Pjesme iz daljine by Ivica Smolec

Pjesme iz daljine Ivica Smolec

Ovu zbirku od trinaest pjesama pisao je jedan mladi čovjek jednoj mladoj ženi 1979. i 1980. godine u Makedoniji, u Strumici. Pjesme joj je slao, jednu po jednu, u bijelim pismima, u Zagreb. U to vrijeme nije još bilo ni interneta ni elektroničke pošte. Ljubav, čežnja, tuga, nostalgija i poezija postojale su i tada.

Sadržaj Prvi koraci, Zagreb, Velesajam, 1975........................................................................4 adresa...........................................................................................................................5 Grad daleko..................................................................................................................6 Jecaj na prozoru..........................................................................................................7 Zimska čežnja A ..........................................................................................................8 Posljednje jutro 1979...................................................................................................9 Ne broji dane..............................................................................................................10 Sjećanje na bijelu noć...............................................................................................11 Mrtva usta...................................................................................................................12 mojoj miloj ženi..........................................................................................................13 Zimska noć na požarstvu.........................................................................................14 Zimska čežnja B ........................................................................................................15 Zimska čežnja C.........................................................................................................16 San o povratku ..........................................................................................................17 Sretna ti Nova, ljubavi moja!....................................................................................18 Среќна Нова, љубов моја!.....................................................................................19

Autorsko pravo: Ivica Smolec Nije dozvoljeno koristiti slike i crtež bez dopuštenja

Prvi koraci, Zagreb, Velesajam, 1975.

adresa adresa toliko čežnje u drhtaju pera duša u dvije riječi i tisuću brda u jednom dahu ljubav će prijeći

Grad daleko Postoji grad. Daleko. U njemu je tisuću znanih mjesta, i svako pamti neku radost i neku tugu. Ali što je isplakana tuga u mojim uspomenama? I najcrnja bol što je prošla vezana je za zlatna ljeta i jeseni, sjajnobijela proljeća i zime. Isto kao i one radosti. Svaka psovka i svaki osmijeh u tom gradu – - hej, to sam ja!

Jecaj na prozoru Postoji jedna ljubav, jedan grad, daleko. Ja sam ta ljubav. Ja sam grad. Daleko. Raste li cvijeće, pjevaju li ptice na prozoru? Ja sam vjetar. Ja sam žica na gitari; slušaj taj zvuk. Je li to pjesma? Je li to jecaj, daleko, na prozoru?

Zimska čežnja A Pošalji kolovoz po mene da sunce izbriše mi sjetu. Ljubit ću ti vlažne zjene u dalekom, dalekom, ljetu. Mršti se jutro, dan se plavi hladan, planine ljeskaju pod krunama snijega. Draga, nježnosti sam tvojih gladan a šiba me samo leden vjetar s brijega. U mislima mojim ti si uz mene iako sam sam u svijetu. Ljubim ti drage plave zjene u dalekom, dalekom, ljetu.

Posljednje jutro 1979. Ni pijetao ni truba nisu me budili jutros. Trubač još sanja crvene čarape, a pijetlovi bez glava na pladnju čekaju večer. I dok ova plava godina pribraja posljednje svoje sate, draga, ja snivam pod oblacima u tihom jutru tvoju toplu ruku na mom čelu.

Ne broji dane Ne plači, draga, ako u sumrak pročitaš moje, možda tužno, pismo. Ne broji dane, ne mjeri daljine, jer nikad, ustvari, rastali se nismo. Kad s posla stigneš i kad ručaš, dok vani sniježi, pulover mi pleti. Mrvice stavi ponekad za hranu promrzloj ptici što na prozor sleti.

Sjećanje na bijelu noć Kad sam se uvečer s položenim ispitom umoran vratio kući, dočekao me zagrljaj drage i poljupci njeni vrući. Draga je skuhala kavu i usnama uho mi takla, a vani je bjesnio vjetar i snijeg je zasipao stakla. A kad smo u krevet legli vani već sve bješe bijelo. Kako je toplo i meko te noći bilo joj tijelo! U zoru, kad san nas je hvatao, usnama još uho mi je takla, a vani je još bjesnio vjetar i snijeg je zasipao stakla. U još bezbroj bijelih noći ljubit ću bedra od putra i s njenim usnama na uhu dočekivati zimska jutra.

