Grain # 3

Page 1

GRAIN Digital

Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju

Broj 3, Februar 2016. www.grain.com

MICHAEL BOWRING

MAGIJA malog londona

MIGRACIJE: BERLIN HOT SPOT/DOSIJE: DOMOVINSKI RAT/ŽIVOT: KOLUBARSKI KOPOVI/ULICE KOLEKTIV


Sadržaj 003 004 006 008 012 014 016 034 044 084 096 106 114 130

Uvod Stav Wild moment Balkan Photo Festival Promocija magazina Grain Sjećanje na Gorana Terzića Terzu Dosije: Matko Biljak: Domovinski rat Migacije: Berlin hot spot Intervju i serijal: Michael Bowring “Magija Malog Londona” Ulice kolektiv Krešimir Kopčić: Zaustavljeni trenutak Goran Bisić: Nekidan Jimmy SNG: Kofeinski snovi Galerija odabranih

122 Olga Karlovac: Putovanje

IMPRESSUM:

Digital Grain, elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju. Broj 3. Februar 2016. Uređuju: Marina Kovačević i Igor Čoko. Urednik Instagram izdanja: Momčilo Uzunović Izdavač: Centar za rehabilitaciju imaginacijom Izlazi mjesečno. Kontakt: fotografije1975@gmail.com. 00381611577667 web: www.cri.edu.rs www.grain.com https://www.facebook.com/grainphotomagazine/

Photo credits:

Naslovna stranica: Michael Bowring Sve fotografije objavljene u magazinu GRAIN isključivo su vlasništvo samih autora i nije dozvoljeno objavljivanje i korišćenje istih bez njihove prethodne dozvole.

066 Goran Popović: Kolubarski kopovi


uvod

Evo nas i kod broja tri. U međuvremenu, dogodila se izložba u galeriji Bartselona, kao “zemaljska” promocija magazina. A malo smo doveli u red i dizajn magazina, ne odstupajući od unapred definisane sadržajne forme. Početak godine je počeo zajebano. Fotografi u Srbiji našli su se na udaru sumanutih zakonodavaca koji su imali na umu da obesmisle i obezvrede autorsko djelo i da svedu fotografiju na nivo “rutinske, mehaničke radnje”. Srećom, nisu prošli. Obzirom na to kako se razvijaju priče u političkom kontekstu na ovim prostorima, ne bi čudilo da se stanje iz Srbije preslika u neku drugu eks ju republiku, da ne kažem banana državu. Ali, nećemo o politici. Ajmo o životu. U ovom broju Grain započinje serijal o rudarima, pričom o kopovima u Kolubari. U sledećem broju su rudari iz Banovića. Njih upitajte šta je smisao života, pa onda promišljajte o ostalim supervažnim sitnicama. Znamo da je fotografisanje Roma odavno istrošena priča i lišena ozbiljnog fotografskog izazova, ali je negdje socioantropološki zanimljivo proučavati kada to rade drugi. Stranci. Kao što je to uradio engleski fotograf Michael Bowring koji je fotografisao stanovnike Malog Londona i iznio u razgovoru sopstveno shvatanje njihovog načina života. Čast nam je ugostiti Matka Biljka, urednika fotografije u dnevnom listu Slobodna Dalmacija iz Splita. Biljak je rekapitulirao svoje radove iz ratnog perioda. Još jedna simbolična priča za nauk. Ima tu još dosta toga. Da ne duljimo previše. I onako ove uvodnike niko ne čita. Hvala vam svima još jednom, što vjerujete u ovu priču, što ste uz nas. Nastavićemo jedino kako znamo - svojim putem, svojim stazama. Ne polažući račune nikome, pričajući priče hrabrih ljudi sa fotoaparatima u ruci, onakve kakve jesu. Bez peglanja, podilaženja i ustručavanja. Uživajte i čitamo se. I dobro svijetlo želimo! Marina Kovačević Igor Čoko


STAV

S

kupština Srbije nije usvojila autentično tumačenje Zakona o autorskim i srodnim pravima, srpski fotografi i fotografska udruženja zajedničkim su naporima, kampanjom u javnosti i na društvenim mrežama sprečili bruku države mitskih razmjera. I pokazali da ujedinjeni mogu sve. Ludilo je poraženo u ovoj rundi, jednoglasnim suprotstavljanjem razuma. Nadamo se da se ovakvi šizofreni ispadi zakonodavaca neće ponoviti...

Foto: Igor Mandić



WILD MOMENT

D

oajen srpske fotografije Dragoljub Zamurović u znak podrške foto-reporterima zbog predloga da se ozakoni krađa autorskih prava, uništiava svoje fotografije i knjige o Srbiji, na protestu održanom ispred Skupštine Srbije povodom izglasavanja spornog zakona koji bi fotografski rad sveo na “rutinsku tehničku radnju”. Zamurovićeva samodestruktivna reakcija na sulude odluke djeluje zastrašujuće - isto koliko zastrašujuće destruktivno djeluju i sumanute odluke pojedinaca iz poslaničkih klupa da kroje i modifikuju zakone prema sopstvenim nahođenjima. Mrak je odavno pao na Srbiju.

Foto: Miha



Sony Award za poseban uspjeh na konkursu i plasman u čak tri kategorije (dvije pojedinačne i reportažu) dobio je Gjorgji Lich

U kategoriji Vijesti i događaji, nagradi koja nosi ime po pokojnom kolegi Danilu Krstanoviću, nagrađen je Fadil Šarki sa fotogr DOGAĐAJI: BALKAN FOTO FESTIVAL, Sarajevo AVTERABH.

