Grain #2

GRAIN Digital

Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju Broj 2, Januar 2016.

GodinA velikih POGLED U 2015.

seoba

Sandra Požun Made in sLOVEnia

SHARPSHOOTERS / INTERVJU: MAX JUHASZ, KADAR 36 / DOKUMENTI: RASPAD JUGOSLAVIJE KROZ FOTOGRAFIJU/ JERUSALIM ILI ULICE SVETOG GRADA/ ULIČNI PROTESTI / VAŠAR U RUMI / ŽIVOTNE PRIČE

Foto: Sandra Požun “Made in sLOVEnia” str. 66

B

uvod

roj izbjeglica koji su tokom 2015. godine došli u Evropu kopnenim ili morskim putem premašio je milion, saopštila je krajem decembra Međunarodna organizacija za migracije. Ovaj podatak se odnosi na ulazak izbjeglica preko Grčke, Bugarske, Italije, Španije, Malte i Kipra. Većina izbjeglica došla je morskim putem iz Turske u Grčku, njih preko 800.000. Među izbeglicma je najviše državljana Sirije - 455.000, Iraka i Avganistana. IOM je saopštio da se na putu za Evropu utopilo, ili vodi kao nestalo 3.695 izbeglica. rain se, na svoj način, u rekapitulaciji 2015. osvrnuo na ovaj događaj. Za naš magazin u ovom broju pišu i fotografišu Boštjan Videmšek i Jure Eržen, novinar i foto reporter dnevnika Delo iz Ljubljane, koji su pratili izbjegličku golgotu od ostrva Kos do Mađarske. A mladi fotograf iz Beograda Vladimir Živojinović u svojoj reportaži podsjeća kako je to izgledalo u Beogradu od juna do novembra prošle godine.

Sandra požun donosi svoju subverzivnu kritiku postavljene žice u Sloveniji, d ovog broja, kroz svojevrstan dokumentaristički feljton prisjećamo se ne tako davne prošlosti , doajen fotografije Željko Sinobad predstavlja svoj opus o raspadu Jugoslavije. Max Juhasz, pokretač kolektiva i edicije Kadar 36, priča o posljednjim mohikancima analogne fotografije, a tu je još mnogo zanimljivih priča i tema. ada smo najavili temu sa uličnim portretima, e mail se našao pretrpan vašim radovima, pojedinačnim fotografijama i serijalima. Iz objektivnih razloga, nismo bili u mogućnosti sve ispratiti, ali će sve te sjajne fotografije i serijali koje ste dostavili naći svoje mjesto u Grainu, u ovom i brojevima koji dolaze. Jer, zaslužuju da budu objavljeni. svrćući se na prvi broj, kada smo počinjali ovu priču, očekivali smo pozitivne reakcije, ali ono što je uslijedilo, prevazišlo je sva očekivanja. Gotovo pet hiljada “čitanja” u prvih pola mjeseca je više nego impresivan podatak. Hvala još jednom svima. Uostalom, novi sadržaj je pred vama. Uživajte.

G O

K

O

Marina Kovačević i Igor Čoko

Sadržaj

003 006 008 010 012 016 030 052 066 074 096 106 110 118

Uvod Wild moment Stav Projekti: Foto Republika Projekti: Sharpshooters Dokumenti: Željko Sinobad - Raspad Jugoslavije Saša Korni Lazarević: Sasvim običan dan Vladimir Živojinović: Priče iz parka Sandra Požun: Made in sLOVEnia Intervju: Max Juhasz ili Fotografija kao način života Dafna Yosha: Jesrusalim ili ulice svetog grada Nicoleta Gabor: Starost u Rumuniji Gil Barez: Ulični protesti u Belgiji Aleksandar Šiljković: (BL)ues diary

Kako je bilo na vašaru u Rumi, pogledajte u reportaži autora Đani Bardotija. Strana 88

038

8

124

Boštjan Videmšek/Jure Eržen: Dugi put do slobode

Boris Bajčetić, autor ove fotografije i još dvadesetak drugih autora sa prostora nekadašnje Jugoslavije izlažu svoje ulične portretete

IMPRESSUM:

Digital Grain, elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju.

Broj 2. Januar 2016.

Uređuju: Marina Kovačević i Igor Čoko.

Izdavač: Centar za rehabilitaciju imaginacijom Izlazi mjesečno.

Kontakt: fotografije1975@gmail.com. Žica: 00381611577667

Photo credits:

Naslovna: Vladimir Živojinović, Fotografija na strani br. 2: Sandra Požun, Cover na posljednjoj strani: Ivan Buvinić.

Sve fotografije objavljene u magazinu su isključivo vlasništvo samih autora i ne smiju se koristiti u bilo koje svrhe, bez njihove saglasnosti.

wild moment

G

odina za nama, godina je velikih zbjegova. Ili podsjećanje na iste iz ne tako davne prošlosti, sa nešto naglašenijim nacionlnim urlikom za razliku od ranijih perioda. Nekako, globalna tenzija se malo prelila i u ovu baru s puno krokodila. Na fotografiji Željka Sinobada (lijevo), čijim radovima započinjemo veliki serijal o raspadu Jugoslavije u slici, srpske izbjeglice iz Hrvatske, zatočene na predahu u šumi, a na stranicama koje slijede i velike priče o onima koji su prevalili kontinente bježeći od ratova, kroz objektiv fotografa Jure Eržena (desno) iz ljubljanskog Dela. Rat i bjekstva i nepregledne kolone naroda u pokretu, kao konstanta...

stav

P

rotestanti u Briselu izašli na ulice, negodujući zbog klimatskih promjena, koje utiču na normalno funkcionisanje planete.

Okupljeni u mase, glasno su iznjeli svoj stav, pošibali se s murijom i nisu odustali od svojih principa. Jedino se na ovim našim prostorima, nekako, uporno ćuti. Gubitak volje, svijestan izbor da nam ne bude dobro ili nešto treće tek, pred očima je mrkli mrak...

Foto: Gil Barez

Fotografija – Rea PROJEKTI

akcija – Publika Č

ini mi se da smo izmislili novu reč. Fotografija – Reakcija – Publika. FotoRepublika je vrlo ambiciozan projekat koji već na samom početku okuplja preko 350 ljubitelja fotografije sa ovih prostora i uz međusobno poštovanje i saradnju, polako gradimo jednu veliku foto zajednicu. Ideja datira iz 2005. godine kada sam se oduševio načinom funkcionisanja sajta PhotoSIG, koji je na žalost ugašen prošle godine, a zatim je usledilo oduševljenje legendarnim 1x-om.

Znao sam da FotoRepublika ne može da funkcioniše na modelu nekog šablona koji se može preuzeti na Internetu i instalirati za pet minuta, već da se mora programirati “od nule” i to sa arhitekturom i infrastrukturom koja će omogućiti dalji razvoj. Nezavisnost i neograničenost u mogućnostima su bili imperativ. Za neke stvari je potrebno vreme da se sve kocke slože, što se i desilo kada je Marko Tomašević, programer sajta, prepoznao entuzijazam, a ujedno i veliki izazov koji je pred njim. To je trenutak kada se sve složilo - počeli smo da radimo na FotoRepublici. Mi, sa ovih prostora skloni smo ponovnom izmišljanju tople vode. Za tim nema potrebe, već je izmišljena… treba je samo prokuvati.

Upravo zato se ne stidim reći, a često to ističem, da je FotoRepublika zapravo sinteza najboljih rešenja koja smo usvojili, uz par inovacija kako bismo sve prilagodili našem podneblju i potrebama koje ovde imamo.

Projekat je zaista ambiciozan. Trenutno dostupna verzija sajta u obliku foto galerije je praktično samo prva faza, a plan razvoja je podeljen u pet faza, dakle, tek smo na početku i mnogo je posla pred nama. Sajt je javno pušten u rad 16. Novembra 2015. godine i za ovo kratko vreme se pokazalo da je FotoRepublika, nešto što je nedostajalo na ovim prostorima.

Pre starta smo imali Beta test gde se prijavilo oko 100 fotografa da testira sajt. Njihov doprinos je nemerljiv jer smo u nekoliko dana testa uspeli da identifikujemo i otklonimo sve programske greške koje su postojale na sajtu, pri čemu je početak sajta protekao bez problema – jednostavno, sve je radilo. Nakon početka rada sajta, formirana je “FR Developers Grupa” koja trenutno broji oko 45 fotografa. Kroz opsežnu diskusiju na ponuđene ideje dolazimo do najboljeg rešenja koje kasnije implementiramo na sajtu.

