John Green - U traganju za Alaskom

Page 1


John Green

U traganju za Alaskom

S engleskoga preveo

Predrag Raos

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 3

10/30/14 6:03 PM


Mojoj obitelji: Sydney Green, Mikeu Greenu i Hanku Greenu “Svim silama sam se trudio postupati ispravno.” (Posljednje riječi predsjednika Grovera Clevelanda)

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 4

10/30/14 6:03 PM


Prije

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 5

10/30/14 6:03 PM


Sto trideset šest dana prije Tjedan dana prije no što sam napustio roditelje na Floridi i preostatak malodobnog života pa pošao u internat u Alabami, majka je poželjela svakako proslaviti moj odlazak. Reći da se glede toga nisam puno nadao značilo bi silno ublažiti stvari. Iako sam bio manje-više prisiljen pozvati sve svoje “školske prijatelje”, tj. zbrda-zdola skupljenu hrpu tipova iz dramske sekcije i puknutih nadriumjetnika s kojima sam iz društvene nužde morao sjediti u prostranoj kantini svoje javne škole, ipak sam znao da neće doći. Moja je majka ostala uporno pri svome, puna iluzija da sam joj sve te tolike godine tajio koliko­ sam zapravo omiljen među svima. Ispekla je čitavo brdo­ uštipaka s namazom od artičoka. Okitila je našu dnevnu­ sobu zelenim i žutim trakama, bojama moje nove škole. Kupila je i dva tuceta šampanjskih čaša i poslagala ih ukrug našeg stolića za kavu. A kad je napokon došao i onaj zadnji petak, i kad je s mojim pakiranjem bilo već uglavnom gotovo, sjela je u 4:56 popodne s tatom i sa mnom na kauč, strpljivo čekajući na oproštaj s Milesovom ekipom. A spomenutu su ekipu tvorila točno dva stvora: Marie Lawson, sićušna plavuša s naočalama pravokutnih leća i njen (blago rečeno) malo zdepasti dečko Will. “Bok, Miles”, rekla je Marie i sjela. “Bok”, rekao sam ja. “Kako si se ljetos proveo?” upitao je Will. 7

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 7

10/30/14 6:03 PM


“Dobro. A ti?” “Dobro. Postavili smo Isusa Krista superstara. Ja sam pomogao oko kulisa. Marie je radila rasvjetu”, rekao je Will. “Cool”, rekao sam i znalački zakimao glavom, čime smo uglavnom iscrpili sve teme. Mogao sam mu i postaviti koje pitanje o Isusu Kristu superstaru, samo što kao 1., nisam imao ni pojma što bi to bilo i kao 2., nije mi ni bilo stalo da to doznam i kao 3., čavrljanje mi nikad nije bilo jača strana. Moja je mama, međutim, mogla blebetati satima, pa je tako čitavo to mrcvarenje produžila pitanjem o rasporedu proba, o tome kako je prošla predstava i je li doživjela uspjeh. “Mislim da jest”, odgovorila je Marie. “Mislim da je došlo dosta svijeta.” Marie je bila kao stvorena da misli. A onda je Will napokon rekao: “Samo smo svratili da se oprostimo. Marie moram vratiti kući do šest. Lijepo se provedi u internatu, Miles.” “Hvala”, odgovorio sam s olakšanjem. Od zabave na koju nije došao nitko gora je jedino zabava na koju dođe samo dvoje duboko i široko nezanimljivih ljudi. Oni su otišli, i tako sam ostao sjediti s roditeljima i zuriti u ugašeni televizor koji sam želio upaliti, ali sam znao da to ne smijem učiniti. Osjećao sam kako oboje bulji u mene, čekajući da briznem u plač ili što već, kao da mi oduvijek nije bilo jasno da će sve ispasti baš tako. Ali sam znao. Osjećao sam njihovu samilost dok su skupljali namaz od artičoke i čipseve namijenjene mojim imaginarnim prijateljima, ali je njima ta samilost bila potrebnija nego meni: nisam bio razočaran. Sve je prošlo u skladu s očekivanjima. 8

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 8

10/30/14 6:03 PM


“I zato bi, Miles, želio otići?” upitala je mama. Vrtio sam to pitanje po glavi nekoliko sekundi, pažljivo izbjegavajući njen pogled. “Pa ne baš”, rekoh. “Pa onda zašto?” upitala je. I to nije bilo prvi put da mi je postavila to pitanje. Mama baš nije bila oduševljena mojim odlaskom u internat, i to nije baš nimalo skrivala. “To je zbog mene?” upitao je tata. I on je pohađao Culver Creek, istu tu privatnu školu u koju je i mene vodio put, baš kao što su je prošla i oba njegova brata i sva njihova djeca. Mislim da mu se sviđala misao da ću krenuti njegovim stopama. Stričevi su mi napunili uši pričama o slavi mog oca na kampusu jer je istodobno bio prvi i na tulumima i po ocjenama u svim predmetima Taj mi se život činio mnogo boljim od mojega na Floridi. Pa ipak, to nije bilo zbog tate. Ne baš sasvim. “Pričekaj čas”, rekao sam. Otišao sam u tatin kabinet i pronašao njegovu biografiju Françoisa Rabelaisa. Volio sam čitati biografije pisaca, čak i ako (kao u slučaju Monsieura Rabelaisa) nikad ne bih pročitao baš ništa od svega što su napisali. Prolistao sam je do kraja i pronašao markerom istak­ nut citat (“NIKAD PO MOJIM KNJIGAMA NE OZNAČUJ MARKEROM”, a što mi je tata ponovio tisuću puta. Ali kako inače pronaći to što tražiš?). “I tako, baš ovaj tip”, rekao sam stojeći u vratima dnevne sobe. “François Rabelais. On je bio taj pjesnik. A posljednje su mu riječi bile: ‘Idem potražiti Veliko Možda.’ Baš kao i ja sada. Tako da neću morati čekati na smrt da ga počnem tražiti.” 9

