Iztok Bončina

S KAMEROM U RUKAMA IZTOK BONČINA

Nostalgični free spirit

Svestrani Iztok Bončina na svijet gleda više estetski nego adrenalinski, a na putovanjima ga vode znatiželja i strast za otkrivanjem novog. U svojoj se dugogodišnjoj fotografskoj karijeri može pohvaliti brojnim uspjesima, a jedan od najvećih je zasigurno činjenica da radi i živi ono što voli

Iztok Bončina je fotograf i fotoreporter, profesor povijesti i povijesti umjetnosti, turistički vodič, putnik, ronilac, astronom… Lista je podulja, ali tako to izgleda kada se sve mladenačke ljubavi spoje u jednu profesiju. Već dugi niz godina putuje te vodi turističke i fotografske grupe diljem svijeta, a organizira i razne edukativne seminare, radionice i tečajeve fotografije. U rodnoj je Sloveniji najpoznatiji po svojim fantastičnim fotografskim uradcima, a svojevremeno je radio kao dopisnik, fotoreporter i urednik fotografije za slovenski National Geographic.

Napisao je i knjigu "Posočje: Vodič kroz dolinu smaragdne rijeke i okolicu" koja je objavljena na slovenskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku. I premda voli svoju Ljubljanu, kaže kako mu je važno da nije stalno na istom mjestu, ali nema potrebu za isprobavanjem granica vlastite izdržljivosti. Na putovanjima ne ide u ekstreme, a najviše uživa u radoznalosti. Pa, evo kako izgleda život jednog, kako za sebe voli reći, free spirita… Profesor ste povijesti umjetnosti i povijesti, turistički vodič, a u Sloveniji ste najviše prepoznati po svojoj fotografiji. Naime, vi ste i fotograf i fotoreporter. Bismo li mogli reći da ste uspjeli spojiti sve svoje ljubavi u jednu? - Da, to je točno. Tu je i ljubav prema astronomiji, dosta sam proučavao i svemir te kada putujem, dosta fotografiram i zvijezde tako da sam, u stvari, spojio sve svoje ljubavi u jedno. Sjajno je kad iz mladenačkih želja i ljubavi na kraju ispadne profesija, ali nekako mi je to pošlo za rukom.

A kako je sve krenulo? - Ljubav prema fotografiji krenula je u osnovnoj školi i to u tamnoj komori. Naime, jedan me prijatelj u sedmom ili osmom razredu osnovne škole pozvao kod sebe da vidim tamnu komoru za razvijanje slika njegovog oca, da vidim kako se razvijaju fotografije, i čim sam prvi put kročio u tu prostoriju – zaljubio sam se u fotografiju. Bila mi je to neka magija i u početku sam radio jako loše fotografije, ali sam ih znao dobro izraditi.

Poslije sam se ozbiljnije počeo baviti fotografijom u srednjoj školi. Sve je to bila analogna fotografija i crno-bijela tehnika. No, kada sam počeo raditi kao turistički vodič za agenciju 'Kompas', počeo sam snimati u boji. Nakon toga sam upisao školu za profesionalne fotografe u New Yorku i dobio znanje nakon kojeg sam se i počeo baviti profesionalnom fotografijom.

"NAJTEŽA STVAR KOD FOTOGRAFIJE JE DATI JOJ NEKI POSEBAN 'NABOJ', NEKU POSEBNU ENERGIJU"

Je li vam još uvijek draža analogna ili digitalna fotografija? - Analogna je fotografija – fotografija nostalgije. Digitalna fotografija danas je praktična, jeftinija, dostupnija i brža, ali i analogna ima puno čari. Tako da, zbog nostalgije i prisjećanja na 'stara, dobra vremena' ponekad ubacim neki film u fotoaparat i fotografiram njime 'za dušu'. Pripremam za iduću godinu i tečaj analogne fotografije.

