OLIMP 39 by Hrvatski olimpijski odbor

Broj 39 / lipanj 2011. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE: Zdravko Ćiro Kovačić

OLIMPIJSKE NADE: Edi Dadić

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Plivanje

HOO

20 godina (1991. - 2011.)

Hrvatski olimpijski odbor

1991.--2011. 1991.

Sadržaj

Prilog Povijest hrvatskog športa

Olimpijske legende Zdravko Ćiro Kovačić

Društvo i šport “Odmorko” mora dalje od Zagreba

Olimpijske nade Edi Dadić

Nastanak modernog športa Plivanje

MOO Šport u razvoju svjetskog mira

Treneri i šport Nj. V. rezultat

Športska terminologija Leptir ili dupin, slobodno ili kraul?

Naslovna stranica: Članovi osnivačke Skupštine HOO-a (10. 9. 1991).

20 godina HOO Ogrlica uspjeha

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

i šport 50 Znanost Vještina ratovanja u športu i šport 54 Žene Život Patty Berglund

56 EOC Europski nositelj olimpizma na internetu 58 Šport ITTF Olimpa do Olimpa 62 Od Vijesti iz HOO-a

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 10 000 Zagreb

Olimp je ČasOpis HrvatskOg OlimpijskOg OdbOra.

Tisak:

Tehničar Copyservis Kranjčevićeva 25a 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

www.hoo.hr hoo@hoo.hr

Danas, kada eto pišem ovih nekoliko uvodnih riječi za “Olimp” zakašnjelo je reći - „Evo, krenulo je“... Mislim tu na našu Sportsku televiziju, a na kojoj je u ovih više od 60 dana emitiranja prikazano gotovo isto toliko športova. Pomalo je to i nevjerojatno, pogotovo ako uzmete u obzir da je, na primjer, na našoj nacionalnoj televiziji prošlo više od deset godina da se izravno prenosila jedna ragbijaška utakmica... Uglavnom, siguran sam da će SPTV zaista biti u funkciji športa i športaša te njihovoj promociji. Gotovo da ne prođe dan, a da netko on naših športašica ili športaša ne ostvari kvalifikacijsku normu za odlazak na OI London 2012.. Dok ovo pišem, a to je uoči održavanja 25. sjednice Vijeća HOO-a (31.5.2011.) imamo 8 evidentnih olimpijskih kandidata. Veselimo se rezultatima i dostignućima naših atletičara, streljača, taekwondista, tenisača, stolnotenisača... Očekujemo dobre vijesti i od jedriličara, veslača, gimnastičara, hrvača... Naravno, ne zaboravljamo ni na rukometaše i vaterpoliste od kojih očekujemo ne samo plasman i odlazak na OI u London, već i medalje. Svibanj je bio mjesec održavanja desetog, jubilarnog OlimpijGlavni tajnik Hrvatskog skog festivala dječjih vrtića Hrvatske. Točno 365 vrtića i 18.000 olimpijskog odbora sudionika (13.379 djece i 4.500 odraslih) bilo je uključeno u tu hvalevrijednu priredbu u kojoj su se djeca vrtićke dobi prvi put Secretary General of the upoznala s olimpijskim simbolima i njhovim značenjem. Croatian Olympic Committee Ovo je godina u kojoj će se, 10. rujna, proslaviti dvadeseta godišnjica osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora. Na dostojan, Josip Čop, dipl. oec. ali vremenu primjeren način, obilježit ćemo taj dan Festivalom športa koji će se održati na ŠRC Jarunu (od 10 do 14 sati) te svečanom proslavom u HNK iste te večeri. Godišnjicu će uveličati i predsjednik MOO-a Jacqoues Rogge i predsjednik EOO-a g. Patrick Hickey. Uz osnivače HOO-a i druge visoke dužnosnike i goste, prisjetit ćemo se osnivanja Hrvatskog olimpijskog odbora, te dvadeset godina rada i djelovanja HOO-a. Puno posla, obaveza, ali svakako i radosti. Stoga je naslovnica (baš kao i glavna, uvodna tema ovog ljetnog broja) posvećena toj značajnoj obljetnici... Želimo Vam sunčani i bezbrižni ljetni odmor. U športskom duhu, naravno!

Dear Reader,

Today, when I am writing these few introductory words for “Olimp”, it seems too late to say“There, it‘s on a roll”… I am talking about our Sports television which has, in over 60 days of broadcasting, almost the same number of sports. It seems a bit incredible, especially when you consider the fact that, for example, on our national television over ten years have passed without a single rugby game being broadcast... Basically, I’m sure that SPTV will actually be supporting sports and athletes and their promotion. Not a day goes by, that one of our male or female athletes doesn’t achieve a qualifying standard for the London 2012 Olympics... As I am writing this, and this was before the 25th session of the COC Council (May 31st, 2011), we have had 8 obvious Olympic candidates. We look forward to the results and achievements of our athletes, archers, taekwondoists, tennis players, table tennis players ... We expect good news from our yachtsmen, rowers, gymnasts, wrestlers ... Of course, we haven’t forgotten the handball players and water polo players, of which we expect not only placement and going to the Olympics in London but also medals. In May he tenth, jubilee, Olympic festival of Croatian kindergartens was held. Exactly 365 kindergartens and 18.000 participants (13.379 children and 4.500 adults) took part in this praiseworthy event, in which children of kindergarten age were for the first time introduced to the Olympic symbols and their meaning. This year, on September 10th, the Croatian Olympic Committee will celebrate the 20th founding anniversary. We will mark this day in a worthy but weather accordingly way, with a Sports Festival which will be held at the sports and recreation center Jarun (from 10 A.M. to 2 P.M.) and with a formal celebration in the Croatian National Theater that same evening. The anniversary will also be supported by the IOC President Mr. Jacqoues Rogge and the president of EOO, Mr. Patrick Hickey. Along with the founders of the COC and other senior officials and guests, we will recall the founding of the Croatian Olympic Committee, and twenty years of its work and activities. A lot of work, obligations, but certainly also a lot of joy. Therefore, the front page (just like the main, introductory theme of this summer edition) is dedicated to this significant anniversary… We wish you a sunny and carefree summer vacation. In the sports spirit, of course!

HOO 20 godina

Tekst: TOMISLAV POLJAK

Od debitantskih Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu 1992., na kojima je za Hrvatsku uzrečica “bitno je sudjelovati” imala istinsko značenje, do prošlogodišnjeg zimskog olimpijskog summita u Vancouveru, hrvatski su športaši skupili 17 “ljetnih” i deset “zimskih” kolajni, ukupno 27 najvrednijih priznanja koja športaš može primiti.

OGRLICA USPJEHA

HOO 20 godina

adatak osuđen na propast! Dvadeset godina Hrvatskog olimpijskog odbora opisati kroz uspjehe hrvatskih športaša na nekoliko stranica teksta je, budimo realni, preambiciozan plan. Barem ako ga se želi obaviti korektno, bez da se ikoga zaboravi... A uspjeha je u ova dva desetljeća bilo toliko da bi i knjiga bila prekratka! Nerijetko u javnosti možemo čuti stav koji bi se mogao svesti na pitanje “zašto uopće pratimo šport, što mi uopće imamo od toga da ‘naši’ pobjeđuju?”. Ova kratka reminiscencija definitivno nije štivo za one koji su bliski ovakvom razmišljanju, za one kojima puls nije galopirao kod Draženovih koševa, Goranovih asova ili Šukerovih golova. Međutim, takvi vjerojatno nisu ni uzeli u ruke ovaj magazin... Šport je oduvijek bio ispušni ventil nacija diljem svijeta. Od debitantskih Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu 1992., na kojima je za Hrvatsku uzrečica “bitno je sudjelovati” imala istinsko značenje, do prošlogodišnjeg zimskog olimpijskog summita u Vancouveru, hrvatski su športaši

Olimp 8

skupili 17 “ljetnih” i deset “zimskih” kolajni, ukupno 27 najvrednijih priznanja koja športaš može primiti. Za samostalnu Hrvatsku uspjesi naših predstavnika diljem svijeta početkom devedesetih imali su, iz jasnih društveno-političkih razloga, važnost koja miljama nadilazi njihovu športsku komponentu. Trobojna marama Gorana Ivaniševića i dvije barcelonske olimpijske bronce (pojedinačno i u paru s Prpićem) ili srebrna košarkaška lokomotiva predvođena nikad prežaljenim kolovođom Draženom Petrovićem tih su godina doista bili više od igre! - Hrvatska je na tim Igrama predstavljena svijetu. Znao sam da Hrvati to mogu, uvijek sam vjerovao u njihove športske mogućnosti, a košarkaši i tenisači pokazali su da vam je mjesto na olimpijskim postoljima - kazao je za vrijeme svojeg posljednjeg posjeta Hrvatskoj 2007. godine, pokojni Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnoga olimpijskog odbora s 21-godišnjim predsjedavajućim iskustvom (1980.-2001.) I koliko god to bilo nepravedno prema športašima koji se natječu u neolimpijskim športovima ili disci-

Ljetne olimpijske igre

Zimske olimpijske igre

BARCELONA 1992. Srebro Košarkaši Bronca Goran Ivanišević Bronca Goran Ivanišević & Goran Prpić

SALT LAKE CITY 2002. Zlato Janica Kostelić (veleslalom) Zlato Janica Kostelić (kombinacija) Zlato Janica Kostelić (slalom) Srebro Janica Kostelić (superveleslalom)

ATLANTA 1996. Zlato Rukometaši Srebro Vaterpolisti SYDNEY 2000. Zlato Nikolaj Pešalov Bronca Veslački osmerac ATENA 2004. Zlato Rukometaši Srebro Duje Draganja Srebro Siniša i Nikša Skelin Bronca Nikolaj Pešalov Bronca Mario Ančić & Ivan Ljubičić

TORINO 2006. Zlato Janica Kostelić (kombinacija) Srebro Ivica Kostelić (kombinacija) Srebro Janica Kostelić (superveleslalom) VANCOUVER 2010. Srebro Ivica Kostelić (superkombinacija) Srebro Ivica Kostelić (slalom) Bronca Jakov Fak (10 km)

PEKING 2008. Srebro Filip Ude Srebro Blanka Vlašić Bronca Snježana Pejčić Bronca Martina Zubčić Bronca Sandra Šarić

9 Olimp

HOO 20 godina

plinama, olimpijske medalje su, uz rijetke iznimke (svjetska i europska prvenstva u nogometu, teniske Grand Slamove...), športska priznanja koja imaju daleko najveći odjek u svijetu. Prvo olimpijsko zlato i legendarna rukometna gusjenica u Atlanti te generacija predvođena “posljednjim hrvatskim športskim fakinom”, prerano otišlim Velimirom Kljajićem “Kljunom”, zlatnim će slovima biti zabilježena i u almanahu povodom 100 ili 200 godina HOO-a. Spomenuta je 1996. bila posebna, poratna godina u Hrvatskoj pa su i Igre u SAD-u imale promotivno-terapeutski karakter za “kockaste” športaše i njihove navijače. - Ovi momci znaju za što se bore, znaju kakvo je stanje u Hrvatskoj. Ostavili su sve na terenu da bi se naš izmučeni i napaćeni narod mogao veseliti njihovu uspjehu - slavio je Saračevića, Ćavara i društvo prvi (i tadašnji) predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak. Između toga, Hrvatska se pojavila i u Norveškoj, na ZOI u Lillehammeru. I dalje na zimskim igrama nije bilo velikih rezultata, ali četiri godine kasnije navijestilo se “Njezino snježno božanstvo”, koje se sa 16 godina u Naganu predstavilo osmim mjestom u kombinaciji. Već tada mnogi su se kleli u ekstratalent Janice Kostelić koji će je četiri godine kasnije promovirati u najuspješniju hrvatsku olimpijku.

Olimp 10

Predsjednici HOO Antun Vrdoljak 1991.- 2000. Zdravko Hebel 2000. - 2002. Zlatko Mateša 2002. -

Glavni tajnici HOO Slavko Podgorelec 1991. - 2000. Andrija Mijačika 2000. - 2002. Ivica Miočić Stošić 2002. - 2004. Josip Čop 2005. -

No, prije Salt Lake Cityja odrađene su i ljetne igre u Sydneyu. Dizačko zlato “dobrog čovjeka Nikole” mnogi su, nepravedno, doživljavali kao bugarsko. Pešalov je ponosno “spasio” hrvatske nade na tim Igrama, jer je uz srebro veslačkog osmerca bio jedini osvajač kolajne, iako se u najavama nije išlo ispod pet medalja... Ako Sydney možemo okarakterizirati kao mali podbačaj, već spomenuti Salt Lake City postavio je Hrvatsku na kartu zimskih velesila. Nismo imali niti jednu skijašku stazu, snijegom iz cijele države ne bismo pokrili ozbiljniji postotak prosječne spustaške staze, o poštenim žičarama smo mogli samo sanjati (i danas je situacija ista!), ali imali smo - Janicu. “A sada Boris šuti, ionako ne možeš pomoći.” Legendarni komentar Borisa Mutića na startu druge vožnje

Janičinog slaloma u Park Cityju samo je jedan od podsjetnika na jednu od najimpresivnijih olimpijskih pojedinačnih izvedbi u povijesti. Janica je četiri godine kasnije u Torinu samo potvrdila status najtrofejnije skijašice u olimpijskoj povijesti okitivši se još dvama kolajnama te s ukupno četiri zlata i dva srebra dokazala kakav je privilegij bio živjeti u vrijeme njezina plesanja među slalomskim i inim kolcima... Atenska 2004. i njezine Igre bile su po mnogočemu posebne za HR-sport. Najuspješnije do sada, s pet medalja, ostat će upamćene po mnogo slika. Bila je to neviđena dominacija novog rukometnog imperija, koji je poput čunjeva porušio sve koji su mu se našli na putu… Ili noćni maraton Ivana Ljubičića i Marija Ančića koji su u paru došli do teniske bronce. Nikolaj Pešalov ponovno je donio jednu “bugarsku medalju”, ovoga puta broncu. Srebra braće Skelin i Duje Draganje upotpunila su nikad bogatiju hrvatsku medaljašku kolekciju. - Sve pojedinačne frustracije, koje su se nakupile tijekom godina, sada više nisu bitne. Nakon ove medalje, slavlja s navijačima i dočeka u hrvatskom olimpijskom selu, šport dobiva drugačiji smisao - kazao je tad Ivan Ljubičić. Na istim onim Igrama u Torinu 2006., koje će se kasnije pokazati kao oproštajne za Janicu, ukazao se i

HOO 20 godina

Veliki ljudi iz malih športova I za kraj pregleda, ne bi bilo fer izostaviti športaše koji pate od već spomenutog “problema bavljenja neolimpijskim športom”. U isto vrijeme dok slavimo velebna postignuća na najvećim pozornicama, rijetki se sjećaju Envera Idrizija, karataša koji je donio prvu međunarodnu seniorsku medalju hrvatskom športu, i to baš 10. rujna 1991., na dan osnivanja HOO-a. Danas njegovu sudbinu prolazi Emil Milihram, kajakaš na divljim vodama čija disciplina (spust) nije olimpijska. I kada se jednom umirovi, tko će se sjećati pametnog, obrazovanog momka iz Varaždina koji je godinama vladao svojim športom, koji je osvojio sve što se u njegovom športu može osvojiti, ali nije imao priliku okiti se olimpijskom lovorikom? Slično je i današnjoj generaciji zlatnih karataša (Domdjoni, Šenjug, Čelan...) koja je pretvorila svoj šport u najtrofejniji u Hrvatskoj, a gotovo da i ne postoje na domaćoj medijskoj sceni. Veliki ljudi iz malih športova? Nepravedno, ali istinito...

njezin brat, čovjek za kojeg se tvrdilo da “ne može potegnuti pod pritiskom”. No, vidi - eto kombinacijskog srebra! Dvostruko Ivičino srebro u Vancouveru četiri godine kasnije smjestilo ga je uz bok Janici, a Kosteliće s četiri zlata i pet srebra zlatnim slovima upisalo je u svjetske športske almanahe kao jednu od najtrofejnijih obitelji u povijesti športa. Šampionku Janičina kova Hrvatska više vjerojatno nikada neće doživjeti. Međutim, u liku i djelu Blanke Vlašić, koja dominira skokom u vis kao što je to radila i Janica u skijanju, dobila je “najbolju moguću zamjenu”, ako je stvari uopće fer tako postaviti. Pekinške Igre 2008. donijele su neobičnu situaciju u kojoj je javnost slavila četiri medalje i - tugovala zbog jednog srebra. Iako je to Blankino srebro doista bilo zlatnog sjaja, jer je s 205 centimetara gotovo nevjerojatnim spletom okolnosti ostala bez očekivanog zlata, reakcija javnosti možda i najbolje govori koliko je dugonoga Splićanka postala velika. U Pekingu se još slavilo Udeovo srebro na konju s hvataljkama, bronce u taekwondou Martine Zubčić i Sandre Šarić te streljačka bronca nepravedno marginalizirane skromne Riječanke Snježane Pejčić. Olimp 12

I to je to - 27 olimpijskih medalja u 20 godina! A gdje su tek svi ostali uspjesi? Gdje je nezaboravno ljeto ‘98. i francuska svjetska bronca nogometaša, koji su već i dvije godine ranije u Engleskoj postali nacionalni kockasti simbol... Ili Ivaniševićeva wimbledonska golgota zaključena bajkovitom 2001, Majoličin Pariz iz snova 1997., rukometni čarobnjaci koji su u Balićevoj eri uzeli šest velikih medalja u devet godina i nadovezali se na veliku generaciju koja je harala prvom polovicom devedesetih... Kako zaboraviti vaterpoliste, koji su, osim olimpijskog srebra u Atlanti, kući donijeli još pet velikih medalja, uključujući i svjetsko i europsko zlato. U divljenju olimpijskoj kolekciji obitelji Kostelić ne smije se zaboraviti ni ona kristalna u kojoj sada stanuju četiri velika i deset malih Globusa? Neke velikane, poput europskog boksačkog prvaka Željka Mavrovića, višestrukih plivačkih europskih prvaka Gordana Kožulja, Miće Miloševića, Sanje Jovanović, svjetskog i olimpijskog brončanog biatlonca i najpoznatijeg hrvatskog “športskog prebjega” Jakova Faka, uskoro sedmerostrukog olimpijca Zorana Primorca i mnoge, mnoge druge šampione, moramo tek spomenuti... A gdje su onda još klupski uspjesi, športaši koji su sa svojim momčadima postizali globalno važne stvari poput Tonija Kukoča u dresu Chicago Bullsa? Preambiciozan zadatak za državu prebogatu uspjesima... Sandra Perković, Filip Hrgović, veslački četverac i čitav niz sportaša koji i dalje traju oprostit će što nisu spomenuti. Oni će svojim uspjesima ionako započeti “pisanje” drugih 20 godina HOO-a... 

→ Summary ←

Since their debut at the 1992 Olympic Winter Games in Albertville, where the Croatian saying “the important thing is to participate“ rang true, to last year’s Winter Olympics summit in Vancouver, Croatian athletes have collected 17 summer and ten winter medals, a total of 27 of the most valuable recognitions that an athlete can receive. For an independent Croatia, the worldwide success of our representatives in the early nineties had, due to clear sociopolitical reasons, an importance that went miles beyond their athletic component. The Tricolor scarf worn by Goran Ivanisevic and two bronze medals from the Olympics in Barcelona (singles and doubles with Prpic) or the silver basketball locomotive led by Drazen Petrovic, whose death we have never gotten over during those war years - they were indeed more than just a game. So this is how it all began... The celebration of the 20th COC’s founding anniversary is an opportunity to recall the success of all Croatian athletes in the past two decades, not only because of the Olympic medals, but also because a lot of other extraordinary success in various sports. No doubt that the crown of success will be just as bright in the next 20 years...

