Božo Vuletić VATERPOLO
1 odličje - Zlatna medalja: OI Los Angeles 1984.
Nj
egovo je geslo: “Sve za vaterpolo.“ Božo Vuletić rođen je u Dubrovniku 1. srpnja 1958. godine. S 15 godina stigao je na bazen u Gružu u plivački klub, ali su mu rekli da je prestar da počne trenirati plivanje. Ljut što ne može u plivački klub, gdje su već bili njegovi prijatelji, zakucao je na vrata onog vaterpolskog, koja su se nalazila odmah do. Primili su ga, a spletom sretnih okolnosti Božo Vuletić je već za nekoliko mjeseci bio na širem popisu talentiranih mladih igrača, koji su se okupili na pripremama u Kranju. Velikih natjecanja za tu dobnu kategoriju nije bilo, ali se isticao na turnirima. Već sljedeće godine juniorski je reprezentativac. Reprezentacija je prva na turniru Šest nacija u šibenskom Solarisu, a Božo Vuletić je jedan od najboljih. Profesor Milivoj Petković već ga je priključio radu s prvom momčadi. “Dvokolo, igrali smo u Kotoru i u Bijeloj. U Kotoru smo izgubili utakmicu, a u Bijeloj smo igrali neodlučeno. U Bijeloj, klub se zvao Mladost, prvi put sam zaigrao za prvu momčad Juga“ – prisjetio se svog debija u kapici prve momčadi. Na vratima Juga bio je Luko Vezilić, igrali su Staničić, Ruso, Garvan, Savinović, Milić… Božo Vuletić pisao je svaki podatak. Dosta puta je znao ispravljati netočne informacije, statistiku je znao u pogodak, ne samo svoju ili suigrača, nego svakog igrača u ligi. Božo Vuletić bio je vrlo opasan igrač. Nikada se nije znalo gdje će gađati i pogoditi. Pratio je kretanje vratara, doslovno je u posljednji tren odlučivao gdje će gađati. Profesor Milivoj Petković bio je režiser Jugove momčadi koja se proslavila početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jugove “važne generacije“, kako će je Vuletić nazvati. “Svakodnevno smo trenirali iz samo jednog razloga - biti najbolji“ – govorio je Vuletić. Uz to, dodat će u svakoj prilici, „trebalo je imati i sreće te se naći u momčadi sa šest – sedam odličnih igrača.“ S Jugom je Vuletić osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1980., 1981., 1982. i 1983. godine. Kup Jugoslavije osvojen je 1981. i 1983. godine. Ipak, kruna te velike Jugove generacije bilo je osvajanja titule prvaka Europe 1980. godine. O tome Božo govori: “Nikad neću zaboraviti opće ludilo u Gradu. Na svakon kantunu se slavilo. Svugdje smo bili dobrodošli. Nije bila to pobjeda samo nas igrača, trenera i uprave nego i svih i navijača. Uspjeh čitavog grada.“ Za prvu momčad Juga igrao je od 1973. do 1984. godine, a onda je prestao s aktivnim igranjem. Ostavio se vaterpola. Četiri godine bio je izvan bazena. Jednu večer, krajem 1988. godine, nazvao ga je telefonom iz Italije Boško Lozica, koji je bio trener u Mameliju. Spomenuta momčad nije imala stranca. Lozica je sjetio Vuletića. “Kad me nazvao, puknuo sam od smijeha. Nisam četiri godine pošteno ni zaplivao. Ali Boško je inzistirao. Pristao sam, iako nije bilo lako. Valjalo je smršavjeti, imao sam 30 kilograma viška. Uspio sam, ali sve je to bilo daleko od onoga prije. Odigrao sam samo sezonu 1988./89. Nije bilo smisla više.“ – govori Vuletić. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 58 puta. Od velikih natjecanja, prvo na kojemu je igrao bilo je svjetsko prvenstvo 1982. godine. Kruna Vuletićeve igračke karijere je zlatna medalja osvojena 1984. godine na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Nakon završetka igračke karijere ostao je u vaterpolu kao trener. Od 1989. do 1993. vodio je talijansku Cataniju, zatim u sezoni 1993./94. u Italiji vodi momčad Mestrine. Potom se vraća kući i od 1994. do 1996. godine trenira dubrovačku momčad Bellevue. Zatim je u sezoni 1996./97. trener zagrebačke Mladosti, a od 1999. godine je ponovno u Italiji gdje trenira Salerno. Od svibnja 2013. voditelj je bazena u Gružu, u Dubrovniku. Priznaje da mu je životna želja trenirati Jug, klub koji ga je igrački stvorio, te kaže: “Ne samo da bih želio biti trener Juga, nego ću biti trener Juga.“ Vrlo uspješna karijera s naglaskom na zlatu medalju na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu.
136
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A