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 9

10/30/14 6:03 PM


I to ih je stišalo. Krenuo sam za Velikim Možda, i njima­ je bilo jasno koliko i meni da ga, uz ljude poput Willa i Marie,­ nikad neću naći. Opet sam sjeo na kauč, između mame i tate, i tata me obgrlio, i tako smo ostali neko vrijeme, nijemo sjedeći zajedno na kauču, i to dugo, sve dok mi se nije učinilo da bi sad ipak mogao upaliti televizor, a onda smo večerali namaz od artičoke i pogledali History Channel, a kako oproštajne zabave inače znaju ispasti, sve je moglo proći i gore.

Sto dvadeset osam dana prije Florida je svakako bila vruća kao vrag, a i puna vlage. Dovoljno­ vruća da ti se odjeća zalijepi za tijelo kao selotejp, a znoj ti kapa kao suze i s čela ti se slijeva u oči. No vruće je bilo samo vani, a ja sam van izlazio u pravilu samo zato da se s jedne klimatizirane lokacije premjestim na drugu. Sve me to, međutim, nije pripremilo za jedinstvenu vrstu­ vrućine kakva se sreće petnaest milja južno od Birming­hama u Alabami, u pripremnoj školi Culver Creek. Terenac mojih rodi­telja bio je parkiran na travi tek nekoliko stopa od moje sobe, inače broj 43. Ali svaki put kad bih napravio tih nekoliko koraka do auta i natrag da istovarim, kako mi se sad činilo, i preveliku hrpu stvari, sunce bi mi propalilo kroz odjeću i zapeklo mi kožu s onom opakom žestinom koja je u meni budila istinski strah od ognja paklenog. Uz pomoć mame i tate trebalo mi je tek nekoliko minuta­ da iskrcam auto, ali je moja soba, inače bez klimatizacije, unatoč tome što, Bogu hvala, nije bila na suncu, ipak bila tek za nijansu hladnija. Soba me iznenadila. Zamišljao sam debeli sag, drvom obložene zidove, viktorijanski namještaj. 10

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 10

10/30/14 6:03 PM


Zanemarimo li jedini luksuz — vlastitu kupaonicu — mogli bismo reći da sam zapravo dobio samo kutiju. Sa zidovima od bloketa prekrivenim slojevima bijele boje i podom od kockastog zeleno-bijelog linoleuma, sve bi to više pristajalo bolnici negoli studentskoj sobi iz mojih fantazija. Krevet na kat od sirovog drva s plastičnim madracima bio je gurnut uz stražnji prozor. Stolovi i ormari i police za knjige bili su pričvršćeni za zid da se onemogući kreativno premještanje namještaja. A od klimatizacije ni traga. Sjeo sam na donji krevet, a mama je otvorila kovčeg, dohvatila hrpu biografija s kojima se tata pristao rastati, pa ih poredala po polici. “Mama, mogu se raspakirati i sam”, rekoh. Tata je ustao. Bio je spreman na polazak. “Neka ti bar napravim krevet”, rekla je mama. “Ma ne. Sam ću. Ma sve je u redu.” Zato što se takve priče naprosto ne mogu otezati u nedogled. U jednom trenutku moraš strgnuti flaster; jest da boli, ali bar znaš da je gotovo, pa dolazi olakšanje. “Bože, koliko ćeš nam nedostajati”, rekla je mama najednom pa zakročila kroz minsko polje putnih torbi i došla do kreveta. Ustao sam i zagrlio je. Sad je prišao i tata, pa smo se zagrlili kao ragbijaši na terenu. Bilo je prevruće, i svi smo bili suviše znojavi a da bi taj zagrljaj mogao potrajati ne znam kako dugo. Znao sam da bih sad morao zaplakati, ali sam s roditeljima živio već šesnaest godina, i bilo je već krajnje vrijeme da se za probu malo rastanemo. “Ništa ne brinite”, rekao sam i nasmiješio se. “Naučit ću već nekako govoriti po južnjački.” Mama se nasmijala. 11

