnivao po BiH svoje podružnice. U Sarajevu je 1923. osnovana podružnica HPD-a Bjelašnica koja je vrlo uspješno djelovala gotovo dva desetljeća. Predsjednici su joj bili prof. Milan Leinert, dr. Dragan Turković, dr. Vjekoslav Kušan, prof. dr. Josip Fleger i Ante Martinović, a tajnici prof. Ivan Rengjeo, Josip Plaček, J. Bradić, Oto Černjavski, Drago Maltarić i Milorad Čičić. Imala je Foto-sekciju (od 1933.), Omladinsku (od 1941.; pročelnik Josip Sigmund), Skijašku (osn. 1930.), koja je imala skijašku kuću u Kasov dolu i od 1937. održavala skijaška natjecanja na Bukoviku. Pročelnici Skijaške sekcije bili su dr. Zdravko Šutej, Ljubomir Stipić i Josip Nepomucki, a osobito se istaknuo Josip Sigmund alpinističkim skijanjem. Bjelašnica je sagradila kuće na Bukoviku kod Sarajeva i na Velikom Vilincu na Čvrsnici. HPD je imao u BiH ukupno ovih sedam podružnica: 1. Bjelašnica u Sarajevu (osn. 1923.) 2. Ljutoč u Bihaću (1929.) 3. Cincar u Livnu (1929.) 4. Prenj u Mostaru (1933.) 5. Stožer u Bugojnu (1935.) 6. Bitovnja u Kreševu (1937.) 7. Koprivnica u Kupresu (1938.). Podružnice su imale ove kuće: ▶ Vilinac na Čvrsnici (podružnica Bjelašnica) ▶ Bukovik iznad Sarajeva (podr. Bjelašnica) ▶ sklonište Kasov dol na Bjelašnici (podr. Bjelašnica) ▶ dom u Kreševu (podr. Bitovnja; danas je u njemu općina) ▶ kupalište u Kreševu (podr. Bitovnja) ▶ dom na Koprivnici (podr. Stožer iz Bugojna) ▶ sklonište na Krugu pod Cincarom (podr. Mosor iz Splita).

Kuća na Vilincu posebna je po tome što je po nadmorskoj visini od 1961 m najviši planinarski objekt koji su ikada sagradili hrvatski planinari. U ratu koji je slijedio nakon raspada Jugoslavije postala je ruševina. Na hrvatskim temeljima su 2011. članovi PD-a iz Jablanice, mahom Bošnjaci, sagradili novu kuću. Za vrijeme druge Jugoslavije Od 1945. do 1948. planinari su se u novoj državi smjeli okupljati samo u planinarskim sekcijama tzv. fizkulturnih društava, a kad im je 1948. opet dopušteno samostalno organiziranje, društva nisu smjela imati nacionalna obilježja. HPD-ove kuće, ako u ratu nisu bile uništene, preuzela su nova društva (npr. kuću na Bukoviku iznad Sarajeva i Vilincu na Čvrsnici) i postupno je nestalo sjećanje da je riječ o hrvatskim kućama. Kada je 1975. ta činjenica bila iznesena u glasilu Hrvatskog planinarskog saveza (HPS) „Naše planine” (od 1898. do 1944. i od 1991. do danas „Hrvatski planinar”), Planinarski savez Bosne i Hercegovine (PS BiH) priznao ju je tek kad su mu bile predočene „tapije“ (izvaci iz zemljišnih knjiga). Inače su vodstva PSBiH-a i PSH-a vrlo dobro surađivala i održavala redovite veze u obliku naizmjeničnih sastanaka u Hrvatskoj i BiH, a vrhunac suradnje postignut je 1967. dogovorom da „Naše planine” izlaze kao zajedničko glasilo obaju saveza, što je potrajalo sve do 1981. godine. Nakon raspada Jugoslavije Iako za vrijeme komunističke Jugoslavije društva nisu smjela nositi nacionalnu oznaku, PSBiH je stalno vodio brigu da u njegovu vodstvu budu proporcionalno zastupljene sva tri glavna naroda. Međutim, rat u BiH nakon raspada Jugoslavije imao je za posljedicu rasap. Uz PSBiH, otada pretežito bošnjački, osnovana su još dva saveza: u Republici Srpskoj PS Republike Srpske i u Mostaru PS Herceg-Bosne (PSHB). PSHB je utemeljio 19. prosinca 1995. ovih sedam hrvatskih društava: Prenj 1933 Mostar, Tisovac Busovača, Vitez Vitez, Kuk Bučići – Novi Travnik, Bitovnja Kreševo, Pogorelica Kiseljak i Cincar Livno. Za prvog predsjednika PSHB-a izabran je Dražen Pažin, dopredsjednika Stipo Jurić, predsjednika izvršnog odbora Zoran Šimić te tajnika Ivan Salopek. Uskoro su im se pridružila nova hrvatska planinarska društva, tako da ih je danas (2012.) učlanjeno 25, počevši od Orašja preko Sarajeva do Mostara. U Sarajevu je 12. prosinca 1998., nakon više od pola stoljeća, Prof. Tomislav obnovljeno HPD Bjelašnica 1923 Batinić, u sklopu Hrvatskog kulturnog predsjednik društva Napredak. Za prvog HPD-a predsjednika izabran je prof. Bjelašnica Tomislav Batinić, a poslije su to nakon obnove bili Davorin Čubak i prof. Antun 1998. godine

Jekauc. Na proslavi 80-godišnjice (2003.) bio je i začasni član društva kardinal Vinko Puljić, a papa Ivan Pavao II. udijelio je društvu svoj blagoslov. Hrvatska društva prionula su obnovi i izgradnji planinarskih kuća, pa tako društvo iz Novog Travnika na Bučića ravni, iz Kreševa na Lopati, iz Busovače na Polomu, iz Mostara na Bogodolu, iz Kiseljaka na Pogorelici, iz Pržića–Vareša na Zvjezdangradu, iz Viteza na Zaselju, iz Žepča na Matinskom visu, iz Uskoplja na Raduši, iz Livna na Cincaru, iz Tomislavgrada na Blidinju, iz Posušja na Masnoj Luci itd. HPD Bjelašnica 1923 iz Sarajeva i PSHB postavili su 17. lipnja 2000. spomen-ploču na zidovima srušene planinarske kuće Vilinac na Čvrsnici u povodu 60. obljetnice njene izgradnje. PSHB organizirao je Prvi dan planinara Herceg-Bosne 31. kolovoza 1997. na Bučića ravni iznad Novog Travnika, gdje je domaćin bilo PD Kuk, a okupilo se oko dvije tisuće ljudi. Otada se organizira tradicionalno, svake godine na području drugog drušSpomen-ploča na ruševini tva, a uz brojan posjet kuće Vilinac planinara iz Hrvatske, osobito iz Dalmacije. PSHB je 2002. organizirao svečanu akademiju u Mostaru u povodu 110-godišnjice organiziranog planinarstva u BiH, a njegovom je zaslugom izdana i prigodna poštanska marka. PSHB se 30. rujna 2000. pismeno obratio Međunarodnoj uniji planinarskih organizacija (UIAA) sa zahtjevom za posredovanje u stvaranju ravnopravnog udruživanja hrvatskih planinarskih organizacija u BiH, ali je taj zahtjev odbijen s obrazloženjem tajnika da se UIAA ne može miješati u unutrašnje stvari države BiH. Ovim sažetim prikazom nije obuhvaćeno djelovanje hrvatskih alpinista uoči Drugog svjetskog rata koji su svojim usponima u stijenama Čvrsnice i Prenja utemeljili penjačko planinarstvo u BiH stijenama - njihova djelatnost tek očekuje povijesno vrednovanje. U zaključku valja istaknuti dvije značajne činjenice. Jedna je da među planinarima BiH nije bilo nacionalne netrpeljivosti ni u najgorim ratnim prilikama. Druga je da su temelji što su ih postaviti hrvatski planinari u BiH nakon njihova egzodusa svuda korisno poslužili drugima i značajno pridonijeli današnjoj kvaliteti BiH planinarstva. IZBOR IZ LITERATURE - Batinić T.: Hrvatsko planinarsko društvo „Bjelašnica 1923”, Sarajevo, 2008. - Čaušević H.: Planinarstvo u BiH između dva rata. Naše planine 1967, 59, 107, 179 i 214. - Čaušević H.: Razvitak planinarstva u BiH do 1941. Prilozi za istoriju fizičke kulture u BiH, sv. 8, Sarajevo 1974., str. 19-39. - Fleger J.: Prilozi za povijest planinarstva u BiH. Hrv. planinar 1940,331 i 1941,25. - Hadžialić Š.: Planinarstvo i planinarski objekti u BiH 1892-2002, Sarajevo, 2002. - Poljak Ž.: Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva, Zagreb 2004, str. 120-125. (zeljko.poljak@zg.t-com.hr)

IN MEMORIAM

MILORAD BIBIĆ - MOSOR (25. srpnja 1952., Split - 17. veljače 2012., Zagreb)

Oj Mosore, Mosore Tekst: ROBERT KUČIĆ

Milorad Bibić Mosor bio je utjelovljenje dobrote, a njegovim odlaskom nastala je velika praznina u društvenom životu Splita

z melodiju ove stare borbene pjesme u izvedbi trubača, okružen rodbinom, prijateljima i tisućama ljudi na splitskom groblju Lovrinac u srijedu 22. veljače 2012. godine ispraćen je na vječni počinak Milorad Bibić-Mosor. Grad Split koji je uvijek znao prepoznati i cijeniti svoje velikane, dostojno se odužio ovom vrsnom novinarskom peru, športašu, športskom djelatniku, kroničaru, humoristu, a nadasve dobrom i dragom čovjeku. Kao što je rečeno na dan pogreba, prilikom komemoracije u gradskoj vijećnici na Pjaci, Mosor nije imao niti jednog neprijatelja na kugli zemaljskoj, volio je jednostavno sve ljude. Mosor je, kao u svojoj nedavno objavljenoj knjizi «Zakon Pjace», toga jutra nakratko oživio duh stare Pjace, okupivši mnoštvo ljudi. Pjaca o kakvoj je on pisao i kakvu je poznavao, pripada nepovratnom vremenu, a bila je nezaobilazno mjesto brojnih generacija Splićana, gdje se mladost (pa i oni stariji) u večernjim satima šetala satima, u jednom nepreglednom redu, gdje se točno znalo gdje tko pripada. Na takvoj Pjaci stvarana su nezaboravna prijateljstva i prve ljubavi... Taj Split odavno više ne postoji, a odlaskom Mosora njegov voljeni grad definitivno više nije isti. Istog dana i njegovi košarkaški prijatelji priredili su mu dostojan oproštaj u staroj dvorani na Gripama. Splićani kao što dočekuju svoje pobjednike olimpijce i svjetske prvake, isto tako ispraćaju i svoje velikane na putu u vječnost. Teško se sjetiti kad je netko ovako veličanstveno i masovno ispraćen, nepregledna masa ljudi došla se oprostiti od svog Mosora, ljudi svih profila - od onih sasvim običnih, velikih športaša, športskih djelatnika, glazbenika, svećenika, političara do državnika. Odlazak ovog dragog čovjeka dogodio se munjevito: od prvih vijesti o bolesti, pa do samog kobnog kraja proteklo je vrlo malo vremena, tako da je sve skupa izazivalo nevjericu - umro je 17. veljače u Zagrebu. Milorad Bibić rođen je prije 60 godina u Splitu u radničkoj obitelji što je uvijek s ponosom isticao. Odrastao je u Tršćanskoj ulici u susjedstvu s legendarnim igračem RNK Split Gulinom-Kistom, koji ga je kao dječaka vodio na obližnje nogometno igralište Splita. Od rane mladosti privlači ga šport. Usmjeravan i potican u školi od svog nastavnika, pokušava kao i ostala djeca tog vremena baviti se s više

