Matej Meštrović

intervju Matej Meštrović UP CLOSE AND PERSONAL EKSTRAVAGANTAN I GALANTAN

U malom selu pokraj Samobora 'sakrio' se svjetski poznati pijanist, Matej Meštrović, koji promovira hrvatsku glazbu diljem svijeta. Pa, ipak, svoju rodnu grudu ne bi mijenjao ni za koju drugu adresu, a priroda, sloboda i mir su mu visoko na popisu prioriteta

Razgovarala: Sandra Osrečki

Foto: Tomislav Smoljanović M atej Meštrović, svjetski poznati pijanist i jedan od najsvestranijih hrvatskih umjetnika, rođen je u Zagrebu, u umjetničkoj obitelji. Ljubavlju prema glazbi zarazila ga je njegova majka Sretna, također uspješna pijanistica. Matej je od malih nogu odrastao uz klavir i zvukove klasične glazbe koju je kasnije i sam počeo skladati te ju uspio približiti mnogobrojnoj publici. Pravi je promotor hrvatske glazbe u svijetu, a njegov bogati i impresivan glazbeni opus osigurao mu je brojne nagrade i priznanja.

"Klasičnu glazbu ne treba predstavljati kao bauk, kao nešto za što treba biti školovan da bi je mogao slušati"

Kao krunu svoje dugogodišnje karijere ističe nastup u njujorškom Carnegie Hallu s praizvedbom svoje Dunavske rapsodije. Međutim, taj osebujan i pomalo ekscentričan pijanist i kompozitor, osim svojim predanim radom, zaintrigirao nas je i zanimljivim lifestyleom koji vodi daleko od gradske vreve, skriven u prirodi samoborskih brega. Taj zaljubljenik u prirodu, mir i tišinu cijeli život njeguje svoj free spirit te se ne može zamisliti ni u kojoj drugoj ulozi. S Matejom smo razgovarali o prirodi, obitelji, glazbi, njegovim ritualima, osebujnom stilu…

Proputovali ste svijet, obišli brojne države i kontinente, no nikad niste poželjeli trajno ostati negdje u inozemstvu. Što vas sve veže za Lijepu našu? - Vežu me način i kvaliteta života koju u Hrvatskoj definitivno imamo, a koje možda i nismo svjesni. Međutim, kad čovjek vidi puno svijeta i kako se sve vani živi, onda zna cijeniti kvalitetu života ovdje, općenito lifestyle koji ovdje imamo. U Hrvatskoj se zaista živi po mjeri čovjeka. Ne bih mogao živjeti u velegradu, prevelika masovnost me guši i ne daje mi osjećaj slobode i prostora. Ovdje imam kvalitetu i ljepotu življenja, kao i potreban mir.

Od svih mjesta na svijetu koje ste posjetili zahvaljujući glazbi, gdje vam je bilo najljepše? - U New Yorku.

Imate impresivan životopis, brojne nagrade i priznanja za vaš rad. Tko ili što vam je najveće nadahnuće? - Nadahnuće mi je rad. To nadahnuće dolazi iz dosadašnjeg rada, ali i iz nekih životnih situacija, pogleda u prirodu, daljinu…Uvijek su mi nadahnuće mir i tišina, nikada buka.

Što smatrate svojim najvećim karijernim postignućem? - Svjetsku praizvedbu Dunavske rapsodije u Carnegie Hallu.

Živite u selu Molvice kraj Samobora. Je li priroda koja vas okružuje bila presudna pri izboru lokacije stanovanja? - Više faktora je u pitanju. Na prvom mjestu mi je svakako priroda, zatim relativna osamljenost, naravno mir i tišina, kao i činjenica da nikome ne smetam dok sviram u 4 sata ujutro.

Biste li više ikada mogli živjeti u gradu? - Ne bih, nema teorije. Razmišljao sam više puta o tome i svaki put me uhvati teška anksioznost kad tako nešto pomislim. Kad god se nađem u gradu, u posjetu kod prijatelja u njihovom stanu na kavi ili ručku, trzam se na svaki šum, hod susjeda iznad nas u susjednom stanu. Izrazito mi smetaju buka i šumovi.