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 11

10/30/14 6:03 PM


“I ne pravi gluposti”, rekao je tata. “Važi.” “Bez droga. Bez pića. Bez cigareta.” Kao pitomac Culver Creeka radio je koješta, o čemu sam ja samo načuo: bilo je tu tajnih tuluma, natjeravanja preko pašnjaka (stalno je cvilio kako su tada tu bili samo dečki), pa droge, pića i duhana. Da se odvikne od pušenja trebalo mu je vremena, ali su sad ti ludi dani bili već debelo iza njega. “Volim te”, izvalili su oboje u isti čas. Što se možda i moralo reći, samo što je od tih riječi čitava ta situacija postala užasno neugodna, kao kad primjerice gledaš kako ti se djed i baka ljube. “I ja volim vas, i zvat ću vas svake nedjelje.” Naše sobe nisu imale telefonske utičnice, ali su moji roditelji tražili da me smjeste u sobu kraj jednog od pet javnih aparata u Culver Creeku. Onda su me zagrlili još jednom — mama, pa tata — i onda je napokon sve bilo gotovo. Kroz stražnji sam ih prozor promatrao kako vijugavom cestom odlaze s kampusa. Možda sam trebao osjetiti nešto srcedrapateljno, nekakvu sentimentalnu tugu. Ipak sam se najviše od svega želio rashladiti, pa sam dohvatio stolicu za pisaćim stolom i sjeo pred vrata u sjeni široke strehe, sve čekajući na vjetrić koji nikad nije došao. Zrak je vani ležao i tlačio jednako nepomično kao i unutra. Zagledao sam se u svoj novi svijet: šest prizemnica, svaka s po šesnaest soba, bilo je poredano u šesterokut oko velikog travnatog kruga. Sve je sličilo kakvom malo uvećanom starom motelu. Posvuda su se momci i djevojke grlili i smiješili i hodali ukorak. Nejasno sam se ponadao da će mi netko prići i obratiti mi se. Već sam bio zamislio i razgovor: 12

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 12

10/30/14 6:03 PM


“Hej. To ti je prva godina?” “Aha. Da. Ja sam s Floride.” “Baš cool. Znači da si navikao na žegu.” “Ne bih se navikao sve da sam došao i iz Hada”, odgovo­ rio bih dosjetkom. I tako stvorio dobar dojam. O, pa on je i duhovit. Taj tip Miles je san snova. No to se, dakako, nije dogodilo. Nikad se ništa ne dogodi onako kako sam zamislio. Postalo mi je dosadno pa sam se vratio u sobu, skinuo košulju i legao na žegom natopljenu plastiku madraca donjeg kreveta, pa zatvorio oči. Još se nikad nisam ponovno rodio, s krštenjem i cmizdrenjem i svim tim pričama, no osjećaj pritom ne može biti mnogo bolji od onog kad se ponovno rodiš kao čovjek koji nema pojma o vlastitoj prošlosti. Pomislio sam na ljude o kojima sam čitao — na Johna F. Kennedyja, Jamesa Joycea, Humphreya Bogarta — koji su živjeli u internatima i o njihovim pustolovinama. Tako je primjerice Kennedy volio podvale. Pomislio sam na Veliko Možda i na sve što bi se moglo dogoditi kao i na ljude koje bih mogao upoznati i o tome tko bi mi mogao biti cimer (prije nekoliko sam tjedana dobio pismo s njegovim imenom, i doznao da se zove Chip Martin, ali ništa više o toga). No bez obzira na to tko bio taj Chip Martin, nadao sam se do Boga da će sa sobom donijeti čitav arsenal jakih ventilatora, jer nisam spakirao ni jedan, pa sam već osjećao kako mi se na plastičnom madracu skuplja lokvica znoja, a na što sam se toliko zgadio da sam prestao razmišljati i digao dupe da potražim ručnik kojim ću ga obrisati. A onda sam pomislio: Dobro, prije pustolovina se najprije treba raspakirati. 13

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 13

10/30/14 6:03 PM


Uspio sam na zid nalijepiti kartu svijeta i potrpati većinu stvari u ladice prije nego što sam opazio da se od vrućeg i vlažnog zraka znoje čak i zidovi, pa zaključio da sad nije trenutak za manualni rad. Sad je bio trenutak za veličanstveno hladan tuš. U malenoj je kupaonici iza vrata stajalo golemo zrcalo za čitavu figuru, tako da, dok sam učio kako se okreće pipa tuša, nisam mogao izbjeći odraz svoga golog tijela. Moja bi me mršavost uvijek iznenadila: moje tanke ruke nisu se baš puno širile na putu od zapešća do ramena, na prsima nije bilo ni slutnje ni od masti ni od mišića, pa mi je bilo malo neugodno. Upitao sam se bi li se s tim zrcalom moglo nekako izaći na kraj. Povukao sam bijelu zavjesu tuša i sklonio se u tuš-kabinu. Na nesreću, ta kabina kao da je bila napravljena za nekog visokog metar i žilet, tako da me je hladna voda pogodila u donji dio prsnog koša — sa svom silinom kapave pipe. Da navlažim lice koje se kupalo u znoju, morao sam raširiti noge i praktički čučnuti. John F. Kennedy (koji je, kako mu veli biografija, bio visok sto i osamdeset, točno koliko i ja) zacijelo u svom internatu nije morao čučati. Ne, to je bila jedna sasvim druga priča, i dok mi je sušičavi tuš polako natapao tijelo, počeo sam se pitati mogu li tu uopće naći svoje Veliko Možda, ili sam se grdno prevario u računu. Kad sam poslije tuširanja otvorio vrata kupaonice, s ručnikom ovijenim oko struka, ugledao sam oniskog, mišićavog momka s busom smeđe kose. Za sobom je kroz vrata u sobu vukao divovsku vojnički zelenu platnenu torbu. U visinu je imao metar i pol i ništa, ali je bio skladno građen, nalik na 14