PROGLAŠENI POBJEDNICI

U kategoriji Priroda i okoliš nagradu je osvojio Damir Senčar, sa fotografijom “Poplave u Gunji”, a sponzor Imtec poklanja foto

BALKAN PHOTO AWARDA 2015.

U kategoriji Kreativna fotografija žiri se odlučio za rad Jure Vukadina pod nazivom Dream Academia, a sponzor R&S ga je nag

Najbolji Portret po mišljenju žirija snimio je Matic Zorman, a fotografija nosi naziv “Give me liberty or give me death”. Tehnom Tekst: Dejan Đurić, www.fotografija.ba

U kategoriji Svakodnevni život pobjedu je odnio Ištvan Kerekeš sa fotografijom “Life in Balkans” za koju ga je sponzor KimTec SARAJEVO, –U punoj koji Vijećnici odabrani su izlažu pobjednOsim pobjednika žiri29.1.2016. je odabrao i autori su ušli u finale te svoje fotografije: ici konkursa Balkan Photo Award za 2015, a koji se održava u sklopu Lista finalista: Balkan Photo Festivala. Aleš Beno, Aleksandar Čavić, Alen Đozgić, Marko Đurica, Nimet Gönenç Çınaroğlu, Engin Güneysu, Tomislav Georgiev, MD Žiri koji čini čak 12 članova:Paul Lowe (predsjednik žirija), Amel anković, Nemanja AmerTomanović, Kapetanović, Boris Kačan, Chee Keong Lim, Stefan Krivokapić, Irfan Ličina, Željko Lukun Emrić, StoyanJovanović, Nenov, Ivana Jože Suhadolnik, Jetmir Poturović, Davor Pleša, Matej Povše, Edmondo Senatore, Dejan Selaković, Idrizi, Duško Miljanić, Yannis Kontos, Osman Orsal, Iva Prosoli, Petrut Armin Smailović, Stipe Surać, Kiril Štrkov, Dalibor Calinescu i Žarko je pobjednike u sedam kategoOvogodišnji Festival suIvanov, odabrao podržali: Kancelarija specijalnog predstavnika EU (EUSR), Grad Sarajevo, UNICEF, Umjetnička galeri rija. ljedeći sponzori i prijatelji: AVTERA BH, Imtec, Galerija BlackBOX, Kim Tec, R&S, Tehnomag, New Event, Hotel Festival, P Ovogodišnji Festival su podržali: Kancelarija specijalnog predFotoagencija Pixsell je oficijelna foto/news agencija Festivala, a medijski partneri konkursa su: Klix, RSG, Antena Sarajevo, N1 stavnika EU (EUSR), Grad Sarajevo, UNICEF, Umjetnička galerija BiH, Goethe Institut a generalni sponzor konkursa je Canon , zlatni sponzor: Sony, a osim toga konkurs su podržali i sljedeći sponzori i prijatelji: AVTERA BH, Imtec, Galerija BlackBOX, Kim Tec, R&S, Tehnomag, New Event, Hotel Festival, Pycsell, FAN Ferhatović, EUROBHPLAKATBH, Fiskus i AtlantBH. Fotoagencija Pixell je oficijelna foto/news agencija Festivala, a medijski partneri konkursa su: Klix, RSG, Antena Sarajevo, N1, Magazin Dani , Oslobođenje i Urban magazin. Osim pobjednika žiri je odabrao i autori koji su ušli u finale te izlažu svoje fotografije. Lista finalista: Aleš Beno, Aleksandar Čavić, Alen Đozgić, Marko Đurica, Nimet Gönenç Çınaroğlu, Engin Güneysu, Tomislav Georgiev, MD Tanveer Hassan Rohan, Davide Camisasca, The Eng Loe Djatinegoro, Jaka Gasar, Chi-Lai Huang, Krume Ivanovski, Marija Janković, Nemanja Jovanović, Amer Kapetanović, Boris Kačan, Chee Keong Lim, Stefan Krivokapić, Irfan Ličina, Željko Lukunić, Goran Kovačević, Dunja Memarović, Marko Milošević, Jakub Ochnio, Aleksandra Orlić, Marina Paulenka, Midhat Poturović, Davor Pleša, Matej Povše, Edmondo Senatore, Dejan Selaković, Armin Smailović, Stipe Surać, Kiril Štrkov, Dalibor Talajić, Ognen Teofilovski, Marlena Waldthausen.


hovski , a nagrađen je fotoaparatom Sony RX100 IV, poklonom sponzora Sony Bosna i Hercegovina.

rafijom “Izbjeglice u slavonskim poljima”. Nagrada je fotoaparat Canon EOS M10 sa 15-45mm objektivom, poklon sponzora

oaparat Canon EOS M10 sa 15-45mm objektivom,

gradio sa fotoaparatom Canon EOS M10 (15-45mm).

mag kao sponzor ga je nagradio sa fotoaparatom Canon EOS M10 (15-45mm).

c nagradio sa fotoaparatom Canon EOS M10 (15-45mm).

D Tanveer Hassan Rohan, Davide Camisasca, The Eng Loe Djatinegoro, Jaka Gasar, Chi-Lai Huang, Krume Ivanovski, Marija nić, Goran Kovačević, Dunja Memarović, Marko Milošević, Jakub Ochnio, Aleksandra Orlić, Marina Paulenka, Midhat r Talajić, Ognen Teofilovski, Marlena Waldthausen. ija BiH, Goethe Institut a generalni sponzor konkursa je Canon , zlatni sponzor: Sony, a osim toga konkurs su podržali i Pycsell, FAN Ferhatović, EUROBHPLAKATBH, Fiskus i AtlantBH. 1, Magazin Dani , Oslobođenje i Urban magazin.