Legende: Zdravko Ćiro Kovačić

Vratar iz Kuće slavnih

Olimp 14

dravko Ćiro Kovačić jedan je iz plejade riječkih športaša s jedinstvenim pedigreom. Rođen je 1925. godine u Šibeniku, a 1926. s roditeljima se seli na Sušak gdje i danas živi. Ćiro je jedini živi vaterpolist iz generacije koja je nastupila na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu gdje je reprezentacija Jugoslavije - nakon uvjerljive pobjede nad Australijom od 12:3 te neodlučenog 4:4 s olimpijskim pobjednicima Italijom - doživjela samo poraz protiv Mađara (1:3) i - ostala bez medalje. Ćiro je pedesetih godina prošlog stoljeća bio najbolji vaterpolski vratar svijeta, i bio je i te kako zaslužan što je reprezentacija na Igrama u Helsinkiju (1952.) i Melbourneu (1956.) osvojila srebne medalje (oba su puta puta zlatna odličja otišla u Mađarsku). Uz to, bio je i u izabranoj reprezentativnoj momčadi koja je osvojila prvo europsko odličje - broncu na europskom prvenstvu u Beču 1950. godine, a u svojoj kolekciji ima i srebrnu kolajnu s EP u Torinu četiri godine poslije. - Ne znam ima li još netko živ u Hrvatskoj koji je bio na Olimpijskim igrama u Londonu - glasno se pita Zdravko Kovačić, sudionik natjecanja održanog samo tri godine poslije Drugog svjetskog rata, a uoči novih londonskih Igara 2012. Pa nastavlja: - Imali smo tamo nogometnu momčad, tko zna je li netko od njih još živ... Od mojih vaterpolista nažalost nema više nikoga. o Kakve su bile Olimpijske igre u Londonu u ozračju ondašnjeg poimanja športa? - To su bile prve Igre nakon Drugog svjetskog rata, a natjecanju nisu imali pristupa Nijemci i Japanci, iako je to bilo zapravo malo smiješno jer - što su športaši krivi. Za nas je to bio veliki događaj jer smo došli iz zemlje koja je tada bila potpuno izolirana. Događaj nam je bio već samo putovanje… Igre su u odnosu na ove današnje, bile skromne. Stanovali smo pedesetak kilometara od Londona, u kampu podoficira britanskih vojnih zračnih snaga. Toalet s ogledalcima bilo je vojničko korito za 20-30 ljudi. Sam grad je imao još velike znakove neposredno završenog rata. Imali smo knjižice s kojima smo mogli nešto kupiti, dok su Londončani još imali točkice za

hranu. Športaši su bili raspršeni, nije bilo klasičnog Olimpijskog sela. Otvorenje je bilo na starom Wembleyu, to je pak bilo veličanstveno, bez obzira što je, dakako, bilo puno skromnije nego što su to sadašnja otvaranja. Ono je bilo intimnije nego suvremene komercijalizirane velike parade. Sada već sam taj spektakl toliko košta, da sumnjam kako jedna imalo ekonomski

kada smo osvojili brončanu medalju na europskom prvenstvu 1950. godine, budući da smo svladali olimpijske pobjednike Talijane. Stoga smo u Helsinkiju i očekivali uspjeh, jednu od medalja. Trener nam je bio Božo Grkinić i prolazili smo jako dobro. Istina, izgubili smo prvu utakmicu s Nizozemskom, ali uz jako loše suđenje. Žalili smo se i klima je bila takva da se Tekst: IGOR DUVNJAK Snimio: SERGEJ DRECHSLER

Zdravko Ćiro Kovačić pedesetih godina prošlog stoljeća bio je najbolji vaterpolski vratar svijeta Bio je i te kako zaslužan što je reprezentacija na Olimpijskim igrama u Helsinkiju (1952.) i Melbourneu (1956.) osvojila srebne medalje. Izabran je (1984.) u Kuću slavnih vodenih športova.

slabija zemlja uopće može prirediti Olimpijske igre. o Medalju u Londonu niste osvojili, no zacijelo je ostao niz zanimljivih, šaljivih događaja? - Ja sam se izgubio na trasi podzemne željeznice. Kazali su mi kako se trebam voziti „plavom linijom“ i iskrcati se nakon dvije stanice. Ja sam tako i postupio, ali kada sam izašao na svjetlo dana, našao sam se okružen livadama. Bio sam malo u panici, a nisam govorio ni engleski. Međutim, imao sam na sreću majicu s grbom, pokazao sam to službeniku podzemne željeznice, a on je pozvao policajca, bobbyja koji me je odveo sve do našeg boravišta… Englezi su nas se inače dojmili svojim poštivanjem propisa u prometu ili stajanjem u redu dok su čekali autobus… o Nakon Londona ste osvojili olimpijske srebrne medalje u Helsinkiju 1952. i u Melbourneu 1956. godine? - Dobili smo samopouzdanje već

činilo da će naša žalba biti odbijena. O materijalnim povredama pravila govorili su tadašnji šef naše delegacije, poznati športski novinar Hrvoje Macanović i izbornik Vlado Polić, a ja sam kao kapetan rekao da ćemo prihvatiti svaku odluku komisije, ali da ukoliko ne usvoje naše argumenti da će to biti kraj bavljenja vaterpolom za mene i moje suigrače. Nakon što su saslušani i Nizozemci, naša je žalba prihvaćena, a utakmica ponovljena. Taj put smo pobijedili i tako si trasirali put prema medalji... Usput, na tim je igrama naša nogometna reprezentacija igrala onu dobro znanu utakmicu sa SSSR-om. A u jednom je finskom listu na naslovnoj stranici pisalo: „Jugoslaveni osvojili sve zlatne medalje“. Ispod toga je dodano - „u restoranu“… U Helsinkiju je uistinu bilo jako lijepo. Meni su to bile najljepše Igre, Finci su ljudi koji jako cijene šport i športaše. Znate li kada su naši vaterpolisti prvi put igrali u inozemstvu nakon rata? - pita nas Ćiro i odmah nastavlja: - Bilo je to 1947. kada smo nastu15 Olimp

Legende: Zdravko Ćiro Kovačić pili na europskom prvenstvu u Monte Carlu. Možete li uopće zamisliti kako smo se osjećali došavši iz onog siromaštva i tame, ravno u kneževinu! Zdravko Ćiro Kovačić je usporedno s igračkom karijerom, koju je završio 1957. godine, gradio i profesionalnu kao diplomirani ekonomist - od 1972. do 1990. bio je jedan od direktora u uspješnoj brodskoj kompaniji "Jugolinija". U športskom društvu "Primorje", Ćiro je obnašao razne dužnosti i još uvijek je aktivan. Posebno je ponosan što je nakon toliko godina njegova Rijeka dobila reprezentativni kompleks bazena na Kantridi.

- Mi smo trenirali u moru, ma kakvo god da je vrijeme bilo... Veseli me da su nove generacije napokon dobile prave uvjete za rad i napredak. "Primorje" je zadnji put bilo viceprvak države 1938. godine i potom tek sada 2011. U naše vrijeme, kao i danas, bio je jak Jug, pa je došla Mladost i splitski Jadran. Nakon toga Partizan, pa je za nas ostala borba za sredinu ljestvice. Ali sam uvjeren da će sada domaći igrači, uz ova zvučna imena sa strane, stvoriti kolektiv koji bi se dugo mogao zadržati na vrhu hrvatskog vaterpola kaže Zdravko Kovačić. A na pitanje koji mu je događaj iz duge vaterpolske karijere ostao u sjećanju odgovara;

- Ma ni jedan konkretni događaj niti neka utakmica, nego uspomene na brojna prijateljstva i divne ljude, s kojima se i danas čujem, a često i družim. I to ne samo s vaterpolistima iz Hrvatske i bivše države, nego i iz Italije, Rusije, Mađarske. Eto, to mi je najveće zadovoljstvo - završio je iznimno vitalni 86-godišnji stanovnik Kuće stavnih vodenih športova u američkom Fort Lauderdaleu, a u koju je ušao u travnju 1984. godine, kad je povelju o tom svečanom činu potpisao predsjednik SAD-a Ronald Reagan. 

→ Summary ←

In the 50’s of the past century, Zdravko Ciro Kovac (86),was the best water polo goalkeeper in the world .i He was also greatly responsible that the Yugoslav team won silver medals at the Olympic Games in Helsinki (1952) and in Melbourne (1956) Simultaneously with his water polo career, (which came to an end in 1957), he worked on his professional career as a graduated economist: from 1972 to 1990 he was one of the directors of the successful boat company called: “Jugolinija”. In the sports society “Primorje”,

Ciro held a variety of duties and is still active. He is especially proud that after so many years his hometown Rijeka got a representative pool complex on Kantrida. If you ask about his favorite memories from his water polo career, he will answer: “It’s not a specific event or a match, but the memories of friendships with athletes from all around the world.” In April 1984, he was elected to the International Swimming Hall of Fame in American Fort Lauderdale.

Olimpijske nade: Edi Dadić

Senzacija

iz Ravne Gore Tekst: TOMISLAV POLJAK

Hrvat, pa europski prvak u skijaškom trčanju? Iako konkurencija na tom juniorskom prvenstvu nije bila potpuna, radi se o upravo senzacionalnom uspjehu 17-godišnjeg Edija Dadića.

kije su mu “prišivene” još u prvom razredu osnovne škole. Profesor tjelesnog Zoran Skender, koji ga je uveo u svijet skijaškog trčanja, i danas mu je trener. Još od početaka u kojima je, kako sam kaže, “bilo zabavno uz smijeh i suze koje su nastale uslijed padova s rollera”, zavolio je ovaj šport. S obzirom da je iz Ravne Gore, rekli bismo da 17-godišnji Edi Dadić i nije imao mnogo opcija... - Niste sasvim u pravu. Skijaško trčanje je najpopularniji, ali ne i jedini šport u mojem kraju. Mnogi kolege iz škole krenuli su u nogomet ili košarku - ispravlja nas 185 centimetara visoki momak koji je prošle sezone skrenuo pažnju na sebe, ali i šport koji je osuđen na skupljanje mrvica u hrvatskom medijskom prostoru. Uspjeh koji ga je izvukao iz športske anonimnosti bio je naslov juniorskog prvaka Europe na 10 km klasičnim te viceprvaka slobodnim stilom na istoj udaljenosti. Nedoumicu oko kategorizacije natjecanja na kojem je slavio brzo je riješio: - To je novoformirano natjecanje koje se prošle sezone održalo prvi put. Iako nisu nastupili Nijemci i Skandinavci, nemojte misliti da je konku-

Olimp 18

rencija bila slaba, dapače. Međutim, trčao sam fenomenalno i postao prvak Europe… Hrvat, pa europski prvak u skijaškom trčanju? Iako konkurencija nije bila potpuna, zvučalo je (i jest!) senzacionalno. Za sada je to, naravno, najveći rezultat njegova 11-godišnjeg bavljenja ovom nordijskom disciplinom: Uvijek sam bio među tri najbolja u svojem godištu u Hrvatskoj. Od šestog razreda osnovne škole svake godine u svojoj kategoriji osvajam hrvatski pokal. Tada su krenula međunarodna natjecanja, a zlatom i srebrom u austrijskom Ramsauu šokirao sam i samoga sebe - priča Dadić. Osim samoga sebe, šokirao je i konkurenciju, trkače iz zemalja s neusporedivom nordijskom tradicijom u odnosu na hrvatsku: - Sjećam se da su se nakon moje pobjede svi okupili oko mojeg trenera. Čestitali su mi i prijatelji kojih imam najviše među Švicarcima i Slovencima. Prijateljstvo sa Slovencima potaknulo je priče o Dadiću kao novome Jakovu Faku. Nema pušku na leđima, ali za dobru paralelu takvi “detalji” očito nisu presudni: - Upoznao sam Jakova, poručio mi je da se trudim i treniram jer se rad uvijek isplati. Pratio sam njegov slučaj i mogu shvatiti zašto je otišao u Sloveniju. Ja sam naravno premlad da bih uopće razmišljao o promjeni reprezentacije, a što je još bitnije - barem za sada za takvo što nema baš nikakve potrebe, jer imam dobre uvjete u Hrvatskoj. Edi ponajviše trenira kod kuće, jer mu staza u Ravnoj Gori prolazi pored kućnog praga. Kada nema snijega, rolleri su opcija za “krpanje”. Snježne pripreme odrađuje i na austrijskim glečerima, a novi sporazum sa Sloven-

cima trebao bi mu pomoći i produljiti suradnju dvaju saveza. - Taj novopotpisani sporazum odnosi se samo na treninge. Naravno da si na natjecanjima međusobno pomažemo, jer male su reprezentacije osuđene na zajedničku borbu protiv “velikih”, kao što su Nijemci, Norvežani ili Rusi. Međutim, i mi imamo svoje tajne, čuvamo neke detalje kojima pokušavamo biti bolji od svih. S obzirom na sredstva koja su neusporediva s onima koja na raspolaganju imaju spomenuti “veliki”, nije iznenađenje da je u Dadićevu reprezentativnom stožeru trener Skender ujedno i serviser: - Imam sreću da trener odlično priprema skije, pa u tom segmentu nisam hendikepiran u odnosu na konkurenciju. Naravno da bi nam svaka pomoć u ljudstvu jako dobro došla. Koji put fizički jednostavno ne uspijemo reagirati na promjene uvjeta na stazi, kao što to mogu napraviti velike reprezentacije. Nordijska reprezentacija, koja je pod kapom Hrvatskog skijaškog saveza (za razliku od, primjerice, samostalnog Hrvatskog biatlonskog saveza), u Dadiću je dobila ozbiljni potencijal da se na velikim seniorskim natjecanjima napokon odmakne od one “bitno je sudjelovati”: - Vjerujem da mogu biti taj koji će podignuti ovaj šport na višu razinu u Hrvatskoj. Ne želim samo nastupati, želim ostaviti trag u skijaškom trčanju i mislim da imam potencijal za takvo nešto. Edi je već prošle sezone, na Svjetskom prvenstvu u Oslu, okusio kakav je osjećaj, kako to voli reći, “biti među velikim dečkima skijaškog trčanja”. Među njima bio je i njegov norveški uzor, dvostruki olimpijski pobjednik Petter Northug.

Olimpijske nade: Edi Dadić

‘Vjerujem da mogu biti taj koji će podignuti ovaj šport na višu razinu u Hrvatskoj. Ne želim samo nastupati, želim ostaviti trag u skijaškom trčanju i mislim da imam potencijal za takvo nešto’

- Nastup u Oslu donio mi je neprocjenjivo iskustvo. Nadam se da bih već sljedeće sezone mogao nastupiti na nekim utrkama Svjetskog kupa. Čekaju me i FIS utrke, Kontinentalni kup te Svjetsko juniorsko prvenstvo. Ipak, najveća želja u sljedećim godinama je plasman na Olimpijske igre u Soči. Iako se 2014. čini daleko, put do Rusije za Dadića počinje već u sezoni 2012./2013. - Za normu bih se trebao spustiti ispod 100 FIS-ovih bodova. Sve ćemo podrediti Sočiju i vjerujem da ću se uspjeti plasirati na OI. Do Olimpijskih igara Dadić će lakše

Olimp 20

uz financijsku potporu koja bi mu još poboljšala uvjete rada, koji su za sada dobri ponajviše zahvaljujući jednom privatnom sponzoru. Jedna od stavki moglo bi biti i priključivanje programu Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane RH koji, kroz zaposlenje u MORH-u, pomaže mnogim hrvatskim športašima. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša najavio je Ediju takvu mogućnost još na prijemu nakon osvojenog europskog naslova u Ramsauu. - Nisam mogao vjerovati kada mi je gospodin Mateša najavio takvu mogućnost. Ne možete si ni zamisliti koliko bi mi takva pomoć dobro došla. Krajem godine (22. prosinca, op. a.) navršavam 18 godina, a predsjednik MOO-a mi je obećao da ću po punoljetnosti ući u MORH-ov program oduševljeno je zaključio Dadić. 

→ Summary ←

Edi Dadic (17) is the European junior champion in cross country skiing at 10 kilometers, classic style and the European vice-champion at 10 km freestyle racing. Although the Germans and Scandinavians did not take part in this, which made the competition incomplete, Dadic’s result is truly a sensational success, especially if one considers that Croatia has never played a significant role in this sport. Encouraged by this great success, the young athlete says he believes he can be the one to raise this sport to a higher level in Croatia. Furthermore, he claims that not only does he want to compete, but he would also like to leave his mark on world cross-country skiing. He believes that he has the potential to do so. He hopes that in the upcoming winter season, he will take part in the some of the races of the senior World Cup and thus begin to gain experience in competition with the world’s best ski-runners, including his idol the Norwegian Petter Northug. His main and greatest desire is to take part in the 2014 Olympic Games in Sochi (Russia).

Foto: Eskinder Debebe (UN)

MOO

Šp rt u razvoju svjetskog mira Tekst: JURA OZMEC

Da je i UN prepoznao snagu MOO-a i olimpizma kao pokreta, govori činjenica da je Ban Ki-moon, glavni tajnik UN-a, govoreći na početku Kongresa u Kopenhagenu naglasio značaj športa u razvoju mira u svijetu!

ekoliko je već puta u „Olimpu“ spomenut Kongres Međunarodnog olimpijskog odbora, održan u Kopenhagenu, početkom listopada 2009. Jedna od tema Kongresa bila je i „Struktura olimpijskog pokreta“. Iz sažetaka tema lako se iščitava i rečenica: „Šport je ogledalo društva koje mora jasno odražavati obvezu olimpijskog pokreta da provodi strategije koje promiču univerzalni jezik športa.“ U skladu s time je i odluka 64. Generalne skupštine Ujedinjenih naroda da MOO proglasi stalnim promatračem. Kako MOO nije niti organizacija vezana uz bilo kakvu vladu, a nije ni tipična nevladina udruga, ova je odluka UN-a vrlo značajna i posebna. Naime, u povijesti UN-a, samo četiri su puta međunarodne organizacije uopće pozivane i potom primane u članstvo ili točnije, dobile su status promatrača - dvaput Crveni križ, Udruga malteškog križa i Međunarodna parlamentarna udruga. Valja dakako reći da određeni odnosi između UN-a i Olimp 22

MOO-a postoje već gotovo cijelo stoljeće - počevši od 1920. kad su ostvareni prvi kontakti s Ligom nacija. Otkud ovi veliki pomaci i status promatrača? Posljednjih nekoliko godina, prvenstveno dolaskom Jacquesa Roggea na čelo MOO-a, učvrstio se stav da MOO mora predvoditi ideju kojom olimpizam postaje sastavni dio života i načina rada, a sve je postalo ostvarivo pojavom tzv. Milenijskih ciljeva. Te je ciljeve UN promovirao početkom tisućljeća kroz 8 bitnih točaka razvoja. Cilj je tih 8 točaka, tu borbu protiv neprijatelja čovječanstva, završiti do 2015. godine. Što je zajedničko jednom i drugom planu, Milenijskim ciljevima i olimpijskim idealima i podizanju humanosti u svijetu? Promocija obrazovanja, osnaživanje humanitarnih vrijednosti, jednakost među spolovima, briga za okoliš i borba protiv AIDS-a, samo su neke, bitne zajedničke točke. Ako se ponovo vratimo u Kopenha-

gen i pogledamo točku 36. Zaključaka, postaje jasno da je MOO čvrsto zakoračio u istom smjeru kao i UN („Olimpijski bi se pokret u najširoj mogućoj mjeri trebao povezati s međunarodnim organizacijama u pružanju potpore i promicanju ostvarenja Milenijskih ciljeva UN-a i sličnih inicijativa…“). Da je i UN prepoznao snagu MOO-a i olimpizma kao pokreta, govori činjenica da je Ban Ki-moon, glavni tajnik UN-a, govoreći na početku Kongresa u Kopenhagenu naglasio značaj športa u razvoju mira u svijetu! Dakako, kako bi status promatrača

Foto: Eskinder Debebe (UN)

→ Summary ←

Jacques Rogge & Ban Ki-moon

bio valjan, a na sjednicama UN-a sjedio predstavnik MOO-a, već početkom 2010. je g. Mario Pescante imenovan promatračem. Prvi njegov govor zračio je optimizmom te podizanjem značaja športa na višu razinu unutar traženja rješenja za svjetske prijetnje i probleme. Nakon prošlogodišnje prezentacije olimpizma pred predstavnicima svjetskih velesila, koju je održala Nawal El Moutawakel, članica IO MOO-a i šefica Koordinacije za OI 2016. u Rio de Janeiru, zanimljive su zaključke iznijeli čelnici zemalja, a tiču se športa i sudjelovanja športa i športaša u životu pojedinca i nacija: „Šport, kao oruđe edukacije, razvoja i stvaranja mira može promovirati zajedništvo, solidarnost, toleranciju, razumijevanje, socijalnu ravnopravnost, te zdravlje na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.“ UN je, 10 godina nakon pokretanja Milenijskih ciljeva, svjestan ponovne pojave opasnosti uništenja okoliša,

manjka obrazovanja, nemogućnosti suzbijanja AIDS-a i upravo zato su s radošću prihvatili angažman MOO-a u cijelom projektu, svjesni pomalo i „vrtnje u krug“ bez pravih rezultata. Inačica „misli globalno, djeluj lokalno“ pokazala se u ovom slučaju vrlo ispravna i točna. Baš na njezinom tragu, MOO je nedavno promovirao i pokrenuo Olimpijski razvojni centar za mlade u Lusaki, u Zambiji. U centru će mnogi mladići i djevojke prolaziti športske osnove, ali - možda i važnije - biti pod stalnim sustavom prehrane, obrazovanja, zdravstvene skrbi i brige o sebi i drugima. Dakako, jedan takav centar neće i ne može promijeniti cijeli svijet, ali će nam pokazati da se promjene trebaju izazvati, a ne ih čekati.  Literatura: Web stranica MOO-a (www.olympic.org) Olimpijski pokret u društvu, preporuke Kongesa, 5.10.2010. AIPS magazine, 3/10 HINA, izvješća s Kongresa MOO

“Sports are the mirror of society, which must clearly reflect the commitment of the Olympic movement to implement strategies that promote the universal language of sport.” Accordingly, Decision 64 of the United Nations General Assembly declares that the IOC is the permanent observer. Since the IOC is not an organization linked to any government, nor is it a typical NGO, this UN decision is very important and special. Over the past few years, primarily with the arrival of Jacques Rogge, to the position of IOC’s head a viewpoint was established that the IOC must lead the idea by which the Olypism becomes the integral part of life and method of operation/working method, that all became possible to achieve through the appearance of the so-called Millennium Development Goals (MDGs). The UN promoted these goals in the beginning of the millennium, through 8 major development points. The aim of these 8 points, the fight against the enemies of mankind, is to end this fight by the year 2015. That the UN also recognized the power of the IOC and Olympism as a movement is proven by the fact that Ban Ki-moon, the UN SecretaryGeneral, speaking at the beginning of the Congress in Copenhagen stressed the importance of sports in the development of worldpeace! The UN, 10 years after the MDGs, is aware of the repeated danger of the environment’s destruction, lack of education, inability to suppress AIDS and that is why they gladly accepted the involvement of the IOC in the whole project, somewhat aware of ”going around in circles” without any real results. The version “think globally, act locally” has proven to be in this case very correct and accurate. Following this, the IOC has recently been promoted and instituted the Olympic youth development center in Lusaka, Zambia. In the centre many young men and women will go through the fundamentals of sports but - perhaps even more important – they will undergo permanent system of food, education, health care and taking care of themselves and others.

privatna arhiva

23 Olimp

Športska terminologija

Leptir ili dupin, slobodno ili kraul?

ostoje četiri priznate tehnike plivanja - prsno, leđno, dupin i kraul. U hrvatskome se, dakle, rabi nadređeni pojam tehnika za označavanje načina plivanja. Naziv tehnika je posuđenica i češće je u uporabi od izvorno domaćega hrvatskog naziva (koji glasi način), iako bi hrvatski naziv trebao imati prednost pred nazivom koji je podrijetlom iz nekoga stranog jezika (Mihaljević 1998). Postoje slučajevi kada to nije moguće, međutim, u slučaju naziva tehnika i način, ipak bi valjalo razmisliti o uporabi domaćega. S obzirom na to da se naziv tehnika uvriježeno rabi u plivanju u hrvatskome jeziku, rabit će ga se i u nastavku ovoga teksta. Prsna je tehnika (eng. breaststroke <breast = prsa; njem. Brustschwimmen < Brust = prsa + Schwimmen = plivanje) dobila ime stoga što se plivač