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 14

10/30/14 6:03 PM


Adonisa u smanjenom mjerilu, a s njim je u sobu došao i smrad ustajalog duhanskog dima. Ma super, pomislio sam. Svog ću cimera upoznati gol. Podigao je torbu i ubacio je u sobu, pa zatvorio vrata i prišao mi. “Ja sam Chip Martin”, izjavio je dubokim glasom, glasom radijskog disk-džokeja. Prije nego što sam mu i mogao odgovoriti, dodao je: “Pružio bih ti ruku, ali mislim da ćeš se vraški držati za taj ručnik dok nešto ne staviš na sebe.” Nasmijao sam se i kimnuo mu glavom (mislim, to je cool? to kimanje?) i rekao: “Ja sam Miles Halter. Drago mi je.” “Miles, kao u ‘Ići prije nego zaspim’?” upitao me. “Molim?” “To je pjesma Roberta Frosta. Nisi ga čitao?” Niječno sam odmahnuo glavom. “Smatraj se sretnim.” Nasmiješio se. Dohvatio sam čisto donje rublje, modre Adidasove nogo­metne gaćice i bijelu majicu, promrmljao da se vraćam za ­sekundu, pa bris natrag u kupaonicu. Toliko o dobrom prvom dojmu. “Gdje su tvoji starci?” upitao sam iz kupaonice. “Moji starci? Tata je trenutno u Kaliforniji. Možda sjedi u svom naslonjaču. A možda vozi svoj kamion. No u svakom je slučaju pijan. A moja stara sad vjerojatno baš odlazi s kampusa.” “O”, rekao sam, sad već odjeven, ne znajući ni sam što da kažem na takve privatne informacije. Ako to nisam želio doznati, onda valjda nisam trebao ni pitati. 15

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 15

10/30/14 6:03 PM


Chip je dohvatio plahte i bacio ih na gornji krevet. “Ja volim spavati gore. Nadam se da nemaš ništa protiv.” “Ma ne. Meni je svejedno.” “Vidim da si već počeo kititi sobu”, rekao je i pokazao na kartu svijeta. “Sviđa mi se.” A onda je počeo nabrajati zemlje. Govorio je monotonim glasom, kao da je to radio već milijun puta. Afganistan. Albanija. Alžir. Američka Samoa. Andora. I tako dalje. Prošao je čitav A prije nego što je podigao oči i ugledao moj pogled pun nevjerice. “Mogao bih tako sve do kraja, ali bi ti to vjerojatno bilo dosadno. To sam naučio preko ljeta. Tako ti Boga, ne možeš ti sebi ni zamisliti koliko je u New Hopeu ljeti dosadno. Kao da gledaš kako raste soja. Usput, otkuda si ti?” “Florida”, odgovorio sam. “Nikad bio.” “Mislim, to je baš za divljenje, to s tim zemljama”, rekoh. “Ah, svatko ima nekakav dar. A ja pamtim sve živo. A ti pamtiš…?” “Ovaj, ja znam posljednje riječi mnogih slavnih ljudi.” To je bila moja mala nastranost, to učenje posljednjih riječi. Neki nude čokoladu, ja nudim predsmrtne izjave. 16

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 16

10/30/14 6:03 PM


“Recimo?” “Ja volim Henrika Ibsena. On je dramatičar.” O njemu sam znao puno, ali nikad nisam pročitao ni jednu njegovu dramu. Ja ne volim čitati drame. Nego biografije. “Ah, znam tko je on bio”, odgovorio je Chip. “Mislim, ovaj, on je već poduže bolovao, i bolničarka mu je rekla: ‘Čini mi se da vam je jutros bolje’, na što ju je Ibsen pogledao i rekao: ‘Baš naprotiv’, i umro.” Chip se nasmijao. “Morbidno. Ali mi se sviđa.” Ispričao mi je kako mu je to sad već treća godina na Culver­ Creeku. Krenuo je u devetom razredu, i to mu je bila prva godina na toj školi, i sad je junior kao i ja. On je stipendist, rekao mi je. Sve mu je pokriveno. Čuo je da je to najbolja škola u Alabami, pa je napisao prijamni sastavak o tome kako bi volio poći u školu da čita dugačke knjige. Problem je u tome, napisao je u sastavku, da bi ga tata kod kuće uvijek mlatnuo knjigom, pa je zato, radi vlastite sigurnosti, čitao samo one tanke, i to broširane. Roditelji su mu se rastali kad je bio na drugoj godini. Volio je “The Creek”, kako ju je zvao, ali je ipak rekao: “Tu moraš jako paziti, i sa đacima i s profesorima. A ja to tako ne volim.” Posprdno se nacerio. Ni ja to nisam volio, mislim paziti — ili sam bar želio postati takav. Sve mi je to ispričao prekapajući po platnenoj torbi, i ubacujući robu u ladice s bezočnim nehajem. Chip nije vjerovao da moraš imati ladicu za čarape i ladicu za majice. On je smatrao da su sve ladice stvorene jednakima, pa je sve punio svime što bi mu došlo pod ruku. Da to vidi, moja bi stara umrla. 17

