Mario Žuvela SVJEDOČANSTVO IZ PRVE RUKE
MARIO ŽUVELA
SVJEDOČANSTVO IZ PRVE RUKE ZBIRKA INSPIRATIVNIH ŽIVOTNIH PRIČA
PRIJATELJ VAŠEG USPJEHA KAŠTELA, 2013
IMPRESUM: SVJEDOČANSTVO IZ PRVE RUKE Zbirka inspirativnih životnih priča Mario Žuvela Nakladnik: Prijatelj vašeg uspjeha Grafička priprema: Ivana Žuvela Tiskara: Printanje.hr Kaštela, 2013. ISBN 978-953-57768-6-4
Svjedočanstvo iz prve ruke
4
UVOD
Nalazimo se pred knjigom životnih priča, svjedočanstava malih ljudi, svjedočanstava iz prve ruke. Ovo su priče običnih ljudi, s običnim problemima i običnim rješenjima. No sve ove priče potvrda su velike istine, istine da su životne vrijednosti temelj svega onoga što jesmo i što možemo biti. Ljudi ovih priča su dokaz da življenje univerzalnih vrijednosti može promijeniti njihov svijet. Hrabrost, poniznost, vjera, ustrajnost, suosjećanje, dosljednost i ostale vrijednosti su temeljni pokretač svega onoga što jesmo i što možemo biti. Naš život jest put, traženje, pitanje ili enigma. Možemo pronaći još tisuću imenica koje će dati svoj dio odgovora na pitanje tko mi jesmo. No jedan od najvećih odgovora koje možemo dati jest taj da je naš život priča. Svi su naši životi priče, izmješane i isprepletene. I teško bi bilo odvojiti jednu nit iz cijelog tog klupka života. Mnoge od njih će ostati zauvijek skrivene a neke ćemo otkriti i prepričavati. One koje ćemo prepričavati pomoći će nam da učimo o životu, učimo na greškama koje je netko prije nas prošao. Stoga ako u samo jednoj priči pronađemo dijelić svoga bića i uspijemo ga poboljšati ta je priča mnogo učinila. Priče mijenjaju društvo. Bile one istinite ili ne, čine nas drugačijim ljudima. Nakon susreta s pojedinim pričama više nikada ne možemo biti isti. Priče su znak da je nešto ili netko velik u našoj blizini. One su dar koji primamo tek onda kada smo sebe dali drugome za dar. Svaka priča u sebi nosi poziv na život. Ona je davno izgubljena snaga koja je sada ponovno nađena. Ova knjiga priča želi vam još više približiti svijet unutarnjih vrijednosti. Kada vidimo da one nisu samo niz apstraktnih teorija počinje se u našoj nutrini razvijati sjeme boljega svijeta. 5
Svjedočanstvo iz prve ruke
Upravo su stoga ove priče poput ogledala. Nekada, kada znamo da smo uređeni, želimo stati pred to ogledalo, no nekada, kada smo zapušteni, od tog ogledala bježimo. No hoće li se naš izgled promijeniti ako se sakrijemo od ogledala? Dakako da neće. Potrebno je stati i suočiti se sa sobom. To je jedini izlaz. Sve ove priče svjedoče o snazi malih ljudi, ljudi koji su imali petlje razračunati sa onim u njihovim životima što im je priječilo puninu radosti i života. Nakon što pročitamo neku priču pred nama se otvaraju jedna nova vrata u životu, otvaraju se prostori za koje nismo ni znali da postoje. Samo jedno ovo iskreno svjedočanstvo može dati više poticaja nego sve teorije koje znamo o životu. Mnogi ljudi nadahnjuju nas svojim životnim primjerom. Mnogi ljudi utječu na naše živote. Dok neke od njih poznajemo neki će ostati zauvijek skriveni u likovima različitih priča. I tako ćemo živjeti svoj život dalje noseći u sebi sjeme zahvalnosti zbog svega onoga što smo od njih dobili. Ova se knjiga ne čita od početka do kraja. Ona zapravo i nema nekoga posebnog logičnog reda. Ona je bliža zbirki poezije. Kada dođete do određene priče ne prelazite preko nje lako. Uđite u svijet glavnoga junaka i susretnite se s izazovom i problemom s kojim se i on susreo. Pokušajte ga shvatiti, a na koncu i prihvatiti. Samo tako ćete uspijeti razumijeti snagu koja mu je pomogla da se suoči sa svojim teškim izazovom. I nemojte misliti da su neki izazovi manji a neki veći, svi su oni jednako životni. Svaka životna situacija priča je za sebe i samo je se u njenom neponovljivom kontekstu može razumijeti. Krenimo na zajednički put. Put priča.
