Grain # 4

Page 1

GRAIN Digital

Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju Broj 4, Mart 2016. www.grainmagazin.com

HRVOJE POLAN: Priče o besmislu

Intervju: MARKO RISOVIĆ, Kamerades

Intervju: MARKO RISOVIĆ, Kamerades

RON HAVIV: RAT U BOSNI DERVIŠKI RITUALI ANALOGNA FOTOGRAFIJA ŽIVOT: DACHA KUĆA, UKRAJINA

(UN)WELCOME



uvod

Kada smo započinjali ovu priču sa idejom mjesečnog izdanja na sada već izdefinisane 142 strane i desetak autora po broju, ljudi su potpuno razumljivo i sa blagom dozom zebnje postavljali pitanja - da li ćemo uspjeti održati taj ritam, da li će nas napustiti početni entuzijazam? Dešavanja na terenu zapravo, predstavljaju potpuno drugačiju situaciju. Žurka je tek počela! :) Ali, o tome u narednim brojevima. Kako god, pred Vama je broj četiri. U kojem se okupila reprezentativna ekipa autora. Hrvoje Polan donosi svoje Priče o besmislu. Izložbu fotografija možete pogledati u Novom Sadu, u Studiju M RTV Vojvodine, 7.3. sa početkom u 18.30 sati. Ako i niste iz Novog Sada, vredi potegnuti do glavnog rada Vojvodine na ovaj sjajan događaj. Sličan entuzijazam koji pokreće Grain, pokreće i grupu Analogna fotografija. U ovom broju pročitajte o njihovom radu. I oni će 27.3. otvoriti grupnu izložbu u UK Parobrod u Beogradu. Dođite i podržite ih. David Pujado, pokretač događaja Belgrade Photo Month je napisao uvod u ovaj događaj koji počinje 01. aprila, a koji će Grain ispratiti i medijski podržati. Ništa manje bitno jeste kontakt ostvaren sa fotografom Ronom Havivom, koji nam je ljubazno ustupio fotografije za serijal o ratu u Bosni. Fotografije jesu viđene do sada milion puta, ali je drugačiji osjećaj kada jedan tako veliki autor podrži jedan mali magazin. Toliko o dešavanjima. Da ne otkrivamo u uvodu baš sve. I onako je ovaj dio magazina najmanje bitan. Želimo vam ugodno druženje i iščitavanje u narednih mjesec dana, do novog izdanja. I hvala svima koji nas podržavaju. Ovo je magazin svih nas. Prostor u kome se izražavate slobodno, bez cenzure, ograničenja i limita. Probijajući granice, jasno izražavajući svoje stavove. Tako će i ostati do kraja.

Marina Kovačević i Igor Čoko


Sadržaj 003 006 008 010 012 014 026 036 044 098 106 114 124

Uvod Stav Wild moment Najave: Belgrade Photo Month Izdanja: Lica Davora Žerjava Izdanja: Borski almanah Reportaža: (UN)Welcome Intervju: Marko Risović, Kamerades Hrvoje Polan ili Priče o besmislu Amir Bajrić: Rudari iz rudnika Banovići Antonio E Ojeda: Sinergija sjenki Zoran Kokanović: Oko nas Kolektivi: Analogna fotografija

IMPRESSUM:

Digital Grain, elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju. Broj 4. Mart 2016. Uređuju: Marina Kovačević i Igor Čoko. Urednik Instagram izdanja: Momčilo Uzunović Izdavač: Centar za rehabilitaciju imaginacijom www.grainmagazin.com www.cri.edu.rs https://www.facebook.com/grainphotomagazine/ Izlazi mjesečno. Kontakt: fotografije1975@gmail.com. 00381611577667 Photo credits: Naslovna strana i strana br.2: Marko Risović Naslovna strana mala: Hrvoje Polan Sve fotografije objavljene u magazinu GRAIN isključivo su vlasništvo samih autora i nije dozvoljeno njihovo preuzimanje i korišćenje u bilo koju drugu svrhu bez njihove saglasnosti.

084 BURIM MYFTIU: Trans

132 Galerija odabranih


016 Ron Haviv: Rat u BiH

Dacha Kuća je velika, prostrana kuća u predgrađu ukrajinske prestolnice Kijeva i služi za smještaj porodica čija su dijeca pogođena Ewing sarkomom ili nekim drugim oblikom raka. O čemu se radi i kako žive krosnici ove ustanove, pročitajte u reportaži španske fotografkinje Quintine Valero na na strani 064


STAV

Zakon o saradnji Srbije s NATO-om pokrenuo je sumnje u vojnu neutralnost Srbije. Opozicione stranke, ali i predstavnici Rusije, smatraju da je Srbija na ovaj način ugrozila vojnu neutralnost zemlje i da je tim zakonom napravila veliki korak prema članstvu u NATOu. Ta tumačenja su demantovali srpski premijer Aleksandar Vučić, kao i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Na protestima protiv ove zakonske odluke okupilo se oko 15 000 revoltiranih građana. Sliku o tome niste mogli vidjeti u srpskim medijima. Osim kroz objektiv fotografa Slobodana Gošića i još nekolicine koji su se zatekli u masi dokumentujući događaj.

Foto: Slobodan Gošić Goške



WILD MOMENT

Stiže proljeće, stižu izbori, stižu i predizborni mitinzi. Trenutak istine, kada skidamo svoje krljušti i oblačimo svoje prave maske. Prizori hajpa, zanosa i erektivno nabijenog ponosa u podržavanju ideje. Sav taj kolorit prati i adekvatna estetika uniformisanosti. Kao na ovoj fotografiji, remek djelu autora Borisa Bajčetića, snimljenoj na identiučnom spontanom okupljanju naroda pred koju godinu. Eto vam prilike za domaći rad.

Foto: Boris Bajčetić



DOGAĐAJI:

prvi BEOGRADSKI MESEC FOTOGRAFIJE

01 - 31.04. 2016. piše: DAVID PUJADO , organizator

Entuzijazam je ključna reč za sve nas, bez njega ništa od ovog ne bi bilo moguće. To nam je u krvi. Možete da zamislite koliko smo se napatili u proteklih dvanaest meseci, kada sve bude gotovo i četrnaest... Skeptičnost, zatvorena vrata, bojkot, odbijanja... Ali istovremeno i podrška, saosećanje, saradnja... Mnogo sam se puta upitao šta ja ovo jebote radim, prestravio bih se na pomisao na Prvi April, kada čitava priča završava... Ali, više nema nazad.