Olimp 24

nalazi u položaju u kojemu mu je cijeli prednji dio tijela, pa i prsa, okrenut prema dolje, tj. prema dnu (npr. bazena). Leđna je tehnika (eng. backstroke < back = leđa; njem. Rückenschwimmen < Rücken = leđa + Schwimmen = plivanje) dobila ime zbog činjenice da se plivač nalazi u položaju na leđima, odnosno da je okrenut leđima prema dolje, prema dnu (npr. bazena), a licem prema gore. Prvobitan je naziv te tehnike na engleskome jeziku glasio back crawl stroke. S vremenom se iz naziva ispušta riječ crawl, te ostaju riječi back i stroke, stoga backstroke. Kod sljedeća se dva naziva počinju pojavljivati nedoumice vezane za nazivlje. Kako bi se što jasnije pojasnio sustav primjene nazivlja u hrvatskome jeziku, valja razradbu povezati s nazivljem u engleskome jeziku. U engleskome se nazivlju, u

opisanome kontekstu ne rabi riječ technique koja bi bila doslovan prijevodni ekvivalent naziva tehnika, već se rabi naziv stroke. Radi se o riječi koja u engleskome jeziku ima nekoliko značenja, a ona vezana za športove na vodi su zaveslaj (npr. u veslanju) i način, tj. tehnika plivanja, a za neke druge, poput tenisa ili golfa, udarac. Za pojašnjenje su važna značenja zaveslaj i udarac. Krenimo od drugoga. Udarac se u tenisu ili golfu izvodi rukom. U engleskome, u športskome kontekstu ne postoji mogućnost zamijeniti naziv stroke u značenju udarac npr. nazivom kick, i to stoga što naziv kick uvijek označava udarac nogom, nikada rukom. Ruka je poveznica toga značenja sa značenjem zaveslaj. Zaveslaj se izvodi

krugovima nekada nazivao leptir. Naime, leptir je prijevodni ekvivalent engleske riječi butterfly, a s obzirom na to da plivačko nazivlje nastaje u engleskome jeziku, iz njega se model stvaranja i uporabe naziva širi u druge jezike. Navedeni se način plivanja razvija iz prsne tehnike, a dobio je naziv prema leptiru jer su rad nogu, koji se rabio od samih početaka, a rabio se tzv. žablji rad nogu, i rad ruku (rad je ruku i danas ostao isti) oponašali način kako leptir maše krilima. Međutim, zbog takvoga se rada nogu plivač kretao relativno sporo (stoga je prsno najsporije od četiri natjecateljske plivačke tehnike), te je nakon nekoga vremena žablji rad nogu zamijenjen dupinovim radom nogu. U engleskome se naziv za taj način plivanja nije promijenio jer riječ stroke, kako je rečeno, označava rad ruku, a s obzirom da je rad ruku ostao nepromijenjen, nepromijenjen je ostao i naziv za taj način plivanja u engleskome jeziku.

rukama, ne nogama. U engleskome se jeziku tehnike plivanja nazivaju strokes. Ta je činjenica bitna za riječ dupin koja se rabi u hrvatskome nazivu dupin tehnika, ali i u njemačkome nazivu Delphin-/Delfinschwimmen (uz Schmetterlingsschwimmen, Schmettern, Butterfly). U leđnoj se tehnici i u kraulu rabi tzv. titrajući rad nogu (engl. flutter kick), u prsnoj tzv. žablji rad nogu (engl. frog kick), a u tehnici koja se u hrvatskome naziva dupin tehnika rabi se dupinov rad nogu. Ako pažljivo pratite ovaj tekst, uočit ćete da se u hrvatskome naziv dupin rabi u nazivu za tehniku plivanja, dok se u engleskome isti taj naziv (engl. dolphin) rabi u nazivu za rad nogu u načinu plivanja koji se na engleskome jeziku naziva butterfly (stroke), odnosno leptir. Taj se način plivanja i u hrvatskim plivačkim

Međutim, u hrvatskome se jeziku dogodilo sljedeće: riječ koja se rabi u nazivu za podređeni pojam, tj. riječ dupin u nazivu dupinov rad nogu, počela se rabiti umjesto riječi leptir, odnosno riječi koja je bila u uporabi u nazivu za nadređeni pojam (tehnika je nadređeni pojam radu nogu). To je bilo jezično moguće jer riječ tehnika, za razliku od engleske riječi stroke, ne implicira uporabu ruku ili nogu u nekome načinu plivanja. Takva je, dakle, uporaba naziva u teorijskoj osnovi plivanja (Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005). U nazivima natjecateljskih disciplina, međutim, u hrvatskome se jeziku i dalje rabi naziv leptir (vidi npr. Hrvatski plivački savez, 2011), a ne naziv dupin. Prije prelaska na posljednji naziv za neku od plivačkih tehnika, još jedno pojašnjenje. Često se u opisanome kontekstu rabi riječ delfin, a ne dupin, no s obzirom na navedeno pravilo u hrvatskome jeziku koje se odnosi na preferenciju domaćega naziva u odnosu na strani, uporaba riječi dupin je pravilnija. Naime, riječ je delfin posuđenica iz grčkoga jezika. Prema Random House Webster’s Unabridged Dictionary (1999), riječ u srednjoengleskome glasi dolphyn,

a u njega ulazi iz francuskoga od riječi daulphin, dok u francuski ulazi iz staroprovansalskoga od riječi dalfin. U staroprovansalski je ušla iz narodskolatinskoga od riječi dalfnus, tj. iz latinskoga od riječi delphnus, · a u njega ulazi iz grčkoga od riječi delphin. Prema Longman Dictionary of Contemporary English (2005), riječ dolphin potječe iz grčkoga, i to od riječi delphis, a prema Duden – Deutsches Universalwörterbuch (2003), riječ iz grčkoga (grč. delphín),

Telst: DARIJA OMRČEN

Dok kod prsnog i leđnog nema nikakvih dvojbi vezanih uz njihova imena, kod preostale se dvije plivačke tehnike počinju pojavljivati nedoumice vezane za njihovo nazivlje...

odnosno od starije varijante te riječi koja glasi delphís (od delphýs što je maternica, najvjerojatnije prema obliku tijela sličnome maternici), a preko latinskoga i riječi delphinus, ulazi u druge jezike. Od četiri naziva priznatih natjecateljskih tehnika plivanja - prsno, leđno, dupin i kraul - još je jedan posuđenica. To je naziv kraul koji se u druge jezike proširio preko engleskoga jezika, a podrijetlo mu je u staronorveškome od riječi krafla (Random House Webster’s Unabridged Dictionary 1999). Isti izvor, opisujući jedno od značenja riječi crawl, kaže da ona znači kretati se u položaju licem prema tlu, pri čemu je tijelo na tlu ili blizu njega, poput gusjenice ili na rukama i nogama. Sam je kraul kao tehnika plivanja dobio takav naziv stoga što pokreti plivača oponašaju opisani 25 Olimp

Športska terminologija

način kretanja. Za razliku od njega, prethodno spomenuta leđna tehnika na engleskome se naziva backstroke jer se riječ crawl (od back crawl stroke) s vremenom prestala rabiti u tome nazivu. Logika je prvobitnoga naziva back crawl stroke bila da pokreti plivača oponašaju “puzanje” na leđima. Vratimo se kraulu. Naziv koji mnogi, u raznim jezicima, rabe kao istoznačnicu za kraul je naziv slobodno ili slobodnim načinom/stilom (eng. freestyle; njem. Freistil). Takva se uporaba uvriježila u brojnim jezicima. Međutim, nazivi kraul i slobodno, odnosno slobodnim načinom nisu istoznačnice. Puni je službeni naziv kraula u engleskome jeziku front crawl stroke (njem. Kraul). Naziv se rabi u različitim skraćenim varijantama, npr. front crawl, crawl stroke ili samo crawl. Potonja su dva naziva moguća jer danas više ne postoji naziv back crawl stroke te dvoznačnost naziva crawl više nije moguća. Naziv je freestyle naziv ili za neku od natjecateljskih disciplina u kojima plivač prema pravilima natjecanja može plivati kako god želi (jedino što ne smije učiniti je roniti duže od 15 metara te hodati po dnu bazena) ili za posljednju dionicu u mješovitim natjecateljskim disciplinama u kojima plivač također može plivati kojim god načinom želi. U oba je slučaja uvjet da odabrani načini plivanja nisu leđno, prsno ili leptir/dupin (Fédération Internationale de Natation, 2009). To znači da može plivati kraul, ali i bilo kojim drugim načinom koji nije jedna od četiri priznate tehnike plivanja. Također ne smije roniti duže od 15 metara te hodati po dnu bazena. Drugim riječima, plivač ima slobodu izbora plivati kako god želi, a čak nije obvezan plivati nekom od četiri priznate plivačke tehnike. Stoga je Olimp 26

naziv freestyle (slobodno, slobodnim načinom/stilom) u potpunosti prikladan. S obzirom na to da je kraul najbrža plivačka tehnika, razumljivo je da većina plivača na natjecanjima pliva baš tom tehnikom. Potpuno je razumljivo, s obzirom na to da gotovo svi plivači, iako i od toga pravila ima iznimaka, plivaju kraul tehnikom u nekoj od natjecateljskih disciplina pod zajedničkim nazivnikom freestyle (slobodno, slobodnim načinom/ stilom) ili u zadnjoj dionici, također pod nazivom freestyle, u mješovitim natjecateljskim disciplinama, da je naziv freestyle u umnome rječniku mnogih postao istoznačnicom za kraul. Međutim, strogo terminološki gledano, ta dva naziva, u stvari, nisu istoznačna. Zašto se u hrvatskome jeziku rabi naziv tehnika, a ne npr. zaveslaj? Model je uporabe naziva tehnika preuzet iz njemačkoga jezika. U tome se jeziku načini plivanja nazivaju tehnikama, npr. BrustschwimmenTechnik, SchmetterlingsschwimmenTechnik. Iako je moguće pronaći i izvorno engleske tekstove u kojima se umjesto naziva stroke rabi naziv technique, u engleskome jeziku riječ technique u kontekstu plivanja ipak nema onu komunikacijsku vrijednost koju ima npr. u hrvatskome ili njemačkome jeziku. Opisani nazivi pokazuju kako je u stručnome jeziku točnost naziva od velike važnosti te da poznavanje naziva u jednome jeziku i njihovih prijevodnih ekvivalenata u drugome predstavlja temelj za jednoznačnu komunikaciju među stručnjacima.  Literatura: Duden – Deutsches Universalwörterbuch. (2003). Peto izmijenjeno izdanje. Mannheim: Dudenverlag. Fédération Internationale de Natation (2009). Swimming rules. SW 9 Medley swimming. http:// www.fina.org/ Hrvatski plivački savez. (2011). Rekordi Hrvatske 2011. Muškarci. http://www.hrvatski-plivacki-savez.hr/Sadrzaj/Rekordi/M50.pdf Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (2005). Nastavni plan i program preddiplomskog i diplomskog studija. Sveučilišni studij kineziologije. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu Kineziološki fakultet. Longman Dictionary of Contemporary English. Writing Assistant Edition CD-ROM (2005.), Harlow: Pearson Education Limited. Mihaljević, M. (1998). Hrvatsko računalno nazivlje. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Random House Webster’s Unabridged Dictionary. 1999. V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0 for 32bit Windows systems, Random House, Inc. Collexion Reference Software (1998) Lemout & Housepie

→ Summary ←

Swimming strokes are in Croatian termed techniques (Croatian tehnike). Due to the fact that in butterfly stroke the dolphin kick is used, Croatian theoretical discourse prefers to use the name of the type of the kicking action as the name of the stroke. Hence the term dolphin technique (the term is the ad litteram translation of the Croatian term dupin tehnika) is used. However, the term butterfly (Croatian leptir) was retained in Croatian as the name of competitive events in which swimmers swim the stroke termed butterfly stroke in English. The term freestyle is nowadays often used as the synonym of front crawl stroke in many languages, thus also in Croatian. However, strictly terminologically speaking these two terms do not denote the same content. Freestyle is the name either of any competitive event in which swimmers may choose, on their own free will, which stroke to swim or for the last leg in medley events in which they are again free to choose to swim any stroke they want except for the backstroke, breaststroke and butterfly stroke. The described terms show that the accuracy of terms is of utmost importance in technical language and that the knowledge of terms in one language and the knowledge of their translation equivalents in other languages provide the basis for unambiguous communication between experts.

GODINA 42 • BROJ 157 • LIPANJ 2011.

Povijest hrvatskog športa

100 GODINA HAJDUKA....................................................str 2 USPOMENA NA VERIGARA..............................................str 6 MAČEVANJE U SPLITU................................................str. 10 DARKO DUJMOVIĆ - NOVI/STARI PREDSJEDNIK.........str. 12

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

100 OBLJETNICE

GODINA HAJDUKA

Tekst: IVAN PRINCIVALI / Slike: HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

Nedavna nezaboravna proslava stotog klupskog rođendana još je u sjećanju mnogih ljubitelja nogometa, a nepodijeljena su mišljenja da takvu feštu može napraviti samo Split. Klub je to velike i bogate tradicije te slavne prošlosti, ali i zabrinjavajuće sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

rvatski nogometni klub Hajduk 13. veljače ove godine svečano je obilježio stogodišnjicu postojanja. Nezaboravna proslava klupskog rođendana još je u sjećanju mnogih ljubitelja nogometa, a nepodijeljena su mišljenja da takvu feštu može napraviti samo Split. Klub je to velike i bogate tradicije, u golim Spektakularni doček na splitskoj rivi (1971.)

brojkama - 18 puta prvak države, 14 puta pobjednik Kupa, te 5 puta Superkupa. A sve je počelo tisuću kilometara daleko od Splita, u hladnom Pragu. Splitski studenti, zaluđeni popularnom igrom zvanom nogomet, nakon što su redovito posjećivali treninge i utakmice praških velikana Sparte i Slavije, dolaze na ideju da nogometnu loptu donesu i u svoj grad

Deset igrača Hajduka nastupilo je za reprezentaciju Jugoslavije! (1924.) te u njemu osnuju nogometni klub. Bili su to Fabjan Kaliterna, Vjekoslav Ivanišević, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vladimir Šore.

druge crveno-bijele košulje, po uzoru na Slaviju. Za ovu prigodu Fabjan Kaliterna je iz Praga poslao lopte, dresove i kopačke. Utakmica je trajala gotovo tri sata, a igrala bi se vjerojatno još toliko da igrače mrak nije otjerao s igrališta... "Budite dostojni velikog imena" Nedugo nakon toga uslijedila je i prva službena utaIako je u Splitu već postojala igra slična današnjem kmica. Protivnik je bio klub splitskih talijanaša - Calcio. nogometu, kende (u kojoj se nogama nabijao šešir), ona ni izbliza nije izazvala takvu pozornost kakvu će zadobiti Nedjelja, 11. lipnja 1911. godine. Čitav grad bio je na nogama u očekivanju velike bitke. Utakmica je završila dolazak prve nogometne lopte u grad. Po povratku u rezultatom 9:0 za Hajduk, a prvi pogodak postigao je Split praški studenti okupljaju mladiće koji počinju s treninzima. U kavani "Troccoli" na tadašnjem Gospodskom Šime Raunig. U drugoj godini postojanja Hajduku u goste po prvi trgu (današnjoj Pjaci) napisana su pravila i postavljeni put dolaze i klubovi iz Zagreba (Concordia, HAŠK) i temelji kluba, a sve dileme oko imena riješio je profesor uvjerljivo ga pobjeđuju u nekoliko utakmica. Iz tog doba Josip Barač svojom legendarnom izjavom: "Upali ste mi datira i prvi pehar u vitrinama kluba - bio je to dar zanepozvani, bez kucanja, baš poput hajduka. Stoga, evo grebačkog HAŠK-a nakon gostovavam imena: Hajduk ... Budite dostojni nja u Splitu. tog velikog imena!". I napokon, nakon Prvi svjetski rat prekida klupsku svih peripetija s austrougarskim vladjelatnost, koja se pak nastavlja stima, odobrenje rada i pravila kluba odmah nakon završetka rata. Zapotpisalo je Carsko namjesništvo sa počinje i veliko rivalstvo sa zagresjedištem u Zadru 13. veljače 1911. i bačkim i beogradskim klubovima, taj se datum uzima kao dan rođenja a 1923. odigrano je i prvo prvenkluba. Prvi predsjednik bio je Kruno stvo države (prvi prvak postaje Kolombatović, a prvi trener Oldrich zagrebački Građanski). Just, inače Čeh. Počinje novo doba za splitsku Ubrzo su se građani Splita, koji momčad. Do tada su klub trenirali je tada brojio svega 20 tisuća duša, uglavnom češki učitelji baluna, podijelili na one koji su za i protiv koji su u isto vrijeme i igrali. Bili nogometa. Međutim, balun se već su to odreda nogometni znalci zakotrljao Kraljevom njivom i bilo ga koji su karijeru ostvarili i u državje nemoguće otjerati iz grada. Prva nom dresu. No, od tada počinje trening-utakmica između prve i druge priča o splitskoj školi baluna koju momčadi odigrana je već sredinom predstavlja, prije svih, barba Luka travnja. S jedne strane mladići u bijeKaliterna. Upravo on 1923. preuziMatošić & Vukas lim košuljama i plavim gaćicama, a s

OBLJETNICE

Vladimir Beara u reprezentaciji Europe ma trenersko mjesto u klubu kojeg će s prekidima voditi puna dva desetljeća. Vjerojatno je u povijesti nezabilježen slučaj da deset igrača nekog kluba sastavi reprezentativnu momčad, a upravo se to dogodilo se u jesen 1924. kad su desetorica igrača "bijelih" nastupila za reprezentaciju Jugoslavije u utakmici protiv Čehoslovačke u Zagrebu (poraz od 0:2). Zaigrao bi i jedanaesti, vratar Otmar Gazzari, da nije bio talijanski državljanin. Baš na ovoj utakmici Hajduk je dobio nadimak kojeg i danas ponosno nosi - "Majstor s mora".

Počasna momčad slobodne Francuske

U povodu 15. godišnjice djelovanja kluba, splitski skladatelj Ivo Tijardović sklada operetu "Kraljica lopte" čime Hajduk postaje jedini klub na svijetu sa svojom operetom. Prije Drugog svjetskog rata Hajduk osvaja prva dva naslova državnog prvaka (1927. i 1929.). Bila je to prva "zlatna generacija" kluba. U osvit rata, Splićani osvajaju i prvenstvo Banovine Hrvatske. Nakon okupacije grada, talijanski fašisti Hajduku nude nastup u prvoj talijanskoj ligi, ali pod imenom AC Spalato (Hajduk), što Hajdukova uprava odlučno odbija. Klub se po drugi put raspušta. Prestaje svaka aktivnost, iako klub nije službeno ugašen. Dio momčadi

priključio se Narodno-oslobodilačkom pokretu, a nakon pune tri godine hajdukovci se okupljaju u okupiranom Splitu i prelaze na oslobođeni teritorij otoka Visa te počinju s treninzima. Napokon, 7. svibnja 1944. godine, na dan zaštitnika grada Splita, svetoga Dujma, Hajduk obnavlja svoju djelatnost. Uslijedilo je najveće priznanje: Hajduk je pozvan u Bari da odmjeri snage s reprezentacijom britanske vojske. Subota, 23. rujna 1944. U gledalištu 50 tisuća ljudi. Najveći športski događaj tijekom čitavog rata, kažu statističari. Uslijed umora i bolesti Hajduk gubi sa 2:7. Za vrijeme turneje po Africi i Bliskom istoku u proljeće 1945. Hajduk doživljava još jedno veliko priznanje - francuski general Charles de Gaulle proglašava ga počasnom momčadi "slobodne Francuske" i taj orden uručuje im se za vrijeme nastupa u Libanonu. Time se ne može pohvaliti ni jedna druga momčad na svijetu... Odmah po završetku rata, Hajduk dobiva još jednu nemoralnu ponudu s vrha - da se preseli u Beograd i postane državna momčad Jugoslavenske armije. Međutim, uprava kluba to odbija jer je Hajduk želio ostati ono što je oduvijek bio - klub svoga grada Splita i Dalmacije. U ljeto 1947. iz Zagreba u Hajduk gotovo neopazice stiže nadareni 20-godišnjak koji će ostaviti možda i najdublji trag u cjelokupnoj povijesti Hajduka. Bio je to Bernard Vukas, legendarni Bajdo. Najveći Zagrepčanin među Splićanima, a s druge pak strane najveći Splićanin među Zagrepčanima.

Naslov prvaka bez ijednog poraza

Na scenu stupa nova "zlatna generacija" koja će pedesetih triput donijeti radost osvajanja naslova prvaka, a 1950. godine bez ijednog poraza. Ključna utakmica odigrana je 29. listopada na prepunom Starom placu kad je pobijeđena Crvena zvezda 2:1 golovima Vukasa i Brokete, a na kojoj je po prvi put organizirano navijala Torcida, osnovana dan ranije od zagrebačkih studenata, a po uzoru na brazilske navijače. Time je postala najstarija organizirana navijačka skupina u Europi. U toj generaciji Prve drvene tribine na "Hajdukovu placu"

blistali su Beara, Kokeza, Broketa, Radovniković, Luštica, Krstulović, Matošić, Vukas, Šenauer. Vjerojatno najveće priznanje koje je ikada ukazano jednom nogometnom klubu doživio je Hajduk 1953. godine pozivom FIFA-e da Vladimir Beara i Bernard Vukas nastupe za reprezentaciju Europe protiv engleske reprezentacije. To je dokaz kakva je velesila bio Hajduk tog vremena. Rezultat je na kraju bio 4:4. Dvije godine kasnije u Belfastu, dvojici hajdukovaca ponovno je ukazana čast da nastupe za reprezentaciju kontinenta. U toj utakmici Europa pobjeđuje Veliku Britaniju sa 4:1, a veličanstveni Bajdo Vukas postiže hat-trick i baca Engleze u očaj. Golmana Hajduka engleski mediji proglašavaju Velikim Vladimirom ("Great Vladimir"). Nakon silaska ove sjajne generacije sa scene, Hajduk tone u prosječnost, a više puta mu prijeti i ispadanje iz lige. No, uspijeva sačuvati svoj prvoligaški status i diže se kao Feniks iz pepela te osvaja svoj prvi Kup 1967. godine.

