Renato Vrbičić VATERPOLO
1 odličje - Srebrna medalja: OI Atlanta 1996.
N
asmijani Šibenčanin. Renato Vrbičić rođen je 21. studenog 1970. godine u Šibeniku. Njegova karijera prepuna je trofeja, velikih klubova, uspjeha… Igračku karijeru započeo je u Solarisu iz Šibenika, gdje je 1987. godine počeo igrati za prvu momčad. Ključni je igrač Solarisa od tada pa do 1990. godine. Od 1991. do 1992. godine Vrbičić je igrač splitskog Jadrana, s kojim 1991. i 1992. godine osvaja titulu prvaka Europe. Potom se vraća u rodni grad i stavlja kapicu svog matičnog Solarisa, čiji je igrač od 1992. do 1995. godine. Kratko vrijeme 1995. godine igrač je zagrebačke Mladosti. Iste godine se ponovno vraća u Solaris, čiji je igrač do 1997. Potom 1997. ponovno odlazi u Mladost, čiju kapicu nosi do 2000. godine. U tom trogodišnjem periodu sa žapcima sa Save je osvojio Kup pobjednika kupova 1999. godine, titule prvaka Hrvatske 1997. i 1999., kao i hrvatski kup u vaterpolu 1998. i 1999. U sezoni 2000./01. ponovno je igrač splitskog Jadrana, a zatim je u narednoj sezoni 2001./02. ponovno vaterpolist Mladosti iz Zagreba, s kojom u navedenoj sezoni osvaja Kup LEN i titulu prvaka Hrvatske. Narednu sezonu 2002./03. provodi u susjednoj Italiji kao vaterpolist Catanije, a naredne 2003./04. igra za momčad Civitavecchiju, da bi karijeru završio gdje je i počeo, u svom Šibeniku, čiji je igrač u sezoni 2004./05., zadnjoj u igračkoj karijeri. Kao član hrvatske vaterpolske reprezentacije na Olimpijskim je igrama u Atlanti 1996. godine osvojio srebrnu medalju. Renato Vrbičić je jedan od najvećih centara koje je Hrvatska imala u posljednja dva desetljeća dvadesetog stoljeća. Kada se uzme u obzir tko je sve u navedeno doba u hrvatskom vaterpolu bio “usidren“ na dva metra, onda ova napomena itekako ima svoju težinu. Renato Vrbičić ili, jednostavnije, samo Vrba, bio je jedan od stožernih igrača u osvajanju olimpijskog srebra u Atlanti. Pripomenemo li da je Vrba tada bio prvi centar izabrane vrste, a nadolazeći Hinić drugi, opet smo sve rekli. Igrač gotovo nadljudske, nestvarne, životinjske snage, bio je noćna mora svim braničima svijeta. A počelo je kao i kod mnogih vaterpolista. “Kralježnica je kriva. Imao sam kao dijete problema, liječnici su me uputili u bazen, u plivanje kao terapiju“ – pojašnjavat će Vrba kasnije. Tako je i prije nego je počela, prekinuta zapravo jedna nogometna karijera. “U biti, ja sam više želio trenirati nogomet. E… da jesam, gdje bi mi bio kraj. Ne bi bio ovdje, nego na Havajima.“ – u svom će zafrkantskome stilu Vrba. Za stablo vrbe su uobičava reći da je tužno. Šibenska Vrba je oprečan primjer. Lice s kojeg ne silazi smiješak, stalno kao puška zapet i spreman za zafrkanciju. Osim na jednom mjestu - s Vrbom nije bilo šale u bazenu. U karijeri je imao tri velike klupske ljubavi kojima se uvijek vraćao – matični Šibenik, u kojem je započeo i završio karijeru, Mladost s kojom je osvojio najviše trofeja te splitski Jadran s kojim je dva puta bio na krovu Europe. “Uvijek ću se sjećati prvog polufinala koje smo igrali kao domaćini u Zagrebu protiv Savone. Dvije sekunde prije kraja, bio sam “na vratnici“, Bezmalinović mi je dao loptu, a ja pogodio. Za pobjedu, za finale. Moje prvo zagrebačko slavlje.“ Renato Vrbičić je kao član srebrene hrvatske vaterpolske reprezentacije iz Atlante 1996. godine dobio Državnu nagradu za sport Franjo Bučar. Odlikovan je odličjem Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Po završetku igračke karijere ostao je u Šibeniku kao trener u sportu u kojem je, kako sam reče, „stekao velik broj prijatelja, upoznao mnoge nove sredine i dobio puno punata po glavi.“ Renato Vrbičić, još jedan iz plejade velikih hrvatskih sportaša. Zaista, dovoljno je reći - srebrni hrvatski olimpijac.
225