Što pronalazite u prirodi, što vam ona znači? - Povezanost s prirodom mi puno znači. Smatram da je velika beneficija kada čovjek može svaki dan promatrati prirodu i kad shvati da je priroda kao jedan

"PREVELIKA MASOVNOST ME GUŠI I NE DAJE MI OSJEĆAJ SLOBODE I PROSTORA"

živi organizam. Imam privilegiju prirodu promatrati svaki dan - promjene boja, mirisa, jutra, večeri, godišnjih doba... U doticaju s prirodom dobivam neke druge informacije, neke druge osjećaje. Beskonačno uživam u njoj.

Volite li čitati? - Toliko puno radim da jednostavno ne stižem čitati. Prije spavanja mi je mozak prepun informacija, tako da uvijek usnem s glazbom koja mi uvijek svira negdje u pozadini nakon što čitav dan, 12, 13, a ponekad i 15 sati sjedim za instrumentom.

Imate li ikada kreativnu blokadu i kako ju rješavate? - Dogodi mi se, ali ne često. Došao sam do recepta kako ju riješiti - da budem uporan i ne odustajem kad se dogodi. Pokušavam doći do rješenja pa makar i danima. Ako vidim da ne ide, onda znam da moram napraviti odmak, maknuti se od instrumenta. Tada najčešće odem u šetnju prirodom ili sjednem u automobil i vozim se po samoborskim bregima. Često mi se baš tada upali neka lampica i sine mi ideja te često to rješenje otpjevam i snimim mobitelom kako ne bih zaboravio. Pokušam se što prije vratiti za instrument i to pretvoriti u stvarnost, snimiti ili napisati te note. I to je taj recept koji mi čitav život funkcionira. Nikad mi se nije dogodilo da neku blokadu nisam uspio riješiti.

Kakvu glazbu slušate dok se ne bavite vlastitom? - Nemojte me to ni pitati (smijeh)! Naravno, osim klasične volim poslušati i filmsku glazbu, volim Morriconea, John Williamsa, Bee Geese, Pink Floyde, Mikea Oldfielda, grupu Chicago. Ima toga dosta, slušao bih više samo kada bih imao vremena, što uglavnom nemam.

Smatrate li se ekstrovertom ili introvertom? - Ekstrovertom, definitivno.

Koliko vas je promijenilo roditeljstvo? - Pa promijenilo me, međutim uvijek sam bio odgovoran. Život mi se preokrenuo, postao sam svjesniji da moram naći vremena i posvetiti se odgoju djeteta, biti odgovoran za njega do kraja života. Ali roditeljstvo je definitivno blagoslov, uz sve sitne ili veće muke koje idu uz njega. Nitko te ne može pripremiti za roditeljstvo, neprestano učiš iz tog odnosa, učite jedni od drugih, od svog djeteta.

Prvu skladbu ste skladali sa šest godina. Je li vaš sin krenuo vašim stopama, prepoznajete li u njemu sebe? Zanima li ga uopće vaša glazba? - Zanima ga moja glazba. Kao mlađi je jedno vrijeme išao u muzičku školu, ali je kasnije odustao. Sad ide u matematičku gimnaziju, odlično mu idu matematika i programiranje. Nije krenuo mojim stopama.

Foto: Tomislav Smoljanović U kakvog biste čovjeka voljeli da izraste, koje vrijednosti usađujete u njega? - Smatram da će izrasti u jako odgovornu osobu. Odlikaš je, odgovoran, puno uči s razumijevanjem, uredan je, zaista sjajna osoba. Beskrajno sam ponosan na njega.