"Hajdukov ratni trofej"

Ovogodišnja veličanstvena proslava stote obljetnice Hrvatske 1992. godine. Time se još jednom zlatnim slovima upisuje u povijest svoje države. Do sredine 90-ih dominira hrvatskim nogometom te osvaja još dva naslova prvaka i dva Kupa. Bila je to generacija Jeličića, Rapaića, Mornara, Pralije, Računice, Vulića, Štimca, Asanovića, Ercega, Koznikua. Sve kulminira dvostrukom krunom i četvrtfinalom Lige prvaka '95. protiv Ajaxa. Druga polovica devedesetih obilježena je apsolutnom dominacijom Croatije koju je Hajduk prekinuo tek dolaskom novog tisućljeća. U novom stoljeću "bijeli" osvajaju tri naslova prvaka (posljednji 2005.) te tri kupa Hrvatske (posljednji 2010.). Od 2005. godine počinje nova Dinamova dominacija hrvatskim nogometnim travnjacima i kriza Hajdukove igre i rukovođenja koja traje sve do današnjih dana. Usprkos uspješno provedenoj pretvorbi i pretvaranju kluba u športsko dioničko društvo 2008. godine, ponos Splita i Dalmacije nikako se ne uspijeva konsolidirati i krenuti dalje na zdravim nogama. Hajduk danas predstavlja klub velike tradicije i slavne prošlosti, zabrinjavajuće sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Ipak, proslava 100. rođendana pokazala je snagu navijačke privrženosti i želju da klub ponovno postane moćan i jak, na dobrobit hrvatskog nogometa i cjelokupnog športa u nas.

Nakon sumornih i traumatičnih šezdesetih, krajem tog desetljeća optimizam se polako vraća u klub. Na vrata Hajdukove prve momčadi kuca generacija domaćih mladića koja će ostati upisana u povijest kao "zlatna generacija" sedamdesetih. Dovoljno će reći brojevi - 4 naslova prvaka i 5 uzastopnih kupova. Nikom drugom nešto slično nije pošlo za rukom. Tu generaciju znali su naizust gotovo svi ljubitelji nogometa na ovim prostorima, a u Splitu vjerojatno nije bilo onog tko nije znao 11 veličanstvenih: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak. Trener je bio Tomislav Ivić, a predsjednik kluba legendarni Tito Kirigin. Napravljen je i europski iskorak - klub stiže do polufinala Kupa pobjednika kupova (bolji je bio Leeds) i četvrtfinala Kupa prvaka (PSV), a posljednji naslov na Starom placu osvaja 1979. godine. Te godine Split je dobio organizaciju Mediteranskih igara i za tu prigodu izgrađen je moderan stadion u Poljudu na kojem od tada igra Hajduk. Osamdesete godine počinju spektakularnim utakmicama protiv Hamburgera te nesretnim ispadanjem u četvrtfinalu Kupa prvaka. U ovom desetljeću Hajduk stiže do polufinala Kupa UEFA 1984. protiv Tottenhama i četvrtfinala istog natjecanja 1986. protiv Waregema. U domaćim natjecanjima osvojena su dva kupa, ali na Poljudu se ne slavi nijedan naslov prvaka. A bila je to generacija braće Vujović, Bake Sliškovića, Gudelja, Asanovića itd. Generacija koja je mogla puno više. Hajduk u predvečerje Domovinskog rata osvaja posljednji Jugokup - usred Beograda Zlatko Vujović u akciji protiv "Dinama" protiv Crvene zvezde, tzv. "Hajdukov ratni trofej", a potom i prvo prvenstvo neovisne

VREMEPLOV

Gimnastička reprezentacija Kraljevine Jugoslavije dvadesetih; prvi slijeva Stane Derganc

USPOMENA NA VERIGARA

tane Derganc (Ljubljana, 23. travnja 1893. - Ankaran, 9. kolovoza 1981.) slovenski je gimnastičar i sokolski prednjak koji je ostao vjeran športu od rane mladosti do pozne starosti. S natjecanjima započinje kao 12-godišnji dječak, dakle na samom početku XX. stoljeća, a aktivno se bavi športom sve do 36. godine života, do 1929. godine. Kao višekratni gimnastički državni prvak nastupao je tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća na najznačajnijim športskim priredbama te se ovjenčao i međunarodnim uspjehom. Na svjetskim prvenstvima 1922. i 1926. godine osvojio je s reprezentacijom Kraljevine SHS momčadsku srebrnu medalju, a 1922. godine pojedinačno dvije brončane medalje i to u gimnastičkom višeboju i na ručama. Dva puta je sudjelovao na Olimpijskim igrama. Na onima u Parizu 1924., osim što je nastupao kao natjecatelj plasiravši se na konju kao peti, a na konju s ručama kao šesti, ujedno je obvaljao i ulogu trenera

Derganc asistira pri vježbi na ručama pedesetih u Splitu

savezne gimnastičke vrste koja je osvojila četvrto mjesto. Na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. godine osvojio je dvije brončane medalje - jednu za preskok konja i drugu momčadsku. No, gimnastika je u to vrijeme zapravo cvjetala u okrilju sokolstva te je obuhvaćala širi spektar disciplina nego što je to danas. Prema Tyrševom sokolskom sustavu tjelovježbene aktivnosti bile su podijeljene u četiri skupine: vježbe bez sprava (proste vježbe i redovne vježbe za pojedince, dvojke, vrste i čete), vježbe pomoću sprava (u koje su osim vježba na tipičnim gimnastičkim spravama bili uvršteni i elementi atletike u obliku skokova, skokova s motkom u daljinu te visinu i dubinu, kao i veslanje, plivanje, klizanje i ski-sanjkanje), vježbe igara koje su obuhvaćale izvođenje kola, narodnih i gimnastičkih igara, te borilačke vještine (bez sprava kao što je na otpore, hrvanje i šakanje te sa spravama kao što su mačevanje, floretovanje i mačevanje s dugom i kratkom palicom). Biti svestran i izvrstan sokolaš u to je vrijeme podrazu-

Tekst: HERCI GANZA ČALJKUŠIĆ

Stane Derganc, poznat i pod nadimkom Verigar, uz Leona Štukelja i Jožu Primožiča, jedan je od najboljih slovenskih gimnastičara koji su u razdoblju između dva svjetska rata činili okosnicu reprezentacije Kraljevine SHS na svjetskim prvenstvima i olimpijadama, a s kojih su redovito donosili odličja. Derganc je jedno vrijeme djelovao i kao prednjak u splitskom „Sokolu“...

Stane Derganc 1930. godine

mijevalo biti svestrani športaš. Upravo takav je bio Stane Derganc koji je, osim spomenutih uspjeha u gimnastici, godine 1919. bio državni prvak u skokovima u vodu i rekorder u skoku s motkom s preskočenom visinom od 3,60 metara. Ovaj Stanetov rekord bio je aktualan punih 20 godina. Godine 1926., osim što je bio svjetski prvak u parteru, u Lyonu se ovjenčao zlatom kao svjetski prvak u plivanju.

Splitska sokolska epizoda

Stane Derganc nikada nije napustio šport. Kao trener i instruktor radio je do svoje 82. godine. Čak 16 godina bio je savezni trener, 30 godina bio je trener i instruktor u Sloveniji, a od 1927. do 1929. godine boravio je u Splitu gdje je, na poziv splitskog sokolaša Šime Gjidere, obavljao dužnost prednjaka, premda je kao gimnastički natjecatelj pripadao slovenskom klubu. Za vrijeme trogodišnjeg boravka u Splitu posjedovao je trgovačku radnju mješovitom robom u samom sredi-

štu grada u blizini ribarnice, za što su se zauzeli sokolaši jer se u to vrijeme nije moglo živjeti od športskog djelovanja. Prema njegovim riječima, iz novinskog intervjua za slovenski „Nedeljski dnevnik“ 1977. godine, još je kao aktivni natjecatelj morao raditi kao trgovac i po 12 do 14 sati dnevno. Slobodno je vrijeme potpuno posvetio treninzima i natjecanjima živeći strogo, gotovo spartanski, smatrajući kako su individualni športovi mnogo zahtjevniji od momčadskih te da gimnastičari, kao i boksači, moraju biti tjelesno i duhovno spremni jer svaka pogreška može biti tragična. Premda se u potpunosti predavao športu, više je puta bio ozbiljno ozlijeđen zbog čega bi neko vrijeme morao i pauzirati ili čak propustiti važna natjecanja. I njegov odlazak na Olimpijske igre u Amsterdamu bio je upitan zbog ozbiljne ozljede, no snagom volje on je ne samo uspio otići i nastupiti, već i osvojiti dvije brončane medalje. Premda je Stanetova splitska sokolska epizoda

VREMEPLOV

Derganc (četvrti slijeva) među splitskim gimnastičarima 1954. godine

Filatelistička serija s likom Stane Derganca koju je pošta Kraljevine SHS objavila 1919. godine

Slovenska dopisnica iz 1991. godine s likom legendarnog „Verigara“

trajala samo tri godine, spone s tim gradom, osobito s gimnastičarima nakon Drugoga svjetskog rata okupljenima u Društvu tjelesnog odgoja „Partizan“ zadržao je do kraja života. Pedesetih godina znao je ljeta provoditi u Splitu kao trener kojega generacije splitskih gimnastičara pamte kao iznimno strogog; bio je disciplinirani autoritet koji se jedino opuštao na čestim klupskim izletima u Supetar gdje je uživao u plivanju. Već u poznoj životnoj dobi, 1979. godine, kao dragi gost i prijatelj, nazočio je Mediteranskim igrama u Splitu, što je ujedno bio njegov posljednji posjet ovom gradu.

Ljubljanski Heraklo

Stane Derganc nije bio samo uspješan športaš, već iznimno zgodan, atletski građen muškarac o čemu postoji niz zanimljivih priča i anegdota. Najzanimljivija je svakako priča o tome kako je Derganc postao model za prvu poštansku marku tiskanu u Kraljevini SHS. Nakon Prvoga svjetskog rata poznati je gimnastičar Stane Vidmar osmislio vježbu za nastup „Sokola“ koja se zvala „Oslobađajuća vježba“ a simbolizirala je oslobođenje od Austrougarske monarhije. Gibanje je podsjećalo na lomljenje lanaca i borbu naroda za slobodu i neovisnost. Na javnom nastupu sokolaša u Ljubljani na kojoj je ova vježba predstavljena u gledalištu bio je i slikar Ivan Vavpotič iz Kamnika, kojega je ona inspirirala na crtanje slike o oslobađanju. Predložio je Dergancu, koji je glasio za tada najbolje građenog muškarca, da mu pozira. Slikar je

Stane Derganc s članovima Organizacijskog odbora Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine pokret kidanja lanaca obogatio naslikavši lance (verige) te je slika nazvana „Verigar“. Kad je uprava pošte novonastale Kraljevine SHS 1919. godine raspisala natječaj za marku, jedan od osnovnih uvjeta bio je da motiv na njoj simbolizira borbu ovdašnjih naroda protiv austrougarske vlasti. Slovenija je poslala „Verigara“ i tako je slikar Vavpotič, takorekuć bez prave konkurencije, pobijedio na natječaju, a lik Stane Derganca pojavio se na prvim markama nove države. Tako je Derganc dobio nadimak Verigar koji ga je pratio ostatak života te ga i danas u Sloveniji gotovo više poznaju po filatelističkoj nego po športskoj slavi. No, njegov lik nije ostao samo na markicama. Pojavio se i više od pola stoljeća kasnije (1977.) na seriji od tri značke boraca za sjevernu granicu objavljenoj u čast prve filatelističke izložbe u Kamniku. Dergancova ljepota i tjelesne proporcije bile su, međutim, poznate i izvan ovdašnjih granica. Naime, 1912. godine dobio je poziv iz Hollywooda za pokusno snimanje filma o Heraklu, grčkom polubogu iznimne snage. Njegov je stas odgovarao tvornici snova i američki su agenti došli po njega u Beč gdje je kao 19-godišnjak jedno vrijeme živio s ocem, kako bi ga nagovorili na laskavu ponudu filmske prijestolnice. Stane je međutim imao fobiju od putovanja brodom te upravo njoj može zahvaliti što nije prihvatio ponuđeno putovanje Titanicom. Stane Derganc bio je omiljeni model još nekih slovenskih umjetnika. Pozirao je slikarima Rihardu Jakopiču

i Ferdu Veselu te kiparima Ivanu Zajcu i Lojzetu Dolinaru. No, 1979. godine, Stanetov lik poticaj je za monodramu slovenskog glumca Branka Miklavca, njegovog nećaka. Dramski komad naslovljen „Stane Verigar Derganc, moj premalo poznati stric“ inspiriran je gorljivom ispovijesti njegovog strica u erupciji sjećanja na buran, uspjesima i padovima ispunjen život te strašnim bolima i nepravdama prožetom karijerom. Premda sam stari Derganc nije blagonaklono gledao na ovo nećakovo dramsko uprizorenje njegovog životopisa, ono ga je jamačno podiglo iz anonimnosti i barem nakratko vratilo sjaj njegovim uspjesima i slavi koju je sanjao, a ipak nije doživio njeno istinsko priznanje. Priča dobiva epilog 1991. godine, kada je - oslobodivši se okova dotadašnje Jugoslavije - pošta samostalne Republike Slovenije tiska simbolično „Verigara“ na svojim prvim poštanskim dopisnicama. Literatura: Dnevnik, 21. II. 1980., Boril se bom do zadnjega poraza Enciklopedija fizičke kulture (1975.) Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Ljubljanski dnevnik, 17. XI. 1979., Miklavčev „ljubljanski salon“ Marović, D. – Radja, M. (2006.). Povijest športa u Splitu : 1918. – 1941. Split: Splitski savez športova : Komisija za povijest športa Nedeljski dnevnik, 10. VI. 1977., Ljubljanski Apolon na prvi znamki Pisma iz osobnog arhiva Roberta Kučića

Prijevodi novinskih članaka sa slovenskog: Aleksandra Aleksandrova Oberstar

JUBILEJ

Grupna slika mačevaoca. S desna: Sonja Vučić-Đaković, profesor Marin Katunarić, Milovan Smodlaka, Šime Vučić-Đaković, profesor Vladimir Rismondo, Ivan-Gjino Ilić i Stjepan Vrdoljak

MAČEVANJE U SPLITU Tekst: ANA POPOVČIĆ

Iako se ove godine obilježava 100 godina od osnivanja prvog Hrvatskog mačevalačkog kluba u Splitu, valja naglasiti da mačevalački šport u tom gradu postoji nešto duže...

rvo spominjanje športskog mačevanja u Splitu seže u 1884. godinu. Te godine, 24. kolovoza, talijanska manjina osniva Gimnastičko i mačevalačko društvo (Societa di ginnastica e scherma). Prostorije koje je koristilo ovo društvo nalazile su se na Prokurativama. Zabilježeno je da je sljedeće godine, 1885., jedan mladi bečki student nabavio mačevalačku opremu. Radilo se o budućem splitskom bilježniku dr. Petru Kamberu. Mačevanje se spominje i u prvom športskom listu "Sport Dalmato", koji je tiskan od 1890., a u kojem je stajalo da će pored ostalog donositi vijesti o važnijim športskim događajima u Dalmaciji, a osobito o lovačkom športu, ribolovu, planinarstvu, tjelovježbi i mačevanju. Te iste 1890. godine, u splitskom tisku među prvim učiteljima mačevanja spominje se Talijan Pappecena.

Osnivanje Hrvatskog sokola

Pobjedom hrvatske narodnjačke stranke na općinskim izborima u Splitu 1893., promijenjena je društvena klima te je u siječnju iste godine ispunjena davna želja rodoljuba za osnivanjem Hrvatskog sokola. U društvu se, osim ostalog, njegovalo i mačevanje, a Sokol je svake godine u kazalištu priređivao i svoj društveni ples na kojem su se izvodile razne igre, posebno u mačevanju. Godine 1904. u Split dolazi učitelj mačevanja Josip Dabinović iz Boke Kotorske koji održava tečaj, a koji je vještinu mačevanja naučio u Buenos Airesu. Pojavom profesora Šime Vučića-Đakovića (1879.-1939.) na splitskoj mačevalačkoj sceni 1905., Split konačno dobiva vrsnog učitelja, jednog od najboljih u Dalmaciji. Boravio je u Pragu i tamo stekao znanje prednjaka i nastavnika gimnastike, ali pohađao i mačevalačku školu talijanskog majstora Alesana te dobio i diplomu učitelja mačevanja (zanimljivo je spomenuti da mu je ranije učitelj bio i slavni mačevalac Giussepe Galante koji je u razdoblju od 1902. do 1904. djelovao u Zagrebu).

Prvo Hrvatsko mačevalačko društvo

Splitske Prokurative - pod ovim arkadama podučavalo se mačevanje

Šime Vučić-Đaković u Splitu je otvorio privatnu školu mačevanja koja je davala odlične rezultate, a djelovala je sve do početka Prvog svjetskog rata. U isto vrijeme, mačevanje se spominje i u Hrvatskom šport klubu osnovanom 1909. godine kao odgovor na postojeće talijansko športsko društvo u Splitu. Konačno, 8. srpnja 1911., na inicijativu Šime

Vučića-Đakovića, osnovano je i prvo Hrvatsko mačevalačko društvo, nakon čega u Splitu nastaje vrlo živo razdoblje ovog viteškog sporta.

Zabrana djelovanja

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, austrijske vlasti zabranile su djelovanje svim hrvatskim športskim društvima, no odmah po završetku rata Šime Vučić-Đaković obnovio je mačevanje i organizirao tromjesečni tečaj. Istovremeno je predavao i u splitskoj gimnaziji, i to gimnastiku, mačevanje, teoriju šaha i povijest športova, iz čega se zaključuje da je mačevanje tada ušlo i u splitske srednje škole. Godine 1927. Šime Vučić-Đaković osnovao je i Borilačku školu koja je, naravno, njegovala i mačevanje te priređivala viteške akademije širom Dalmacije, a mačevaoci škole na državnom prvenstvu 1932. u Ljubljani postižu dobar uspjeh. Tim uspjesima potaknuta je ideja o osnivanju mačevalačkog kluba. Inicijatori ove ideje bili

su Šime Viceić i Vitomir Trumbić, a osnivačka skupština novog kluba "Vitez" održana je 1. listopada 1933. Godina 1939. prijelomna je za splitsko mačevanje. U svibnju su prekinuti treninzi mačevalačkog kluba "Vitez" radi bolesti Šime Vučića-Đakovića, koji je u kolovozu iste godine i umro. Njegovom smrću Split je ostao bez mačevanja. Iste godine započeo je Drugi svjetski rat za vrijeme kojeg nema podataka o mačevalačkom športu u Splitu. Nakon rata obnovljeni su brojni klubovi i društva, ali među njima nema mačevanja. Uslijedila je pauza duga 38 godina, nakon koje je konačno, potaknut organizacijom VIII. mediteranskih igara u Splitu, 12. veljače 1977. osnovan novi mačevalački klub Split. Literatura: Kučić R. i Poljak A., 100 godina mačevanja u Splitu, Mačevalački klub Split i Muzej športa Split (u osnivanju), Split, 2011. Popovčić A., Razvoj mačevanja u Zagrebu, diplomski rad, Zagreb, 2009.

Foto: Robert Kučić

Prigodni izložbeni postav u Kući slave splitskog športa

Finalna borba turnira Svjetskog kupa u mačevanju Kup sv. Duje 2011

OBILJEŽAVANJE STOGODIŠNJICE S

tota godišnjica osnivanja prvog Hrvatskog mačevalačkog kluba u Splitu, obilježena je održavanjem mačevalačkog turnira, prigodne svečanosti na kojoj su dodijeljena priznanja, tiskanjem knjižice o povijesti splitskog mačevanja i prigodnim izložbenim postavom u Kući slave splitskog športa. U subotu 21. svibnja, u organizaciji Hrvatskog mačevalačkog saveza i Mačevalačkog kluba Split, održan je satelitski turnir Svjetskog kupa u mačevanju - Kup sv. Duje 2011. Prije finalnih borbi održana je prigodna svečanost obilježavanja velike obljetnice ovog olimpijskog športa u Splitu - 100 godina od osnutka prvog splitskog mačevalačkog kluba. Svečanost je uz zvuke fanfara otvorilo tridesetak najmlađih splitskih mačevaoca izvodeći tradicionalni mačevalački pozdrav oružjem. Svečanosti su nazočili i prigodnom riječju nazočne pozdravili ugledni gosti: predsjednik Europske mačevalačke konfederacije g. František Janda, član izvršnog odbora Svjetske mačevalačke federacije g. Max Geuter, osobni izaslanik predsjednika Svjetske mačevalačke federacije g.Vitaly Logvin, glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora g. Josip Čop te predsjednik Hrvatskog mačevalačkog saveza g. Željko Kvesić uz domaćinstvo predsjednika MK Split g. Rina Petričića. U svečanom dijelu proslave, posthumno je dodijeljeno priznanje Dragutinu Krželju za obnavljanje mačevalačkoga športa u Splitu 1977. godine. Nagradu je preuzela njegova supruga Lenka, a priznanje za izniman uspjeh je dobila i Tončica Topić za osvojenu medalju na prvenstvu Mediterana početkom ove godine. O samoj povijesti splitskog mačevanja izašla je i prigodna knjižica autora prof. Roberta Kučića iz splitskog športskog muzeja u osnivanju i Ante Poljaka iz Mačevalačkog kluba Split, koji pišu o mačevanju u gradu Splitu što ga baštini današnji Mačevalački klub Split.

Prigodna knjižica prof. Roberta Kučića i Ante Poljaka o 100 godina mačevanja u Splitu

HRVATSKO DRUŠTVO ZA POVIJEST ŠPORTA

IZBORNA SKUPŠTINA HrvatskoG društvA za povijest športa Tekst: ANA POPOVČIĆ

Hrvatsko društvo za povijest športa iznimno je vrijedan i dragocjen dio našeg športa i društva općenito, a njegovo uspješno djelovanje i razvoj u interesu je cjelokupne, a poglavito športske javnosti.