Spomenuli ste fotografiranje 'za dušu'. Što mislite da čini jednog dobrog fotografa – je li to samo tehnička strana ili ipak nešto drugo? - Tehnička strana je, u stvari, najlakša za naučiti. To je osnova, kao kad učiš voziti auto, no kad naučiš voziti auto time ne postaješ dobar vozač. To se stječe praksom. Isto je u fotografiji. Nakon toga treba naći dobar motiv, a najteža stvar kod fotografije je da daš fotografiji neki poseban 'naboj', neku posebnu energiju. Da kad ljudi vide fotografiju mogu reći wow. To je najteže i to fotografi uče čitav život. No, osnova za sve to je ljubav – ljubav prema vizualnom užitku.

Što onda mislite o fotografiranju mobitelom? - I tu sam malo nostalgičan, tako da još uvijek nisam nabavio pametan telefon. Pametni su telefoni zgodni jer mogu brzo zabilježiti neku fotografiju, ali kvaliteta još uvijek nije na toj razini da takva fotka bude fantastična i teško da se može koristiti u tiskanim medijima. Fotoaparati su tu ipak još uvijek nadmoćni.

A je li vam ikada dosadilo fotografirati? - Pa, je. Naravno. Ja najčešće radim travel fotografiju i kada odeš negdje na mjesec dana, svega ti može biti dosta. Pogotovo nošenja 15 kilograma opreme. I onda ponekad stvarno dođe svega previše. Druga je stvar kad si profesionalni fotograf, dogodi se ta zamka da padneš u 'fotografski mode' i promatraš svijet kao kroz kameru, kao kompoziciju. I kada mi to dosadi, onda sjednem negdje, popijem kavu, spremim fotoaparat u torbu i taj dan ne radim ništa, samo gledam, promatram ili prošećem. Da, dogode se takva prezasićenja iako obožavam to što radim.

Koliko vas fascinira upoznati nove zemlje i običaje ljudi koji tamo žive? Što vam je, ustvari, najfascinantnije kada prvi puta dođete u neku zemlju? - To je moj način života – da putujem, da promatram, susrećem neke nove ljude, novu prirodu… To mi je užitak! I s fotoaparatom i bez njega. Najviše volim biti iznenađen nekom zemljom, ne volim nikada napraviti 'domaću zadaću' o nekoj zemlji do kraja. Odem, otvorim sva svoja osjetila i onda se pretvorim u 'vakuumski usisivač' – usišem sve doživljaje u sebe. Apsorbiram sve informacije, uživam i tako mi je doživljaj najbolji.

Vodili ste turističke grupe od Kamčatke do Galapagosa, od Tanzanije do Meksika. Postoji li kutak zemljine kugle koji još niste obišli? Gdje biste voljeli otputovati, a da još niste? - Ima još par zemalja (smijeh). Recimo, nisam bio u Mongoliji, a volio bih. Također, Antarktika mi je velika želja i jedini kontinent na kojemu nisam bio. Zaista volim led, ledene sante i to mi je velika želja. Ima par zemalja u Aziji koje bih volio vidjeti – recimo, Tadžikistan mi je privlačan. Turkmenistan, također.

Prije korone, koliko ste vremena provodili godišnje na putu?

- Pa kada sve zbrojim i oduzmem, kada sam radio kao turistički vodič oko 200-250 dana u godini. No, kao freelancer oko 60-70 dana godišnje.

Što je to što najviše želite prenijeti ljudima koje se odluče za putovanje s vama? Vodite li ih van uobičajenih ruta? Gdje najčešće putujete s grupama? - Ovisno o tome kakva je to grupa. Ako se radi o turističkoj grupi koju vodim za neku agenciju, moram se držati programa, ali i tada volim ljude provesti tako da vide i neke dodatne stvari. No, ako idem s fotografskom grupom, svrha je da se naprave dobre fotografije i tada odlazimo u neka područja u kojima ima fantastičnih fotografskih motiva, ali koja nisu toliko turistički razvikana. Tada više slijedimo ritam svjetlosti sunca, ustajemo rano ujutro, odlazimo na tržnice i fotografiramo zanimljive motive i prirodu.