Canon Grand Prix Award – ukupni pobjednik konkursa i pobjednik u kategoriji reportaža: MARKO RISOVIĆ - (UN)Welcome, a nagrađen je fotoaparatom Canon Eos 5DS R, poklonom generalnog sponzora Canon Bosna i Hervcegovina. Kompletna reportaža na: http://balkanphotofest.com/grandprix15/index.html


Sony Award za poseban uspjeh na konkursu i plasman u čak tri kategorije (dvije pojedinačne i reportažu) dobio je Gjorgji Lichovski , a nagrađen je fotoaparatom Sony RX100 IV, poklonom sponzora Sony Bosna i Hercegovina.

U kategoriji Vijesti i događaji, nagradi koja nosi ime po pokojnom kolegi Danilu Krstanoviću, nagrađen je Fadil Šarki sa fotografijom “Izbjeglice u slavonskim poljima”. Nagrada je fotoaparat Canon EOS M10 sa 15-45mm objektivom, poklon sponzora AVTERABH.

U kategoriji Priroda i okoliš nagradu je osvojio Damir Senčar, sa fotografijom “Poplave u Gunji”, a sponzor Imtec poklanja fotoaparat Canon EOS M10 sa 15-45mm objektivom,


U kategoriji Kreativna fotografija žiri se odlučio za rad Jure Vukadina pod nazivom Dream Academia, a sponzor R&S ga je nagradio sa fotoaparatom Canon EOS M10 (15-45mm).

Najbolji Portret po mišljenju žirija snimio je Matic Zorman, a fotografija nosi naziv “Give me liberty or give me death”. Tehnomag kao sponzor ga je nagradio sa fotoaparatom Canon EOS M10 (15-45mm).

U kategoriji Svakodnevni život pobjedu je odnio Ištvan Kerekeš sa fotografijom “Life in Balkans” za koju ga je sponzor KimTec nagradio sa fotoaparatom Canon EOS M10 (15-45mm).


DOGAĐAJI

PROMOCIJA MAGAZINA GRAIN Galerija “Bartselona”, 19-30.01.2016. Fotografije: Mladen Čoko/Predrag Sekulić


U

utorak, 19. januara 2016, u galeriji “Bartselona”, održana je promocija magazina Grain u vidu izložbe fotografija na kojoj je predstaviljeno svih dvadeset autora koji su objavljivali svoje reportaže i serijale u prethodna dva broja. Autori su predstavljeni sa po jednim radom i kroz segmente tekstova objavljenih u magazinu. Iako se grad smrzavao u minusu, to nije sprečilo mnogobrojne posjetioce da dođu, vide izložbu i podrže ovo što radimo. Zbog toga i svega ostalog, ekipa magazina Grain želi da se zahvali svima i obeća da će biti još bolja i da ćemo ovakve izložbe ponavljati kad god nam to dozvole mogućnosti i uslovi.


SJEĆANJE NA GORANA TERZIĆA TERZU (1958-2015)


Dana 19.01. 2016. godine, navršila se godišnjica smrti banjalučkog fotografa Gorana Terzića Terze. GRAIN se, zahvaljujući fotografima Harisu Čalkiću, Aleksandru Šiljkoviću i Velmi Babić, prisjeća ovog velikog čovjeka.


DOSIJE: RASPAD JUGOSLAVIJE KROZ FOTOGRAFIJU (2)

DOMOVINSKI RAT borba za samostalnost Hrvatske (1990-1995) Fotografije: MATKO BILJAK


N

astavak serijala o raspadu Jugoslavije kroz fotografiju donosi priču o Domovinskom ratu i borbi za samostalnost Hrvatske u periodu od 1990- 95. Specijalno za Grain, svoje radove izlaže Matko Biljak, jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografa i urednik fotografije u dnevnom listu Slobodna Dalmacija. Biljak je svojom kamerom svjedočio nekim od istorijskih trenutaka pomenutog perioda, bilježeći stvaranje Četvr

te gardijske brigade Hrvatske vojske, snimajući davljenje makedonskog vojnika u Splitu, sahranu prvog ubijenog gardiste Jospia Jovića, portret vukovarskog novinara Siniše Glavaševića ubijenog kasnije na Ovčari, hrvatske vojnike nakon razmjene zarobljenika, Oluju i još mnogo toga. Svojim pristupom u maniru profesionalnog dokumentariste, uspio je prikazati pravu emociju straha, prkosa i ponosa, naglašeno izraženih u tim teškim vremenima.

















O AUTORU

Rođen 1968. u Splitu. Fotografijom se bavi od 1985. a profesionalno od 1987. Počeo u "Omladinskoj iskri" 1985., a od 1988. u "Slobodnoj Dalmaciji". Od 1993. godine do danas radi za Reuters, a za Getty Images snima foto eseje. Reuters mu je uvrstio tri fotografije u svoju «Golden Prints» ediciju. Fotografije objavljuje u brojim stranim novinama i časopisima (Time magazine, Newsweek, Der Spie

gel, Stern, Times, LA Times, Washington Post, Guardian, Paris Match, Le Figaro, Usa Today...) Od 2000. godine stalno je angažiran kao umjetnički fotograf Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Objavljuje fotografije u monografijama i knjigama, izlagao je na više od 40 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu na kojima je više puta nagrađivan za kolekciju.


MIGRACIJE

BERLIN HOT SPOT fotografije: MARIO STEIGERWALD


D

olazak migranata u obećanu zemlju Njemačku. Kordoni obezbjeđenja, zbunjenost, izgubljenost, neizvjesnost, hladnoća, netrpeljivost. Trenutak kad ti se san rasprši prije nego postane java. Kako izgleda topla dobrodošlica, opisao je u svojim fotografijama autor Mario Steigerwald. Fotografije su nastale u Berlinu u drugoj polovini 2015.









