Silvano Abbà MODERNI PETOBOJ
1 odličje - Brončana medalja: OI Berlin 1936.
O
svojio olimpijsko odličje u doista rijetkom sportu. Silvano Abbà rođen je 3. srpnja 1911. godine u Rovinju. Završio je srednju tehničku školu u Rovinju, a zatim vojnu akademiju u Modeni. Tijekom Prvog svjetskog rata ostao je bez oca te ga je podizala majka, inače vrlo skromna učiteljica. Nakon završetka vojne akademije u Modeni, koju je završio s činom poručnika, nastavio je vojna usavršavanje najprije u Pinerolu, a potom u Rimu. Nakon završetka kompletne vojne izobrazbe premješten je na službu u konjaničku pukovniju u Bologni. Silvano se vrlo brzo počeo isticati izvanrednim vještinama konjanika i sportaša, tako da je među svim časnicima koji su završili vojne akademije izabran da oživi suvremeni petoboj za Olimpijske igre 1932. u Los Angelesu. Vrlo brzo se u cijelosti posvetio petoboju. U pripremama za Olimpijske igre u Berlinu, uspješno se 1935. natjecao u Rimu i Budimpešti. Osvojio je Sveučilišno prvenstvo 1935 u Milanu, stoga ne čudi da je stigao i poziv za Olimpijske igre 1936. u Berlinu. Na navedenim Igrama u Berlinu je kao talijanski natjecatelj u modernom petoboju osvojio brončanu medalju. Bio je prvi u konjičkoj utrci na 4 tisuće metara, 15. u mačevanju, 10. u streljaštvu u disciplini pištolj, 14. u plivanju na 3000 metara i 24. u utrci na 4000 metara. Silvanova medalja na ovim olimpijskim igrama imala je velik odjek u talijanskoj sportskoj javnosti. Tako ga je 7. kolovoza 1936. ugostio tadašnji talijanski prijestonasljednik Umberto Savojski, koji je i sam izrazio želju proslaviti prvu olimpijsku medalju koju je osvojio jedan Talijan u ovoj teškoj konkurenciji. Silvano Abbà s talijanskom je vojskom na Francovoj strani sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu od 1936. do 1939. godine. Povratkom u Italiju, Abbà 1940. godine na prvom nacionalnom prvenstvu u petoboju osvaja prvo mjesto. Godine 1941. započeo je Drugi svjetski rat. Silvano Abbà je kao školovani časnik poslan da bude zapovjednik konjice na bojište u Rusiju. Kao vrhunski sportaš je imao odlične predispozicije za vojne zadaće. U njemu su bile ujedinjene osobnosti vrhunskog sportaša i vojnog časnika. Uz to je bio i prirodno hrabar, neustrašiv. Poginuo je kao zapovjednik eskadrile 24. kolovoza 1942. godine u mjestu Izbušenskij u Rusiji, prigodom izvlačenja talijanskih jedinica s ruskog fronta. Nakon rata je nagrađen Zlatnom medaljom za vojne hrabrosti. U obrazloženju za dodjelu Zlatne medalje stoji: “Zapovjednik eskadrile izuzetne hrabrosti, u danima krvave bitke, dok su ostale jedinice djelovale na konjima, po bokovima moćnih ruskih linija. Bio je neustrašiv u prvim linijama obrane talijanskih jedinica protiv brojnih ruskih strojnica. U napad je išao prvi, svjesno riskirajući svoj život. U bitci je ranjen prvi put, međutim silnom energijom nastavlja borbu, dok drugi put nije smrtno pogođen.“ Jedna ulica u Rimu, kao i jedan trg u Gorizzi, zovu se po njemu. U Trstu, lokalni jahački klub ima Memorijal Silvano Abbà, a u muzeju u Trstu čuva se Abbina Zlatna medalja za vojne hrabrosti, dok se njegov mač i šešir čuvaju kao relikvija u konjičkoj jedinici Voghera. U njegovom rodnom Rovinju, na mjesnom groblju postavljena mu je spomen-ploča 1993. godine. Padom Berlinskog zida zapuhali su novi vjetrovi, tako da je dopuštena ekshumacija poginulih talijanskih vojnika i časnika na Ruskom frontu. Tako su posmrtni ostatci Silvana Abbe ekshumirani i preneseni u Italiju 17. rujna 2000. godine, gdje su sahranjeni u zavjetnom svetištu Cargnacco u blizini Udina, koje je posvećeno palim Talijanima u Rusiji. Životna, odnosno sportska priča Silvana Abbe je tipična priča o čovjeku, sportašu i vojniku, koji je kao časnik “u ludim danima Drugog svjetskog rata“ a što drugo mogao nego otići na front, u ovom slučaju na najteže ratište Drugog svjetskog rata, Ruski front, iako je u podsvijesti gotovo bio siguran da se iz njega nikada neće vratiti. I ovog puta, kao i mnogo puta ranije, politika se poigrala sa sportašem, doista talijanskim sportašem i olimpijskim medaljonošom, koji je rođen, ipak, na hrvatskoj strani Jadrana.
313