športova. Ide na vaterpolo, atletiku i konačno, zbog svoje visine, osvaja ga košarka, najprije kao igrača, a zatim kao suca. Košarkaški klub Jugoplastika bio mu je i ostao velika ljubav. Završeni inženjer elektrotehnike opredjeljuje se za poziv športskog novinara. Mosor najprije piše u tjedniku Nedjeljna Dalmacija, a zatim u Slobodnoj Dalmaciji. Posebno piše o košarci, i to u brojnim časopisima kao što su SN Revija, Sprint, Koš, Košarka, Gloss, u Fibinom mjesečniku FIBA Basketball Monthly. Bio je suradnik zagrebačkih Sportskih novosti, riječkog Novog lista, ljubljanskih listova Delo i Dnevnik, mariborske Večeri, sarajevskog Oslobođenja, skopske Večeri... Godinama je na Televiziji Marjan uređivao specijalnu emisiju U koš, u koš. Posljednjih godina vodio je svoje legendarne Mosorijade na televiziji K5, radeći brojne intervjue s poznatim osobama. Objavio je i knjige «Moj galebe» (posvećenu Dinu Rađi), «Split je prva liga», «Zlatna košarka Mirka Novosela» (u suradnji sa Zoranom Kovačevićem), a knjigu «Od starog placa do vrha Europe» posvećenu 60 godišnjici KK Split (1945.-2005.) napisao je u suradnji s velikim prijateljem Vinkom Bajrovićem. Lani mu je izašla i knjiga Zadnja pošta Riva o Splitu sedamdesetih. Okušao se i na filmu napisavši scenarije za emisije o športskim velikanima Splita i Hrvatske - Frani Matošiću i Vladimiru Beari. Živio je punim životom, vrlo intenzivno radeći i stvarajući kao da je imao više života, ostao je profesionalac do samog kraja. Ipak, ostalo je nešto nedovršeno što je radio s posebnom ljubavlju: monografija RNK Split, koji ove godine slavi 100 godina. Pripremio je gotovo sve... Njega na žalost fizički neće biti na proslavi ali sigurno će Mosorov duh i ime lebdjeti u mislima i srcima svih zaljubljenika u ovaj stari splitski nogometni klub slavne radničke revolucionarne prošlosti. Milorad Bibić bio je i član Komisije za povijest športa Splitskog saveza športova, sudjelovao je u stvaranju kapitalnog djela splitskog športa kao član redakcijskog odbora knjige Povijest športa u Splitu 1918.-1941. Za svoj rad Hrvatski zbor športskih novinara proglasio ga je najboljim novinarom 1997. godine, a 2003. i 2005. dobitnik je godišnje nagrade za športsku publicistiku. Milorad Bibić Mosor bio je utjelovljenje dobrote, a njegovim odlaskom nastala je velika praznina u društvenom životu Splita. Mosor je bio događaj ma gdje se pojavio. Dugo će se pamtiti njegov zvonki dječački smijeh, otvorenih usta, od uha do uha. Dugo će se prepričavati njegove vragolije i dosjetke. Zahvaljujući neizbrisivom tragu koji je ostao iza njega u brojnim tekstovima, knjigama, filmskom i televizijskom materijalu, gotovo da će biti uvijek tu, u svom Splitu...

IN MEMORIAM

Duško Antunović (24. veljače 1947., Korčula - 16. veljače 2012., Zagreb)

Kreator trofeja i povijesti Z

amislite dva najtrofejnija kluba nekog športa u Europi, zapravo i na svijetu. Jedina dva koja u tom športu imaju po čak 7 naslova prvaka Europe. I sad zamislite čovjeka koji je od tih ukupno 14 trofeja, ostvario 5. Više od trećine! U dva najbolja kluba na svijetu! Malo se ljudi u svijetu športa može pohvaliti da je još za života postalo legendom u ne jednom, već u čak dva najbolja kluba. To je gotovo pa i jedinstveni svjetski primjer kojeg je svojom igrom, trenerskim radom, svojim životom «potpisao» Duško Antunović. Nije ni to sve. Malo se trenera u svijetu vaterpola može pohvaliti da su osvajali trofeje s više od dva kluba. On je to učinio sa četiri, od čega je s tri osvajao europske pokale. U svojoj prvoj trenerskoj godini osvojio je dva, što možda i nije toliko raritetno, ako se ne spomene kako je ta prva trenerska godina bila u jednom tradicijski velikom, ali financijski, logistički, pa i gradom iz kojeg je dolazio - malim klubom.. S Antunovićem na klupi, KPK je 1978. osvojio tadašnji Kup pobjednika kupova Europe, a Korčula je zavrijedila počasno mjesto u povijesti europskog športa - Korčula je naime do današnjeg dana ostala grad s najmanje stanovnika koji je imao osvajača nekog kon-

Tekst: Dean Bauer

Stvarao je doslovno vaterpolsku povijest. I na Korčuli, i u Sloveniji, i u Mladosti i u Partizanu. Naravno, u povijesti je hrvatskog vaterpola i po tome što je bio prvi izbornik naših Barakuda tinentalnog natjecanja u momčadskom, olimpijskom športu. Takva je bila njegova prva trenerska sezona. Posljednji pak trenerski trofej ostvaren je opet u sličnim «povijesnim» okolnostima: godine 1996. osvojio je Slovenski vaterpolski kup. No, ne na klupi Triglava iz Kranja. Niti na onoj Kopra. I sada se pitate, pa zar u Sloveniji postoji još koji klub? Da, te ‘96. je u slovensku klupsku silu prometnut VK Ljubljana. Na klupi opet on, Dule. Stvarao je doslovno povijest. I na Korčuli, i u Sloveniji, i u Mladosti, i u Partizanu. Naravno, u povijesti je hrvatskog vaterpola i po još nečemu. On je prvi izbornik naših Barakuda, prvi hrvatski vaterpolski izbornik. On je vodio prvu utakmicu Hrvatske, u subotu, 28. prosinca 1991. (Hrvatska - Stranci 17:14). On je osvojio prvu seniorsku reprezentativnu medalju hrvatskog vaterpola (srebro na Mediteranskim igrama u Canetu 1993.). Jedan od rijetkih ljudi koji je bio podjednako uspješan kao igrač i kasnije trener. Veselog duha, britkog jezika, živio je život punim plućima. Uzimao od njega sve, ali i s kamatama vraćao. Bio je jedan od posljednjih vaterpolskih romantika. Bez njega bi ovaj šport bio bitno siromašniji, a sada kada ga više fizički nema, uviđamo još zornije koliko nas je obogatio.

Igrački klupski trofeji: 3 naslova prvaka Europe (1971, 1975. i 1976.), 7 naslova prvaka Jugoslavije, 3 Kupa Jugoslavije, 3 zimska prvenstva Jugoslavije (sve s Partizanom) Igrački reprezentativni trofeji: 2 brončane medalje na EP (Barcelona 1970. i Beč 1974.), zlatna medalja na Mediteranskim igrama (Izmir 1971.) Trenerski klupski trofeji: Kup Jugoslavije i Kup kupova Europe (1978. KPK Korčula), prvak Europe (1989. i 1990. Mladost), Europski Superkup (1989. Mladost), Mediteranski kup (1991. Mladost), Prvak Jugoslavije (1987. i 1988. Partizan, 1989. i 1990. Mladost), Kup Jugoslavije (1988. Partizan i 1989. Mladost), Kup Slovenije (1996. Ljubljana) Trenerski reprezentativni trofej: srebro s Hrvatskom na Mediteranskim igrama (Canet 1993.) Dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora 2012.

IN MEMORIAM

VINKO CUZZI (11. srpnja 1940., Split - 8. prosinca 2011., Zagreb)

Istinska Hajdukova legenda

Tekst: Jurica Gizdić

Veliki nogometaš, kapetan momčadi, intelektualac, a prije svega zaljubljenik u Split i Hajduk, Vinko Cuzzi istinska je Hajdukova legenda

Hajduku je igrao na mjestu desnog bočnog i posljednjeg igrača obrane. Bio je izvanredno brz, inteligentan igrač oštra udarca. Imao je izgrađen specifičan stil igre. U njoj je bio objedinjen razarač i graditelj igre. Vinko Cuzzi rođen je u Splitu 11. srpnja 1940. godine. Bio je obrambeni igrač, jugoslavenski nogometni reprezentativac. Ovaj atletski razvijen igrač počeo je kao pionir u Hajduku. Prvi trener bio mu je Bajdo Vukas. Isprva je igrao kao pomagač, a kasnije je postavljen na mjesto desnog bočnog igrača. Pravi atlet, brz i jak, često je prelazio u napad, tip suvremenog braniča. Za seniorsku momčad Hajduka debitirao je 1958. godine i bijeli dres nosio punih 11 godina. Za splitski klub je odigrao 434 utakmice i postigao 4 zgoditka. Kao kapetan momčadi sudjelovao je u prvom Hajdukovom osvajanju Kupa Jugoslavije u sezoni 1966./67. Nakratko, 1968. godine, nastupa za švicarski klub Lausanne. Za A reprezentaciju Jugoslavije, od 1965. do 1966. godine, odigrao je 8 utakmica. Debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv SSSR-a u Moskvi 4. rujna 1965. godine (0:0), a od dresa reprezentacije oprostio se u prijateljskoj utakmici protiv SR Njemačke u Hanoveru 23. lipnja 1966. (0:2). O njegovoj se igri govorilo u superlativima. Tadašnji izbornik Miljanić znao je reći: “Cuzzi nije zvijezda, on je

uistinu nogometni as.” Vinko Cuzzi bio je igrač koji je stizao svuda, po cijelom je terenu izvanrednom hladnokrvnošću zaustavljao protivničke napade. Nerijetko je kao bek znao “probiti” stranu, a njegovi munjeviti prodori po desnom krilu stvarali su pravu zabunu u protivničkoj momčadi. Njegova je igra izazivala velike i spontane aplauze gledališta. Znao je kao kapetan momčadi upozoriti i na nedostatke trenera, što su mu pojedinci zamjerali. Međutim, Cuzzi je samo radio svoj posao, a nestručnost pojedinih trenera Hajduk je zamalo dovela do druge lige. Pojedinci su sputavali kvalitetne igrače, umjesto da su razvijali prirodne nadarenosti. Dolaskom Dušana Nenkovića u Hajduk 1964. godine, momčad kojoj je Vinko bio na čelu, dobila je fizionomiju. Zaredale su Vinkove odlične igre, a Hajduk je ponovno počeo svoj nogometni uspon prema vrhu jugoslavenskog nogometa. Došlo je i finale kupa 1967. godine protiv Sarajeva u Splitu i pobjeda od 2:1. Vinko Cuzzi bio je prvi kapetan u povijesti Hajduka koji je podigao pehar namijenjen pobjedniku Kupa Jugoslavije. I nije čudno što su zaiskrile suze u očima navijača Hajduka kada se Vinko kao kapetan momčadi obratio nazočnima, nakon što je primio pehar: “Hajdučko srce nije u stanju da primi i zadrži svu radost koju nam je donijela ova pobjeda osvajanjem trofeja jugoslavenskog kupa. Uzbuđeni kao nikada do sada konačno smo prešli prag dvadesetogodišnjih snova koji nisu dali mira generacijama ovog kluba” - rekao je Cuzzi. Na toj je utakmici Vinko, manirom pravog kapetana momčadi, dirigirao ekipom. Pored osvajanja prvog kupa Vinko je rado pamtio i isticao utakmicu protiv Dinama u Zagrebu 1961. godine kada je Hajduk usred Zagreba slavio sa 4:1. Prisjećao se tadašnje odlične partije Andrije Ankovića koji je demonstrirao svu ljepotu nogometne igre... Vinko Cuzzi, kapetan bijelih, diplomirani pravnik, bio je višegodišnji sudac Županijskog suda u Splitu. Član uprave Hajduka postao je 1990. godine, a od 1994. do 1996. godine bio je predsjednik Skupštine Hajduka. Nositelj je zlatne Hajdukove kapetanske trake. Veliki nogometaš, kapetan momčadi, intelektualac, a prije svega zaljubljenik u Split i Hajduk, Vinko Cuzzi njegova je istinska legenda. Vinko Cuzzi, preminuo je u Zagrebu, 8. prosinca 2011. godine, a sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.

MOO

ad su u Međunarodnom olimpijskom odboru počeli shvaćati da svijet nije idealan i da članovi MOO-a nisu nužno sazdani od etike i morala, te da svoje pozicije ponekad koriste i za vrlo unosne privatne poslovne dogovore nakon kojih bi oveće svote novaca završavale na njihovom računu, ili bi barem dobili uslugu kakvu inače ne mogu, promijenile su se neke stvari u funkcioniranju MOO-a. Pa je tako još 2000. godine donesen i novi pravilnik o izboru grada domaćina olimpijskih igara. U osnovi, radi se o dvije faze natječaja kojega MOO raspisuje za svake pojedine olimpijske igre. Kako je 15. veljače završena prva faza izvršnog dijela natječaja za dobivanje Igara 2020., možda nam je to dobar putokaz... Za početak, nećemo ulaziti u porive različitih gradova koji su se kandidirali, nego prvenstveno pokušati objasniti što MOO traži od budućeg grada do-

maćina i kako sortira uvjete, odnosno priprema cijelu priču za 7. rujna 2013., kad će se u Buenos Airesu objaviti domaćin Igara 2020. Osnovna namjera MOO-a je zaštititi igre i MOO od vanjskih (negativnih) utjecaja, ali isto tako zaštititi gradove domaćine od pretjeranog trošenja novaca. Znalo se, naime, događati da su kandidati trošili do zadnje sekunde, ulagali u projekt, a „iz aviona“ se vidjelo da igre ne mogu dobiti. Jacques Rogge, predsjednik MOOa, uz nebrojene druge dobre stvari, osnovao je i posebnu komisiju koja se nekoliko godina bavila apektima tehnološki bitnih stvari za svaki grad, ma gdje on bio, u slučaju da se on kandidira za domaćina OI. Tako je komisija 2003. donijela opsežan dokument iz kojeg su, bez obzira na pregršt stranica i niz detalja vidljive dvije odrednice.

