Boško Lozica VATERPOLO
1 odličje - Srebrna medalja: OI Moskva 1980.
S
tasiti Korčulanin. Boško Lozica rođen je 28. studenog 1952. godine u Beogradu. Otac ga samo dva dana poslije rođenja upisuje u KPK (Korčulanski plivački klub), tako da je već po rođenju bilo predodređeno da će Boško krenuti u vodene sportove. Prvi se put u javnom nastupu pojavljuje 1959. godine, na prvenstvu kluba u plivanju. Tada pliva 50 metara kraul i postiže rezultat 54,4. To su bili prvi koraci kasnije proslavljenog i jednog od glavnih asova jugoslavenske vaterpolske reprezentacije. Prvu službenu vaterpolsku utakmicu Boško Lozica je odigrao 1962. godine u susretu između Mladosti iz Zagreba i domaćeg KPK, u kojoj je Boškova momčad pobijedila s 8:0, a on je postigao svoj prvi službeni zgoditak. Već na početku se vidjelo da se radi o izrazito talentiranom igraču, koji je ta zapažanja vaterpolskih stručnjaka iz dana u dan sve više potvrđivao. Tada su već do punog izražaja došle njegove ljudske karakteristike mirna, tiha i povučena mladića, s već onda izraženim radnim navikama i velikom željom da se ozbiljnije posveti vaterpolu. Radeći tako marljivo i predano u svom matičnom klubu, polagano se stvarao igrač, najprije klupskih kvaliteta, a kasnije državnih i šire. Već 1967. godine počeo je igrati za prvu momčad KPK. Od tada pa do 1978. godine jedan je od najboljih igrača tada vrlo jakog Korčulanskog plivačkog kluba. Sa svojim matičnim klubom osvojio je 1978. godine Kup pobjednika kupova. Iste godine osvaja i kup Jugoslavije. Nakon ovih velikih uspjeha s KPK-om, Boško Lozica odlazi na odsluženje vojnog roka, a po povratku pristupa Jugu iz Dubrovnika, za koji igra od 1980. do 1985. godine. I u ovom slavnom klubu je jedan od najboljih igrača, a osvojio je i brojne trofeje. S Jugom je prvak Europe 1980. godine, prvak Jugoslavije 1980., 1981., 1982. i 1983. godine, kao i pobjednik kupa Jugoslavije 1981. i 1983. godine. U ljeto 1985. godine odlazi u Njemačku u momčad Fulda, iako je već tada radio kao tajnik Sportskog društva Jug iz Dubrovnika. Tu se zadržao samo jednu sezonu i već u ljeto 1986. godine odlazi u Italiju u momčad Rome iz Rima, gdje je igrač i trener u sezoni 1986./87., a zatim je od 1987. do 1990. u Mamelli iz Genove, gdje također uz igranje obnaša i dužnost trenera. Ovaj klub Lozica iz B lige, preko A-2, dovodi do prve divizije. S juniorima Genove, koje je isto trenirao, došao je do finala Italije, a njegov je proizvod talijanski reprezentativac Alessandro Bovo. U ovom klubu je i završio igračku karijeru, pa je nastavio u trenerskim vodama. Potom je u sezoni 1991./92. trenirao također talijansku Cataniju, a zatim od 1992. do 1994. godine zagrebačku Mladost, s kojom je bio prvak Hrvatske 1992. i 1993., a osvojio je i kup Hrvatske 1992. godine. Poslije toga je osnovao Vaterpolski klub Viktoriju, današnji Zagreb, a u biografiju mu treba upisati i organizaciju prvog ženskog vaterpolskog kluba. Tri puta zaredom, od 1977. do 1979. godine, osvajao je Žutu kapicu Sportskih novosti kao najbolji igrač prvenstva. I s reprezentacijom Jugoslavije je osvojio brojne trofeje. Sudionik je Olimpijskih igara 1976. godine u Montrealu i 1980. godine u Moskvi, gdje je osvojio srebrnu medalju. Na svjetskim prvenstvima 1973. godine u Beogradu i 1978. u Zapadnom Berlinu osvojio je brončanu medalju. Na Europskom prvenstvu u Beču 1974. godine osvojio je brončanu medalju, a 1977. u Jonkopingu srebro. Na Mediteranskim igrama u Alžiru 1975. osvojio je srebrnu, a u Splitu 1979. godine zlatnu medalju. Boško Lozica bio je strijelac neviđene lakoće pogađanja protivničkih mreža, čak i “zatvorenih očiju“. Bio je opasan za sve svjetske vratare. Brz šut, i to na prvu, bila mu je glavna odlika. I danas pamti pet pogodaka Kotoru, ali i pogodak s centra nakon čega se publika podigla, pljeskala i otišla s plivališta u stilu – dovoljno smo vidjeli. Imao je pregled igre, bio je dešnjak koji se znao služiti i lijevom rukom, zapravo, bio je kompletan igrač. Boško je sa svojom Copacabanom bio i najbolji igrač svjetske poznate Divlje lige u Dubrovniku. I danas ima društvo s kojim baci utakmicu, bar jednom tjedno. Godine 2008. dobio je Državne nagradu za sport Franjo Bučar, a 2010. odlikovan je državnim odličjem Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
193