Franjo Šoštarić NOGOMET
1 odličje - Srebrna medalja: OI London 1948.
B
io je prvi vratar u našem nogometu koji se okitio olimpijskom medaljom. Franjo Šoštarić rođen je 21. kolovoza 1919. godine u Zagrebu. Prve korake je napravio u momčadi Jelačić iz Zaprešića, a potom je kao vrlo talentiran vratar prešao u zagrebački HAŠK, čiji je vratar od 1940. do 1942. godine. Godine 1943. postao je vratar Građanskog, gdje su već bili Franjo Glaser i Emil Urch, ipak, i on je bio dio momčadi koja je 1943. godine osvojila prvenstvo Hrvatske. U Građanskom je bio do 1945. godine, odnosno do gašenja kluba, iako je vrlo malo branio. Poslije završetka drugog svjetskog rata, 1945. godine bio je pristupio Dinamu, ali gotovo da i nije stao na gol momčadi iz Maksimira. Na prvom poslijeratnom prvenstvu Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1945. godine branio je za momčad Hrvatske. Po završetku ovog prvenstva, u jesen 1945. godine Šoštarić je mobiliziran i usmjeren u ondašnji vojni klub Partizan, čiji je vratar bio od 1945. do 1952. godine. U dresu ovog kluba osvojio je prvenstvo Jugoslavije u sezonama 1946./47. i 1948./49., kao i jugoslavenski nogometni kup 1947. godine. Za Partizan je odigrao 228 utakmica. Kada je došao u Beograd, u novoosnovanom timu Partizan na golu je bio Franjo Glaser. Pošto je on imao više funkcija u klubu (vratar, trener, dužnosnik), bio je zagovornik ideje da Šoštarić prijeđe u Partizan. Bili su mu poznati Šoštarićeve kvalitete i nije se mogao prevariti. Kada je došao u Partizan u jesen 1945. godine, tu su već bili njegovi suigrači iz Zagreba: Bobek, Čajkovski, Matekalo, Brozović, Glaser… Kraće vrijeme, zbog jednog nesporazuma s rukovodstvom Partizana, bio je vratar NK Rijeke. Za reprezentaciju Jugoslavije je kao nogometaš Partizana od 1946. do 1951. godine odigrao 18 utakmica. Debitirao je 11. listopada 1946. godine u Tirani, u utakmici za Balkanski kup na kojoj je reprezentacija Rumunjske pobijedila Jugoslaviju s 2:1. Od dresa reprezentacije se oprostio 24. lipnja 1951. godine u Beogradu, u prijateljskoj utakmici u kojoj je reprezentacija Jugoslavije pobijedila Švicarsku sa 7:3. Na ovoj utakmici ga je u drugom poluvremenu zamijenio Vladimir Beara na golu. Poslije utakmice, selektor Milorad Arsenijević mu se zahvalio na dotadašnjim zaslugama, a on je rekao zbogom reprezentaciji. Imao je tada 32 godine. Franjo Šoštarić je učesnik Olimpijskih igara 1948. godine u Londonu i nositelj je srebrne medalje. Usred Londona, na čuvenom Wembleyu, Jugoslavija je pobijedila Veliku Britaniju s 3:1. Šoštarić je bio naš najbolji pojedinac, ako ne i najbolji na terenu. Branio je fenomenalno. Iako je bio povrijeđen, branio je cijelu utakmicu. U finalu nas je očekivala Švedska, koja je u ono vrijeme imala vrlo jaku momčad. Od Švedske je Jugoslavija izgubila s 3:1. Pošto se na prethodnoj utakmici povrijedio, Šoštarić u finalnoj nije branio, već ga je zamijenio Ljubomir Lovrić. Tako je ostao uskraćen za zadovoljstvo da zaigra u finalu Olimpijskih igara 1948. godine. Franjo Šoštarić je kao vratar bio vrlo elastičan, dobrih refleksa, pravodobno je istrčavao i pravodobno boksao lopte. Bio je srednjeg rasta, čvrste građe, veoma izdržljiv, brz i spretan u procjeni kompliciranih situacija. Branio je više racionalno nego atraktivno, u korist momčadi i rezultata. Suvereno je vladao na gol–liniji. Lopte je hvatao sigurno, a one koje su odlazile iznad gola ispratio bi uzdignutim rukama, što je bio znak da odlaze u gol–aut. To je bio njegov stil. Nije volio parade i bacao se na loptu samo onda kada je to bilo neophodno. Sve ovo postaje razumljivo kada se zna da su ondašnja igrališta bila prekrivena šljakom, čime se povećavala mogućnost povrede vratara. I to je bio jedan od razloga što su vratari više branili pravilnim postavljanjem i dobrom procjenom situacije ispred gola. Po završetku igračke karijere, položio je trenerski ispit i posvetio se trenerskom pozivu. Za početak je trenirao mlađe kategorije Partizana. Kraće vrijeme 1964. godine je bio trener Rudara iz Ljubije, a potom u organizaciji asocijacije za tehničku pomoć pri Ujedinjenim narodima odlazi u Alžir, gdje radi na unaprijeđenju nogometa u ovoj afričkoj zemlji. U Alžiru je boravio od 1965. do 1966. godine, da bi se potom vratio u Beograd i zauvijek rekao zbogom nogometu. Tijekom igračke karijere zbog ratnih je godina imao veliku pauzu, koja je u sportu nenadoknadiv gubitak. Za vratara, to je veoma dug period i potrebno je vrijeme da se dostigne prava forma. Ipak, imao je tu sreću da se radilo o mladom vrataru koji je bio željan uspjeha i afirmacije. Posljedica stjecaja okolnosti, koje mu nisu išle u prilog, bila je ta da je imao skroman broj nastupa u nacionalnoj selekciji. Franjo Šoštarić je preminuo 27. kolovoza 1975. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen.
285