L

ud! To je reč koju sam toliko puta čuo od trenutka kada sam odlučio da pokrenem ovaj projekat. Ali još je groznije postajalo kada bih uhvatio glasove koji mi odzvanjaju u glavi sa “alo, ludače!”, hahahaha. Savršeno se sećam trenutka kada sam preko fejsbuka okačio post da tražim grafičkog dizajnera koji će osmisliti logo za Belgrade Photo Month, događaj u planu za koji mi je Nikolina tada rekla da će biti jedinstven - prvi takve vrste u Srbiji. Vili & Senchy, sjajni dizajneri, ljubitelji fotografije, zajedno sa Tamarom osmislili su logo. Razmišljam, kada nisi prvi u nečemu, sve je lakše. Napraviš svoj kolaž najboljih delova, posložiš slagalicu onog što ti se najviše sviđa i to je to... U ovom slučaju, vodvilj su nam bili Mois de la Photo i Mois de la Photo Off slični događaji, ali veliku zahvalnost i pomoć dugujemo ljudima iz Eyes On Viena i Photonic Moment Ljubljana. Kako sve ovo funkcioniše? Postoje različiti pristupi u organizovanju ovakve vrste festivala, poput tematskih u zatvorenom prostoru kao što je Oktobarski Salon na primer. Međutim, od prvog trenutka, ideja ovog festivala je stremila ka umrežavanju izložbenih prostora, nego organizovanje 50 izložbi u jednom. Od prvog trenutka verovali smo voditeljima beogradskih galerija. I naravno da smo hteli u čitavoj toj priči da postavimo i centralnu izložbu, a ko je bolji za prvo izdanje od gospodina Tomislava Peterneka? Jelena Matić se prihvatila posla da bude kustos te izložbe koja će se održati u Umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorić. Zahvaljujući ULUS! Zatim smo hteli da pružimo posebnu pažnju novim generacijama fotografa i napravili smo konkurs nazvan Open Call, international. Pozivnica za konkurs prosleđena je na preko sedamdeset adresa širom sveta, raznim školama fotografije i školama umetnosti. Rezultat? Stigla nam je 161 prijava sa radovima! Ukupno 119 radova je spremno da stane pred žiri koji

čine Carlota Lovert (španski kustos koja radi sa Contemporanean art), Ivana Tomanović (profesor AUNS i umetnički direktor galerije Artget za sezonu 2016), Lau re Maugeais (umetnički direktor Foto Festival Quizaine Shoot u Francuskoj), Sali Saliji (profesor na Dokuz Eylül Univerzitetu, Fakultetu Lepih umetnosti, odsek za Film i režiju i Slobodan Sarić, službeni fotograf u galeriji RTS, gde će izložba biti održana. Ali smo ponosni i na saradnju sa Photonic Moment iz Ljubljane. U Domu Omladine predstavićemo njihov rad kroz izložbu, a beogradski fotografi u junu vraćaju posetu Ljubljani predstavljanjem Belgrade photo montha. Imena? Neka budu iznenađenje!!! Imaćemo i predstavljanje portfolija (Dragan Pavlović, Natasha Christia, Aleksandar Kelić i Đorđe Odanović), Lekture i radionice… (Imre Szabó, Stijepo Brbora, Ugliješa Dapčević, Lazar Leković, Nebojša Babić… i drugi) Za više detalja pratite www.belgradephotomonth.org Entuzijazam je ključna reč za sve nas, bez njega ništa od ovog ne bi bilo moguće. To nam je u krvi. Možete da zamislite koliko smo se napatili u proteklih dvanaest meseci, kada sve bude gotovo i četrnaest... Skeptičnost, zatvorena vrata, bojkot, odbijanja... Ali istovremeno i podrška, saosećanje, saradnja... Mnogo sam se puta upitao šta ja ovo jebote radim, prestravio bih se na pomisao na 01. 04., kada čitava priča počinje... Ali, više nema nazad. Ovo je veliki korak. Krupan zalogaj. A tek smo počeli... Od samog početka dobijamo podršku i zahvalnost ljudi na organizaciji ovakvog nečega, po prvi put u Srbiji. A naš odgovor je uvek isti: sačekajmo prvi april. Ali sad je na nama red da se zahvalimo: Svim ljudima koji veruju u ovaj projekat,svim sponzorima čija se lista nalazi na sajtu, hvala volonterima koji nam pomažu, hvala SVIMA! Što ste ovaj projekat učinili realnim. Vidimo se prvog Aprila 2016, i potom opet 2017.


LICA

PROJEKAT, IZLOŽBA I KNJIGA FOTOGRAFIJA AUTORA DAVORA ŽERJAVA


L

ICA je nekomercijalni fotografski projekt Davora Žerjava započet 25. svibnja 2013., a završen 12. prosinca 2015. Proveden je u organizaciji Fotokluba Čakovec i Tehnološko-inovacijskoga centra Međimurje gdje su vršena snimanja. To je društveno otvoreni projekt u kojem je snimljen 501 crno-bijeli portret ljudi dobnih skupina od 1 do 68 godina. Nije bilo kriterija za odabir portretiranih (izgled, društveni ugled, uspješnost u nekome području) već su u projektu sve osobe sudjelovale dobrovoljno. Cilj je bio snimiti reprezentativne portrete običnih ljudi. Projekt LICA završava izložbom fotografija i izdavanj em foto-monografije. Otvorenje izložbe je 18. ožujka

2016. u Galeriji Scheier u Čakovcu. U velikom formatu bit će izloženo 25 portreta, a svi portreti (kompletni projekt) će biti prezentirani na malom formatu. U pomoć oko izložbe uključio se i Autonomni centar Čakovec - ACT kroz Platformu za Društveni centar koji je osigurao značajna sredstva za organizaciju izložbe. Knjiga LICA je izdana u nakladi Fotokluba Čakovec kao uvod u novi nakladnički niz (Fotomonografije FK Čakovec). Knjiga ima 100 stranica, reproducirano je 86 fotografija, a predgovor je napisao Max Juhasz. Može se naručiti na web-stranicama Fotokluba Čakovec. Detaljnu priču o ovom projektu vidjet ćete u narednom broju Graina.