Svjedočanstvo iz prve ruke
6
Utrka života Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu. MEŠA SELIMOVIĆ
I
šao sam u sedmi razred osnovne škole. Jedan od najdražih predmeta bila mi je tjelesnozdravstvena kultura. Najčešće smo mi dječaci igrali nogomet, a djevojčice graničara. No, jednoga dana dobili smo zadatak pet krugova optrčati igralište da se na taj način izmjere naše fizičke snage. Kada je započela utrka svi smo se nagurali jedni uz druge jer nas je bilo jako mnogo u razredu. No, tada se dogodilo ono neočekivano. Netko se sasvim slučajno zapetljao u moje noge tako da sam odmah pao na pod. Ostatak mojih školskih drugova jako me brzo preskočio i nastavio dalje trčati. Pri udarcu o pod skriknuo sam od bola ali me nitko nije čuo jer su svi već bili na drugoj strani igrališta. Tada je dječak što je bio najsramežljiviji u našem razredu prišao mi, i pružio ruku. Rekoh mu: - Požuri; izgubit ćeš utrku! - Zar da te pregaze i drugi put kada budu prolazili ovdje? Dao sam mu ruku, brzo me podigao sa igrališta i odveo do tribina. U zadnji čas izbjegao sam ponovni sudar. Taj dječak je potom nastavio utrku. Kada je utrka bila gotova svi smo se poredali u jedan red. Nastavnica je tada trebala naše vrijeme ocijeniti s ocijenom. Oni koji su došli u najkraćem vremenu već su se unaprijed počeli radovati petici. Tada nastavnica prozbori: - Samo je jedan od vas dobio pet. Tada se svi okrenuše prema Mateju i kazaše mu: - Ti si. Bio si najbrži. - Ne – kaza učiteljica – pet je dobio Ivan. Svi u čudu ostaše zbunjeni. 7
Svjedočanstvo iz prve ruke
- Da je u ovoj utrci sve bilo u redu ocjenu izvrstan dobio bi najbrži učenik, no okolnosti su promijenile prioritete i samo je jedan učenik to shvatio – Ivan. Ivan je jedini dobio pet jer je pomogao svome drugu. Tada se oni najbrži pobuniše: - Ali to nije utrka brzine? - Nije utrka brzine, ali je utrka života. - nadoda učiteljica.
Svjedočanstvo iz prve ruke
8
Nismo donjeli pribor Život je uzbudljiv biznis, i najuzbudljiviji je kada ga živiš za druge. HELEN KELLER
U
školu nam je došao novi profesor iz likovnoga. Bio je jako strog za razliku od prijašnje profesorice koja je bila jako dobra ali i popustljiva prema svima nama. Svi smo ga se pomalo bojali. Naime, kada bi rekao da se donese neki pribor tako oštro bi kažnjavao one koji ga nisu donjeli. Zato su svi večer prije provjeravali svoje torbe i po nekoliko puta da vide jesu li doista stavili to što je profesor tražio. U našem razredu bio je jedan siromašni dječak po imenu Mario. Kada je učitelj rekao da svi moraju sutra donjeti plastelin Mario je bio sav tužan jer je znao da to neće moći učiniti. Mariju je situacija u kući bila jako teška. Majka je umrla prije nekoliko godina od tumora, a otac nije nigdje radio jer je bio bolestan te nisu imali dovoljno novaca da kupuju i školske knjige, a kamoli pribor iz likovnoga. Došao je i taj dan. U redu smo ispred škole stajali jedan iza drugoga i čekali da nas nastavnik pozove u školu. Mario je bio u sredini reda. Odjednom je počeo plakati. Ja sam stajala ispred njega te sam ga priupitala: - Mario, zašto plačeš? - Nemam pribora, ali ne zato što sam ga zaboravio, nego zato što mi ga otac nije mogao kupiti. - Ne boj se, bit će sve u redu - rekla sam i prenjela tu vijest drugima. U tom trenutku učitelj nas je pozvao i jedan za drugim ulazili smo u razred. I tada se dogodilo čudo. U nešto manje od minute započeo je val prenošenja poruke koje se jedan učenik u tom trenutku dosjetio. 9
Svjedočanstvo iz prve ruke
Kada smo za par trenutaka svi bili u razredu profesor je rekao da izvadimo pribor. U tom trenutku pitala sam se što će se dogoditi a onda smo svi kao u jedan glas rekli: - Nismo ga donjeli. Mario je ostao posve zbunjen. Nitko nije bio prozivan i nitko nije dobio jedinicu. Mario je znao da smo to učinili za njega. Do toga trenutka nisam vjerovala da ljubav i prijateljstvo u jednoj minuti mogu stvoriti takav dogovor i konsezus. To mi je bilo najjače iskustvo zajedništva koje sam doživjela u svom sedamdesetogodišnjem životu.
