Andro Knego KOŠARKA
3 odličja - Zlatna medalja: OI Moskva 1980. Srebrna medalja: OI Montreal 1976. Brončana medalja: OI Los Angeles 1984.
J
edan od najtrofejnijih hrvatskih sportaša. Andro Knego rođen je u Dubrovniku 21. listopada 1956. godine. Igračku karijeru započeo je u Košarkaškom klubu Jug iz Dubrovnika. Zasigurno je najveći igrač u povijesti ovog kluba. Već u mlađim uzrastima odskakao je od svojih vršnjaka i znalo se da je Knego košarkaš za mnogo veće sredine od tada drugoligaškog Juga. Kada je birao gdje nastaviti karijeru, izbor je pao na glavni grad i Cibonu, čiji dres nosi od 1977. godine. U svom 15-godišnjeg boravku, u tri navrata pod tornjem osvojio je zaista impozantan broj trofeja i to: Kup europskih prvaka 1985. godine, Kup pobjednika kupova 1982. i 1987. godine. Titulu prvaka Jugoslavije osvojio je 1982., 1984., 1985. te titulu prvaka Hrvatske 1992. godine. Kup Jugoslavije osvojio je 1980., 1981., 1982., 1983. i 1985. godine. Cibonu je napustio u ljeto 1985. godine i u sezoni 1985./86. Knego je košarkaš španjolske momčadi Caja iz Madrida. Krajem navedene sezone Andro se vraća u Cibonu, za koju igra u sezoni 1986./87., da bi potom otišao u Italiju i od 1987. do 1990. godine igrao za momčad Panapesca iz Monter Catini Terme. Nakon toga ponovno se vraća u Cibonu čiji je igrač od 1990. do 1992. godine, kada prekida s aktivnim igranjem. Nakon četiri godine vratio se više rekreativno na parket i u sezoni 1996./97. igrao je za austrijsku momčad WBC Wels. Andro Knego sudjelovao je tri puta na olimpijskim igrama i svaki put se vraćao se s medaljom: u Montrealu 1976. osvojio je srebro, u Moskvi 1980. zlato, a u Los Angelesu 1984. broncu. Na Svjetskom prvenstvu u Filipinima 1978. godine osvojio je zlatnu medalju, a 1982. u Kolumbiji brončanu. Na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj 1981. godine osvojio je srebrnu medalju. Na Mediteranskim igrama 1975. u Tunisu osvojio je zlato, a 1979. godine u Splitu srebrnu medalju. Osvajao je medalje i na Univerzijadama. Rekorder je Cibone s odigranih 510 službenih utakmica i postignutih 7026 koševa. Čak 180 puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Za vrijeme crnogorske agresije na rodne mu Konavle, iz obiteljske kuće u Rijeci Dubrovačkoj agresori su mu pokrali gotovo sva odličja. Andro Knego bio je u pravom smislu gospodin na terenu. Stoga ne čudi što je za dvadeset godina igračke karijere dobio samo dvije tehničke pogreške. Vjerojatno je to dovoljno za psihološki profil najtrofejnijeg zagrebačkog košarkaša. Odmjeren i promišljen na terenu i van njega. Njegova oproštajna utakmica bila je i posljednja Dražena Petrovića u Hrvatskoj. Ističe Andro da se baš zbog te činjenice tog oproštaja nerado sjeti. Za dva je istinska velikana tog dana košarka prestala biti košarka… U klubu i reprezentaciji igrao je Andro Knego s velikim košarkašima. Spomenimo samo Jerkova, Čosića, Radovanovića. Na pitanje tko je od igrača utjecao na njegovu karijeru, od koga je najviše naučio i tko ga je tjerao, motivirao da da ono najviše, Knego kaže: “U ono smo vrijeme i na treningu imali veliki broj kvalitetnih igrača, nije bilo kluba koji nije imao dobrog centra. I hrvatski i beogradski klubovi, čak su i Makedonci imali Radosavljevića, Jelovac je igrao za Olimpiju. Gdje god ste došli, imali ste pred sobom jakog igrača. Od Kreše Čosića se moglo jako puno naučiti. Meni je najviše odgovarao kao igrač, bio je lagan. Čosić mi je idol prvih dana, njegov stil igre, šut, tehnika, vođenje lopte kao što je vode bekovi, krila. Teški su centri bili i Jelovac od koga sam mnogo mogao naučiti, i Beograđanin Marović, koji je imao iznimnu tehniku i na četvorci i na petici. Radovanović i Žižić su bili moja generacija i mi smo učili od starijih.“ Jako žali što su medalje iz obiteljske kuće nestale za sva vremena, ali što je tu je. Ostalo je zapisano, negdje, na kraju krajeva ostale su gdje je najvažnije, u srcu. Andro Knego, inače diplomirani ekonomist, obnašao je dužnost pomoćnika ministra za prosvjetu, sport i tehničku kulturu Vlade Republike Hrvatske. Godine 2001. dobio je Državne nagradu za sport Franjo Bučar.
56
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A