Izbor

grada domaćina

Prva: održati razinu OI kao jedinstvene športske manifestacije, no uz realnu financijsku kontrolu troškova svakoga organizatora. Druga: osigurati stanovnicima grada domaćina da nakon OI imaju pozitivne učinke na život i razvoj grada, regije i zemlje. Nije, naime, cilj MOO-a iskoristiti neki grad ili zemlju, organizirati OI i onda se povući i ostaviti „pustoš“, nego je - u skladu s akcijama MOO-a (a o kojima je već pisano u Olimpu) cilj unapređivati razinu života, zaštite prirode, ukupne svijesti o zdravom načinu života, podizati športske vrijednosti grada i u konačnici zemlje domaćina. Upravo zato MOO posebnim vidovima praćenja sudjeluje u analizi svega napisanoga (a i mnogo šire) kroz čak 12 godina, počevši 2 godine prije dobivanja OI, a izvještaj o kompletnom utjecaju OI na grad i zemlju

Tekst: JURA OZMEC

Nećemo ulaziti u porive različitih gradova koji su se kandidirali, nego prvenstveno pokušati objasniti što MOO traži od budućeg grada domaćina i kako sortira uvjete, odnosno priprema cijelu priču za 7. rujna 2013., kad će se u Buenos Airesu objaviti domaćin Igara 2020.

se završava 3 godine nakon završetka Igara! Pa, hajd’mo vidjeti kako se kandidirati za domaćina OI. Najprije nacionalni olimpijski odbor mora na internom natječaju potvrditi da prihvaća kandidaturu pojedinog grada. Važno je to posebno u velikim zemljama, gdje se doista može dogoditi da se dva grada istodobno kandidiraju, a zbog toga MOO zahtjeva od NOO-a da se u startu odluči za samo jednog potencijalnog domaćina. Potom NOO šalje takvu prijavu u MOO... Kad u MOO-u zaprime prijavu, posebna radna skupina šalje gradovima koji su se javili jedan dosta prošireni upitnik i čeka odgovore. Teme su od prometa i smještaja, preko postojećih športskih objekata i planova, pa sve do projekcije upotrebe objekata nakon Igara. Trenutačno u kandidaturi za 2020., pet je gradova „prošlo“ prvu zapreku i od 15. veljače su potencijalni domaćini: Istanbul, Tokio, Baku, Doha i Madrid. Radna skupina, prema odluci MOO-a, može posjetiti grad, može zatražiti dodatne dokumente, može se čuti telefonom ili video konferencijom, ovisno o tome što misle da im nedostaje. U svibnju 2012., na sjednici Izvršnoga odbora, uz sugestije radne skupine, članovi IO donijet će odluku koji od ovih gradova može postati kandidat za organizaciju OI. Mogu svi, no teorijski ne mora ni jedan, ali to se nakon ove prve faze ispitivanja radne skupi-

ne ipak neće dogoditi, jer svi zadovoljavaju već sad barem minimum. I onda, nakon te odluke, posebna razvojna skupina MOO-a prati napredak. U njoj su članovi MOO-a, članovi športske komisije, paraolimpijci, predstavnici pojedinih športova… Uglavnom, radi se o raznolikoj skupini koja prati napredak, posjećuje gradove kandidate, usmjerava radove ili prioritete i uoči Skupštine MOO-a 2013. priprema Izvršnome odboru listu gradova kandidata sa svim manama i prednostima. U toj komisiji jedino ne mogu sjediti predstavnici zemlje koja se kandidira za domaćina OI, a čak je odobrena i pomoć stručnjaka izvan kruga MOO-a, smatra li komisija da je to potrebno (pa je već sad navodno angažiran stručnjak meteorolog za praćenje stanja kretanja temperature zraka za potencijalnog kandidata - Dohu). To su vrlo korisne informacije i za članove MOO-a, koji jedini, prema Olimpijskoj povelji, mogu donijeti odluku o domaćinu Igara, na Skupštini u Buenos Airesu 2013. godine. I nakon toga jedino što preostaje predsjedniku MOO-a jest uzeti papir, stati pred kamere i reći: „Olimpijske igre 2020. održat će se u ….!“  literatura: Web stranica MOO-a ( HYPERLINK “http://www. olympic.org” www.olympic.org) „2020 Candidature Acceptance procedure“, knjiga parametara prijave za domaćina OI (MOO, 2010.) Olimpijska povelja „Tehnički priručnik MOO“ (MOO) privatna arhiva

→ Summary ←

The basic intention of the IOC in selecting the host of the Olympic Games is not only to protect the Olympic Games and the IOC from external (negative) impacts, but also to protect the host cities of the excessive spending of money. Namely, the goal of the IOC is not to use a city or country, to organize the Olympics and then withdraw and leave the “wasteland”, but - in line with the IOC actions which Olimp magazine had already written about) – to enhance the level of life, protection of nature, the overall awareness of healthy lifestyles, raising sports values of the city and, ultimately, that of the host country. It is a diverse group that monitors progress, visits the candidate cities, or directs the activities or priorities and, on the eve of IOC’s 2013 Assembly, prepares for the Executive Committee a list of candidate cities with all the advantages and disadvantages. And then the only thing left for the President of the IOC to do is to take the paper, stand in front of the camera and say “The 2020 Olympics will be held in… “

Znanost i šport

Šport u očima ekonomije zdravstva

ako je veza športa i zdravlja višestruka, mogla bi se razmatrati u dva osnovna smjera. Iz kuta zdravstvene preventive, redovita tjelesna aktivnost može poboljšati zdravlje i smanjiti rizik prerane smrti kroz smanjenje rizika razvoja koronarne bolesti srca, smanjenje rizika moždanog udara, sniženje razine kolesterola, smanjenje rizika povišenog krvnog tlaka, pomoć u sniženju krvnog tlaka kod osoba kod kojih je već povišen, smanjenje rizika razvoja dijabetesa, smanjenje rizika razvoja karcinoma debelog crijeva, pomoć u postizanju i održavanju zdrave tjelesne težine, smanjenje osjećaja depresije i straha, pomoć u izgradnji i održanju zdravih kostiju, mišića i zglobova, itd. Iz kuta zdravstvene kurative, bavljenje športom povećava rizik od bolesti izazvanim uslijed sindroma prenaprezanja, stres-fraktura, ozljeda ligamenata, napuknuća mišića, ozljeda zgloba kralježnice, itd. S obzirom na visoke troškove liječenja i rehabilitacije jedne i druge vrste bolesti i ozljeda, te na sve češće najave o reformama Olimp 44

zdravstva, koje bi mogle ići u smjeru drugačijeg financiranja zdravstvenih usluga, čini se zanimljivim strategiju športa stavit u kontekst ekonomije zdravstva. Dobro poznato geslo brže-više-jače (dakle, što brže uključiti što više mladih u sve jače treninge, kako bi se što brže ostvarilo više značajnih medalja) trebalo bi promatrati na oprezniji način. Što sve to konkretno znači za sustav zdravstva, troškove zdravstvenih usluga, proračunsko ulaganje za javno zdravstvo, perspektivu privatnih zdravstvenih usluga, mogućnosti privatnog zdravstvenog osiguranja i naravno dodatno financijsko opterećenje za samog športaša i kućni budžet njegove obitelji? Hrvatska godišnje troši otprilike 8% BDP-a za zdravstvenu zaštitu, po čemu je unutar prosjeka zemalja Europske unije. Oko 84% troškova zdravstvene zaštite pokriva se sredstvima javnog sektora, a 16% privatnim sredstvima. Unutar javnoga sektora za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) otpada više od 95%

potrošnje države za zdravstvenu zaštitu. Pored HZZO-a, institucije zdravstva se financiraju kroz županije (Grad Zagreb) te kroz vlastite izvore. Osim u financiranju zdravstvene zaštite, HZZO ima ključnu ulogu i u ponudi jer, zajedno s Ministarstvom zdravstva, utvrđuje standarde zdravstvenih usluga i ugovara opseg i cijene usluga po zdravstvenim ustanovama. Ukupna ekonomska snaga zemlje, posredno i neposredno, utječe na ekonomiju zdravstva. U uvjetima kad se najveći dio troškova bolničkog i izvanbolničkog liječenja, bolovanja i sl. pokriva iz proračuna kroz Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, niži ekonomski standard uvjetuje slabiju kvalitetu života, uključujući i onaj dio vezan uz bavljenje športom. Posljedično - povećava se broj oboljelih i stavlja veće opterećenje na proračun zdravstva. Sljedeći korak bio bi financijska neodrživost sustava zdravstva, te potreba za značajnijim privatnim financiranjem troškova liječenja i drugih troškova koje u ovom trenutku

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Svaka djelatnost, pa tako i šport, da ne bi postala sama sebi svrha, mora se razvijati u zajedničkom kontekstu s drugim djelatnostima. U slučaju športa, zajedno sa nacionalnom ekonomskom strategijom, strategijom obrazovanja, kulture, zdravstva...

Znanost i šport pokriva HZZO. U tom bi slučaju bavljenje športom bilo opterećeno dodatnim troškovima, a to su oni vezani uz povećani rizik od ozljeđivanja za vrijeme treninga športaša i športskog natjecanja. Analiza športskih ozljeda po športovima, dobnim kategorijama, razini kvalitete i trenažne opterećenosti športaša, kao i struktura cijene saniranja športskih ozljeda, predmet je zajedničkog interesa sustava zdravstva i sustava športa. Takve analize u mnogo čemu bi mogle doprinijeti izradi kvalitetnije strategije športa i općenito - utvrđivanja društvene i ekonomske vrijednosti športa za Republiku Hrvatsku. Nadalje, velik dio zajedničke odgovornosti zdravstvenog i športskog sustava leži u preventivnim športskim pregledima koje su športaši, sukladno Zakonu o športu, dužni provesti dva put godišnje. Nažalost, standard ovog tipa zdravstvene prevencije varira od jedne do druge regije. Kao jedan od primjera visokog zdravstveno-športskog standarda je Poliklinika za medicinu rada i športa s medicinsko-biokemijskim laboratorijem Zagrebačkog športskog saveza. Poliklinika je koncipirana kao suvremena medicinska ustanova specijalizirana za pružanje usluga prvenstveno u sklopu liječničkih pregleda s ciljem prevencije mogućih neželjenih učinaka, koji bi mogli nastati posljedicom sudjelovanja u trenažnom procesu ili športskom natjecanju. Unutar Poliklinike provodi se osnovni preventivni športski pregled koji uključuje anamnezu, fizikalni pregled, EKG, osnovno antropometrijsko mjerenje i stanje zglobova. Nadalje, uzimaju se uzorci za medicinsko-biokemijsku analizu barem jednom u tekućoj godini, te se provode preventivne mjere, savjeti, odnosno daju se preporuke za eventualne daljnje pretrage u suradnji sa športašem, njegovom obitelji, s pripadajućim liječnicima obiteljske medicine ili pedijatrima, odnosno odgovornim osobama u pojedinim športskim klubovima. Tijekom 2011. godine u Poliklinici je obavljeno 36.690 preventivnih pregleda športaša, te preko 14 tisuća laboratorijskih pregleda krvi i mokraće. Športaši sa sumnjivim i nezadovoljavajućim nalazima podvrgnuti su Olimp 46

dodatnim pretragama - od liječnika kardiologa i kirurga traumatologa. Drugi dio zdravstvene preventive odnosi se na prisutnost liječnika za vrijeme športskih natjecanja, a jedan od svakako najvažnijih oblika te iste preventive vezan je uz stručne kadrove koji znaju napraviti individualni program treninga, dozirati intenzitet opterećenja svakom športašu s tendencijom izgrađivanja što bolje športske forme i s minimalnim rizikom od športskog ozljeđivanja. Priučeni treneri, bivši športaši s vizijom, disproporcija između ambicije i znanja roditelja-trenera i slične svakodnevne pojave u športu, ponekad naprave športski rezultat, naročito u mlađim dobnim kategorijama. Međutim, potencijalni rizici i konkretne ozlijede koje nastaju prilikom takvog rada itekako opterećuju sustav zdravstva, a samim time i proračun iz kojeg se financira. Stoga, kad govorimo o moralnom hazarderstvu, pušenju, ispijanju alkohola, konzumiranju droge, pretilosti i nedovoljnom kretanju, slobodno tu možemo dodati i dovoljno kretanje pod stručnim nadzorom preambicioznih i nedovoljno stručnih trenera. Upravo u tome leži jedna velika športsko-zdravstvena zagonetka, a to je: je li jedna uložena kuna u šport, zdravstveni sustav rasterećuje ili opterećuje za 10 kuna? Taj mali dio zdravstvenih aspekata športa koje navodim u tekstu samo su podloga za razmišljanje o važnosti stručnog i interdisciplinarnog pristupa u osmišljavanju buduće strategije športa. Svaka djelatnost, pa tako i šport, da ne bi postala sama sebi svrha, mora se razvijati u zajedničkom kontekstu s drugim djelatnostima. U slučaju športa, zajedno sa nacionalnom ekonomskom strategijom, strategijom obrazovanja, kulture, zdravstva i slično. Upravo u toj činjenici nalaze se nesagledive mogućnosti razvoja športa, kao djelatnosti od posebnog značaja za društvo i pojedinca, odnosno javne potrebe.  Literatura: Mišigoj-Durakovi_ M i sur. Tjelesno vježbanje i zdravlje. Grafos, Zagreb 1999 Gladwell, M., 2005. “The moral-hazard myth”. New Yorker, 81(25), 44-49. MZSS, 2006. Nacrt prijedloga nacionalne strategije razvitka zdravstva: 2006-2011. Zagreb: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