Mrtva usta Mrtva usta sad se smiju, zdravicu sa svima piju. Mrtva usta šale slažu. Mrtva usta. Sada lažu. Ali svake plave noći, mrtva usta, u samoći, ispod suza koje kapnu, jedno ime tiho šapnu. U mislima, u noćnome muku, ljube jednu malu, toplu ruku. Mrtva usta savjet dijele, tuđe rane sada cijele. A kad je preteška tuga, vedro tješe svakog druga. Ali svake modre noći u tišini plaču oči. Refren kiše svud po krovu. Mrtva usta ime zovu. U mislima, u noćnome muku, ljube jednu malu, toplu ruku. Kao svaka smrzla rijeka što na dane ljeta čeka, k'o sva polja, mrtva, pusta, oživjet će mrtva usta. Vapaj taj iz noćne môre, što prelazi gore, more, urlik, njiska divljih konja, krik iz pakla, ime: Sonja! Mrtva usta sad se smiju, zdravicu sa svima piju. Mrtva usta šale slažu. Mrtva usta. Sada lažu. 12

mojoj miloj ženi

mada za moju ljubav nikad nije kasno od svih daljina najteža mi je tvoja jer zajedno smo počeli počeli smo krasno odavno sam sretan odavno mi je jasno jedina si moja moja radost kovitla se sa strepnjom i tugom i briga za tebe kao paranoja ludi me u čekanju neizmjerno dugom ova čežnja laste za sjeverom - jugom jedina si moja život moj je sada želja da te vidim eho čežnje trepti srcem sad u meni ni suze ni bore ja se ne stidim iz ljubavi je prema mojoj miloj ženi

Zimska noć na požarstvu Jedan je vojnik za svoju dragu iz srca istrgnuo najnježnije riječi. Jedan je vojnik noćas na požarstvu umoran i promrzao maštao o sreći. Iz mraka je ječio plač noćnih ptica, duga, hladna noć kasarnom se vukla. Čuo je kad su, daleko, u gradu, objavila ponoć neka zvona mukla. U ispranom miru tekle su minute. I ta noć je prošla kao i sve druge. Na jednu malu, usamljenu ženu noćas je mislio vojnik prepun tuge.

Zimska čežnja B U Esperantu opet sjedim sam. Kroz vrtlog dima bliješte lampioni, nad stolom vise šareni baloni, na njima lica koja dobro znam. U sedam, kad orkestar se javi i “Vrijeme đurđica” razlije se salom, pričat ću o svom cvijetu malom čaši piva i još vrućoj kavi. U očima mi lampiona sjaj, srce mi je iza modrih brda. U grudima divljih konja krda u galopu traže rodni kraj.

Zimska čežnja C Moji su dani daljine plave nad kojima plovi pjena sna i jave. Da s proljećem dođem, zašto nisam ptica, da opet vidim neka draga lica?

San o povratku Kad se vratim jednog dana i uđem u topli dom, blistat će sretna ispaćena lica majci i ocu mom. Prijateljima mojim stisnut ću ruke i sa svakim ispit po dvije, i bit će mi drago što mogu im reći da isti sam kao prije. A noć kad se spusti i kad svi odu, i mjesec namigne u tami, u toploj sobi, u toplom zagrljaju, draga i ja bit ćemo sami.

Pjesma koja je nastala dvadeset osam godina kasnije ali ipak pripada ovamo. Le temps du muguet (Vrijeme đurđica) je francuska verzija romanse Podmoskovske večeri:

Sretna ti Nova, ljubavi moja! Dvadeset osam godina je prošlo. Sjećam se. U sali malog, neuglednog hotela, moja čežnja i ja, čaša piva i još vruća kava. Orkestar u kutu, Le temps du muguet u zraku. I dim Marlboroa. U Strumici, u Makedoniji, stotinu veselih ljudi u sali malog, neuglednog hotela. Stotinu dragih, srdačnih neznanaca, Le temps du muguet u zraku i moja tuga. Pred hotelom vjetar baca na me snijeg s Popčeva, grčki i bugarski ledeni snijeg. A neke druge modre planine koje samo slutim, u mraku, na drugoj strani, iza drugih planina, pa iza drugih planina, pa iza tih drugih planina, skrivaju moje srce. Sretna ti Nova, ljubavi moja!

Elizabeta Petrovska prevela je gornju pjesmu na makedonski jezik. Hvala, Elizabeta!

Среќна Нова, љубов моја! Дваесет и осум години пројдоа. Си помнам. Во салата на малиот, неугледен хотел, мојот копнеж и јас, чаша пиво и врело кафе. Оркестар во ќошот, Л тoм ди мигẻ во воздухот. И дим од Малборо. Во Струмица, во Македонија, стотина весели луѓе во салата на малиот, неугледен хотел. Стотина драги, срдечни незнајници, Л тoм ди мигẻ во воздухот и мојата тага. Пред хотелот ветерот фрла на мене снег од Попчево, грчки и бугарски студен снег. А некои други модри планини што само ги наслутувам, во темнината, на другата страна, позади други планини, па позади други планини, па позади тие други планини, го кријат моето срце. Среќна Нова, љубов моја!