ODGOVOR BORISU DEŽULOVIĆU
Piše: Velimir Visković
Čitajući tekst Bore Dežulovića bio sam najprije tužan, a potom me je sve više obuzimao osjećaj gađenja. Nekako mi je normalno da Jergović skraćuje i kamuflira svoju biografiju: teško je izmiriti sve te političke transformacije u njegovu životu: od udarnog pera državotvornih glasila koje je izlijevalo bujice mržnje protiv pripadnika drugih nacija do izražavanja simpatija prema četničkom vođi koji je „trodimenzionalalan i tragičan„ za razliku od Franje koji je, valjda plošan kao nekav komični lik. Dežulović doista nema potrebe za takvim mimikriranjem. A baš zato nema potrebe ni da bude odvjetnik jednog moralno suspektnog tipa. Nisam ja baš neki adorator Franje Tuđmana, što se vidjelo i u inkrimiranom razgovoru u „Vijenca“, ali što je previše, previše je, nije baš Franjo toliko etički inferioran Draži. Jergovićev me kolumnistički zdrug uporno pokušava uvjeriti da je ispravno pljuvati po vlastitim šovinistima i kvislinzima, a da prema tuđima treba biti popustljiv. E, pa ja tako ne mislim, gade mi se i jedni i drugi! Dragi kolege, vi koji me tako zdušno napadate, nitko od vas nije demantirao Jergovićevu izjavu: ona je nedvojbeno izrečena! Vi to, valjda očekujete od mene, da kažem kako nisam vidio ono što sam vidio, i napisao to prvo u „Vremenu“, pa tek ponovio u „Vijencu“ (za razliku od Jergovića koji za svaku nacionalnu sredinu ima drukčiju izjavu). Druga je stvar kako ćemo izjavu interpretirati: je li to luckasto laprdanje jednoga samozvanog spisateljskoga genija u nastojanju da se dopadne nekoj novoj publici, pa stoga taktički pretjeruje da ga netko s duljim pamćenjem ne bi podsjetio kako je ne tako davno taj isti Jergović pisao „proustaške“ tekstove o Srbima kao ontološkim zločincima, loveći potencijalne četnike po cijeloj bivšoj državi. Ili se možda radi o stvarnom četniku u početnom stadiju formiranja? Ja mislim da je točno ono prvo, da je Jergović obično laprdalo, bez ikakvog postojanoga političkog i etičkog stava, vođen isključivo svojom beskrajnom narcisoidnošću i da se tu radi o pukom merkantilnom računu. Već sam više puta rekao: ja sam načelno spreman braniti njegovo pravo da laprda, pa i da četnikuje, ali zadržavam sebi pravo da konstatiram: „Ljudi, taj Jergović laprda“. E, tu meni Boro pokušava zabraniti da ja to govorim, odnosno, nek' bude po njegovu, da ja laprdam. Toliko o njegovoj demokratičnosti! A sad o onoj budalastoj prispodobi po kojoj Jergović i ja uzvikujemo parole na glavnome gradskom trgu, a publika, narod, rulja, se opredjeljuje. Prije svega, ni Jergović ni ja nismo neki mitingaški tipovi i normalno je da bi nas policija uklonila zbog remećenja javnog reda i mira. Ono polje na kojem nas dvojica možemo djelovati jesu mediji. Mene Dežulović optužuje da sam dao intervju „Vijencu“, a pravi slobodar i ljevičar „Vijencu“ nikad ne bi dao intervju. E, ja sam, pak, ponosan na taj intervju, jer sam u vrlo teškoj borbi da dođem do riječi rekao precizno sve ono što mislim. I što mi je bilo dosta važno s obzirom da Jergović i njegova klika predvođena raznim pofucima već godinama u „Jutarnjem“, pa i „Slobodnoj“ sustavno blokiraju svaku pozitivnu vijest o projektu u koji je tri stotine suradnika uložilo golem trud stvorivši djelo koje nemaju ni puno razvijenije sredine od naše.