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 17

10/30/14 6:03 PM


Čim se tako “raspakirao”, Chip me grubo udario u rame i rekao: “Nadam se da si jači nego što izgledaš”, pa izišao kroz vrata, ostavivši ih otvorenima. Nekoliko je trenutaka kasnije povirio glavom i ugledao me kako i dalje nepomično stojim. “Mislim, daj idemo, Halteru, što si se uhaltao. Pred nama je još puna kibla posla.” Otišli smo do TV-sobe, a u kojoj je, prema Chipu, bio jedini kabelski TV na čitavom kampusu. Ljeti bi se pretvarala u skladište. Zatrpana do stropa kaučima, hladionicima i smotanim tepisima, TV-soba se sad valjuškala od klinaca koji su tražili i odvlačili svoje stvari. Chip se pozdravio s nekoliko njih, ali me nije predstavio. Dok je koračao kroz taj labirint od kauča, ja sam stajao uz ulaz, trudeći se ne stati na put cimerima koji su s namještajem manevrirali kroz uska ulazna vrata. Chipu je trebalo deset minuta da pronađe svoje stvari, a obojici još sat za četiri runde preko središnjeg kruga od TV-sobe do sobe 43 i natrag. Na kraju sam se poželio zavući u Chipov minihladnjak i odspavati tisuću godina, no Chip kao da je bio imun i na umor i na toplinski udar. Sjeo sam na njegov kauč. “Našao sam ga pred nekoliko godina na cesti u mom kvartu”, rekao je za kauč radeći na instaliranju moga PlayStationa 2 na vrhu svog podnog ormarića. “Jasno mi je da je koža malo ispucala, ali daj, kauč je bog bogova.” Koža nije bila ispucana samo malo — rekao bih da je tu bilo 30 posto svijetloplave umjetne kože i 70 posto spužve — ali meni je ipak bio stvarno dobar. “No dobro”, rekao je. “Još malo pa gotovo.” Prišao je 18

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 18

10/30/14 6:03 PM


svom pisaćem stolu pa iz ladice izvadio kolut selotejpa. “Sad bi nam trebao tvoj sanduk.” Ustao sam, izvukao sanduk ispod kreveta, pa ga je Chip postavio između kauča i PlayStationa 2 i počeo otkidati tanke vrpce ljepljive trke. Nalijepio ih je na sanduk, i tako dobio slova za natpis stolić za kavu. “Eto”, rekao je. Sjeo je i stavio noge na, ovaj, stolić za kavu. “Gotovo.” Sjeo sam do njega, a onda me on prešao pogledom i najednom rekao: “Čuj. Ja te neću uvoditi u društveni život Culver Creeka.” “Pa ovaj, dobro”, odgovorio sam, ali sam jasno čuo kako mi riječi zapinju u grlu. Maločas sam tom tipu pod suncem usijanim do bijelog žara nosio kauč, a sad će mi reći da me ne šmeka? “U biti tu postoje dvije grupe”, objasnio mi je sa sve većim žarom. “Tu imaš obične pitomce, kakav sam recimo ja, ali imaš i Ratnike s radnim vremenom. Oni su ovdje olfo prijavljeni, ali su to zapravo bogati klinci koji žive u Birminghamu i svakog vikenda odlaze starcima u njihove klimatizirane kućerine. To su cool klinci. Niti ja volim njih niti oni mene, i zato, ako si stigao ovamo i misliš da si u javnoj školi bio glavno govno, pa da ćeš isto govno biti i tu, onda će ti biti bolje da te ne viđaju u mom društvu. A išao si u javnu školu, je li tako?” “Pa, mislim…” rekoh. Rastreseno sam počeo prebirati po pukotinama u koži kauča i zakapati prste u pjenušavu bjelinu. “Tako je, išao si, jer da si išao u privatnu školu, onda ti te munjene gaće ne bi spadale.” Nasmijao se. 19

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 19

10/30/14 6:03 PM


Kratke sam hlačice nosio malo ispod pojasa, jer sam mislio da je to cool. Napokon sam ipak rekao: “Da, išao sam u javnu školu. Ali nisam bio glavno govno. Nego jedno sasvim obično govno.” “Ha! To je dobro. I ne zovi me Chip, nego Pukovniče.” Jedva sam se svladao da ne prasnem u smijeh. “Pukovniče?” “Aha. Pukovniče. A tebe ćemo zvati… hmm. Buco.” “Molim?” “Buco”, rekao je Pukovnik. “Zato što si tako mršav. Buco, to se zove ironija. Čuo kad? A sad, daj da nabavimo pljuge i na pravi način započnemo godinu.” Izišao je iz sobe, i opet predmnijevajući da ću krenuti za njim, što sam ovaj put i učinio. Sunce se smilovalo i već krenulo prema horizontu. Prošli smo kraj peterih vrata i stigli do sobe 48. Na vratima je bila prilijepljena ploča na suho brisanje. Na njoj je plavim flomasterom pisalo: Alaska je samica. Pukovnik mi je objasnio da je to kao 1., Alaskina soba i da je to kao 2., soba za samicu, zato što su njenu cimericu lani na kraju godine najurili, te da kao 3., Alaska ima cigarete, iako se Pukovnik potrudio upitati da li ja kao 4., pušim, što ja kao 5., nisam radio. Pokucao je jednom, i to glasno. Kroz vrata je neki glas zavrištao: “O Bože, uđi ti maleni niski jer imam priču za bogove.” Ušli smo. Okrenuo sam se da za sobom zatvorim vrata, ali je Pukovnik zavrtio glavom i rekao: 20