Dugogodišnji istaknuti športski djelatnik i novi/stari predsjednik HDPŠ-a Darko Dujmović

ustrajno djeluje na promociji istraživanja i stručnog subotu 28. svibnja 2011. održana je izborna rada na polju povijesti športa i olimpizma na području skupština Hrvatskog društva za povijest športa te je za predsjednika u razdoblju slje- Hrvatske, kao i na podizanju svijesti i populariziranju deće 4 godine jednoglasno izabran dosadaš- povijesne baštine hrvatskog športa i olimpizma u javnosti, a posebno među športašima i športskim udrugama. nji predsjednik društva, dugogodišnji istaknuti športski Članovi društva redovito donose nove doprinose istradjelatnik Darko Dujmović. Ujedno je prihvaćen njegov živanju povijesti hrvatskog športa, objavljuju članke u prijedlog sastava Izvršnog odbora (potpredsjednici Juraznim tiskovinama, web stranicama, te promoviraju rica Gizdić i Ivica Golec, glavni tajnik Milan Ilić, te člapovijest hrvatskog športa putem radijskih i televizijskih novi - Zrinko Čustonja, Igor Kramarsich, Robert Kučić, Romano Meštrović, Ivo Petranović, Vladimir Pezo i Ana priloga i emisija. Samo u posljednje dvije godine, članovi društva objavili su 19 knjiga iz područja povijesti Popovčić) i Nadzornog odbora (predsjednica Radica hrvatskog sporta, a snažan entuzijazam očitovao se i u Jurkin i članovi Višnja Gojković i Marijan Vugrinčić). konstruktivnim prijedlozima i zanimljivim diskusijama Hrvatsko društvo za povijest športa utemeljeno je na posljednjoj skupštini. 18. travnja 1991. godine u Zagrebu. Nažalost, prestalo Hrvatsko društvo za povijest športa iznimno je vrijeje djelovati nakon smrti svog osnivača Stjepana Cerjadan i dragocjen dio našeg športa i društva općenito, a na-Pube te je 1998. godine brisano iz Registra udruga njegovo uspješno djelovanje i razvoj u interesu je cjeloRepublike Hrvatske. Inicijativni odbor (u sastavu Darko kupne, a poglavito športske javnosti. Dujmović, Krešimir Kristić i Mihovil Radja) pokrenuo je postupak za ponovno osnivanje HDPŠ-a, te je 26.svibnja 2007. u Zagrebu održana osnivačka (obnoviteljska) Skupština Hrvatskog društva za povijest športa uz nazočnost 18 članova-osnivača, a novo društvo proglasilo se povijesnim sljednikom prethodnog ugašenog društva. U protekle četiri godine društvo je okupilo 91 člana od kojih je jedan pravna osoba (Udruga za osnivanje Muzeja športa Split), a danas broji 84 člana (81 član iz 19 gradova Hrvatske i 3 člana iz inozemstva - Kanada, Australija, Srbija). Isto tako, Hrvatsko društvo za povijest športa član je i Hrvatskog olimpijskog odbora, Međunarodnog društva za povijest tjelesnog odgoja i sporta (ISHPES) te Međunarodnog vijeća za športsku znanost i Staro predsjedništvo HDPŠ-a: potpredsjednici Milkatjelesni odgoj (ICSSPE / CIEPSS). Babović, Jurica Gizdić i predsjednik Darko Dujmović Od svog osnutka, Hrvatsko društvo za povijest športa (u sredini)

Društvo i šport

“Odmorko” G

ovoriti o više od 50 godina aktivnosti športske organizacije, znači govoriti o razdoblju o kojemu bi se mogla i cijela knjiga napisati, pa će ovaj članak biti samo kratak podsjetnik na tih velikih i vrijednih pola stoljeća Školskog športskog saveza grada Zagreba. U današnje vrijeme, kada dnevne novine šport obrađuju prečesto samo na razini skandala, afere ili cijene profesionalca (uz bombastične naslove koji nemaju veze s tekstom, ali osiguravaju puno „klikanja“ na internetskom izdanju), gotovo da i ne ostaje mjesta za spomenuti ovakve jubileje i ljude koji šport gledaju na jedan drugi način. Šport kao aktivnost okrenutu mladima, besplatnu i dostupnu svima. Još je davnog 12.lipnja 1959. godine održana osnivačka Skupština Gradskog odbora školskih društava za fizičku kulturu, koji preuzimaju odgovornost o organizaciji i provođenju športskih natjecanja za grad Zagreb. Natjecanja su krenula među razredima pojedinih škola, a slijedila su općinska i gradska. Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

Školski športski savez grada Zagreba već se više od pola stoljeća brine da športske aktivnosti približi mladima. Program “Odmorko”, uvelike je postao zaštitni znak Saveza, krajnje je vrijeme da se iz Zagreba proširi po cijeloj Hrvatskoj. Olimp 42

Godine 1967. vodeći ljudi školskog športa uviđaju potrebu da se zagrebački šport priključi raznim asocijacijama na međunarodnoj razini. Prema podatcima o međunarodnim susretima mladih športaša, iste godine skupina rukometaša nastupa u Nizozemskoj. Aktivnosti između 1980. i 1990. godine primjeri su dobrog i usklađenog djelovanja učeničkog športa bez obzira gdje se on izvodio - u gradu, općini, školi, športskoj organizaciji ili športskom objektu.

Godine 1991. dolazi do preustroja lokalne samouprave te započinje s radom Zagrebačka organizacija za športske aktivnosti učenika kao sljednik Saveza školskih športskih društava. Ona preuzima na sebe osnovno športsko vježbanje, natjecanja i program “Odmorko”. Dana 12. 1. 1998. na temelju odredbi tadašnjeg Zakona o športu naziv se mijenja u Savez učeničkih športskih klubova Zagreba. Ivan Marinić prvi je tajnik Gradskog odbora (od 1959. do 1981.), a nasljeđuje ga Krešo Drvodjelić koji tu duž-

mora dalje od Zagreba nost obavlja do 2000. Tada na mjesto tajnika dolazi Zvonimir Halamek, koji i danas obavlja navedenu dužnost. Prvi predsjednik (1959.) bio je Pero Djetelić, a slijede Zdenko Sirovatka, Branko Lentić, Radovan Stipanović, Žarko Radoš, Vladimir Baždar, Ivica Cetinić, Jasminka Čelik, Zvonimir Konjević, Stjepan Juranić, Drago Belužić, a zadnjih 20 godina predsjednik je bio Damir Petrić. Dužnost predsjednika Saveza danas obavlja Goran Hudovsky. Napomenimo i kako brojne aktivnosti Saveza danas provodi samo pet stalno zaposlenih djelatnika, no ne smijemo zaboraviti tisuće nastavnika, profesora i drugih koji su u zadnjih 50 godina pomogli razvoju Saveza i njegovim programima. Savez je oduvijek poklanjao posebnu pažnju razvoju druženja mladih u razdobljima kada škola prestaje s radom i započinje aktivan odmor. Organizirati i provesti različite oblike športskog druženja u kojima će sudjelovati što veći broj učenika postaje moto rada svih djelatnika Saveza. I to besplatno za sve sudionike! Program “Odmorko”, koji se dijeli na četiri cjeline - “Odmorko ljeto”, “Odmorko proljeće”, “Odmorko tijekom školske godine”, “Odmorko zima” - uvelike je postao zaštitni znak Saveza. Suština rada su upravo programi koji se održavaju nakon završetka službenih školskih aktivnosti (makar danas imamo i “Odmorka” tijekom školske godine), omogućavajući djeci druženje te korisnu športsku aktivnost. Nema dugo vremena da su najrazvijenije države, koje u školstvo i općeni-

to praćenje razvoja mladih ulažu novce koje je u Hrvatskoj teško i pojmiti, otkrile neugodnu činjenicu - u doba školskih praznika povećava se postotak maloljetničkog kriminaliteta. Dio razloga svakako leži u poslovici “prilika čini lopova” (tada je veći broj ljudi na odmoru, pa je i više praznih stambenih objekata), no ispostavilo se da je dio razloga upravo u činjenici što su djeca kod kuće, bez nadzora. Obitelji su atomizirane, roditelji rade, godišnji odmori su bitno kraći od školskih praznika - rezultat je da su djeca i mladi za vrijeme praznika prečesto cijeli dan prepušteni sami sebi. Kod mladih višak vremena i manjak usmjerenih aktivnosti “savršena” je kombinacija za skretanje u loše društvo, pa i nezakonite aktivnosti. Preporučeno rješenje stručnjaka bilo je - ostaviti škole otvorenima, omogućiti različite izvanškolske aktivnosti tijekom praznika, od dramskih sekcija do športskih aktivnosti. Kod nas, u Hrvatskoj, zapravo u Zagrebu, takve danas sve aktualnije programe, imali smo i puno ranije, upravo u obliku “Odmorka”. No, teško ćete negdje “Odmorka” naći na naslovnicama, baš kao i recimo sponzora za kakvu međunarodnu konferenciju gdje bi svijetu prezentirali rezultate ovog programa. Još jedan dokaz kako imamo puno ideja, ali možda i premalo vjerovanja u njih, posebno izvan uskog kruga entuzijasta koji se time bave. A “Odmorko”? Definitivno je vrijeme da se podigne na razinu nacionalnog programa. Nešto što je stvoreno kao lokalno, trebalo bi postati dio

→ Summary ←

The Alliance of Student Sports Associations of the City of Zagreb has been active already for the past 50 years. This is an organization that makes various sports activities accessible to young people, without any additional payments. In particular, the program “Odmorko” (Resty), whose aim is to organize sports activities and socializing during the period when schools do not have classes, which today, in the era of small families and working parents, when young people in the period without school are left alone and without any organized activities, is very important. This extremely beneficial program should be expanded from Zagreb to all of Croatia as soon as possible. And not only that, but people should try and promote it on a world-wide basis as well.

aktivnosti od Iloka preko Umaga do Dubrovnika. Možda bi trebalo i prijeći hrvatske granice te “Odmorka” kvalitetno promovirati na svjetskoj razini. Pozvati stručnjake, prezentirati rezultate i pokazati kako na području športa, osim vrhunskih pojedincašportaša, svijetu možemo ponuditi i vrhunske programe. Koji put smo u globalnim okvirima i previše skromni...  43 Olimp

Nastanak modernog športa

a razliku od nekih životinja (npr. konj ili pas), čovjek mora naučiti plivati, jer su njegovi pokreti u vodi sasvim različiti od onih na kopnu. Vještinu plivanja čovjek je naučio instinktivno, iz životne nužde, tražeći u vodi plijen ili spas. Plivanje je poznato još od pretpovijesti. U Pećini plivača kraj Wadi Sore

Pećina plivača u Egiptu

Grci nisu uključili plivanje u svoje olimpijske igre, ali bavili su se plivanjem i često gradili bazene za plivanje kao dio svojih kupališta. O tome koliko je vještina plivanja bila uobičajena u staroj Grčkoj, svjedoči i to da kada se nekoga htjelo omalovažiti ili uvrijediti, za njega (ili nju) bi se reklo da - ne zna ni trčati niti plivati. Navodno je

Gertrude Ederle

Plivanje Tekst: ANA POPOVČIĆ

Buran je bio razvoj plivanja: od Pećine plivača, samurajske vještine, viteške vrline, zabrane u Cambridgeu..., pa sve do Coubertinove zablude da su žene prekrhke za natjecateljske športove, pa tako i za plivanje.

na jugozapadu Egipta, pronađeni su crteži koji datiraju iz kamenog doba, a pisani tragovi o plivanju sežu u 2000. g. pr. Kr. Plivanje se, među ostalim, spominje u epu o Gilgamešu, Ilijadi, Odiseji, Bibliji, staroengleskom epu Beowulfu i sagama. Isto tako, postoje tragovi o plivanju i u drugim kulturama. U sklopu indijske palače Mohenjo Daro iz 2800. g. pr. Kr. postoji bazen za plivanje veličine 30 x 60 metara. U Japanu je plivanje bilo jedna od plemenitih samurajskih vještina, a postoje zapisi i o plivačkim utrkama iz 36. g. pr. Kr. koje je organizirao car Suigui - one su ujedno i najstarija poznata plivačka natjecanja na svijetu. Olimp 44

vještina plivanja spasila Grke i u bitci kod Salamine, dok su se svi Perzijanci utopili nakon što su im brodovi bili uništeni. Rimljani su cijenili plivanje i držali ga vrlo zdravim i korisnim, a u rijeci Tiber organizirane su i plivačke utrke. Rimske kupelji su često sadržavale (doduše manji) bazen za plivanje, a ono je bilo i dio vojničkog treninga. Poznato je i da je Julije Cezar bio dobar plivač. U srednjem vijeku plivanje je bilo jedna od sedam viteških vrlina (lat. septem artes probitatis). Možda je ovdje zanimljivo spomenuti i ostalih šest: jahanje, gađanje lukom i strije-

lom, penjanje, borbu tupim oružjem, mačevanje s hrvanjem i - ophođenje sa ženama. Iako su vitezovi morali znati plivati i pod oklopom, svi ostali (a ponekad i vitezovi) su uglavnom plivali neodjeveni. Iz tog razloga, kako društvo postaje konzervativnije, plivanje postaje sve manje popularno i stigmatizirano od Crkve, pa na primjer njemački sudski dokument iz 16. stoljeća zabranjuje plivanje gole djece u javnosti. Plivanje je u srednjem vijeku postalo nepoželjno i radi uvjerenja da se pomoću vode i kroz vodu širi kuga i ostale onodobne epidemije, pa su u to vrijeme i oni malobrojni plivači sva-

kako pazili da drže glavu i lice cijelo vrijeme iznad vode. Za razliku od Europe, u Japanu je 1603. ustanovljena prva nacionalna plivačka organizacija, a car Go-Yozei dao je uputu da bi sva školska djeca trebala plivati. Prvi udžbenik o plivanju “Colymbetes, sive de arte natandi”, napisao je 1538. Nijemac Nicolaus Wynmann iz Ingolstadta (tiskan je u Augsburgu), s namjerom da pomogne onima koji se utapljaju. Nakon toga tiskaju se brojne knjige i tekstovi o tehnikama i metodama plivanja, no iako je plivanje evidentno bilo praktična vještina za mornare i vojnike - ono još uvijek nije dobilo svoje pravo mjesto u društvu.

Bilo je tako zemalja u kojima je plivanje bio nepristojan čin, a one koji su plivali na javnim mjestima vlasti su kažnjavale. Poznato je da je studentima u Cambridgeu u elizabetansko doba plivanje bilo strogo zabranjeno radi opasnosti od utapljanja. Međutim, 1760. godine otvara se prvo javno kupalište u Parizu, a 1796. osnovano je u Uppsali prvo plivačko udruženje koje postoji još i danas. Prvi poznati plivački klub osnovan je u Berlinu 1837., a iste godine osnovano je i Nacionalno plivačko udruženje (National Swimming Society) u Engleskoj.

Zanimljiv je događaj koji se odigrao na plivačkom natjecanju 1844. u Londonu, na kojem je, igrom slučaja, sudjelovalo i nekoliko Indijanaca iz SADa. Na natjecanju su Britanci plivali prsnim stilom, dok su Indijanci plivali nekom varijantom frontalnog kraula koji se već generacijama koristio u Sjevernoj i Južnoj Americi, zapadnoj Africi i na nekim pacifičkim otocima, no Britancima nije bio poznat. Kako je kraul puno brži stil od prsnog plivanja, Amerikanci su osvojili prvo i drugo mjesto, a njihov način plivanja, odnosno rad rukama, opisan je - „kao vjetrenjača“. Ipak, kako je američki stil plivanja za posljedicu imao puno plju45 Olimp

Nastanak modernog športa

U srednjem vijeku plivanje je bilo jedna od sedam viteških vrlina. Ostalih šest bile su: jahanje, gađanje lukom i strijelom, penjanje, borba tupim oružjem, mačevanje s hrvanjem i - ophođenje sa ženama

Kapetan Matthew Webb preplivao je Engleski kanal, za 21 sat i 45 minuta prsnim stilom, što je u to vrijeme bila prava senzacija skanja i štrcanja vode, zaključilo se da je zapravo barbarski, „ne-europski“ i potpuno neprikladan za britansku gospodu koja su preferirala držati glavu iznad vode (između ostalog još uvijek i zbog straha od „vodenih bolesti“), te su Britanci nastavili plivati isključivo prsno idućih 30-ak godina.

Takav oblik licemjerja išao je ruku pod ruku i sa sve rigoroznijim pravilima amaterizma koji je u svojoj srži izdigao šport u plemenitu i visoko etičnu aktivnost, ali se s vremenom pretvorio u snobizam praćen dvostrukim mjerilima. Tako je Nacionalno plivačko udruženje, osnovano 1837.,

u početku uključivalo i profesionalne plivače, no kasnije, tokom 19. st., rasprave o statusu članova i hajka na profesionalce, prisilile su plivačke trenere i plivačke zabavljače da 1881. formiraju svoje vlastito, profesionalno udruženje - Professional Swimming Association. Radilo se zapravo o tome da su društvene promjene u tom razdoblju polako brisale tradicionalno ukorijenjene klasne simbole, a glavna preokupacija mnogih koji su se željeli popeti ili istaknuti na društvenoj ljestvici bila je uspostavljanje jasnih granica statusne hijerarhije. Razvoju plivanja u Engleskoj ponajviše su pridonijeli časnici koji su iz Indije i s pacifičkih otoka donjeli bočno plivanje, tzv. over arm side stroke ili skraćeno over, koje se brzo raširilo po ostatku Europe, usavršavajući se putem trudgena (prema imenu engleskog kapetena) i australskog plivanja do modernog kraula. Novi stil je zbog svoje brzine ubrzo postao vrlo popularan. Bez obzira na nedžentlmensko pljuskanje vode... Među velike plivačke pothvate

→ Summary ←

onog doba ubraja se prvo službeno preplivavanje Engleskog kanala (La Manche) 1875. godine. Kapetan Matthew Webb (1848.-1883.) preplivao je od Dovera do Calaisa, bez umjetnih pomagala, za 21 sat i 45 minuta prsnim stilom, što je bilo prava senzacija i potaknulo veliki entuzijazam za plivanje. Ipak, nitko drugi nije preplivao Engleski kanal iduću 31 godinu. Sam kapetan Webb, koji je karakterno bio pomalo ekscentričan ekstrovert i zabavljač (kao uostalom i većina onih koji su sličnim športskim pothvatima ušli u povijest), poginuo je pokušavajući ponoviti svoj uspjeh u, zapravo samoubilačkom, pokušaju preplivavanja slapova Niagare. Preplivavanje Engleskog kanala ustaljuje se kasnije u tradicionalno maratonsko natjecanje. Natjecateljsko, športsko plivanje počinje zapravo potkraj 19. stoljeća. Ono je uključeno i u program prvih olimpijskih igara u Ateni, i to u četiri discipline - na 100, 500 i 1200 m slobodnim načinom i u posebnom programu na 100 m slobodnim načinom za grčke mornare. Sve do OI 1908. u Londonu, program se mijenjao, a u njemu su bile i takve discipline koje su danas zanemarene (npr. 4000 m slobodno, 200 m preko zapreka, ronjenje i slično). U Londonu program dobiva svoju „klasičnu“ olimpijsku formu, koja se uz dopune održala do danas. Godine 1924., na OI u Parizu, uvedeni su razdjelnici za plivačke trake i linije na dnu bazena. Žene su u plivanju dugo bile

diskriminirane radi svog spola, različitih stereotipa i pravila pristojnosti. Sredinom 19. stoljeća, Šveđanka Nancy Edberg (1832.-1892.) bila je aktivna kao prva žena-učiteljica plivanja u Stockholmu. Kasnije je također uvela satove plivanja za žene u Dansku i Norvešku, a njezine javne priredbe s učenicama koje je organizirala od 1856. vjerojatno su prva javna pojavljivanja žena u plivanju. Na olimpijskim igrama discipline za žene po prvi put su uvedene tek 1912. u Stockholmu, budući da je osnivač modernog olimpizma, barun Pierre de Coubertin bio pristalica pogrešnog viktorijanskog stajališta da su žene prekrhke za natjecateljske športove. Ta zabluda je potpuno uništena 1926. godine kada je Amerikanka njemačkog porijekla Gertrude Ederle (1905. -2003.) uspjela u onome što se dotad smatralo nemogućim za jednu ženu - preplivala je La Manche i k tome oborila dotadašnji (muški) rekord za cijela dva sata! Time je zauvijek dokazala da žene posjeduju izdržljivost i snagu potrebnu za sudjelovanje u fizički zahtjevnim aktivnostima na najvišoj razini.

Swimming has been known since prehistoric times: in “The cave of swimmers” near Wadi Sora in the southwest of Egypt, drawings were found dating from the Stone Age, and written traces of swimming go all the way back to 2000 BC. The Greeks did not include swimming in their Olympic Games, but they did engage in swimming and often built swimming pools as a part of their baths. The Romans valued swimming and found it very healthy and useful and swimming races were also organized in the river Tiber. In the Middle Ages, swimming was one of the seven knight’s virtues, but as the society became more conservative and because people believed that the plague was spread through water, swimming became less popular and more stigmatized by the Church. To the development of swimming in England, contributed the officers who brought from India and the Pacific islands the side strike that is, over arm side stroke or shortened “over”. Competitive, sports swimming actually began in the late 19th century and it was also a part of the program of the first Olympic Games in Athens. Women’s swimming was discriminated for a long time due to their gender, different stereotypes and rules of decency. This changed in 1926 when Gertrude Ederle succeeded in doing what until that time was considered impossible for a woman to do. She swam the La Manche and thus broke the previous (male) record by two full hours.

Literatura: AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. John Arlott i Arthur Daley, Pageantry of Sport: From the Age of Chivalry to the Age of Victoria, Hawthorn Books, Inc., New York, 1968. Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, London i New York, 2004 Zdenko Jajčević, Povijest športa i tjelovježbe, Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zagrebu, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2010.

47 Olimp

Treneri i šport

Tekst: ŽELJKO MATAJA

Trenerski je posao na neki način dio umjetničkog stvaralaštva. On komponira momčad, sastavlja mozaik trenažnog procesa, raspoređuje, ali ako nema njegovog veličanstva rezultata, uzalud mu sve.