O AUTORU

Mario Steigerwald, rođen nekako | negdje | nekad, iz Montevidea. Dana 07/02/74 sletio u Ženevu. Fotograf i vizuelni umjetnik. Za njega je fotografija “osnovna škola” onog kako vidiš. Umjesto sirove slike realnosti, kaže kako nam fotografija dozvoljava novu viziju, da vidimo mnogo toga naizgled nevidljivog. Njegov lični cilj je zamrzavanje emocija. Želi, kako kaže, da ostane poput dječaka koji je prvi put vidio veliku planetu.


INTERVJU: MICHAEL BOWRING, FOTOGRAF

MAGIJA malog londona razgovarao: IGOR ČOKO

Mislim da su ove fotografije drugačije i interesantnije od ostalih jer Rome ne tretiram kao “Druge”. Zapravo ih vidim kao eto, siromašne ljude. Radio sam priču o životu siromašnih ljudi koji su usput - Romi. Većina njih je rođena u Pančevu. Njihovi roditelji, preci, familije... svi su iz Pančeva. Ne svi, ali velika većina. Po religijskoj vjeroispovesti su Pravoslavci, pričaju srpski jezik... Tako da je ovo u stvari, priča o sirotinji.



Kulturološko razumijevanje Drugih ili “različitih”, uvijek je predstavljalo izazov i intrigu. Koliko god da domicilna kulturološka većina ima neki svoj uopšten stav o određenoj tematici posmatranja manjine, taj neko Drugi, da ne kažem stranac u ulozi posmatrača, uvjerio bi nas u drugačije shvatanje predmeta posmatranja svojom opservacijom koja je možda prisutna i kod nas, ali je ne vidimo uslijed, recimo, uvreženih predrasuda. Ovo je najizraženija situacija kada pričamo o Romima. O shvatanju dubine i suštine njihove priče. Posebno iz fotografske perspektive. Odmaknimo se od čarolija Kudelke i ostalih majstora svijetla. Nalazimo se u Srbiji. U državi u kojoj se fotografisanje Roma smatra blasfemijom. A da li je to baš tako? Zavisi, prevashodno od pristupa. Možda zato što je tako sveprisutno, transparentno, nije ni toliko atraktivno. Ili što se njihova socijalna ljestvica prilično izjednačila sa ljestvicom na koju su pali socijalni slučajevi etničke većine? Kako god bilo, uvijek se pojavi neko ko redefiniše pristup, viđenje i shvatanje ove etničke grupe. Michael Bowring je stara fotografska kuka. Englez koji se zadnjih ihahaj godina zaglibio u Srbiji. Fotografi ga poznaju po serijalu predavanja “Periskop” , neformalnim druženjima koja su iznjedrila i prikazala mnoge mlade fotografe i one koji to žele da postanu. Zanimljiva je situacija da se Michael, Englez, našao usred Malog Londona - ali onog pored Pančeva. Atraktivnoj mahali kojoj je posvetio svoje istraživačko umijeće i u kojoj je spakovao svoju znatiželju. Pričamo o ovom njegovom projektu, shvatanju kulture života Roma uz prikazane plodove tog rada. “Zapravo, dobrih deset godina sam izbjegavao ovu priču. Posebno iz razloga što kad u nju ulaziš, treba ti najmanje godinu dana rada na terenu da bi je ispričao na pravi način, da bi dobio ono što želiš. U suprotnom, završićeš s nekim površnim fotogragfijama tipa - eno ga musavi klinac! Eno ga- čovjek s konjem! Kao što se to dešava kod većine fotografa sa Romima. A to je, vjeruj mi - sranje. Totalno sranje! Zato što si, u tom slučaju, samo zagrebao po površini. Ali, ima tu još jedna fora koju sam provalio. Romi vole da podmeću djecu između tebe kao fotografa i njih. A taj trik moraš da izbjegneš. Znao sam za tu foru i prije ulaska u ovu priču. Trebalo mi je nekoliko nedjelja da je prevaziđem. I uspio sam na kraju. Mislim da su ove fotografije drugačije i interesantnije od ostalih jer Rome ne tr

etiram kao “druge”. Zapravo ih vidim kao eto, siromašne ljude. Radio sam priču o životu siromašnih ljudi koji su usput - Romi. Većina njih je rođena u Pančevu. Njihovi roditelji, preci, familije... svi su iz Pančeva. Ne svi, ali velika većina. Po religijskoj vjeroispovesti su Pravoslavci, pričaju srpski jezik... Tako da je ovo u stvari, priča o sirotinji. Izopštenoj iz društva...? Da, na neki način, u pravu si. Jesu izopšteni iz društva zato što su Romi, ali mislim da su siromašni ljudi uopšteno isključeni iz društvenih tokova. Ali ovdje je prisutno mnogo klišea kad su u pitanju Romi. A ja želim da moja priča prevaziđe te klišee. Što je ponekad jako teško. Ono što želim da kažem jeste da oni ne žive tako samo zato što su Romi. Žive tako zato što su siromašni. Po meni, to su dvije različite situacije. Iskreno, kad boraviš u njihovim domovima, provodite zajedničko vreme, upoznaš se sa nekim prilično zanimljivim stavovima u kojima gotovo da ne postoji osjećaj da su žrtve zbog svog društvenog statusa. I što je najvažnije, stičeš osjećaj da oni uopšte ne žive u materijalnom svijetu, kao što većina nas živi. Na primjer, danas svako ima veliki tv. Čak i u najsiromašnijim zemljama ljudi imaju veliki tv. Ali za ove ljude veliki tv ne predstavlja ništa. Da ga imaju, i da im trebaju pare - prodali bi ga. Posjedovanje takvih stvari za njih je nebitno. Najvažnija stvar koju poseduju su- konji. To je jedina materijalna stvar koja im znači. I sviđa mi se kako ih tretiraju, kako postupaju prema njima. To im je i najvažnije sredstvo za rad.. Ono što sam vidio jeste da niko od njih ne posjeduje automobil. Toliko su siromašni. Čak ni konje nemaju svi. Konje posjeduje četiri - pet porodica. Tako da je za njih konj najveća investicija. Rekli su mi da njihovi konji vrede oko 800 evra. To nisu male pare. Pričao sam tako s njima i neko mi reče jednu vrlo interesantnu stvar. Moje pitanje je bilo - zašto ne sade neko voće ili povrće i od toga žive, to nije neka investicija. Čovjek mi je rekao da to sebi ne mogu priuštiti jer im treba - ograda! Ako u Malom Londonu želiš nešto da gajiš, ograda je neophodna. Velika, snažna ograda. Koja će štititi zasade od svinja i konja koji slobodno šeću selom. Ovi ljudi ne vežu konje, pustaju ih slobodno na ispašu. Da bi napravio pravu ogradu, treba ti betonska konstrukcija, ne možeš staviti običnu drvenu ogradu, ne ide