→ Summary ←

A long time ago science identified a number of diseases, including those of a psychological nature, which can be prevented with adequate physical activity. However, inadequate physical activity also increases the risk of many acute and chronic injuries, The sports system has great possibilities in terms of prevention of diseases caused by lack of physical activity and prevention of sports injuries during sports training and competition. One of the positive examples of a high health and sports standard is the Zagreb Sports Association‘s Polyclinic for the Occupational Medicine and Sports with a medical-biochemical laboratory. Within the clinic, the basic preventive sports examinations, basic anthropometric measurement and check on joints condition are performed. Athletes with suspicious and unsatisfactory findings are subject to additional examinations performed by various doctors, from cardiologist to trauma surgeons. An equally important part of health and sports prevention measures refers to the selection and funding of expert personnel working with the athletes. Exactly in this part of the preventive measures we find sports, i.e., the formula for investment in sports in order to reduce the health care costs.

Šport i međunarodne integracije

Erasmus za sve Tekst: Saša Ceraj

Europska komisija uvodi novi program „Erasmus za sve“ koji će objedinjavati obrazovanje, usavršavanje, mlade i šport, te predstavljati mogućnost međunarodnog studiranja i usavršavanja za 5 milijuna osoba u vrijednosti od 19 milijardi eura

Olimp 48

itanje financiranja športa već duže je vrijeme tema o kojoj raspravlja Europska komisija s ciljem pružanja pomoći športskoj djelatnosti koja nije u mogućnosti osloniti se u potpunosti na vlastito financiranje odnosno financiranje putem privatnog sektora. U skladu s naporima koje poduzima na planu financiranja športa, u mjesecu studenom 2011. godine, Europska komisija odobrila je posebna financijska sredstva usmjerena na prevenciju nasilja u športu pod nazivom Kick it out. Putem tog programa, Europska unija želi iskorijeniti nasilje i netoleranciju u športu te dodatno osnažiti športski pokret u Europi. Kuriozitet ovakve odluke Europske komisije, prepoznaje se kao dio pripremnih aktivnosti za stvaranje europskog fonda za šport koji će egzistirati u vidu pod-programa, promičući pozitivne vrijednosti športa poput tjelesne aktivnosti, socijalne uključenosti i borbe protiv dopinga.

U sklopu Kick it out programa, Europska komisija izabrala je 12 međunarodnih projekata svrstanih u dvije glavne aktivnosti koje obuhvaćaju prevenciju nasilja i netolerancije u športu te promicanje inovativnih pristupa jačanja športskog pokreta u Europi, dodijelivši im financijska sredstva u iznosu od 125.000 do 200.000 eura. Program prevencije nasilja i netolerancije u športu obuhvaća međunarodne projekte usmjerene protiv nasilja i diskriminacije, baziranih na suradnji športskog pokreta, obrazovnih institucija, navijačkih grupa, nevladinih organizacija te nacionalnih i lokalnih vlasti s ciljem promicanja temeljnih europskih vrijednosti u športu. Promicanje inovativnih pristupa jačanja športskog pokreta u Europi podrazumijeva platformu dobrog financijskog upravljanja kao preduvjeta autonomije športskog pokreta. U sklopu navedenog programa, financijska sredstva dodjeljuju se međunarodnim programima usmjerenim k razvijanju europske dimenzije športa i jačanju administrativnih kapaciteta športskih organizacija te povećanju konkurentnosti na europskoj razini. Nakon provedbe pripremnih mjera i Kick it out programa, pristupit će se osnivanju europskog pod-programa za šport koji će biti dio šireg projekta potpore obrazovanju i osposobljavanju mladih pod nazivom Erasmus for All („Erasmus za sve“).

„Erasmus za sve“ predstavlja nastavak „Programa za cjeloživotno učenje“ i programa „Mladi na djelu“ čije djelovanje završava s 2013. godinom, a za razdoblje 2014.-2020. godine, Europska komisija uvodi, novi program „Erasmus za sve“ koji će objedinjavati obrazovanje, usavršavanje, mlade i šport te predstavljati mogućnost međunarodnog studiranja i usavršavanja za 5 milijuna osoba u vrijednosti od 19 milijardi eura. Obuhvaćanjem dosadašnjih europskih i međunarodnih programa za obrazovanje, usavršavanje, mlade i šport (poput „Programa za cjeloživotno učenje“, „Mladi na djelu“, „Erasmus – Mundus“, „Tempus“, „Alfa“, „Edulink“ i program bilateralne suradnje s industrijaliziranim državama), programom pod nazivom „Erasmus za sve“, Europska komisija želi povećati učinkovitost i pojednostaviti postupak prijave potencijalnih kandidata. Osim pružanja mogućnosti studiranja u zemljama Europske unije, podizanja kvalitete znanja i uključivanja mladih u društvene procese, odredbe u sklopu programa „Erasmus za sve“ odnose se i na šport, posebice putem promicanja trajnih vrijednosti i provedbe olimpijske misli. Temeljem navedenih aktivnosti Europske komisije, prepoznaje se podrška Europske unije temeljnim načelima športa i njegovih vrijednosti putem kojih utječe na suzbijanje negativnih pojava u modernim društvima. U skladu s člankom 165. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, EU će i dalje nastaviti podupirati i koordinirati nastojanja država članica usmjerenih k razvijanju europske dimenzije športa, suzbijanju nasilja u športu, promicanju suradnje između nadležnih športskih tijela te zaštiti tjelesnog i moralnog integriteta športašica i športaša. U prilog tomu govori i nedavna izjava europske povjerenice za obrazovanje, kulturu, višejezičnost i mlade, gospođe Androulle Vassilioue, koja je - zaželjevši puno uspjeha športskim projektima financiranim putem sredstava Europske unije - naglasila snažnu podršku temeljnim vrijednostima koje šport prenosi.  Literatura: Chappelet, J. (2010.), Autonomy of sport in Europe, Councile of Europe, Strasbourg. Siekmann, R., Soek, J. (2005.), The European Union and Sport – Legal and Policy Documents, UK.

→ Summary ←

The issue of financing sports has for some time been the subject discussed by the European Commission with the aim to assist the sports activity that is not able to rely entirely on its own financing, i.e., on financing through the private sector. In line with the efforts undertaken in the field of sports financing the European Commission has approved, on November 2011, the special funds aimed at preventing violence in sports under the heading Kick it out. After the implementation of the Kick it out program and preparatory measures, the following step will be the establishment of the European sub-program for sports that will be a part of a broader program of support to education and training of young people, through the program Erasmus for All. Based on the above mentioned activities of the European Commission, the support of the European Union of the fundamental principles of sports and its values, through which it affects the suppression of negative elements in modern societies, is recognized. Pursuant to Article 165 of the Treaty on the Functioning of the European Union, the EU will continue to support and coordinate the efforts of member states aimed at the development of the European sports dimension, suppression of violence in sports, promotion of cooperation between the relevant sports bodies and protection of physical and moral integrity of sportsmen and women. This is corroborated by the recent statement by the European Commissioner for Education, Culture, Multilingualism and Youth, Mrs. Androulla Vassilioue, who - wishing much success to the sports projects financed through the EU funds highlighted the strong support to the fundamental values that sports is spreading.

Ĺ portska terminologija

Ispod povrĹĄine

Olimp 50

onjenje je jedan od vrlo raširenih rekreativnih športova i često je dio turističke ponude u brojnim zemljama. No i natjecateljsko ronjenje postaje sve popularnije. Ronjenje se na engleskome jeziku naziva diving. Međutim, navedeni je naziv i uzrokom brojnih nesporazuma jer osim ronjenja označava i šport pod nazivom skokovi u vodu. Ta je dvoznačnost posljedica dvoznačnosti glagola to dive: jedno je njegovo značenje roniti, zaroniti, a drugo ponirati, naglo se baciti (prema dolje). Prvo je navedeno značenje ono koje je izvorom naziva ronjenje, a drugo ono koje je izvorom naziva skokovi u vodu. Kako bi se u engleskome jeziku ipak napravila razlika u nazivima

Wasserspringen (njem. Wasser = voda; njem. springen = skakati). Ronjenje na dah se u engleskome jeziku naziva ili skin diving ili apnea diving. Prvi je naziv, međutim, dvoznačan, dok je drugi vrlo precizan. Naime, skin diving može označavati i ronjenje na dah i ronjenje s bocama s komprimiranim zrakom (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999; Wikipedia – The Free Encyclopedia 2011b. Dvoznačnost je stručnih naziva relativno rijetka, stoga nije neobično da ne navode svi rječnici oba značenja toga naziva. Tako, za razliku od navedenoga rječnika, Longman Dictionary of Contemporary English. Writing Assistant Edition CD-ROM (2005) navodi samo jedno značenje

Tekst: DARIJA OMRČEN

Ronjenje s bocama s komprimiranim zrakom u engleskome se jeziku naziva scuba diving. Prva je riječ (scuba) u tome nazivu tzv. akronim, to je kratica koja je nastala od početnih slova riječi koje tvore puni naziv, a koji glasi self-contained underwater breathing apparatus, odnosno u prijevodu na hrvatski - autonomni uređaj za disanje ispod vode

športova koji u sebi sadrže i riječ diving, za skokove u vodu se rabe nazivi platform diving (skokovi u vodu s tornja) i springboard diving (skokovi u vodu s odskočne daske) (vidi npr. The University of North Carolina, 2012), dok za razne vrste ronjenja postoje i njihovi prikladni nazivi. Kada se u engleskome jeziku želi označiti ronjenje općenito, tada se rabi naziv underwater diving (vidi npr. Samimy, Mollendorf i Pendergast, 2005; Lafay, 2006), odnosno u doslovnome prijevodu ronjenje ispod vode. Iako u prijevodu na hrvatski jezik zvuči nezgrapno i nelogično, naziv je itekako precizan u engleskome jeziku - riječ underwater (ispod vode) označava razliku između ronjenja i skokova u vodu koji se također nazivaju diving. U njemačkome jeziku nema takve dvoznačnosti - ronjenje se naziva Tauchen, a skokovi u vodu, bez obzira radi li se o skokovima s tornja ili o skokovima s odskočne daske,

naziva skin diving, a to je ono koje označava ronjenje na dah. Potonji izvor, za razliku od Random House Webster’s Unabridged Dictionary (1999) navodi da se radi o vrsti ronjenja u kojoj ronilac nema zaštitno odijelo. Takvo je tumačenje istodobno i pojašnjenje samoga naziv skin diving - naime, engleska riječ skin znači koža. Drugim riječima, ronilac roni bez zaštitnoga odijela. Drugi naziv za ronjenje na dah apnea diving, jasno označava o kakvoj se vrsti ronjenja radi. Riječ apnea nastaje spajanjem dva elementa, grčkoga predmetka a- koji ima