NJ.V. rezultat

Olimp 48

ogomet je najmasovniji i najpopularniji šport, a čini se i najprikladniji za prepoznavanje fenomena trenerske prakse. Nije li praksa nebrojeno puta pokazala da još do jučer hvaljeni nogometni stručnjak, s visokom plaćom, povoljnim ugovorom i premijama, preko noći pred upravom gubi status stručnjaka. Uprava odjednom ništa ne priznaje - ni diplome, ni zasluge, ni osvojene naslove, niti struku. Pitam se: kakva je to uopće struka kojoj arbitriraju nestručnjaci? Kako je to uopće moguće? Svaki smisao, značenje i mogućnost da trener upravi nekog kluba - kao stručnjak nestručnjacima - objasni što je uspjeh ili neuspjeh, uvijek je samo - neuspjeh. Napokon, grosso modo, nestručnjaci do trenerske struke drže koliko i pijanac do prazne boce ili drugim riječima: trenera drži uspjeh jednakom mjerom koliko i umjetnika njegovo djelo. Budući da umjetnika podržava ili kritizira publika i treneri su, na neki način, žrtve ili junaci svojih ostvarenja. Trenerski posao je na neki način dio umjetničkog stvaralaštva. On komponira momčad, sastavlja mozaik trenažnog procesa, raspoređuje, ali ako nema njegovog veličanstva rezultata, uzalud mu sve. A što je zapravo neuspjeh? Je li to, recimo u najpopularnijem športu, promašena gol prilika, skrivljen ili obranjeni jedanaesterac? Možda ozljeda najboljeg igrača ili nespretno zarađeni crveni karton? Što je to uspjeh? Je li to slučajno postignut zgoditak ili bodovni saldo momčadi? Je li uopće mjerljiv uložen trud u dnevno, mjesečno i višegodišnje iscrpljivanje športaša? Što je to što jednim “stručnjacima” pomaže, a drugima odmaže u onome što zovemo uspjehom? Što od toga (a možda opet od svega tog pomalo), čini trenera ovisnikom niza okolnosti u kojima nacionalna momčad ima jednu pretpostavku, a klupske momčadi imaju onoliko pretpostavki koliko ima klubova? Odmaknimo se od nogometa. Pitanja su (i odgovori) jednako kompleksna i u drugim športovima. Što čini trenera u streljaštvu, a što čini trenera u padobranstvu ili biciklizmu? Kao što se razlikuju brzine veslača, sprintera i automobilista, tako se razlikuju i

treneri - i po športovima i po pristupu treningu koji ne smije robovati paradigmi završene škole. Nogometna i športska publika općenito, odavno je ovladala spoznajom koja nepogrešivo svjedoči da u velikim i bogatim klubovima (a oni su mahom nogometni), novac određuje uspješnost, a trener umješnost njegova korištenja. Ne samo za ljepotu igre i za slaganje bodovnog salda, već i za tržišne izazove u kojima alea (kocka) postaje agon (natjecanje), a glavni oslonac božica Fortuna. To što je tako, ili što je otprilike tako u nogometu, nema nikakve ili gotovo nikakve veze s atletikom ili s plivanjem, unatoč činjenici da su svi treneri tijekom školovanja slušali i polagali velik broj istih predmeta. Nije li to zorni prikaz da sličnost u različitosti ili pak različitost u sličnosti športova, čini jednu od najvećih nepravdi u sustavu školovanja. Jednak je tretman kad polaznici slušaju iste opće predmete, da bi se u praktičnim predmetima stubokom razlikovali treneri športskih igara od trenera individualnih športova ili športova u kojima individualnost strijelca ne korespondira s individualnošću borilačkih športova. Napokon, koja su primjenjiva načela kad nas praksa u izboru darovitih športaša jednom obraduje, a odmah zatim rastuži zbog činjenice da u športu nije otkrivena granica s kojom nečije bavljenje športom počinje i traje do crte kad osobno zadovoljstvo s rezultatima postaje osobna korist i društveno očekivanje vrhunskog stvaralačkog dometa. I dok se u stvaralački domet zapliće okrutno ali perspektivno tržište, u športski se proizvod upliće znanost s tehnološkim izazovima koji se ne uče, već se kradu i na različite načine čuvaju profesionalnom ili osobnom tajnom. Struka ne priznaje tajne, ona ih otkriva i primjenjuje jer je svakoj struci bitna istina. U športu nisu sve istine prihvatljive za javnost, a osobito ne one koje se odnose ili se svojim rezultatima oslanjaju na doping ili neke biološke spoznaje u kojima čak i analiza znoja traži odgovor za popunjavanje deficita energijskog prometa tijekom treninga ili natjecanja. Tko je, napokon, unaprijedio športske rezultate? Struka koja mora otklo-

→ Summary ←

Coaching is a job that in a certain way is a part of artistic creation. It composes a team, puts together a mosaic of the training process, deploys, but if there is no sign of his majesty the result, it’s all in vain. What is success? Is it an accidental goal or the team’s scoring balance? Is the invested effort in the daily, monthly and multi- year exhaustion of athletes measurable? What is it that helps some professionals and prevents others on the way to what we call success? Very often the fate of the coach depends on a number of circumstances, but what is most important about it is the fact that the coach-expert in many cases is judged by non-specialists from the sports clubs administrations.

niti svaku primisao na zloporabu farmacijske proteze ili oni što su uspjeli izbjeći svakoj doping, a samim tim i svakoj moralnoj kontroli? Dakle, brojna su pitanja, a čini se, malo je jednoznačnih i bez apelacija odgovora, a s kojima bi se trenerima osporile stvaralačke vrijednosti koje su bliže onome što razumijemo kao umjetnost negoli stručnost. Netko je već rekao da je znanje krhko, a da su istine nepouzdane. No, kad se radi o športu i trenerskom djelovanju onda nije riječ o “retortama” složenih bioloških laboratorija u kojima se sustavom znanja o procesima treniranja kemijske reakcije pretvaraju u športsko tehničko ostvarenje koje češće znamo kao posljedicu, a ne kao uzrok. Športska praksa često prkosi znanju, pa i zdravoj pameti. Razlog leži u tome što je šport po svojoj prirodi izazov koji ne trpi recepte, sheme i paradigme.  49 Olimp

Znanost i šport

Vještina ratovanja u športu

asprave o športskom fairplayu, nekom dubljem smislu olimpizma, iskonskim vrijednostima športa i slično, nerijetko nalikuju poeziji, pjesničkom zanosu umjetnika koji inspiriran vlastitom srećom ili nesrećom, kroz svoje djelo iskazuje najdublje i najnježnije aspekte svoje pjesničke duše. Sjaj u očima za vrijeme slušanja svoje nacionalne himne i moralna snaga športaša, tema je brojnih športskih drama, primjerice filmskog klasika iz 1981. godine "Vatrene kočije", prepoznatljivog i po Vangelisovoj glazbenoj temi. Športsko viteštvo, upornost i nadljudska disciplina recept su uspjeha, ali i opstanka u športu. Međutim, svi športaši nisu isti, šport ne čine samo športaši, a športski rezultat nije uvijek jedini kriterij uspjeha u športu. Ako želimo istini pogledati u oči, kriterij uspjeha u športu nekima je medijski značaj, pozicija u nekoj športskoj organizaciji, financijska sredstva koje športski klub ostvaruje putem sponzora ili proračuna, a vještine koje su potrebne da bi se takav uspjeh ostvario, Olimp 50

mogu se nazvati vještine ratovanja u športu. Izvanredne izborne skupštine raznih športskih saveza, medijski napadi na pojedince i športske udruge, česte smjene u rukovodećim športskim strukturama i sl., nerijetko ostavljaju dojam da je čitav sustav športa svojevrsno bojno polje, a medijski napisi i ono što čujemo u športskim kuloarima tek vrh ledenog brijega puno dubljih i ozbiljnijih sukoba različitih interesnih grupa. Neki će na prvi pogled pomisliti da se u športu bori svatko protiv svakoga, ali dublji uvid u problematiku hrvatskog športa ukazuje na zaključak da u športu ne postoji nekontrolirani kaos, te da se ništa ne događa slučajno. Prvi korak u rješavanju problema jest razumijevanje problema, najvažnija aktivnost u borbi protiv rata jest poznavanje rata, a najviše ratno umijeće je savladati neprijatelja bez borbe. Upravo su to riječi Sun Tzua, autora knjige "Umijeće ratovanja", napisane u Kini 500 godina prije Krista, knjige koja je sa svojih 13 poglavlja i u današnje

vrijeme obavezno štivo na većini vojnih učilišta u svijetu. Prema autorovom mišljenju, vještina ratovanja ujedno je i vještina vođenja države, upravljanja svim njenim resursima, te općenito, filozofija života. Iako je vještina ratovanja u športu po mnogo čemu slična vještinama ratovanja u dru-

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Jedan od najvažnijih resursa u športu je novac. Sve manja proračunska sredstva i sve siromašnije gospodarske prilike u zemlji s jedne strane, a sve viša cijena bavljenja športom s druge strane, hrvatski šport opisuje kao malu baru s puno krokodila.

neprijateljeve službene osobe koje rade za suprotnu stranu, prežaljeni agenti oni kojima se namjerno daju krive informacije i šalju se u protivničke redove, itd. Ne ulazeći u detalje specijalnog ratovanja, subverzivne djelatnosti i sl., čini se da neki sukobi u športskim administracijama koriste slična sredstva kako bi došli do cilja. Stoga i ne zbunjuju česte situacije u kojima po završetku takvih sukoba najljući neprijatelji postaju najbolji saveznici, a publici iznad glave ostaje velik upitnik: “Tko se zapravo protiv koga borio?” Reklo bi se: svi zadovoljni osim športa koji od takvih sukoba ima samo štete. Naravno, postoje i situacije kad je argument napadačkog subjekta čvrst, za razliku od napadanog subjekta, čiji su argumenti, blago rečeno, klimavi. U takvim situacijama zanimljiva je strategija obrane. Metode strategije obrane, kao i strategije napada toliko su opširne da ih je teško nabrojiti, a kamoli sve opisati. Najčešće, oni koji su u poziciji da se brane, do svoje pozicije su došli također metodama napada, tako da im je strategija napada i te kako dobro poznata. Strategija obrane temelji se na oslabljivanju inicijative napada uz pomoć dostupnih mehanizama.

gim segmentima, primjerice u politici, tema je vrlo široka i teško ju je sažeti na tek nekoliko stranica teksta. Ipak, za razumijevanje sukoba u športu važno je shvatiti uzrok sukoba u športu, metode ratovanja u športu, te mogućnosti sprječavanja ili ublaživanja posljedica sukoba u športu i športskim administracijama. Prema teoriji realnog sukoba, nedostatak resursa i natjecanje za njih predstavlja jedan od glavnih uzroka sukoba u svijetu. Jedan od najvažnijih resursa u športu je novac. Sve manja proračunska sredstva i sve siromašnije gospodarske prilike u zemlji s jedne strane, a sve viša cijena bavljenja športom s druge strane, hrvatski šport opisuje kao malu baru s puno krokodila. Napetost, besparica i sve veća disproporcija između želja i mogućnosti, nisu same po sebi dovoljne kako bi se dogodio sukob u nekoj športskoj organizaciji. Jedno interesantno viđenje sukoba glasi - svaki je napad zapravo poziv u pomoć. Kome je u športu potrebna pomoć i o kakvoj je pomoći riječ pitanje je za sebe, ali na dio odgovora zasigurno može dati

psihologija kroz tumačenje pojmova eksternalizacija, projekcija... Riječ je dakako o pojedincima koji svoje unutrašnje konflikte, strahove i druge traume, primjerice obiteljske, rješavaju na način da ih preslikavaju na okolni svijet, uvjeravajući sebe da su svi u krivu, a jedino oni u pravu. Svaka borba za „bolje sutra“ koju započinju takvi pojedinci podsjeća na borbu protiv glavobolje s lijekovima za prostatu. Sredstva koja se koriste na administrativno-športskom bojištu ovise o trenutku, situaciji i procjeni snaga. Sam napad uglavnom počinje kroz plasiranje informacija ili dezinformacija, a s ciljem stvaranja negativnog publiciteta napadnutog subjekta. Slijedi faza borbe za medijsku naklonost, lobiranje, itd. U 13. poglavlju "Umijeća ratovanja", autor naglašava važnost upotrebe tajnih agenata (lokalni, unutrašnji, preobraćeni, prežaljeni i preživjeli). Unutrašnji agenti su

Pored brojnih više ili manje poznatih strategija obrane, jedna od njih čini se posebno zanimljivom. Radi se o metodi stvaranja kognitivne disonance kod napadačkog subjekta. Riječ je o učestalom medijskom i drugom plasiranju informacija koje su međusobno kontradiktorne, nerijetko dijametralno suprotne istini. George Orwel u svojoj knjizi 1984. kaže „Sloboda je ropstvo“, „Rat je mir“, „Neznanje je moć“. Učestalo plasiranje informacija koje su kontradiktorne s onim što je očigledno, stvara zbrku u percepciji napadača i blokira ga u daljnjem djelovanju. Razne metode psiholoških pritisaka, prijetnji, izigravanja žrtve ili spomenute metode informacijskog inženjeringa navedene su u knjizi "Manipulatori su među nama", autorice Isabelle Nazare Aga. Ono što je posebno zanimljivo u spomenutom štivu jest jedno, pomalo apstraktno, ali svakako zanimljivo tumačenje pitanja zašto su u povijesti neki ljudi zadržali vladajuće pozicije dugo vremena, usprkos očitom nezadovoljstvu čitavog, njima podređenog i

Sun Tzu

51 Olimp

Znanost i šport nezadovoljnog naroda. Odgovor leži u svojevrsnom predavanju ili transmisiji psihičke energije subjektu prema kojemu se gaji emocija ljubomore, straha ili mržnje. To pitanje proučavali su filozofi, znanstvenici, religijski eksperti... Međutim, vratimo se na umijeće ratovanja u športu. Sun Tzu tvrdi: "Vojsku možemo usporediti s vodom, jer ona u svom toku izbjegava visine i hita u doline, a tako i vojska izbjegava snagu i traži slabosti... Kao što voda nema stalni oblik, tako ni prilike u ratu nisu stalne..." Sljedeće pitanje je - ishod borbe. Pobjednik u športsko-administrativnim borbama i sapunicama najčešće je mudriji i snalažljiviji pojedinac ili grupa, odnosno onaj koji je bio uspješniji u uvjeravanju da je upravo on dobar, a protivnik loš. Dobar, loš i zao, osim u ta-

zvuči nešto realnije, a to je - napraviti stroge kriterije u športu u kojima je sve točno propisano i gdje nema mjesta za različito tumačenje jedne te iste stvari. Nažalost, da je to moguće, već bi odavno postojali čvrsti kriteriji u športu, ali i u drugim djelatnostima s daleko većim proračunom. Ipak, rješenje postoji. Paradoks da sukobi unutar neke djelatnosti daju svrhu toj istoj djelatnosti, egzistira u društvu u kojem dominira takav sustav vrijednosti u kojem se slave mučenici, žrtve, patnici... Put do takvog statusa i takve zadovoljštine nije u sreći i istinskom zadovoljstvu onoga s čim se netko bavi, već u vječitoj borbi. Stoga i ne čude športaši i njihovi treneri kojima osvajanje medalje na, primjerice, svjetskom prvenstvu čini samo dio

→ Summary ←

Sports are not comprised of only athletes. Along with athletes, they are also comprised of various sports officials, bureaucrats, members of the management of sports bodies and similar, and their success is often measured by the amount of funds provided for their club from the budget or the sponsors, as well as by their social prestige and significance. Since most conflicts in the world occur as a result of the competition for essential resources, also in sports the conflicts arise as a result of the struggle for basic resources, which is money. However, the problem is not just money. The

Pobjednik u športsko-administra tivnim borbama i sapunicama naj češće je mudriji i snalažljiviji pojedinac ili grupa, odnosno onaj koji je bio uspješniji u uvjeravanju da je upravo on dobar, a protivnik loš.

lijanskim vesternima, živi u svijesti ljudi i to u obliku mitova. Prije postavljanja ključnog pitanja valja naglasiti da je zajednička značajka svih sukoba u športu velika šteta i to isključivo za sam šport. Akteri sukoba u športu mogu se podijeliti na dvije kategorije. To su dobri i loši glumci, a čitava žrtva onih koji iz takvih sukoba redovito izlaze kao gubitnici je da ih nitko u športskom miljeu više ne doživljava ozbiljno. Reklo bi se smrt ega i gubitak lažnog identiteta. Ključno pitanje je dakle, što napraviti da se takvi sukobi i športskoadministrativne spletke izbjegnu ili otklone? Mogli bi zažmiriti na problem i reći da treba školovati neke buduće stručnjake, športske menadžere koji će znati prepoznat problem, otkloniti uzrok i stvoriti duh jedinstva između svih. Ovakvo objašnjenje koje izgleda kao da je izvučeno iz priručnika za menadžere zdrave prehrane, malo kome zvuči uvjerljivo. Uostalom, brojne korporacije koje koriste takve i slične metode uspjele su kod ljudi probleme potisnuti dublje u svijest, a zaposlenike s radnih mjesta premjestiti u rehabilitacijske ustanove. Drugo objašnjenje Olimp 52

zadovoljstva, dok se potpuno zadovoljstvo postiže tek uz pomoć medijske sapunice o teškoj muci i borbi na putu do tog uspjeha. Što napraviti da do sukoba ne dođe, predmet je neke sljedeće teme, ali, najjednostavniji način da se izbjegnu sukobi jest da se riješi onaj najvažniji sukob, a to je sukob čovjeka sa samim sobom. Ono u čemu leži jedna od najvećih tajna uspješnih rukovoditelja, menadžera, pa i političara, jest to da čovjek treba raditi ono što najviše voli i u čemu se osjeća najviše sretan, a ne ono što ga opterećuje, muči i čini žrtvom u vlastitim očima i u očima javnosti. Sreća i nesreća, istina i iluzija, mudrost i ego, kroz povijest su bile ključni elementi u raznim doktrinama, filozofijama i životnim vještinama, pa tako i u vještini ratovanja.  Literatura: 1. Aronson, E., Wilson, T. D., Akert, R.M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb, Mate d.o.o. 2. Glasser, W. (1997). Teorija kontrole. Zagreb: Aineja 3. Nazare-Aga, I. (2006). Manipulatori su među nama. Zagreb, Škorpion 4. Orwell, G. (1983). 1984. Zagreb: August Cesarec 5. Sun Tzu (2009). Umijeće ratovanja. Zagreb, Mozaik knjiga

problem are the subjects of the conflict, whose motive for the attack is often reflection of their own conflicts and fears onto the outside world, that is, individuals considering the whole world to be wrong and finding only themselves perfect. Given the psychological, cultural, economic and other genesis of conflicts in sports, the solution to such conflicts is not easy to find. However, considering the great damage that conflicts in sports administrations bring to sports, this problem should be dealt with seriously. It is important to affect people’s awareness, and to direct those people who truly love and understand sports towards positions in management and other official positions in sports, rather than individuals, groups and victims of various ideologies who are fueled by drama and strifes to solve their internal conflicts.

Žene i šport Tekst: RATKO CVETNIĆ

Košarkašica sveučilišne ekipe Minnesote Patty Berglund, lik je iz knjige “Sloboda” Jonathana Franzena. Roman je veliki hit američke i svjetske književnosti, a mi ga svakako preporučamo i športskoj i izvanšportskoj publici.

Patty Emerson Berglund, košarkašici sveučilišne ekipe Minnesote i svojedobnom prvom playu druge sveučilišne All-Stars postave, nećete naći tko zna što u športskome tisku. Radi se naime o liku iz knjige, jednom od protagonista romana “Sloboda” Jonathana Franzena (Freedom, 2010.), romana koji je kao veliki hit američke i svjetske književnosti, upravo objavljen u hrvatskom prijevodu (VBZ, Zagreb). Patty Berglund je osoba s kojom počinje i završava ovaj roman o disfunkcionalnoj obitelji srednje klase (uzgred, izraz disfunkcionalno rabi se tolikom žestinom da će uskoro sasvim ostati bez značenja). Napomenimo: da je Patty Berglund uistinu postojala, njezina kvaliteta bila

Život

bi dovoljna za karijeru u kakvoj talijanskoj ili španjolskoj ekipi, a možda bi se stvari razvile u smjeru koji bi joj omogućio rukovanje s Josom Mraovićem. No i bez toga, život Patty Berglund nije jednostavan... Kao i njegov francuski suvremenik Houellebecq, Franzen je posvećen traumama srednje klase i neuspješnim pokušajima njenih pripadnika da se izvuku iz začaranoga kruga liberalnoga kapitalizma, sustava navodnih šansi za svakoga, u kojem se mrkva obilja neprestano njiše gotovo nadohvat. Kako se nama, pripadnicima tranzicijskoga svijeta, ta mrkva čini panacejom za sve postsocijalističke traume, pogotovo sada kad smo na pragu te famozne

d n u l g r e B y t t a P

Europe, dobro je zaviriti u svijet koji nam otvara Jonathan Franzen, pisac kojeg nazivlju Tolstojem 21. stoljeća, i kojemu iz romana u roman rastu šanse da se - za razliku od velikoga uzora iz Jasne Poljane - ovjenča Nobelom. Nije čudo, jer Franzenova moć poniranja u individualne i kolektivne dubine ljudskoga, u prvome redu ljudskoga nezadovoljstva i nesreće, jest uistinu zadivljujuća. U tu sposobnost ulazi i njegovo poznavanje športa (sposobnost koju nažalost ne dijeli sa svojom prevoditeljicom) te psihodinamike športske ekipe. Dakle, Patty Berglund njezini kolege sa koledža opisuju kao košarkašku zvijezdu koja opovrgava stereotip o ženi športašici. A toga stereotipa, napomenimo da se radi o sasvim svježoj prošlosti, nije oslobođena ni njezina obitelj, a ni pripadnici intelektualne vlastele na njenom i drugim sveučilištima. Franzen ih prikazuje sa svim predrasudama koje čine to navodno otvoreno i multikulturalno (još jedan disfunkcionalan izraz) društvo sastavljeno od različitih rasa, klasa, spolnih, socijalnih, rodnih, vjerskih nagnuća i opredjeljenja. Patty potječe iz dobrostojeće njujorške obitelji. Majka je “profesionalni demokrat”, otac odvjetnik koji na radost ostalih dviju sestara pravi stalne viceve na temu Pattynih suigračica, sugerirajući njihovo prikriveno lezbijstvo. Za razliku od sestara koje roditelji potiču na kreativnost i umjetnost, i koje će i sa 40 ostati financijski ovisne o roditeljima, Patty je percipirana kao mediokritet kojem samo sklonost mediokritetskim aktivnostima poput športa spašava od toga da završi kao kućanica. Nakon što svoje prvo pijanstvo, u dobi od 17 godina, okonča silovana u autu studenta iz jedne od najuglednijih (i.e. najbogatijih) obitelji iz države, roditelji joj racionalnom argumentacijom objašnjavaju da nije pametno ući u sudski spor sa silovateljem jer su šanse za dobitak minimalne, a osim toga i njihova, roditeljska karijera u punoj mjeri ovisi o odnosima sa silovateljevom obitelji. Patty u tome času jedinu moralnu podršku nalazi kod svoje trenerice. Nakon toga, kako piše u svojim ispovijedima, potpuno uranja u Športozemlje i priznaje: “Ja ni u što ne vjerujem. Ja nemam vjere ni u što. Jedino što imam je ekipa”. Stranice koje slijede

izvrstan su prikaz Športozemlja, osobito njegove ženske strane. “Kao i svaki igrač i ona je imala loših šuteva i odigrala neke ispodprosječne utakmice, ali čak i za najgorih večeri javljao joj se osjećaj da je dio nečeg većeg od sebe - ekipe, športskog duha, ideje da je šport važan - i nalazila je istinsku utjehu u povicima bodrenja svojih timskih sestara.” Njezina sklonost natjecanju, po okončanju koledža (na koji je došla upravo zahvaljujući svojoj športskoj stipendiji), ostaje na suhom. Kako smo naveli, profesionalna karijera - dakle šport “za gledanje”, čak i u Americi rezerviran je za mali broj najboljih žena - i oko te razlike u odnosu na sveučilišni šport, Patty nema dilema. Svome budućem suprugu, naivnome normativnome idealistu Walteru, objašnjava da se tržištu nije moguće inatiti: - Ako su polovica studenata žene, red je da dobiju pola novca namijenjenog športašima. - Ta, to je feminizam! - odgovori Walter. - Ne, to je osnovna pravednost. Jer, uzmi Ann Meyers. Je si li čuo za nju? Bila je velika zvijezda UCLA-e i upravo je potpisala ugovor s NBA, što je smiješno. Ima metar šezdeset i nešto i cura je. Nema šanse da će igrati. Muškarci su jednostavno bolji športaši, a tako će i ostati. Upravo zato stoput više ljudi ide gledati mušku košarku nego žensku - muškarci u športu jednostavno mogu postići više od žena. Izlaskom iz Športozemlja ustanovljava da onaj podsmijeh kojim su je obasipali u obitelji potječe iz toga što se kompetitivnost u športu smatra neozbiljnom, ako nije praćena još intenzivnijom i agresivnijom kompetitivnošću izvan športa. Znajući da je taj život, koji se svodi samo i isključivo na socijalni i financijski profit, “presing po cijelom terenu”, Patty odlučuje biti majka i domaćica i tu počinje njena prava kalvarija… U svakom slučaju ovaj roman preporučujemo športskoj i izvanšportskoj publici, iako je u prevodilačkom i uredničkom doprinosu otišao ispod ionako ležernih standarda našeg izdavača. Uzmite, dakle, Franzena u ruke prije nego dobije Nobelovu nagradu, promotrite potom svoga športski nadarenog člana obitelji i nastojte izbjeći disfunkcionalnost. Pogotovo ako pripadate ostatcima ostataka našeg srednjeg sloja. 