to kao u drugim selima. I onda, kad posložiš slagalicu, shvatiš da se sve vrti oko novca. A kad nemaš novac, nemoćan si da bilo šta uradiš, da se pokreneš... U klopci si. Jedan od seljana pozvao me na slavu. Pitao sam ga šta da donesem. Rekao je da ne treba ništa. Stigao sam kod njih dosta ranije jer mi je bio interesantan taj ritual svinjokolja i pripreme slavlja. I u nekoj njihovoj žučnoj raspravi, internoj svađi, shvatim da su potrošili sav novac namjenjen za slavu. Upitao sam domaćina da li mogu nekako da pomognem, našto me on odbio. Onda smo otišli na mali razgovor iza kuće, ponudio sam mu novac i rekao - slušaj, moraš da shvatiš da je kod nas u Engleskoj običaj da kad je slava- darujemo novac. Vidi, ja sam ispoštovao tvoj običaj, sad ti ispoštuj moj. Shvatio je i uzeo pare. Otišao je i kupio piće za slavu. Puno je takvih detalja s njima. Ono što mi se sviđa jeste njihov smisao za dekoraciju unutašnjosti kuća, iako su bez para.

je jednostavno razumijeti, stoljećima žive kao nomadi. I to će se nastaviti. Život kakav vode je karakteristika bijede. Ali nije reper. Imaš i bogate Rome. Njih nema u ovoj priči. U ovoj priči imaš ženu sa petoro djece od petorice različitih očeva. Bez muža je, naravno. Očekuješ da bude prostitutka, jer je to za nju vjerovatno najbolji način da prehrani djecu, pošto sumnjam da joj je država voljna dati posao i platu od 1000 evra da bude socijalno namirena, jel da? Kako su te prihvatili u Malom Londonu, obzirom da si stranac? Teško je to reći. Ne znam zašto, ali dosta brzo su me prihvatili. Nekolicina ih je bila sumnjičavih, neki su mi tražili pare, neki da im sredim vizu za Englesku... Rekao sam im konkretno: od mene nećete dobiti pare. Ne mogu vam obećati pomoć. Sve što mogu da vam ponudim jeste, da možete iskoristiti moje fotografije ako mislite da mogu nekome privući pažnju za pomoć, kad vide kako živite. Da preko njih izvučete neke pare od nevladinih organizacija kad vide uslove života. Nemam osjećaj da su me doživljavali na neki poseban način. Jedino im je bilo bitno da ih prikažem realistično na fotografijama. Jer su imali lošeg iskustva. Dolazili su mnogi fotografi kod njih , bili ljubazni i super, a onda kad odu, predstavljali ih kao prljave životinje. Rekao sam im ok, ne brinite, biće onako kako jeste. Dakle, kad vidite fotografiju dečka koji se tušira u prljavom dvorištu doslovno nasred ulice, neću reći - vidi ga prljavi Ciganin , nego jednostavno čovjek nema kupatilo, želi da bude čist i dvorište je jedino mjesto gdje može da se kupa, zbog pumpe za vodu. Nema vodu u kući, a bitno mu je da uprkos svemu, bude čist.

Misliš da su siromašni, ali sretni? Ne mislim da je tu u pitanju sreća. Mislim da su prije realni. Neko od njih mi je, gledajući fotografije, rekao za ženu koja se pojavljuje na nekoj, da je prostitutka. Meni je taj podatak nebitan. Nisam tu da bih moralirizirao o njima i tome što rade. Svaka kultura ima svoje prostitutke. Svako društvo i religija ih imaju. Ok, provaljujem da je prostitutka, mislim, vidi se, ali šta onda? Ne zanima me šta selo priča. Poenta je da mi ona nije rekla da je prostitutka. Da mi je prišla i rekla- vidi Michael, ja sam prostitutka, onda ok. U suprotnom, ko sam ja da morališem na tu temu? Ako hoću da napravim priču o prostitutkama, napraviću je. Ali, ovo nije ta priča. Isto tako, provaljuješ za neke ljude u selu da su narkomani. A ne želim da bojim priču tim tonovima - eno je kurva! eno ga narkoman! Tu u selu Zbog svega toga, ove fotografije odišu drugačijom je stotine drugih ljudi koji su normalni, koji žive svoj život, atmosferom.... odgajaju djecu na najbolji način na koji mogu. Želim da Izbjegao sam klopku crnila i visokih kontrasta koje se fokusiram na pozitivne stvari, neću da ih niti žalim niti prate fotografije o Romima. Svi bi da budu Kudelka. demonizujem. Neka budu to što jesu. To su oni. Moje fotografije su upravo suprotno. Tamno asocira na bedak, što ovdje nije poenta. Moje fotografije su u niUprkos svim predrasudama koje ih prate... skom kontrastu, da kažem klasičnog tonalnog ranga, od Najveća predrasuda koju sam sreo u priči o Romima bijele ka crnoj, sa sivom u sredini. jeste da oni žive tako zato što to hoće. Kao, daj im stan i Pokušao sam da izbjegnem taj opšti kliše. Možda vidićeš kako će ga odmah prodati i vratiti se u mahalu. glupo od mene, jer znam da bi ljude možda više privuPa šta!? Ako je to njihov izbor, onda u redu. To je njihov kao taj tamniji kliše. Sve fotografije sam snimao ajfonom, izbor. Stvar navike. Mislim, niko ne želi da živi u bjedi. Njih eksperimentišući. To je bio neki moj cilj.


