51 Olimp

Športska terminologija

značenje nema, bez te elementa pno, što je varijacija grčkoga glagola pneîn u značenju disati. Dakle, riječ apnea je grčkoga podrijetla i dolazi od grčke riječi apnoea, odnosno ápno(os), što znači bez daha, odnosno bez disanja. Ronjenje na dah, tj. apnea diving, je ronjenje u kojemu ronilac udahne zrak i roni držeći dah, tj. pritom ne diše. Riječ se apnea inače rabi kao naziv za privremeni prestanak disanja tijekom spavanja, a svoju je primjenu u engleskome jeziku pronašla i u ronjenju. U nazivu se za športsko ronjenje na dah, kao i u engleskome jeziku, u njemačkome rabi riječ apnea, te nastaje naziv Apnoetauchen, tj. Apneu-Tauchen. S obzirom da se radi o slobodnome ronjenju, takav naziv za ronjenje na dah postoji i u engleskome (eng. freediving) i u njemačkome (njem. Freitauchen) jeziku. Često se, kao istoznačnica naziva apnea diving, u engleskome jeziku rabi i naziv breath-hold diving, odnosno ronjenje u kojem se zadržava dah (vidi npr. Liner i Andersson, 2008). U njemačkome jeziku postoji naziv za vrstu ronjenja, najčešće

rekreativnoga ili ronjenja u cilju spašavanja u vodi, koji glasi Schnorcheln, a naziv dolazi od riječi Schnorchel, što je disalica. U engleskome se jeziku rabi naziv koji je posuđenica iz njemačkoga jezika, i to od riječi Schnorchel. Radi se o riječi snorkel, koja također označava disalicu. Naziv snorkelling, izveden iz naziva za disalicu, označava istu vrstu ronjenja - radi se o rekreativnome plivanju na površini mora, promatranju morskoga dna i ronjenju prema dnu kako bi se dno mora razgledalo izbliza. Pritom ronilac ima tzv. osnovnu opremu, a ona obuhvaća masku za ronjenje, disalicu i peraje. Kao i u njemačkome jeziku, naziv se može odnositi i na spašavanje osoba u vodi. Ronjenje s bocama s komprimiranim zrakom u engleskome se jeziku naziva scuba diving. Prva je riječ (scuba) u tome nazivu tzv. akronim - ona je kratica koja je nastala od početnih slova riječi koje tvore puni naziv, a koji glasi self-contained underwater breathing apparatus, odnosno u prijevodu na hrvatski – autonomni uređaj za disanje ispod vode. Ta se vrsta ronjenja u njemačkome jeziku naziva Gerätetauchen - riječ Gerät označava uređaj, a riječ tauchen, kako je već rečeno, znači roniti. Radi se, dakle, o ronjenju s posebni uređajem, a to je sustav koji u sebi sadrži spremnike s komprimiranim zrakom te sustav cijevi koji ga dovode do usnika koji ronilac ima u ustima. U ronjenju se u engleskome jeziku često susreće još jedan naziv koji je poznat svima koji se tim športom ili bave ili su za njega zainteresirani. Radi se o nazivu aqualung koji je tzv. generički naziv. Izvorno se radi o nazivu najstarijega proizvođača (Aqualung) ronilačke opreme, odnosno o marki za ronilačku opremu unutar koje se nalaze spremnici komprimiranoga zraka. Taj je proizvođač, odnosno marka proizvoda, postao toliko poznat po svojim proizvodima da je naziv proizvođača, odnosno naziv marke, postao naziv za proizvod, odnosno za vrstu ronilačke opreme. Isto se u engleskome jeziku dogodilo npr. s nazivom Hoover (proizvođač usisavača) te u hrvatskome s nazivima poput Kalodont (kalodont, tj. pasta za zube) i Gilette (žilet, tj. britvica).

Olimp 52

→ Summary ←

Like other areas of sport, underwater diving possesses terminology that is well known to all who are either actively engaged in this sport or who are interested in it. In English the word diving has two meanings – it denotes either submerging under the surface of the water or the sport of platform/ springboard diving. To avoid the ambiguity, the term underwater diving is used. Such ambiguity does not exist e.g. in Croatian or German. Also, the terms snorkelling, apnea diving, scuba diving as well as aqualung have been analysed.

Prema Wikipediji (Glossary of SCUBA diving, 2011), aqualung označava opremu za disanje ispod vode, koja se sastoji od ronilačkoga cilindra i ronilačkoga regulatora. Opisani su primjeri samo mali dio bogate terminologije vezane za ronjenje, ali su dostatni kao pokazatelj njezine raznolikosti.  Literatura: Lafay, V. (2006). The heart and underwater diving. Arch Mal Coeur Vaiss, (99)11, 1115-1119. Liner, M.H. i Andersson, J.P. (2008). Pulmonary edema after competitive breath-hold diving. Journal of Applied Physiology, 104:986-990. Longman Dictionary of Contemporary English. Writing Assistant Edition CD-ROM (2005). Harlow: Pearson Education Limited. Random House Webster’s Unabridged Dictionary. (1999). V2.2 for 16bit WindowsTM systems, V3.0 for 32bit WindowsTM systems, Random House, Inc. Collexion Reference Software (1998) Lemout & HousepieTM. Samimy, S., Mollendorf, J.C. i Pendergast, D.R. (2005). A theoretical and experimental analysis of diver technique in underwater fin swimming. Sports Engineering, 8(1), 27-38. The University of North Carolina (2012). The Physics of Springboard and Platform Diving, Physics 24, UNC-CH, http://www.unc.edu/~lahol/, s mreže skinuto: 16. veljače 2012. Wikipedia – The Free Encyclopedia (2011a). Glossary of SCUBA diving. http://en.wikipedia.org/ wiki/Glossary_of_SCUBA_diving, s mreže skinuto: 16. veljače 2012. Wikipedia – The Free Encyclopedia (2011b). Skindiving. http://en.wikipedia.org/wiki/Skindiving, s mreže skinuto: 16. veljače 2012.

Društvo i šport Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

U mnogim športovima, iako obično na više diskretan način i manje medijski eksponirano, iza športaša stoje inženjeri: oni koji projektiraju bob, koji usavršavaju vesla, koji razvijaju nove oblike skija ili traže nove tehnologije za izradu bicikla

Inženjeri u športu

ostoji jedna zanimljiva razlika između Formule 1 i velike većine drugih športova. Kada šport pratimo uživo ili na televizoru, uglavnom se bavimo samim športašem, odnosno grupom športaša. Ponekad se u priču uključuje i trener, posebno ako sam ima karizmatičan nastup, kao naš legendarni Miroslav Ćiro Blažević, ili je iza njega sasvim netipična i osebujna životna i športska priča, kao kod Ante Kostelića. No, u Formuli 1 uvijek govorimo o timu, o momčadi Formule 1- jedan je to od malobrojnih športova gdje se prati i ono što se događa u pozadini, u boksu, i to ne samo tijekom utrke, već se prati i kako su se timovi pripremaju, što se događa s motorom bolida, tko je glavni konstruktor… Pilot Formule 1 je zvijezda, no njegov uspjeh je uspjeh svih onih koji projektiraju, sklapaju i odražavaju bolid. Formula 1 nas podsjeća na činjenicu da u mnogim športovima, iako obično na više diskretan način i manje medijski eksponirano, iza športaša stoje inženjeri: oni koji projektiraju bob, koji usavršavaju vesla, koji razvijaju nove oblike skija ili traže nove tehnologije za izradu bicikla. Športaša - koji se psihički i fizički potpuno pripremljen, usredotočen, natječe na borilištu i znojeći se nalazi zadnje molekule energije kako bi postigao bolji rezultat - na prvi je pogled teško usporediti s inženjerom koji za crtaćim stolom ili danas za računa-

Olimp 54

lom, pognut, pomalo krvavih očiju od višesatnog naprezanja, rješava tehnički problem - novi motor, bolji reket, drugačiji oblik jedra… Inženjer često, posebno ako se sam aktivno ne bavi športom, i izgledat će drugačije od športaša. Obično je u pitanju industrijski veteran, s dvadesetak godina staža iza sebe, možda i odeblji, u naočalama koje već na prvi pogled pokazuju da ih njihov nositelj ne drži na nosu radi intelektualnog izgleda. Međutim, inženjer je ipak umnogome blizak sa „svojim“ športašem. Kao prvo, obično je takav inženjer i sam među onima koji postižu vrhunske rezultate, ali na svom području. Ako ste strojar – ući u tim kao što je momčad Ferrarija ili BMW-a koji radi na novom motoru za Formulu 1 jednostavno znači biti najbolji od najboljih. Znači isto kao što je za športaša poziv da nastupi za svoju zemlju na olimpijskim igrama ili svjetskom prvenstvu. Poziv među odabrane, poziv da se krene prema medalji. Ako projektirate brodove ili ste ekspert iz hidrodinamike, mogućnosti da se uključite u projektiranje nove jedrilice za America’s Cup i date svoj obol brodu koji će sudjelovati u ovom natjecanju koje se održava od 1851. godine, najveći je izazov koji možete dobiti. Pobjeda, posebno ako je u pitanju brod-izazivač, znači da ste u struci najbolji. Pobjeda tu znači postati onaj o kojemu se priča, onaj koga se poštuje i onaj čija se rješenja manje ili više zakonito - kopiraju.

Drugo, raditi kao inženjer u športu znači imati i uložiti strast, jednaku onoj koju ima natjecatelj na borilištu. Športaš mora voljeti ono što radi, jer drukčije ni neće izdržati naporne fizičke treninge, putovanja, brojne aerodrome i brojna druga odricanja. Slično i tehnolog koji u timu najboljih radi na novoj opremi kako bi nadmašio drugi tim najboljih, taj posao ne shvaća kao obvezu svaki radni dan 9-17 sati, već taj posao praktično živi. Neki će sigurno naći primjedbe športovima koji su vezani za opsežne pozadinske momčadi i visoku tehnologiju. Jedna momčad Formule 1 godišnje košta koliko i ulaganja u znanost manje države. Slično tome, jedriti u natjecanju kao što je America’s Cup znači da ste ili među najbogatijima na svijetu, ili vam je netko od najbogatijih sponzor. Drukčije ne ide – tehnologija je tu toliko važna da možete biti najbolji pilot F1 ili najbolji jedriličar na svijetu, ali bez zaista gomile novca uloženog u razvoj, jednostavno se ne može postići uspjeh. Naći će se i primjedbe kako je u pitanju bacanje novca na spektakl.

Međutim, mnogi tehnološki pronalasci koji se razviju upravo za potrebe trka na vodi, na cesti ili u zraku - sutra će se primjenjivati i u civilnoj industriji. Stoga, mislimo da takva pravila igre ne čine takav šport manje športom: iza čovjeka koji drži volan odnosno kormilo stoje timovi koji se bore, natječu, na svoj način znoje i daju najbolje od sebe. Momčadi su to gdje vlada zajedništvo, gdje svatko mora odraditi svoj kotačić sustava i gdje je potrebno ono najbolje što svaki čovjek može dati kako bi se postigao uspjeh. Visoko tehnicizirani športovi na neki način nas vraćaju u ono antičko jedinstvo tijela i duha te nas podsjećaju koliko nam je tehnologija pomogla kako bi civilizacija imala ono što danas ima - od prijevoznih sredstva do lijekova. Međutim, podsjećaju nas i da bez čovjeka koji pametno upravlja svime time, tehnologija ostaje prazna, a ponekad i postaje opasna. Zato, kada ćemo sljedeći put primjerice gledati skijaške skokove, sjetimo se i onih koji su tako nevjerojatne skije razvili i predali ih športašu kako bi nam on pokazao najbolje što zna. 

→ Summary ←

Formula 1 is one of the sports where we, apart from the athlete bolide driver, also watch his whole team, including the ones participating in the making of the car. In many sports behind every athlete and his success stand among others also the engineers, often the best experts in their field. As much as their work looks different from the activities of the athlete, they share with the athlete top performances in the profession and passion for their work. The success of athletes is also the success of their team and the engineers who design better and better sports equipment.

Žene i šport

Ravnopravnost športašica

lavni seksistički vic govori o Adamu koji se izležava u raju, okružen svim onim divnim primjercima živoga svijeta. No, kada dosada u rajskome rogu obilja postane neizdrživa, požali se Bogu. - Mogao bih ti stvoriti društvo - reče Bog zamišljeno – stvorenje nalik tebi, samo mnogo ljepše i pametnije. Bit ćeš zadivljen, ali... - Ali? - Ali za to mi treba jedna tvoja noga, jedna ruka, jedan bubreg...