Otvorenje izložbe: 18. ožujka 2016. galerija Scheier, Čakovec. Porudžbina knjige: http://fotoklub-cakovec.hr/wp/narucite-knjige/lica-fotomonografija

Detalj sa snimanja. Foto: Siniša Ludaš

Detalj sa snimanja. Foto: Zoran Kolarić


IZDANJA

BORSKI ALMANAH

Ulična fotografija kao zajednička antropologija

B

orski almanah : Ulična fotografija kao zajednička antropologija, novo je izdanje Biblioteke RAZBOR, čija je promocija održana u borskoj Narodnoj biblioteci. Knjiga predstavlja „sirovi“ intervju koji je nastao tokom terenskog istraživanja u Boru, odnosno, razgovor između uličnog fotografa Vladimira Radivojevića iz Bora i profesora sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, antropologa dr. Slobodana Naumovića. „Za razliku od drugih knjiga koje imaju jasno autorstvo, ovo je koautorski zajednički projekat, zato se i zove zajednička antropologija, jer ima tri glasa a čeka se i četvrto „uho“. Tri glasa su koautori koji svaki sa svoje tačke gledišta pokušavaju da dopru do toga šta znači praviti uličnu fotografiju u Boru, po čemu je ona posebna, šta uslovljava izbor tema, a isto tako kako se toj fotografiji priistupa kao završenoj. Kako se ona tumači, kako se interpretira, koje je njeno mesto,

koja uloga u izgradnji kolektivnog identiteta i pamćenja jednog mesta “ , rekao je profesor doktor Slobodan Naumović, autor Borskog almanaha : Ulična foto grafija kao zajednička antropologija. Fotografije koje se mogu videti u ovoj knjizi najpre su predstavljene na društvenim mrežama, forumima i blogu Vladimira Radivojevića. Nastajale su u periodu od 2004. do danas, a pojedine serije su već izlagane i objavljivane. Namera ove publikacije, kako kaže sam priređivač ovog izdanja Dragan Stojmenović, zapravo je upoznavanje sa osnovnim postavkama zajedničke antropologije, preko tumačenja uličnih fotografija iz ugla vizuelnog proučavanja i njenih potencijala tumačenja građe nastale nezavisno od naučnih istraživanja.


Foto: Vladimir Radivojević


DOSIJE: RASPAD JUGOSLAVIJE KROZ FOTOGRAFIJU (3)

RAT U BOSNI

tekst: Igor ト経ko, fotografije: RON HAVIV


U

trećem nastavku serijala o raspadu Jugoslavije kroz fotografiju, donosimo priču o ratu u Bosni, viđenu kroz objektiv američkog fotoreportera Rona Haviva, autora nekih od najpotresnijih i najparadoksalnijih surovih prizora tih godina. Havivove fotografije Arkanovih paravojnih formacija u Bijeljini, ratnih zarobljenika snimljenih u logoru Manjača kod Prijedora, kao i scene iz Sarajeva pod opsadom, obišle su svijet i na neki način, indirektno uti cale na kasniji razvoj događaja, svojom brutalističkom

neposrednošću, a koristio ih je kasnije i Haški sud u procesima, kao dokaze o zločinima počinjenim u Bosni. Ratni fotografski opus Rona Haviva mnogo je širi, kada pričamo o prostoru nekadašnje Jugoslavije, posebno snimci iz Vukovara sravnjenog sa zemljom, a sve skupa objavljene u knjizi Blood and honey: A Balkan war journal. Fotografije u Grainu objavljene su uz saglasnost Rona Haviva, a objavljivanje se podudara sa 24. godišnjicom početka oružanih sukoba u ovoj nekadašnjoj jugoslavenskoj republici.










POBJEDNIČKA REPORTAŽA SA BLAKAN FOTO FESTIVALA U SARAJEVU

(UN)WELCOME tekst i fotografije: MARKO RISOVIĆ


T

okom 2015. godine zbog sukoba i političkih previranja u Siriji, migrantska kriza je poprimila proporcije egzodusa koji je kao događaj obeležio godinu. Rezultat toga je da su stotine hiljada izbeglica krenule nesigurnim putevima prema boljem životu koji im obećavaju zemlje Zapadne Evrope. Na ovoj ruti su se našle i zemlje Balkana. Obzirom da ovo područje nije

interesantno izbeglicama za nastavak života, svedočili smo prolasku mnogih porodica i tragedije koju su prolazili u potrazi za boljim životom. Mnogi su se ponašali dvolično tvrdeći da su izbeglice više nego dobrodošle, a onda su počeli zatvarati granice i otežavati im put. Istina, zapisana na licu ovih ljudi, lako se može pročitati i videti.

Sa ovom reportažom, Marko Risović je osvojio Canon grand prix nagradu na izboru Balkan photo award u okviru Balkan Photo Festivala održanom u Sarajevu, januara 2016.










INTERVJU: MARKO RISOVIĆ, KAMERADES

NAGRADA JE KRAJNJE

RELATIVNA STVAR

Na nagradu koju sam dobio u Sarajevu , gledam kao na krajnje realtivnu stvar. Ona ne znači da sam najbolji fotograf ili da je moj fotografski rad napredniji od drugih kolega. Bavim se dokumentarnom fotografijom, pričam priče koje imaju težinu i mislim da svaka nagrada zapravo daje dodatnu težinu toj priči, konkretno u ovom slučaju o izbeglicama sagledanoj kroz moje tražilo, misli i osećanja. Možda će ova nagrada uticati na neke ljude da drugačije gledaju na ovaj problem.