Biste li za sebe rekli da ste avanturist? Što je najluđe što ste ikada napravili? - Volim pustolovine u životu, ali teško da bih za sebe rekao da sam avanturist. Teško mi je definirati tu riječ jer ljudi koji se smatraju avanturistima često rade neke ekstremne stvari. Ja sam više prosječni avanturista koji ne izaziva sudbinu.

Znate li što je po meni avanturizam? Pomicanje vlastitih granica… - Slažem se. Ja ne idem u neke ekstreme. U ovim svojim pustolovinama više uživam u nekoj radoznalosti. Ne riskiram. Ne zanima me dokazati sebi jesam li za nešto sposoban ili ne, već me vodi znatiželja. Eto, tu ja guram granice. Isto je i kod ronjenja, ronim na dubinu, ali ne idem u ekstreme. Ima ljudi koji žive na ivici života i kojima je potreban adrenalin svake sekunde. Meni to ne treba. Gledam na svijet više estetski nego adrenalinski i ne volim izazivati sudbinu.

Biste li za sebe rekli da ste free spirit? Koliko vam je, u ovo vrijeme u kojem živimo, važan taj osjećaj slobode? - Apsolutno bih to rekao za sebe. Osjećaj slobode koji osjećam duboko u sebi je vrlo, vrlo jak i važan mi je. Već sam u srednjoj školi počeo osjećati kako ne volim autoritete. A najviše ne volim one 'glupe' autoritete koje danas možemo pronaći svugdje i koji nam danas diktiraju život. No, volim autoritete koji nešto znaju i koji imaju iskustvo, od kojih možeš nešto naučiti. Taj se osjećaj pojačao kada sam bio u vojsci, u JNA. I tada sam već odlučio da nikada u životu neću imati neki autoritet iznad sebe. Danas imam firmu u kojoj sam sam svoj gazda. Free spirit je za mene osjećaj da mogu raditi neke stvari u kojima sam ja onaj pravi ja. Autentičan. Da je moja duša time zadovoljna.

"SJAJNO JE KAD IZ MLADENAČKIH ŽELJA I LJUBAVI NA KRAJU ISPADNE PROFESIJA, A NEKAKO MI JE TO POŠLO ZA RUKOM"

"JA SAM VIŠE PROSJEČNI AVANTURISTA KOJI NE IZAZIVA SUDBINU"

Kažu da na putovanju čovjek najlakše susretne sebe, no neki putuju i da pobjegnu od sebe i od svog života. Koji je bio vaš motiv za sva ta silna putovanja? - Nikada nisam razmišljao o tome da odem na put pa da negdje nađem sebe jer ako trebam putovati da se nađem, onda se nikada ne bih pronašao. Ako se ne možeš pronaći kod kuće, nećeš se pronaći ni u nekoj pustinji. Na putovanjima sam uspio pronaći neku simbiozu sam sa sobom, da se uskladim – uđem u sebe, porazgovaram sam sa sobom i idemo dalje.

Je li bilo nekih trenutaka u kojima ste, zbog dobre fotografije, bili u opasnosti? - Dosta mi je važno da odlazim u stabilne zemlje, da nisam tamo u nekoj opasnosti, da nema previše administracije oko samog putovanja. Volim putovati ležerno. Ne idem nikada tamo gdje je rat ili u zemlje koje mogu biti opasne.

Je li vam uopće važno putuje li se u inozemstvo, recimo, preko oceana ili negdje blizu? Je li samo važno putovati, nevažno gdje? - Važno je da se krećeš, da nisi stalno na istom mjestu. Inače, ne volim biti okružen zidovima, volim svoj stan u Ljubljani, ali sam više tip za outdoor. Važno mi je da se stalno nešto događa, da su izazovi ispred mene. Sada, za vrijeme kovida, počeo sam otkrivati neka mjestašca 10-15 kilometara od Ljubljane i oduševio sam se prirodom. Lijepo mi je otkrivati i Sloveniju i cijeli Balkan.