FotoRepublika je zamišljena kao otvorena (open-source) foto zajednica gde svako može dobiti prostor da realizuje svoju ideju. Od nas će dobiti punu podršku i resurse koje imamo. Najvažnije je da ta ideja sadrži vrednost koja će biti korisna za širu foto zajednicu. Trenutno završavamo dizajn i programiranje Bloga koji će imati višestruku ulogu - biće informativan i edukativan, a siguran sam da će se razlikovati od svega što smo do sada videli… jer, biće tu nešto interesantno. Ono što me raduje je prisustvo izuzetno kvalitetnih autora koji prikazuju fantastične fotografije već od samog početka rada sajta.

Mislim da smo na početku veoma uzbudljive avanture u kojoj će svi ljubitelji fotografije uživati, a nadam se da će vremenom sve više ljudi uzeti učešće u daljem razvoju sajta.

Piše: Milan Tomin

PROJEKTI

S

harpShooters je organizacija iz Beograda, sastavljena od šest članova sa istom vizijom - da se fotografija kao medij i interesovanje za istu, podignu na viši nivo edukacijom fotografa, pošto je u našoj državi srozana na najniže grane. Trenutno organizujemo predavanja u Beogradu i Novom Sadu, ali planiramo širenje i na ostale gradove u narednom periodu. Iza projekta ne stoji nikakva veća organizacija niti je projekat finansijski podržan od strane bilo koga. Radimo to jer volimo svoj poziv i snalazimo se kako umemo.

Cilj nam je konstantna razmena energije i iskustva na polju fotografije. Svaki predavač je zanimljiv za sebe i svako od njih može dosta toga da pokaže. Zovemo sve koje uglavnom poznajemo i znamo da svoj posao rade vrhunski, da pokažu svoje radove i da sa mladim fotografima i onima koji su dovoljno otvoreni da uče, podele neka svoja iskustva.

U početku su malo stegnuti oko cele priče, ali posle se opuste i sve prođe super. Sve je osmišljeno da bude dobro kolegijalno druženje bez trunke sujete. Neko nas je čak i nazvao "Banja protiv sujete". Pre smo se okupljali na svakih nedelju dana, a sad sve redje jer ne želimo da dosadjujemo ljudima. Sada je to jednom mesečno da ljudi mogu da se organizuju.

SharpShooters je nastao oktobru prošle godine u Beogradu prvenstveno kao radionica ulične i dokumentarne fotografije sa gostima koji su nam pre same foto šetnje držali mala predavanja, ali je vremenom preraslo u sama velika predavanja. Planiramo još da menjamo sam koncept dok ne postavimo sve na svoje mesto.

Piše: Petar Marković

DOSIJE

RASPAD

JUGOSLAVIJE

(1991- 2001)

P

očevši od ovog broja, GRAIN pokreće serijal dokumentarnih zapisa o raspadu Jugoslavije i godinama rata, zabilježenih očima fotoreportera koji su dokumentovali realnost na licu mjesta. Serijal će obuhvatiti fotografe sa svih prosotra nekadašnje Jugoslavije, sa svih nekada zaraćenih strana, koji će svojim dokumentima ukazati na surovost jednog vremena. U ovom broju, donosimo radove Željka Sinobada, koji predstavlja potresnu fotografsku priču o raspadu Jugoslavije (1991-2001) koja je nestala u žestokim etničkim sukobima između naroda bivše države. Ovi sudbonosni trenuci inspirisali su Željka Sinobada da ih uhvati na svetlosno osetljivoj emulziji filma, a sve u pokušaju da dotakne samu srž ljudskog življenja.

Tako je nastao ovaj jedinstveni dokument o jednom vremenu sa sadržajem koji je satkan od prizora koji su u mogućnosti da tumače širi kontekst.

Fotografije: Željko Sinobad

O AUTORU Željko Sinobad rođen je 1962. u Beogradu. Fotografijom se bavi od 1980. Radio je za mnoge jugoslovenske ilustrovane časopise. U “Ilustrovanoj” je od pre dvadeset godina, a poslednjih osam je urednik. Njegove fotografije su se pojavile u mnogim monografijama, u turističkim rubrikama, kao i u bedekerima. Član je ULUPUDS-a. Živi i radi u Beogradu.

ŽIVOT

SASVIM OBIČ

ČAN DAN

(Zasnovano na istinitoj priči...)

S

erija fotografija "Sasvim običan dan" deo je još obimnije serije u nastajanju "Moj život je istinita priča". Te godine, deca su išla u u školu u istoj smeni i bio sam većinu dana sam i svaki moj dan bio je dosadan. Iz te dosade, rodila se ideja da fotografišem sasvim obične stvari koje se nalaze pored mene, koje gledam svakodnevno i ne primećujem ih, a ipak sve su tu sa nekim razlogom. Svaka ta stvar budi i neke emocije, povezana je sa nečim meni bitnim. Istovremeno, bio je to i fotografski izazov. Teško je to snimiti, a da bude zanimljivo i drugima, da probudi emocije.

Većina ljudi koja je videla ove fotografije, očekivala je da vide fotografije jakih kontrasta jer jaki kontrasti najbolje oslikavaju bol i patnju , ali greše. Meni su to slike depresije. U dosadi nema boli, nema patnje, samo dosada. Sivilo dosade. Priznajem, donekle su i u pravu, ponekad dosada vodi ka depresiji, ali postoji i drugačiji put. U dosadi čovek ima vremena da preispituje svoje stavove, planove, sagleda u čemu greši u sprovođenju i postizanju svojih ciljeva, rađaju se nove ideje... To nas pokreće na neku aktivnost, nagoni na kreativnost... Neka je kao dokaz za to i ova moja serija.

Tekst i Fotografije: Saša Korni Lazarević

O AUTORU Fotografije stvaram oslanjajući se na osećaj i nešto talenta. Nastradao sam u nesreći na poslu u kojoj sam izgubio obe noge, a kolega koji je bio pored mene je poginuo... Po izlasku iz zavoda za rehabilitaciju, imajući kompaktni aparat CANON 710A, počeo sam beležiti svet oko sebe, koji mi sada izgleda sasvim drugačijim nego pre nesreće.

Igrom slučaja moje fotografije dospevaju na Republičku izložbu u Čačku 2009. godine, gde za prezentovanu seriju dobijam drugu nagradu. To mi je bila prva izložba, prvi konkurs... Sama izložba je vrlo značajna u Srbiji i danas. Bio je to "vetar u leđa" i od tada počinjem sa ozbiljnijim bavljenjem fotografijom.

Kupujući i čitajući časopis "REFOTO", dobijao sam potebna i osnovna znanja o fotografiji.

Danas je tu brzi internet, hiljade tutorijala, knjiga kao i internet izdanja časopisa.

MIGRACIJE

dugo putovan

anje do slobode

Piše: Boštjan Videmšek/DELO Fotografije: Jure Eržen/DELO

Oda radosti/ Đevđelija, Septembar 2015

S

umrak je lagano osvajao granicu između Makedonije i Grčke, koja je djelovala poput savane. Jata golubova preletala su preko polja sasušenih i uvenulih suncokreta. U daljini, lokalni lovac polako se kretao terenom u pratnji svoja tri psa. Nagnuti ispod drveća, pored napuštenih i zastarijelih graničnih punktova još iz vremena bivše jugoslavenske države, vidno umorne grupe izbjeglica iz Sirije i Avganistana čekale su na znak.