ŽIVOT

KOLUBARSKI KOPOVI tekst i fotografije: GORAN POPOVIĆ


N

e postoji subota, nedelja, praznik, rođendan, Božić, ne postoji dan kada nismo tamo, u rudniku. U pomami za ugljem nestaju sela, šume i zavičaji a zaparložene njive šalju se na kotu ispod mora. Kao u peščanom satu nižu se dani u rudniku. Prva, druga, treća smena... Svako vreme i nevreme, vreli prah i hladna kap, vetar i led prolaze kao meci kroz naše kosti i sećanje... Mi, ovdašnji, mislimo da nam je rudnik nešto dao, da nam je othranio decu, a on je isisao život iz nas i udahnuo ga u svetla Beograda. Doduše, postoje ljudi koji su profitirali ovde, pa odjezdili za prestonicu, gde im je za život plaćeno blanko. Njima ugalj nije tako crn kao nama, ima boju zlatnih kajli kojima se okitiše... Ovo su fotografije iz rudnika, površinskog otkopa lignita. Crne su kao svaki grumen uglja koji pošaljemo u elektranu, posute onom istom prašinom iz rudarskih alveola i bezbojne, jer je boja zastala negde u mislima. I tako, dok mi teče trideset i neka godina na kolubarskim kotama

ispod mora, ponesem katkad kameru na posao i ako stignem, kad poslovi malo utihnu, zabeležim neku fotografiju. Da se ne zaboravi. Sa tv ekrana i naslovnica dnevnih novina obično sijaju političari, silikonske zvezde i svedoci saradnici. Rudari dospevaju u žižu javnosti samo kad bujica napravi jezero od površinskog rudnika, satirući višedecenijske rudarske muke ili kad zemlja zadrhti podmuklo, uzimajući svoje crne i nevine žrtve. Molim se zato Gospodu, da nas spasi popularnosti i ostavi nas žive u našim kasabama, sa našim hlebom od devet kora, sa obrazom garavim od uglja i kaljavim od kiše ali čistim i časnim pred svojom čeljadi. Ta čast i čistota imaju svoju cenu, koju retki imaju smelosti i poštenja da plate. I kob svoju treba znati voleti, baš kao u stihovima: "I dođeš tako u neke godine, kad više nikog ne optužuješ... Ni sudbinu... Samo uzmeš svoju tugu pod ruku i ideš dalje." Srećno!

















O AUTORU

Rođen sam 1964, fotografisanje mi je bila interesanto i u analogno doba, ali pravo zanimanje fotografijom počelo je kupovinom prvog digitalnog prozumera 2006te. U međuvremenu, imao sam neke pohvale, prolaze na konkursima, zajedničke izložbe, par nagrada... Navešću da sam tri puta ulazio u finalni deo konkursa Snowden Photography Competition, sa zajedničkim izložbama u Pertu, Briznejnu i Johanesburgu; dva puta prošao na zaje

dničku izložbu konkursa World Photo Organisation u Londonu, osvojio prvu nagradu National Geographic Srbija na konkursu za 2013-tu itd... Od štampanih izdanja, najdraža mi je objava serije fotografija u sarajevskom časopisu Dani. U principu, fino je kad doživiš pohvalu i tapšoram, još lepše kad stigne neka materijalna satisfakcija, jer fotografija kao hobi zna da košta, ali ništa od toga nije uslov da fotografiju voliš i vucaraš vazda aparat sa sobom.


ULICE KOLEKTIVI

S

akupili smo se zbog toga što smo fotografiju svi doživljavali kao veliki deo naših života i tražili smo način na koji bi svi mogli da doprinesemo, kako njenom razvoju i promociji na ovim prostorima, tako i uključivanju autora koji do sada nisu imali mogućnosti da iskažu svoj potencijal. Tema ulične (street) fotografije nametnula se kao nama najbliže rešenje onoga čime bismo hteli da se bavimo, ali i kao sadržinski dovoljno pitka za učestvovanje šire publike u razumevanje medija fotografije i autora koji se izražavaju kroz nju. U septembru 2014. okupljena je ekipa bez ograničenja na zanimanje, fakultet, godine ili bilo šta slično. Nas osmoro započeli smo priču koja će nas za nešto više od godinu dana dovesti upravo ovde, a sve to preko stranice na Fejsbuku, jer delimo stavove prema digitalnom dobu u kojem živimo i želimo da iskoristimo njegove mogućnosti. Fejsbuk stranica, ULICE fotografija i dalje predstavlja osnovni vid funkcionisanja ovog kolektiva kroz objavljivanje albuma, tj. serije fotografija članova kao i gostiju, za koje uvek postoji otvoreni poziv da nam pošalju svoje radove. Pored toga učestvovali smo i na događajima kao što je Shortz festival u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, u okviru kojeg je održana promocija kolektiva, prva izložba u SKCNS Fabrika, izložba na beogradskom “Dev9t” festivalu, konkurs u okviru PDP konferecije i druge. Međutim, najvažnija stvar koju smo naučili tokom postojanja i delovanja ovog kolektiva je da će dobrih fotografija uvek biti u izobilju, da će se izložbe koje zaista imaju svoju mnogobrojnu publiku uvek dešavati i da u našoj okolini postoji dovoljno kreativnosti za mnoge velike stvari.

