Zoran Roje VATERPOLO
2 odličja - Zlatna medalja: OI Los Angeles 1984. Srebrna medalja: OI Moskva 1980.
V
eliki igrač i trener Zoran Roje rođen je u Splitu 7. listopada 1955. godine. On je posebna priča hrvatskog vaterpola. Vječno staložen, miran, gospodin s Kvarnera za kojeg je gotovo nemoguće pronaći osobu kojoj se zamjerio. S izrazito istančanim smislom za sportsko ponašanje, kao i za samokritiku. Takav je i danas kao pedagog, uspješan sportski trener, ali takav je bio i za igračke karijere. Obiteljskim podrijetlom Dalmatinac, ali koliko je zaljubljen toliko je i beskrajno odan Rijeci, Kvarneru i svom Primorju. Otac mu je bio vojni časnik koji je, kad je Zoranu bilo 12 – 13 godina, premješten iz Splita u Rijeku. Upravo u to doba ljetopisi kluba s Kantride bilježe Zoranove prve treninge u Primorju. Malo je tko mogao i pomisliti da će te 1968. godine riječki klub, koji je tada trenirao Frane Nonković, u Zoranu dobiti jednog od svojih najboljih, najpoznatijih igrača. Roji Primorje nije samo matični klub ili početna točka, tek jedna od niza klupskih sredina u kojima će zaraditi novac, steći slavu, graditi karijeru. U njegovu slučaju, a ovdje to nije tek floskula, riječki je klub dio njegova života, obitelji, dio njega samoga. Kapicu svog Primorja nosi do 1985. godine. Sa svojim matičnim klubom Roje 1979. godine osvaja kup Jugoslavije. Nakon odlaska iz Rijeke, od 1985. do 1993. godine, odnosno do kraja igračke karijere, nastupa u Italiji. Najprije je od 1985. do 1990. godine igrač Canottierija iz Napulja, potom od 1990. do 1992. Caserte, a posljednju sezoni u karijeri, 1992./93., odigrao je za momčad Volturna. I u kapici državne reprezentacije naosvajao se trofeja. Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine osvojio je srebrnu medalju, a na narednim Igrama 1984. u Los Angelesu bio je član reprezentacije koja je postala olimpijski pobjednik. Na Svjetskom prvenstvu u Zapadnom Berlinu 1978. godine osvojio je brončanu medalju, a na Europskom prvenstvu 1977. godine u Jonkopingu je osvojio srebro. Ima Roje i dva zlata s Mediteranskih igara, koja je osvojio 1979. godine u rodnom Splitu i 1983. u Casablanci. U državnoj reprezentaciji činio je neraskidiv kvartet s Bebićem, Đuhom i Suknom. On je bio taj koji je prvog strijelca svijeta, Bebića, osamdesetih godina prošlog stoljeća hranio loptama za rešetanje protivničkih mreža. Prvorazredan paker! Čim je skinuo kapicu, prva želja mu je bila povratak u Rijeku, gdje se odmah 1993. godine prihvatio vođenja prve momčadi. S Primorjem će dvije godine kasnije, 1995., osvojiti hrvatski vaterpolski kup. Na trenerskoj klupi Primorja bio je sve do 2012. godine, kada je postao sportski direktor ovog kluba, osim kada je bio izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije od 2003. do 2004. godine te na Europskom prvenstvu u Kranju 2003. osvojio srebrenu medalju. Kao sportski direktor Primorja osvojio je hrvatski kup 2012. godine i Jadransku ligu 2013. Zoran Roje je u dva navrata proglašen trenerom godine u Rijeci - 1995. i 1997. godine. Afirmirao je i igrački etablirao veliki broj riječkih vaterpolista koji su dali veliki obol u hrvatskom vaterpolu, kao što su Hinić, Barač, Burić, Benić, Glavan, Franković, Premuš, Car… Odanost Rijeci i Primorju dokazao je u više navrata, odbijajući znatno izdašnije trenerske ponude Mladosti i talijanskih klubova. Samo jednom pozivu nije rekao ne. Onom kada je 2003. godine preuzeo kormilo hrvatske vaterpolske reprezentacije. Bilo je to samo tri tjedna uoči početka Europskog prvenstva u Kranju te je preuzimanje odgovornosti za uigravanje momčadi, u tako kratkom vremenu, bilo dokaz nemale odvažnosti, ali i samouvjerenosti. U Sloveniji je Rojina Hrvatska zadivila Europu, osvojila srebro, iako je samo tri tjedna ranije malo tko davao šanse da se uopće može probiti dalje od četvrtfinala. Zoran Roje je bio ne samo veliki igrač. Uvijek je bio, kao što je i danas, veliki gospodin. Nenadmašan džentlmen s bazena, koji je uvijek krivnju za neuspjeh momčadi svaljivao na sebe samoga. Uvijek je stajao iza svojih igrača i nikada drugima nije dozvoljavao da ih pljuju. Oni su za njega bili zakon, najbolji i najveći.
63