slikovno pisanje bude u stanju da s njime ovlada. Vizuelna umetnost ne može da se bezrezervno prepusti ne-pravcu, neidentičnom, cepanju, šizofrenosti. Ona je fluks, prepušta se fluksu, ali fluksu kojim u isti mah upravlja, krmani. Ona nosi onaj talas koji nosi nju. Ili, još bolje: umetnost je deo igre koja se zove čas autonomija čas heteronomija. Pri tom, ona je uvek preplet, interakcija, interferencija ta dva momenta. Što samo znači da je napetost između života i umetnosti nužna, jer život nije umetnost, kao što ni umetnost nije život. Za razliku od Moderne koja je uzalud htela da o istom trošku transformiše i život i umetnost, sad se postavlja pitanje: kako se suočiti sa taštinom egzistencije, kako izvući živu glavu iz živog peska, kako nadživeti, a ne kako artistički problikovati život sam. Naći apsolutno rešenje za opoziciju između života i umetnosti, u najboljem slučaju znači sakriti rascep, šizofreniju. Ili, što se svodi na isto: traumu. Realno je trauma, ali nikakvi ideološki ili stvarni elektro šokovi kao lek neće biti od pomoći. Pogotovu ne u umetnosti i filozofiji. Umetnik i filozof žive u Traumi i protiv nje mogu samo da vode gerilski rat, rat bez bitke. Upražnjavajući svoju strategiju ne-Moći i protiv-Moći. Koja je, u isti mah, i strategija vedrine ili vere u prednost utopijskog i fikcionalnog.
the art is a part of the game called now autonomy now heteronomy. At the same time, it is always a transposition, interaction, interference of those two moments. Meaning only that the tension between art and life is necessary, because life is not art, just like art is not life. Unlike the Modernism who wanted, in vain, to transform life and art at the same time, the question now is: how to face the vanity of existence, how to escape alive from the quicksand, how to survive, not how to artistically transform the life itself. To find an absolute solution for the opposition between life and art, in the best case scenario means to hide the cleft, the schizophrenia. Or, amounting to the same, the trauma. Reality is a trauma, but no ideological or real electro shocks as a medicine will be of help. Especially not in the art and philosophy. The artist and a philosopher live inside the Trauma and can only lead a guerrilla war against it, a war without battle, by practicing their strategy of non-Power and against-Power. Which, at the same time, is a strategy of serenity or faith into the advantage of utopist and fictional.
31