FO


OTOGRAFIJA tekst: MILJAN VULETIĆ

NOVI SAD

Ono što nas i dalje buni i što je i dalje veliki problem je nedostatak inicijative koji ljudi na ovim prostorima tako lako prihvataju i protiv koga se ne bore. Objektivno rečeno, ovaj kolektiv je nastao kao rezultat ideje da je fotografija jedan od vodećih medija u 21.veku. Može se poći i od konstatacije da je zlatno doba fotografije prošlo – ili, zapravo, više srebrno nego zlatno. Kraj rada sa emulzijama i hemikalijama, samim tim i početak digitalne ere doneo je nove potrebe stvaraocima u ovom polju. Možda je doneo novi jezik, jednostavnost, brzinu. Možda ima i veze ona laž da u ovom delu sveta ima manjka ostvarivih potencijala kreativnosti. Ništa od toga nije bitno koliko je bitna druga strana price - da svi imamo želju da pokažemo kreativnost. Navešću reči jedne profesorke fotografije pred izložbu Ulica održane u maju prethodne godine: “U ovoj državi vi nemate konkurenciju”. Ovo nam nije rečeno zato što smo mi “najbolji” niti zato što smo van konkurencije, jer nismo ni jedno ni drugo. Nismo više ni đaci u osnovnoj školi, pa nam je potrebna ocena za prosek, da bi kasnije upisali neki dobar fakultet. To nam je rečeno iz jednog bitnog razloga koji mnogi ili ne razumeju ili svesno prelaze preko njega – ovo nije takmičenje. Zbog toga ne postoji konkurencija. Zbog toga postoje ULICE, jer, da, bavimo se fotografijom i da, smatramo da ona može da menja svet. Ne na banalan, nego upravo na nama svojstven način. Nastali smo kao poruka da ipak nešto može da se napravi, kroz rad i trud mladih ljudi i verovanje u dobre stvari, kroz povezivanje i razmenu ideja, kroz preuzimanje inicijative. I godinu dana kasnije, i dalje stojimo kao dokaz tome.



Aleksandar Ramadanović



Jelena Pajić



Miloš Čubrilo



Miljan Vuletić



Sofija Balać


ULICA

ZAUSTAVLJENI TRENUTAK

fotografije: KREŠIMIR KOPČIĆ tekst: LUDWIG BAUER

F

otografije Krešimira Kopčića mogle bi poslužiti kao elementarna poetika umjetnosti uopće jer u izražajnim sredstvima svake umjetnosti nalazimo kontrast, ritam i sklad, i još omeđivanje izborom – kadriranje, glazbeni takt ili literarni paragraf. Ako bismo tome dodali i očuđenje koje su ruski formalisti označili izvorom interesa za umjetničko djelo, ali i razlogom umjetničkog oblikovanja, onda smo dobro opisali neke od najuočljivijih osnovnih značajki Kopčićevih fotografija. Tematski su te fotografije izrazito urbane. Ali njihova urbanost nije neurotična dinamika suvremenog kozmopolisa nego smirena atmosfera sklada naklonjena čovjeku, sklada koji je direktno ili indirektno stvorio čovjek. Ali da čovjeka tu nema, da nema toga blagog naglaska ljudske intime, humana dimenzija strukture i namjene učinila bi da njegovu prisutnost osjećamo. Odnosi se to i na začudnu viziju drugih kadrova veduta ili interijera, na stubišta, balustrade, pločnike, izloge, fasade, čak i na čovjekom oblikovani pejzaž. Od velikog maga fotografije Henrija Cartier-Bressona – a njegovo djelo svakako je i jedno od polazišta Kopčićeve umjetnosti – naučili smo da je fotografija umijeće zaustavljenog trenutka. Ali dok je te trenutke ili militrenutke Cartier-Bresson neprekidno lovio strašću bumbara koji na odabranoj livadi mora dotaknuti svaki cvijet, Kopčić svoj trenutak čeka u zasjedi. Objekt je tu, ali se svjetlost mijenja iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu, i u svakom djeliću vremena faktura i struktura dobivaju nešto drugačiji izgled, atmosferu i niz značenja koja se na njih mogu asocijativno nadograditi. Veliko je umijeće

dočekati, prepoznati i uhvatiti taj beskonačno kratki pravi trenutak i fiksirati ga, zaustaviti zauvijek – jer više nikada, baš nikada taj se trenutak ne može ponoviti. U tome se Kopčićeva umjetnosti približava osjećanju vremena i svijeta karakteristična za zen; onako kako je u svojim minijaturama od pet-sedam-pet slogova na svojim putovanjima trenutak hvatao i zaustavljao, sačuvavši ga za vječnost, veliki japanski pjesnik iz 17. stoljeća Matsuo Bashō. Asocijativno nadograđivanje u prethodnom odlomku nisam spomenuo slučajno. Bilo bi nepravedno i nepotpuno Kopčićeve fotografije zbog sasvim pročišćenih, do krajnje preciznih majstorskih poetskih karakteristika promatrati prvenstveno kao apstraktni artizam, etide, estetske vježbe umjetničkog izražavanja Leicom i crnobijelim filmom. Značenjski svijet Kopčićeva zaustavljenog trenutka doista je bogat i slojevit. Da, to je prava, autentična umjetnost. Isto bi se moglo reći i za fotografiju na kojoj je grafit tramvaja, unaprijed zaustavljenog, ukipljenog na podlozi fakture i strukture zida od cigli i djevojčica neuhvatljiva u svojoj brzini kojom bježi tramvaju ili mu se ruga kontrastirajući njegovoj zaustavljenosti svoj razigrani trk. Značenja koja se mogu doživjeti, izvući, interpretirati iz takve fotografije gotovo su nebrojena, ali nikada ni one najšire interpretacije ne mogu reproducirati svu snagu doživljaja i neiscrpnu kompletnost značenja i neposrednog, intelektualnog i emotivnog dekodiranja zaustavljenog trenutka. To su fotografije koje vrijedi vidjeti, i gledati, gledati, uvijek iznova.