Svjedočanstvo iz prve ruke
10
Prava adresa Kucajte i otvorit će vam se. Tražite i dat će vam se. BIBLIJA
S
vakoga jutra dok su dječak i djevojčica išli u školu na istom mjestu su susretali nekog prosjaka koji je tuda prosio. Jedno jutro dječak ispred prosjaka reče djevojčici: - Hajde da mu nešto dademo! - O, ne – reče prosjak – tada vi nećete imati za svoju marendu. - Ništa za to, imat će netko drugi u razredu, pa će nam dati. - A što ako nitko ne bude imao? - Onda će se za to pobrinuti naša učiteljica. - A što ako ne bude imala ni učiteljica? - Onda će nam valjda dati ravnatelj škole. - A što ako ne bude imao ni ravnatelj? - Onda će se zasigurno pobrinuti dragi Bog. Djeca su tada htjela ostaviti nešto sitniša, ali im je prosjak to vratio. No sutradan ga više nisu vidjeli na tom mjestu, kao ni sljedeće dane. Pomisliše možda da je otišao prositi negdje drugdje. Od toga dana prošlo je tako i nekoliko godina, a od prosjaka ni traga. Jednom nakon mnogo godina susretoše na istoj ulici čovjeka uglađenog i lijepo obučenog. - Nije li to onaj čovjek koje je prosio? Što se s njime dogodilo? Čovjek ih prepozna te im se približi i na iznenđenje ih oboje zagrli. Oni ostaše zbunjeni. - Prepoznali ste me, no prepoznao sam ja i vas. Vidim da ste dosta porali. No, hvala vam djeco – usklinkne i počne plakati. - Hvala? Na čemu? No, što vam se dogodilo? - Hvala što ste mi pomogli da izađem iz siromaštva i započnem živjeti normalan život. 11
Svjedočanstvo iz prve ruke
- Kako? Pa nismo vam nikako pomogli? - Jeste. Dali ste mi adresu na koju ću tražiti. - Adresu? Ne razumijemo? - Naučili ste me gdje zapravo trebam tražiti. Dosada sam uvijek prosio od ljudi, a ono jutro ste me naučili kako treba tražiti od Boga. I od kada tražim od Boga postao sam odgovoran i ne dobivam više samo mrvice već doista lijep i ispunjen život.