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 20

10/30/14 6:03 PM


“Poslije sedam, ako si kod cure u sobi, vrata ostaju otvorena”, ali sam ga jedva i čuo jer je preda mnom stajala najbogovskija ženska u povijesti svijeta, onako u podrezanim trapericama i majici boje breskve. I govorila nešto Pukovniku, i to brzo i glasno. “Prvi dan ljeta, i eto ti mene u dobroj staroj Vine Station s tim dečkom Justinom i mi smo kod njega i sjedimo na kauču i gledamo TV — i ne zaboravi, ja već hodam s Jakeom — zapravo, još sam s njim, što je pravo čudo, ali Justin mi je frend iz djetinjstva i tako gledamo TV i doslovce laprdamo nešto o ispitima ili što ja znam, kad me Justin obujmi i ja si mislim: O, baš krasno, tako smo već dugo prijatelji, i to mi savršeno paše, i tako samo blebećemo, i onda sam baš usred rečenice o analogijama ili što ja znam, a on kao kobac pruža ruku i zatrubi mi na sisu. KAO NA AUTU. Prejako, dvije-tri sekunde, TRU-TRU. I prvo što sam pomislila bilo je: No dobro, kako da sa sise skinem tu kandžu prije nego je trajno ošteti? A drugo mi je bilo: O Bože, jedva čekam da to ispričam Takumiju i Pukovniku.” Pukovnik se nasmijao. Ja sam samo piljio, dijelom zapanjen silinom glasa što je izvirao iz malene (ali, svega mi, sasvim ugodno zaobljene) cure, no dijelom i divovskim hrpama knjiga koje su joj prekrivale zidove. Njezina je knjižnica napunila police i onda se izlila u hrpe knjiga, visoke do pojasa, na sve strane, nasumce poredane uza zidove. Kad bi se samo jedna od njih pomakla, pomislio sam, zbog domino efekta sve bismo se troje ugušili pod masom literature. “Tko je taj tip koji se ne smije mojoj vrlo smiješnoj priči?” upitala je. 21

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 21

10/30/14 6:03 PM


“Imaš pravo. Alaska, ovo je Buco. Buco pamti što su kome bile zadnje riječi. Buco, ovo je Alaska. Ljetos joj je neki tip zatrubio na sisu, kao na automobilsku sirenu.” Prišla mi je s ispruženom rukom, a onda hitro, u posljednji čas, spustila ruku i svukla mi hlačice. “To su najveće hlačice u čitavoj Alabami!” “Volim da malo plešu”, rekao sam sav smeten i povukao ih natrag. Doma na Floridi bile su baš cool. “Dosad sam u našem zajedničkom životu, Buco, tvoje ­kokošje noge viđao i prečesto”, rekao je Pukovnik s nepomičnim licem. “No dobro, Alaska. Daj nam prodaj cigarete.” I onda me Pukovnik, Bog zna kako mu je to uspjelo, nagovorio da platim pet dolara za kutiju Marlboro Lightsa, a koju nisam nikad ni kanio zapaliti. Pozvao je Alasku da nam se pridruži, ali je ona rekla: “Moram naći Takumija i ispričati mu o trubljenju.” Okrenula se prema meni i upitala: “Jesi li ga vidio?” O čemu nisam imao ni pojma, jer nisam imao pojma ni tko bi on uopće bio. Samo sam odmahnuo glavom. “No dobro. Onda se vidimo za pet minuta na jezeru.” Pukovnik je kimnuo glavom. Na rubu jezera, malo prije pješčane (i kako mi je Pukovnik rekao, lažne) plaže, sjeli smo na kauč-ljuljačku. Ispalio sam obvezni štos: “I ne hvataj me za sise.” Pukovnik se po obvezi nasmijao, pa upitao: “Hoćeš zapaliti?” Još nikad nisam popušio cigaretu, no u Rimu čini što i Rimljani. “Jesmo li tu sigurni?” 22

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 22

10/30/14 6:03 PM


“Pa ne baš”, odgovorio je, pa zapalio cigaretu i pružio mi je. Povukao sam dim. I zakašljao. Zavrtjelo mi se u glavi. Počeo sam hvatati zrak. Pa se opet zakašljao. Razmislio sam i o povraćanju. Uhvatio sam se za kauč-ljuljačku, dok mi se u glavi okretalo, pa bacio cigaretu na zemlju i bijesno je izgazio, uvjeren da u mom Velikom Možda nema cigareta. “Puno pušiš?” Nasmijao se pa pokazao na bijelu mrljicu s druge strane jezera i rekao: “Vidiš ono tamo?” “Aha”, odgovorio sam. “Što je to? Ptica?” “Labud”, odgovorio je on. “Auh. Škola s labudom. Auh.” “Tom je labudu tata sam vrag. Nikad mu ne prilazi bliže nego što smo sada.” “A zašto?” “Nešto smo mu se zamjerili, mi ljudi. Netko ga je valjda zlostavljao ili što ja znam. Taj bi te iskidao na komade. Orao ga je stavio tu da ne šećemo oko jezera i pušimo.” “Orao?” “Gospodin Starnes. Kodno ime: Orao. Đački referent. Većina profesora živi na kampusu, i svi bi te cinkali. Ali samo Orao živi u domskom krugu, i taj vidi baš sve. Taj ti valjda s pet milja nanjuši cigaretu.” “Je li to njegova kuća?” upitao sam i pokazao prstom. Vidio sam je sasvim jasno unatoč mraku, iz čega je slijedilo da bi i on vjerojatno mogao vidjeti nas. “Da, samo što se ne šalta na blickrig sve dok ne počne škola”, odgovorio je Chip nehajno. 23

