Biserka Višnjić RUKOMET
2 odličja - Zlatna medalja: OI Los Angeles 1984. Srebrna medalja: OI Moskva 1980.
N
ajtrofejnija hrvatska rukometašica. Biserka Višnjić, djevojački Rožić, rođena je u Trogiru 10. listopada 1953. godine. Igračku karijeru započela je u trogirskom rukometnom klubu Ekonomist. Igrala je za zagrebačku Trešnjevku s kojom je 1982. godine osvojila Kup IHF-a, zatim japanski Omron, talijanski Palermo i sisačku Inu, u kojoj je kao četrdesetogodišnjakinja zbog ozljede koljena završila karijeru. Ostvarila je i impozantnu reprezentativnu karijeru. Za jugoslavensku reprezentaciju odigrala je 124 utakmice i postigla 399 zgoditaka. Osvojila je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi, a četiri godine kasnije, na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, bila je dio reprezentacije Jugoslavije koja je postala olimpijski pobjednik. Biserka Višnjić osvojila je zlatnu medalju i na Svjetskom prvenstvu 1973. godine u Beogradu, kao i svjetsku broncu u Budimpešti 1982. Bila je i prvakinja na Mediteranskim igrama 1979. godine u Splitu. Na olimpijskom rukometnom turniru u Moskvi postigla je najviše golova. Godine 1981. proglašen je najboljom rukometašicom u Jugoslaviji. Najljepše uspomene vežu je uz prvu olimpijsku medalju, iako srebrnu, koju je osvojila 1980. godine u Moskvi, a o kojoj će reći: “Nitko tada nije računao na nas, nitko nije ni pomislio da možemo do zapaženog rezultata, jer nakon zlatne medalje na svjetskom prvenstvu 1973. godine nije osvojeno ništa. I naša je srebrna medalja tada bila pravi bum. Teško smo došle do nje, nakon prave, velike borbe. Konkurencija je bila jaka. A ja sam bila najbolji strijelac turnira. Četiri godine kasnije, u Americi bilo je deset puta lakše doći do zlata. Bile smo favoritkinje, igračice Sovjetskog Saveza nisu nastupile zbog političkih razloga.“ Bisa, kako je nadimkom zovu mnogi, otkriva u čemu je bila snaga trofejne ekipe u kojoj je igrala: “Nije bilo ljubomore među nama, bile smo prava ekipa. Sve do našeg zadnjeg velikog natjecanja, do Svjetskog prvenstva 1985. kada smo bile pete.“ Biserka ne dvoji odgovarajući na pitanje s kim je najviše voljela igrati: “Najviše sam voljela igrati kada je uz mene bila Mirjana Čipa Ognjenović. I Kaja Ileš. Riječi nam u igri nisu bile potrebne, nikakav dogovor. Toliko smo se dobro znale i razumjele da je i pogled bio dovoljan. Svetlana Ceca Kitić je bila simpatična, prava sportašica, pravi vođa.“ A kada je riječ o trenerima, Bisa kaže: „Vilim Tičić je i moj vjenčani kum, pozvao me prvi u reprezentaciju, bila sam u ekipi koja je osvojila svjetsko zlato, ali nisam igrala. To sam zlato osvojila s prezimenom Rožić, a kasnije medalje kao Višnjić. Tičić me trenirao i u Trešnjevci, inzistirao je da se lopta ne izgubi i to je nosilo i grč u igri. Najviše sam zato u igri uživala kod Josipa Bepa Samardžije. On nam je dopustio da igramo. Tražio je da u igri razmišljamo svojom glavom. Zanimljivo je, nikad nisam igrala pod vodstvom Vinka Kandije, koji mi je inače rođak. Kad je on bio izbornik, bila sam na porodiljskom dopustu.“ Sjajnu je karijeru imala Biserka Višnjić, a da bi je započela, morala se poslužiti i malom prevarom: “Želja mi je bila doći u Zagreb, a jedini je put bio – sport. U Trogiru se igrao rukomet, no otac mi nije dopustio treninge u klubu. Pa sam rekla da mogu upisati ekonomsku školu u Trogiru, samo ako ću igrati rukomet u Ekonomistu, inače ću morati u školu u Split. Otac je pristao, uz uvjet da nakon prve ozljede moram prekinuti. A ja sam već na prvoj utakmici zaradila potres mozga. Slijedila je nova prijevara, rekli smo mu da moram biti u krevetu zbog prehlade. Kasnije je bio ponosan na moje igre, ali nikada nije došao na utakmicu. Nije mogao podnijeti da vidi kako me netko faulira.“ Klub u kojem je ostavila najdublji trag je zagrebačka Trešnjevka. No, svaki je njezin dolazak, odnosno povratak među zelene, vukao repove. Prvi put joj Ekonomist nije dao ispisnicu, pa je morala pauzirati. Drugi put, kad se vratila iz Japana, spasila je Trešnjevku od ispadanja iz prvoligaškog društva, ali je za zelenim stolom odlučeno da nije smjela biti registrirana, pa su Zagrepčanke prebačene u drugoligašice, a u ligi je ostao Beograd. Ipak, kada se na kraju podvuče crta, Biserka kaže: “Bilo je lijepo, stalno smo pobjeđivale. To je bilo to.“
68
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A