Olimp 56

Shrvan teškim i brojnim uvjetima Adam se pokunji i ode. Ipak sljedeći dan vrati se Bogu. - Šefe, a što bih mogao dobiti za jedno rebro? Ovo je zapravo uvod u jednu od temeljnih postavki feminizma: žensko je tijelo bojno polje ideologija. Način na koji se ideja olimpizma odnosila prema ideji rodne ravnopravnosti otkriva kompromise što ih je zapadna civilizacija - unutar koje su obje ideje

nastale - sklapala sa svojim civilizacijskim i ideološkim konkurentima, ali i kompromise koje je sklapala sama sa sobom. Pierre de Coubertin je ženski aplauz vidio kao najveću nagradu olimpijskim pobjednicima i tu je za njega sudjelovanje žena u olimpijskome pokretu bilo, manje-više, završeno. U toj svojoj vjeri nikad se nije dao pokolebati, premda ga je stadionska praksa za života obilato demantirala. Iako su se prve natjecateljice na

Tekst: RATKO CVETNIĆ

Pierre de Coubertin je ženski aplauz vidio kao najveću nagradu olimpijskim pobjednicima i tu je za njega sudjelovanje žena u olimpijskome pokretu bilo, manjeviše, završeno. U toj svojoj vjeri nikad se nije dao pokolebati, premda ga je stadionska praksa za života obilato demantirala

Igrama pojavile već u Parizu 1900. godine (u aristokratskim športovima tenisu i golfu), treba podsjetiti da je Međunarodni olimpijski odbor u to vrijeme imao dosta labavi nadzor nad programom Igara (kao i nad samom idejom olimpizma), pa su lokalni običaji, koje je diktirao gornji ili najgornji sloj zainteresiranih, bili odlučujući u velikom dijelu pravila po kojima su se Igre odvijale. Najsnažniji poticaj ženskom samopouzdanju došao je, kako često biva, izvan športskih borilišta. Prvi svjetski rat, barbarska klaonica u kojoj je izginulo oko 20 milijuna ljudi, najvećim dijelom muškaraca u punoj snazi, ojačala je žensku samosvijest, formiranu tih godina na civilnim i pozadinskim poslovima održavanja cjeline društvenoga organizma. Zamah emancipacije dovest će i do organiziranja godišnjih tzv. Ženskih olimpijskih igara, na kojima su se dvadesetih godina okupljale športašice iz vodećih zemalja pobjedničke alijanse. Iako je Međunarodni olimpijski odbor morao uspostaviti čvršći nadzor nad korištenjem olimpijskoga imena, ipak je, s druge strane, bio primoran priznati rezultate ostvarene u praksi. Tako je od Igara 1928. ženski program i službeno odobren, pa su na olimpijskom stadionu u Amsterdamu po prvi put viđene olimpijke u današnjem smislu. Novi rat uzrokovao je i nove perspektive: 1948. otvorit će olimpijska vrata crnim športašicama, ali i još jednoj disciplini hladnoga rata. Nakon što je ublažio svoje (a u to vrijeme i naše) animozitete prema ideji olimpizma, komunistički blok na čelu sa Sovjetskim Savezom donosi nove standarde u rodnoj zastupljenosti športaša. Uočivši prostor u kojem se postrojbe Zapada najtanje, istočni

će blok velikim udjelom športašica narušiti pravilo prema kojem je zastupljenosti žena u olimpijskome timu upravo proporcionalna ekonomskom standardu zemlje. Time je počela utrka u športskom naoružanju koja će otvoriti čitav niz fronti, a to znači i novih športova i disciplina dostupnih ženama, u kojima su se polako rušile dotadašnje barijere. Žene izlaze iz karantene „tradicionalno ženskih“ športova, ulaze u športove snage i izdržljivosti, zatim i u kontaktne i borilačke, pokazujući da argumentacija koja ih drži podalje od tih športova počiva na kulturalnim, a ne na znanstvenim razlozima: opasnost koja vreba ženu u judu ili rukometu identična je opasnosti koju taj isti šport nosi za njenog muškog kolegu. Novi udarac uspostavljenoj (ne)ravnoteži 1984. godine zadao je povratak Kine u olimpijsku arenu, s dotad nezabilježnim udjelom od 46% žena u olimpijskoj vrsti. Istina, taj postotak ponovo je skrenuo pozornost na komunistički ključ rodne ravnopravnosti. Sasvim je očigledno da autoritarna i totalitaristička društva, čak i kad na nižim razinama moći ukidaju tradicionalne rodne uloge (žene traktoristi po kolhozima), nikad neće dopustiti ženi da se približi vrhovima moći. Razlika u participaciji u vrhovima športske i državne vlasti vidi se u razlici između terena i počasne lože u raju počasne lože žene su te koje se moraju zadovoljiti samo kostima, da ne kažemo rebrom... Danas ovome možemo pribrojiti još jednu liniju bojišta - islamske zemlje. Zbog vjerskih i tradicionalnih razloga sudjelovanje žena iz islamskih država u športskome životu ograničeno je na različitim razinama. Spomenimo da na Islamskim ženskim igrama muškarci

→ Summary ←

The history of the Olympic Movement, as seen through the participation of women in competitions, reveals how the Olympic idea adapted to different ideological and civilizational changes. Through these changes an ever larger space for female sports opened up, although sometimes the women in this process were merely a tool of ideological struggle. However, although today women occupy a significant part in the Olympic program, their participation in the positions of authority and power is still minor.

nemaju pristup čak ni u gledalište. Određeni bojovni feministički pokreti zbog toga traže da se zemlje koje brane ženama sudjelovanje u olimpijskim natjecanjima izbace iz MOO-a. Usprkos tomu što bi se u Olimpijskoj povelji lako našli formalni razlozi za taj zahtjev, pitanje je bi li se time pomoglo onim športašicama kojih se to najviše tiče. Ideja olimpizma, da bi doista ostala globalna, morat će naći novi kompromis kao što ga je nalazila u svim prijelomnim trenutcima u kojima je šport bio medij komunikacije različitih svjetonazora. 

57 Olimp

Šport na internetu: www.irb.com

Novozelandski ragbijaši izvode haku, tradicionalni maorski ratnički ples, prije utakmice Facebook stranica Svjetkog ragbijaškog prvenstva sa svakim novim natjecanjem bilježi rast članova

vjetsko prvenstvo u ragbiju je treći najgledaniji športski spektakl na svijetu. Zanimanje za taj događaj, posebno na južnoj hemisferi, može se usporediti s groznicom koja, na primjer, hvata Hrvatsku uoči svjetskih i europskih nogometnih smotri. Od ragbija su na toj razini gledanije samo olimpijske igre i, dakako, svjetska nogometna prvenstava. Očituje se to, osim u brojkama o gledanosti, i u brojkama o posjetu internetskim stranicama. Tako je prvog dana lanjskog Svjetskog kupa na Novom Zelandu, 9. rujna, internetska stranica međunarodnog ragbijaškog saveza, International Rugby Board zabilježila čak 1.945.000 jedinstvenih posjetitelja. U „normalnim“ danima,

bez velikih natjecanja, ta se brojka kreće oko 14.500 posjetitelja, doznajemo od Dominica Kellyja, IRB-ova web-menadžera. Krovna udruga svjetskog ragbija - uključujući inačicu s 15 i sedam igrača - osnovana je 1886. godine, sjedište joj je u Dublinu i ima 118 članica, među kojima je i Hrvatski ragbijaški savez. Internetske je stranice IRB pokrenuo 2001., kako bi promovirao svoj rad i omogućio praćenje turnira koji se odigravaju u njegovoj organizaciji. Najposjećenije rubrike stranice irb.com su poredak, rezultati i pravila, dakle informativna je uloga u prvom planu, pa ne čudi podatak da cijeli uređivački posao odrađuje jedna osoba, a pola radnog vremena pomaže joj

Tekst: Marijana Mikašinović

Međunarodni ragbijaški odbor (IRB) četiri godine razvija program „Spremni za ragbi“, moćan alat koji omogućuje besplatnu edukaciju o tome kako, ponajprije, smanjiti rizike ozljeda, poštujući pravila i tjelesne aspekte ove zahtjevne igre u kojoj nešportsko ponašanje može imati teške posljedice Olimp 58

još jedna. Da, u virtualnom je svijetu i to moguće, neovisno o tome kolika je popularnost i profitabilnost ovog športa nastalog 20-ih godina 19. stoljeća i koliko poklonika ima. Ragbi će ih, sasvim sigurno, imati još više kad se 2016. godine u Rio de Janeiru vrati u olimpijsku obitelj, iako se ni sada ne može žaliti… Međunarodni olimpijski odbor odlučio je, naime, prije tri godine da se ragbi - i to inačica sa sedam igračica/ igrača - vrati u olimpijski program nakon pune 92 godine i Igara u Parizu 1924. Prvi su put ragbijaši na olimpijskim igrama nastupili također u Parizu 1900. godine, na III. igrama u St. Louisu 1904. nije ih bilo, 1908. u Londonu su nastupili, 1912. u Stockholmu

Besplatni online tečajevi posebno su posjećen dio IRB-ovih stranica, čime one imaju naglašeno edukativnu funkciju www.irbrugbyready.com

IRB

→ Summary ←

- informacija i edukacija

nisu, 1920. u Berlinu su opet bili na terenu, a olimpijska je priča završila 1924. u Parizu. Nakon brojnih inicijativa, MOO je 2009. odlučio uvrstiti ragbi 7 u olimpijski program... Osim što su veoma informativne, IRB-ove su stranice i edukativne. Tako Kelly, na upit ima li IRB povratnih informacija od novinara, igrača, trenera… koji su prepoznali sve prednosti brzog informiranja kakve omogućuje internet, s ponosom ističe potvrdan odgovor, posebno upućujući na mogućnost online treninga, na primjer na stanici irbrugbyready.com. Odlazak na tu adresu potvrđuje da se IRB zaista ima čime pohvaliti. Program koji bismo u slobodnom prijevodu mogli nazvati „Spremni za ragbi“ razvija se četiri godine i vrlo je moćan alat koji svim korisnicima omogućuje besplatnu edukaciju o tome kako, ponajprije, smanjiti rizike ozljeda, poštujući pravila i tjelesne aspekte ove zahtjevne igre u kojoj nešportsko ponašanje može imati teške posljedice. No to nije jedini online program za edukaciju: trenerima, sucima, službenom osoblju… na raspolaganju je još niz tečajeva, uz razrađene načine kako im pristupiti, i to je velika prednost IRB-ovih stranica. Dakako, Međunarodni ragbijaški od-

bor ne zanemaruje činjenicu da mora ići ukorak s vremenom pa je stranica dosad tri puta potpuno obnavljana, a trenutačno su, prepoznavši promjene i trendove u informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji, usmjereni na poboljšanja koja će korisnicima pametnih telefona i tableta omogućiti još lakši pristup stranici i bolji uvid u rad IRB-a i natjecanja. Total Rugby Radio&TV kanali uvedeni su prije dvije godine i Kelly ističe da je zanimanje zadovoljavajuće, ali manje nego za spomenute, informativne rubrike. Facebook nisu niti mogu zaobići: na toj najkorištenijoj društvenoj mreži okupili su 1,5 milijuna članova. Međutim, to nije jedina društvena mreža na kojoj je IRB aktivan. Uostalom, samo za vrijeme Svjetskog kupa 2011. broj članova narastao je za više od 230.000 i razmijenjeno je više od 3,6 milijuna tweetova o događaju. Informacija, edukacija, koja uključuje i borbu protiv dopinga, zasad su najvidljiviji na IRB-ovim stranicama. Zabavu treba potražiti na samim događajima - izravno, putem TV-a ili u virtualnom svijetu. Koji god način se izabere, novozelandska reprezentacija i njezina tradicionalna haka jednako su zanimljivi… 

The Rugby World Cup is the third most watched sports spectacle in the world after the Olympic Games and football world cups. Apart from the numbers of TV viewers, this is reflected in the numbers of website visitors. So the first day of last year’s World Cup in New Zealand, on September 9th, the website International Rugby Board recorded 1.945.000 unique visitors. In the days without much competition that figure is around 14.500 visitors, says Dominic Kelly, IRB’s web manager.

From 2016, when rugby 7 will be within the program of Olympic Games in Rio de Janeiro, these figures will surely be greater. The International Rugby board of the world rugby - including versions with 15 and seven players – was founded in 1886, with headquarters in Dublin and 118 members, including the Croatian Rugby Union. The IRB launched its website in 2001, in order to promote its work and enable watching the tournaments taking place in its organization. The most visited sections of the irb. com page are ranking, results and rules, so the informative role is in the foreground. However, IRB’s website is also very educational: at the irbrugbyready.com is a very powerful tool that allows all the users a free education on, above all, the way of reducing the risk of injuries, while respecting the rules and physical aspects of this demanding game in which the unsportsmanlike behavior may have serious consequences. This is not the only online training program: a number of courses are available for the coaches, referees, officials, etc., with elaborated ways to approach them, and this is a great advantage of IRB’s website.

59 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Izaslanstvo Olimpijskog odbora Kosova u posjetu HOO-u

Predsjednik i glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i Josip Čop primili su 17. veljače izaslanstvo Olimpijskog odbora Kosova na čelu s predsjednikom Besimom Hasanijem. Tema susreta bila je potpora Olimpijskom odboru Kosova u nastojanjima da postanu punopravni članovi međunarodne olimpijske obitelji i osiguraju svojim vrhunskim športašima nastup pod vlastitom zastavom nakon proglašenja neovisnosti Kosova 2008. godine. Zasad, dok se ne upotpune svi uvjeti priznanja MOO-a, mnogi vrhunski športaši s Kosova nastupaju za strane zemlje, dok oni koji ostaju u domovini nemaju priliku odmjeriti snage s međunarodnom konkurencijom i tako realno procijeniti vlastitu kvalitetu - izvijestili su svoje domaćine članovi izaslanstva OOK-a i to potkrijepili primjerom vrhunske športašice s Kosova, svjetske juniorske prvakinje Majlinde Kelmendi, koja je na Svjetskom juniorskom prvenstvu u judu 2009. nastupila pod zastavom Međunarodne judo federacije (IJF). Srdačnom prijemu i otvorenoj podršci čelnika HOO-a, nazočili su i član Olimpijskog odbora Kosova Ferid Zekolli, predstavnik Albanskog kulturnog društva u Hrvatskoj “Shkendija” Tom Kačinari (koji je ujedno i predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata) te bivši hrvatski nogometni reprezentativac Ardian Kozniku.