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 23

10/30/14 6:03 PM


“Bože, ako se u što uvalim, starci će me ubiti”, rekao sam. “Slutim da pretjeruješ. Ali vidi, uvalit ćeš se svakako. Ali u devedeset devet posto slučajeva tvoji starci o tome ne moraju doznati baš ništa. Škola ništa manje od tebe ne želi da tvoji starci čuju da si sjebao stvar.” Silno je prema jezeru otpuhnuo tanku struju dima. Morao sam mu to priznati: pritom je izgledao vrlo cool. I nekako viši. “No svejedno, kad zezneš stvar, ne cinkaj nikoga. Ovdašnje bogate balonje mrzim žarkom mržnjom, obično rezerviranom samo za zubara i mog taticu. Ali to ne znači da bih ih otkucao. U biti jedina zaista važna stvar jest: nikad, nikad, nikad ne cinkaj nikoga.” “Dobro”, rekao sam, iako sam se upitao: Ako me netko tresne šakom u nos, moram li uporno tvrditi da su me lupila vrata? To mi je bilo malo glupavo. Kako izaći na kraj s nasilnicima i seronjama ako im nekako ne možeš vratiti milo za drago? Ali to ipak nisam upitao Chipa. “No dobro, Buco. Sad smo stigli do onog večernjeg trenutka kad sam obvezan otići potražiti svoju curu. I zato mi daj nekoliko tih cigareta koje ionako nikad nećeš popušiti pa se vidimo.” Ja sam se odlučio još malo zibati na ljulji, napola zato što se jara napokon rasplinula u udobnih, pa makar i malo sparnih skoro trideset, a napola i zato što sam pomislio da bi se mogla pojaviti Alaska. Pa ipak, gotovo u istom času kad je Pukovnik otišao, nastupile su bube: gnjide i komarci lijetali su svuda oko mene u tolikom broju da je sitni šum trljanja njihovih krila zvučao kakofonično. A onda sam odlučio zapaliti. Mislim, samo sam pomislio: Dim će otjerati kukce. Što 24

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 24

10/30/14 6:03 PM


se donekle i dogodilo. Ipak bih lagao kad bih ustvrdio da sam propušio samo zato da otjeram insekte. Propušio sam zapravo kao 1., zato što sam na kauču-ljuljački bio sam, zatim kao 2., zato što sam imao cigarete, zbog čega sam kao 3., pomislio, ako svi drugi mogu pušiti a da se ne zakašlju, onda bih to, kvragu, morao moći i ja. Ukratko rečeno, za to zapravo i nisam imao nekog jako valjanog razloga. I tako, da, naprosto recimo da je to kao 4., bilo zbog kukaca. Triput sam povukao do kraja, i tek tada osjetio mučninu i vrtoglavicu, a bio sam samo poluugodno euforičan. Ustao sam da odem. No kad sam ustao, neki mi je glas iza leđa rekao: “I ti stvarno pamtiš posljednje riječi?” Dotrčala je do mene i uhvatila me za rame i gurnula natrag u ljuljačku. “Aha”, rekao sam. I onda, pomalo se nećkajući, dodao: “Želiš me ispitati?” “JFK”, rekla je. “To je očito”, odgovorio sam. “O, sad je očito?” upitala je. “Ne. To su mu bile posljednje riječi. Netko je rekao: ‘Gospodine predsjedniče, sad ne možete reći da vas Dallas ne voli’, na što je on odgovorio: ‘To je očito.’ I tad su ga ustrijelili.” Ona se nasmijala. “Bože, pa to je strašno. Ne bih se smjela smijati. Ali hoću”,­ pa se nasmijala još jednom. “No dobro, gospodine Slavneposljednjeriječislave. Ali sad ja imam jednu za tebe.” Gurnula je ruku u svoj prenabijeni ruksak pa izvadila knjigu. 25

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 25

10/30/14 6:03 PM


“Gabriel Garcia Márquez. General u svom labirintu. Što mi je apsolutno jedna od najmilijih. Ta je o Simónu Bolívaru.” Nisam znao tko bi taj bio, ali mi nije dala vremena da pitam. “To je povijesni roman, tako da ne znam je li to istina, ali znaš li koje su mu bile posljednje riječi u ovoj knjizi? Ne, očito ne znaš. Ali ću ti zato ja reći, Señor Oproštajne Riječi.” A onda je zapalila cigaretu i povukla tako jako i tako dugo da sam pomislio da bi je mogla ispušiti iz jednog cuga. Ispuhnula je dim pa mi pročitala: “‘On’ — to jest Simón Bolívar — bio je silno uzdrman velikim otkrićem da se njegova luda trka između nedaća i snova u tom trenutku bliži kraju. Pred njim je još bio samo mrak. I zato je uzdahnuo: ‘Kako ću ikad izaći iz ovog labirinta?’” Ja znam prepoznati zaista velike posljednje riječi, i stoga sam si u glavi zabilježio da svakako potražim biografiju tog momka Bolívara. Krasne posljednje riječi, samo što ih baš nisam sasvim razumio. “I što mu ga dođe taj labirint?” upitao sam je. I sad je baš zgodan trenutak da velim da je bila jako zgodna. Tako u tami kraj mene, mirisala je na znoj i sunce i vaniliju, i u toj noći osvijetljenoj tankom mjesečinom jedva da sam od nje vidio išta više od obrisa, osim, dakako, kad bi povukla dim i kad bi joj zapaljena višnja njezine cigarete umila lice blijedocrvenim svjetlom. Pa ipak sam joj čak i u mraku vidio oči — te žarke smaragde. Imala je oči kakve te 26

