Željko Matuš NOGOMET
1 odličje - Zlatna medalja: OI Rim 1960.
B
io je igrač velikog radijusa kretanja, dobar tehničar, sjajna pregleda igre, borben i požrtvovan, nesebičan, jaka i precizna udarca. Pored navedenih osobina, Željko Matuš bio je pravi atleta. Počeo je kao navalni igrač, na mjestu lijeve spojke. Međutim, vrlo brzo treneri su spoznali da ima podjednako odličan udarac s obje noge. Bio je igrač koji je doslovce mogao zakrpati svaku rupu u momčadi. Na svakom mjestu davao je maksimum te se pokazao kao oštar, ali nadasve pošten nogometaš. Željko Matuš rođen je 9. kolovoza 1935. godine u Donjoj Stubici. Bio je igrač sredine terena. Nogometnu karijeru započeo je u Oroteksu iz Oroslavlja za koji nastupa od 1952. do 1954. godine, kada prelazi u zagrebački Dinamo za koji igra od 1954. do 1965. godine. Sa zagrebačkim plavima osvojio je prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1957./58. kao i državni kup 1960., 1963. i 1965. godine. Godine 1965. odlazi u Švicarsku, gdje do 1968. nastupa za Young Fellows iz Züricha, te za FC Zürich od 1968. do 1970. godine. Do kraja igračke karijere nastupao je i za dvije amaterske momčadi iz Züricha (Schwamendingen i Seebach). Najtrofejniji je igrač Dinama svoje generacije. Za Dinamo je odigrao 428 utakmica i postigao 150 pogodaka. Učesnik je Olimpijskih igara 1960. godine u Rimu, gdje se zakitio zlatnom olimpijskom medaljom. Na olimpijskom turniru Matuš je pružio odlične utakmice, govore oni koji su ga poznavali kao igrača, možda i najbolje u karijeri. Posebno u zadnjoj utakmici protiv reprezentacije Danske kada je, pored toga što je bio jedan od najboljih, postigao i neobranjiv zgoditak koji je odlučio utakmicu. Biti nositelj zlatne olimpijske medalje je čast koja je u sportu rezervirana samo za odabrane, zato je Željko Matuš posebno ponosan danas, s vremenskim razmakom od više od pola stoljeća, što se Jugoslavija u Rimu zakitila olimpijskim zlatom. Matuš će reći da je jugoslavenski nogomet tada bio vrlo jak i da je olimpijska medalja bila normalan slijed. Na Europskom prvenstvu u Parizu iste 1960. godine, postao je nosilac srebrne medalje. Učesnik je Svjetskog prvenstva 1962. godine u Čileu, gdje je reprezentacija bivše države osvojila četvrto mjesto. Za reprezentaciju Jugoslavije od 1960. do 1962. godine, kao nogometaš Dinama, odigrao je 13 utakmica i postigao 5 zgoditaka. Debitirao je u Parizu 10. srpnja 1960. godine u finalu Kupa europskih naroda, kada je SSSR nakon produžetaka pobijedio Jugoslaviju s 2:1. Od dresa reprezentacije Jugoslavije oprostio se u Zagrebu 30. rujna 1962. godine u prijateljskoj utakmici protiv SR Njemačke, u kojoj su gosti slavili s 3:2. Za reprezentaciju Hrvatske, kao igrač Dinama, ima jedan nastup protiv Indonezije u Zagrebu 12. rujna 1956. godine (5:2), kada je postigao i jedan zgoditak. Voli istaknuti vrijeme romantičnog nogometa kojega se sjeća kao mladić. Za njega je najbolji hrvatski nogometaš tada bio Stjepan Bobek, koji mu je, kaže, bio idol, a njemu uz rame su Bernard Vukas, Branko Zebec i Zlatko Čajkovski. Također ističe, kao vrsni nogometni znalac, brončanu medalju koju su vatreni osvojili na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj. Za tu generaciju reći će da će se više teško naći na jednom mjestu toliko znanja i iskustva. Zvonimir Boban, Aljoša Asanović, Robert Prosinečki, Davor Šuker i ostali vatreni asovi, kojima hrvatski nogomet po njemu treba biti trajno zahvalan. Njegovu karijeru u domaćem nogometu obilježila su osvajanja tri kupa u bivšoj državi. U svim finalima pružio je briljantne igre. U prvom svom finalu, u ljeto 1960., Dinamo je nadigrao Partizan s 3:2, usprkos dva poništena gola. Tri godine poslije, Matuš je kao vođa napada najzaslužniji za pobjedu Dinama nad Hajdukom od 4:1. Tada je o njegovoj igri veliki nogometni znalac i tadašnji član uprave Hajduka, dr. Šime Poduje, izjavio da je Matuš, kao pametni vođa napada, zapravo onaj koji je najviše pridonio pobjedi Dinama nad Splićanima. I po treći puta, 1965. godine, Matuš je jedan od najzapaženijih igrača Dinama u finalu u kojem je deklasirana titogradska Budućnost s 2:1. Kao rijetko koji naš nogometaš, može se pohvaliti zbilja zavidnom bilancom. Tri kupa, prvenstvo, a prije svega zlatna olimpijska medalja i srebro s europskog prvenstva. Kratko se bavio trenerskim pozivom, od 1970. do 1973. godine u FC Zürich trenirao je uzrast do 21. godine. Potom se posvetio isključivo svojoj struci liječnika – stomatologa.
110
H R VAT S K A I OL I M P I J S K A ODL IČ J A