P

oznavaocima fotografske scene u Srbiji, pa i u okviru prostora bivše Jugoslavije, Marka Risovića nije potrebno posebno predstavljati. Marko, zajedno sa ostalim članovima kolektiva Kamerades, predstavlja esenciju autorske, dokumentarne fotografije. Tome u prilog govore i brojne individualne nagrade i priznanja koje članovi Kameradesa pojedinačno dobijaju za svoj rad. Posljednja u nizu i jedna od najsprestižnijih na ovim prostorima „Grand prix“ nagrada na Balkan Foto Festivalu u Sarajevu januara ove godine pripala je upravo Marku. Tim povodom smo uradili i ovaj razgovor, ćaskajući o dokumentarnoj fotografiji i pristupu istoj uopšte, o Kameradesima, kao primjeru homogenog, kreativnog i autorskog jezgra... „Još kao klincu bilo mi je fascinantno kako se to pronalaze objektivni kriterijumi u nečemu što je tako subjektivno - kako je jedan fotografski rad bolji od drugog, zašto... Kao klinac počeo sam da šaljem svoje fotografije na konkurse, zato što sam imao potrebu za potvrđivanjem jer naša profesija je jednostavno takva, ima dosta potrebe za samopotvrđivanjem. Nisam tada znao ništa o fotografiji, nisam znao kako to funkcioniše. Neki ljudi, kojima veruješ, rekli su mi da je to što radim dobro i da treba da šaljem radove na konkurse. I onda sam počeo da dobijam nagrade, što mi je već tada postalo fascinantno. I to je bio vetar u leđa, potvrda da taj moj rad vredi. Na nagradu koju sam dobio u Sarajevu , gledam kao na krajnje realtivnu stvar. Ona ne znači da sam najbolji fotograf ili da je moj fotografski rad napredniji od drugih kolega. Bavim se dokumentarnom fotografijom, pričam priče koje imaju težinu i mislim da svaka nagrada zapravo daje dodatnu težinu toj priči, konkretno u ovom slučaju priči o izbeglicama sagledanoj kroz moje tražilo, misli i osećanja. Možda će ova nagrada uticati na neke ljude da drugačije gledaju na ovaj problem“, kaže Risović u razgovoru za Grain.

Da, to je bila moja svesna odluka. Fotograf uvek autorski interveniše na neki način, pa čak i kad se radi o dokumentarnoj fotografiji. Sirovi fajlovi prosto, ne izgledaju dobro. U ovom slučaju, u fotografskom izrazu sam tragao za iskrenim emocijama, to je ono što me pokreće. Tako sam i pristupio problemu. Nije mi bilo potrebno nešto što odvlači pažnju od te suštine. Mislim da crno-beli rad ponekad naglašava dokumentarnost. U ovom slučaju, to je jednostavno funkcionisalo tako. Ako uporedimo sa nekim drugim reportažama koje su se takođe pojavile u Sarajevu i koje su odlične, možda je zaista ta čistina u izrazu bila ubedljivija. U ovom slučaju nije me zanimalo da li je trava oko izbeglica žuta, da li je magla plavičasta. Bilo mi je bitno šta je na licima tih ljudi, šta se njima dešava.

Jednostavno si ušao u priču, stopio si se s njihovim problemima, situacijama, životima... Upravo tako. To je moja potreba i jedini način na koji želim da radim priče. Da doživim to što doživljavaju ti ljudi. Ako oni hodaju poljem, ako im je tamo hladno, ja sam tu sa njima u blatu do kolena... Nemam iluziju da sam deo tog sveta, jer oni imaju neku svoju strašnu priču, ali se trudim da koliko god mogu, budem bliži tome da stvarno doživim to iskreno, da osetim to što i oni, makar delimično, da makar na trenutak uđem u njihov intiman svet bez zle namere. Sve sa ciljem, da bi neko treći ko gleda tu fotografiju, deo toga i doživeo. Kad radim reporterske priče, izbegavam teleobjektive, želim da se približim čoveku. Želeo bih više da komuniciram sa njima kad je to moguće i pošto napravim fotografiju. Dok sam radio ovu temu, jako puno vremena sam proveo pričajući sa ljudima koje možda nisam fotografisao nakon toga, ali sam stalno pokušavao da ih pitam kako se osećaju, zašto su bili primorani da odu, kakve aspekte to ima po njihov život, gde žele da idu, Možda je ključna stvar u odnosu na druge radove kako zamišljaju svoju budućnost. iste tematike koji su se pojavili na konkursu ta što si Nekad sam sebe lovio da satima pričam s ljudima “ubio” boju i na taj način, kroz monohroman izraz i da moram da budem racionalan sa vremenom, jer naglasio tu emociju... tamo sam ipak da radim.


Foto: Marko Risović, serijal Cirkus


Foto: Marko Risović, serijal East of Eden


To je ključna stvar. Nisi tamo da samo posmatraš prizore, u interakciji si i na taj način dobiješ mnogo više za to što želiš da ispričaš... Između ostalog. Ali, moraš da razumeš stvar koju fotografišeš. Moraš na neki način da je doživljavaš i da budeš svestan raznih aspekata, tako da ćeš teško nešto napraviti bez priče i pripreme... Kad vidim neke mlade fotografe koji tek počinju, stičem utisak da se olako pristupa stvarima. Ako se radi neka tema, to mora da ima dubinu. Čovek mora da čita, da sazna, da skuplja različite informacije, razne impulse da bi na kraju mogao da se kroz sve to izrazi. Jednostavno, moraš da imaš neko znanje. Ljude danas nije lako zaintrigirati, nije im lako držati pažnju, tako da i način prezentacije fotografija, a pre svega i pristup tematici sa fotografske strane moraju da se menjaju. Imam potrebu da iskreno ispričam priču o ljudima i svako će tu priču doživeti na neki svoj način. Ljudi često izgube osećaj emotivne povezanosti sa fotografijom. Gledaju je kao neki paralelni svet, kao da se to nije ni desilo. Ista stvar je i sa ostalim tvojim serijalima, posebno sa Legionarom. Kao što si ovdje, u slučaju izbjeglica ušao u intimu situacije koja je produkt haosa, pokreta i u kojoj nemaš baš puno vremena i prostora da se približiš ljudima, jer su oni jednostavno, usredsređeni na neki svoj egzodus i ti su negdje, indirektno intruder u njihovim životima, tako si i uslovno rečeno u mirnodopskim uslovima, u svakodnevnom životu uspio dosegnuti najdublju intimu čovjeka koji je sve samo ne emcionalno otvoren i pristupačan. Kompleksan karakter do koga je jako teško dopreti... Pa samo tako mogu da doživim stvari. Samo tako smatram da sam dosledan. Svaki čovek je univerzum za sebe i jako je teško i komplikovano predstaviti bilo koga, a da negde ne pogrešiš. Greške nisu fatalne kao u medicini ili drugim oblastima, gde nemaš popravni kad ugroziš nečiji život. Ovo gledam na taj način. Treba biti fer prema tim ljudima, treba dostojanstveno i dostojno nekoga reprezentovati, bez obzira kakva je osoba u pitanju, ako ste već ušli u priču. U Legionaru, koji se sam odbacio i izolovao od društva, što je uticalo na njegovu ličnost i što je stvar

