Marko Brajnović VATERPOLO
1 odličje - Srebrna medalja: OI Helsinki 1952.
I
stinska legenda splitskog vaterpola. Marko Brajnović rođen je 17. srpnja 1920. godine u Splitu. Završio je Fakultet strojarstva i brodogradnje. S vaterpolom je počeo u Jadrana 1930. godine, a od 1938. do 1956 godine igrao je za prvu momčad Jadrana, pronoseći tako slavu splitskog sporta u bazenima diljem svijeta. Prvi značajniji nastup imao je za Jadran 1938. godine, kada su Splićani nastupali u Jadransko – talijankoj ligi i osvojili drugo mjesto. Već tada vaterpoliskim stručnjacima zapeo je za oko naočiti mladić, visok gotovo dva metra. Mnogi su govorili da je pred njim velika vaterpolska karijera. Nisu se prevarili, međutim u najboljim igračkim godinama Marko Brajnović je zbog Drugog svjetskog rata morao prekinuti s ozbiljnijim vaterpolom. Prvu titulu prvaka države osvojio je 1939. godine kao član Jadrana, a potom ponovno 1946., 1947., 1948. i 1954. godine. Poslije Drugog svjetskog rata sa svojim Jadranom nastavlja gdje je stao početkom rata. Ukupno je u karijeri osvojio pet titula državnog prvaka. Poslije Drugog svjetskog rata bilo je vrijeme velikog rivalstva s Mornarom, koji je kao vojna momčad imao prioritet pri odabiru vaterpolista diljem Jugoslavije. Inače, treba reći da je za Jadran, u kojem je započeo i završio karijeru, odigrao oko 600 utakmica. Na svim bazenima gdje je igrao orilo se iz navijačkih grla “Marketo, majstore!“ ili “Sokole majstore!“, kako su navijači popularno nazivali svog tadašnjeg istinskog vaterpolskog ljubimca. Publika je od njega očekivala pogotke, a on ih je zbilja i postizao, često iz nemogućnih pozicija - kada mu je po nekoliko čuvara doslovce stajalo na leđima, Marketo bi svojim jedinstvenim stilom kao iz katapulta izletio iz vode i neobranjivo pogodio mrežu protivničke momčadi. Desetljećima je Jadranova igra ovisila o Marku Brajnoviću, uz još dvije istinske Jadranove legende iz tog vremena, Veljka Bakašuna i Ivu Giovanellija. Posebno poglavlje u sportskom životu ovog vrsnog vaterpolista su utakmice za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je nastupao od 1948. do 1953. godine, odigravši 42 utakmice. Naizgled mala brojka reprezentativnih nastupa ne treba čuditi jer su u to vrijeme bile rijetke utakmice državne reprezentacije. Nastup na dvjema olimpijskim igrama svakako je najistaknutije razdoblje karijere Marka Brajnovića. Prve olimpijske igre na kojima je nastupio su one 1948. godine u Londonu, a potom u Helsinkiju 1952. godine, gdje osvaja srebrnu medalju. U Londonu je ždrijeb naše vaterpoliste namirio u jaku skupinu s Mađarskom i Italijom, pa je gol-razlika odlučivala u izuzetno izjednačenoj konkurenciji i Jugoslavija nije ušla u borbe za medalju jer je s velikom Italijom igrala “samo“ 4:4, a ta velika Italija za samo nekoliko dana postala je olimpijski pobjednik. U Helsinkiju, u utakmici protiv “strašnih“ Mađara tog vremena, Jugoslavija je igrala neriješeno 2:2 i ponovno je zbog gol-razlike nakon završetka svih utakmica u finalnoj skupini Mađarska bila prva na tablici i tako postala olimpijski pobjednik, a Jugoslavija druga i osvajač srebrne olimpijske medalje. Bio je i dio reprezentacije Jugoslavije koja je 1950. godine osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Beču. Marko Brajnović pripadao je zaista jednoj velikog generaciji splitskih i hrvatskih vaterpolista, koja se samo zbog loše sportske sreće nije popela na vrh Olimpa i zakitila se zlatnom olimpijskom medaljom. No, i ovako je Marko Brajnović ostavio veliki trag u splitskom i hrvatskom vaterpolu, posebno u svom Jadranu kojemu je ostao vjeran cijeli život, a čiju je slavu i ime, zajedno s igračima iz svoje generacije, pronio diljem svijeta. Brajnović je bio najbolji Jadranov dvometraš svih vremena. Jakim škarama preduhitrio bi svakog beka i ukrao loptu, okrenuo se na leđa i pucao s pet metara. Znalo se da je to gol. S besprijekornom tehnikom u rukavu, uvijek je čuvao parabolu ili šraubu kao alternativno rješenje. Uglavnom je bio i prvi strijelac lige. Marko Brajnović preminuo je 16. prosinca 2010. godine u Beču. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.
163