Stephan Vučković (Njemačka) TRIATLON
1 odličje - Srebrna medalja: OI Sydney 2000.
K
ada sportaš hrvatskog podrijetla koji je osvojio olimpijsku medalju za drugu državu, na tečnom hrvatskom izjavi da je plakao kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon i kad je hrvatska nogometna reprezentacija 1998. u Francuskoj na Svjetskom prvenstvu osvojila brončanu medalju, to dovoljno govori koliko je privržen domovini svojih predaka. Upravo to je izjavio junak ove priče. Stephan – Srećko Vučković rođen je 22. lipnja 1972. godine u Reutlingenu u Njemačkoj i proslavljeni je triatlonac ove države, za koju je na Olimpijskim igrama 2000. godine u Sydneyu osvojio srebrnu medalju. Otac mu je 1970. godine došao raditi u Njemačku. Rodbina mu živi u Trogiru, često ih ljeti posjećuje, a za hrvatsko more kaže da je najljepše na svijetu. Nakon uspjeha na Olimpijskim igrama 2000. godine u Sydneyu, dao je intervju za Slobodnu Dalmaciju novinaru Miji Grabovcu i odmah na početku razgovora, nakon zahvale na kapi Hrvatskog olimpijskog odbora koju mu je Grabovac poklonio, je izjavio: “Vrtim film olimpijskog triatlona. Tražio sam pogledom hrvatsku zastavu, da s njom i njemačkom utrčim u cilj. Imao sam ovdje prijatelja Hrvata sa zastavom, ali ga nisam tada pronašao. Nisam smio gubiti vrijeme, moram sam trčati da ne ostanem bez medalje.“ Mogao je naš Srećko i do Olimpa u triatlonu, vodio je do posljednjih stotinjak metara, a onda ga je pretekao Kanađanin Simon Whitfield. Nakon plivanja od 1500 metara, vožnje biciklom 40 kilometara i trčanja na 10 kilometara, Kanađanin je imao prednost od samo 13.56 sekundi. Čeh Jan Rehula je Vučkoviću puhao u leđa… “Bio sam sretan, neviđeno sretan. Još me drži isti osjećaj, a evo je prošlo šest dana. Plakao sam od sreće. Došli su mi iz olimpijskog muzeja i zbog te moje radosti, iako sam izgubio zlatnu medalju, traže moju majicu koju će izložiti u Lausanni. I na njoj piše Vučković. I zbog toga sam sretan.“ – izjavio je Vučković Grabovcu. Srećko se triatlonom počeo baviti 1991. godine. Dobro je plivao i brzo trčao, primijećeno je to u školi, i javio se u klub. Sam je kupio bicikl i počeo s vježbanjem. Za pet godina je već bio njemački prvak, 1997. drugi u Europi, a u travnju 2000. u Sydneyu je bio drugi na Svjetskom kupu. Međutim prema vlastitom priznanju, olimpijska medalja je ono što je stalno sanjao i to je Srećkovo ostvarenje sportskih želja. Kao što je navedeno, posebno prati hrvatski sport. Vrijedno je spomena da je, kada su naši nogometaši na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj sa 3:0 pobijedili Njemačku, Srećko skakao i plakao od sreće, a Nijemci su govorili: “Ej, što ti je!“ A on im je samo odgovorio da je Hrvat. “Svi moji su u obitelji Hrvati. Oni svi slave hrvatske pobjede, pa što bi ja onda trebao, glumiti, praviti se pametan, lagati… Ja nisam takav. Je da sam rođen u Njemačkoj, koja mi je mnogo dala, uostalom, kao i ja njoj, ali ja sam ponosan na svoju hrvatsku krv.” – govori Vučković. Inače, poznato je da je triatlon jako naporan sport. U zenitu karijere znao je godišnje pretrčati oko pet tisuća kilometara, a trenirao bi oko 1500 sati. To je znači oko 120 sati mjesečno, dakle četiri sata dnevno. Kada se vratio iz Sydneya u Reutlingen, tamošnji Hrvati priredili su mu veliku feštu. Teklo je pivo u potocima. Inače, sportaši ga zovu Vučko, to je ono od Vučkovića. Iako, kaže da kod kuće ima i Vučka, maskotu Zimskih olimpijskih igara održanih 1984. godine u Sarajevu. I nakon Olimpijskih igara u Sydneyu, Vučković je, jasno, za Njemačku nastavio postizati odlične rezultate na svjetskim i europskim prvenstvima, ali prema vlastitom priznanju, najponosniji je na srebro iz Sydneya 2000. godine i na svoje hrvatsko podrijetlo. I, što za kraj konstatirati. Lijepo je imati naše sportaše koji osvajaju medalje za druge države, ali su ponosni na domovinu svojih predaka, kao što je to Stephan – Srećko Vučković.
338
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A