Ana Titlić RUKOMET
1 odličje - Srebrna medalja: OI Moskva 1980.
J
edna od najboljih svjetskih vratarki svog vremena. Ana Titlić rođena je 13. lipnja 1952. godine u Gornjoj Vrbi, nedaleko od Slavonskog Broda. Rukomet je počela igrati u šestom razredu osnovne škole u Radničkom iz Slavonskog Broda, a dolaskom na fakultet u Zagreb prešla je u Lokomotivu, čija je vrata čuvala na više od 500 utakmica. Nakon samo četiri utakmice u dresu Lokosica, pozvana je u reprezentaciju koja je na Svjetskom prvenstvu u Jugoslaviji 1973. godine osvojila zlatnu medalju. Zanimljivo, tek nakon nastupa u A vrsti pozvana je u mladu reprezentaciju, a zatim i u republičku. Zlatnu je medalju osvojila i na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine. Od reprezentacije se oprostila na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi sa srebrnom medaljom, a ukupno je u reprezentaciji Jugoslavije skupila 126 nastupa. S Lokomotivom je osvojila titulu prvaka Jugoslavije 1974. i igrala je finale Kupa prvakinja 1975. i finale Kupa pobjednica kupova 1979. godine. Ana ističe da je njezina rukometna karijera započela slučajno. U osnovnoj školi koju je pohađala organizirano je rukometno prvenstvo, a učenica šestog razreda Ana Titlić zaključila je da će njezin razred pobijediti stane li ona pred mrežu da „zaključa vrata“. Tako je i bilo, a njene je obrane uočio trener slavonskobrodskog Radničkog Brezić, koji je nadarenu djevojčicu odveo u klub. Priča je završila zlatnom medaljom sa Svjetskog prvenstva 1973. u Jugoslaviji i srebrnim odličjem s Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine. “Da sam izabrala i neki drugi sport, a ne rukomet, mislim da bi bila uspješna. U svjedodžbi iz osnovne škole pisalo je da volim igre s loptom, voljela sam i odbojku, to je za mene najljepši sport. Ali, nitko me nije odveo u odbojkaški klub, pa sam ostala u rukometu premda sam neko vrijeme bacala i kuglu. Čak me profesor Puhanić na fakultetu nagovarao da se ostavim rukometa i prihvatim kugle, toliko mi je to dobro išlo.“ – prisjeća se Ana Titlić kako je došla u rukometne vode. Otkrila je i kako je njena ljubav prema sportu i lopti pretočena u medalje, pa kaže: „Kad čovjek nešto voli, tada daje sve od sebe. A rezultat mu to vraća. Nisam bila najbolja, ali sam se trudila da budem najbolja. I kad sam već odlučila izaći na teren, izašla sam da bi pobijedila. Nisam se štedjela.“ Od reprezentativne majice Ana se oprostila srebrom u Moskvi 1980. godine, te nastavlja: “Skoro nisam otišla, ozlijedila sam koljeno i morala sam na operaciju. No stigla sam se ipak oporaviti do početka priprema. Na Igrama je bilo odlično, bile smo primjer kako se treba ponašati i boriti. Imale smo glave skupa, čak smo se i jednako odijevale, bile smo ekipa koja je išla na jedna vrata, što je i rezultat pokazao.“ Od suigračica će posebno izdvojiti Maru Torti: “Ona je velika sportašica. Kad biste je vidjeli kako se baca da lopta ne ode u aut, niste mogli ostati ravnodušni, morali ste krenuti njezinim stopama i boriti se do daske. Mi smo i danas ostale takve, zna biti oštro na našim veteranskim druženjima“. Ana će od trenera izdvojiti četvoricu: “Vilim Tičić me pozvao u reprezentaciju, kasnije su izbornici bili Vinko Kandija i Josip Samardžija. U Lokomotivi me najduže trenirao Krešo Pavlin, ostali su treneri bili u prolazu. Krešo je ostavio najveći pečat, naša ekipa i danas kaže Krešo – naš trener.“ Tada nije bilo posebnih trenera za vratare. Anu je u jednom razdoblju vježbala Ruška Miladinović. Dolazila je kao volonterka i radila s vratarkama, a branila je za Beograd. Zgodno je bilo jednom prigodom na gostovanju kod njezine ekipe, kada je Ana u posljednjoj minuti utakmice obranila sedmerac i tako očuvala pobjedu Lokomotive. Među golmanicama, Zdenka Ištvanović je za Anu Titlić broj jedan: “Bila je po svemu najbolja, prava golmanica, pouzdana. Kod nje nije bilo sad mi ide, sad mi ne ide. Uvijek joj je išlo. A mogla je i zabijati iz sedmerca.“ Ana Titlić je diplomirala na Fakultetu za fizičku kulturu i predaje tjelesni odgoj učenicama Prve tehničke škole u Zagrebu. Aktivna je u Lokomotivinoj veteranskoj momčadi, a sa suigračicama ponekad ode na utakmice svojih nasljednica. Istinska legenda hrvatskog ženskog rukometa posebno ističe: “Voljela bi da ženski rukomet dođe na stare grane.“
218
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A