Ono što su čekali, bila je zapravo službena dozvola da nastave sledeću fazu odiseje ka srcu Evrope. Ove godine, do septembra, oko 600.000 migranata i izbjeglica domoglo se svog krajnjeg cilja putujući preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije i Austrije. a grčkoj strani granice, grupe za grupom novih pridošlica tabanale su prugom svoj put prema improvizovanim kolektivnim centrima. Pažljivo koordiniranim naporima, grčki i makedonski policajci propuštali su ih kroz usko grlo na „divljem graničnom prelazu“, koji je dnevno prelazilo preko 5 000 ljudi. kolektivnom centru postavljenom od strane makedonskih vlasti, Rami Basisah otvorio je svoju naprtnjaču i izvadio violinu. Dvadesetčetverogodišnji muzičar, naizgled stidljiv i povučen mladić, više dječak nego muškarac, istupio je ispred 600 izbjeglica i azilanata koji su čekali voz ka granici sa Srbijom, njihovoj narednoj fazi puta ka obećanoj zemlji. Ramiju, nekadašnjem studentu muzike u sirijskom gradu Homsu, bilo je potrebno nekoliko trenutaka da sakupi hrabrost , duboko uzdahne i zasvira. Makedonski policajci, od kojih su neki na dužnosti proveli prethodnih 30 sati, zjapili su u nekom stanju brige i zbunjenosti. Nekolicina ih je u tišini razmjenila poglede, sa jasnom željom da Ramiju oduzmu instrument.Posao im je bio izuzetno stresan i zahtjevan, mnogi nisu ni prošli konkretnu obuku za isti. Onda je jedan od njih, jednostavno klimnuo glavom Ramiju da je sve u redu i da može da zasvira. ami se promeškoljio na mjestu, stvarajući polako atmosferu i bilo je jasno da jednostavno, mora zasvirati. Počeo je laganom, nježnom, gotovo lepršavom melodijom. Komunikacija među izbjeglicama naglo se zaustavila; dječije podrugivanje u tren se pretvorilo u strahopoštovanje. Čak su se i policajci nasmješili.

Melodija im je zazvučala poznato, makar nekima od njih. Kroz vazduh kolektivnog centra odjekovala je Betovenova Oda radosti. Zvanična Evropska himna.

Ironija? Dobra fora? Napad brilijante političke psihoanalize? olicajci odjednom počinju tapkati čizmama u ritmu muzike. Migranti daju svoju podršku tapšanjem. Nakon što je odsvirao Betovena, Rami je na trenutak zastao. Sledeći izbor bila je tradicionalna patriotska sirijska pjesma. Prijatelji koji su ga okruživali, sve redom mladi urbani i obrazovani ljudi iz razrušenog Homsa, počinju da pjevaju. Uskoro se ovom performansu pridružuje još izbjeglica. Hrapavi starac, čije su oči vidjele i podnjele nezamislive prizore rata, počinje da plače. Žene grle svoju djecu, nekako prisno, snažno. Ledeni bol koji im je okovao grudi, lagano se topio pred ovim iznenadnim naletom plamička nade. ami je nastavio da svira, nesvjestan rastuće izbjegličke publike. Sumrak se spustao preko horizonta, a nevjerovatni nastup je zaključen Vivaldijevim „Četiri godišnja doba“. Nakon neodoljivog, snažnog aplauza, Rami se naklonio i odložio instrument.

“Izvinjavam se, puno sam grešio. Bio sam nervozan”, kazao mi je mladi muzičar, još uvijek teško dišući od napora. “Znaš, ovo mi rezervna violina, mnogo je gora od one koja je završila u moru,” reče mi. ami je napustio Siriju prije četrdesetak dana. Prethodno je proveo dvije godine kao izbjeglica u sopstvenoj zemlji. Prije dvije sedmice, prijatelji i on krenuli su „klasičnom“ rutom preko Turske do grčkog ostrva Kos. Put preko mora bio im je najstresniji, opasan i najjeziviji. Ramijev kofer u kome je bila i prva violina, završio je u Egejskom moru.

“Boli to. I dalje,” rekao mi je tihim glasom, hrabro pokušavajući da se osmjehne. Tužni mladić, koji je želio nastaviti studije na nekom od evropskih univerziteta, odbio je da priča dalje o sebi. Čim je spustio svoju rezervnu violinu, pokreti su postali kruti i izraz lica ponovo je utonuo u istraumatizovani izraz grča.

“Cilj mi je da pomognem bratu koji je prebjegao iz Homsa u Libanon prije dvije godine. Kada je odlazio, obećao je da će dati sve od sebe da me izvede na sigurno. U Libanonu mu je teško, radi naporno. Kad god je bio u prilici, skupljao je I slao novac za moj put u Evropu. Sada je izgubio posao I mopja je dužnost da mu pomognem. Dugujem mu život”, povjerio mi se Rami.

N U

R P

R R

Plivajući za život/ Đevđelija, Septembar 2015

U

z ciku kočnica, voz prepun izbjeglica, polako se zaustavljao u stanici. Kako bi izbjegli haos, policajci raspoređuju migrante i izbjeglice po manjim grupama. Umorni i prljavi putnici, uporno ponavljaju da su u žurbi, raspitujući se za polazak voza koji će ih odvesti do granice sa Srbijom. Panika se lagano uvlačla pod kožu ovih nesretnih, iscrpljenih ljudi. Jer, za nekoliko dana, biće gotovo nemoguće preći mađarsku granicu.

Za najveći broj ovih očajnih duša, to bi značilo da će ostati zarobljeni na teritoriji Balkana.

“Ne želim da opisujem kroz šta smo sve prošli. Najvažnije je da smo konačno ovdje, životi nam više nisu u opasnosti. Želimo malo da se presaberemo, malo da se odmorimo, što je u ovom trenutku, nemoguće… Jer, moramo već danas da krenemo dalje. A kuda da krenemo dalje, koja je ruta po Vašem mišljenju najbolja” uptila me zbunjena studentkinja iz Deir ez Zura, jedne od ključnih bojišnica u Sirijskom sukobu. Kad je ova vidno istraumatizovana izbjeglica potanko iznjela policajcu sve neophodne detalje, okrijepila se povećim gutljajem vode. Potom je uz pomoć dvojice mlađe braće pogurala oronula invalidska kolica u kojima se nalazio njihov bolesni otac. Tako putuju još od Sirije.

“Idemo tamo gdje žele da nas prime, nemamo drugog izbora. Moramo da brinemo o ocu,” priznaje jedan od dječaka koji želi ostati anoniman. “Nemamo ništa protiv ni da ostanemo u Srbiji dokle god nismo primorani da spavamo na hladnom. Želja nam je da se što prije vratimo u Siriju, bez obzira što nam je tamo sve porušeno.” olicija dopušta hendikepiranima, ranjenima, teško bolesnima i majkama sa bebama, da pređu u prve redove duge linije, čekajući red da pređu granicu.

“U žurbi smo. Brinemo se da će mađarska granica biti zatvorena prije nego što je se domognemo. Očajnički želimo da uđemo u taj voz! Para za taksi nemamo, u Turskoj su nas opljačkali krijumčari,” priča mi Saeed Mazloum, 26- godišnji nastavnik engleskog iz Latakije, uporišta Asadovog režima na obali Mediterana. aeed je napustio Siriju jer je odbio da se pridruži provladinim snagama u ratu. Njegov je grad pošteđen teških borbi, ali je mobilizacija bila neizbježna. Saed je odbio da puca na sunarodnike i da učestvuje u uništavanju zemlje. Satjeran u ćošak, odlučio se na bijeg. Bilo gdje.

Saeed je bio jedan od osmorice sirijskih izbjeglica koji su doslovno preplivali dionicu od Turske do Grčke.

Nakon što su ga opljačkali turski krijumčari, ostali su sa jedinom opcijom- preplivati dionicu od dvanaest kilometara do grčkog otoka Kos. U moru je proveo 16 sati. Promrzli, održavali su se na vodi i usput odmarali na improvizovanim madracima napravljenim od jakni. Sve što su imali ili im je preostalo, spakovali su u vodootporne kese. Kasnije su ih tokom puta pokupili njihovi sapatnici izbjeglice koji su u gumenim čamcima pokušavali da se domognu Grčke.

“Uopšte nisam bio uplašen”, priznaje Saeed, pun optimističnog duha. Nevjeruješ? Zaista ništa specijalno. Živim čitav život pored mora, izvrstan sam plivač, znao sam da mogu da izdržim taj napor. U mislima su mi bili samo supruga i sin koji su ostali u Turskoj. Ni za prijatelje koji su plivali sa mnom, ova avantura nije predstavljala problem”. aeed se sa prijateljima dokopao obala Kosa u trenutku dok je tamo vladao najveći haos. Policija je otvoreno tukla migrante, koji su se istovremeno međusobno mlatili. Grčka obalna straža presretala je i kupila premorene migrante iz Sirijie na nekih petsto metara od obale.