O AUTORU:

Krešimir Kopčić, hrvatski diplomat i fotograf, rođen je 1971. Njegov glavni interes i način izražavanja je crnobijela fotografija. Pod utjecajem i inspiracijom majstora poput Henrija Cartier-Bressona, Willyja Ronisa ili Josefa Koudelke, on bilježi svakodnevni život ljudi na gradskim ulicama. Nagrađen je FIAP-ovom zlatnom medaljom na 8. Međunarodnoj izložbi fotografske umjetnosti 2008. u Malmöu. Oženjen Karmelom, otac Beate i Sofije.


FRAGMENTI SVAKODNEVNICE

NEKIDAN

ILI PRIČA IZ STARE JEZGRE DUBROVNIKA fotografije: GORAN BISIĆ


F

otografije iz serije "Nekidan", nastale su u proteklih godinu dana, pretežno u staroj jezgri grada Dubrovnika. To je serijal bez neke posebne priče u pozadini, samo čisto zapisivanje fragmenata svakodnevnice Najčešće su ti fotografski zapisi izazvani nekom specifičnom svjetlosnom situacijom ili nekim uočenim zanimljivim (geometrijskim) oblicima, teksturama i linijama, a naravno, ponekad i (ne)običnim uličnim zgodama.







O AUTORU:

Goran Bisić, rođen 1977. u Tuzli. Živi i radi u Dubrovniku. Zadnjih sedam godina, fotografija mu je glavna preokupacija u slobodno vrijeme. Do sada je realizirao dvije samostalne izložbe, a također je izlagao i na 20ak grupnih izložbi.


ŽIVOT

KOFEINSKI SNOVI tekst i fotografije: JIMMY SNG


G

otovo pet godina u kontinuitetu, svakog vikenda posjećivao sam HSL kafeteriju u Singapuru. Imaju najbolju kremastu kafu, pravili su je mnogo prije najezde hipstera koji se u nju sad kunu, a ni brada im nije rasla dok su je stari baristasi srkutali. A oni su posebna priča. Zbližili smo se godinama, znali su unapred: Jimmy pije kopi see kosong, kopi gu yew, kway neng ili kaya loti. Znali su po mom raspoloženju koju će da mi serviraju tog dana. Ali, nisam samo zbog kafe svraćao. Iznad svega, svraćao sam zbog ljudi , koji su tom mom subotnjem ritualu dali na toplini i na značaju, ćaskajući i družeći se s njima. Njima posvećujem ovaj serijal.







O AUTORU

Jimmy Sng je fotograf iz Singapura. Isključivo se bavi analognom fotografijom. Kroz fotografiju dokumentuje socijalni život i kulturološke promjene grada u kojem živi. Pokušava da kroz fotografiju zadovolji svoju znatiželju i ispriča priču o onome što vidi, na najbolji mogući način. Jedan je od prvih fotografa sa tih prostora koji je imao priliku kročiti svojim foto aparatom u Sjevernu Koreju.


ULIト君I PORTRETI

PUTOVANJE

fotografije: OLGA KARLOVAC


S

erijal fotografija “Putovanje” nastao je tijekom jeseni i zime 2015/2016 godine uz tramvajske pruge, stanice i okretišta grada Zagreba, u prostoru koji lebdi između beznađa i iskri zraka sunca prije prvog snijega, u vremenu u kojem svaki dan provodimo sate u javnom prijevozu. Vrijeme provedeno putujući prema konačnom odredištu obično smatramo izgubljenim u tranzitu...da li je? Htjela sam prikazati te trenutke kroz emocije ljudi.







O AUTORU

Rođena sam u Dubrovniku pred 39 godina, trenutno živim i radim u Zagrebu. Fotografijom se kontinuirano bavim nekoliko godina, prvenstveno uličnom. Doživljavam ju kao hobi i način života. Volim hodati ulicama i bilježiti sve ono što me zaokupi, što primijetim i osjetim oko sebe. Smisao ulične fotografije i vidim u njenom kapacitetu da prenese ono svakodnevno, stvarno, ponekad i naizgled skriveno a istovremeno intenzivno.


GALERIJA ODABRANIH

PRIZORI

Kristina Karaičić, Srbija


Boris Bajčetić, Srbija


Sanja Orlović, Srbija


Rajes Kumar, Indija


Gabi Ben Abraham, Izrael


Aleksa Vitorović, Srbija


Antonio E. Ojeda, Ĺ panija


Arek Rataj, Kina


Chevi Permana, Indonezija


Nina KmetiÄ?, Uganda


Vladimir Radivojević, Srbija


Matt Tuteur, USA


Priča iz broja 4: Portreti rudara iz rudnika Banovići, autora Amira Bajrića. Sledeći broj magazina Grain izlazi početkom marta. Svoje radove, serijale i priče šaljite na fotografije1975@gmail.com Fotografije moraju biti minimum 1000 dpi po dužoj strani, 300 dpi


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.