Ivan Gubijan ATLETIKA
1 odličje - Srebrna medalja: OI London 1948. - bacanje kladiva
P
roslavljeni bacač kladiva. Ivan Gubijan rođen je 14. srpnja 1923. godine u Bjelovaru. Kao i svi dječaci, nije propuštao da se popne na drvo i preskoči svaku ogradu. U tim dječačkim nestašlucima pokazivao je sklonosti ka gimnastici, pa je jednog dana 1937., u 14. godini, otišao u dvoranu tamošnjeg Sokola. Brzo je napredovao, a stariji sportski kroničari se sjećaju važnog detalja u njegovoj sportskoj biografiji. Bio je nesuđeni olimpijac 1940. u gimnastici, ali početak Drugog svjetskog rata onemogućio ga je da otputuje u Tokio. Drugi svjetski rat je okončao njegovu gimnastičku karijeru i njegovo jedino sjećanje na te dane je čuveni gimnastički salto. Njega je izveo 1948. u Londonu, kada je bacanjem kladiva od 54, 27 metara osvojio srebrnu olimpijsku medalju. Zlato je pripalo Mađaru Nemetu, kasnije ocu i treneru olimpijskog pobjednika i svjetskog rekordera u bacanju koplja – Mikosa Nemeta. Bili su veliki prijatelji i ljuti rivali na bacalištu. Kako je došlo do toga da Ivan Gubijan baca kladivo? Jednom prilikom, za vrijeme rata, prvi put je vidio kako netko baca kladivo. Poželio je i da se sam okuša i u svom prvom pokušaju bacanja kladiva, okretom oko svoje osi, pobijedio je čuvenog bacača kladiva Petra Goića. Ovaj snažni kladivaš, podrijetlom s otoka Brača, bio je pojam jednog vremena, jedan od najboljih tada na Balkanu. Kao pravi sportaš, nije ljubomorno odvratio Gubijana od bacanja kladiva, već ga je usmjerio prema svjetskim visinama u ovoj atletskoj disciplini. Bio mu je trener, savjetnik, prijatelj i zasigurno je najzaslužniji za njegov razvoj. Kada je završio rat, Gubijan se kao vojnik našao među atletičarima Partizana i od tada pa do duboke starosti ostaje njegov član, najprije kao natjecatelj, a zatim kao trener mlađih naraštaja. Na borilištima je bio do 1982. godine, kada je bacio 48,94 metra. Dolaskom u Beograd poslije Drugog svjetskog rata, Ivan Gubijan je od samog osnutka bio član Atletskog kluba Partizan, najtrofejnijeg beogradskog kluba. Devet je puta bio prvak Jugoslavije, a osam je puta popravljao državni rekord dovevši ga od 56,24 metra, što je postigao u Beogradu 13. listopada 1947., do 59,69 metara, što je bacio u Istanbulu 14. kolovoza 1955. godine. Tri puta bio je prvak Balkana: 1946. u Tirani, 1953. u Ateni i 1955. u Istanbulu. Tri puta je sudjelovao na prvenstvima Europe, 1946., 1950., i 1954. godine. Na prvim Mediteranskim igrama, održanim 1951. godine u Aleksandriji, osvojio je srebrnu medalju. Sudjelovao je i na Olimpijskim igrama 1952. godine u Helsinkiju, gdje je zauzeo deveto mjesto. Reprezentativac Jugoslavije je bio 27 puta. S obzirom da je bio visok samo 1,72 metra s 83 kilograma mišića, što su mnogi smatrali nedostatkom, Ivan Gubijan je to pretvorio u prednost pa je uveo četvrti okret u krugu za bacanje, jedan više od svih dotadašnjih bacača kladiva. Govorili su mu da se ugleda na mađarske bacače i smanji na tri. “Vidite koliki su oni, pa dva metra, a ja metar i žilet. Ne mogu ih imitirati i pobijediti.“ – objašnjavao je tada Ivan Gubijan. Ta njegova tehnika dominira od 1992. godine i donijela je bacanju kladiva svjetske rekorde. Gubijan je trenirao mnoge jugoslavenske rekordere. Njegovi učenici bili su Krešimir Račić, koji je bio šesti na Olimpijskim igrama 1956. u Melbourneu, Zvonko Bezjak, šesti na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, rekorderka Danijela Janković te najbolji srpski bacač, Zoran Lončar. Gubijanova karijera u bacanju kladiva trajala je od 1945. do 1955. godine. Njegov rekord premašio je Krešimir Račić, i to hicem od 60,28 metara. Po završetku natjecateljske karijere, Gubijan je radio u prosvjeti kao nastavnik tjelesne kulture i kao trener bacača kladiva u Partizanu, a potom i u Čukaričkom i Milicionaru, stvorivši mnoge reprezentativce i rekordere. Ivan Gubijan preminuo je 5. siječnja 2009. godine u Beogradu i sahranjen je na beogradskom Novom groblju.
281