“Vrijeđali su nas, gurali. Kad smo stigli do obale , počeli su nas tući . Bilo je strašno “, podsjetio se.

“Nismo znali što nam je činiti, gdje da idemo. Ostale izbjeglice su nam rekle da je potrebno da se registriramo u policijskoj stanici, jer u suprotnom, nećemo moći nastaviti put bez potrebnih dozvola. Dozvole smo dobili nakon pet dana. Odmah smo se ukrcali na trajekt do Atene . Potom smo uzeli autobus za Solun i nastavili dalje do granice, gdje smo danas stigli u šest ujutro” zaključuje Saeed svoju priču, priznajući da se ne sjeća kad se posljednji put pristojno naspavao.

“Ali ne smijemo dopustiti da nas naša iscrpljenost nadjača. To dugujemo našim porodicama, svom sinu .Nastavljamo dalje, ništa neće nas zaustaviti “, rekao mi je dugokosi mladić, odlučno i čvrsto odmahnuvši rukom .

Saeed je otkrio da je njegov najbolji prijatelj umro dok je pokušavao prijeći iz Turske u Grčku.

P S

S

Sami u tami / Kanjiža, Jul 2015

G

rupa od četrdesetak izbjeglica iz Sirije, žena, djece, mladih i starih, upravo se zaustavila da predahne pored puta koji vodi od gradića Kanjiže u u sjevernoj Srbiji, do granice sa Mađarskom. Bio je utorak, rano predvečerje i grupa se konačno dokopala malo sunčevih zraka. Brali su poluzrele šljive sa obližnjih stabala kako bi se osvježili i provjeravali na mobilnim telefonima instrukcije za najbrži i najsigurniji put do granice. vo je bila samo jedna od brojnih grupa izbjeglica koje su se našle pred ciljem - konačnim ulaskom u tvrđavu zvanu Europska unija. Na ravnici uz mirnu rijeku Tisu, gdje sam se pridružio izbjeglicama, život se odvijao u skladu sa svojim izrazito sporim ritmom. Većina lokalnog stanovništva odavno se navikla na beskrajne povorke ljudske patnje. U posljednjih nekoliko mjeseci, Srbija je pretvorena u još jednu usputnu stanicu za ljudsku tragediju koju je teško opisati. Nije pretjerano reći da je ova tragedija najveća humanitarna katastrofa u 21. vijeku. ekoliko kilometara od granice, čovijek u grupi započinje priču: “Ako sve prođe u redu, na granici ćemo biti za dva i po sata. Putujemo nedjeljama, neki od nas i mjesecima”. Ime mu je Rami, tako nam je rekao. Dvadeset sedam mu je godina i dolazi iz Rake, glavnog grada samoproklamovane Islamske države.

Napustio je grad nakon što je isti osvojila radikalna Sunitska milicija. Kaže da nije imao izbora i da je bio na listi za odstrel. Tokom uvodnih mjeseci sirijskog konflikta, radio je kao novinar i odlučio je da pomogne jednom američkom kolegi. A to je bio gest koji ISIS ne zaboravlja.

“Ne bi mi pomoglo ni to što dolazim iz jedne od najuticajnijih porodica u Raki. Da sam ostao, ubili bi me, bez pitanja. Gotovo svi moji rođaci pridružili su se ISIS . Gotovo svatko iz Rake im se pridružio, zato su tako jaki...

Raka će uvijek biti njihova teritorija. Tako da nije bilo nikoga tko bi me mogao zaštititi“, priča. amijevo prvo odredište bila je Turska. Tu se zadržao duže nego što je planirao jer su ga oljačkali u Istanbulu.

Trebalo mu je dosta vremena da ponovo zaradi pare za put. Čim je uspio, otisnuo se do turske obale. U međuvremenu je saznao da mu je otac ubijen, a da je brat, koji se borio protiv ISIS teško ranjen. U Bodrumu, centru za krijumčarenje ljudi, Rami se susreo sa ostalim članovima grupe sa kojima je nastavio put. To je bilo prije dva mjeseca. Od tada se nisu razdvajali. ok hodamo, razgovoru se pridružuje Ali, 28-godišnjak, civilni inženjer iz Azaza, grada u blizini tursko- sirijske granice, mjesta koje je predstavljalo poprište sukoba između različitih sukobljenih grupa, a koje je doslovno sravnjeno bombama Asadove vojske “Krijumčari su nas dva puta opljačkali u Turskoj, imali smo usput dosta problema i sa policijom”, kaže. Do Kosa smo doplovili u gumenjaku, bio je mali, ali nekako smo se, ni sam ne znam kako, dokopali obale. Bilo je užasno!

O N

R

D

»Hot-spot« / Kos, Jun 2015 »Znaš koja je najveća, poražavajuća ironija od svega? To što smo morali platiti hiljadu evra da pređemo iz Bodruma do Kosa, dok regularna povratna karta na toj destinaciji košta samo deset evra,« priča Amir Obada, trideset trogodišnji Sirijac, dok zajedno stojimo u hladu napuštenog hotela Captain Elias, u pregrađu grčkog mjesta Kos, na istoimenom ostrvu.

Amir dolazi iz poznatog hrišćanskog grada Malula u Siriji, gdje su se u toku posljedfnjih nekoliko godina odvijale borbe između vladinih snaga, ISIS, raznoraznih milicija i naoružanih grupa hrišćana. trenutku kad je buknuo rat, Amir je završavao Hemijski fakultet. Njegov otac bio je profesor na Malula Univerzitetu , ugašenom usljed sukoba. Pacifista po opredjeljenju, odbio je da uzme učešće u borbama. Kuća mu je izrešetana u unakrsnim borbama sukobljenih strana. Tako se i zaputio put Egeja, usljed najintenzivnijeg perioda krize.

“Drago mi je da sam na sigurnom, ne znam šta drugo da kažem. U ove posljednje dvije godine nagledao sam se svega i svačega, pa.. prosto mi je nevjerovatno da sam uspio izbjeći rat,” priznaje Amir. “Ali, ne mogu da prestanem da mislim na roditelje i prijatelje koji su ostali u Siriji. Stalno su mi u mislima. Za razliku od većine saputnika, srećom nisam oženjen i nemam djecu.” iko od mnogih izbjeglica s kojima sam pričao, ne želi da ostane u Grčkoj. Svi znaju da je Grčka u krizi i da stvari mogu otići samo - na gore. Amir Obada nije imao jasnu geografsku odrednicu ispred sebe. Bio je više nego voljan da ode negdje gdje će moći nastaviti svoje studije Hemije. Zermlja njegovog izbora mogla bi biti Švedska. Ipak, svjestan je da ovaj izbor, za njega predstavlja nedostižan luksuz. Bio je spreman , kazao je, početi od nule . Da bi došao do Grčke, morao je uložiti svoju cjelokupnu ušteđevinu . To je razlog zašto je po dolasku u Kos , kao i većina njegovih prijatelja i drugova, našao svoje mjesto u prljavom i napuštenom hotelu na periferiji Hipokratovog grada .

“Nisam navikao na ovakav život,” namrštio se Amir. “Do rata, u Siriji smo živjeli više nego dobro. Moram priznati da su nas ljudi ovdje dočekali ljubazno , ali ovdje nema uslova za nas.“ Amir je izabrao oronuli hotel kako bi uštedio novac .

“Moram štedjeti svaki cent. I zato sam odlučio hodati,“ kaže. “Namjeravam prijeći Makedoniju, Srbiju i stići u Mađarsku . Tamo ću vjerovatno uzeti vlak kroz Austriju do Njemačke . Da budem iskren , nemam puno izbora” ruće je poslijepodne na Egeju. Dvije mlade sirijske djevojčice stoje naslonjene na zid, jedna naspram druge. Daju sve od sebe da ne zaspu, ali ih iscrpljenost na kraju savladava. Spavaju, dišu u skladu sa svojim otvorenim ustma, kao da su sijamski blizanci. Ali trauma kroz koju su ove dvije djevojke prošle, duboko su urezane na njihovim usnulim licima. amo nekoliko sati ranije, doplovile su do Kosa u gumenjaku, ranom zorom, zajedno sa roditeljima i drugim sirijskim izbjeglicama. “ Hej , da li trebate sobu ? Hotel ? Jeftino - vrlo jeftino “ presrela ih je lokalna starija mještanka, dok su stajali u redu čekajći ispred policijske stanice . Roditelji dvija uspavanih djevojčica nisu okljevali ni trena. Iako su čekali od ranog jutra, nisu imali jasnu predstavu o svojoj budućoj destinaciji.

