Petar Metličić RUKOMET
1 odličje - Zlatna medalja: OI Atena 2004.
K
apetan momčadi je vođa, onaj kome se vjeruje, ali biti kapetan državne reprezentacije, još kvalitetne kao što je bila naša rukometna, zasigurno ne može biti bilo tko, to mogu biti uistinu samo najbolji i istinski simboli. Tu čast da predvodi hrvatske rukometaše s kapetanskom trakom oko ruke, imao je Petar Metličić. Rođen je u Splitu 25. prosinca 1976. godine. Pero, kako ga zovu u sportskim krugovima, rukometnu karijeru započeo je u rodnom Splitu, gdje je u seniorskoj momčadi splitskog Brodomerkura nastupao od 1994. do 1999. godine. U tom razdoblju Metličić je u prvenstvenoj sezoni 1995./96. bio posuđen u Solin. Iz Splita je otišao igrati u Metković, gdje je bio član momčadi koja je osvojila europski Kup EHF 2000. godine, kao i hrvatski kup 2001. i 2002. Prvi inozemni ugovor 2002. godine bio je sa španjolskim klubom Ademarom, gdje je nakon tri godine igranja 2005. osvojio Kup kupova, a 2003. Super Acobal kup. Potom je od 2005. do 2010. bio rukometaš kluba Ciudad Real, s kojim je bio prvak Europe 2006., 2008. i 2009. i pobjednik europskog superkupa 2006. i 2007. Prvaci Španjolske bili su 2007., 2008., 2009. i 2010. godine. Asobal kup osvojen je 2006., 2007. i 2008., a Super Asobal kup 2008. godine. Zatim od 2010. do 2012. igra u Sloveniji, gdje je rukometaš Celja s kojim 2012. osvaja slovenski kup. U ožujku 2012. otišao je u francuski Montpellier s kojim 2013. osvaja francuski kup. Za Petra Metličića kažu da je veliki igrač iz sjene. Sportaš koji na prvom mjestu vidi ukupni cilj, a tek onda sebe, iako ništa bez njega ne funkcionira kao što funkcionira s njim. Metličićeva veličina zapravo je u njegovom ozbiljnom statusu tzv. potrošača lopti jer je izraziti šuter, a ništa lošiji nije ni u obrani, odnosno blokadama. Metličić je sinonim za kompletnog sportaša. Nije od onih koji zbog uske specijalizacije odigraju napad ili obranu, pa se vraćaju klupi. U obrani igra radnu varijantu, taktičku, stratešku, izvodeći besprijekorno trenerove zamisli. Onda se na putu do protivničkog gola preobrazi u svoje „napadačko ja“ i opet s monumentalnošću odigrava kompliciranu ulogu. Može biti egzekutor, i onaj rutinski, zanatski, a može odigrati umjetnički, otvarajući drugome put da pogotkom realizira zamisao do kraja. Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 147 utakmica i postigao 460 zgoditaka. Što je za ovu knjigu najbitnije, učesnik je Olimpijskih igara 2004. godine u Ateni i nositelj zlatne olimpijske medalje, kao i Olimpijskih igara 2008. u Pekingu. Metličić je vlasnik i zlata sa Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. te srebrnih medalja, također sa svjetskih prvenstava, i to onih 2005. u Tunisu i 2009. u Hrvatskoj. Godine 2006. kapetan je državne reprezentacije koja je postala pobjednik Svjetskog kupa, a srebrenu medalju osvojio je na Svjetskom superkupu u Njemačkoj 1999. godine. Na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. osvojio je zlatnu medalju. U Sloveniji, na europskom prvenstvu gdje su naši rukometaši osvojili četvrto mjesto, nije se preko domaćina moglo do finala zbog prsta u oko hrvatskom igraču Petru Metličiću, što je značilo kraj hrvatskih nada o europskom zlatu. Znali su nažalost naši sjeverni susjedni tko je ključni igrač bez kojega se vrlo teško može pobijediti. Ipak, zakitio se Pero i medaljom s europskih prvenstava. Bio je član momčadi koja je 2008. godine u Norveškoj osvojila srebrnu medalju. Kao i u životu svakog sportaša, posebna priča je zlatna olimpijska medalja. Njegov je najveći doprinos u Ateni bio u trenutku kada su Nijemci u finalu vodili 16:14, a Metličić je to presjekao s dva pogotka zaredom, pa ni u toj svojoj elementarnoj funkciji nije izostao u hrvatskom zlatu. Ukupno s četiri postignuta zgoditka u navedenom finalu, dao je pečat hrvatskom zlatu. Ovaj vrhunski rukometaš ima jednu veliku sposobnost. U stanju je protivnika iscrpiti na sve strane, u napadu i u obrani, pa tako cijelu utakmicu. Zato se Metličića ne vidi baš zvjezdano u prvom planu, iako ništa bez njega ne funkcionira kao što funkcionira s njim. S Ivanom Balićem postigao je sve najljepše što nam je poslije 1996. dao hrvatski rukomet. Mnogo su toga zajedno uradili, mada su sušte suprotnosti. Godine 2003. proglašen je najboljim hrvatskim rukometašem, a dva puta nastupio je i za reprezentaciju svijeta. Godine 2004. dobio je Državnu nagradu za sport Franjo Bučar, a iste godine odlikovan je i državnim odličjem Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara. U lipnju 2013. godine oprostio se od aktivnog igranja.
111