→ Summary ←

Jonathan Franzen’s latest novel, “Freedom” (2010), examines the major traumas of modern American society through events occurring in the Berglund family, who belong to the intellectual middle class. The story centers on the tale of the heroine Patty Berglund, once a top university basketball player and later a person who is finding it more and more difficult to cope among the offered identities in the illusory freedom of choice.

Autobiografski zapisi Roman “Sloboda” počinje i završava autobiografskim zapisima Patty Barglund, koje junakinja romana na zahtjev svoga psihijatra - piše u trećem licu u trenutcima duboke depresije. Zapisi će je, jednom kad neplanirano dospiju u ruke njenog supruga, stajati braka. Ovo je početak: “Da Patty nije bila ateist zahvalila bi dobrom Bogu na školskim športskim aktivnostima jer su joj one spasile život i pružile priliku da se ostvari kao osoba. Osobito je zahvalna Sandri Mosher iz više osnovne škole u North Chappaqui, Elaini Carver i Jane Nagel iz srednje škole ‘Horace Greeley’, Ernieju i Rosi Salvatore iz djevojačkog košarkaškog kampa u Gettysburgu i Ireni Treadwell sa Sveučilišta Minnesota. Upravo te divne trenerice naučile su Patty samodisciplini, strpljenju, usmjeravanju pozornosti, timskom radu i idealima koji održavaju športski duh, što joj je pomoglo da uravnoteži morbidnu sklonost rivalstvu i niskom samopoštovanju.” 55 Olimp

Šport i međunarodne integracije

EOO

- europski nositelj olimpizma

očetci ideje o europskom olimpijskom odboru sežu u sve dalje prošlo stoljeće i egzotičnu destinaciju u podnožju južnih obronaka planinskog masiva Albroz odakle se putem Versaillesa i Lisabona pristupilo stvaranju statuta i imena Udruženje Europskih olimpijskih odbora - The Association of European NOCs koji se 1995. godi-

Olimp 56

Tekst: SAŠA CERAJ

EOO slijedi ciljeve Olimpijske povelje usko surađujući s MOO-om i nacionalnim olimpijskim odborima, a o čijim programima i aktivnostima skrbi, promičući posebno olimpijski duh, razvoj tjelesnih i moralnih kvaliteta športaša i športa, protiveći se svim oblicima diskriminacije.

ne mijenja u European Olympic Committees - Europski olimpijski odbori. Europski olimpijski odbori (EOO) međunarodna je nevladina i neprofitna organizacija sa statusom pravne osobe koja slijedi ciljeve Olimpijske povelje usko surađujući s Međunarodnim olimpijskim odborom, većim športskim organizacijama i nacional-

nim olimpijskim odborima - svojim članicama - o čijim programima i aktivnostima posebno skrbi promičući olimpijski duh, razvoj tjelesnih i moralnih kvaliteta športaša i športa te protiveći se svim oblicima diskriminacije. Hrvatski olimpijski odbor jedan je od ukupno 49 članica EOO-a u čijem radu aktivno sudjeluje putem svojih predstavnika: predsjednika Zlatka Mateše

(člana Izvršnog odbora EOO-a, člana Komisije za pripremu Olimpijskih igara i predsjednika radne grupe za izradu studije o isplativosti organizacije Europskih igara), glavnog tajnika Josipa Čopa (član Komisije za mlade i šport), Danire Bilić (članica Komisije za olimpijsku kulturu i obrazovanje), Manuele Sentderdi i Gordana Kožulja (članovi Komisije za marketing i komunikacije) te dr. Vlaste Brozičević, članice Komisije za medicinu i antidoping. Dužnost predsjednika EOO-a od 29. srpnja 2006. godine obnaša Patrick Joseph Hickey koji je - predstavljajući plan razvoja - posebno naglasio, kao jedan od prioriteta, važnost intenziviranja suradnje s Europskom unijom na području športa. Iako se sjedište EOO-a nalazi u vječnom gradu Rimu, onkraj istočne obale rijeke Tiber, sjedište Ureda EOO-a za Europsku uniju nalazi se u glavnom gradu Belgije i gotovo je jednako važno. Prepoznajući važnost športa, promičući njegove vrijednosti i boreći se za njegov status u Europskoj uniji, EOO osniva poseban ured sa sjedištem u Bruxellesu, čiji je zadatak zastupati EOO, Međunarodni olimpijski odbor i druge velike športske organizacije pred europskim institucijama. Glavni cilj ureda predstavlja praćenje i analiziranje značajnih pitanja o športu na europskoj razini, pri čemu redovito informira svoje partnerske organizacije o najnovijim zbivanjima koordinirajući sastanke, seminare, konferencije te objavljujući publikacije o pitanjima i statusu športa u Europskoj uniji. EU ured EOO-a priznat je od Europske komisije i prepoznat kao partner u okviru „Strukturalnog dijaloga“ te kao poveznica između olimpijskog i športskog pokreta i europskih institucija. Temeljem ove funkcije EU ured posebnu pažnju pridaje pitanjima poput autonomije športskih organizacija, specifičnosti športa, športske

suradnje na europskoj razini, utjecaja zakona Europske unije na športski pokret i unutarnja tržišta, politike tržišnog natjecanja, slobodnog kretanja, oporezivanja i ekoloških tema. Daljnje interesne točke predstavljaju pitanja o financiranju športa, njegovom ekonomskom utjecaju, športskim kladionicama, financiranju športa od fondova Europske unije, važnosti utjecaja športa na društvo putem raznih socijalnih aspekata, tjelesnoj aktivnosti, zdravstvenim pitanjima, obrazovanju i osposobljavanju stručnih kadrova te volontiranju u športu. S obzirom kako je jedna od njegovih zadaća EOC EU ureda, ocijeniti i analizirati odnos europske politike, zakonodavstva i športa, Ured pruža mogućnost stažiranja njemačkim odvjetnicima prilikom kojeg se mogu upoznati i steći uvid u šport i njegov status unutar zakonodavstva Europske unije. U tom kontekstu zadaća Ureda obuhvaća praćenje europskih zakona, procedure (posebice propisa i direktiva Europske unije), analizirajući pravni utjecaj politike Europske unije u odnosu na šport kao pružanje pomoći i savjeta o programima financiranja Europske unije. EOO EU ured jedan je od glavnih sudionika u promociji športa na europskoj razini te je njegova uloga izrazito značajna i posebno se ističe u zastupanju interesa olimpijskog duha i športa pred institucijama Europske unije. Putem raznih konferencija i seminara EOO posebne napore ulaže u suzbijanje ilegalnog klađenja u športu kako bi ukazao na novu opasnost koja prijeti športu. Promičući športski duh među mladima Europe (putem raznih programa poput European Youth Olympic Festival - EYOF-a), pružajući pomoć putem programa obrazovanja, ističući važnost filozofije olimpizma i športa te jasno dokidajući sve oblike diskriminacije poput političke, vjerske, rasne i druge nesnošljivosti - EOO sa svim svojim organizacijskim oblicima postaje prepoznatljiv znak borbe za fer i čisti šport, zalažući se pred europskim institucijama za što snažniju poziciju športa u Europi.  Literatura: Chappelet, Jean-Loup, Autonomy of sport in Europe, Councile of Europe, Strasbourg, 2010.

→ Summary ←

The European Olympic Committee (EOC) is an international non-profit and non-governmental organization with a legal person status, which follows the goals of the Olympic Charter working closely with the International Olympic Committee and national Olympic committees its members – by looking after their programs and activities, especially by promoting the Olympic spirit, the development of physical and moral qualities of athletes and sports, objecting to all the forms of discrimination. By recognizing the importance of sports in promoting their values and fighting for their status in the European Union, the EOC established a special office based in Brussels, whose task is to represent the EOC, the International Olympic Committee and other major sports organizations before the European institutions. The main goal of the office is to monitor and analyze the important issues of sports on the European level, whereby it regularly informs its partner organizations on the latest developments and coordinates meetings, seminars, conferences and regularly publishes publications on the issues and the status of sports in the European Union. The EOC office is one of the main participants in the promotion of sports on the European level and its role is very important and especially emphasized in representing the interests of the Olympic spirit and sports before the institutions of the European Union. By promoting the spirit of sports among the European youth and providing assistance through educational programs, emphasizing the importance of the philosophy of Olympism and sports, eliminating all the forms of discrimination, such as political, religious, racial and other forms of intolerance, the EOC with all its organizational forms, has become a recognizable symbol of the struggle for clean and fair sports, arguing before the European institutions for a much stronger position of sports in Europe.

http://www.eurolympic.org/ www.euoffice.eurolympic.org

57 Olimp

Šport na internetu

ITTF

Svjetski br. 2

Ping-pong diplomacija u Londonu 2011: američki predsjednik Barack Obama i britanski premijer David Cameron okušali su se u stolnom tenisu

Neuništivi Zoran Primorac još je 1988. u Seoulu osvojio brončanu medalju u paru s Ilijom Lupulescuom. Ukupno je osvojio 21 medalju na OI, SP i EP

ITTF na kineskom: ittf.com.cn

Olimp 58

tkako je na olimpijskim igrama stolnog tenisa - a riječ je o Seoulu 1988. - od tada je na njima i Zoran Primorac. Sredinom svibnja, Primorac je osigurao nastup i na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine, što će mu biti sedme igre. Tako naš neuništivi stolnotenisač, kao i belgijski mu kolega Jean-Michel Saive, ima prigodu postati tek 19. športaš u povijesti sa sedam i više nastupa na olimpijskim igrama. Na listi vode austrijski jedriličar Hubert Raudaschl i kanadski jahač Ian Millar s nastupima na devet igara, a po osam imaju talijanski jahači braća Piero i Raimondo d’Inzeo, britanski jedriličar Durward Knowles, danski jedriličar Paul Elvstrom i ruski streljač Afanasijs Kuzmins. Na priču o Zoranu Primorcu i listama uspješno se nadovezuje i krovni savez športa o kojem je riječ, osnovan 1926. godine: Međunarodni stolnoteniski savez (ITTF) se, prema analizi tvrtke alexa.com specijalizirane za internetski ranking, probio na drugo mjesto ljestvice međunarodnih športskih saveza na internetu: na prvom je prema broju posjeta nedodirljiva FIFA, a na trećem Međunarodni olimpijski odbor. Prema službenim podacima o broju web posjetitelja prije četiri godine, u šest dana Svjetskog prvenstva u Zagrebu, stranice ittf.com privukle su 379.732 jedinstvena posjetitelja i 5,8 milijuna pregleda, u japanskoj Yokohami 2009. godine 810.712 jedinstvenih posjetitelja i 19 milijuna pregleda, a na svibanjskom SP u nizozemskom Rotterdamu ove godine čak 2,7 milijuna jedinstvenih posjetitelja i 37 milijuna pregleda stranica! No, imati samo internetsku stranicu, ma kako puna podataka i zanimljiva bila, već dugo nije dovoljno. Strelovit razvoj interneta sve dublje u taj medij tjera svakoga tko želi biti viđen, gledan i sponzorski praćen. Uz „obične“, informativne sadržaje da bi se ostalo u toku ili obavio (na primjer novinarski) posao, uz interaktivne sadržaje koji privlače mlađu publiku i dovoljno su atraktivni da idu dalje od „lajkanja“, dakle širenja na društvene mreže, dalje se očito ne može bez živih sa-

držaja, bez izravnih prijenosa velikih natjecanja. Istina, medij je virtualan, ali je publika stvarna i traži stvarne sadržaje u stvarnom vremenu. Zato je ITTF još u ožujku 2007. godine, dva mjeseca prije Svjetskog prvenstva u Zagrebu, uveo i kanal za prijenose uživo - itTV i otad bilježi samo uzlaznu putanju. Posebno uspješan potez bio je postavljanje izravnih web-prijenosa s tri stola tijekom posljednjeg SP-a u Nizozemskoj. To je omogućilo da sa 800.000 povezivanja prošle godine itTV 2011. poraste na 2,5 milijuna. Tako su se u Rotterdamu sva tri prijenosa radila neovisno, odnosno za svaki je omogućen stručni komentar, izjave i procjene bivših igrača i trenera. U osam dana

brzo prenošenje poruka od osobe do osobe, pomoću različitih medija, koje te poruku šalju dalje. Time je zapravo kreirana želja da se natjecanje, u ovom slučaju SP u Nizozemskoj, gleda izravno, online i to baš na stranicama itTV-a. Spomenuti broj od 3,5 milijuna online gledatelja još je dojmljiviji kad se zna je u Kini, zemlji u kojoj je zanimanje za stolni tenis apsolutno najveće, pristup društvenim mrežama ograničen. No zato Kina od 2005. ima web unutar weba, ITTF na kineskom (ittf.com.cn). Društvene mreže postale su i izravni komunikacijski kanal između ITTF-a i navijača, što omogućuje da se videointervjui poslije dvoboja kreiraju upravo prema pitanjima iz gledateljstva. Tako online gledatelji dobivaju odgo-

Tekst: Marijana MikašinOvić

Uz „obične“, informativne sadržaje te interaktivnost koja privlači mlađu publiku, ni na internetu nema razvoja bez živih sadržaja, bez izravnih prijenosa. Medij jest virtualan, ali je publika stvarna i traži stvarne sadržaje u stvarnom vremenu. Da je to recept za uspjeh, pokazuje i itTV Međunarodnog stolnoteniskog saveza

natjecanja, itTV je imao 3,5 milijuna online gledatelja, od čega 2,5 milijuna u izravnom prijenosu, a bilo je i oko milijun povezivanja na stranicu video na zahtjev. Velik skok ostvaren je upravo stoga što su gledatelji mogli birati s kojeg će borilišta, dakle koga gledati u prijenosu - u regularnom TV prijenosu osuđeni su na ono borilište koje odabere redatelj. Da bi dodatno ojačao i web i online TV, Međunarodni se stolnoteniski savez, koji danas okuplja 215 zemalja-članica, odlučio za strategiju rasta uz pomoć socijalnih mreža. Snažno korištenje Facebooka, Twittera i YouTubea jak je alat koji omogućuje dodatni, „virusni marketing“ -

vore na pitanja koja zanimaju upravo njih, a ne nekog športskog komentatora, čime ih ITTF dodatno veže uz svoje stranice i itTV. Kako bi omogućili dodatnu vezu natjecatelja, gledatelja u dvorani i online navijača, ITTF-ovi su stratezi odlučili koristiti i Twitter i njegove hashtag oznake. Tako su, putem oznake #wktafeltennis, omogućili navijačima da šalju poruke izravno na veliki ekran postavljen u dvorani, na što su gledatelji u dvorani reagirali valovima, kao da su na nogometnom stadionu. Zaista, nije čudno da je ITTF, kombinirajući razne danas dostupne alate, dospio na drugo mjesto ljestvice međunarodnih športskih saveza na internetu. Uz opasku da ima još mjesta za - napredak. 

→ Summary ←

The International Table Tennis Federation (ITTF), according to the analysis of the company alexa.com, which specializes in web ranking, has made its way to second place on the Internet scale of the international sports federations; the first place belongs, according to the number of hits, to the untouchable Fifa and the third to the International Olympic Committee. At the May world championship in Rotterdam there were as many as 2.7 million onetime visitors and 37 million page/ views. However, it hasn’t been enough just to have a website, no matter how full of information and interesting it is, for quite some time now. That is why in March 2007 the ITTF introduced a channel for live coverage - itTV and has since recorded only upward trajectory. One particularly successful move was to set up a direct webcast with three tables in the last World Cup in the Netherlands. This made it possible for itTV to increase to 2,5 million by means of 800.000 connections. In order to further strengthen the web and online TV, the ITTF decided on a strategy of growth by using social networks which have become a direct communication channel between the ITTF and the fans allowing, for example, that -after a match - video interviews are created based on the questions from the audience. Indeed, it is not surprising that the ITTF, by combining a variety of tools available today, took the second place on the Internet scale of the international sports federations. Nothing that there is still room for - progress.

59 Olimp

Športska fotografija

Ognjen Alujević OGNJEN ALUJEVIĆ rođen je u Zagrebu 1948. Počinje objavljivati 1970. u “Studentskom listu”, da bi do 1976. radio i u drugim omladinskim novinama - “Omladinskom tjedniku” i “Tlu”. Studira ekonomiju, a tih godina intezivno snima koncerte jazza i rocka, što rezultira zajedničkom izložbom s Marijom Braut 1974., te objavljuje knjigu ‘’Ništa mudro’’ s Darkom Glavanom i Draženom Vrdoljakom. Njegove fotografije objavljuju svi veći tjednici i dnevnici s područja bivše države. Od 1979. počinje profesionalnu fotoreportersku karijeru u “Politici” i “Borbi”, a 1984. postaje urednik fotografije za Hrvatsku u agenciji Tanjug. Tih godina intezivno surađuje s agencijama AP, Reuters, UPI, EPA i drugima. Početkom Domovinskog rata 1991. sudjeluje u osnivanju zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije, gdje vodi foto-službu. Od 2000. snima za tjednik “Feral Tribune”, a od ljeta 2008. radi u zagrebačkom dopisništvu “Novog lista”. U Zboru fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva aktivno sudjeluje, inicira rad mladih autora, a u dva mandata bio je i predsjednik Zbora fotoreportera. Prvu samostalnu izložbu imao je 1972., a od tada sudjeluje na brojnim izložbama. Posljednjih godina radi naslovnice za knjige, a izdavačka kuća “Durieux” objavljuje mu kalendar za 2003.godinu.

Marin Čilić Sandra Paović

Zdravko Mamić

Olimp 60

Barcolana OGNJEN ALUJEVIC was born in Zagreb in 1948, and started publishing in Studentski List (Student newspaper) in 1970. Until 1976, he worked in other youth newspapers –The Weekly for the Youth (Omladinski tjednik) and Ground (Tlo). He studied economics, and in those years extensively recorded jazz and rock concerts, which resulted in a joint exhibition with Marija Braut in 1974, and publishing of the book “Nothing Wise” (Ništa mudro) with Darko Glavan and Drazen Vrdoljak. His photographs were published in all the major dailies and weeklies from former Yugoslavia. From 1979, he started his professional career as a photographer in the newspapers Politics (Politika) and Struggle (Borba), and in 1984 became Tanjug agency’s editor of photography for Croatia. During those years, he worked extensively with the following

agencies: AP, Reuters, UPI, EPA and others. At the beginning of the Croatian War of Independence in 1991, he participated in the founding of Zagrebâ&#x20AC;&#x2122;s correspondent office for the newspaper Slobodna Dalmacija ((Dalmatian daily newspaper), where he was head of the photography department. In 2000, he was the photographer for the weekly Feral Tribune, and in the summer of 2008 he worked at the Zagreb correspondent office for the newspaper Novi list (New newspaper). He actively participated in the Croatian Press Photographers Association (CPPA) at the Croatian Journalistsâ&#x20AC;&#x2122; Association, initiated the work of young writers, and held two terms as president of the CPPA. He had his first solo exhibition in 1972, and has since then taken part in numerous exhibitions. In the last couple of years, he has been working on book covers, and the publishing house Durieux published his calendar for 2003.