“Samo za jednu noć? Da se samo malo odmorimo? Želimo da nastavimo dalje svoj put gospođo, što je prije moguće,” odgovori otac i nježno probudi male dame. Nakon što su prestale sa međusobnim podupiranjem, skoro su se srušile od iscrpljenosti . Majka ih je privila u topli zagrljaj .

U tom trenutku, pokupili su svoje bezvrijedne stvari i krenuli za grčkom domaćicom.

Ova, naizgled “sretna“ porodica možda je uspjela pobjeći iz najkrvavijeg sukoba našeg vremena , a možda su upravo dobili prvi znak uspješnog slijetanja u Evropsku uniju?. Ali svakako, njihova budućnost je još uvijek neizvjesna.

U

N

V S

O AUTORIMA Boštjan Videmšek (1975) dugogodišnji je (anti)ratni i krizni novinar najvećeg slovenačkog lista DELO. Njegove reportaže i analize objavljuju najveće svetske novine i portali, poput New York Times i Politico. Autor je više knjiga. Jedna od njih, 21st Century Conflicts: Remnants of Wars izašla je i na američkom tržištu. Dobitnik je više nacionalnih i internacionalnih novinarskih nagrada. U poslednje vreme bavi se pitanjem migracija, a sa dramom o tragično preminulom skijašu Roku Petroviću zakoračio je i u pozorište. U slobodno vreme ultramaratonac i skijaš.

Jure Eržen (1969) dugogodišnji je fotoreporter najvećeg slovenačkog lista DELO. Dobitnik je brojnih nagrada i autor više izložbi. Njegove fotografije i foto eseji objavljivani su u najuticajnijim svetskim novinama (Financial Times, Le Monde, Independent) i magazinima (Newseek).

Zajedno sa Videmškom je ko-autro više knjiga. U slobodno vreme skijaš.

IZBJEGLIČKI HOT SPOT U BEOGRADU

PRIČE IZ

PARKA

K

roz park pored beogradske autobuske stanice, kao i plato ispred Ekonomskog fakulteta, u periodu od juna do novembra prošlo je oko pola miliona izbjeglica sa Bliskog i Srednjeg Istoka. Beograd je tako, na proputovanju prema Zapadu postao jedno od ključnih tačaka, mjesto predaha i kovanja planova kuda dalje. Beogradski fotograf Vladimir Živojinović tokom čitavog ovog perioda pratio je protok izbjeglica kroz glavni grad Srbije, dokumentujući surovu stvarnost na njihovom kratkom predahu od Kosa do bodljikave žice. Ovo je njegova foto priča...

Tekst: IGOR ČOKO / Fotografije: VLADIMIR ŽIVOJINOVIĆ

O AUTORU Vladimir Živojinović dolazi iz Mladenovca, fotografijom se bavi nešto više od godinu dana.

Najviše ga privlače dokumentarna i ulična fotografija. Serijal o migranatima je njegov pokušaj da na sebi svojstven način dokumentuje jednu od najvećih seoba ljudi posle drugog svetskog rata.

SUBVERZIJA BODLJIKAVE ŽICE

MADE IN s

sLOVEnia

K

ad je u Sloveniju došao prvi val bjegunaca, ljudi su doslovno poludjeli. Zbog straha, neznanja ili mržnje prema svemu nepoznatom, ljudi su se počeli ponašati grozno! Krenuo je val vrijeđanja i govora mržnje. Kao da uopće nisu bili svjesni, da to jednoga dana možemo biti i mi. Mene je to osobno potreslo. Mislila sam da gore od toga ne može.

Ali kad su na granici sa Hrvatskom počeli postavljati žilet žicu, shvatila sam kako cijela stvar može još mnogo dalje. Već nekoliko tjedana gledamo fotografije razmesarene divljači, koja zapletena u žilet zicu danima umire u agoniji, i opet nismo svjesni da to jednoga dana možemo biti i mi.

Ovo je moj osobni obračun sa vlašću, koja je odobrila nešto tako okrutno u 2015. godini, i oblik mog osobnog protesta. Onako kako to najbolje znam, svojim najjačim oružjem - fotografijom.

Tekst i Fotografije: SANDRA POŽUN

O AUTORU Sandra Požun je rođena 1972. u Zadru (Hrvatska). Detinjstvo je preživela u Bujama Istri, nakon srednje škole se preselila u Ptuj (Slovenija) gde živi i stvara. Učenica slovenačkog majstora fotografije Stojana Kerblera. Između ostalog dve godine službena fotografkinja Pozorišta Ptuj i dve godine službena fotografkinja Slovenačkog narodnog pozorišta Maribor.

Njene fotografije objavljene su na kalendaru za tvornicu aluminija Talum iz Kidričevog (2002), na CD-ju grupe Kvinton Lovci sreče (2000.) i Razirklinga (2009.), zbirke poezije Aleksandre Jelušič Z jezikom ti pišem pesem (2015.) i Stvari, kot so (2015.). Autorka velikog broja samostalnih izložbi i dobitnica velikog broja međunarodnih priznanja na polju fotografije.

INTERVJU: MAX JUHASZ, KADAR 36

Fotografija

Kao način života KADAR 36... poslijednji snimak na 35mm fotografskom filmu. Naime, jedan 35mm fotografski film uobičajeno raspolaže sa 36 snimaka i nekako se često događa da su katkada ponajbolje fotografije upravo među poslijednjim kadrovima na filmu. Kao da je fotograf nekako koncentriraniji bližeći se kraju filma. Simboličan naziv našeg kolektiva koji u stvari sugerira da je preostalo malo onih koji i dalje rade analogno, koji i dalje imaju jasan autorski pristup, vlastite priče i projekte, dakle možemo reći poslijednji "stepski vukovi", afirmirani ili poluafirmirani individualci koji još uvijek imaju što za reći i to govore u svojim knjigama, izložbama i sl.

Većinom su to kvalitetni autodidakti, a koji su nadrasli okvire nekakve amaterske fotografije i koji nastoje pronaći, a neki su već i našli svoje malo mjesto u svijetu fotografije.

RAZGOVARAO: IGOR ČOKO

M

ax Juhasz, rođeni Vukovarac sa adresom u Zagrebu, jedan je od onih neumornih entuzijasta koji, baratajući svijetlom, čuvaju alhemiju autentičnog fotografskog izraza, njene suštine, istrajavajući i dajući primjer drugima kako zapravo, stoje stvari u toj igri. Pokretač je Kadra 36, jedinog kolektiva koji njeguje esenciju analogne fotografije i autor je dviju knjiga “Jarun” i”Noćnik” koji pripadaju toj njegovoj zamišljenoj zagrebačkoj trilogiji. Za Grain priča o svom radu, aktuelnom stanju u fotografiji, snazi izraza stepskih vukova iz Kadra 36 i ostalim stvarima...

“Kada fotografija postane način života onda snaga i entuzijazam dolaze sami od sebe.

Dakako da oboje katkada imaju i svojih oscilacija, no u principu, kada bih objesio foto-aparat o klin ne znam što bih drugo mogao raditi u životu, stoga je tako nešto za sada nemoguće.

U današnjem svijetu fotografije koji vrvi od autora što traže svoje mjesto pod suncem, jako je teško izaći iz sjene, no ukoliko ste uporni i vjerujete u svoj rad, prije ili kasnije stvari će se dogoditi. Pa i ako se nikada ne dogode, dokle god slijedite svoj san moći će te reći da ga i živite, bez obzira na sve”, kaže na početku razgovora za GRAIN. Kako si se ti pronašao u fotografiji i šta ti je onaj tvoj mali Pentax ispričao svih ovih godina?