Na Igrama žene sve brojnije

Prvi put u povijesti olimpijskih igara, u svim športovima koji su na programu Igara u Londonu 2012., žene i muškarci bit će zastupljeni u gotovo jednakom broju. Istodobno, u Organizacijskom odboru olimpijskih igara, njegovim tijelima i službama 50 je posto žena od kojih su mnoge na upravljačkim mjestima. Sve su to novije činjenice o svjetskom napretku o sudjelovanju žena u športu i olimpijskim modelima pod

Olimp 60

BORIS SEKULIĆ Olimpijski akvarel/ Olympic Watercolour skulptura/ sculpture pleksiglas, ABS, drvo, aluminij/ plexiglass, ABS, wood, aluminum 100 x 120 x 80 cm

KRISTINA HABUNEK Rukometaš/ Handball Player Skulptura/ sculpture aluminij/ aluminum 43 x 31 x 26

MILJENKO ŠIMIĆ Plamen naroda/ The Flame of Nations akril na platnu/ acrylic on canvas 120 x 80 cm

NIKOLA VUDRAG U olimpijskom duhu/ In Olympic Spirit reljefni assemblage/ relief-assemblage pleksiglas/ plexiglass 5 x 85 x 49 cm

PAULA BANIĆ Olimpijski kotač/ Olympic Wheel kinetička skulptura/ kinetic sculpture pleksiglas, čelik, patinirani mesing/ plexiglass, steel, patinaed brass 22 x 17,5 x 32 cm

PETAR POPIJAĆ Tetiva/ Tendon skulptura/ sculpture željezo/ iron 41 x 29 x 22,5 cm

BORIS BOROVIĆ Olimpijka /Woman Olympian skulptura/ sculpture pečena glina/ baked clay 8 x 11 x 41 cm 6 x 8 x 30 cm

Tekst: RADICA JURKIN

Hrvatsko likovno stvaralaštvo za svjetski olimpizam

ÐANI MARTINIĆ Get Moving kinetička skulptura/ kinetic sculpture plastika, metal, drvo / plastic, metal, wood 28 x 40 x 11 cm

NOEMI ČOTIĆ No Matter What skulptura/ sculpture željezo/ iron 39 x 52 x 26 cm

zborom najbolje umjetničke skulpture „Olimpijski akvarel“ Borisa Sekulića i najbolje slike „ Plamen naroda“ Miljenka Šimića, studenata hrvatskih umjetničkih akademija iz Rijeke i Zagreba, hrvatska olimpijska obitelj završila je nacionalni i uključila se u svjetski izbor najboljih na međunarodnom natječaju „Olimpijski šport i umjetnost 2012“ koji je u srpnju 2011. raspisao MOO i nadležna Komisija za kulturu i olimpijsko obrazovanje. Umjetničke skulpture Pauline Banić („Olimpijski kotač“), Ante Antunovića („Olimpijsko stablo“) i Petra Popijača („Tetiva“) nagrađene su posebnom nagradom Hrvatske olimpijske akademije (HOA) i ostat će u trajnom vlasništvu hrvatske olimpijske obitelji. HOA je natječaj provela u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom. Pristigla su 23 rada čije je umjetničke i sadržajne vrijednosti na temu šport i olimpijske vrijednosti izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja, ocjenjivao odbor pod vodstvom akademskog slikara Ive Vrtarića. Ocjenjivački sud imenovan je iz redova akademskih kipara i slikara u sastavu Ivan Fijolić (Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb), Hrvoje Urumović (Akademija primijenjenih umjetnosti, Rijeka), Dragan Dužević (Umjetnička akademija, Split), Domagoj Sušac (Umjetnička akademija, Osijek), Vanja Žanko (Galerija LAUBA, Zagreb), uz voditeljicu projekata olimpizma Hrvatskoj olimpijskoj akademiji Daniru Bilić. Trinaest radova koji su ušli u uži izbor za proglašenje najboljih, izloženi su u Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu (Praška 2), a prigodnu svečanost 22. veljače otvorio je počasni član MOO-a, prvi predsjednik HOO-a i član Vijeća Antun Vrdoljak u nazočnosti brojnih uglednika javnog života među kojima su bili predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, glavni tajnik Josip Čop, ravnatelj HOA-e Milan Kolman, v.d. ravnatelja Muzeja Đurđa Bojanić te brojni članovi hrvatske olimpijske i umjetničke obitelji. Najbolje autore proglasio je pobjednik međunarodnog natječaja MOO-a „Olimpijskih šport i umjetnost 2000.“ hrvatski akademski kipar Ante Guberina, autor skulpture „Olimpijski lanac“ koja je od tada izložena u Olimpijskom muzeju u Lausanni.

KATARINA FABIJANIĆ Igra, prijateljstvo i uspjeh / Game, Friendship and Success digitalna 3D grafika/ digital 3D graphic 100 x 150 x 7 cm

VEDRAN ROSANDIĆ Boxing/ Boxing skulptura/ sculpture poliesterska smola / polyester resin 85 x 90 x 92 cm

Croatian artistic creations for the world Olympism By selecting the best artistic sculpture “Olympic watercolor” by Boris Sekulic and the best painting “Flame of the people” by Miljenko Simic, students of the Croatian Academies in Zagreb and Rijeka, Croatia Olympic family completed the national and joined the world’s selection of best works in the international contest “Olympic Sport and Art 2012”, announced in July 2011 by the IOC and the competent Commission for Culture and Olympic Education. The artistic sculptures by Paulina Banic (“Olympic wheel”), Ante Antunovic (“Olympic tree”) and Petar Popijac (“Tendon”) were awarded a special award of the Croatian Olympic Academy (HOA) and shall remain the property of the Croatian Olympic family. HOA has conducted the contest in cooperation with the Croatian Olympic Committee and received 23 works whose artistic and substantial values on the theme of sports and Olympic values of excellence, friendship and respect were evaluated by the Committee headed by the Coordinator and the President, painter Ivo Vrtaric. The jury members were appointed among academic sculptors and painters, consisting of Ivan Fijolic (Academy of Fine Arts, Zagreb), H. ANTE ANTUNOVIĆ Urumovic (Academy of Applied Arts, Olimpijsko stablo/ Olympic Tree skulptura/ sculpture Rijeka), Dragan Duzevic (Academy of plastika/ plastic Arts, Split), D. Susac (Academy of Arts, 31 x 24 x 14 cm / 33 x 26 x 14 cm Osijek), Vanja Zanko (LAUBA Gallery, Zagreb) and Olympic Project Manager at the Croatian Olympic Academy Danira Bilic. Thirteen works shortlisted for the selection of the best, are exhibited at the Croatian Sports Museum in Zagreb (Praska street 2), and the commemorative ceremony on February 22nd was opened by the honorary IOC member, the first COC president and member of the Council Antun Vrdoljak, in the presence of numerous prominent public figures, among them the COC President Zlatko Matesa, Secretary General Josip Cop, Director of the HOA Milan Kolman, Durda Bojanic director’s assistant at the Museum and numerous members of the Croatian Olympic and artistic family. Top authors were announced by the winner of IOC’s international contest “Olympic Sport and Art 2000”, Croatian sculptor Ante Guberina, author of the sculpture “Olympic chain” that has since been exhibited at the Olympic Museum in Lausanne. ANA SLADETIĆ Ciljevi/ Object(ives) grafika/ graphic kombinirana tehnika na papiru/ combined technique on paper 79 x 53 cm (svaki/each)

Od Olimpa do Olimpa patronatom Međunarodnog olimpijskog odbora, a o čemu je bilo riječi na V. svjetskoj konferenciji o ženama u športu održanoj u Los Angelesu od 16. do 18. veljače 2012. Njoj su nazočili brojni uglednici svjetskog olimpizma među kojima su bili predsjednik Jacques Rogge, predsjednik Organizacijskog odbora Olimpijskih igara London 2012., Lord Sebastian Coe te predsjednica Komisije za žene i članica Izvršnog odbora MOO-a Anita DeFrantz koja je predsjedavala konferencijom. Konferencija koju je pod motom “Budućnost športa: Zajedno jači“ organizirao MOO, okupila je više od 800 uglednika svjetskog olimpijskog pokreta, športaša, olimpijaca, predstavnika nacionalnih olimpijskih odbora i medija. Među sudionicima bile su i tri hrvatske predstavnice: predsjednica Komisije za žene u športu Morana Paliković Gruden, tajnica Komisije Gordana Borko te hrvatska olimpijka, skijašica Ana Jelušić koja je, uz još devetoro mladih športskih veleposlanika, športaša i predstavnika medija, na plenarnoj sjednici mladih izložila vlastito iskustvo o svjetskom športu i olimpizmu. Konferencija je usvojila Deklaraciju koja se može naći na www.hoo.hr ili www.olympic.org/Documents/.

E-monografija o hrvatskoj olimpijskoj obitelji

Hrvatski olimpijski odbor objavio je englesku verziju e- monografije „Hrvatska olimpijska obitelj“ kao podsjetnik na bogatu olimpijsku prošlost od početka hrvatske samostalnosti unatrag dva desetljeća (1991. -2011.),

Olimp 62

kao i na povijesne činjenice kako se “The Croatian Olympic family” oblikovala hrvatska › 1991 - 2011 ‹ olimpijska obitelj, T a njezin olimpijski i športski potencijal ugrađivao u zajedništvo svjetskog olimpijskog pokreta pod vodstvom HOO-a. Monografija je posvećena olimpijskim dosezima vrhunskih hrvatskih športaša, njihovim športskim putovima i veleposlaničkoj ulozi kroz desetljeća hrvatskoga športa. E-monografija dostupna je na www.hoo.hr Croatian Olympic spirit in the monograph:

he Croatian Olympic Family monograph, published by the Croatian Olympic Committee in 2011 to mark the 20th anniversary of its foundation, is a reminder of Croatia’s rich Olympic history in the past decades and the historical facts about more or less familiar topics such as:

How the Olympic idea has been developed on the Croatian territory, woven into the history of Croatian sport and athletes, and fostered as a guiding line before and since the recognition by the International Olympic Committee in 1992

Dvadeset godina nakon Albertvillea 1992.

Nikada nećemo zaboraviti najavu spikera na svečanosti otvaranja, dok smo izlazili na stadion: “A sad, dame i gospodo, siguran sam da nitko od vas neće ostati sjediti. Ustanimo i pozdravimo: Hrvatska prvi put na Olimpijskim igrama!”- posvjedočio je prvi predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak, danas počasni član MOO-a i član Vijeća, o snažnim emotivnim doživljajima nastupa prve hrvatske olimpijske delegacije na ZOI u Albertvilleu, prije 20 godina, na svečanosti otvaranja Igara 8. veljače 1992. Tom je prigodom HOO, na čelu s predsjednikom HOO-a Zlatkom Matešom, organizirao svečanu proslavu 8. veljače 2012. u Zagrebu. U hrvatskoj olimpijskoj delegaciji bili su Željka i Tomi-

Tekst: RADICA JURKIN

slav Čižmešija (umjetničko klizanje), Vedran Pavlek (alpsko skijanje), Siniša Vukonić (skijaško trčanje), treneri Ozren Müller, Mladen Mumelaš i Darko Štimac, liječnik Ivan Drinković te šefica Misije (do danas jedina žena na toj funkciji) - Sanda Dubravčić Šimunjak, dvostruka olimpijka (ZOI Lake Placid 1980. i Sarajevo 1984.). Sa Igara su tad izvještavali novinari Božo Sušec, Mićo Dušanović, Branko Vekić, Branko Karapandža i Boris Mutić. Druženju su nedostajali preminuli Mladen Mumelaš i Boris Mutić, čija je športska izvrsnost trajno usađena u hrvatski i svjetski olimpizam. Obilježavanju su nazočili i dopredsjednica HOO-a Nada Senčar, članica Vijeća Morana Paliković Gruden te glavni tajnik Josip Čop.

Prvi radni sastanak o izmjenama Zakona o športu

Na poziv ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH Željka Jovanovića, u Ministarstvu je 30. siječnja 2012. održan prvi radni sastanak o izmjenama Zakona o športu, a sudjelovali su stručnjaci i predstavnici športskih institucija među kojima i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) Zlatko Mateša i glavni tajnik Josip Čop. Pozivajući sve institucije i uglednike hrvatskog športa da svojim iskustvom, prijedlozima i suradnjom doprinesu oblikovanju nove legislative, ministar Jovanović istodobno je imenovao radnu skupinu za pripremu promjena Zakona o športu. U nju su imenovani pomoćnik ministra Petar Skansi koji će koordinirati proces priprema, pomoćnica glavnog tajnika za pravna pitanja HOO-a Biserka Vrbek, predsjednica Nacionalnog vijeća za sport Danira Nakić Bilić, predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Zoran Primorac, članica Izvršnog odbora Riječkoga saveza sportova Verica Mance, docent na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Mario Baić te Branimir Horvat, direktor turnira PBZ Zagreb Indoors.