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 26

10/30/14 6:03 PM


osuđuju da joj pomažeš u svakom pothvatu. I nije bila samo zgodna, nego i vruća, s grudima koje su napinjale tijesnu majicu, s lijepo zaobljenim nogama koje su se zibale sa svakim njihajem, s japankama koje su joj visjele s noktiju obojenih neonski plavo. I baš sam tada, između trenutka kad sam je upitao što je to labirint i trenutka u kojem mi je odgovorila, shvatio važnost krivina, i tisuća mjesta na kojima djevojačko tijelo prelazi s jednoga mjesta na drugo, od rista do gležnja i od gležnja do lista, od lista do bedra i struka i prsiju, i zatim do vrata i nosa nalik na skijašku skakaonicu i čela, i zatim opet do ramena i konkavnog luka leđa i sve tako do guze i tako dalje. Naravno da sam sve te obline opažao i prije, ali još nikad nisam i stvarno shvatio njihovu važnost. A onda je ustima, koja su mi bila dovoljno blizu da osjetim njezin dah topliji od zraka, rekla: “To je misterij, zar ne? Je li to bio labirint života ili smrti? Od čega je htio pobjeći — od svijeta ili njegova kraja?” Počekao sam da nastavi, ali je poslije nekog vremena postalo očito da čeka na moj odgovor. “Pa mislim, ne bih znao”, rekao sam napokon. “Jesi li pročitala sve te knjige u svojoj sobi?” Ona se nasmijala. “Zaboga, ne. Pročitala sam možda trećinu. Ali ću ih zato­ svakako sve pročitati. Ja to zovem Životnom knjižnicom. Svakog ljeta, još kao mala, odlazila bih na ulične prodaje pa pokupovala sve knjige koje su mi se činile zanimljive. I tako sam uvijek imala što za čitati. Ali ima još i toliko toga drugog za što treba naći vremena: jer treba i pušiti, seksati se i ljuljati se na ljulji. Jednog dana, kad budem stara i dosadna, imat ću mnogo više vremena za čitanje.” 27

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 27

10/30/14 6:03 PM


Još mi je rekla da je podsjećam na Pukovnika kakav je bio kad je došao u Culver Creek. Oboje su bili brucoši, rekla je, oboje stipendisti i, kako se izrazila, “sa zajedničkim interesom za cugu i zločestoće”. Taj izraz za cugu i zločestoće izazvao je u meni zabrinutost da nisam upao u, kako bi to rekla moja stara, “krivu ekipu”, no za krivu ekipu oboje su mi izgledali isuviše bistro. Kad je na čiku stare zapalila novu cigaretu, ispričala mi je kako je i Pukovnik bio bistar, ali da ipak, kad je došao u Creek, još nije znao živjeti život. “Ali sam mu brzo riješila taj problem.” Nasmiješila se. “Već sam mu do prosinca našla prvu curu, Janice, savršeno­ finu­ neratnicu s radnim vremenom. Nogirao ju je već za mjesec dana jer je bila prebogata za njegovu sirotinjsku krv, ili vrag zna zbog čega. Te je godine izveo i svoj prvi štos — nasuo je u predavaonicu 4 tanki sloj špekula. Od tada smo, dakako, i nešto uznapredovali.” Nasmijala se. I tako je Chip postao Pukovnik — upravo vojni planer podvala, dok je Alaska­ oduvijek bila Alaska, ta nadnaravna kreativna sila iza njih oboje. “I ti si bistar kao i on”, rekla je. “Iako tiši. I slađi, ali to nisam rekla, jer volim svog dečka.” “Ma da, ali nisi ni ti loša”, rekao sam patosiran njezinim komplimentom. “Ali to nisam rekao, jer volim svoju curu. Ma čekaj malo. Imaš pravo. Zapravo je nemam.” Ona se nasmijala. “Ma ništa ne brini, Buco. Ako ti išta mogu nabaviti, onda je to cura. Daj da se pogodimo: Ti otkrij što je to labirint i kako se iz njega izvući, a ja ću se pobrinuti da štogod priguziš.” “Dogovoreno.” Pa smo se i rukovali. 28

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 28

10/30/14 6:03 PM


Poslije sam se s Alaskom prošetao do domskog kruga. Cvrčci su cvrčali svoju pjesmu na jednu notu, baš kao i doma­ u Floridi. Dok smo se probijali kroz tamu, najednom se okrenula prema meni i rekla: “Kad se noću šećeš, jesi li se ikad utrtario i poželio pobjeći kući, iako znaš koliko je to i nezgodno i glupo?” Bilo je to nešto isuviše i tajno i privatno a da bih to priznao nekome tko mi je još praktički bio stranac, ali sam joj ipak rekao: “Aha, totalno.” Na trenutak je ostala šutjeti. A onda me uhvatila za ruku i prošaptala: “Bježi, bježi, bježi”, i potrčala, i povukla me za sobom.

Sto dvadeset sedam dana prije Sutradan u rano popodne zažmirkao sam da otjeram znoj s očiju dok sam na vrata, s unutrašnje strane, lijepio Van Goghov­ poster. Pukovnik je sjedio na kauču i šacovao je li poster postavljen vodoravno i dočekivao moja beskrajna pitanja o Alaski. Kakva je njezina priča? “Cura je iz Vine Stationa. Mogao bi proći kroza nj a da ga i ne opaziš — i koliko sam shvatio, i bolje bi ti bilo. Njen dečko je u Vanderbiltu na stipendiji. Svira bas u nekakvom sastavu. O njenima baš ne znam puno.” Znači, zbilja ga voli? “A valjda. Nije ga varala, što je prvo.”­ I tako dalje i tako dalje. Čitavo jutro nisam mogao misliti ni na što drugo, ni na Van Goghov poster ni na videoigrice pa čak ni na raspored sati, a koji je jutros donio Orao. Pri čemu se i predstavio: 29

Alaska_Fokus na hit_MEKI.indd 29

10/30/14 6:03 PM


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.