Prije bih rekao kako je fotografija pronašla mene, no to je priča koja bi premašila okvire pristojnosti intervjua u jednom magazinu, stoga sam je odlučio ispričati u svojoj poslijednjoj knjizi iz zagrebačkog ciklusa. A mali Pentax? Ah, taj mali Pentax sada je u vitrini s rolom crno-bijelog filma u sebi i samo se “smješka”, kao stari iskusni vuk koji je vidio puno toga. Smješka se jer mu je vlasnik toliko lud da one najvažnije stvari snimljene tim malim foto-aparatom pokušava utrpati u čak tri knjige, u vremenu nikad lošijem za autorsku fotografsku knjigu. Naime, završivši s projektom i knjigom “Jarun” 2012. , završio sam i sa korištenjem 35mm filma, stoga je mali ulični Pentax u zasluženoj mirovini, ali ipak sa filmom u sebi jer... nikad se ne zna.

Malo je ili gotovo ne postoji ovakav pristup kakav njeguje Kadar 36. Kultura fotografije u tom smislu održavanja esencije iste, pristupa, posvećenosti njenoj suštini kroz pažljivo odabrane autore i iznad svega izdanja koja dokumentuju čitav ovaj proces…

KADAR 36... poslijednji snimak na 35mm fotografskom filmu. Naime, jedan 35mm fotografski film uobičajeno raspolaže sa 36 snimaka i nekako se često događa da su katkada ponajbolje fotografije upravo među poslijednjim kadrovima na filmu. Kao da je fotograf nekako koncentriraniji bližeći se kraju filma. Simboličan naziv našeg kolektiva koji u stvari sugerira da je preostalo malo onih koji i dalje rade analogno, koji i dalje imaju jasan autorski pristup, vlastite priče i projekte, dakle možemo reći poslijednji “stepski vukovi”, afirmirani ili poluafirmirani individualci koji još uvijek imaju što za reći i to govore u svojim knjigama, izložbama i sl. Većinom su to kvalitetni autodidakt , a koji su nadrasli okvire nekakve amaterske fotografije i koji nastoje pronaći, a neki su već i našli svoje malo mjesto u svijetu fotografije.

Fotografija nikad nije bila dostupnija zahvaljujući digitalizaciji, dostupnosti svega i svačega što može da se fotografiše… Koliko misliš da je to ujedno i okidač za uništenje fotografije?

Gledajući na sveopću demokratizaciju fotografskog medija, slažem se kako je zahvaljujući ne samo sve sofisticiranijim i jeftinijim digitalnim foto-aparatima, nego i raznim uređajima poput mobitela, fotografija postala dotupna svima i svakome, što je u stvari dobro. Dakako da postoji i druga strana u svemu tome koja ne ide u prilog fotografiji, no budimo realni, još uvijek

je to daleko od proglašavanja smrti fotografiji kako neki teoretičari nagovješčuju. Uvijek će postojati oni koji svojom kamerom mogu ispričati neku zanimljivu priču, napraviti seriju sjajnih fotografija, autorski projekt i sl. za razliku od većine koja u stvari samo škljoca producirajući enormne količine digitalnog smeća koje najčešće obitava i ostaje na hard diskovima ili negdje na društvenim mrežama, najmanje na papiru ili u obiteljskom albumu. Pokušajmo tu situaciju usporediti sa pisanom riječi. Naime, svi danas manje-više znaju pisati, no još uvijek je jako malo onih koji umiju napisati roman, priču... stih, a tako je i sa fotografijom. Svi danas umiju pritisnuti okidač foto-aparata koji i na automatskim postavkama daje odlične tehničke rezultate, no da li je to dovoljno?

Primjećujem, sve više mladih fotografa traži sebe u analognoj fotografiji?

Za sada se ne vidi kraj ili prestanak proizvodnje filmova, bez obzira na neke proizvođače koji su zatvorili vrata svojih tvornica foto-materijala. Uvijek će biti netko tko će proizvoditi crnobijeli film, foto-papir, pa čak i analogni foto-aparat. Dakle, sasvim sam siguran da ne trebamo strahovati kako će nestati filmova i foto-papira, a naročito ako smo svjesni spoznaje kako je fotografija u stvari vrlo rudimetarna tvorevina tako da si u principu sami možete napraviti fotoaparat, sami napraviti foto osjetljivi medij koji će primiti i zadržati sliku i sami izraditi fotografiju.

Naravno, ovo ne vrijedi za digitalni svijet iz kojeg se često regrutiraju oni koji žele raditi analogno. To su jednostavno dva sasvim različita svijeta, a obzirom da jako dobro poznajem oba, usudio bih se reći i dva različita fotografska medija.

E sad, dolazimo u situaciju da u ovom savremenom stanju stvari, ne možemo izbjeći digitalno – ako nešto želi da postoji, da bude primjećeno, mora na web, ili mora biti skenirano, u slučaju analogne fotografije. Koliko to po tebi ubija suštinu priče ili je opet, prosto, način da se iskoristi ponuđeno…

Slika na zaslonu računalnog monitora, TV-a, mobitela, tableta... za mene nikada neće biti fotografija. Ma koliko je mi tako nazivali, to će uvijek biti samo informacija o fotografiji sastavljena od nula i jedinica. Fotografija je ono što držimo u ruci, gledamo otisnutu u knjizi, na foto papiru ili nekom drugom mediju.

S druge strane, u današnje vrijeme informacija je od velikog značaja za rad nekog autora, stoga je jako važno pustiti slike u digitalni eter (web stranica, e-magazini o fotografiji, virtualne galerije i sl.) da ih i drugi ljudi vide. I premda će dobrom dijelu ljubitelja fotografije to biti ponekad sasvim dovoljno, gledanjem tih istih slika na izložbi, slika u svom fizičkom obliku, ili recimo u kvalitetnoj autorskoj knjizi, dojam je potpuno drugačiji. Često i nevjerojatan.

Tu sad dolazimo do onog ključnog problema digitalije – instant karme. Kad kroz filtere I presete od digitalnog praviš “analogno”, gdje prestaje fotografija, a počinju softveri za obradu istih… Masprodukcije u kojoj život fotografije nikad nije bio kraći. Kako gledaš na te pojave?

Kao i svaki drugi medij, tako i fotografija ima svoju pop scenu, a to su upravo takve fotografije i takvi fotografi. Vrijeme je jedini i istinski sudac svemu, pa tako i fotografijama. Većina fotografija, ali i wannabe fotografa tone u mrak, a samo one najvrijednije fotografije i najveći fotografi ostaju... i traju. Na ekranu mobitela sve je super i svi su najbolji.

Privodiš li kraju zagrebačku trilogiju?

Zagrebački ciklus se sastoji od tri knjige - tri samostalne priče (Jarun, Noćnik, Urbani Trenuci) i pokušavam ga završiti trećom i posljednjom knjigom 'Urbani Trenuci'. Projekt je to koji se proteže unazad 20-ak godina baziran na uličnoj fotografiji i jednostavno sam prisiljen sve to uknjižiti kako bih se mogao posvetiti nekoj drugačijoj fotografiji i nastaviti dalje. Ova poslijednja knjiga koju pripremam je u stvari knjiga koja počinje sa nekoliko mojih prvih fotografija sa ratišta, te se u nekoj kronologiji zbivanja proteže preko zagrebačkog asfalta pojašnjavajući pri tome i kako sam se uopće našao u fotografiji. Ako se stvari poslože kako treba, iskreno se nadam da će knjiga izaći u proljeće. Nakon nje, sasvim sam siguran kako ću jedno vrijeme pauzirati od fotografskih knjiga i u potpunosti se posvetiti drugim projektima na kojima već neko vrijeme radim.

Jarun je po meni, epski događaj, u kojem se sve onako posložilo kako treba. Trenutak, energija, pristup, momenti. Ali I druga knjiga Noćnik, dokumentuje realnost na sjajan način…

Rekao bih da je Jarun moje svojevrsno veliko finale gdje se sve posložilo onako kako treba i u kojem sam svakodnevno snimajući, u svega dva ljetna mjeseca uspio napraviti knjigu, kao u nekom snu. Neponovljivo i meni samom.

Za razliku od knjige 'Jarun', 'Noćnik' je projekt čije je snimanje trajalo oko dvije godine. Projekt u kojem sam pokušao prikazati noćnu, urbanu atmosferu jednog grada iz vizure običnog građanina - promatrača. Premda koristim isključivo crno-bijeli film, 'Noćnik' je svojevrstan kuriozitet i za sad jedini, ali vjerojatno ne i poslijednji projekt u boji, no pustimo da o tome odluči vrijeme... ono je ionako najbolji saveznik svakog fotografa i njegovo najveće prokletstvo.