A sve to zbog Jergovićeva hira, jer taj je projekt trn u peti njegovu šogoru, mojem zavodskom gazdi, koji godinama upinje sve sile da ga uništi. Pa, naravno, kad ne mogu govoriti u Jutarnjem, govorit ću o tom pothvatu u Vijencu i svugdje drugdje gdje mi ponude. Ali, time remetim dominaciju Jergovićeve klike, kako to da netko izmiče njihovoj totalnoj kontroli; kako nešto može biti dobro ako to Jergović nije blagoslovio? Žalosno mi je da se Dežulović, kao pisac neosporna talenta, dao tako jeftino upecati u Jergovićevu interesnu mrežu, dopustivši da postane njegova marioneta. A sada nešto o toj Viskovićevoj hajci na Jergovića: zbog jedne Viskovićeve ironične polurečenice pokrenut je cijeli koncern EPH, iz dana u dan izlaze plahte s napadima na mene, o meni piše novinarska sitnež, ali i urednici rubrika, glavni kolumnisti, pa i sam glavni urednik, opredjeljuju se o meni razni ovisnici o EPH i mogućem publicitetu koji im ta kuća osigurava... I sad mi Dežulović tvrdi da ja jednom polurečenicom provodim hajku, a buljuci njih koji pišu plahte teksta, što oni rade, valjda me miluju. Za svaki tekst koji su mi u „Jutarnjem“ objavili zadnjih dana morao sam moliti prvo da ga se objavi (jer znam koliko Jergović bjesni kad mu se netko usudi odgovoriti u njegovim novinama), zatim da me se ne krati, da me se ne inkorporira u dulje redakcijske tekstove i proizvoljno interpretira. Pa i jučer sam molio svojega polemičkog oponenta Antu Tomića da intervenira kako bi mi objavili u „Slobodnoj Dalmaciji“ cijeli odgovor. I hvala mu na tome! Bar je frajer za razliku od onog narcisoidnoga razmaženog derišta koje je pobjeglo u mišju rupu čekajući da me njegovi medijski kileri iscipelare. „Jutarnji“ istodobno sustavno pokušava inducirati pobunu u Hrvatskom društvu pisaca izmišljajući nezadovoljnike i potencijalne Jergovićeve spavače. E, pa teško će to ići, nikad u životu nisam primio više poruka podrške. Bojim se da će to EPH-ovo društvo ipak ostati na tri svoja kolumnista, šogoru i privatnom uredniku. Nije moj problem što se cijeli EPH kompromitira zbog jednog svojeg beskrajno narcisoidnog autora, podređujući njemu cijelu svoju uređivačku politiku, kompromitirajući i svoje ugledne autore. Ne samo kulturna rubrika, već i cijeli „Jutarnji list“ postaju taocima jedne kaotične, hipertrofirane egomanske svijest, dovodeći u pitanje sve što bi moglo biti dobro i profesionalno u tom listu. Što nisu sugerirali Jergoviću, ako ga je povrijedila moja polurečenica, da sam odgovori, jedan na jedan, kako i pristoji u normalnim polemikama? Ovako je izvan pameti rečenica kako ja harangiram protiv čovjeka iza kojega stoji koncern koji kontrolira dvije trećine tiskovina u Hrvatskoj. Stoga je ne samo smiješno nego i tužno kad Dežulović piše o mojoj hajci protiv Jergovića. Da, ja sam naširoko poznat hrvatski nacionalist koji proganja naše nevino djetešce, hoće ga istjerati iz Hrvatske. Ooo! A kako će to primiti Europska unija? – pita se Jergović, ugroženi čuveni slobodarski pisac. Pa taj je čovjek ispljuvao pola Hrvatske, cijeli Zagreb (s izuzetkom Ive Sanadera), a prije toga i sve Srbe, Židove i balije (kako Bošnjake ovih dana nazva njegov šogor Bogišić). E, pa red je da mu netko kaže u lice: Ne može to tako Jergoviću!