Slovenija u kojoj živite je predivna zemlja, koju su vam dijelovi Slovenije najdraži, a da su zabilježeni vašom kamerom? - To je kao da pitate majku koliko ima djece i koje joj je najdraže (smijeh), ali ipak imam neke prioritete. Jedan od njih je i dolina Soče, potom more – Piran mi se jako sviđa jer ima taj neki venecijanski štih. Općenito, lijep mi je taj istarski dio Slovenije, potom naš kras, podzemlje… I ovaj dio prema Brežicama uz rijeku Krku je predivan. Posebno volim Kostanjevicu na Krki.

A što je s Hrvatskom? Posjećujete li često i susjedstvo i koji su vam dijelovi Hrvatske najdraži? - Naravno da tu treba spomenuti Plitvička jezera, Dalmaciju – i more i otoke, ali i Velebit i Zagoru. Volim i onaj predio iznad Splita i Dubrovnika. Imate i predivnu kulturnu baštinu, Veliki Tabor me fascinira, Varaždin i Čakovec također. Imate predivnu povijest. A volim i stari dio Zagreba, baš ima europski štih i predivnu arhitekturu. Zaljubljen sam i u Istru i istarske gradove i gradiće – Pula, Rovinj i Hum mi sada prvi padaju na pamet.

"AKO SE NE MOŽEŠ PRONAĆI KOD KUĆE, NEĆEŠ SE PRONAĆI NI U NEKOJ PUSTINJI"

Foto: Iztok Bončina

Foto: Iztok Bončina

10 brzopoteznih

U 2021. sam putovao u… - Senegal. Destinacija kojoj bi se uvijek vratio i zašto? - Egipat mi je prva ljubav i prvo veće putovanje, tamo bih se uvijek vratio. Zatim, pustinja Atakama u Čileu. Volio bih se vratiti i na Grenland, Novi Zeland i na Solomonske otoke – tamo se još uvijek može vidjeti taj autentičan način života. Tu je svakako i Južna Afrika zbog svoje prirode i različitosti. Za koje vam je trenutke drago da ste ih 'zamrznuli' svojom kamerom, na koje ste svoje fotografije najponosniji? - Na nekoliko portreta koje sam napravio u Južnoj Americi, na neke fotografije koje sam napravio u nacionalnim parkovima u SAD-u, na fotografije zvijezda koje sam fotografirao u Čileu, u pustinji Atakama i u Kirgistanu na 4000 metara nadmorske visine. Ima i nekih street fotografija na koje sam ponosan. Što uvijek moram učiniti kada prvi puta dođem u neku zemlju? - Obično dođem u neku zemlju usred noći tako da odem od aerodroma do hotela, kupim kartu te zemlje ili grada, zamijenim novac u domaću valutu i odem na kavu ili popijem domaće pivo ili vino. Počnete li odmah raditi? - Ne, nikada, moja je deviza ta da svaki rad treba započeti s jednom dužom pauzom (smijeh). Koja me destinacija pozitivno iznenadila (a da to nisam očekivao)? - Nisam znao puno o Kirgistanu, to je destinacija koja me pozitivno iznenadila. I Sjeverna Amerika me pozitivno iznenadila, najviše zbog ljudi koji su bili srdačni i pristupačni. Koja me destinacija neugodno iznenadila (a da to nisam očekivao)? - Solomonski otoci, ne zbog prirode ili ljudi, već zbog težine putovanja. Tamo ništa ne radi kako spada, pogotovo prijevoz tako da ne voze ni vlakovi, autobusi ni avioni prema voznom redu. Tamo ne možeš ništa planirati, sve je improvizacija. Najbolju hranu sam jeo u… - Tu svakako treba spomenuti Hrvatsku jer teško možeš pronaći takvu hranu, vino i ambijent kao u Hrvatskoj. Hrvatska mi je pri vrhu. Odlično sam jeo i u Španjolskoj i Grčkoj. Najbolje sam se zabavio u… - Grčkoj, na sirtaki i buzuki večerima, u Španjolskoj na flamenco fiestama, pogotovo u Barceloni. Također i u Indoneziji kada smo zapalili vatru uz ocean i proslavili Novu godinu. Nije važno mjesto, važno je društvo koje je s tobom. Planovi za buduća putovanja? - Idući je na redu Oman, imam fotografsku radionicu i provest ću u Omanu 14 dana.