JARUN

J

utro je na obližnjem zagrebačkom jezeru Jarun. Sjedim u baru bezlična imena koji se nalazi u blizini Velikoga jezera i pijem jutarnju kavu po happy hour-cijeni prelistavajući dnevne novine u kojima su i naslovi dovoljni da vam pokvare dan. Promatram onako usput mladića na obližnjoj plaži, svega nekoliko metara udaljenoj od terase bara, kako namješta plastične ležaljke za sunčanje. Novost ove sezone na plažama Jaruna. Nada se da će, usprkos pomalo oblačnu vremenu, barem nešto zaraditi njihovim iznajmljivanjem. Zapažam i starijega gospodina, čini se jednog od onih jezerskih starosjedilaca koji su mnoga ljeta proveli na ovoj šoderici, kako zamišljeno sjedi na plaži zauzimajući mjesto za jednu ležaljku i ne dopuštajući svojom prisutnošću mladiću koji ih slaže da popuni red. Možda neki oblik unutarnjega prosvjeda protiv sveopće privatizacije i profitiranja na svemu i svačemu. Pretpostavljam.

Dva filma u džepu i mali 35-milimetarski rangerfinder s kojim sam se već odavno srodio nešto je bez čega rijetko izlazim van. Otvaram kutijicu crno-bijelog filma i punim fotoaparat njime. Volim taj analogni ritual, reset misli i priliku za nove fotografije. Namještam prvi snimak i procjenjujem gdje bih mogao stati i napraviti fotografiju, a da ostanem neprimijećen, da ne poremetim auru fotografskog fluida u prizoru na plaži. Objektiv 28-milimetarski, moj omiljeni i zapravo jedini koji imam. Ustajem od stola i praveći se nezainteresiran prelazim tih nekoliko metara do plaže držeći fotoaparat diskretno uz bedro. Stojim iza leđa starijega gospodina koji sjedi, na poziciji s koje mislim načiniti snimak onako kako sam ga doživio sjedeći za kavom. Malo čekam. Mladić uzima još jednu ležaljku s uredno složene hrpe i počinje je nositi. Prinosim tražilo fotoaparata oku i kadriram u hipu, oblačno je, loše svjetlo. Nekako imam osjećaj da se loše osjećamo sva trojica. Okidam. Jedan snimak. Dovoljno. Je li mi pobjegao horizont? Vjerojatno. Jebeš horizont.

Promatram još malo situaciju te se okrećem svojoj nedovršenoj kavi i depresivnim novinskim člancima. U tom trenutku sunce se počinje sramežljivo probijati između tankih oblaka. Poželim ponoviti snimak, no maloprijašnja je scena nestala. Stari gospodin odlučio je otići. Uzima svoj mali ruksak i prepušta mjesto mladiću, koji sada može postaviti i tu preostalu ležaljku te u potpunosti ispuniti red.

Sunce se konačno odvažilo punom snagom obasjati jezero, pretvorivši donedavna otužnu scenu u egzotičnu plažu čudesne ljepote i tirkiznoplave vode, istu onakvu kakvu je većina nas negdje vidjela u kojekakvim prospektima ili na internetu, a na njima nikada nije bila. Mladić koji je slagao ležaljke za sunčanje nabacio je veseo osmijeh te u ritmu nekakve chill-out glazbe, koja se čula iz bara, nastavio s poslom. Dan kreće ka usijanju, a građani ovoga grada polako počinju popunjavati plaže Zagrebačkoga mora. Ljeto je počelo... unatoč tome što je i dalje oblačno vrijeme, loše za fotografiju i loše za sve nas. .. ... ...

.

Dokumentarno-fotografski projekt Jarun nastao je u ljeto 2012. na istoimenom jezeru nedaleko kojeg autor stanuje. Godina velike ekonomske krize i nezaposlenosti u kojoj su mnogi stanovnici grada Zagreba uobičajeni ljetni odlazak na godišnji odmor i Jadransko more zamijenili redovitim posjetima obližnjem jezeru.

Tekst i Fotografije: MAX JUHASZ

O AUTORU Max Juhasz rođen je 1967. u Vukovaru, starom baroknom gradu na rijeci Dunavu. Fotografirati počinje 1991, za vrijeme rata u Hrvatskoj. Fotografski senzibilitet izgradio je uz pomoć knjiga o fotografskoj umjetnosti, proučavajući radove velikih majstora fotografije i slikarstva, gledajući filmove te posjećujući razne izložbe i fotografska predavanja.

U radu najviše se koristi jednostavnim fotoaparatima s filmom. Izlagao je samostalno i na mnogobrojnim skupnim izložbama. Portfolio mu je objavljivan u uglednim domaćim i inozemnim časopisma te online-magazinima za umjetničku fotografiju. Osnivač je i član kolektiva Kadar 36 te član Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU). Živi i radi u Zagrebu.

VAŠAR

RUMSKI

DRUŠTVENI DOGAĐAJI

R

umski vašar je manifestacija komercijalnog karaktera, koja više od dva i po veka u Rumi privlači najveći broj posetilaca. Vašar je ustanovljen daleke 1747 godine kroz privilegiju koju je gradu dala carica marija Terezija, odlukom da Ruma dobije status trgovišta, a time i pravo da organizuje četiri vašara godišnje. Za dane održavanja vašara odabrani su crkveni praznici Cveti, Spasovdan, Petrovdan i Miholjdan, da bi jedanaest godina kasnije na račun razvoja grada i samoga vašara uvedena još dva termina: Sveti Trifun i Aranđelovdan.Posle Drugog svetskog rata uvedena je praksa da se vašari održavaju jednom mesečno, a kasnije je utvrđeno da to bude trećeg dana svakog meseca, tako da ovaj događaj dvanaest puta u toku godine privlači u Rumu na desetine hiljada prodavaca,kupaca i posetilaca iz naše zemlje i zemalja u okruženju.

Tekst i Fotografije: ĐANI BARDOTI

O AUTORU Đani Bardoti je rođen 1970.godine u Rumi, gde živi i radi. Fotografijom se bavi od 2008. godine i član je Šabačke Fotografske Zadruge kao i Foto Saveza Srbije.Učestvovao je na više grupnih izložbi, a 2014 godine je imao i prvu samostalnu izložbu. Nagrađivan je više puta na domaćim i međunarodnim fotografskim konkursima.

REPORTAŽA

ULICE SVETO

SVETOG GRADA

S

tari Grad u Jerusalimu ima neku svoju jedinstvenu čaroliju koja gotovo da ne postoji nigde drugde na svetu, prvenstveno zbog slavne istorije visokih kamenih zidova i drevnih građevina, atmosfere koja okružuje sveta mesta jevrejskih, hrišćanskih i muslimanskih religija, istorije utkane u ratu i miru, ljubavi i mržnji, razaranju i vaskrsnuću grada koji je izvorno sagradio kralj David.

Unutar Starog Grada, jedni pored drugih skladno koegzistiraju ljudi različitih etničkih grupa u karakterističnoj disharmoniji ulične gužve prožete turistima koji svakodnevno opsedaju ovaj prostor, posećujući njegove znamenitosti. I zato su u Starom Gradu ulična gužva, strka i vreva, karakteristična konstanta. Mnogi verski rituali održavaju se unutar ili blizu svetih mesta. Učestvovati u takvim trenucima ili samo ih gledati, fascinantno je antropološko iskustvo.

Svetovna atmosfera oseća se svuda. Posetioci svetih mesta ispunjeni su verom i uzbuđenjem, znajući da se njihova lično molitva čuje i da odlazi na nebo.

Stari Grad je izvrsno mesto za fotografisanje. Širok izbor likova iz različitih delova sveta, verski konglomerat različitosti, ulični marketi, glasovi koji upotpunjuju vrevu stvaraju poseban fotografski doživljaj.

Najviše volim da fotografišem Stari Grad u jutarnjim časovima, dok se ulice bude i transformacija grada iz snenog u haotičnog dobija svoju viziju. Tada obično pronađem neko svoje mesto u skrivenoj maloj učličici i posmatram događaje, ponekad se stopim s masom pri ulasku u crkvu, susretnem se sa strancima u pohodu ka svetinjama, pa krenemo dalje zajedno u priču... Stari Grad u Jerusalimu, jednostavno je nepresušan izvor inspiracije koji iznova i iznova osvaja...