Svjedočanstvo iz prve ruke
12
Prodavačica Uspjeh se sastoji od niza malih svakodnevnih pobjeda. LADDIE HUTAR
J
ednoga dana u mali dućan ušao je neki prosjak. Na pultu ga je prodavačica dočekala lijepim riječima: - Izvolite gospodine, što trebate? - Ja sam siromah bez ičega, imao bih za vas jednu zamolbu. - Recite! - Ako mi možete dati malo hrane bit ću vam uvelike zahvalan. Prodavačica je ostala u šutnji. - Draga gospođo za uzvrat vam mogu reći što će se s ovim vašim dućanom dogoditi u budućnosti. Prodavačica je to shvatila kao jadan izazov i rekla: - Dobro, recite mi, a ja ću vam dati što tražite. On će nato: - To vam ne mogu reći prije nego što vidim što ćete učiniti. Nato mu je donjela jedan kruh, litru mljeka, maslac, marmeladu i bocu soka. - Hvala vam, gospođo. Sada ću vam reći što vas čeka u budućnosti. Ovaj dućan neće ovakav ostati. - Što? - uznemireno će prodavačica. - Ne bojte se! Raširit ćete se i postat ćete jedan veliki lanac dućana koji će biti uspješan i izvan granica ove zemlje. Prodavačica se samo nasmijala i dodala jedan liker. Pozdravivši se prosjak je izašao vani. Nakon nekoliko godina eto njega na isto mjesto, no na tom mjestu nalazio se veliki supermarket. Bio je u sumnji dali je to doista njen supermarket ali kada je ušao i vidio istu gospođu za pultom došao je do nje, i lijepo je pozdravio. Odmah ga je prepoznala i priupitala: 13
Svjedočanstvo iz prve ruke
- O, pa to ste vi? - Da, gospođo. - Kako ste znali? Zar ste vi zaista prorok? On je pogleda, nasmije se i odgovori: - Nisam ja, ali jeste vi! - Ja! Kako? - Odgovor o vašoj budućnosti nalazio se onoga trenutka u vašim rukama. Da onoga jutra niste ono dali ne biste bili spremni ni učiniti veće korake davanja. Vi ste tim svojim djelima stvorili vašu budućnost. To daje taj i prima.
Svjedočanstvo iz prve ruke
14
Vjerujem u tebe Ništa ne može zaustaviti čovjeka sa pravim stavom u ostvarivanju svojih snova; ništa na zemlji ne može pomoći čovjeku sa krivim stavom. THOMAS JEFFERSON
R
adila sam u hotelskom restoranu dvadeset i pet godina. To je bio jedan od najboljih restorana u našem gradu i zato su se u njemu organizirale mnoge zabave, vjenčanja ali i godišnjice završetka škole. No, nešto u čemu sam najviše uživala bile su godišnjice proslave male i velike mature jer me uvijek zanimalo što su postali i kakve su rezultate postizali ljudi koji su izlazili iz škole koju sam i ja završila. Na takvim proslavama prvo što su ti ljudi govorili bila su njihova postignuća u životu. Jedni su osnovali obitelji, drugi napredovali na poslu i napravili velike karijere a treći i jedno i drugo. No primjetila sam nešto jako neobično. Naime svake četiri godine dolazila je generacija jako uspješnih ljudi, generacija uspješnija od ostalih generacija, generacija ljudi koji su postizali najveće rezultate ne samo na gradskoj, nego i na regionalnoj razini. S druge strane svi oni su imali obitelji koje su bile veoma brojne i kvalitetne. Zanimalo me o čemu se tu radi. Brzo je moje pitanje dobilo odgovor: - Radi se o našoj dobroj učiteljici. - dobacio mi je jedan fini gospodin koji je sjedio u kutu dvorane. Željela sam otkriti cijelu tajnu. Kada sam pošla tražiti tu učiteljicu, ostala sam u čudu kada su mi rekli da je ta učiteljica umrla. Razboljela se od raka i prije sedam godina izgubila svoju bitku s njime. Da ne budem previše napadna išla sam od jednog do drugog pripadnika te generacije i shvatila da je među njima bilo podjednako dobrih kao i loših ocjena. Ostala sam u čudu. Pitala sam se o čemu je onda bila njena tajna. Došla sam do jednog mladića i priupitala ga: 15
Svjedočanstvo iz prve ruke
- Ima li nešto po čemu je vaša učiteljica bila drugačija od drugih? - Ne poznajem druge učiteljice, ali ono što mogu reći o njoj je doista jedinstveno. - Što to? - Kada god bismo napisali domaći uradak ili kontrolni i donjeli ga njoj da pogleda, napisala bi ocjenu koju smo zaslužili ali najviše od svega upamtili smo drugo. - Što to? - Stavila bi ruku na naše rame, pogledala nas u oči i rekla: Vjerujem u tebe. Kakva god bila ocjena nikada nije rekla izvrsno, vrlo dobro, dobro, dovoljno ili nedovoljno već bi samo rekla: vjerujem u tebe.
Svjedočanstvo iz prve ruke
16