Božidar Jović RUKOMET
1 odličje - Zlatna medalja: OI Atlanta 1996.
V
ječni životni optimist. To mu je, govori ovaj proslavljeni sportaš, najveća vrlina. Božidar Jović rođen je u Banja Luci 13. veljače 1972. godine. S rukometom je počeo kao dijete, u svjetski poznatom klubu Borcu iz Banja Luke, gdje je već u mlađim uzrastima bio jedan od boljih igrača. Odskakao je Jović u mnogočemu, i bilo je jasno da je igrač za velike domete. Vrlo brzo, sa 17 godina, 1989. je postao gotovo standardan igrač Borca, u kojemu se zadržao do 1992. godine i s kojim je osvojio Kup IHF 1991. godine. Kada su, kako kaže, stigle ratne gluposti, vidio je da u njegovom rodnom gradu nema više života. Bio je u dvojbi gdje otići, jer karijera mu je bila u uzlaznoj putanji. Odabrao je Zagreb i, priznaje, donio najbolju odluku u životu. Član Rukometnog kluba Zagreb Jović je postao 1992. godine, upravo one kada je Zagreb prvi put postao prvak Europe. Jasno je koja je tada konkurencija bila u klubu. Po dolasku u klub Jović je najprije grijao klupu, a odlaskom Nenada Kljajića najednom je postao prva osoba u klubu, a vrlo brzo i u hrvatskoj reprezentaciji. Prve igre pokazale su da glas koji ga je „tukao“ kao “velikog talenta rukometne igre“ ni najmanje nije bio glas u vjetar. Jović je bio momak koji je volio žestoki okršaj na terenu, nije bježao od najtežih dvoboja, a njegovo mjesto u momčadi - mjesto pivotmena - donosilo je upravo takve situacije. O tome je Jović za vrijeme karijere govorio: “Znaš kako je, na početku razmišljaš o tome kako te tuku, a nisi ni kriv ni dužan, a onda zaboraviš na to, udijeliš i ti poneki udarac, tek toliko da ne misle kako si nikakav. I stvar hoda.“ U Zagrebu je igrao do 2000. godine i u osam godina, koliko je kao igrač boravio u glavnom gradu, s Rukometnim klubom Zagreb osvojio je titulu prvaka Europe i europski Superkup 1993. godine, te duple krune, titule prvaka Hrvatske i osvajača kupa 1993., 1994., 1995., 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000. godine. Od 2000. do 2003. godine igrao je u Mađarskoj za poznati klub KC Veszprem. S ovim klubom osvojio je titule prvaka Mađarske 2001., 2002. i 2003. godine, kao i mađarski kup 2002. i 2003. godine. U dresu reprezentacije, najprije juniorske Jugoslavije, a potom Hrvatske, imao je tijekom karijere pravu žetvu trofeja. Počelo je na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Grčkoj 1991., gdje je osvojio zlatnu medalju. U dresu Hrvatske rukometne reprezentacije osvojio je zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1997. u Bariju i 2001. u Tunisu. Na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. osvojio je srebrnu, a 2003. na istom natjecanju u Portugalu zakitio se zlatnom medaljom. Na Svjetskom superkupu u Njemačkoj 1999. osvojio je srebrnu medalju. Krunu karijere doživio je na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti, gdje je bio dio hrvatske momčadi koja je postala olimpijski pobjednik. U finalu je Hrvatska pobijedila Švedsku s 27:26, a Božidar Jović je, uz Perkovca i Smajlagića s po 6 postignutih golova, bio najbolji strijelac u našoj momčad. To dovoljno govori o njegovom doprinosu ovom olimpijskom zlatu. Vrijedno je istaknuti da je na finalnoj utakmici imao stopostotni učinak u šutu. Od pet udaraca na gol protivnika, pet puta je postigao zgoditak. Nakon što je primio oko vrata olimpijsko zlato, za Slobodnu Dalmaciju je izjavio: “Sjajna utakmica. Rekli smo: idemo, ginemo za zlato. Svoju medalju poklanjam svom dvomjesečnom sinu. Svaki put kada smo išli na utakmice govorili su nam “good luck“, uvijek sam odgovarao da nama sreća ne treba, da smo najbolji.“ Božidar Jović odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a 1996. godine dobio je i Državnu nagradu za sport Franjo Bučar. Nakon završetka igračke karijere vratio se u Rukometni klub Zagreb, gdje je obnašao dužnost tehnika, a duže vrijeme je sportski direktor kluba. Doista, istinska legenda hrvatskog rukometa.
102
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A