Tekst i Fotografije: DAFNA JOSHA

O AUTORU Rođena sam u Izraelu pre 44 godine. Uvek sam volela fotografiju i uvek me je pratila kroz život. Provela sam dve godine putujući po Africi i Južnoj Americi i to iskustvo je bilo presudno za početak ozbiljnijeg bavljenja fotografijom.

Uličnu fotografiju smatram vrlo zanimljivom jer predstavlja pogled na život na spontan, autentičan način, često ogoljen do srži. U poslednje vreme sam fokusirana na dokumentarnu fotografiju, koja mi omogućuje da stvaram detaljne, temeljne i duboke priče u serijama, sa jasno definisanim sadržajem i strukturom.

ANGAﾅｽOVANA FOTOGRAFIJA

ULIﾄ君I PRO

OTESTI ILI KAD SE BELGIJANCI DIGNU NA NOGE

S

erijal o uličnim protstima započeo sam oktobra prošle godine, sa željom da ispratim dešavanja koja su pratila nezadovoljstvo građana onim što se trenutno dešava u Belgiji. Želio sam kroz ovu priču da kao fotograf prikažem društvenu angažovanost ljudi sa stavom, da prenesem sva ta njihova nadanja, strahove i nadu, različite osjećaje prisutne u tom procesu kao što su ulični protesti.

Tekst i Fotografije: GIL BAREZ

O AUTORU Gil Barez je belgijski fotograf, sa prilično velikim iskustvom uza sebe. U vinkl fotografije upao je sa 19 godina kada je sa analognom Konicom krenuo na put oko svijeta. Fotografiše isključivo analogno, prateći svoj instinkt kao čovjek i kao fotograf, nerijetko se upuštajući u kreativne eksperimente.

Gil živi za fotografiju, diše kroz fotografiju. Zadržao se na analognom izrazu upravo iz razloga poštovanja prema mediju, njegovoj suštini i posebnosti. Kao i načinu života koji vodi.

ŽIVOT

BIJELE GODINE ILI PROCES STARENJA U RUMUNIJI

F

otografisanje lica i emocionalnih ekspresija je nešto najteže u fotografiji. Trenutak spremnosti da ukradeš taj jedinstveni momenat nečije intime, pogleda, uroniš u dušu i osjetiš život. Za takvo nešto zaista su potrebni posebna inspiracija i nadahnuće. Fascinirana sam starim osobama, njihovim borama, bolom u očima koji se reflektuje. Starenje u Rumuniji je zaista težak proces. Ljudi u poodmaklim godinama moraju da podnose sve nedaće usamljenosti, napuštenosti, borbu sa bolestima kojima su izloženi zbog izražene nebrige društva za njihove probleme, poniženja iz razloga što su grubo skrajnuti na marginu.

Nedostatak posla u Rumuniji tjera mlade da napustaju zemlju u potrazi za boljim sutra, ostavljajući stare prepuštene samima sebi. Roditelji su ostavljeni sa malim penzijama, bez socijalne pomoći i podrške. Moji su roditelji također stari, ali ja sam to što jesam, upravo zahvaljujući njima. Moramo da vodimo brigu o njima, na način na koji su i oni sami brinuli o nama. Zato sam uradila ovu seriju, prateći proces starenja u mojoj zemlji koji je sve, samo ne ugodan.

Tekst i Fotografije: NICOLETA GABOR

O AUTORU Rođena sam 1972. u Oradei, gradu na zapadu Rumunije, izgrađenom u Secesionističkom stilu. Rođena sam u vreme komunizma. Nakon 25 godina lažne demokratije, svjedok sam vremena i svijeta koje proganjaju duhovi prošlosti: korupcija, medijska manipulacija sviješću ljudima, odsustvo kulture i nepismenost. Sveprisutna površnost i neznanje. Rumuniji i dalje nedostaje inteligencija.

Fotografija je umjetnost trenutka. onaj poseban, neponovljivi momenat. To je umjetnost posmatranja. Ako fotograf posjeduje srce i inteligenciju, konačan produkt, fotografija, ispričaće pravu priču, u tišini, bez riječi.

Sebe lično nikad nisam posmatrala kao umjetnicu. Radim kao inženjer, fotografišem instinktivno. To je jednostavno način da se kreativno ispoljim.

Najvažnija mi ja komunikacija sa posmatračima mojih fotografija, način na koji će prepoznati ekspresiuju emocija koje su uhvaćene. I ako priča kao takva dopre do njih, ako vidim neku od mojih fotografija okačenu na nečijem zidu, znaću da je postignut željeni smisao.

MOBILNA FOTOGRAFIJA

(BL)UES

DIARY Mobile Phone Camera Work

B

L(ues) Diary”, odnosno “Banjalučki bluz dnevnik u slikama & druge priče” nastaje već na samom početku mog bavljenja fotografijom, 2009. godine. Riječ je o seriji fotografija snimljenih mobilnim telefonom spontano i sasvim neplanirano.

Počeo sam da fotografišem nakon što sam gledao dokumentarac o Patti Smith, „Dream of Life“, u kojem Patti, između ostalog, fotografiše polaroid kamerom. To me je podsjetilo na djetinjstvo i stari porodični polaroid, koji još uvijek čuvam.

Istovemeno, inspirisalo me je da i sam pokušam da radim slične „instant“ fotografije mobitelom koji mi je, „po prirodi stvari“, uvijek pri ruci.

Postoji izreka da je najbolji foto aparat onaj koji imaš uz sebe, jer jedino on, u konkretnom trenutku, može da „završi posao“. Slažem se s tim u potpunosti. U suprotnom, “BL(ues) Diary” se ne bi ostvario. U tome je prednost mobilnih telefona i malih digitalaca, koji mogu da stanu u džep. S druge strane, njihova tehnička nesavršenost je ograničavajući faktor, ako vam treba fotografija visokog kvaliteta. Meni, lično, taj aspekt nije toliko važan, jer većina mojih „mobilnih“ fotografija, upravo zbog tih nesavršenosti „hvataju“ emociju starih polaroid slika, koja mi je veoma draga.

U fotografiji volim spontanost. Teme i motivi me pronalaze sami, i na taj način fotografisanje doživljavam kao bilježenje svojih emocija i „unutrašnjih pejzaža“. Fotografije, uglavnom, nastaju u momentima kada se unutrašnji doživljaj „preslika“ na konkretan prizor. Nešto kao “psihički automatizam” u nadrealizmu. Na tim „postavkama“ je nastao i već godinama se razvija „BL(ues) Diary“, kao neka vrsta subjektivnog dokumentovanja stvarnosti.

Tekst i Fotografije: ALEKSANDAR ŠILJKOVIĆ

O AUTORU Aleksandar Šiljković (1972) je “mobilni fotograf” iz Banjaluke. Pripadnik je jugoslovenske “Generacije X”, izgubljene u geopolitičkom prestrukturiranju tokom 90-ih godina prošlog vijeka.

Snima kamerom mobilnog telefona, u prolazu. Brzina digitalne fotografije ga podsjeća na stari porodični polaroid fotoaparat i dječiju nestrpljivost da što prije vidi gotovu sliku.

Njegove fotografije mogu se posmatrati kao neka vrsta vizuelnih lirskih fragmenata. Voli da ih zamišlja kao omote LP ploča koje još nisu snimljene.

Fotografije su mu izlagane na grupnim izložbama u Njujorku, Berlinu, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banjaluci...

Galerija odabranih

ULIČNI PORTRETI

Zorislav Stojanović, Rumunija

Saša Korni Lazarević, Srbija

Aleksandar Ramadanović, Srbija

Ivan Buvinić, Hrvatska

Dejan Dajković, Crna Gora

Miljan Vuletić, Srbija

Boris Bajčetić, Srbija

Olga Karlovac, Hrvatska

Jan Horvat, Slovenija

Predrag Sekulić, Srbija

Tijana Lubura, Srbija

Vladimir Vukadinović, Srbija

Vladimir Ilić, Srbija

Almir Alibašić, BIH

Vlatko Dekov, Makedonija

Tomislav Tompa Zebić, Hrvatska

Saša Kosanović, Srbija

Aleksandra Leković, Srbija

Naredni broj elektronskog magazina Grain izlazi početkom februara. Šaljite svoje radove, priče, serijale, pojedinačne radove na fotografije1975@gmail.com

Čitamo se!