Foto: Tomislav Smoljanović Da niste glazbenik, bili biste… - Redatelj. Opišite sebe u tri riječi koje vam prve padnu na pamet. - Energičan, radoholičar i romantičar. Koji je vaš najveći strah? - Ovrha (smijeh)! Neostvaren san? - Imati vlastiti orkestar. Smatrate li se hedonistom? - Ovisi kako se uzme. Ako se misli na uživanje u hrani, onda nisam. Ali ako se misli na uživanje u životu, onda jesam. Često vaš stil opisuju kao ekstravagantan. Koliko vam je bitan imidž koji njegujete već godinama? - Jako mi je bitan. Daje mi određeni identitet, ljudi znaju da od tebe mogu očekivati nešto drugačije, u smislu odjeće ili nastupa, promocije vlastitog nastupa, ponašanja na pozornici. Ali najbitniji mi je blizak kontakt s publikom, što posebno njegujem. Imate li porok? - Cigarete i kava.

"NAJBITNIJI MI JE BLIZAK KONTAKT S PUBLIKOM I NJEGA POSEBNO NJEGUJEM"

Dinamo. Jednom ste spomenuli i da volite igrati nogomet. Koliko vam je on važan i koje mjesto zauzima u vašem životu? - U mladosti sam igrao nogomet, nažalost više ne igram. Međutim, jako volim vrhunski nogomet i ta prilika koja se dogodila s Dinamom je isto nešto na što sam jako ponosan. Dugoročno će to sigurno pokazati kako smo dobro i moderno razmišljali u čitavom tom glazbenom identitetu koji sam stvorio za Dinamo.

Koliko je po vama klasična glazba bitna za djetetov i za općenito ljudski razvoj? - Izrazito je bitna jer na određeni način otvara jako puno toga u našim mislima, stvara puno emocija, a istovremeno i smiruje. Nemam ništa protiv svih ostalih žanrova, dapače, okušao sam se u raznim glazbenim žanrovima. Čak i kritika govori za mene da sam fuzija i etna, jazza, klasike, popa, pa čak i rocka. Svojedobno su me nazvali najvećim rokerom među klasičarima. Međutim, znamo i za puno znanstvenih članaka koji kažu da čak i kućne biljke najbolje uspijevaju uz klasičnu glazbu. U potpunosti se slažem s time i osjećam da je tako.

Kako biste potaknuli ljude da zavole klasičnu glazbu? - Cijeli život to i radim. Potičem ljude da zavole klasičnu glazbu, što se vidi i iz mojih koncerata, snimki, društvenih mreža... Vidim da me ljudi, moja publika i vole i prate, uživaju u tome što radim. Klasičnu glazbu ne treba predstavljati kao bauk, kao nešto čega se treba bojati, kao nešto za što treba biti školovan da bi mogao slušati. Glazba je univerzalna, samo joj se treba prepustiti. Uvijek potičem ljude na koncertima da plješću kada god zažele, ne samo između stavaka, već i dok sviram. To je na klasičnim koncertima zabranjeno te je i to jedan od razloga zbog kojeg se ljudi osjećaju nesigurno. Ja ih želim opustiti i tako im približiti tu vrstu glazbe.

Ne zazirete od moderne tehnologije, digitalnih medija, društvenih mreža, čak štoviše, koristite ih u svrhu promocije. Postigli ste i velik uspjeh na YouTube-u… Smatrate li da je tehnologija pomogla popularizirati klasičnu glazbu i približiti je masama? - Moderna tehnologija je definitivno pomogla u tome. Tehnologijom se treba znati služiti i prihvatiti je i uzeti kao jednu vrstu alata koja ti može u tome pomoći, pogotovo ako se njom kvalitetno i dobro znaš služiti. Društvene mreže ti, primjerice, mogu pomoći da budeš u stvarnom doticaju s publikom koja te prati.

Biste li za sebe rekli da ste free spirit? Koliko vam je kao umjetniku bitan taj osjećaj slobode? - Strahovito mi je bitan. Čitav sam život freelancer i ne mogu se zamisliti na nekom radnom mjestu. To je teško i svakodnevno je borba, jer mi freelanceri nemamo ni praznike ni slobodne vikende. Da bih mogao raditi ovo što volim moram biti slobodan, a ne dio nekog sustava. Imam neki svoj sustav u kojem stvaram.