njegovog izbora, pronašao sam nekakvog heroja, uprkos svemu. Izabrao sam ga za priču zato što sam znao da je jako kompleksna ličnost i da je jako teško dopreti do njega. Imao sam moža prednost u odnosu na druge jer sam ga znao iz neke prethodne priče , ali opet je bilo teško. I bila je potrebna upornost, mnogo priče, da stalno budem u njegovom intimnom prostoru, jer mi je otvarao vrata u nekim trenucima koji su bili retki i dragoceni, a koji pričaju priču o njemu takvom kakav je. Suštinski mi treba to da zavirim kroz odškrinuta vrata nečijeg sveta, da iskoristim pruženi maksimum kako bih reprezentovao nekoga na način koji svaki čovek zaslužuje. Takav autorski i dokumentaristički izraz je zajednički za sve autore okupljene u Kameradesima... To smo prepoznali jedni kod drugih. Priča o Kameradesima krenula je spontano. Jako puno ljudi je prošlo na tim prvim okupljanjima koje samo imali u kafani, gde smo pričali o fotografiji, o našem radu, o sceni. I oni koji su bili najozbiljniji u tome, koji su osetili nešto drugo u takvim druženjima, ostali su, rešeni da naprave on line platformu. I tako je sve počelo. Skontali smo da je u početku glavni problem bila cenzura zbog koje naš rad nije bio iskorišćen i prezentovan na najbolji način. Kameradesi su nastali iz iskrene i naivne ideje, ali mislim da je ključno za tu energiju među nama to što smo bili spontani. Niko nikoga nije primoravao na ovu priču, niko te ljude koji su sedeli sa nama nije terao da budu deo nečega, jednostavno oni koji su se međusobno prepoznali, ostali su u ovoj ideji do kraja. I zato je ta priča od početka dobra. Nema zavisti, nema saplitanja. Radimo jedni za druge iako smo i dalje petorica individualaca, a i svako ima svoj neki pogled na svet i fotografiju. Ali postoji ta suština koja nas vezuje i za koju shvatamo da je veća i značajnija od svih nas. To je kreativni proces, šta god da radimo postoje suprotstavljena mišljenja, ali nikad to ne ide dotle da zbog toga odemo u različitim smerovima ili da kažemo da je kraj ili da nečiji ego prosto nadvlada. To se do sada još uvek nije desilo.


To je kao u rokenrolu. Kad imaš bend sa kompaktnom postavom koja se ne mijenja... Jeste. Ali ima i komplikovana začkoljica koja zahteva balansiranje između svakog od nas, jer vreme ide, mi smo u nekim već ozbiljnim godinama... I zeznuto je, jer mnoge stvari mogu da pokvare taj početni impuls. I u malom bendu iz kraja postoji ta neka vrsta energije, a onda ih prepozna velika diskografska kuća i ponudi veliki ugovor ili se umešaju neke pare... Retki su primeri da je ta priča opstala. U našem slučaju nema nekih velikih para, ali ima pomaka gde sad stvari postaju ozbiljnije i gde su ulozi veći, ali i dobici, sa aspekta karijere, života. Nadamo se da ćemo uprkos tome ostati neiskvareni kakvim nas lično smatram. Uvijek postoje iskušenja, ali opet imaš ljude koji su izgrađeni, koji imaju jasno izdefinisan stav i koje ne možeš tek tako da pomerješ sa mjesta... Mi smo i danas pre svega - drugari. To nekad, opet, nije ni dobro. Možda zato što nismo dovoljno strogi jedni prema drugima. A opet, možda to i jeste dobro? Ne znam... Priča je počela i danas istrajava na tim vrednostima. I što je vrlo bitno – na vrlo sličnom suštinskom pogledu na fotografiju, na način na koji pristupamo celoj priči. To je nešto što nas je od početka i povezalo. Istog smo fotografskog pravca, naravno, varijacije postoje, svako ima svoj autorski pristup, ali suštinske, životne vrednosti i stavovi prema društvu su nam zajedničke. Zato smo se valjda i sprijateljili. Ali, to nije ništa nametnuto, niti je postojao kriterijum - e ti si takav i ti možeš u Kamerades, a ti ne. Nego spontan proces. Od starta se tako desilo. Videćemo jednog dana... Jako puno diskutujemo o konkretnoj želji za prijem novog člana. Suštinski, nemamo ništa protiv toga jer moramo da rastemo i da se širimo, što je možda i dobra i loša odluka istovremeno. Jer ovo je ipak neki naš mali zatvoreni svet i tu bi trebao da dođe neko ko se uklapa pre svega po malopre rečenim vrednostima. I zbog toga nam je teško da to prelomimo, jer stalno odlažemo, negde se plašimo šta će to od ovog našeg sveta da napravi. Da, Kameradesi su jedna dobra priča u ovim našim okvirima.

Foto: Marko Risović, serijal Legionar



SERIJAL

PRIČE O BESMISLU tekst i fotografije: HRVOJE POLAN


S

erija Priče o besmislu nastala je kao maleni presjek jednog dijela moga rada u zadnjih 10 -12 godina, ali sa konceptom koji govori o besmislenosti ratovanja i svim konzekvencama koje socijalni sukobi ostavljaju iza sebe. Fotografije su iz puno većeg opusa probrane na način da ne prikazuju previše oružja, vojnika, tehnike (koliko je to naravno moguće), već govore o besmislu iz rakursa žrtve i posljedica. Priče o besmislu u prvoj varijanti, napravljene su za PRESS Film Festival u Kostajnici u Septembru 2015, imale su 3 priče - djeca Gaze i njihov ogroman broj koji pati od PTSP-a, direktne posljedice nasilja; zatim Iraq i posljedice američke okupacije i Izraelski zid prema Palestincima i sve reprekusije koje iz tog suludog ograđivanja proizilaze. Četvrta je priča nadograđena netom nakon festivala, priča o izbjeglicama koja je tr

enutno u toku, a koja se konceptualno potpuno poklapa sa prve tri jer također govori o besmislu ratovanja. Snimljena je na hrvatsko - srpskoj granici u septembru 2015 (ali se rad na tome nastavlja). Inače, izložba je na tom prvom predstavljanju u Kostajnici podigla veliku prašinu gdje je nakon ksenofobnog i rasističkog govora hrvatske europarlamentarke Marijane Petir, povučena sa dogovorenog repertoara nakon njene intervencije kod lokalnih političara. O tome je naveliko pisao Fairpress. Nakon toga se podiglo i Hrvatsko Novinarsko Društvo koje je povučenu izložbu postavilo u svoje prostore u centru Zagreba. Izložba je nakon toga otišla u Sisak, 18.02 bila je u Novskoj, 07.03 je u Novom Sadu u Studiju M RTV Vojvodina, a postoje planovi da odmah ode dalje u Beograd, Pulu, Split, EU parlament...



