Denis Špoljarić RUKOMET
1 odličje - Zlatna medalja: OI Atena 2004.
O
vaj odlični hrvatski rukometaš s pravom, gdje god je igrao, nosi nadimak “zapovjednika obrane“. Denis Špoljarić rođen je u Zagrebu 20. kolovoza 1979. godine. Igračku karijeru započeo je u Rukometnom klubu Zaprešić kao kadet 1992. godine. Nakon raspada kluba odlazi u RK Badel 1862 Zagreb, a kada se približavalo vrijeme završetka igranja u mlađim uzrastima kao junior Zagreba odlazi igrati za prvu momčad Rukometnog kluba Karlovac. Ta mu je sezona, govori Denis, puno pomogla u igračkom smislu. U godinu dana, koliko je proveo u gradu na četiri rijeke, očvrsnuo je jer nije isto igrati sa svojom generacijom ili sa starijima, što je ovog puta bio slučaj, poglavito u obrani, na poziciji na kojoj se doslovce proslavio. Već 1997., s 18 godina. Denis Špoljarić postaje prvotimac Badel 1862 Zagreba. Jasno, u početku igra manje, a potom sve više i više stječe iskustvo u vrlo jakoj momčadi Zagreba. U Zagrebu je Špoljarić ostao do 2001. godine i u tom razdoblju s klubom je osvojio titule prvaka Hrvatske 1997., 1998., 1999., 2000. i 2001. godine, kao i hrvatski rukometni kup 1997., 1998., 1999. i 2000. godine. U listopadu 2001. godine napustio je Zagreb i skrasio se u Švicarskoj, gdje igra za momčad Pfadi Winterhur i s kojim je 2002. godine osvojio prvenstvo Švicarske. U ljeto 2002. Špoljarić se vratio u Hrvatsku i ponovno pristupio Zagrebu, gdje je igrao do 2006. godine. U ovom periodu je sa Zagrebom osvojio titulu prvaka i kup Hrvatske 2003., 2004., 2005. i 2006. godine. U ljeto 2006. ponovno je napustio Zagreb i ovog se puta skrasio u Sloveniji, gdje igra za Rukometni klub Celje. Došao je kao zamjena „komandanta obrane“ kluba, točnije na mjesto Uroša Zormana, koji je napustio klub. U ovom klubu ostao je Špoljarić samo sezonu 2006./07., ali i to je bilo dovoljno da sa Celjom osvoji prvenstvo i kup Slovenije. Potom se u ljeto 2007. godine ponovno vratio u Zagreb i dres kluba nosi do 2010. godine, s tim da ponovno s ovim klubom 2008., 2009. i 2010. osvaja prvenstvo i kup Hrvatske. Kada se doista naosvajao trofeja sa Zagrebom, odlučio je Špoljarić 2010. godine da je ponovno vrijeme za odlazak u inozemstvo. Otišao je u Njemačku i pristupio momčadi Fuchse iz Berlina. Tu je jedan od glavnih igrača kluba koji je gotovo od anonimnosti došao do sjajnih rezultata. U dresu hrvatske rukometne reprezentacije osvojio je doista impozantan broj medalja. Na Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008. godine osvojio je srebrnu medalju. Na svjetskim rukometnim prvenstvima osvojio je Denis Špoljarić tri medalje. Na Svjetskom prvenstvu 2003. godine u Portugalu osvojio je zlato, dok se srebrnom medaljom okitio 2005. u Tunisu i 2009. u Hrvatskoj. Na Svjetskom superkupu u Njemačkoj 1999. osvojio je srebro, a na Svjetskom kupu 2006. u Švedskoj zlato. Krunu karijere Špoljarić je doživio na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni, gdje je bio jedan od naših najboljih igrača kada je osvojeno olimpijsko zlato. Sportske novosti u izvješću iz Atene navode Špoljarića kao ministra hrvatske obrane, oslonca momčadi pred našim golom. Nakon podjele medalja u Ateni, Špoljarić je izjavio: “Ludnica je u mom Zaprešiću, ne radi se. Vele mi dečki da je na stadionu bilo ludilo kada je spiker rekao: “Naš sugrađanin Denis Špoljarić osvojio je zlato u Ateni.“ Za zlato u Ateni odlikovan je državnim odličjem Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a 2004. godine dobio je Državnu nagradu za sport Franjo Bučar. Denisa je kao čovjeka najbolje opisao njegov izbornik u reprezentaciji, Lino Červar: “Denis je možda i prevelika dobričina. On u životu sve rješava na miroljubiv način. Međutim, miroljubiv način danas teško ide. To bi bilo dobro da imamo savršeno društvo, ali znamo kako živimo. Denis je izuzetno fin dečko. Nije glasan, nikada ne komentira ni trenerove ni sudačke odluke.“ Špoljarićev primjer je najbolji dokaz da se u karijeri može puno toga postići mirnim putem, a on je na takav način postigao jako puno. Previše. Da je za nekoliko karijera postigao koliko je postigao, bilo bi dovoljno. Tih, miran, povučen. Svijetla pozornice uvijek je prepuštao drugima. On je radio, radio, osvajao titule, kupove, svjetske i europske medalje, a na kraju i onu o kojoj sanja svaki sportaš – zlatnu olimpijsku medalju.
129