Virtualna komunikacija športske Hrvatske

Koristeći višestruku prednost internetske tehnologije i potencijal distribucijskih kanala kao što su društvene mreže i/ili mailing lista, Hrvatski olimpijski odbor (HOO) uveo je u siječnju ove godine (u suradnji s regionalnim servisom športskih informacija „Sportdalmacija.com“) na web stranicama www.hoo.hr internetsko informativno kapilarno povezivanje članstva HOO-a - online servis “Sportska Hrvatska”. On u pravilu objavljuje najnovije informacije s web stranica nacionalnih športskih saveza, županijskih športskih zajednica i drugih udruga te ustanova od interesa za djelovanje HOO-a.

Kosovo Olympic Committee delegation visiting the COC The President and Secretary General of the Croatian Olympic Committee Zlatko Matesa and Josip Cop received on February 17th the Kosovo Olympic Committee delegation headed by the President Besim Hasani. The theme of the meeting is to support the Olympic Committee of Kosovo in its efforts to become a full member of the international Olympic family and to provide its top athletes to appear under their own flag after the proclamation of independence of Kosovo in 2008. For now, until all the conditions necessary for recognition by the IOC are met, many top athletes from Kosovo perform for foreign countries, while those remaining in the homeland have no opportunity to measure forces with international competition and thus realistically assess their own quality - reported their hosts the members of the KOC delegation, substantiating the same with the example of Kosovo top athlete, world junior champion Majlinda Kelmendi who, at the World Junior Championships in judo in 2009 performed under the banner of the International Judo Federation (IJF). Warm welcome and an open support by the COC leaders attended the member of the Olympic Committee of Kosovo Ferid Zekolli, representative of the Albanian Cultural Society “Shkendija” in Croatia, Tom Kacinari (also the President of the Community of Associations of Homeland War Volunteers) and former member of the Croatian national football team Ardian Kozniku. The increasing number of women at the Olympics For the first time in the history of the Olympic Games in all the sports that are on the program of the London Olympics 2012, women and men will be represented in almost equal numbers. At the same time, in the Organizing Committee of the Olympic Games, its bodies and departments there are 50 percent of women, many of them in management positions. These are all recent facts of the global progress of female participation in sports and Olympic models under the auspices of the International Olympic Committee. This was also one of the issues on the 5th World Conference on Women and Sport, held in Los Angeles from February 16th - 18th, 2012, in the presence of numerous notables of the world Olympism, among which were the President Jacques Rogge, the President of the Organizing Committee of Olympic Games London 2012, Lord Sebastian Coe and President of the Women and Sports Commission and member of the IOC’s Executive Board Anita DeFrantz, who chaired the Conference. The conference entitled “The Future of Sports: Stronger Together” (organized by the IOC) has gathered more than 800 notables from the world Olympic movement, athletes, Olympians, representatives of national Olympic committees and the media. Among the participants, there were three Croatian representatives - President of the Commission for women in sports Morana Palikovic Gruden, Secretary of the Commission Gordan Borko and Croatian Olympian, skier Ana Jelusic who, along with nine young sporting ambassadors, athletes and media representatives, presented at the youth plenary session her experience in world sports and Olympism. The Conference adopted the Declaration which can be found at www.hoo.hr or www.olympic.org/Documents/. Ana Jelusic (far right)

Olimp 63

Od Olimpa do Olimpa Višestruku korist ovog pilot web projekta, HOO i nadležni odjel vidi u javnoj prezentaciji športa, informativnoj decentralizaciji i potencijalu distribucijskih kanala društvenih mreža i/ili mailing lista u cilju unapređenja javne komunikacije članstva HOO-a, time i hrvatskog športa u cijelosti.

Hrvatska lutrija i HOO športskim školama županija

Prigodnom svečanošću i uručenjem donacijskog čeka čelnicima županijskih zajednica i športskih klubova, dobitnika donacije od 40.000 kuna - Šahovskom klubu „Ban Jelačić“ iz Zagrebačke županije (Zaprešić, 13. veljače), Odbojkaškom klubu „Karlovac“ u Karlovačkoj županiji (Karlovac, 20. veljače) i Ženskom rukometnom klubu „Zrinski“ ŽRK „Zrinski“ u Međimurskoj županiji (Čakovec, 5. ožujka) - započela je dodjela redovnih mjesečnih donacija športskim školama u 2012. iz fonda zajedničkog programa HOO i Hrvatske lutrije potpomognutu instant lutrijom „Jurilica“. - Većina danas uspješnih športaša svoj je put započelo u školskoj dvorani ili “malom” lokalnom klubu. Baš ti klubovi i trebaju najveću podršku i brigu zajednice, jer se djeca tako prvi puta susreću sa športom, uče usvajati zdrave životne navike. Ovakav projekt, kao što je „HOO i HL za športske

Olimp 64

škole“ od iznimnog je značenja za razvoj športa u našoj zemlji i preduvjet da djeca više odabiru šport kao svoju slobodnu aktivnost - naglasio je pomoćnik glavnog tajnika za programe lokalnog sporta HOO-a Siniša Krajač. Ujedno je i najavio preostale donacije športskim školama u 2012. godini. Bit će to Hrvački klub “Gospić” iz Gospića (Savez športova Ličko-senjske županije), Atletski klub “Križevci” iz Križevaca (Zajednica športova Koprivničkokriževačke županije), Atletski klub “Zagreb Ulix” iz Zagreba (Zagrebački športski savez), Hrvatski stolnoteniski klub “Lokomotiva” iz Vinkovaca (Županijski savez športova Vukovarsko-srijemske županije), Rukometni klub “Slavonika” iz Nove Gradiške (Zajednica športskih udruga i saveza Brodsko-posavske županije) te Ženski rukometni klub “Pitomača” iz Pitomače (Športska zajednica Virovitičko-podravske županije).

Orlandu Rivettiju nagrada za životno djelo

U nazočnosti brojnih uglednika javnog života, medija i športa, u Zagrebu je u Novinarskom domu, 27. veljače 2012. Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) proglasio najbolje u športskom novinarstvu i dodijelio priznanja i nagrade. Nagradu za životno djelo dobio je Orlando Rivetti (Novi list), jedan od vodećih nogometnih i košarkaških novinara koji je izvještavao s europskih i svjetskih prvenstava i olimpijskih igara. Godišnju nagradu za kolumnu dobio je Bernard Jurišić (Sportnet), a za radijsko novinarstvo Lovorko Magdić (Hrvat-

Tekst: RADICA JURKIN

43 evidentna hrvatska kandidata za OI London 2012.

Uvidom u športske rezultate hrvatskih športaša u kvalifikacijskim rokovima za Olimpijske igre u Londonu, prema prijedlogu Ureda za olimpijski program pod vodstvom pomoćnika glavnog tajnika i šefa Misije OI London Damira Šegote, Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora u siječnju 2012. odlučilo je o dopuni i korekciji liste kandidata. Stanje na dan 10. ožujka 2012.: Atletika - Blanka Vlašić (skok u vis), kandidatkinja od 1. lipnja 2011., Lisa Christina Stublić (maraton), kandidatkinja od 1. svibnja 2011. Martin Marić (disk), kandidat od 1. lipnja 2011., Roland Robert Varga (disk) kandidat od 1. srpnja 2011.   Biciklizam - Robert Kišerlovski i Radoslav Rogina (cestovna utrka) kandidati od 1.studenoga 2011., Gimnastika - Filip Ude (višeboj/pojedinačno) i Tina Erceg, kandidati od 1. veljače 2012. Hrvanje - Neven Žugaj (grčko-rimski način, kat. -74 kg) kandidat od 1.listopada 2011. Jedrenje - Petar Cupać (RSX), Šime Fantela - (470 dvosjed) Ivan Kljaković Gašpić (Finn), Pavle Kostov (49er /Skiff/) Igor Marenić(470 (dvosjed), Tina Mihelić (Laser Radial), Luka Mratović (RSX) Tonći Stipanović (Laser), kandidati od 1. siječnja 2012. Stolni tenis - Zoran Primorac (pojedinačno) kandidat od 1. lipnja 2011.   Streljaštvo - Snježana Pejčić (zračna puška/10m), kandidatkinje od 1. travnja 2011. Giovanni Cernogoraz (leteće mete - trap) kandidat od 1.svibnja 2011. Bojan Đurković (50m puška/trostav), kandidat od 1. rujna 2011. Anton Glasnović (leteće mete/trap), kandidati od 1.rujna 2011.   Taekwondo - Ana Zaninović (do 57 kg) i Lucija Zaninović (do 49 kg), kandidatkinje od 1. listopada 2011.   Vaterpolo - Josip Pavić, Andro Bušlje, Damir Burić, Samir Barać, Ivan Buljubašić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Sandro Sukno, Petar Muslim, Frano Karač, Paulo Obradović, Frano Paškvalin, Miro Nižić, Pavo Marković - kandidati od 1. kolovoza 2011.   Veslanje - Damir Martin, Martin Sinković, Valent Sinković, David Šain (četverac na pariće) kandidati od 1. listopada 2011.

E-monography about the Croatian Olympic family The Croatian Olympic Committee published the English version of the e-monography “The Croatian Olympic family” as a reminder of the rich Olympic history since the beginning of Croatian independence (from 1991 to 2011). The monography also recalls the historical facts and circumstances in the emergence of the Croatian Olympic family and the way its olympic and sports potential, under the guidance of the COC, was built into the communion of the world Olympic movement. The monography is also devoted to the brilliant Olympic achievements of top Croatian athletes and their ambassadorial role during the war and struggle for Croatian independence. Also, the monography brings the images of Croatian athletes whose great achievements were realized under the flag of Yugoslavia. The e-monography is available at www.hoo.hr Croatian Olympic Committee 1991 - 2011

ski radio). Godišnje priznanje za fotografiju dobio je Sanjin Strukić (Pixsell), a za press službu, glasnogovornik Hrvatskoga rukometnoga saveza Zlatko Škrinjar. Posebno priznanje HZSN-a dobila je i Sportska televizija koja je u svega deset mjeseci, među ostalim, napravila više od 150 domaćih i stranih prijenosa športskih događaja. Uz ugledna sadašnja i negdašnja novinarska imena iz svih medija, dodjeli nagrada nazočili su i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, pomoćnik ministra za šport u Ministarstvu znanosti, obrazovanja Petar Skansi i Orlando Rivetti i sporta, bivši vrhunski košarkaš i izbornik koji je s hrvatskom reprezentacijom osvojio srebrno olimpijsko odličje u Barceloni Petar Skansi, glavni tajnik HOO-a Josip Čop, dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora Nada Senčar i brojni drugi uglednici.

Croatian Olympic Family

Croatian Olympic Committee Trg Krešimira Ćosića 11 10000 Zagreb Croatia www.hoo.hr

omot cd-a.indd 1

13.02.2012. 10:23

Twenty years after Albertville 1992 We will never forget the announcement of the speaker at the opening ceremony, while we were going out to the stadium: “And now, ladies and gentlemen, I’m sure none of you will remain seated. Let’s get up and greet: Croatia for the first time at the Olympics! ‘- witnessed the first COC president, Antun Vrdoljak, now an honorary IOC member and member of the Council, on the powerful emotional experiences during the first appearance of the Croatian delegation at the Winter Olympics in Albertville 20 years ago, at the opening ceremony of the Games on February 8th, 1992. On this occasion, the COC, headed by its president Zlatko Matesa, on February 8th, 2012 organized the celebration in Zagreb. The Croatian Olympic delegation included: Zeljka and Tomislav Cizmesija (figure skating), Vedran Pavlek (alpine skiing), Sinisa Vukonic (cross country), coaches Ozren Mueller, Mladen Mumelas and Darko Stimac, physician Ivan Drinkovic and head of the mission (until today the only woman on that position) - Sanda Dubravcic Simunjak, double Olympian (Lake Placid Winter Olympics 1980 and Sarajevo 1984). The Olympics were then reported by sports journalists: Bozo Susec, Mico Dusanovic, Branko Karapandza and Boris Mutic. The late Mladen Mumelas and Boris Mutic, whose sporting excellence stayed permanently embedded into the Croatian and world Olympism, missed the new gathering. The event was attended by COC Vice Presidents Nada Sencar and Slavko Goluza, Morana Palikovic Gruden, member of the Council and Secretary General Josip Cop.

65 Olimp