GAZA: PTSP i djeca - FAKTI

O

ko 1,82 milijuna Palestinaca živi u pojasu Gaze, čija veličina iznosi 365 km2 (Zagreb - 640 km2). Sa godišnjom stopom rasta populacije od 2,91 posto, Gaza je jedno od najgušće naseljenih mjesta na zemlji. Dok 21posto posto stanovništva živi u dubokom siromaštvu, 60 posto stanovništva je mlađa od 19 godina. Više od 40 godina izraelske vojne okupacije ima razarajući učinak na Palestince u Gazi. Zračni udari, granatiranje, kopnene invazije i drugo nasilje dovelo je do epidemije patnje među najugroženijim stanovnicima Gaze. Najnovije studije pokazuju da ve lika većina djece u Gazi pokazuje simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Studije UN-a pokazuju da 33 posto djece ima teške akutne simptome PTSP-a koje trebaju psihološku intervenciju, dok 49 posto njih pati od umjerene razine simptoma PTSP-a. Znakove teške ili umjerene depresije pokazuje 40 posto djece, a nevjerojatnih 95 posto pokazuje tešku tjeskobu. U međuvremenu, 75 posto djece pokazuje ograničenu ili nikakvu sposobnost da se nosi sa svojim traumama. Dugoročni učinci stalnog nasilja i PTSP - a na tako mladu populaciju su nesagledive. Cijele generacije nepovratno su izgubljene u strahotama vojnog nasilja.









IRAK: Operacija “Iračka sloboda”

Invazija na Irak je ilegalna - izjavio je tadašnji generalni sekretar UN-a Kofi Annan, nakon što su 2003. godine Sjedinjene Američke Države, pod izlikom navodnog iračkog posjedovanja oružja za masovno uništenje, "zaobišle" Vijeće Sigurnosti UN-a i jednostrano krenule u invaziju Iraka. Mnoga znanstvena istraživanja broja poginulih u razdoblju 2003 - 2011 u Iraku variraju između 151.000 i 1.4 milijuna smrti povezanih sa ovim konfliktom. Procjena nezavisne britanske agencije Opinion Research Business (ORB) sugerira da ukupna brojka nasilno poginulih u operaciji Iračka sloboda iznosi više oko 1,2 milijuna. Renomirana američka organizacija Project Censored prozvala je cenzuriranje priče oko stvarnog broja poginulih u Iraku (koju sama procjenjuje na 1 milijun) kao "sumrak korporativnih medija", nazvavši je najcenzuriranijom pričom 2009-te godine. Prema UNHCR gotovo milijun djece postala ratna siročad, a preko 3.9 milijuna ljudi, ili oko 16 posto Iračke populacije, izbjeglo je iz svojih domova kao rezultat američke invazije na Irak. Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO) izvjestila je 2011. godine da 70 posto djece u Iraku pati od ratom izazvanih traumatskih sindroma. Nikakvi dokazi o postojanju oružja za masovno uništenje nisu pronađeni.





IZBJEGLICE: FAKTI

Sredinom rujna 2015. godine, nakon što je Mađarska zatvorila svoju granicu, veliki val izbjeglica prelio se u Hrvatsku. Do kraja iste godine više od 550.000 očajnih izbjeglica preći će tim novim putem pokušavajući pobjeći od ratnih strahota ili gladi. Prvih nekoliko dana ulaska izbjeglica u Hrvatsku obilježio je kaos i neorganiziranost. Kako je Vlada RH bila nesvjesna i nespremna govori mali podatak da je Vesna Pusić, tadašnja zamjenica premijera, u glavnom Dnevniku večer prije prvog ulaska izbjeglica, izjavila da "nema mjesta panici, jer u Hrvatskoj očekujemo najviše 2.000-4000 izbjeglica". Malo više od 10.000 izbjeglica ušlo u sljedeća 24 sata, a svaki sljedeći dan donio je još i više očajnih i iscrpljenih ljudi. Mjesto na istočnim hrvatskim granicama sa Srbijom koje je podnijelo kaotični prvi teret izbjegličkog tsunamija bio je Tovarnik. Selo na nekadašnjoj rimskoj cesti s nekih 2.500 stanovnika, devastirano i opustošeno nakon nedavnog hrvatsko - srpskog rata, čiji je željeznički kolodvor bila želja desetaka tisuća izbjeglica sljedećih mjeseci. Neizvjesnost, umor, glad, nedostatak sna i odvajanje od roditelja najviše su utje cali na iscrpljenu djecu. Iznimno rijetki vlakovi dolazili su na prepunu stanicu bez ikakvog voznog reda i informacije o daljnjoj destinaciji. To je bio dodatni razlog za nemir među prebrojnim izbjeglicama. Kao značenje staroslavenskom naziva Tovarnik od korijena ‘Tovar” (‘tovar’ = eng ‘teret’) navode se dva glavna moguća značenja - “mjesto gdje ljudi žive” i “breme, teret”. Tovarnik je tako, kao nekad u rimsko doba, ponovo spojio istok i zapad, i igrom slučaja, ujedinio ova dva njegova značenja kroz sudbinu tih očajnih ljudi. Makar nakratko, ponovno su ga naselili ljudi, sa svojim teškim bremenom, čekajući da budu ‘utovareni’ na putu do svoje nove budućnosti. Samo iz Sirije od početka sukoba izbjeglo je više od četiri milijuna ljudi (još je pet milijuna interno raseljeno), nakon američkih invazija iz Iraka je od početka 2003. izbjeglo 3,9 milijuna ljudi*, a od 2001. iz Afganistana 5,4 milijuna ljudi*. (* podaci prije ISIS-a). U 2015-oj godini 1.006.551 izbjeglica prešla je u Evropu (97 posto morem, 3 posto kopnom). 3760 ih se utopilo. Svako četvrto je dijete ispod 12 godina.