Shining Umago

61 Olimp

Od Olimpa dO dO Olimpa Deseti festival „I ja ću biti olimpijac“ Već deset godina mjesec svibanj rezerviran je za za športske i olimpijske aktivnosti djece predškolskog uzrasta. Tako je i ove godine, u organizaciji Ureda za programe lokalnog športa HOO-a, održan 10. Olimpijski festival dječjih vrtića Hrvatske. Od prvih festivalskih priredbi održanih 4. svibnja u Puli, Virovitici, Vukovaru i Zagrebu do zadnje, organizirane u Splitu 31. svibnja, festival je u 43 športska susreta okupio više od 13 tisuća djece iz 365 vrtića. - Vjerujem da će i ova, deseta generacija Festivala kojeg priređujemo pod motom „I ja ću biti olimpijac“, prihvatiti olimpijsku poruku festivala, a to je potreba za vježbanjem i bavljenjem športom kao kulturom življenja. Na nama je da ih u tome podržimo i da po mogućnosti sve darovite djevojčice i dječake dovedemo do olimpijskih igara - kazao je začetnik ideje o Festivalu glavni tajnik HOO-a Josip Čop. Organizatori Festivala 2011. su županijske zajednice: Bjelovarsko-bilogorska županija, Dubrovačko-neretvanska županija, Istarska županija, Karlovačka županija, Krapinsko-zagorska županija, Ličko-senjska županija, Međimurska županija, Osječko-baranjska županija, Požeško-slavonska županija, Primorskogoranska županija, Sisačko-moslavačka županija, Varaždinska županija, Virovitičko-podravska županija, Vukovarsko-srijemska županija te Zadarska županija i gradovi: Nova Gradiška, Dubrovnik, Metković, Pula, Pazin, Poreč, Rovinj, Umag, Labin, Vodnjan, Karlovac, Koprivnica, Križevci, Gospić, Rijeka, Split, Solin, Sinj, Omiš, Trogir, Hvar, Knin, Šibenik, Varaždin, Ivanec, Vukovar, Zaprešić i Zagreb.

SPTV - televizija svih športaša i športova Točno u 17 sati 4. travnja 2011. s emitiranjem je započela Sportska televizija, prvi specijalizirani digitalni športski kanal u Hrvatskoj koji je u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora. Već tijekom prvog mjeseca emitiranja, Sportska je televizija odradila čak 40 prijenosa -19 međunarodnih i 21 nacionalni športski događaj. Između ostalog prenošeni su športski događaji iz manjih mjesta, a prvi su uživali ljubitelji košarke gledajući izravan prijenos utakmice iz Sinja između Alkara i Zadra. U programu Sportske televizije, koji u prosjeku traje 6 sati dnevno, svoje je mjesto dobilo 39 športskih saveza, a njih desetak i podužu minutažu bilo u formi reportaže, magazina ili intervjua povodom pojedinačnih projekata. Posebnu čast SPTV-u iskazali su predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i predsjednik MOO-a Jacques Rogge, dajući ekskluzivne intervjue koji su bili objavljeni prvog dana emitiranja programa.

Potpora HOO i SPTV hrvatskoj odbojci Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša primio je 13. svibnja 2011. u sjedištu HOO-a u Zagrebu, predsjednika Hrvatske odbojkaške udruge (HOU) Zdeslava Barača i izbornike hrvatske odbojkaške reprezentacije, Irinu Kirilovu i Radu Malevića. U razgovoru s čelnicima odbojkaškog športa izraženo je zadovoljstvo što nakon brojnih poteškoća hrvatska odbojka izlazi iz krize, kako je

Olimp 62

kazao predsjednik Barač, "s novim licem i gotovo potpuno stručno, upravljački i igrački usklađena". Rečeno je da su najveće jamstvo i zalog za buduće uspjehe, imena i športski autoriteti Kirilove i Malevića. U svibnju su započeli i nastupi odbojkaša u Europskoj ligi, u kojoj ćemo igrati u skupini s Velikom Britanijom, Slovenijom i Belgijom, dok će ženska reprezentacija pripreme odraditi u Poreču - gradu partneru HOO-a. Sugovornici su se složili da se u suradnji sa Sportskom televizijom može puno napraviti u medijskom predstavljanju odbojke u njezinom nastojanju da kroz komplicirani kvalifikacijski sustav izbore plasman na olimpijske igre u Londonu 2012. godine, a predsjednik Mateša je naglasio da će se, sukladno s pravnim aktima HOO-a, uskoro razmotriti i mogućnost da Hrvatska odbojkaška udruga dosadašnji status privremenog člana promijeni u stalnog člana HOO-a.

Prvih 20 evidentnih djelatnih vojnika-športaša Na Hrvatskom vojnom učilištu „Petar Zrinski“ u Zagrebu, u ponedjeljak, 7. ožujka 2011. u nazočnosti visokih športskih i vojnih dužnosnika, uručena su rješenja o rasporedu u djelatnu vojnu službu Oružanih snaga RH vrhunskim kategoriziranim športašima i športašicama koji su na listi korisnika razvojnih programa HOO-a. Od 20 športaša, većinom potencijalnih olimpijskih kandidata za OI u Londonu 2012., pet je jedriličara - Tonči Stipanović, Ivan Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Tina Mihelić i Šime Fantela. U djelatnu vojnu službu stupili su i Martin Sinković, Valent Sinković, David Šain i Damir Martin (veslanje), Filip Grgić, Stipe Jarloni i Lucija Zaninović (taekwondo), Andreja Đaković i Ivana Maranić (judo), boksač Filip Hrgović, karatist Danil Domdjoni, strijelac Bojan Đurković, padobranac Marko Premužić, hrvač Tonimir Sokol i jedini iz zimskih športova - skijaš Natko Zrnčić Dim koji se i zahvalio u ime športaša. Uručenju rješenja vrhunskim športašima, od sada i djelatnim vojnicima, nazočili su predsjednik i glavni tajnik HOO-a, Zlatko Mateša i Josip Čop sa suradnicima, ravnatelj Hrvatskog vojnog učilišta "Petar Zrinski", general bojnik Mirko Šundov, načelnik Uprave za personalne poslove brigadni general Tomo Medved u svojstvu izaslanika načelnika GS OS te brojni drugi gosti.

Hrvatska domaćin 17. Europskog fair play kongresa Izaslanstvo Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO), pod vodstvom predsjednika Zlatka Mateše bilo je 18. ožujka 2011. na službenom prijamu kod predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića tijekom kojeg su ga upoznali s dosadašnjim pripremama za organizaciju 17. Europskog fair play kongresa koji će se, pod pokroviteljstvom Predsjednika RH, održati od 28. rujna do 1. listopada u Poreču. Organizatori 17. Europskog fair play kongresa, HOO i Europski fair play odbor, planiraju u suradnji s domaćim i međunarodnim

Tekst: RADICA JURKIN

športskim institucijama okupiti brojne ugledne znanstvenike i stručnjake iz područja kineziologije, medija, sociologije, psihologije, povijest i drugih znanosti koji će raspravljati o dvije glavne teme: "Šport kao dio kulture" i "Fair play kao dio športske kulture". Podteme Kongresa bit će "Utjecaj športa na moralne promjene u društvu", "Etičko ponašanje trenera", "Mediji i nasilje u športu", "Fair play i ponašanje navijača". Među pozvanim domaćim i stranim predavačima su Benjamin Perasović, Dražen Lalić, Franjo Prot, Zrinko Čustonja, Jura Ozmec, Gilad Weingarten iz Izraela, Patrick Duffy iz Velika Britanije, te Spyros Kapralos i Yannis Daras iz Grčke i drugi. Uz predsjednika Matešu, u izaslanstvu su bili i dopredsjednica HOO-a i članica Hrvatskog fair play odbora Nada Senčar, glavni tajnik HOO-a Josip Čop, članica Vijeća i Hrvatskog fair play odbora Morana Paliković Gruden, predsjednica Hrvatskog fair play odbora Biserka Perman te voditeljica projekta EFP Kongres 2011. Biserka Vrbek.

Sedam evidentnih kandidata za OI London 2012. Na 25. sjednici, održanoj 31. svibnja 2011. Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) potvrdilo je sedam evidentnih kandidata za nastup na OI London 2012. To su Blanka Vlašić (skok u vis), Lisa Christina Stublić (maraton), Sandra Perković (disk), Martin Marić (disk), stolnotenisač Zoran Primorac (kojem je ovo sedmi nastup na OI) te Snježana Pejčić i Giovanni Cernogoraz iz streljaštva. Istom odlukom, skupini zasad potencijalnih putnika za London, pridružili su se taekwondoašice Ana Zaninović i Marina Sumić kao potencijalne A, a tenisač Ivan Dodig kao B olimpijski kandidat. Svi kandidati za OI London 2012. (stanje 31. svibnja 2011, točnije 421 dan prije Igara): Evidentni kandidati (7): atletika (4) - Blanka Vlašić (skok u vis), Lisa Christina Stublić (maraton), Sandra Perković (disk), Martin Marić (disk), stolni tenis (1) - Zoran Primorac, streljaštvo (2) - Snježana Pejčić i Giovanni Cernogoraz. Potencijalni A olimpijski kandidati (23): atletika (1) – Andras Haklits, gimnastika (1) – Filip Ude, hrvanje (1) – Nenad Žugaj, jedrenje (5) – Šime Fantela, Ivan Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Tina Mihelić, Tonči Stipanović, plivanje (1) – Duje Draganja, streljaštvo (2) – Josip Glasnović, Saša Špirelja, taekwondo (5) – Sandra Šarić, Lucija Zaninović, Martina Zubčić, Ana Zaninović i Marina Sumić, tenis (3) – Marin Čilić, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić, veslanje (4) – Damir Martin, Martin Sinković, Valent Sinković, David Šain Potencijalni B olimpijski kandidati (22): atletika (2) – Nedžad Mulabegović, Roland Robert Varga, biciklizam (2) – Robert Kišerlovski, Hrvoje Miholjević, daljinsko plivanje (1) - Karla Šitić, gimnastika (2) – Robert Seligman, Mario Možnik, hrvanje (2) – Tonimir Sokol, Neven Žugaj, judo (2) – Tomislav Marijanović, Marijana Mišković, plivanje (3) – Saša Imprić, Sanja Jovanović, Mario Todorović, stolni tenis (1) – Tamara Boroš, streljaštvo (1) – Anton Glasnović, taekwondo (2) – Filip Grgić, Stipe Jarloni, veslanje (3) – Mario Vekić , Maja Anić, Sonja Kešerac, tenis (1) - Ivan Dodig

SPTV – television of all athletes and sports! The first specialized digital sports channel in Croatia, Sports Television (Sportska televizija) began broadcasting its regular program with sports news exactly at 5 P.M. on April 4th of this pre-Olympic year. Unique for its founder - the COC, the only national Olympic committee which is the founder of the TV company, by the end of May Sports Television had more than 40 broadcasts - 19 international and 21 national sporting events, and the first to enjoy the program were the basketball fans who watched live coverage of the matches from Sinj between Alkar and Zadar. The Sports Television program, which on average lasts 6 ½ hours a day, enabled 39 sports federations to find their place within it, ten of them were given more minutes either in the form of a report, magazine or interview on the occasion of individual projects. IOC’s President Jacques Rogge gave a special interview for SPTV. Croatia hosts the 17th European Fair Play Congress The delegation of the Croatian Olympic Committee (COC), headed by President Zlatko Matesa, attended on March18th, 2011 an official reception held by the Croatian president Ivo Josipovic, during which they introduced him to current preparations for the organization of the 17th European Fair Play Congress, which will, under patronage of the President of the Republic of Croatia, be held from September 28th to October 1st in Porec. The organizers of the 17th European Fair Play Congress, the COC and the European Fair Play Committee, are planning - in cooperation with national and international sports institutions - to bring together a number of eminent scientists and experts in the field of physical education, media, sociology, psychology, history and other sciences to discuss two main themes: “Sports as part of the culture" and "Fair play as a part of sports culture”. The Congress sub-themes will be "The impact of sports on the moral changes in society", "Ethical behavior of coaches, " "Media and Violence in Sport", "Fair play and fans’ behavior ". Among the invited domestic and foreign lecturers were prof. PhD. Benjamin Perasovic, BA. PhD. Drazen Lalic, prof. PhD. Franjo Prot, prof. Zrinko Custonja, prof. Jura Ozmec, prof. PhD. Gilad Weingarten from Israel, Dr. Patrick Duffy from the United Kingdom, and Spyros Kapralos and Yannis Daras from Greece. Along with president Matesa, the President's delegation was comprised of COC’s Vice-President and member of Croatian Fair Play Committee Nada Sencar, COC’s Secretary General Josip Cop, a member of the Council and the Croatian Fair Play Committee Morana Palikovic Gruden, president of the Croatian Fair Play Committee Biserka Perman and Project Manager of the EFP Congress 2011, Biserka Vrbek. Seven obvious candidates for London At the 25th session, held on May 31st, 2011, the Council of the Croatian Olympic Committee (COC) confirmed the seven obvious candidates for the 2012 London Olympics. They are Blanka Vlasic (high jump), Lisa Christina Stublic (marathon), Sandra Perkovic (discus throw), Martin Maric (discus throw), table tennis players Zoran Primorac (this would be his seventh appearance at the Olympics), Snjezana Pejcic and Giovanni Cernogoraz (archery). Based on the same decision, taekwondoists Ana Zaninovic and Marina Sumic as potential A, and tennis player Ivan Dodig as B category Olympic candidates will join the potential passengers going to London. All the candidates for the 2012 London Olympic Games (as of May 31st, 2011, i.e., precisely 421 days before the Games) Obvious candidates (7): athletics (4) - Blanka Vlasic (high jump), Lisa Christina Stublic (marathon), Sandra Perkovic (discus throw), Martin Maric (discus throw), table tennis (1) - Zoran Primorac, archery (2) - Snjezana Pejcic and Giovanni Cernogoraz Potential A Olympic candidates (23): athletics (1) – Andras Haklits, gymnastics (1) – Filip Ude, wrestling (1) – Nenad Zugaj, sailing (5) – Sime Fantela, Ivan Kljakovic Gaspic, Igor Marenic, Tina Mihelic, Tonci Stipanovic, swimming (1) – Duje Draganja, archery (2) – Josip Glasnovic, Sasa Spirelja, taekwondo (5) – Sandra Saric, Lucija Zaninovic, Martina Zubcic, Ana Zaninovic and Marina Sumic, tennis (3) – Marin Cilic, Ivo Karlovic, Ivan Ljubicic, rowing (4) – Damir Martin, Martin Sinkovic, Valent Sinkovic, David Sain Potential B Olympic candidates (22): athletics (2) – Nedzad Mulabegovic, Roland Robert Varga, cycling (2) – Robert Kiserlovski, Hrvoje Miholjevic, open water swimming(1) Karla Sitic, gymnastics (2) – Robert Seligman, Mario Moznik, wrestling (2) – Tonimir Sokol, Neven Zugaj, judo (2) – Tomislav Marijanovic, Marijana Miskovic, swimming (3) – Sasa Impric, Sanja Jovanovic, Mario Todorovic, table tennis (1) – Tamara Boros, archery (1) – Anton Glasnovic, taekwondo (2) – Filip Grgic, Stipe Jarloni, rowing (3) – Mario Vekic, Maja Anic, Sonja Keserac, tennis (1) - Ivan Dodig

63 Olimp

Od Olimpa dO dO Olimpa Vojni kompleksi u službi hrvatskog športa Nakon sporazuma Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) i Ministarstva obrane RH (MORH) o korištenju vojnog kompleksa Kovčanje u Malom Lošinju kao budućeg Hrvatskog centra borilačkih športova, u Zagrebu su 13. svibnja 2011., HOO, MORH i Hrvatski streljački savez (HSS) potpisali sporazum o zajedničkom korištenju Automatiziranog strelišta MORH-a „Vrapčanski potok“ smještenom podno obronaka zagrebačke Medvednice. Na prigodnoj svečanosti potpisivanja ugovora na objektu Vrapčanski potok, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša zahvalio je MORH-u i Oružanim snagama RH na ustupanju vojnih objekata za potrebe vrhunskog športa te na potpori hrvatskim vrhunskim športašima koji su se obvezali na djelatnu vojnu službu o čemu je također potpisan Sporazum. Ministar obrane RH Davor Božinović izrazio je zadovoljstvo suradnjom Ministarstva sa civilnim organizacijama i naglasio da je ona uobičajena praksa u zemljama NATO-a, pa to slijedi i Hrvatska kao članica tog vojnog saveza. U ime HSS-a sporazum je potpisao predsjednik Petar Radaković, a svečanosti potpisivanja nazočio je glavni tajnik HOO-a Josip Čop sa suradnicima.

Izaslanstvo Pekinškog športskog saveza u HOO-u Predsjednik i glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) Zlatko Mateša i Josip Čop primili su 13. svibnja 2011. u sjedištu HOO-a izaslanstvo Pekinškog športskog saveza pod vodstvom zamjenika ravnatelja Pekinškog športskog saveza Sun Guohua, čelnike Zagrebačkog športskog saveza (ZŠS) predsjednika i glavnog tajnika Tomislava Šepeca i Velimira Bašića, te Marjana Mara-

sa, člana upravnog odbora ZŠS-a i člana Vijeća HOO-a. Povod ove kineske posjete zagrebačkom i hrvatskom športu je intenzivna suradnja dvaju gradova na razmjeni stručnih i znanstvenih znanja te iskustava u različitim športovima osobito u tenisu, košarci i rukometu. Suradnja Pekinškog športskog saveza s najvećom članicom HOO-a, Zagrebačkim športskim savezom, dio je sveopće suradnje s Kineskim olimpijskim odborom s kojim HOO ima uhodanu suradnju utemeljenu sporazumom nakon posjeta predsjednika Kineskog olimpijskog odbora Yuana Weimina HOO-u 2003.Pekinško športsko izaslanstvo u čijem su sastavu bili zamjenik predsjednika Visoke športske škole u Peking Li Rui i član Uprave škole Tang Bin primio je i gradonačelnik Grada Zagreba, Milan Bandić.

Predstavljen 19. Hrvatski športski almanah U nazočnosti predstavnika medija, nacionalnih športskih saveza te čelnika Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO), predsjednika Zlatka Mateše i glavnog tajnika Josipa Čopa sa suradnicima, 9. svibnja 2011. predstavljeno je 19. izdanje Hrvatskog športskog almanaha čiji je urednik ugledni novinar i publicist Kruno Sabolić. Govoreći o Almanahu, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša naglasio je upornost, trud i dosljednost u bilježenju tisuća podataka hrvatskog športa te najavio elektronski oblik na web adresi HOO-a www.hoo.hr, a kako bi Almanah bio dostupan svima u svijetu. Almanah, na hrvatskom i engleskom jeziku, na više od 800 stranica donosi detaljan pregled športskih zbivanja, rezultate hrvatskih športaša na brojnim svjetskim i europskim prvenstvima te kupovima, sve do nastupa na nacionalnim prvenstvima.

To zahtjevno izdavačko djelo, rezultat je čvrste suradnje s nacionalnim športskim savezima, županijskim športskim zajednicama i drugim partnerima Hrvatskog olimpijskog odbora. Govoreći u ime izdavača ARS Media iz Zagreba čiji je direktor, Kruno Sabolić zahvalio se na potpori HOO-a ovom projektu i naglasio da je svaki podatak u Almanahu na određeni način novi, jer je svaki novi rezultat hrvatskog športaša novi uspjeh hrvatskog športa.

Međunarodni forum MOO I UN: Šport za mir i razvoj U organizaciji Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) i Ujedinjenih naroda (UN) u Ženevi (Švicarska) je 10. i 11. svibnja 2011. godine održan 2. Međunarodni forum o športu za mir i razvoj. Forum, kojem su predsjedavali predsjednik MOO-a Jacques Rogge i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, okupio je brojne stručnjake iz područja športa i razvoja društva, uključujući i predstavnike nacionalnih vlada, humanitarnih organizacija i sveučilišta, njih sveukupno 400. Središnja rasprava vođena je o temama kako pozicionirati šport kao katalizator za ostvarivanje milenijskih ciljeva razvoja UN-a, unaprijediti mirovne i integracijske programe, osnažiti utjecaj mladih i ulogu velikih športskih događanja kao što su Olimpijske igre u stvaranju civilizacijske baštine, promicati kulturu mira i niz drugih tema od osobite važnosti za razvoj današnjeg društva. Među brojnim govornicima koji su iznijeli svoje mišljenje i prijedloge bili su stalni predstavnik MOO-a pri UN i predsjednik Komisije za međunarodnu suradnju MOO-a Mario Pescante, predsjednik Organizacijskog odbora OI Rio 2016. Carlos Nuzman, predsjednik Organizacijskog odbora ZOI Soči 2014. Dmitrij Černišenko te posebni savjetnik glavnog tajnika UN-a za šport za razvoj i mir Wilfried Lemke. U radu Foruma sudjelovala je hrvatska predstavnica Danira Bilić, voditeljica i koordinatorica Odbora za promicanje tekovina olimpizma, olimpijskog pokreta i znanstvenih dostignuća u športu Hrvatske olimpijske akademije (HOA).

The International IOC and UN forum: Sports for Peace and Development Organized by the International Olympic Committee (IOC) and the United Nations (UN) in Geneva (Switzerland) on May 10th and 11th, 2011, the Second International Forum on Sports for Peace and Development was held. The Forum, chaired by IOC’s president Jacques Rogge and the UN Secretary -General Ban Ki-moon, brought together numerous experts in the field of sports and society development, including representatives of national governments, humanitarian organizations and universities, a total of 400. The central discussions were about positioning sports as a catalyst for achieving the Millennium Development Goals of the UN, promoting peace and integration programs, strengthening the influence of youth and the role of major sporting events - such as the Olympic Games - in the creation of civilization heritage, promoting the peace culture and other topics of particular importance for the development of today's society. Among many speakers who expressed their opinions and suggestions, there were also the permanent representative of the IOC at the UN and president of the Commission for IOC’s international cooperation Mario Pescante, President of the Organizing Committee of the 2016 Olympic Games in Rio Carlos Nuzman, President of the Organizing Committee of the 2014 Winter Olympics in Sochi Dmitry Chernyshenko and special adviser to the UN Secretary-General for Sports, development and peace Wilfried Lemke. The Croatian representative Danira Bilic, the head and coordinator of the Committee to promote the achievements of Olympism, the Olympic Movement and scientific achievements in the sports at the Croatian Olympic Academy (HOA) also participated on the forum.