komanduje diferencijalno kretanje. Jedna ne sužena (ili: tržišna) već proširena ekonomija. Ekonomija razlika. Ne samo: uvek-neki-drugi-cilj nego i drugo-od-Cilja. Umetnošću u sudnjoj instanci komanduje decentrirani artistički – događaj. Jer događaj je taj topos, mesto na kojem iskrsava ono neočekivano-drugo i krajnje. Delotvornost nevidljive ruke umetnosti ne obeležava samo jednu kratko trajuću faza, posle koje će da usledi razdoblje teoretisanja i konceptualno-imperativnog ili, ne daj bože, stilskog dovršavanja zacrtanog projekta. A priori dovršenog kretanja ili konačnog Oblika jednostavno – nema. Nema kraja priče. Kraj priče nije čak ni to da je danas postalo samo po sebi razumljivo da više ništa što se umjetnosti tiče nije samo po sebi razumljivo. Postoji, uvek i neizbežno, fatalno iskrsavanje umetnosti iz ničega, iz mesta-ničega, iz nigdine. Postoji, dakle, nešto što je uvek – u dolasku. Postoji vera i nada u dolazak umetnosti. Problem je samo: kako misliti to što je u dolasku? Kako ga misliti u ključu njegove ne-vidljivosti, ne-dovršivosti i ne-apsolutnosti. Reč je, svakako, o nedostatku koji počiva u samom temelju aritističkog kratanja i ostvarivanja. Istina umetnosti je ne-Celo. Nema onog savršenog, sem ako savršeno nije obećanje neke uzaludne utopije. Umetnost je ne-mesto u svetu Realnog (= traumatičnog sveta). Ona svoje mesto projektuje (kroz pobunu i odbijanje) na uvek-drugom i, zapravo, nemogućem mestu, a to opet znači, na ne-mestu. Ovaj nedostatak je, u stvari, večiti
It is, most certainly, about the lack that lies in the very foundation of artistic movement and realization. The truth of the art is a not-Whole. There is no perfection, unless the perfection is a promise of a futile utopia. The art is a non-place in the world of the Real (=traumatic world). It projects its place (through rebellion and rejection) in an always-other, and in fact, impossible place, meaning again a non-place. This lack is, in fact, the eternal remnant of the art, its promise, the promise that it would come, that it is in arrival and that it would never finish, end its arrival. The lack is the most integral part of the art, its inconvenient truth (or its neverWhole), and as such, it is more important than the existing part, the part that is formed as a given/ bestowed value, or as a Form suitable for an eternal memory or a Museum. All in all, the art remains always a promise, a promise of a gift, a promise of a utopia, and finally, a promise (or a phantasm, but a necessary phantasm) of a public property that does not know and does not want to know about the equivalent, market exchange. Impossibility to review; trespass, boundary Visual art is intended for watching, view, review and visibility, and yet, it is today obsessed with its own impossibility to be reviewed which, it seems, is the effect of a (deconstructive) de-centering of the art. It is not a weakness. The faith in view, review and visibility has be-
27