O AUTORU

Hrvoje Polan više od dvadeset i pet godina bavi se news i dokumentarnom fotografijom. Radio je za brojne novinske kuće i agencije od Slobodne Dalmacije i Feral Tribune-a do Reuters-a i Agence France Presse. Danas je freelancer. Objavljivao je fotografije u svim vodećim svetskim medijima (IHT, The Guardian, Newsweek, Time, Der Spiegel, Le Monde, BBC, India Times). Kao ratni fotoreporter pokrivao je sve socijalne konflikte na prostoru bivše Jugoslavije, Albanije, Iraka, Gaze, Zapadne obale… Imao je više samostalnih i grupnih izložbi. Jedna od fotografija uvrštena mu je i u kolekciju 100 najboljih slika dekade 1990 – 2000 koja je izložena u Muzeju moderne umetnosti (MoMA) u Njujorku.


DACHA HOUSE, UKRAJINA

SVAKODNEVNI IZAZOVI

BORBE S KANCEROM tekst i fotografije: QUINTINA VALERO MARTINEZ


D

acha kuća, velika izdvojena kuća u predgrađu Kijeva u Ukrajini, postala je sklonište za porodice čija su djeca oboljela od neke vrste kancera. Zaporuka, milosrdnica koja rukovodi ustanovom, pruža sigurnost i ljubav, toplo okruženje za djecu koja se oporavljaju nakon medicinskih intervencija - operacija ili hemoterapija. Dacha kuća pruža komoditet za šest porodica kojima je loše imovinsko stanje velika prepreka u tretmanu ove bolesti. Njima je omogućeno da ostanu u kući dva mjeseca tokom terapija, operacija ili oporavka u Nacionalnom institutu za kancer. Zaporuka dobija finansijsku podršku od donora iz Evropske unije, poput organizacije Soleterre iz Italije. Oni plaćaju rad dvoje psihologa i psihoterapeuta koji rade sa bolesnom djecom.

Ljudi čija su djeca u Dacha kući tvrde da ih bolnice u Ukrajini prisiljavaju da plate mito kako bi mogli doći na red za operaciju ili dobiti ljekove. Ljubav koju dobijaju u Dacha kući pomaže im da prevaziđu te probleme. Tokom boravka u Ukrajini, dokumentovala sam život u Dacha kući i život porodica koje tu privremeno borave. Među njima su devetogodišnji Kiril, odrastao u Horlivki, u ratu zahvaćnoj regiji Donbassa. Kiril i njegova majka Nataša napustili su Horlivku gdje se do tada lječio nakon što je bolnica pogođena u bombardovanju, avgusta 2014. Godinu dana ranije, Kirilu je dijagnostifikovan Ewing sarkom (rak kostiju). Ovaj rijedak oblik raka u Britaniji zahvati manje od trideset djece na godišnjem nivou. U Ukrajini je ova brojka daleko alarmantnija.



















O AUTORU

Quintina Valero je dokumentarni i novinski fotograf iz Španije. Od 2001. godine živi u Londonu. U Londonu je diplomirala žurnalistiku na Londondkom univerzitetu za komunikacije. Njen dokumentaristički rad bazira se na ljudskim pravima i kriznim situacijama. Kao fotograf, dokumentovala je život Beduina, Roma... Interesovanje za njihov život i kulturni identitet odveo ju je na Balkan, Jordan, Francusku, Španiju i Englesku, dokumentujući njihov život, tradiciju i običaje. Fotografije je izlagala u Londonu i Španiji.

Njen rad Ukrajina, svakodnevna bitka s kancerom pomogao je da ovaj problem prevaziđe lokalne okvire i globalno proširi svijest o kritičnoj situaciji i porastu broja djece oboljele od karcinoma u Ukrajini. Od prošle godine, Quintina je na relaciji London - Ukrajina, gdje je dokumentala oružani konflikt u regiji Donbassa. Trenutno radi na dugoročnom projektu o uticaju Černobilske nuklearne katastrofe na mlade generacije i implikacije nastale tokom života na kontaminiranom području.


RITUALI

DERVIŠKI TRANS tekst i fotografije: BURIM MYFTIU


O

vaj serijal fotografija dio je dugoročnog projekta pod nazivom TRANCE. Riječ je o Sufi ritualima, filozofiji i stanju svijesti prouzrokovanom padanjem u trans tokom plesa koji izvode Derviši (razvrstavanje). Sufi škola mišljenja jedinstvena je za sufizam, mističnu granu unutar Islama, koja se pojavila sa na Bliskom istoku u osmom vijeku. Kao i sve druge velike filozofske tradicije, Sufi filozofija ima nekoliko segmenata, uključujući metafiziku i kosmologiju, kao i nekoliko jedinstvenih koncepata. Suština ideje u Sufi metafizici jeste koncept “jedinstva s Bogom”.

U simbolici Sufi rituala, Derviši imaju za cilj da dosegnu “savršenstvo” - kroz rituale plesa i probadanja u stanju transa, odustaje se od ličnih želja, slušanjem Boga. Okreti koje prave u plesu tokom rituala prati orbitiranje planeta u Sunčevom sistemu, dok se vrte oko Sunca. Tokom probadanja, Derviši ne krvare i ne osjećaju bol, jer su pali u stanje transa. Fotografisao sam upravo taj trans, to stanje svijesti. Fotografije su nastale u SAADI Tekiji u Đakovici, Kosovo, tokom izvođenja plesa koji Derviši nazivaju Sultan Nevrus, a tradicionalno se održava 20. marta svake godine.













O AUTORU

Burim Myftiu je kosovsko - američki fotograf. Nakon završenih studija Filologije u Prištini, specijalizirao je Commercial Photography u Njujorku. Suosnivač je udruženja PACK- Photo Arts Collective of Kosova, organizator i direktor DOKUFEST Međunarodnog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma. Kustos Gjon Mili Award- 2004 - Međunarodnog fotografskog takmičenja održanoj u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u Prištini, kao i DOKUFOTO 2003, 2004 i 2005 Međunarodnom festivalu fotografije održanom u Prizrenu. Njegov rad je predstavljen kroz nekoliko samostalnih izložbi održanih u SAD i na Kosovu. Osnivač je foto agencije Kosova Images. Živi i radi u SAD.


ŽIVOT

PORTRETI IZ JAME tekst i fotografije: AMIR BAJRIĆ


S

erijal fotografija Rudari nastao je u rudniku Banovići početkom 2014. Pošto sam i sam bio jedan od radnika na širokom čelu(2000-2005) htio sam da pokažem kroz portrete rudara svu muku, bol i patnju koju prolaze iz dana u dan. Sve fotografije su urađene samo uz pomoć rudarske lampe i sa vrlo malo korekcije.







O AUTORU: Amir Bajrić rođen je 1973. godine u Banovićima. Završio je srednju rudarsko tehničku školu, a od djetinjstva pa sve do 1997. godine se bavio crtanjem. Od 2000. godine zaposlen u rudniku Banovići, gdje i danas radi. Fotografijom se bavi od 2010 godine.


ULICA

SINERGIJA SJENKI Tekst: Igor ト経ko, Fotografije: ANTONIO E. OJEDA


S

inergija sjenki, španskog fotografa Antonia E. Ojede čini njegove prizore raskošnim i dinamičnim, uredno posloženim minimalističkim uličnim vinjetama. Poštujući pravila kompozicije i geometrijski sklad, njegovi prizori djeluju razigrani, izbalansiranih kontrasta, jednostavne estetike i bez pretencioznosti. Ojeda u svojim fotografijama prevashodno ističe likovnost na uštrb priče. Rođen u Sevilji 1970. godine, fotografijom se počeo baviti relativno skoro. Samouk, naoružan osjećajem, upustio se u koštac sa najizazovnijom fotografskom tematikom - ulicom. Pronašao je sebe u minimalističkom izrazu ulične i arhihtektonske fotografije, objedinvši sva ta tri pristupa u svoj lični izraz.








OKO NAS ULICA

(Digit. "real time" multi expo ili samo... Ogledala) tekst i fotografije: ZORAN KOKANOVIĆ


Još kao tinejdžer imao sam retrovizor naočare koje su juriš malo likovniju varijantu stapanja frejmova sa 50mm objektivom. U poslednje vreme više sam eksna krajevima pod uglom imale dva ogledala. perimentisao sa ovom drugom, morph varijantom, va skromna serija rađena je malim ručnim gde sam pojedine delove grada bušio, preklapao, ogledalom koje stoji ispred objektiva i okreće premeštao na druge lokacije i pri tome imao zagaranse u svim pravcima kako bi se uhvatio taj drugi tovan foto doživljaj. Baš zato sam pojedine radove, perfect frame. U početku nije bilo lako i nije išlo na ovde ih ima nekoliko, grupisao pod radnim nazivom prvu. Ponekad je teško da uloviš jedan kadar, a ovde Rekonstrukcija grada. moraš dva, sa tendencijom da ta dva kadra mogu Naziv cele kolekcije je OKO NAS. Ono što vidimo da iskomuniciraju, a da ne budu obični snepovi. ispred, ali i iza, neki životni frejm koji je svuda prisutan, Vremenom nađeš neki svoj izraz, ali realno imaš dva samo ga trebamo uhvatiti.Svojevrsno simboličko oko, pristupa: ili radiš širim uglom, gde ti se jasno vidi ivica koje poziva svakog od nas da uzme ogledalo, oproogledala i dobiješ klasičnu street document photo ili ba se u ovoj tehnici i zabeleži zanimljive kadrove.

O









O AUTORU

Zoran Kokanović rođen je 1967. u Beogradu. Od 2005. godine se bavi fotografijom. Kratak izlagački rad iz perioda članstva u Centru za Foto i Filmsku Kulturu Srba. Trenutno je član neformalne grupe ExCentar. U slobodno vreme dizajner, videomaker i muzičar. Nagrađen Fiap Gold nagradom na Međunarodnom Salonu fotografije MINIJATURE i na Prvom Međunarodnom salonu fotografije Beograd je Svet iz 2009.


KOLEKTIVI

ANALOGNA FOTOGRAFIJA

piše: BRANKO BOŽIĆ

G

rupa Analogna fotografija je jedinstvena na našem govornom području kao jedina koja se bavi temom, sadržajima, savetima, deljenjem znanja i autorskih radova, kao i diskusijama o analognom svetu filma. Za nepunih šest meseci ova Facebook grupa je izrasla od malog eksperimenta u veliku “košnicu” punu ljudi kojima je old school način fotografisanja život, ljubav ili hobi. U eri kada je digitalno uzelo svoj danak u svim segmentima života, stojimo mi kao entuzijasti, hobisti, zaljubljenici ili hipsteri i pokazujemo svetu da film nije “mrtav”. Nikada memorijska kartica i čip neće moći

da dočaraju tu emociju kao negativ od 36 kadrova. Izuzetan je osećaj upoznati ljude koji dele istu ljubav prema fotografiji kao i ja. Ta tema je nepresušan izvor i uvek će se pojaviti neke nove informacije ili ideje koje treba primeniti u svom radu. To je jedan od razloga da često organizujemo druženja ili foto-šetnje. Kroz razmene mišljenja svako sebe može da pronađe u nekoj temi. Krajem Marta 2016. godine organizujemo prvu zajedničku, netematsku izložbu. Cilj je pokazati svoje autorske radove širokom auditorijumu i dokazati da film ima dušu.


Maja Zorić

Jelena Topalović


Bojana Popović

Branko Božić


Stojan Aćimović


Aleksandra Milinović

Vladimir Ilić


Aleksa Vitorović

Boris Mirkov


Vladimir Todorović


Mina Jevremović

Aleksandra Spasić


GALERIJA ODABRANIH

Nikola Milošević, Srbija


Radmila Vankoska, Srbija


Aleksandra Leković, Srbija


Goran Borjanić, Hrvatska


Milorad Milanković, Srbija


Milutin Marković, Srbija


Petar Lazović, Srbija


Predrag Trokicić, Srbija


Tijana Lubura, Srbija


Saša Montiljo, Srbija


Detalj iz serijala o kafanama i šatrama, fotografa Željka Sinobada, koji vas čeka u broju pet. Šaljite vaše priče i pojedinačne radove na: fotografije1975@gmail.com Minimum 10 fotografija za priču/serijal Maksimum do tri rada za pojedinačno predstavljanje u Galeriji odabranih Radovi moraju biti minimum 1000 pixela po dužoj strani i obavezno 300 dpi rezolucije.


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.